O crkvi (s osvrtom na Bubanje)

4. oktobar 2014.

komentara: 1

Piše: Saradnik portala Poreklo Ranko Bubanja

Život Srpske pravoslavne crkve iz temelja je poremetilo tursko osvajanje srpske države. Do tada vladajuća, pod Turcima ona postaje vjerska ustanova pokorene i potlačene raje. Promijenjen položaj unijeće nove elemente u unutrašnju strukturu crkve i daće drugačiji pravac njenom razvoju.

U XIV i XV vijeku Turci uništavaju i razaraju crkve i manastire, pretvaraju ih u džamije, pljačkaju njihova imanja i imovinu. Naročito stradaju hramovi u pristupačnim predjelima, pored drumova, u gradovima i oko njih. Za vrijeme turskog osvajanja, crkva je mnogo propatila. Pomjerajući se prema sjeveru, tada se ispred Turaka, zajedno s narodom i vlastelom povlačilo i sveštenstvo. Seobe idu dolinom Velike Morave, Save i Dunava, a zatim prelaze u južnu Ugarsku. Tamo se i prije pada Srbije, sa narodom i plemstvom naseljavalo sveštenstvo, pa su na Fruškoj Gori izgrađeni mnogobrojni srpski manastiri.

Za vrijeme despota, u drugoj polovini XV i početkom XVI vijeka, u Ugarskoj je i nastala nova crkvena organizacija. Prema sjeveru nadire i osvajač. Kada je 1459. zauzeto Smederevo, zaposjednute su srpske zemlje sve do Save i Dunava. Zeta je pokorena 1496. a posle bitke na Mohaču, i Ugarska.

***

I pored ratova, proces nametanja turske vlasti bio je postupan i u znaku sporazumijevanja.[1] Vještom politikom davanja povlastica, ustupaka i pridobijanjem raznih društvenih slojeva, Turci su umnogome doprinijeli da dođe do prilagođavanja novoj vlasti. Pomirljiv odnos prema Turcima imali su neki krugovi starog srpskog plemstva, dobar dio naroda, naročito Vlasi, stočari i jedan dio Srpske pravoslavne crkve. Zahvaljujući tome, mnoge crkve i mana- stiri nijesu spaljeni, a dobijajući berate, kao Manasija i Ravanica, očuvali su dio posjeda, ili su im, kao Cetinjskom manastiru, priznate povelje srednjovjekovnih vladara. Posle turskog osvajanja na snazi je i dalje ostala darovna Povelja Ivana Crnojevića, pa manastir, sandžakbegu, odsekom plaća određeni iznos poreza. Manastiri koji su sa posjedima uključeni u ziamete ili timare, davali su manje feudalne dažbine od raje.

Propašću srpskih srednjovjekovnih država, organizacija Srpske pravoslavne crkve nije nestala. Uz izvjesno ograničenje, priznato joj je pravo vjeroispovijesti. Padom Carigrada 1453., pod upravu turskih vlasti došlo je i sjedište Vaseljenske patrijaršije.

U turskom carstvu, Pećka patrijaršija sve do 1557. nema status autokefalne crkve, iako ga od 1453. imaju Vaseljenska patrijaršija i Ohridska arhiepiskopija. Koliko se posle smrti Arsenija II, 1463. Pećka patrijaršija održala kao jedinstvena crkvena organizacija, teško je utvrditi. I nakon pada ugarske države, iako nepriznata, srpska crkva funkcioniše i širi se prema sjeveru i sjeverozapadu.

Sa slomom starih srpskih država propale su one društvene snage na koje se oslanja srednjovjekovna srpska crkvena hijerarhija – vladari i feudalna klasa. U toku turskih osvajanja crkva je izgubila veliki dio posjeda, a time i svoju moć. U novoj, osvajačkoj, i vjerski neprijateljskoj državi, da bi dobila oslo- nac, crkva se čvršće veže za narod, jer samo uz njegovu pomoć može da odbrani svoju organizaciju i očuva uticaj.

***

Tursko osvajanje Crne Gore završeno je 1496. Te godine je Đurađ Crnojević napustio Crnu Goru i izbjegao u Mletke. Prije toga, kod Udbine, na Krbavskom polju 1493. potpuno je poražena vojska hrvatskih feudalaca. U pohodima Turaka pod Bajazitom II, razorene su mnoge crkve i manastiri.

Surovi turski postupci ozlojedili su narod. Kada su usljed nedostatka olova za municiju, Turci 1504. skinuli krov sa moračkog manastira, Rovčani su se, držeći se tradicije da su čuvari svetinje, pobunili. Da ih umiri, Selim I, nazvan Surovi, Rovčanima, 1513. upućuje ferman i obavezuje se da će se drža- ti dogovorenog mira. Ferman nije sačuvan u originalu, a prepis glasi:

”Sultan Selim han, sin presvijetloga i umnoženoga i nikad ne pokorenoga sultana Bajazita hana, primorskijem, romanskijem, anadolskijem i inijem mnozem zemljama gospodar, ovu svetu kletovnu knjigu dajem knezu Rovačkom … i vlasteli, da ću ugovoreni mir držati nenarušivim. Tako mi vjere i tako mi sinova glave. Tako da se znade.

Dano u našem stolnom mjestu Brusu od Roždestva Hristova 1513. ljeta, mjeseca marta 5”.[2]

Već iduće, 1514. turska država, da lakše vlada Crnom Gorom, pored filu- rdžijskih povlastica, za upravnika Crne Gore postavlja Skender–bega, poturče- nog sina Ivana Crnojevića, Stanišu. Nešto kasnije, da umiri crkvu  koja ima ogroman uticaj na narod, Turska obnavlja Pećku patrijaršiju.

***

U svojim granicama, Turska samo načelno toleriše druge religije. U prvih nekoliko vjekova osmanske vladavine, širenje islama nije vršeno nasilno. Islam propisima toliko zadire u državni život da se samo po sebi nametalo davanje posebnog autonomnog položaja hrišćanskim crkvama u carstvu. Sulta- ni povlastice nijesu davali zakonima, kanonima, nego povremeno, beratima. Preko berata, sultan u nacionalnim crkvama utvrđuje unutrašnje odnose, orga- nizaciju od vrha do dna, materijalne i političke obaveze.

Patrijarh ima veliki uticaj. On je duhovni i svjetovni poglavar. Bira ga Sabor – predstavnici visokog i nižeg sveštenstva i narod, a sultan potvrđuje beratom. Berat važi dok su sultan i patrijarh živi, a kada jedan umre, njegov nasljednik je morao da dâ ili traži novi. Malo ih je sačuvano, a najstariji je iz 1731.  za patrijarha Arsenija IV Jovanovića Šakabentu. Ako na prijestolu nastane promjena, od novog sultana berat traži aktivni patrijarh i episkopi. Izbor srpskog patrijarha ne zavisi toliko od Carigrada, kao kod Grka u Vase- ljenskoj patrijaršiji. Pa ipak, prvi pećki patrijarh iz porodice Sokolović, Makarije, bez sumnje je 1557. na taj položaj došao ne malom zaslugom Mehmed paše Sokolovića.

Patrijarh odgovara za vjernost pastve i pred turskim vlastima predstavlja i štiti srpski narod. Tamo gdje su Turci smatrali da se ne mogu primijeniti propisi šerijata, vjernicima sude patrijarsi i mitropoliti. Patrijarh uživa zaštitu turskih upravnih organa, ima janičarsku oružanu pratnju, a vlast mu pomaže u sakupljanju vjerskih poreza. Naziv njegove titule je: “Presto srpski”, “Presto sve srpske zemlje”, “Arhiepiskop sve srpske zemlje i primo- rske”, “Patrijarh Srba i Bugara i drugih zemalja”, itd.

U srpskoj i grčkoj crkvi, sveti Sinod je moćna ustanova; sastaje se povremeno, prema potrebi, a najmanje jednom godišnje. Sačinjavaju ga visoki crkveni velikodostojnici. U smislu kanonskih propisa, u sporazumu sa Svetim sinodom, patrijarh upravlja crkvom, i rješava sva bitna crkvena, organiza- ciona, finansijska i prosvjetna pitanja.

Od Sabora izabranog mitropolita ili episkopa, patrijarh potvrđuje sinđelijom, a sultan beratom. Mitropoliti i episkopi su visoka hijerarhija srpske crkve. Među sobom svi su jednaki i kao kolegijum okupljaju se u Sinodu i neposredno odgovaraju patrijarhu, koji ih može smijeniti tek po pristanku Porte.

Slično patrijarhu u Patrijaršiji, mitropoliti i vladike imaju duhovne, građanske, kulturne, i političke kompetencije u okviru eparhija. Oni nadziru rad manastira i nižeg sveštenstva, vode brigu o crkvama i njihovim imanjima. Posvećuju i raščinjavaju sveštenike, a pastvu zastupaju pred turskim državnim vlastima u eparhiji; imaju pravo na nošenje oružja i držanje pratnje koja im pomaže pri sakupljanju crkvenih prihoda.

Brigu o manastirima i nižem sveštenstvu vodi patrijarh i Sinod;  turski upravni organi nijesu smjeli da se miješaju u te odnose. Pravo suđenja i kažnjavanja sveštenika pripada patrijarhu i Sinodu. Bračno pravo i bračni sporovi su u nadležnosti crkvenih vlasti; sveštenstvo slobodno vrši vjersku službu, dok su crkve i manastiri mogli da se obnavljaju tek po dozvoli turskih vlasti i to samo u prethodnim gabaritima.

Pod Turcima, pored patrijarha i Sinoda, u životu srpske crkve značajnu ulogu imaju i sabori, sazivani kada se birao patrijarh, arhiepiskop, episkop ili su rješavana značajna pitanja. U njima se najviše očuvao kontinuitet i tradicija starih srpskih državnih sabora.

Na novim saborima plemstvo je potpuno nestalo, iako se u crkvenim izvorima o prisutnim svetovnim licima još dugo govori kao o ”vlasteli”. Umjesto vlastele na njima se pojavljuju viđeniji predstavnici naroda: izaslanici gradskih crkvenih opština, knezovi i starješine srpskih četa u turskoj ili austrijskoj službi. Demokratizacija srpske crkve nastaje onda kada je nekadašnju feudalnu klasu u upravljanju zamijenio narod, koji će preko sabora uti- cati da crkva od XV vijeka iz vjerske postupno preraste u kulturno – političku ustanovu.

***

U XVIII vijeku glavni crkveni prirez koji od vjernika sakuplja patrijarh i vladike, bila je dimnica (od svake kuće–dima, Srbi plaćaju za izdržavanje vladike i njegovog dvora). Za vrijeme Arsenija IV Šakabente, svaka pravoslavna kuća godišnje daje 12 aspri. Obavezne su bile takse za vjenčanje i razvod braka. Patrijarh i vladika svake godine od sveštenstva uzimaju “popovinu”, “vrhovinu” ili “harač vladičin”. Patrijarhu su na slična davanja bili obavezni vladike i mitropoliti. U svojoj eparhiji, oni su kao i patrijarh u patrijaršiji, od manastira ubirali određene takse; episkopi od popova naplaćuju posvećenje. Patrijarh ima pravo da naslijedi zaostavštinu umrlog mitropolita ili vladike.

Pored redovnih poreza i taksi od pastve i sveštenstva, visoka crkvena hijerarhija prihode povećava raznim vrstama dobrovoljnih priloga. To su, preko egzarha, prilozi za patrijarha, davanje “milostinje”, “pomen duše”, zavođenje u “pomenik” ktitora crkve i manastira, zapisivanje u “opšti list”, “proskomidiju”, “sveti pomenik”. Mnogi su crkvi testamentom ostavljali poklone i legate u pokretnoj i nepokretnoj imovini.

Popovski prihod bio je bir i takse za crkvene usluge. Bir je običajem utvrđeno davanje pastve svešteniku u parohiji od onog što se proizvede na seoskom imanju. Sakuplja se sezonski, kako pristižu pojedini poljoprivredni proizvodi. Po gradovima se davao u novcu. Veličina i vrsta priloga svešteniku bila je različita u pojedinim oblastima.

Uspjeh u prikupljanju zavisio je od tradicije i volje parohijana; nije bilo prisilne naplate kao kod patrijarhovih i vladičanskih crkvenih prireza. Obično samo selo pazi da svaki parohijanin ispuni obavezu prema svešteniku i crkvi; ono ponekad utvrđuje i veličinu ovog davanja. Pastva nije uvijek izvršavala obaveze, naročito po gradovima, pa sveštenstvo teško živi i više se izdržava od rada na imanju nego od crkvenih prihoda.

Društveni položaj nižeg sveštenstva u Pećkoj patrijaršiji, približno je ostao isti, kao i za vrijeme Nemanjića. Popovi žive sa narodom; oni su iz njegove sredine. Pod Turcima, nijesu imali pravo na popovsku baštinu, a ako obrađuju zemlju, rentu plaćaju kao i ostali seljani. U mnogim mjestima, održao se običaj da popu, narod mobom pomaže da obradi imanje.

***

U autonomne povlastice crkve spada i prosvjeta. U manastirima se koliko – toliko njeguje pismenost. Ugledajući se na Grke, Srbi u gradovima uz crkve osnivaju i škole. U srpskim zemljama od XVI do XIX vijeka nijesu postojale visoke prosvjetne i bogoslovske ustanove, pa je obrazovanje na niskom nivou. Sveštenstvo, sa slabim znanjem hrišćanskih dogmi, gotovo da se i nije moglo boriti protiv narodnog sujevjerja i običaja.

Budući sveštenici su, u manastirima, kod učenijeg sveštenika i kaluđera, učili čitanje i pisanje. Nije se njegovala teologija i svjetovne nauke, ali se izučavaju osnove hrišćanstva i crkvenog bogosluženja. Propovijedi obuhvataju moralne i etičke postavke pravoslavlja, pri čemu se više gledalo na formalnu stranu poštovanja vjerskih propisa nego na suštinu. Otuda takvo strogo održavanje postova i svjetkovanje mnogobrojnih svetaca.[3]

Iako nedovoljno obrazovani, sveštenici i kaluđeri su ipak očuvali pismenost i književnost srpskog naroda. Prema pravilima Srpske crkve iz najsjajnijeg vremena nemanjićke države, iz prve polovine XIV vijeka, pop je u svojoj seoskoj crkvici morao obavezno da ima devet knjiga: apostol, jevanđelje, liturgiju, triod, nomokanon, psaltir, oktoih, čtenija za poučenije ljudem i gospodskim praznikom službu.

Crkve sa područja Zetske mitropolije, kao i u onim krajevima koji će se kasnije pripojiti Crnoj Gori, rukopisne knjige nabavljaju iz Srbije i Makedonije. Domaći sveštenici i kaluđeri prepisuju ih njegujući ćiriličnu pismenost, učeći djecu čitanju i pisanju, i birajući među nadarenim svoje nasljednike. Razdoblje od druge polovine XIV do pred kraj XV vijeka bilo je ispunjeno sukobima među obezglavljenim i nasrtljivim balkanskim feudalcima, čestim turskim provalama, pustošenjem i pljačkama, tako da nije bilo povoljne klime za dugo i strpljivo bavljenje knjigom.[4]

Iz tog vremena o Morači imamo samo zapis nekog popa Nikodima koji je 1444. bio predstojatelj manastira iz nužde, ili, kako on kaže, zbog oskudice ”pravih i dobrih muži”. ”Knjižic malo bješe u crkvi”, a i ono što se zateklo već je bilo ovještalo, pa je Nikodim kupio i priložio hramu ”oba komata triod i praks, sve tri novoga izvoda”. Ne zna se zašto je manastir u to vrijeme bio zapušten. Svakako su nesređene prilike na toj neodređenoj granici između zemalja despota Đurđa Brankovića i gramzivog Stefana Vukčića Kosače, koji radi ostvarenja svojih ciljeva i Turke u pomoć zove.[5]

***

Iako po organizaciji konzervativni, a kaluđeri neuki, manastiri u tursko doba imaju značajnu ulogu; oni doprinose jačanju veza između crkve i naroda. Preko njih se utvrđuje hrišćanstvo, gaji se književnost i čuva tradicija Nemanjića. Nekad osnivani od starih vladara i vlastele – u tursko vrijeme podiže ih sam narod u skrovitim predjelima, pored šuma i izvora – to su glavna mjesta za okupljanje seoskog svijeta gdje se sastaje, trguje, ženi, udaje i o svemu i svačemu dogovara.

Od XVI do XIX vijeka, oni su političko i duhovno središte, često povezani sa bunama i ustancima. Pored bratije, u upravljanju manastirskim imanjima, biranju igumana i u važnijim poslovima učestvuju i ugledniji ljudi iz naroda.

***

Uticaj Srpske crkve na duhovni život sela je slab. To je posljedica spoljnih i unutrašnjih faktora. Za vrijeme brojnih ratova crkva je izložena progonima, ucjenama i pljačkama – pod takvim okolnostima nije se moglo misliti na unapređenje njene organizacije, podizanju bogoslovskog obrazovanja sveštenstva, i zavođenju većeg crkvenog reda.

Organizacija crkve je tada prilično neefikasna, a visoko sveštenstvo ima površan nadzor nad pastvom. U crkvu se išlo kad se htjelo, vjerski propisi se vrše kako se zna i umije, a sveštenička usluga se traži samo za kršte- nje, vjenčanje, sahranu, ispovijest, pričest, i to ne uvijek. Sveštenici u parohiji nijesu pod većom kontrolom pretpostavljenih, pa više pripadaju narodu nego crkvi. U saradnji nižeg sveštenstva i naroda, bio je slobodan odnos koji je i doveo do privrženosti Srba crkvi, jer u njoj nije bio pritisnut krutim do- gmama, već tradicijom i običajima.

Crkve su male i nepodesne da u sebi prime veći broj vjernika. Iako po beratima imaju određena prava, Turci su pravili brojne prepreke. Zabranjivano je javno vršenje vjerskih obreda, zvona nijesu smjela zvoniti, a crkveni velikodostojnici su i pored sultanovih povlastica, često sprječavani da vrše dužnost.[6]

***

Oslobodilački pokreti imaju složenu društvenu i političku pozadinu, koju nije stvorila i nosila Srpska pravoslavna crkva, već oni, na svojim talasima, nose crkvu. Crkvena hijerarhija, kao politički predstavnik, postaće posrednik između naroda i hrišćanskih država za saradnju u ratu protiv Turske. Takva uloga crkve dovešće do porasta njenog značaja od XVI do XIX vijeka, ali će biti i glavni uzrok propasti Pećke patrijaršije.

Veze u zemlji i inostranstvu crkva koristi na objedinjavanju oslobodilačkih pokreta u oblastima gdje srpski narod živi. Slično grčkoj, i srpska crkva krišom, u dubini oltara priprema pobune, a javno i dalje propagira politiku sporazuma i kompromisa sa Turcima.

Dok Turci ratuju protiv hrišćanske Evrope, Pećka patrijaršija, udaljena od Carigrada, dolazi u iskušenje da iskoristi slabosti carstva i povede borbu za slobodu. Velikodostojnici se ponegdje, kao vršački vladika Teodor u Banatu za vrijeme ustanka iz 1594. stavljaju na čelo buna. Da su pokreti Srba u Tursko–austrijskom ratu 1593–1606. bili pod pokroviteljstvom crkve, uočili su i Turci; oni razaraju crkve i manastire, a tijelo sv. Save iz porušene Mileševe, 1594. prenijeli su na Vračar i spalili.

Za vrijeme Sisačkog rata, a i kasnije, pećki patrijarh Jovan među crnogorskim i brdskim plemenima razvija živu aktivnost za ustanak protiv turskog carstva u Evropi. Srpska hijerarhija sa rimskom kurijom pregovara o zajedni- čkoj borbi, a spremna je da pravi i uniju s katoličkom crkvom.

Rat od 1593. do 1606. između Turske i Austrije završio se bez pobjednika. Tursko carstvo u XVII vijeku, u Evropi će ostati sa granicama kakve je imalo i krajem XVI vijeka. Nakon Sisačkog rata, Turci gube povjerenje u srpsku crkvu, a patrijarh Jovan i glavu zbog oslobodilačkih aktivnosti. Patrijarsi posle njega teže da se vrate na makarijevsku politiku kompromisa i podnošljivih odnosa sa turskim vlastima. Takav je patrijarh Pajsije Janjevac od 1614. do 1648. zatim patrijarh Gavrilo od 1648. do 1659. i patrijarh Maksim od 1655. do 1681. Miroljubiva politika patrijarha u XVI vijeku nije mogla da zatrpa jaz koji se sve više širio između srpskog naroda i turskog carstva.

***

Krajem XVI i početkom XVII vijeka, kriza zahvata osmansko društvo i državu. U porastu je unutrašnja anarhija i pojačan pritisak turskih feudalca na hrišćane Balkana. Od druge polovine XVI vijeka, Turci na manastire udaraju sve veće namete, oduzimaju im zemlju, a u nemirnim vremenima pljačkaju ih i pale. Crkva dolazi pod sve veći pritisak fanatizovanih muslimana, a raznim mjerama ometa se vršenje crkvenih obreda. Zbog privredne nesigurno- sti, u gradovima opada trgovina i promet.

Nezadovoljan, narod traži oduška u jačanju otpora prema Turcima koji za odmazdu odgovaraju povećanim pritiskom na srpsku crkvu. Ovakvi odnosi traju do kraja XVII vijeka, kada će od velikog Bečkog rata, od 1683. do 1699. početi povlačenje Turske iz Evrope. Austrijska vojska ulazi u dubinu Turskog carstva, do sjedišta srpskih patrijarha u Peći. Patrijarh Arsenije III pridružio se 1689. Austrijancima, a zatim se 1690. nakon njihovog poraza, s narodom povukao prema sjeveru, i zaustavio se tek u Sent Andreji.

Karlovačkim mirom iz 1699. teritorija Pećke patrijašije je podijeljena na dvije oblasti – na eparhije koje se nalaze pod Austrijom i Venecijom i one u turskom carstvu. Patrijarh Arsenije III Čarnojević, preko carskih privilegija izvojevaće crkvenu autonomiju srpskog naroda u Austriji. Karlovačka mitropolija, iako načelno priznaje starješinstvo Pećke patrijašije, ipak samostalno, na novim političkim i kulturnim odnosima razvija unutrašnju organizaciju.

Iz rata od 1683–1699. Pećka patrijašija je izašla strahovito oštećena. Ratovi i seobe su opustošili srpske zemlje. Raseljavanje srpskog naroda naročito koriste Albanci, slabeći etnički prostor Pećke patrijašije, i naseljavajući te prostore, naročito Kosovo i Metohiju.

***

Nepovjerenje turskih vlasti prema srpskoj crkvi sve je veće, pa je pokušano da se za srpskog patrijarha dovede Grk. Veze Arsenija IV Jovanovića sa Austrijancima za vrijeme rata od 1736. do 1740. učiniće položaj Pećke patrijašije još težim. Ratovi Austrije i Rusije u XVIII vijeku, i sa njima povezivanje oslobodilačkih pokreta srpskog naroda, uticaće da Vaseljenska patrijašija i vodeći krugovi u Carigradu procijene da Pećku patrijašiju treba ukinuti i pripojiti Carigradskoj. Tome su doprinijele pobune crnogorskih i brdskih plemena u koje je umiješana ne samo Cetinjska mitropolija, nego i Pećka patrijašija.

U Carigradu se došlo do uvjerenja da srpsku crkvu treba staviti pod kontrolu ljudi kojima se može vjerovati. Carigradska patrijašija, grčki trgovci i bankari u Fanaru, vode politiku koja ne odgovara srpskoj crkvi. Povezani sa vodećim turskim krugovima, fanarioti stiču njihovo povjerenje i dobijaju delikatne političke zadatke da rukovode crkvama na Balkanu, ili, da kao knezovi Vlaške i Moldavije, ove kneževine što čvršće vežu uz tursko carstvo.

Carigradski Fanar u srpskim zemljama sve više hvata korijen, pa će se, u periodu od 1737. do 1748. na čelu Pećke patrijašije nalaziti Grk Janićije III. Fanarioti se trude da potisnu srpsku hijerarhiju i postave grčke episkope u skoro svim srpskim eparhijama.

Zahvaljujući tome što se iza srpske crkve od XVI do XVIII vijeka nalazi živa narodna snaga, crkvena autonomija je i mogla poslužiti kao moćna ustanova za odbranu kulturne samosvojnosti Srba u okviru vjerski tuđih i neprijateljskih država. Zbog povezanosti naroda i crkve, i ograničene vlasti crkvene hijerarhije, Patrijašija se stavila u službu naroda i njegove borbe za kulturne i nacionalno–političke ciljeve, sve dok 1766. nije i ukinuta.

Posljednji Srbin, pećki patrijarh, bio je Karlovčanin, Vasilije Brkić. Nepouzdan Turcima, s položaja je uklonjen 1765. Tada je za pećkog patrijaha postavljen Grk Kalinik koji sultanu predlaže da ukine Pećku patrijašiju i pripoji je Vaseljenskoj, u Carigradu.

Fermanom od 11. septembra 1766. ukinuta je Pećka patrijaršija.

Iste godine ukinuta je i Ohridska arhiepiskopija. Uzalud su protestovali crnogorski mitropolit Sava Petrović i druge vladike. Poslije ukidanja Pećke patrijaršije počinju velike nacionalnooslobodilačke borbe srpskog naroda protiv Turske i Austrije.

***

I u životu naših predaka, crkve i manastiri imaju značajnu ulogu. U tome su se isticali manastir Banja kod Priboja, kasnije Morača, najpoznatiji manastir u Crnoj Gori iz doba Nemanjića, i Đurđevi Stupovi u Beranama.

***

Kad se sa desne obale Lima, iznad Priboja, pođe uz brdo, na istok, za nepun sat hoda stiže se na zaravan, sličnu znalački projektovanoj terasi, uglavljenoj među skoro okomito uzdignute planinske bregove. U vrhu zaravni, ispod stijene, u klobucima izbija – topla voda! Trideset i sedam stepeni – i zimi i ljeti!

Tridesetak dobrih koračaja ispod izvora tople vode i oko 300 metara visoko nad koritom Lima uzdiže se manastir Sv. Nikole, izuzetan spomenik srpske istorije i kulture, u narodu poznat kao – manastir Banja.

Ktitorske obaveze, prava i brigu o manastiru sv. Nikola u Banji, nekoliko decenija nakon prve obnove, preuzeli su 1349. bliski srodnici Nemanjića, porodica Vojinović. Oni su gospodarili Humom i župom Dabar. Odmarali su se, boravili i sahranjivali upravo u Banji – manastir je njihov porodični mauzolej.

O tome svjedoče zapisi na nadgrobnim pločama preminulih Vojinovića, od kojih su, kroz prohujale vekove, neke ipak sačuvane u patosu manastira.

Ovdje su sahranjeni: Čelnik Radan, Veliki čelnik Dimitrije, Veliki knez Vojislav, njegova snaha Vitoslava – ćerka vojvode Mladena i majka Nikole Altomanovića, Lazar Vojinović – monah Mihailo.[7]

U manastiru se nalazi znatan epigrafski materijal, izvađen iz poda 1853.

–          nadgrobna ploča Čelnika Dimitrija, iz 1359. veličine 65h220 cm,

–          nadgrobna ploča Velikog kneza Vojislava iz 1363. veličine 50h212 cm,

–          nadgobna ploča majke župana Nikole iz 1363–1371. veličine 50h130 cm,

–          nadgrobna ploča Marine Vitosave, XIV vijek, veličine 50h65 cm,

–          nadgrobna ploča Danila – Radoslava, XIV vijek, veličine 100h66 cm,

–          nadgrobna ploča Čelnika Lazara, XIV vijek, veličine 60h100 cm,

–          nadgrobna ploča jeromonaha Nikole, XIV vijek, veličine 57h211 cm,

–          nadgrobna ploča raba božijeg Jovana, XIV vijek, (iz dva dijela) veličine 56,5h38 i 44,5h38 cm.[8]

 

Manastir Banja

manastir Banja

U toku osvajanja, ili nešto kasnije, napredujući u Bosnu, Turci su skinuli olovni krov sa manastira u Banji. Trebalo im olovo–kažu predanja koja se prepričavaju s koljena na koljeno–da izlivaju đulad i kuršume.

Kaluđeri su, zajedno sa narodom, sa mukom štitili živopis manastira svetog Nikole kroz duge decenije dok je bio bez krova. Koliko se u tome uspjelo vidljivo je i danas.

Obnovi je najviše doprinijela odanost patrijarha Makarija Sokolovića manastiru Banji. Zna se da je 1572. u manastiru održan Sabor srpskih arhijereja kada je Makarije presto obnovljene Pećke patrijašije predao sinovcu Antoniju Sokoloviću, mitropolitu hercegovačkom. Taj događaj je ovjekovječen freskom naslikanom 1574.

U manastiru je na južnoj strani južnog pilastra, u srpskim crkvama rijetko slikan, ciklus o caru Konstantinu i Časnom krstu. Sa lica pilastra, freskopisana je scena: car Konstantin vidi krst na nebu, a sa njegove sjeverne strane – javljanje Hrista caru Konstantinu. Na zapadnom platnu, iznad ulaza u pripratu, naslikana je monumentalna kompozicija – Bitka na Milvijskom mostu, a pored nje Javljanje sv. Petra caru Konstantinu.

Ciklus se nastavlja na sjevernom zidu kompozicijom Carica Jelena traži od Jude da pronađe krst. Slijedi Pronalaženje časnog krsta; obje scene su date u nekoliko epizoda. Dalje je naslikano: Polaganje krsta na umrlu djevojku, Hirotonija Jude za episkopa, i Uzdizanje časnog krsta (kompozicija oštećena).[9] Kada prethodno imamo u vidu, čini se da slavljenje svetog cara Konstantina i carice Jelene u bratstvu Bubanja nije slučajno, i seže još od drevnih Vojinovića.[10]

***

Hram u Morači posvećen Uspenju Bogorodice podigao je Stefan, sin velikog kneza Vukana i unuk Simeona Nemanje, za vrijeme kralja Uroša, 1252.

Manastir Morača

manastir Moraca

Zapis u ligaturama urezan na nadvratniku glavnog zapadnog portala govori kada je podignut. Ime osnivača Stefana sastavljeno je samo iz jednog znaka. U transkripciji, tekst glasi: ”Siji sveti hram presvetije djevi Bogorodice saz- dah i ukrasih v ime Uspenija je az Stefan sin velijega kneza Vlka, vnuk svetogo Simeona Nemanje. I sija bivše v dni blagočestivago kralja našego Uroša v ljeto 6760 (1252.), indikta 10 – og.[11]

U manastiru je i sarkofag u kome je, smatra se, sahranjen knez Stefan. Iznad, bez ornamenata i zapisa freskopisan je lik, rađen za vrijeme obnove hrama 1574.  gdje piše da je to Stefan, ”gdje jest i grob jego”.[12]

Manastir sigurno nije podignut u toku samo jedne godine. Temelji su sazidani od kamena, a zidovi od sige (tufa) koja je donošena čak iz Tušine. Portali, pod, okviri vrata i prozora izgrađeni su od flišne mramorne breče. Ovaj ukrasni kamen, kojeg ima od Platija do Gornje Morače, u blizini manastira i u Skrbuši kod Kolašina, ugrađivan je i u Duklju.

Morača, kao i Studenica, pripada starijoj Raškoj školi, ali je daleko skromnija građevina jer Vukanovi nasljednici nijesu mogli praviti velelepne manastire kao Nemanja i njegovi potomci kraljevi. Visina i dužina manastira iznosi oko 23, a širina blizu 6,5 metara. Unutrašnji raspored prostorija skoro da ima idealne proporcije.

Manastir Morača se nalazio na važnoj saobraćajnici. Trgovački drum je išao od primorja preko Trebinja, Grahova, nikšićke Župe, Lukavice i Rovaca do manastira. Put je vodio pored današnjeg Kolašina koji se nalazio na lijevoj obali Tare, a zatim prema Brskovu, u srpskim zemljama u XIII vijeku najva- žnijem trgovačkom mjestu. Od Brskova drum izlazi na Lim (kod crkve Sv. Petra kod Bijelog Polja), a odatle preko Prijepolja, Sjenice i Novog Pazara na istok za Niš, Sofiju i Carigrad.

U Tronoškom ljetopisu stoji da je prvu obnovu manastira Morače izvršio kralj Milutin, početkom XIV vijeka. U prvoj polovini XV vijeka, župa Morača sa utvrđenjem u blizini manastira, ulazi u sastav zemlje Stefana Vukčića i predstavlja granicu između Hercegovine i srpske despotovine.[13]

Sa obnavljanjem Pećke patrijaršije, čija se jurisdikcija prostire od Makedonije do Budima, počinje rad na oživljavanju zapuštenih i porušenih crkava, manastira, i škola fresko–slikara, ikonopisaca i rezbara.

Narod se nije mirio sa ropstvom. Nestale su brojne povlastice koje su u početku Crnogorci dobili od turske države, a rastu nameti, dažbine i pobune. Patrijarh Jovan i vojvoda Grdan preko Emanuela I, španskog namje- snika u Italiji, koji se, okružen raznim avanturistima, zanosio kraljevskom krunom na Balkanu, pripremaju nove ustanke. Patrijarh Jovan čija je dužnost bila da Emanuela I okruni krunom Nemanjića, trudio se da manastir Morača izgleda što ljepše. O njegovom trošku napravljen je ikonostas sa izvanredno rezbarenim i pozlaćenim krstom, koji je naručen od talentovanog ”krstara” Kir Georgija, koji je radio u Dečanima i Peći.

U Morači se okupljaju monasi, i nastavljaju intenzivan rad prethodnika. S velikim uspjehom je jedan od najvećih slikara toga doba, svetogorac Georgije Mitrofanović, ”Georgije zugraf ot manastira Hilendara”, 1616. freskopisao fasadu zapadnog portala – sv. Đorđije ubija aždaju i sv. Dimitrije solunski ubija ratnike u oklopu i šlemu. Na monumentalnom ikonostasu, ispod velikog krsta patrijarha Jovana, naslikao je prestonu ikonu Bogorodice sa Hristom. Morejski rat je prekinuo rad i silan zamah umjetnika u Morači.

Manastir je obnavljen 1713. pred dolazak patrijarha Mojsija. Tada je oživjela stara slikarska tradicija, a osnivači novih ikonopisnih radionica su predstavnici bokokotorske škole Dimitrijević–Rafailović.[14]

Od sredine XVII vijeka, kada su podigli utvrđenje Kolašin, Morača postaje meta kolašinskih Turaka. Znajući za njegovo bogatstvo i ulogu u prošlosti, jer je imao velika dobra, najbolje oranice i ispaše, oni često upadaju u manastir i pljačkaju ga. U nevolji, kaluđeri se snalaze na razne načine. Obmanjivali su Turke pričom da je blago u Rovca odnio knez Vukić.

Suše, nerodne godine, glad i bolesti pogađaju narod kome Turci otimaju ljetinu. O tim teškim vremenima ostavila je kaluđerska ruka mnogo zapisa po zidovima moračkog manastira; 1723. upisano je da je napravljen most na Morači: ”.. Tada bješe velika u zemlji glad i nevolja; ne bješe žita, ne bješe sijena, ne bješe voća nikakva, ne bješe berićeta o čim ljudi živu”. I drugi zapis govori o gladi: ”Paki i ina glad, bist dva drama srebra za oku žita 1764”.

Ukidanjem Pećke patrijašije 1766. zato što su se patrijarsi sa sveštenstvom uključili u borbu protiv turskog nasilja, crkva je došla u još teži položaj. Patrijarh Brkić se sklonio kod Šćepana Malog.  Kasnije su obojica, inače slični po avanturističkim naravima, pred velikom turskom navalom na Crnu Goru došli u Moraču. U manastiru je, u južnoj pjevnici,  s desne strane zapisano: Šćepan Mali 1767. a u priprati – Da se zna kako pride gospodni patrijarh Vasilije Brkić u Moraču ljeta 1768.[15]

***

Na obalama ”svetih voda Lima” zatekli su naši preci mnoga svetilišta. Manastir Đurđevi Stupovi nalazi se na staroj komunikaciji s mora prema Podunavlju, Pomoravlju i Povardarju. Podignut je 1213. U crkvi je, na desnoj strani naosa grob, nad kojim stoji zapis: Župan Prvoslav, sin velikog župana Tihomira, sinovac svetoga Simeona Nemanje i ktitor mesta sego. Ktitor je preminuo 6. januara 1244.[16]  U manastiru se nalazilo sjedište Budimljanske arhiepiskopije, dok se u isto vrijeme u Budimlji nalazila Vukanova prijestonica.[17]

Kod manastira Đurđevi Stupovi održan je 1651. zbor pravoslavnih dostojanstvenika, kome je prisustvovao i papski izaslanik. Na zboru se vijećalo kako da se pristupi papi, i unijaćenju pravoslavnog svijeta. Izabran je Pajsije Kolašinović, episkop budimljanski, da ode u Rim i o tome pregovara s papom. To je otkrio jedan Pajsijev kaluđer, te Turci tom prilikom uhvate vladiku i živog ga oderu. Sem toga, Turci udare na narod namet i nasilje. Osobito su isk-alili svoj gnjev na stanovništvu, sveštenstvu i manastirima. Budimljanska episkopija ”ostala je tada prazna, a sveštenstvo razjureno” te je narod ”umirao ne opojan”. Pravoslavni su napuštali svoje domove i bježali u druge krajeve.

Šireći uticaj i na ovaj kraj, Kuči su u XVIII vijeku dozidali manastir Đurđeve Stupove. Prilikom pohoda Brđana u pomoć austrijskoj vojsci pod vođstvom kučkog vojvode Radonje 1738. zborno mjesto bio je Has, odnosno Đurđevi Stupovi. Pri povratku, vojska je opljačkala Has, iako je bio naseljen samo Srbima. Poslije povlačenja Brđana, Turci su izvršili pritisak na pro- rijeđeno stanovništvo: spaljen je manastir Šudikova, a Đurđeve Stupove su gađali topovima. Debele zidove od sige i kamena ipak nijesu mogli srušiti.

Đurđevi Stupovi, kako se pričalo u narodu ”nijesu pjevali skoro trideset godina”. Ipak, Budimljanska župa nije opustjela. Po krajevima je ostalo nešto starog stanovništva, a brzo su pristizali doseljenici iz raznih krajeva Brda i Crne Gore. Prvi se, poslije 1651. pominju Ceklinjani u Lušcu, Ramusovići (Grude) u Ržanici, Bukumiri iz Bratonožića, Šćekići i Obradovići u Gornjim Selima, Kuči na Zagrađu i drugi rodovi brdskih plemena.

Prota Bojić belježi da je rad na obnavljanju manastira počeo 1760. dvadeset dvije godine nakon paljenja i rušenja. ”Pošto se Vasojevići malo oporave, posle sloma od 1738. opomenu se zavjeta i vojevanja sa Kučima (ovo bi imalo da znači sporazuma i saveza) i pođe pop Luka (Bojović) u Kuče, te su Kuči tražili majstore i davali milostinju za podizanje manastira, a Vasojevići rad i pri- loge za građenje. To se dalo popu Luki da on upravlja. Po predanju crkva se tri godine popravljala i prva priprata se nadodala te je do zvonare.

Manastir Đurđevi Stupovi

Manastir Djurdjevi Stupovi

Pošto se crkva popravi, prvi kaluđeri su bili iz Hercegovine. Jedan se zvao Janićije Pivljak, jednom se ne zna imena. Tu su bili oko tri godine, pa jedan umre, a drugi uteče u Dečane, te su manastirom upravljali i održavali ga sveštenici Popovići iz Lušca. Potom je došao Rufim oko 1790; on je bio Bratonožić i Savo posnik iz Kralja, Vasojević.

Manastir je paljen pet puta; on je, kako narod zna da kaže, “Manastir mučenik”. Prvi put je zapaljen 1738. a zapalio ga je poturčeni Crnojević Mahmud-paša. Drugi put 1825., spalio ga je Đulbeg Šabanagić i Hasan Hot. Treći put Derviš-paša 1862. Četvrti put dogodilo se to na Preobraženje Gospodnje 1875. Kada su Turci 1898. ponovo htjeli da ga zapale, narod je ustao i odbranio je Manastir.

***

Manastir Šudikova, posvećen Vavedanju Presvete Bogorodice, nalazi se u blizini Berana, na desnoj obali Lima. Po predanju hram Nemanjića, iako prve sačuvane pomene imamo u XVI  vijeku. Ovdje se nalazila velika srednjovjekovna prepisivačka škola. Manastir je zapustio 1738. u toku velikog austrijsko–turskog rata. Na Vavedenje 1998. na temeljima je služena sveta arhijerejska liturgija i počela je obnova manastira.

Priljubljena uz stijenu, na Uroševici se nalazi mala crkvica, hram Nemanjića, sa ostacima živopisa iz XVII vijeka. Moguće da je to bio metoh manastira Šudikove.

***

Crkva u Bubanjama

Crkva u Bubanjama

Lutovac navodi da u Bubanjama postoji nekoliko crkvina i grobalja. On kaže da se u Kaludri, na Bodenicima, vide temelji crkve za koju narod tvrdi da je ”potonula”. Bila je to kaluđerska ćelija, po kojoj je Kaludra i dobila dana- šnje ime. Ovaj zaselak je davao dio dohotka manastiru u Majstorovini, što znači da je ranije pripadao crkvi.[18]

Na Poljanicama se nalazi staro groblje.

U Bubanjama se crkvište vidi iznadUpanine.P[19]P Sveštenici iz bratsva Bubanja nekada su stanovali na Upanini. Po projektu arhitekte Ranka Vukanića tamo se obnavlja crkva posvećena Sv. caru Konstantinu i carici Jeleni.P[20]P Temelji su osvećeni 3. juna 2007.[21]

U Štitarima se na zaravni Štitu–Štitaru, nalazilo latinsko groblje. Na Pobrnjici je postojala i crkva koju su Turci srušili. ”Petlačko groblje” i groblje u Dolinama vezano je za staro srpsko stanovništvo.  I u Lukavici je,  na mestu Duvarine, postojala crkvica.[22]

 ***

Zagrad se pominje u poveljama srpskih srednjovjekovnih vladara. Ime nosi po gradu koji se nalazio na Gradini. Trag jedne građevine ispod Gradine, koja je zidana od cigle kao i groblje na zagradskom Brdu, ukazuje na dalju starost naselja. U Rastu i u Vunovom Lomu, na Jelinoj livadi, postoje ”latinska groblja”; to su ostaci starog srednjovjekovnog srpskog stanovništva.

I u Prijelozima ima tragova starijih naselja. U Rančini se nalazi ”Crkvina”, gdje se vide samo temelji, a stari ljudi pamte i zidove iznad zemlje. ”Grčko groblje” i ostaci crkvine u njemu bez sumnje su pripadali ranijem srpskom stanovništvu. Važan ostatak iz prošlosti je i Samograd (Božiji grad) u zaseoku Zakomu.[23]

***

Crkva u Brzavi posvećena Sv. Tomi, predstavlja značajan spomenik crkvene arhitekture na lijevoj strani Lima. Podignuta je na terasi blizu ušća Brzave u Lim. Ne zna se kada je građena. Predanje kaže kada i Nikoljac kod Bijelog Polja. Zidana je od krečnjaka i sige iz obližnjeg Vrela u Bubanjama.

To je jednobrodna crkva sa kubetom i jednovremeno zidanim narteksom. Ima karakteristične apside i plitke niše na fasadama. Po veličini spada u red manjih građevina koje su se na tradiciji prijeromanskih građevina, na po- dručju Polimlja i drugim prostorima srednjovjekovne Srbije, gradile tokom XII i XIII vijeka.

Određene sličnosti sa crkvom Sv. Tome u odnosima i razmjeravanju pojedinih djelova, iako nešto većih dimenzija, imaju i neke druge crkvene građevine s kraja XII i XIII vijeka; sjeverna crkva u manastiru Sv. Nikole u Banji, i crkva Sv. Đorđa u Budimlji.[24]

Prilikom arheoloških istraživanja, u naosu su otkrivena dva groba prekrivena velikim pločama od grubo obrađenog kamena škriljca. U njima su pronađena četiri skeleta, mnoštvo drugih kostiju i srebrni novac francu- skog kralja Luja XIV, datovan 1662.

U blizini se nalazi toponim Biskupovina, što upuđuje na pomisao da je mogla biti metoh episkopije (biskupije). Oko crkve se nalazi prostrano staro i novo groblje. Na jednom mjestu vide se i temelji neke zgrade koja je pripadala crkvi.[25]

***

Crkva se nalazila i u Skakavcu, na mjestu ”Crkvina”, gdje se danas nalazi groblje. U Bioči su Crkvina u Dvorištima i groblje ispod Pačariske kuline, tragovi najstarijeg naselja.[26] U Srđevcu se, u Stublovima nalazilo prostrano ”latinsko groblje”. Pripadalo je starijem srpskom stanovništvu, što se vidi i po jednoj krstači od sige. U groblju su sahranjivani neki Jandžići, koji su oda- vno iseljeni.[27]

***

U Crnči ima mnogo tragova iz ranije prošlosti. Tri kraja nose naziv ”Selišta”. U njima se vide ostaci kuća, groblja i crkvina. Crkva Sv. Jovana, u Gornjoj Crnči čiji se ostaci dimenzija 4h8 m, od tesanog krečnjaka, peščara i sige nalaze na lijepoj zaravni blizu Ivanjske rijeke, imala je veći značaj.[28] Zidovi u visini od dva metra, vidjeli su se još 1927.

Nestručnim otkopavanjem 1922. upropašćen je, na donjim djelovima zidova, živopis i drugi predmeti na osnovu kojih se moglo utvrditi vrijeme postanka i arhitektonski značaj crkve. Narod tvrdi da je bila manastir.[29] Pronađene su i tri polomljene ploče, dvije od pješčara, a jedna od mermera sa nadgobnim natpisima–sa jedne je fragment  objavio Đukan Joksimović. Mještani kažu da je tada nađeno mnogo starog novca i obrednih predmeta.

Oko crkvine se vide ostaci ugrada i prostrano groblje iz različitih perioda. Najstariji grobovi su pokriveni monolitnim pločama. Na jednoj su urezane makaze–simbol svešteničkog čina. Tu su sahranjivali sveštenike iz starosjedelačke porodice Jankovića, koji su dugo održavali službu u crkvi i na crkvini.

Ne zna se ko je i kada sagradio crkvu u Crnči. Sudeći po položaju, ostaci- ma i pomenima, njen nastanak ide u daleku prošlost. Ona je bila metoh Žičke arhiepiskopije i Patrijašije. U njoj je u bolesti posljednje dane života proveo, a 28. oktobra 1266. i umro arhiepiskop Arsenije. Tu su se prilikom njegove smrti sakupili ”sveosvećeni episkopi, časni igumani” i pastva, koji su ga, uz molepstvija na konačištima, prenijeli sve do Peći gde je sahranjen.

U dubrovačkim zapisima iz 1465. piše da je jedan mali karavan za cilj imao mjesto Crnču. Karavanska stanica je vjerovatno bila kod crkve sv. Jovana i drugih važnijih crkava toga doba. Neki podaci ukazuju kako su u ovu crkvu knjige donošene i odnošene. Na jednom jevanđelju, koje se prije Drugog sve- tskog rata nalazilo u crkvi Sv. Nikole u Podvrhu, stoji kako ga je za pet groša kupio neki Branko Godovac i priložio Sv. Jovanu blizu Radulića. Na drugom jevanđelju bilo je zapisano: ”Sia knjiga evangelie popa Jovana iz Crnče. Pisa meseca maja 1765.” Kao što se vidi iz zapisa na njima, oba jevanđelja su u vezi sa crkvama i crkvinom u Crnči.[30]

Ne može se sa sigurnošću reći kada je crkva srušena. Apsolutni gospodar Bihora, Hajdar paša, nije bio ravnodušan da se u blizini njegove bogomolje nalazi tako velika crkva, tim prije, ako je privremeno bila napuštena.

***

U Tucanjama, selu gdje žive Šabotići, u Brđanima na mjestu Crkvište, vide se temelji kapele. Blizu Crkvišta, na brežuljku Dublje, nalazi se ”grčko groblje” sa kog su povađene nadgrobne ploče za zidanje mehtepa. Jedan lokalitet nosi naziv Ulica, a drugi Vignjište, što svjedoči da je u okolini starinskog groblja i Crkvine bilo gušće naselje.[31]

Veći broj srednjovjekovnih crkava u bihorskim selima srušen je u ratovima, pokretima i seobama 1689., 1737. i 1804–1813. Kasnije nijesu podizane ni grobljanske kapele. Izuzetak su Ivanje i Njegnjevo.

U Ivanju su begovi Ćorovići dopustili čifčijama da na razvalinama ranije crkvice izgrade malu seosku kapelu od slabe građe. Njegnjevska kapela, skrivena između kuća, koju su tajno podigli seljaci, nije se razlikovala od ostalih siromašnih krovinjara. Obje su spaljene u toku Drugog svjetskog rata.[32]

***

U Bliškovu se nalazi hram Vavedenja Presvete Bogorodice.[33]

***

Nakićenović je u studiji o Boki iz 1913. za crkve u Vranovićima zapisao:

Sv. Petka prvobitno sasvim mala, bez zvonika, danas je nešto veća. U crkvi ima znatan oktoih, kome nedostaju prvi i pošljednji listovi. Antimins je izrađen ”poveljom imperatora Pavla Petrovića”, a osvećen ”crnogorskim mitropolitom”.

Sv. Nikola, to je bila mala crkva, koju obnovi bratstvo Ercegovića 1900. Tad je crkva iznova popločana, oltarska apsida produžena, a prozori prošireni. Ikonostas je nov.

Sv. Varvara, mala crkva s prepratom i grobljem. Grom u nju udarao tri puta, zvonik joj srušen.

Sv. Arhiđakon Stefan, mala crkva, na pročelju ima jedna niša, iznad nadvratnika na točak – okno, a mjesto zvonika usperen je krst. Nastavak crkve čini preprata, podulja od crkve, a zidana brižljivo od tesanika, no nema krova.

Predanje kazuje da je ova crkva starija od Prevlake, da je pri njoj bio manastir, a Nemanjići da su osnovali kako taj manastir tako i prevlački. Svakako stoji to, da nigdje u Grblju nije nađeno interesnijih arhitektonskih ulomaka, kao kod ove crkve. Ni Mirine u Lastvi, ni crkva Sv. Andrije u Krimovicama, pa ni ona Sv. Neđelje u Pelinovu, ne mogu da ostatke iz svoje prošlosti upo- rede sa umjetničkim ostacima, koji su nađeni ovamo.[34]

***

Pećka eparhija, pravoslavna crkvena oblast, uglavnom obuhvata krajeve stare hvostanske, budimljanske i polimske (petrovske) eparhije u pećkom, pljevaljskom, bjelopoljskom i beranskom srezu. Do osnivanja samostalne Srpske arhiepiskopije 1219. pećka oblast, Hvosno, pripada Prizrenskoj eparhiji, vjerovatno još od osnivanja Ohridske arhiepiskopije u X vijeku, a možda i ranije. Posebnu hvostansku eparhiju sa sjedištem episkopa u Maloj Studenici kod Peći, osnovao je sv. Sava.

Krajem XIII vijeka, stolica arhiepiskopa iz Žiče prenijeta je u Peć. Pećki manastir je postao stavropigija arhiepiskopa i patrijarha, a okolina je i dalje ostala sastavni dio Hvostanske eparhije, koja je imala posebnog episkopa. Do kraja XIV vijeka, do kada su patrijarsi uglavnom stanovali u Žiči, u Peći je djelovao poseban episkop; takav je izleda bio i Marko, koji se pominje 1411. U XVI vijeku, pominje se pećki mitropolit Janićije 1506. episkopi Teodosije 1520. i Simeon 1528. i 1532.

Tokom XVII vijeka ukinute su Hvostanska, Budimljanska i Polimska eparhija; one su vjerovatno, većim dijelom ostale pod episkopskom jurisdikcijom patrijaraha. Tako je nastala posebna Pećka eparhija, koja je 1766. posle ukidanja Pećke patrijaršije združena, prvo sa Prizrenskom i Skenderijskom, a kasnije i sa Raškom eparhijom.

***

Posle oslobođenja 1918. voljom svih episkopa sa teritorije pećke patrijaršije, počelo se kanonskim putem raditi na obnavljanju i uspostavljanju redovnog stanja u crkvi u granicama nove države.

Na Prvoj konferenciji u Sremskim Karlovcima 18. decembra 1918. episkopi obrazuju Privremeni odbor, kome je povjereno da pripremi ujedinjenje djelova crkve iz svih oblasti koje su ušle u sastav nove države.

Na Drugoj konferenciji u Beogradu u maju 1919. formiran je Središnji arhijerejski sabor ujedinjene Srpske pravoslavne crkve, za čijeg je predsjednika izabran mitropolit Mitrofan Ban.

Šta je mitropolit Ban mislio, čulo se u njegovoj besjedi sa Cetinja, na Uskrs 1919.

“Pri vaskrsenju Hristovu, Angel Gospodnji odvalio je kamen od groba njegova; a sadašnji veliki rat odvalio je teški kamen sa Kosovske grobnice, te je ujedinjenjem vascijelog srpskog naroda vaskrsnula negdašnja Dušanova i Lazareva država. Srbi i Crnogorci, od Kosova pa do danas, vazda su hrabro i viteški vojevali. Krv svoju potokom prolijevali i sve za svoju pravoslavnu vjeru, za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Ta njihova plemenita vjekovna zamisao, sad je, slava Bogu, ostvarena!

Političke međe, koje su do sada srpski narod razdvajale, iz temelja porušene su, te usled toga, ujedinjenje narodno, samo po sebi došlo je, kao prirodna posledica (…).

Ujedinjenje Srpske pravoslavne crkve i njeno uzdizanje 1920. na stupanj patrijaršije objavljeno je voljom svih episkopa srpskog episkopata, među kojima su bili i mitropoliti Mitrofan Ban i Gavrilo Dožić. Dožić je učesnik Podgoričke skupštine 1918. na kojoj je donijeta odluka o sjedinjenju Crne Gore sa Srbijom. Na čelu delegacije on je odluku i donio u Beograd. Carigradska patrijaršija, carigradski patrijarh i Sveti sinod pozdravili su odluke srpskog episkopata tomosom od 20. februara i kanonskim pismom od 24. oktobra 1922.

Oslobođenjem južne Srbije, Peć je 1912. pripala Crnoj Gori. Pod jurisdikcijom crnogorskog mitropolita na Cetinju, obrazovana je Pećka eparhija u označenim granicama.

Prvi episkop je bio dr Gavrilo Dožić. Srbovanje kralja Nikole, širenje vlasti na Peć i preuzimanje trona Pećke patrijaršije nije dugo trajalo. Već iduće godine izbio je rat. Posle konačnog oslobođenja i ujedinjenja srpske crkve u patrijaršiju, pećka eparhija je ostala u granicama iz 1912. Pećkom eparhijom do 1926. upravlja prizrenski episkop Mihailo. Od tada ona ima svog episkopa Jeroteja Gavrilovića koji stanuje u Peći, pošto je pećki manastir ponovo proglašen patrijaraškom stavropigijom i stavljen direktno pod  ko- ntrolu patrijarha.

Pećka eparhija 1924. ima 48.918 pravoslavnih stanovnika. Razdijeljena je na četiri protoprezviterata: pećki, beranski, bjelopoljski i pljevaljski i 41 parohiju, sa 18 crkava i kapela i 27 sveštenika. Osim manastira patrijaršije, na teritoriji pećke eparhije nalaze se Visoki Dečani, Đurđevi Stupovi kod Berana, Sv. Trojica u Plevljima, sv. Bogorodica–Dovolja i sv. arhanđel Mihailo–Arhanđelovo.

Sveti arhijerejski sabor srpke pravoslavne crkve na majskom zasijedanju 2001. donio je odluku o obnavljanju Budimljansko–nikšićke eparhije, a za njenog administratora određen je vikarni episkop budimljanski Joanikije (Mićović). Preosvećeni Joanikije je, na zasijedanju Svetog sabora u maju 2002. izabran za episkopa budimljansko – nikšićkog, sa sjedištem u manastiru Đu- rđevi Stupovi u Beranama.

Današnja budimljansko–nikšićka eparhija zahvata i prostor nekadašnje zahumsko–raške episkopije koju je osnovao knjaz Nikola 1878. i koja je episkopa sa sjedištem u Nikšiću dobila tek 1909. Ukinuta je 1931. i pripojena Cetinjskoj mitropoliji.

Prostor nekadašnje pećke mitropolije formirane 1912. sa sjedištem u Pećkoj patrijaršiji čiji je prvi mitropolit bio Gavrilo Dožić, danas pripada budimljansko–nikšićkoj eparhiji.

Pod jurisdikcijom budimljansko – nikšićke eparhije nalazi se 52% teritorije Crne Gore i 10 opština: Andrijevica, Berane, Bijelo Polje, Žabljak, Mojkovac, Nikšić, Plav, Plužine, Rožaje i Šavnik. U episkopiji živi 40.891 pravoslavno domaćinstvo sa 148.998 stanovnika.

***

U Crnoj Gori se često sreće pojava da glavarstvo, vojvodstvo ili drugo zvanje, dugo ostaje u istom rodu. Otuda se javljaju prezimena: Vojvodići, Kneževići, Serdarevići, ili prema svešteničkim činovima–Popovići, Protići, Đakovići.

Miljan Radulov i Novica Aksov Bubanja iz Nemanjina, za svoje sinove Nikolu i Radovana, u Knjigu rođenih za parohiju Brzava–Zaosto–Štitari, upisali su prezime Popović, što govori o želji da tradiciju sveštenstva u bratstvu očuvaju i u prezimenu.[35]

Ako je otac dobar, narod je naklonjen i sinu pa ga bira da naslijedi oca. Sveštenici se obučavaju u manastirima i kod svojih očeva, pa se na tim, već pripremljenim i zadržavao narodni izbor. Otuda se stvaraju čitava pokoljenja sveštenika u istoj porodici.

U Crnoj Gori sveštenik živi i služi u svome plemenu i bratstvu – prema njemu se svi ponašaju kao prema svome; ako nije imućan, oni mu pomažu. Ništa se od njega ne traži osim crkveni obred – služenje u crkvi i to ni izbliza tako često, niti tako teško kao u drugim mjestima. Zato što je prošao nekakve nauke, u izvjesnoj mjeri su mu prošireni vidici. U društvu je smatran za pa- metnijeg, pa mu se obraćaju i za savjet. Kad je stvarno inteligentan i sposoban, postao bi uticajan u širem krugu saplemenika, pa ga biraju i za glavara.

Narod je sveštenički poziv poštovao; za svakog je bilo laskavo i poželjno da postane pop. U ono doba sveštenici nijesu samo bogomoljci i čuvari vjere. Oni su na čelu bratstva u svakom pogledu: u ratu vojskovođe, u miru savjetnici, u politici lideri i čuvari nacionalnog identiteta, u prosvjeti učitelji, u kulturi nosioci svih aktivnosti. Kod Crnogoraca, porodica u kojoj je bilo mnogo sveštenika, uživala je poštovanje kao i porodica u kojoj je bilo mnogo junaka.[36]

U plemenskim oblastima Hercegovine i Crne Gore popovi su uzimani iz glavarskih domova, a popovske porodice su najviđenije u bratstvu i plemenu. U prošlosti je i u Bubanjama, u tri pasa, bilo pet popova: Milovan, Rade, Dmitar, Đorđije i Ilija. Ova tradicija živi i danas, a nastavlja je protojerej sta- vrofor Radoman, pop Nenad i pop Zoran.

***

Na Unjem Krstu, starom groblju u Bubanjama, sahranjeni su popovi Milovan i Rade.[37] Prilikom prenosa njihovih kostiju u groblje na Dublju, u grobu popa Milovana pronađen je očuvan manji prestoni krst iz druge polovine XVII vijeka, ukrašen srebrnim limom, kamenjem i duborezom. Cetinjski konzervatori su konstatovali da je vjerovatno izrađen u istočnoj Hercegovini, u nekoj od radionica u Čajniču, Foči ili Trebinju. Na aversu je prikazano Raspeće Hrista i 4 jevanđelista, a na reversu Krštenje Hrista i 4 jevanđelista. Krst je 12. avgusta 1991.  predat muzeju u Beranama.

Nakon pogibije Milovana i Rada, svešteničku odoru u Bubanjama naslijediće Đorđe i Dmitar. Pop Dmitar je poginuo oko 1854. a Đorđe je umro nešto kasnije.[38] Tradiciju duhovnika u bratstvu Bubanja nastavio je pop Ilija. Turci su ga ubili na Poljanicama u blizini Dragovića vrtače. Glavu su mu tri mjeseca držali na kuli u Beranama, sve dok njegova sestra preko nekih Ramusovića nije izmolila da se otkupi i sahrani u groblju na Poljanicama.

Trebalo je donijeti glavu Ilijinu, jer po tadašnjim pojmovima i osjećanjima spašena i sahranjena glava bila je isto što i spašena čast i ponos, skoro kao da i nije bilo pogibije. Nikog nije bilo, a niko se nije ni usuđivao do rođene Ilijine sestre, da ode i donese glavu, da je psi ne glođu i dušmani ne ruže.

Ilija nije imao muških potomaka pa je tada prekinuta nasljedna tradicija svešteničkih poziva u bratstvu Bubanja.[39]

Krst pronađen u grobu popa Milovana
Krst pronađen u grobu popa Milovana

[1] Istorija naroda Jugoslavije, knjiga II, Beograd, 1959, str. 102 – 105.

[2] Stevan Popović, Rovca i Rovčani  u istoriji i tradiciji, Unireks, Nikšić 1997. str. 49.

Izgleda da je ferman pisan na srpskom jeziku.

[3] Stevan Popović, Rovca i Rovčani  u istoriji i tradiciji, Unireks, Nikšić 1997. str. 307.

Postovi su iscrpljivali narod koji se ionako oskudno hranio; naročito su se teško izdržavali božićni i uskšrnji – mnogo naroda je postilo i srijedu i petak. Težak je bio grijeh ne postiti uskršnji post (7 nedjelja), a neoprostiv jesti mrsnu hranu na Veliki petak. U Rovcima se dogodilo da je čitava jedna porodica pomrla zbog posta. Peroš Mrvošević Vlahović sa porodicom i mnoštvom sitne stoke (sedamdeset ovaca i koza), nalazio se u Međuriječju, ispod zaseoka Kravlja. Bio je veliki uskršnji post, pa su patili od gladi ne želeći da se omrse. Kada su se na Vaskrs najeli, drugi dan je svako umrlo.

[4] Istorija Crne Gore, knjiga II, tom I, Pobjeda, Titograd, 1975. str. 338.

[5] Stevan Popović, Rovca i Rovčani  u istoriji i tradiciji, Unireks, Nikšić 1997. str. 335.

[6] U Bubanjama se crkveno zvono do 2008. nije ni čulo.

[7] Manastir Svetog Nikole u Banji kod Priboja, Spomenica, Priboj, 2002. str. 14.

[8] Ibid, str. 77.

[9] Ibid, str. 76.

[10] Božo Đ. Mihailović, Manastir Morača, 2007. str. 19.

I u crkvi Svetog Nikole u Morači, živopisan je sveti car Konstantin i carica Jelena.

[11] Stevan Popović, Rovca i Rovčani  u istoriji i tradiciji, Unireks, Nikšić 1997. str. 322.

Zetom upravlja Nemanjin najstariji sin Vukan, a smatra se da mu je sjedište bilo u Budimlji.

[12] Ibid, str. 337.

Grobnica je nasilno otvarana, što se vidi po izlomljenim ivicama na sastavu poklopca i donjeg dijela groba. To su radili Turci, jer ih je mamilo vjerovanje da se ovdje krije blago, zbog čega su kaluđeri više puta stradali. Kaluđeri su stvarali famu da su svi pokušaji da se grob otvori uzaludni, jer će tada, iz grobnice suknuti plamen i spržiti počinitelje.

[13] Ibid, str. 335.

[14] Ibid, str. 341.

[15] Ibid, str. 343.

[16] Radomir Gubernić, Đurđevi Stupovi, Stupovi – Andrijevica, 1996. str. 8.

[17] Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, reprint, Cetinje – Obod, 2004. str. 461.

[18] Za crkvu na Bodenicima postoji i predanje da je neka žena prala dečje pelene i da ih je okačila na crkvu da se suše; kažu da je tim postupkom oskrnavila svetinju, koja je preko noći odletjela u Majstorovinu. Moguće da je crkva bila izgrađena od brvana i da su je mještani tajno prenijeli u Majstorovinu.

[19] M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 86.

[20]Na Kosi, na zaravni Crkvištu, odakle puca prekrasan pogled, nalazila se crkva – brvnara.

[21] Izgradnju crkve u Bubanjama koordinira odbor u sastavu: Vesko Bubanja predsjednik, jerej Zoran Bubanja sekretar, i članovi, Bubanje: Ranko Ristov, Miladin Milutinov, Radoje Jevremov, Slavko Miroslavov, Ilija Đurov, Obrad Milev, Pavle Boškov, Drago Grujov, Vesko Novakov, Miloš Milanov i Slobodan Ilijin.

[22] M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 89.

[23] Ibid, str. 87.

[24] Monografija, Crkva svetog apostola Tome u Brzavi, Pegaz, Bijelo Polje, 2005. str. 24.

[25] M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 27.

Predanje kaže da je sluga vladara koji je zidao Nikoljac, prenoseći sigu iz Vrela, uzgred ostavljao po jedan kamen od kojeg je sazidao svoju crkvu u Brzavi.

[26] Ibid, str. 92.

[27] Ibid, str. 94.

[28] Ibid, str. 105.

[29] Na to upućuju zgrade oko nje, i voda Kaluđerovac. Sam naziv Crnča, u vezi je sa prebivalištem kaluđera i boravak arhiepiskopa. Crkva je bila longitudinalna, a ne u obliku krsta. Vjerovatno je imala i kube. Natpis na nadgrobnoj mermernoj ploči upućuje da je spomenik podignut nekom Vuku.

[30] M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 26.

[31] Ibid, str. 76.

[32] Ibid, str. 27.

[33]U Bliškovu se na mjestu Manastirovina na Zećovini, nalazi manastir Vavedenje Presvete Bogorodice. Tačna godina građenja crkve i osnivanja manastira nije poznata. Po predanju, podigao ga je knez Vukan – u srednjem vijeku. Oko crkve se ocrtavaju tragovi porušenih manastirskih zgrada. Priča se da je u zid crve uzidana košnica u vidu lonca sa pčelom.

Arheološka istraživanja su obavljena u avgustu 1994. Fragmenti pronađenih mermernih svjećnjaka mogli su pripadati XVI vijeku. Vladimir Petković smatra da crkva možda potiče iz XIII – XIV vijeka, ali takvo rano datovanje nije potvrđeno dosadašnjim istraživanjima.

Sudeći prema tehnici gradnje, postojanju drvenog trema na zapadu i podu sličnom onom u crkvi Svete Trojice manastira Majstorovine, najverovatnije je podignuta krajem XVI vijeka. Iz tog vremena su i najstariji poznati pisani podaci. Pri igumanu Antoniju, eklisijarh Longin je 1615. manastiru priložio minej na kome je zapisao da je knjigu pisao ”pod crkvenom strehom sedeći”.

Značajan je natpis nad vratima u priprati za koji se smatra da je nastao prije 1615. i u kome se pominje iguman Makarije. Bliškova se početkom XVIII vijeka, pominje i u Sopoćanskom pomeniku.

Crkvu su Turci razrušili 1871. Bogorodici na fresci iznad ulaznih vrata, jedan Turčin je kopljem počeo da ”vadi oči”. Kada je uzjahao, konj ga je zbacio i Turčin je onim istim kopljem sebi izbio oko. Poslednji iguman manastira, Đorđe Varaga, od turskog zuluma je 1875. pobjegao u Svetu Goru.

Zidovi crkve graćeni od sige, bili su do 1939. očuvani u visini do 3 metra; okolo se nalaze ostaci srpskog groblja u kojem se i danas sahranjaju mještani. Staro srpsko groblje na mjestu Sušilo predstavlja ostatke ranijeg stanovništva koje je naseljavalo Bliškovo.

[34] Pop Sava Nakićenović, Boka, antropogeografska studija, CID, Podgorica, 1999. str. 379.

[35] Knjiga rođenih 1914. – 1944. za parohiju Brzava – Zaostro – Štitari,

[36] Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, Cetinje – Obod, 2004. reprint, str. 129.

[37] Knjiga zapisnika MZ Bubanje, 9 februar, 1976.

”Tomi Bubanji je Akso iz Nemanjina pričao da je u ona dva groba koji se nalaze na Unjem krstu, jednome bilo ime Đorđije. On je bio pop. Poginuo je kao komandir čete 1808. u Karađorđevom ustanku kod Sjenice”.

[38] S Upanine su se pop Đorđe i brat mu Luka preselili u Nemanjine. Kupili su prostrano imanje; u Štitarima se i danas voćnjak iznad kuća Drobnjaka naziva Đorđevića bašča. Njihovi potomci su: Šajići, Miljanovići, Aksovići, Ludići, Jankovići, Janićijevići i Dadići.

[39] Nemanjci su tradicionalno pokazivali sklonost za bogosloviju. Za sveštenika se pripremao Miro Janićijev, ali zbog bolesti nije rukopoložen. Odmah po završetku Prvog balkanskog rata i jednog razreda u Beranskoj gimnaziji, petnaestogodišnji Savo Milićev je u Sarajevu upisao Bogosloviju. Prvi svjetski rat je prekinuo njegovo školovanje. Zbog izuzetnog rukopisa, u Priboju mu je nuđen posao opštinskog pisara. Sedamdesetih godina XX vijeka, u Prizrenu je razred srednje bogoslovske škole završio i Miloje Milošev. Ovu tradiciju danas nastavlja Nenad Markov – Ludić, jerej na Buču.

Prethodni članak:

Komentari (1)

Odgovorite

Jedan komentar

  1. Vojislav Ananić

    SVETA GORA ATONSKA

    Sveta Gora Atonska, jedinstvena zemlja monaha, treći „prst“ poluostrva Halkidiki. Srce svetskog pravoslavlja, poslednja živa ikona zaboravljenog Vizantijskog Carstva. Najveći hram na svetu.
    Sama priroda i položaj ovog veličanstvenog mesta odiše posebnošću. Brdovit predeo, prekriven gustim šumama i ispresecan nebrojenim stepenastim jarugama, čas pitom, čas surov, okružen bistrim smaragdnim vodama egejskog mora. Poluostrvom dominira brdo Atos, kameni goli vrh koji se uzdiže na 2033 metara nadmorske visine i najčešće je zaboden u oblake.
    U antičko doba Atonska gora bila je poznata kao Apolonijada, a na vrhu Atosa nalazio se hram Zevsa.
    Crkveno predanje pripoveda da je Majka Božija, primivši blagodat Svetog Duha i pošavši na Kipar lađom koju je zahvatila bura, pristala uz obalu Atonske gore. Mnogobošci su tada primili Bogorodicu, slušali njenu propoved i krstili se. Tada je, kako predanje kazuje, Mati Božija ovde učinila brojna čudesa. Pre nego što je nastavila svoj put postavila je na ovoj gori jednog od Apostola, kao učitelja i starešinu i blagoslovivši narod dodala: „Blagodat Božija neka bude na ovom mestu i nad onima koji ovde borave čuvajući Zapovedi Sina i Boga Mojega. Dobra nužna za život na zemlji imaće s malim trudom u izobilju, život na nebesima pripremljen im je i neće odstupiti milost Sina Mojega od mesta ovoga do kraja veka. Ja ću biti zastupnica ovog mesta i topla molitvenica za njega pred Bogom.“
    Od tog dana kada je Presveta izgovorila ove reči, Sveta Gora se naziva njenim vrtom.
    Pod vlašću Rima koji je proganjao hrišćane Sveta Gora nalazila se sve do 313 godine naše ere sve dok Car Konstantin nije izdao ukaz o građanskim pravima i slobodi veroispovesti hrišćana. Do tada se monaštvo na Atosu već bilo poprilično razvilo. Pojavili su se manastiri.
    Događaj iz 442 godine odredio je takozvani Avato, zakon po kojem se osobama ženskog pola zabranjuje pristup na Atos. Naime kćerka Teodosija Velikog, princeza Plakidija posetila je manastir Vatoped ali se tom prilikom iz ikone Presvete Bogorodice začuo glas koji joj je saopštio da odstupi. Ovaj Zakon primenjuje se do danas, a kršen je u nekolko navrata tokom burne istorije, dešavalo se da su pojedine žene pokušavale da krišom stupe na zabranjeno im tlo.
    U IX veku carskom poveljom darovano je monasima pravo samostalne uprave na Atonsu, a njihov broj se tada značajno povećava. Javlja se i slovensko monaštvo, rusko, srpsko i bugarsko. 1453 godine, sa propašću Vizantije, nastupa period turske vladavine, ali je Sveta Gora očuvala slobodu pravoslavne vere i samoupravu uz plaćanje danka. Carska Rusija u to vreme značajno pomaže Svetogorce.
    Danas se na Svetoj Gori nalazi 20 velikih manastira, 12 takozvanih skitova, mnoštvo kelija i drugih monaških naseobina, a na njenim liticama podvizavaju se pustinjaci.
    17 manastira su grčke monaške zajednice: Velika Lavra, Iviron, Dionisijat, Grigorijat, Sveti Pavle, Ksiropotam, Ksenofont, Kutlumuš, Pantokrator, Filotej, Karakala, Dohijar, Esfigmen, Simonopetra, Stavronikita i Konstamonit.
    Tu su i naš Hilandar kao i ruski manastir Pantelejmon i bugarski Zograf. Rumuni imaju svoj skit: Časnog Preteče na samoj litici poluostrva.
    Kareja je srednjovekovni gradić u samom centru Svete Gore. U ovoj svojevrsnoj svetogorskoj prestonici nalazi se sedište Sveštene opštine, koju predvodi Svetogorski prot. Tu su i konaci poslanstva svih svetogorskih manastira. Za Srbe je posebno značajna Isposnica Svetog Save u kojoj se čuva čudotvona ikona Bogorodice Mlekopitateljnice, a od skora i žezlo Svetog Save. U njoj svakodnevno u molitvi i velikom podvigu danas revnuje monah Nikodim sabrat Hilandarski.
    Svetu Goru svakodnevno posećuju brojni poklonici pravoslavni vernici iz celog sveta, ali i mnogi drugi ljudi dobre volje. Pri planiranju putovanja u ovu monašku zemlju treba pre svega imati na umu da Atos nije turističko odredište. Manastiri nisu hoteli i neophodno je poštovati red i pravila u domu onih koji su se opredelili za monaški podvig, poštujući gostoljublje kao jednu od najznačajnijih hrišćanskih vrlina.
    Posetu Svetoj Gori važno je unapred planirati. Datum ulaska precizira se u dogovoru sa službenicima u odeljenju za poklonike u Svetogorskom domu u Solunu. Broj posetilaca ograničen je na 120 dnevno. U Svetu Goru se ulazi isključivo brodom iz luke Uranopolis ili luke Jerisos. Pre ulaska u brod preuzima se dozvola- takozvani Diamontarion uz plaćanje takse od 20 evra. Boravak je ograničen na četiri dana, a u jednom manastiru se možete zadržati najviše 24 časa. Veći broj dana na Svetoj Gori odobrava Proprat u Kareji kada za produžetak postoji opravdan razlog.
    U manastiru najpre odlazite u poseban deo za goste. Po svetogorskom običaju uz ljubaznu reč monah gostoprimac ponudiće vam okrepljenje, kafu, ratluk, rakiju (cipuru) i svežu vodu, a zatim vas odvesti u kelije sa posteljama. Takođe upoznaće vas sa rasporedom bogosluženja i vremenom za trpezu. Boravak u manastiru je jedinstvena prilika da zavirite u riznicu duhovnosti i predokus večnosti. Pred odlazak na počinak tokom povečerja u hramu, crkvenjak će pred vas izneti svete mošti, netruležne ostatke svetih ljudi i upoznati vas sa istorijom i delom manastirskog blaga.
    U trpezariji se obeduje u molitvenoj atmosferi. Nije poželjan razgovor, a sa zalaskom sunca svi se polako povlače u kelije bez glasnih razgovora. Na Svetoj Gori šorc i atlet majica nisu dozvoljeni kao ni snimanje kamerom. Monahe i porte manastira možete fotografisati samo uz blagoslov (odobrenje). Vodite računa da monasi nisu ni turistička atrakcija, niti turistički vodiči i treba ih poštedeti suvišnog uznemiravanja. Takođe svetogorsko pravilo zabranjuje lov, ribolov i kupanje na Svetoj Gori, a samo noćenje u manastirima potrebno je dogovoriti sa manastirom nekoliko sedmica pre dolaska. Termin se ugovara telefonom ili faksom, radnim danima u prepodnevnim časovima.
    Važno je takođe napomenuti da brodovi polaze isključivo ujutru, a za dnevne grupne posete potrebno je angažovati poseban brod (uz popriličnu nadoknadu) u dogovoru sa lučnom upravom.
    Ženama ostaje mogućnost da tokom dana zauzmu mesto na jednom od brodova koji obilaze Atos sa udaljenosti 500 metara od obale.U pojedinim prilikama ove brodove posećuju i svetogorski monasi donoseći na celivanje neku od ikona ili kovčežić sa moštima.
    Takođe žene mogu posetiti i neke od metoha (manastirska imanja van manastira), kakav je recimo Hilandarski metoh Kakovo nedaleko od Jerisosa.
    Posete Svetoj Gori, uvek su drugačije, a u svakoj postoji klica ponovnog vraćanja. Bunar Svetog Save nalazi se u Hilandaru i po predanju kopao ga je sam Sveti Sava, a ko popije vodu sa njega uvek se iznova vraća Srpskoj Carskoj Lavri na Svetoj Gori. Za naše ljude poseta Svetoj Gori ima poseban značaj. Ovde će se sresti sa onim najvrednijim „Što smo od predaka nasledili i od potomaka pozajmili“. Nezaboravni su susreti sa hilandarsikim bratstvom i duge zajedničke molitve, praznične trpeze….
    Od dana tragičnog požara život u manastiru je otežan, a mogućnost prijema poklonika značajno umanjena, ali se manastir obnavlja (uz pomoć Srbije, Grčke i donatora ) i kroz nekoliko godina zablistaće starim sjajem. Na svima nama je dužnost da čuvamo zadužbinu Svetog Save i Svetog Simeona Mirotočivog.
    Hilandar je najznačajnija naša svetinja na ovom parčetu neba na zemlji, Svetoj Gori Atonskoj.

    Izvor: https://pouke.org/forum/index.php?/forum/51-%D1%86%D1%80%D0%BA%D0%B2%D0%B5-%D0%B8-%D0%BC%D0%B0%D0%BD%D0%B0%D1%81%D1%82%D0%B8%D1%80%D0%B8