Poreklo prezimena, naselje Senta

11. novembar 2014.

komentara: 127

Poreklo stanovništva naselja Senta, prema knjizi SENTA: zbornik priloga za istoriju grada/uredio Milivoje V. Knežević. Stanje iz 1935. godine. Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić

Senta

Senta – naselje

….“ Senta je na današnjem mestu od prve polovine 18. veka, od onda, kada se stanovništvo namnožilo. Ranije je ležala nešto južnije, otprilike tamo gde je pomenuto ostrvo Poronć; tu je bilo i utvrđenje. Str. 5

…Po do sada poznatim pisanim dokumentima najstarije ime Senta bilo je `Sintarev` na Tisi.

Ovaj dokument potiče još iz 1216. godine, kojim udova Saula Župana, sa odobrenjem Andrije II, kralja Ugarske, poklanja svoje imanje klosteru u Sintarevu na Tisi.

Drugi je pisani dokument o imenu Sente diploma kralja Vladislava II iz 1506. godine, kojom selo Sentu proglašuje za varoš… Str. 8

… Ko je prvi dao ovo ime `Sinta`, odnosno `Zinta`, i šta ono znači, ne zna se tačno, ali se misli da je to naziv Huna, koji su u Senti svakako živeli do mohačke bitke 1526. godine, kao ostaci Atiline vojske.

Srbi, koji su ostali u Senti posle mohačke bitke, nazivaju je kao i danas Senta, i taj naziv predaju Turcima, pa je tako i Turci za sve vreme njihove vladavine i zovu. Kada su isterani Turci iz Bačke, posle čuvene Senćanske bitke 1697. u Senti je 1702. god. postavljena milicija, da čuva granicu od Turaka. Za bolju odbranu, u slučaju napada, iskopani su oko varoši duboki šančevi, (od kojih i danas ima ostataka na jugu varoši). Zbog tih čuvenih šančeva Senta je bila poznata pod imenom `Senćanski šančevi`.

Ove šančeve iskopali su Srbi, koji su i bili jedini stanovnici Sente i oni jedini sačinjavali su miliciju u Senti, poznatu pod imenom `graničari`. Str. 9

…Srbi su se počeli buniti kada je 1750. godine `razvojičena granica`, a Senta ostala ispod uprave Vrhovnog ratnog saveta u Beču… Zbog ukidanja granice i time i privilegija graničarima izbilo je nezadovoljstvo, usled čega je nastala poznata seoba Srba u Rusiju. Str. 17

…Senta se od 1526. god. pa do 1752. godine, a to je ono doba kada su u njoj samo Srbi živeli, naziva samo Senta. Od te 1752. godine već počinju da dolaze Mađari kao kolonizatori u Senti, i oni je zbog lakšeg izgovora nazivaju `Zenta`. Str. 9

…Posle ovih seoba u Rusiju, nastalo je opustošenje zemljišta u Senti.

Vlasti su i za druga mesta, već i ranije, imale plansku kolonizaciju sirotinje iz severnih krajeva Austrije, koju su u Senti sproveli tek 1755. godine, kada je seobom opustošena.

Prvo u Sentu doseljavaju Slovaci, iz županije Barš i Hont, koje su Mađari nazivali imenom Tot (Toth). Tek kasnije dolaze i Mađari u većem broju iz Jasberenja i heveške županije i ubrzo uspevaju da pretope Slovake u Mađare…str. 19

…Oko 1785-86. bude naseljeno više hiljada zaporoških kozaka, delimično u okolini Sente, koji su ubrzo izumrli…str. 19

…Danom ujedinjenja – 1. decembra 1818. g. – putem svoga poslanika Joce Vujića i Senta je ušla u sastav današnje države Jugoslavije. Str. 22

 

Stanovništvo

…Senta je vrlo često menjala gospodare i stanovništvo. Pobeditelji su se mešali sa pobeđenima.

Prilikom Trajanova pohoda protiv Dačana na predelu između Tise i Dunava stanovali su Jazigi, a za vreme Atile oko 433. Osvojili su je Huni. Posle raspada Atiline države u Vojvodini su stanovali Gepidi, nad kojima su 586. godine zavladali Avaripod kraljem Bajanom… Avare su pokorili Franci, koji su 796. doprli do Tise.

Za vreme avarske uprave nad današnjom Vojvodinom, došli su Sloveni  u Podunavlje. Slovena je bilo i u Bajanovoj vojsci.

Po mađarskom istoričaru Anonimusu Mađari, koji su se otprilike 897. godine doselili u Ugarsku zatekli su u današnjoj Vojvodini Slovene, čiji je kralj Zalan stanovao u Titelu. Ubrzo su došli Mađari u dodir sa Srbima na Balkanu. Od toga doba Srbi i Mađari su u stalnom dodiru….str. 23

…Pritiskom Turaka na srpske zemlje, primorani su Srbi, da se jače naslone na Ugarsku… Str. 23

…Na svoja imanja u Ugarskoj naseljavali su svoje ljude Srbe despot Stevan Lazarević i despot Đurađ Branković, tako da je 1437. god. polovina Srema bila naseljena Srbima, a 1440. godine pominje se i Peser, koji je jednim delom na zemljištu Sente, kao vlasništvo despota Đurđa Brankovića….str. 24

…Srba je bilo u većem broju već 1525. godine. Jedan od komandanata tvrđave Batke kod Sente 1525. god. bio je Srbin, a i komandant srpske pešadije u tvrđavi bio je Srbin…str. 24

…1527. god. Imamo u ovim predelima vladavinu cara Jovana Nenada koji je ranjen u Segedinu, ali su ga ranjena njegovi vojnici preneli u selo Tornjoš na zemljištu Sente, gde je i umro, po čemu bi se dalo zaključiti, da je ovde bila njegova odnosno srpska, glavna snaga…str. 24

…Turci su bili gospodari Sente preko 150 godina…str. 24

…Nema pomena da je neko naseljavao Sentu, osim Srba, za vreme turske vladavine, tj. sve do 1697. godine…str. 24

…Kada je osnovana milicija 1702. godine, ne zna se tačno koliko je bilo vojnika – graničara u Senti, ali je po M. Kostiću, prilikom seobe u Rusiju, tj. u doba razvojičenja 1751 – 53, iz Sente od prostih vojnika glasalo 417 `pro statu militari`. Po ovome bi se dalo zaključiti, da je garnizon u Senti tada imao do 500 vojnika…str. 25

…Dr D. Popović iznosi nam podatke da je u Senti 1720. godine bilo 3016 pravoslavnih, koliko je i onda imala stanovnika, a to su bili isključivo Srbi.

Slobodan vojnički život i privilegije, koje su imali graničari, učinio je, da je broj stanovnika rastao za sve vreme od 50 godina, koliko je svega trajala milicija.

Do razvojičenja granice, Srbi u Senti nisu imali plemstvo, ali je Marija Terezija, baš povodom razvojičenja granice, 1751. godine, izdala diplome oficirima, graničarima i time ih uvrstila u plemstvo…str. 25

…Po narodnoj tradiciji, spomenicima, dokumentima i objavljenim knjigama može se utvrditi, da su u Senti bili ovi plemići, sa diplomama od Marije Terezije:

Arsenije Vujić, graničarski kapetan dobio je diplomu 1741. godine u Požunu,

Subota Branovački, graničarski potporučnik diplomu je dobio 1851.

Jovan Boderlica, potporučnik, 1751.

Mihajlo Tešić, poručnik, 1751.

Đorđe Golub, graničarski poručnik

Neca Milinović, barjaktar, 1751.

Ignjat Vukšić, 1751. Str. 26

Nema ni jedne srpske porodice u Senti u kojoj ne postoji predanje, a da nisu doseljeni iz nekog drugog mesta. To se najviše dovodi u vezu sa seobom Arsenija Čarnojevića…. Str. 27

Ovo su tih 47 porodica koje su i pre 150 godina živele i danas žive u Senti:

Babin,

Babić,

Božin,

Birclin,

Branovački,

Vujić,

Vuković,

Vlah,

Nikolin,

Grujin,

Dević,

Đakov,

Erdeljan,

Živkov,

Zubanov,

Jakšić,

Jović,

Jovičin,

Kajčić,

Kragujev,

Lalić,

Marjanov,

Marković,

Mihajlović,

Nikolić,

Obradov,

Pavlović,

Panić,

Perić,

Petrov,

Pecarski,

Plavšić,

Pleštić,

Pomorovac,

Popov,

Popović,

Prekajac,

Raić,

Riđački,

Savić,

Slavnić,

Sočin,

Stajić,

Stepančev,

Stojanović,

Tomić,

Čoban i

Šašin.

Isti nam spisak blagajnika Vujića kazuje, da je u Senti pre 150 godina živelo i plaćalo porez, ali je izumrlo ili se odselilo, ovih 58 srpskih porodica:

Barjaktarović,

Bogdanović,

Bunić,

Bakancoš,

pl. Boderlica,

Bugarin,

Vaćin,

Vilovljev,

Vrdžić,

Vrebac,

pl. Golub,

Grčki,

Dimitrov,

Daić,

Dokić,

Đurić,

Zetović,

Jankov,

Jasin,

Josimčev,

Jurišin,

Kaić,

Kaičić,

Kekić,

Kerša,

Kostin,

Krečanov,

Kunić,

Kurina,

Milinović,

Mitrov,

Mijatov,

Moldovan,

Mučalov,

Muškatirov,

Nagulov,

Nerandžić,

Panajot,

Pašanski,

Pejčić,

Perišić,

Pećkanin,

Pivarov,

Pilić,

Putić,

Radoičin,

Rac,

Sremac,

Strajinjin,

pl. Tešić,

Filipović,

Šević,

Šiklovan,

Šiđanski,

Šteta,

Štranzor i

Šćapul.

Po spisku iz avgusta 1849. Aleksandra Nikolića, paroha vidi se, da su postojale u Senti, ali su izumrle ili se odselile, pored naznačenih i ove porodice:

Abramović,

Baičin,

Bogatula,

Gain,

Isaković,

Lončar,

Palikućin,

Pecić,

Radulaški,

Slavujev,

Somborac,

Stepančev i

Čamptragov.

Pored ovih postojeu narodnoj uspomeni, jer su igrale vidnu ulogu u životu Sente i zna se da su bile osnivači i članovi srpske čitaonice od 1868-1878, a danas su odseljene ili izumrle – porodice:

Branković,

Veselinović,

Volarić,

Đuričić,

Đurišić,

Živanović,

pl. Karakašević, (Simeon),

Kirić,

Lazić,

Lukač,

Lukačević,

Mađarević,

Marijan,

Mirosavljević,

Mihelić,

Pavletić,

Solarić,

Trifunović,

Francuz,

Hadić i

Crnodok.

U istorijskom delu ove rasprave naglašeno je da su Sentu naselili, posle seobe Srba u Rusiju 1751-53. godine, Slovaci… od 1745, do1755. godine.

Po ovome se spisku vidi, da je 98 porodica svoje prezime, a 22 porodice imaju sada, pored svog porodičnog imena, i nadimak Tot, kako Mađari zovu Slovake.

Prve slovačke porodice, doseljene od 1745. Do 1755. godine planskom državnom kolonizacijo, bile su ove:

Vignalik,

Lavička,

Matlak,

Jeddlička,

Ločanko,

Jurak,

Virinčik,

Lajko,

Prepok,

Đutčik,

Lebak,

Lajčik,

Renko,

Poljak,

Sloboda,

Černak,

Pisar,

Buranj,

Činčik,

Benak,

Husak,

Čikmak,

Sorčik,

Nemčok,

Ložanko,

Balanek,

Vrecko,

Maćko,

Škutera,

Solar,

Rečko,

Lajčik,

Duhinka,

Trabajko,

Latak,

Perso,

Lobodar,

Bernjik,

Hatala,

Špekla,

Serezla,

Kučera,

Kozar,

Blaho,

Opletan,

Zapletan,

Čizik,

Krežo,

Božo,

Dapčik,

Prasak,

Stojko,

Bednavik,

Čipak,

Pristal,

Matuska,

Gordan,

Hovenec,

Mihalko,

Činčak,

Dostal,

Ripčo,

Sipan (Molnar),

Sikora,

Mukuš, (sada Mezei),

Ribar (Libal),

Vandlik,

Klavar,

Belec,

Buzder,

Kolar,

Perača,

Lobozar i

Tot (Toth).

U prvobitno porodičnom ime uzeli su nadimak Tot (Toth) ovi:

Tot Garđi,

Tot Abonji,

Muči,

Bojnik,

Pređel,

Kurta,

Refena,

Segedi,

Katona,

Meljkuti,

Horti,

Horgoši,

Šagi,

Uđonka,

Susogo,

Čantaveri,

Makšo,

Adamek,

Jakab ek,

Galša,

Benedek i

Tot Martonoši.

Ispitivanjem u narodu doznao sam da su Slovaci još i ove porodice:

Ambruš,

Ćurak,

Baliž,

Bubala,

Jedinak,

Drabik,

Križan,

Kostur,

Mikuška,

Bilicki,

Mihalji,

Bartok,

Skala i

Anuš (sada Felšeheđi). Str. 27, 28, 29

Bunjevci su:

Lalić,

Rudić,

Dulić,

Kolović,

Milanković,

Buljovčić,

Miklović,

Prikidanović,

Žuljević,

Janković,

Neorčić,

Rogović,

Strilić,

Zović,

Stipić,

Kirinić, i

Sudarević.

 

Poljaci su:

Lipinski,

Tripolski,

Šelmecki,

Lenđel,

Klenocki,

Jablonski,

Javorski i

Jedlovski.

Na ovo pretapanje osobitog je uticaja imala vera. To pretapanje je vrlo brzo išlo drugom polovinom devetnaestog veka.

Zna se za nekoliko porodica da su ruskog porekla, ali se sada njihovi potomci izdaju za Mađare. Takve su porodice:

Cinkajlo,

Ikotin,

Haršanj,

Halmoš i drugi.

Misli se, da su ove porodice potomci od onih zaporoških kozaka, koji su oko 1785/86, tj. za vreme Katarine II, zbog ukinutih prava, prešli u Austriju i naselili se u okolini Sente….

Jevreje niko nije asimilovao, već je njihov broj sa razvićem trgovine u Senti stalno povećavao… Postoji predanje da su se u Senti najpre nastanile porodice Fleš i Polak. Velika prinova Jevreja u Senti bila je posle svetskog rata za koju narod kaže:`navala šneklaša iz Galicije`. Po državnoj statistici bilo ih je 1921. godine 1373 duše, a 1931. godine 1467…str. 29 …Isticale su se ove jevrejske porodice:

Dojč,

Kon,

Bergel,

Braun,

Krihaber,

Montag,

Haker,

Špicer,

Oblat i

Polak. Str. 87

I Nemcisu pretapani u Mađare. Njih imamo 1880. godine 447, a svake godine sve manje; ali zato imamo Mađara sa čisto nemačkim prezimenom…str. 29

…`Srbi nisu nikoga od katolika asimilovali; jedino su to učinili sa šest pravoslavnih porodica koje su rumunskog porekla u Senti:

Birclin,

Borzaški,

Seđakov,

Jović,

Erdeljan i

Vlaškalin. Str. 29

Najstarije podatke o veličini stanovništva u Senti imamo u turskim tefterima, koji se nalaze u Bačkom državnom arhivu; odatle ih je dr Dušan Popović prepisao i objavio u prilogu knjige `Bačka`…str. 32

`Pri ispitivanju senćanskog stanovništva o njegovoj starini i poreklu, nisam našao ni jednu porodicu, koja sama tvrdi da su starosedeoci u Senti, odnosno koja ne zna da je sa strane doseljena. Sve su porodice u Senti u nedavnoj prošlosti doseljenici, pa to bili Srbi, Bunjevci, Slovaci, Mađari ili Jevreji.

Nama nije ovde moguće ispitati Mađare i one koji su se u njih pretopili, a tako ni Jevreje, nego samo naznačiti koje su sve srpske porodice i kao primer o poznavanju tradicije izneti samo nekoliko porodica….str. 33

…`Naseljenike sačinjavaju: dobrovoljci (vojnici koji su učestvovali, a nisu morali, u srbijanskoj ili crnogorskoj vojsci za vreme ratova 1912-1918. godine), četnici (vojnici koji su pre rata 1912. godine učestvovali u manjim jedinicama i borili se protivu Turaka van državnih granica Srbije), siromašni naseljenici, koje je država naselila, autokolonisti (koji su se sami doselili u Sentu tražeći bolje mesto za život), optanti (Srbi iz sadašnje Mađarske, kada se posle rata trebalo izjasniti za podanstvo naše države)…`str. 34.

…`Srpskih domova u Senti ima 1140, a raznih prezimena (srpskih) 482. I oni koji su jednoga prezimena, nisu sve jedna porodica…`str. 34

`U sledećem spisku srpskih porodica (prezimena):

Abramović,

Abžić,

Avdalović,

Aleksić,

Andruškov,

Anđelić,

Anđić,

Antić,

Akbaba,

Aradski,

Arsenović,

Atanasijević,

Babin,

Babić,

Badić,

Bajić,

Bakić,

Bakalić,

Bandin,

Banjac,

Banjeslav,

Bačkić,

Bačulov,

Bjelogrlić,

Beleslin,

Bjelica,

Benđeskov,

Berić,

Betovac,

Bečić,

Bulat,

Berković,

Bešlin,

Bikar,

Bikić,

Bilbija,

Birdić,

Birclin,

Blažić,

Bogdanović,

Bogovac,

Bogojev,

Božanić,

Božin,

Bojin,

Bojanić,

Bokun,

Boljanović,

Borđoški,

Borzaški,

Bošković,

Brajić,

Branovački,

Brašovan,

Brkić,

Brklječić,

Brstan,

Budisavljević,

Budimir,

Burić,

Butorac,

Vajdić,

Vasić,

Velašević,

Veličković,

Vešić,

Veselinović,

Vušurović,

Vitković,

Vlanikolin,

Vlašić,

Vlaščić,

Vojinović,

Vojić,

Voratović,

Vorgić,

Vranić,

Vujadinović,

Vujačić,

Vujičin,

Vujić,

Vujović,

Vujošević,

Vukadinović,

Vukašinović,

Vukelić,

Vukov,

Vuković,

Vukotić,

Vulanović,

Vurdelja,

Vukčević,

Vučetić,

Vučilović,

Vučković,

Vujičić,

Vušurović,

Gavrilović,

Garić,

Gardašević,

Gašić,

Gaćaš,

Gerić,

Gilić,

Glavaški,

Gladović,

Gligorović,

Gligorin,

Glišin,

Govedarica,

Gojkov,

Gojković,

Golubović,

Golović,

Graovac,

Grubić,

Grozdanić,

Grujin,

Grujić,

Grubanov,

Grčkarac,

Gudović,

Guzina,

Gvozdenović,

Damjanović,

Danković,

Davidović,

Dević,

Desančić,

Desimirović,

Dimitrijević,

Došen,

Dobrički,

Dotlić,

Dragin,

Dragović,

Dragaš,

Drakulić,

Drašković,

Drezgić,

Drozgić,

Dunđerski,

Dukin,

Dulić,

Dujmić,

Dujić,

Đakov,

Đaković,

Đorđević,

Đukić,

Đurišić,

Đurđević,

Đurić,

Đurović,

Erbez,

Erdeljan,

Erdeljanović,

Živkov,

Živković,

Žutodragić,

Zavišić,

Zagorac,

Zagorica,

Zarić,

Zaković,

Zeković,

Zec,

Zović,

Zomborčev,

Zorić,

Zuban,

Ivanović,

Ivanišević,

Ivačković,

Ilić,

Ilibašić,

Jablan,

Jablanov,

Jajagić,

Jakovljević,

Janković,

Jančikin,

Jakšić,

Jančić,

Jelača,

Jelić,

Jegdić,

Jenovac,

Jovakin,

Jovanov,

Jovanović,

Jančić,

Jančikin,

Kablar,

Kajčić,

Kalenić,

Kaluđerović,

Kapor,

Karapandžić,

Katanić,

Katić,

Kašnić,

Kirjaković,

Knežević,

Kovačev,

Kovačević,

Kozić,

Kojić,

Kojičić,

Kolić,

Kontić,

Konjović,

Kornić,

Kosanović,

Kostić,

Košutić,

Kragujev,

Krivokapić,

Kročin,

Krstin,

Krunić,

Kršikapa,

Kršić,

Kujundžić,

Kusovac,

Lazarević,

Lazarov,

Lazić,

Lazović,

Lero,

Lojović,

Lolin,

Ludajić,

Lužajić,

Lukačević,

Majstorović,

Malešević,

Maletin,

Maluckov,

Mokrinov,

Mandić,

Manić,

Manojlović,

Marić,

Marinković,

Marjanov,

Marjanović,

Markov,

Marković,

Martinović,

Matić,

Matović,

Mijatović,

Mijušković,

Mikin,

Miković,

Milenković,

Miladinović,

Miletić,

Milić,

Miličev,

Milinov,

Milinković,

Milovan,

Milovanović,

Milošević,

Milutinović,

Miljanović,

Mirković,

Mislenović,

Mitrović,

Mihajlović,

Mihaljev,

Mišić,

Mišković,

Mojsin,

Mokrinov,

Mrđanov,

Mrkaić,

Mrkšić,

Mrkobrad,

Mudrić,

Mutavdžić,

Muškinić,

Nadrljanski,

Narandža,

Nastasijević,

Nedeljković,

Nenadić,

Nešić,

Nerandžić,

Nikolić,

Ninković,

Ninčić,

Nikšić,

Novaković,

Novkov,

Obradov,

Ognjanović,

Opačić,

Pavlov,

Pavlović,

Pavković,

Pajić,

Pajtić,

Pakaški,

Pandurović,

Panić,

Pantić,

Pašić,

Pejak,

Pejin,

Pejinović,

Pejić,

Pevačević,

Petričević,

Perić,

Perović,

Petković,

Petričić,

Petrov,

Petrović,

Petrić,

Pecarski,

Pešikan,

Pešut,

Pisarov,

Pjevac,

Plavšić,

Pleštić,

Pletikosić,

Polovina,

Pomorovački,

Popov,

Popović,

Poček,

Predin,

Prekajski,

Preradov,

Prodanov,

Prodanović,

Radovanović,

Radović,

Radaković,

Radojković,

Radonjić,

Radosavljević,

Radulov,

Radulović,

Rajić,

Rajičević,

Rajinović,

Rajković,

Rakić,

Rakin,

Ramadanski,

Rankov,

Racgligorin,

Rašković,

Rašović,

Ribar,

Riđički,

Ristić,

Radin,

Romić,

Rošeta,

Roganović,

Rubić,

Ršić,

Savić,

Samardžić,

Svirčev(ić),

Seđakov,

Sekulić,

Senić,

Simić,

Slavnić,

Slijepčević,

Sočin,

Sprema,

Stajić,

Stanaćev,

Stanišić,

Stančulov,

Stanković,

Starčev,

Stevanov,

Stevanović,

Stefanović,

Stevović,

Stepančev,

Stojanović,

Stojkov,

Stojković,

Stojšić,

Strugar,

Subotin,

Subotić,

Suvajdžić,

Sujić,

Sunajko,

Sušić,

Tajkov,

Tanasijević,

Tatić,

Tevdenić,

Tepavčević,

Terzin,

Tićakov,

Timotijević,

Todorov,

Todorović,

Tomić,

Tolović,

Tomašević,

Tošić,

Tontić,

Topalović,

Trojanović,

Tunić,

Turkov,

Tutuš,

Tutić,

Tucakov,

Tucaković,

Ćatkov,

Ćeranić,

Ćirić,

Ćopkov,

Ćorić,

Uvalić,

Uverić,

Ugrinović,

Uzunović,

Uzelac,

Unković,

Utornik,

Utornikov,

Filipović,

Fagaroš,

Frantičević,

Fromić,

Hadžić,

Hajdin,

Herceg,

Hranislavljević,

Hristić,

Cvejakov,

Cvejić,

Cvetković,

Cetina,

Crnokrak,

Cucin,

Čavić,

Čamprag,

Čejović,

Čobanov,

Čop,

Čović,

Čubić,

Čupić,

Džaković,

Šarić,

Šajatović,

Šajinović,

Šegota,

Ševarlić,

Škrbin,

Šašin,

Šulović,

Šuranja. ` Str. 34, 35, 36.

 

Zaslužni Srbi Senćani su:

Jovan Muškatirović,

Sevastijan Ilić,

Arsenije Boderljica,

Stevan Branovački,

Jovan Đorđević,

Sava Vujić,

Pavle – čiča Paja – Vujić,

dr Stevan Malešević,

Evgenije – Đena – Branovački,

Stevan Lukačević,

Vladimir Nikolić,

Stevan Sremac,

Aleksandar – Šaca – Vujić,

Đura Pecarski. Od str.74 – 81

 

Izvor: Knjiga SENTA: zbornik priloga za istoriju grada/uredio Milivoje V. Knežević – Senta: Zavičajna fondacija „Stevan Sremac“, 2010, Fototipsko izdanje iz 1935.

Priredio: Saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić

DODATAK:POPIS STANOVNIŠTVA SENTE IZ 1828.

Komentari (127)

Leave a Reply to Vojislav Ananić

127 komentara

  1. Vojislav Ananić

    POTISKA VOJNA GRANICA 1748. godine

    Senta je brojala 202 graničara-pešadinca. Izvan stalne vojne službe se nalazilo njih 64. S potpunim naoružanjem bilo je 70 graničara a s nepotpunim 49. Na čelu se nalazio major Marko Marković, kapetan – lajtnant Đorđe Golub, poručnik Konstantin Milinović i zastavnik Ignjat Vršić.

    Izvor: Vladan Gavrilović, Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet, Odsek za istoriju – POPIS POTISKE VOJNE GRANICE za 1748. godinu

  2. Vojislav Ananić

    Major Marković je bio odsutan pri popisu 1749. tako da nažalost nemamo podataka o njegovom napredovanju. On je jedini oficir u Granici koji nije bio pravoslavne veroispovesti. Markovići su Bunjevci, koji su kao Srbi-katolici došli u Monarhiju u vreme Velikog bečkog rata i služili u Šancu Sombor. Kada je on rasformiran (1743), major Marko-Matija je prebačen za komandanta u Senti. Odlučio se za ostanak u provincijalnom staležu pa je 1751. dobio plemstvo i zemlju u Senti.

    (Mita Kostić, Nova Srbija i Slavenosrbija, 41, Slavko Gavrilović, Građa za biografije oficira, 112;Slavko Gavrilović, Podaci o bunjevačkoj oficirskoj porodici Marković (od kraja XVII do sredineXVIII veka), Zbornik Matice srpske za istoriju, br. 61-62, Novi Sad 2000, 131-137; K.A, HKR, Expedit 1749, Janner, No. 444)

  3. Vojislav Ananić

    Senta je imala 191 graničara u konjici. Takođe, kao i u Kanjiži, svi su bili u aktivnoj službi. Od toga je njih 46 imalo svu potrebnu opremu a 85 delimičnu. Štab je sačinjivalo 6 ljudi na čelu sa poručnicima Jovanom Badrljicom i Đukom (Đorđem) Popovićem. Zastavnik je bio Neša Milinović.

    Izvor: MEŠOVITA GRAĐA, knj. XXXII str. 255-280 MISCELLANEA, vol. XXXII pp. 255-280, UDK: 94(=163.41)(436)“1748″(093):314, Vladan GAVRILOVIĆ, Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet, Odsek za istoriju, Novi Sad -POPIS POTISKE VOJNE GRANICE IZ 1748. GODINE

  4. Vojislav Ananić

    TISA=TIŠTA: Na jeziku sanskritskih ljudi, TIŠTA označava nešto što stoji, što se ”tišti” u mestu, što se ne kreće. Izraz TIŠTI i danas se upotrebljava u kolokvijalnom srbskom jeziku: ”Hleb se TIŠTI u rerni”, ”Cigle se TIŠTE na suncu”, ”TIŠTI ga savest”, ”TIŠTI ga rana” i slično.

    A vode reke TISE su spore i tihe od postanka, kao da stoje u mestu, kao da TIŠTE u ravnici…

  5. Vojislav Ananić

    Istorijski nazivi
    Zenta
    Etimologija
    1216/18. Zentha, od mađ. ličnog imena izvedenog od szem ‘oko’, ili od reči szent‘sveti’, slovenskog porekla (Kiss 719b). (A.L.)
    Atribucija
     bijela: Adnađ Đurka od bijele Sente (Vuk III, 87:5)
    Epski kontekst
    1. U Trećoj knjizi Vukove zbirke objavljenoj na osnovu lajpciškog izdanja iz 1846. ovaj se stih javlja kao Adnađ Ćurka od bijele Stene. Svetozar Matić je 1936. u radu o Adnađu Đurki pročitao ovaj stih u ispravljenom obliku koji je gore naveden kao primer. Ukoliko se pokaže da ovakva interpretacija nije na mestu, to će značiti da je u pitanju Bijela Stena, mesto u zapadnoj Slavoniji koje je Zmajognjeni Vuk dobio 1471. od Matije Korvina zajedno sa Irigom i Slankamenom. Radnja pesme se, ipak, dešava u XVIII veku, pa je lako moguće da je u pitanju Senta a ne Stena, tim pre što tada slavonska Bijela Stena više nije imala istorijskog značaja za epske teme.

    2. Senta, grad u Vojvodini (Srbija), na Tisi. (45° 55’ N, 20° 4’ E). Prvi put se pominje 1216. Kao ugarski grad, stalno je bila u rivalstvu sa Segedinom. Posle bitke kod Mohača 1526. Turci su opljačkali grad i zapalili ga, a stanovništvo odveli u ropstvo. Kasnije su obnovili grad i utvrdili ga, a 1697. Eugen Savojski je u bici kod Sente porazio Turke. Tada je Senta ponovo postala ugarski grad iz koga se slovensko stanovništvo iseljavalo u Banat i u Rusiju, a doseljavani su Mađari, Nemci, Slovaci, Jevreji i drugi. Kod Vuka u Rječniku: „varoš u Bačkoj: Prokopsao kao Turski car na Senti”.
    Literatura
    1936 Matić, Svetozar: «Adnađ Đuka od bijele Stene», Glasnik Istoriskog društva u Novom Sadu, 9/2 (24), 181.
    1966 Marković, Milica: Geografsko-istorijski imenik naselja Vojvodine, Novi Sad. [160] cobiss

    1969 Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima, sakupio ga i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić, „Nolit”, Beograd 1969. cobiss

    1971 Marković, Jovan Đ.: Gradovi Jugoslavije, Beograd. cobiss

    1975 Daničić, Đura : Rječnik iz književnih starina srpskih, 1 -3, fototipsko izdanje „Vuk Karadžić”, Beograd 1975. [3:106]

    Izvor: Epski gradovi: leksikon

  6. Vojislav Ananić

    OSLOBOĐENJE SENTE

    Iz uspomena đenerala Gligorija Hadži – Jovanovića

    „Iako oslobođenje teritorija , koje su dotle bile sastavni deo Austro-Ugarske monarhije, pravno i međunarodno priznato onoga trenutka, kada su Austrija i Mađarska primile uslove primirja, koje im je diktirao vojvoda Franše Depere, glavnokomandujući solunskih armija, ipak narod svakog mesta lično je osetio nacionalno oslobođenje onoga časa, kada je u njegovo mesto ušla srpska vojska. Činjenica da je narod video srpskog vojnika, da u njegovo mesto dolazi kao pobednik i gospodar i da u tome svome nacionalnom vojniku ima zaštite i potpore, jeste opipljiv dokaz o nacionalnoj slobodi. Pa zato svako mesto kao kao dan nacionalnog oslobođenja, smatra dan ulaska pobedonosne srpske vojske…
    … Oko ponoći između 1/14 novembra pozvali su me u štab puka i usmeno mi je komandant puka naložio pretstojeći zadatak, a 2/15 novembra u 1 i 30 časova primio sam i pismenu zapovest komandanta…
    … Kada sam primio ovu zapovest odmah t.j. 2/15 novembra oko 2 časa noću izdao sam ovu moju pismenu zapovest…
    … Divizion biće pod mojom komandom…
    … Pošavši iz Ade u 13 časova u Sentu smo stigli u 14 časova. Dan je bio hladan, oblačan i vlažan. Na železničkoj stanici su nas dočekali članovi Narodnog odbora, sa pretsednikom Jocom Vujićem na čelu. Štab bataljona, 4-ta i 2-ga četa, mitraljesko odeljenje i jedna brdska baterija počli smo peške od železničke stanice do srpske pravoslavne crkve. Po ulicama gde nije bilo Srba svet nas je sa prozora kuća posmatrao, sa izrazima lica koja su odavala strah, koji je verovatno poticao otuda, što su nas Srbe uvek zamišljali kao divljake, da ne kažem ljudoždere. Došavši na pijacu pred opštinom, tu pa do ulaza u pravoslavnu crkvu, dočekali su nas Srbi i tu smo prošli kroz gust špalir, obasipani cvećem, a svi plakali od radosti. Vojnici sa mnom, otišli su u crkvu, gde je uz ogromno prisustvo Srba otslužena služba božja i blagodarenje u čast dolaska srpske vojske i u slavu slobode Sente.
    Varoš je bila nakićena zastavama, mađarskim na mađarskim kućama, a srpskim na srpskim kućama. Na tornju gradske kuće vile su se srpska i mađarska zastava. Svako lice muško i žensko, bilo je zakićeno mađarskom kokardom (Mađari) a Srbi srpskom kokardom. Mađarski rezerv. Oficiri bili su svi u uniformama. U varoši je postojala narodna garda od oko 1000 ljudi sa 600 pušaka u mađarskim uniformama, a imali su i nekoliko mitraljeza.
    Vojnici su docnije odvedeni u gimnazijsku zgradu i data im je odlična topla hrana i napojnica; oficirima je priređen ručak u kafani „Bela lađa“ (ugao preko puta gimnazije). Ja sa ađutantom bio sam na ručku gost u domu Joce Vujića. Narodno veće u sporazumu sa gradskom Upravom izvršilo je raspored vojnika (jedinica) po školskim zgradama i preuzeli na sebe staranje oko ishrane; oficiri su raspoređeni po privatnim kućama u blizini njihovih vojnika. Štab bataljona i komanda mesta prvih dana bila je u maloj kući (sada ulica Pašićeva br. 3) svojina Joce Vujića, (sada adv. Kanc, Dr. Miloša Kneževića), a posle nekoliko dana, kada je žandarmerija demobilisana, za štab sam uzeo njihovu kasarnu (sada ulica Majora Gligorija Hadži Jovanovića br 10). Oficiri su se hranili u svojoj menaži, a ja lično bio sam gost Joce Vujića za sve vreme moga bavljenja u Senti, t.j. od 16. novembra 1918. pa do 8. februara 1919, kada sam se po naređenju sa štabom preselio u St. Kanjižu.
    U 16 časova ceo gradski senat, na čelu sa gradskom upravom, očekivao me je u velikoj gradskoj većnici, da mi preda upravu nad Sentom, a ja sam otišao sa ađutantom, a u pratnji pretsednika narodnog veća pok. Joce Vujića i još nekih članova narodnog veća. Kada sam ušao u salu prigodnim govorom me je pozdravio tadanji gradski načelnik Geza Sarić. Tumač je bio Joca Vujić. Posle pozdrava gradskog načelnika, ja sam prisutnima održao poduži govor, u kome sam izneo cilj osvajanja i zahteve, kako ima da se radi i da bi se cilj postigao.
    Kada sam završio govor, koji je Joca Vujić odmah po delovima prevodio na mađarski, gradski načelnik je molio za objašnjenjima po dvama pitanjima, i to:
    1. Može li na gradskoj kući da ostane mađarska zastava? Odgovori sam: „Može, ali desno od ima biti razvijena i stavljena srpska zastava“.
    2. Mogu li i dalje da nose na svojim kaputima kokarde sa mađarskom trobojkom? Odgovorio sam: „Možete nositi kokarde, a ako Vam to čini naročito zadovoljstvo, ja mogu narediti da i kapute nosite od mađarske trobojke!“…
    … Posle izlaska iz gradske kuće, ja sam primio upravu pošte, suda i svih nadleštava, konstatujući po knjigama novčano stanje koje sam zatekao…
    … Srpska vojska dolazeći u ovo mesto i okolinu, donosi sobom mir, red i poredak svim žiteljima, bez obzira na narodnost i ver. Srpska vojska garantuje svima i svakome: čast porodice, ličnu slobodu, imovinu i bezbednost, slobodu veroispovesti i nacionalnu zastavu. Srpska vojska u ratovima od 1912 god. Do danas vodeći operacije po celom Balkanskom Poluostrvu i vršeći osvajanja raznih predela, pokazala je sa koliko poštenja i širokogrudosti pristupa i vrši sve operacije.
    Saopštavajući svima stanovnicima Sente i okoline da su od ovoga časa stavljeni pod zaštitu proslavljenog srpskog oružja, ja ih pozivam da ovu zaštitu prime bez rezerve i sa puno poverenja, ovde je angažovana čast srpskog oružja i imena, a srpski narod i srpska vojska, u toku poslednjih godina pokazali su koliko cene čast nacije i šta su kadri da za nju žrtvuju.
    Prema ovome ubuduće moraju prestati lična obračunavanja i osvete, jer će krivci najnemilosrdnije biti kažnjeni.
    Redovni sudovi i ostalae ustanove ostaće u dejstvu sa svojim dosadanjim organima, izuzimajući ustanove i organizacije koje ne mogu po ugovoru o miru postojati.

    Komandant, major,
    Glig. H. Jovanović“.

    Izdavanjem ove proklamacije mogla se konstatovati činjenica: da je 1 bataljon 9 pešad. Puka u isti dan i čas došao u Sentu tačno posle 2 meseca od dana kada je na juriš zauzeo bugarsku utvrđenu liniju na solunskom frontu i da je za tih 60 dana peške i pod borbom prešao oko 800 kilometra….
    … U toku idućih dana uvodio se novi red stvari, radilo se dalje na organizaciji bezbednosti i prikupljanju ratnog plena, ali Senta je od 16. novembra 1918 godine bila oslobođena – i ostala naša zauvek.

    Izvor: SPOMENICA o dvadesetogodišnjici oslobođenja Sente 1918 – 1938. – Senta,:Zavičajna fondacija „Stevan Sremac“, 2008 (Senta : Rapido), fototipsko izd. iz 1938. (str. 19 – 28)

  7. Vojislav Ananić

    JOCA VUJIĆ I OSLOBOĐENJE SENTE

    „Kao izaslanik cele Sente i njene okoline, sa pok. protom Milošem Prekajskim učestvovao je Joca Vujić 25. novembra 1918 godine na Velikoj Narodnoj Skupštini u Novom Sadu, koja je izrekla konačno otcepljenje Vojvodine i svih srpskih krajeva od Austro-ugarske Monarhije i njihovo sjedinjenje sa majkom Srbijom. Velika Narodna Skupština u Novom Sadu izabrala ga je i za člana svoje delegacije, koja je odnela tu važnu odluku u Beograd, da je preda i saopšti kraljevskoj srpskoj vladi“.

    Dr. Miloš Knežević

    Izvor: SPOMENICA o dvadesetogodišnjici oslobođenja Sente 1918 – 1938. – Senta, :str. 32-34, Zavičajna fondacija „Stevan Sremac“, 2008 (Senta : Rapido), fototipsko izd. iz 1938.