Piše: Saradnik portala Poreklo Tomo Papić
Postojbina Šundića su Vasiljevići, jedno od dvanaest naselja Nikšićke župe, pitomog kraja koji se prostire uz rijeku Gračanicu, sjeveroistočno od drugog po veličini grada u Crnoj Gori. Selo je dobilo ime po Vasilju, bratu njihovog rodonačelnika.
U Vasiljevićima danas živi trideset pet porodica Šundića (starosjedioci), te po četiri-pet porodica Dragnića (porijeklom iz Vasojevića) i Drekalovića (doseljenici iz Kuča)[1]. Pripadnici najbrojnijeg od ova tri bratstva (Šundići) smatraju se, kao i većina porodica u gornjim selima Nikšićke župe, potomcima Gezimira (Kazimira) – sina Nikše Grbljanina, rodonačelnika plemena Nikšići.
Crodnici Šundića iz Nikšićke župe su Šundići u Bjelopavlićima (selu Šobajićima) i Stojniku kod Aranđelovca, te Buškovići na ostrvu Vranjini (Skadarsko jezero)[2]. Šundići u Stojniku potiču od Petra Šunde, koga pominje prota Mateja Nenadović u Memoarima, a Buškovići na Vranjini od brata mu Nikole. Petar i Nikola, braća arhimandrita Aksentija, pobjegli su iz zavičaja oko 1795. godine, zbog ubistva. Prvi je ubio, u svađi, Maksima Bojovića, a drugi nekog muslimana Ferizovića, koji je pokušao da mu obeščasti ženu[3].
Šundića sada ima više u aranđelovačkom kraju (oko 45 domova) nego u Nikšićkoj župi[4], iako su neki pripadnici ovog roda, iz Stojnika, uzeli drugo prezime ( Markićević, Nestorović)[5]. U okolini Brusa (Budilovina, Osredci) Šundići su malobrojni (5-6 porodica)[6].
Bratstvo Šundića iz Vasiljevića dalo je, u svojoj prilično dugoj istoriji, šesnaest sveštenika[7]. Najpoznatiji od njih je narodni tribun Aksentije Šundić.
Monah i junak Aksentije Šundić
Aksentije Šundić (svjetovno ime Mirko) rođen je u Vasiljevićima ljeta Gospodnjeg 1750.[8] Zamonašio se, kao mladić, u manastiru Studenici. Od 1792. godine do smrti bio je arhimandrit manastira Morače[9].
Arhimandrit Šundić nesebično je pomogao Trebješanima koji su se, nakon druge razure Trebjese, naselili u gornjomoračkom selu Ljevištima[10]. Putovao je u Rusiju, 1794. godine, kao jedan od izaslanika trebjeških izgnanika odlučnih da se presele u najveću slovensku zemlju[11].
Za vrijeme Karađorđevog ustanka, Šundić je vodio stalnu prepisku sa srpskim ustanicima i crnogorskim mitropolitom Petrom Prvim Petrovićem. A 1805. godine bio je jedan od vođa ustanka starohercegovačkih plemena: Župljana, Gornjepoljaca i Drobnjaka[12].
Prema pisanju Tomaša Katanića, potomka Karađorđevog poznanika Petra Katane, arhimandrit Aksentije učestvovao je, zajedno sa osamdesetak Moračana predvođenih vojvodom Minom Radovićem, u Bici za Novi Pazar (1809)[13]. Tada su, kao što je poznato, Karađorđevi ustanici izvojevali pobjedu nad Turcima.
Po nagovoru Aksentija Šundića ubijeni su turski zlikovci Hasan Mekić i Murat Đurđević. Mekića je ubio Mina Radović, a Đurđevića pop Andrija Dragović[14]. „Otada se zakrvi krajina / čak od Koma te do Korjenića, / nož sijeva, krv se prolijeva“[15].
Duhovnik i junak Aksentije Šundić upokojio se u Gospodu 1826. godine u selu Kutima, idući ka rodnom mjestu. Sahranjen je kod manastira Svetog Luke u Nikšićkoj župi[16].
Ovaj znameniti Župljanin, opjevan u više junačkih pjesama[17], bio je nosilac Ordena Svete Ane drugog stepena, kojim ga je odlikovala ruska carica Katarina Velika[18].
Potomci vojvode Nikše Grbljanina
Župljani: Bezmarevići, Bečanovići, Bojovići; Borovinići (Bršno), Boškovići, Vojinovići, Dakovići, Dačevići, Đilasi, Đurovići, Jaredići, Jovanovići, Jokovići, Jokići; Kneževići (Zagrad i Kuta), Koraći, Kostići, Laketići, Mandići, Miličići, Mirkovići, Mitrovići, Mićkovići, Mišovići, Nikolići; Pavlovići, Pekovići, Perišići, Pindovići, Popovići iz Starog Sela, Radulovići, Raškovići, Stojanovići, Ćirakovići, Čvorovići, Šundići[19].
Rovčani: Bulatovići, Minići, Tapuškovići, Veljovići; Vlahovići, Selići; Šćepanovići, Draškovići, Bećkovići; Ilinčići (potiču od Srezojevića), Popovići (Kolašin), Novakovići (Lipovo)[20], …
Trebješani: Balići (Nikšićka župa, Gajtan kod Medveđe – o.a.), Bućići, Vojvodići, Vujačići, Dragićevići, Dipići, Jokanovići, Kljajići, Simonovići[21]; Bećirovići (potiču od Kljajića), Lopušine [Strug, Sirovac, Brus (nekdašnji Jokanovići)], Trebješani (bivši Dipići), Grdinići (Sirovac)[22], Papići[23] (svi koji slave Svetog Luku – o.a.), Turovići – Vujačići (Gajtan), župski Đokovići (potomci vojvode Đoka J. Vojvodića)[24], …
Krsna slava svih Nikšinih potomaka (Nikšića) je Lučindan (31. oktobar).
Župsko kolo[25]
(odlomak)
Knjiga jedna tanka stiže
u manastir Svetog Luke,
napisana od vladike
Svetog Petra, svete ruke.
Župljanima upućena
prvo knjiga izgovara:
„Pozdrav puku i blagoslov
crnogorskog gospodara“!
Zatim knjigom svetitelj ih
na ustanak svijeh zove,
ponajprije glavare im –
one stare vitezove:
„Ti Ilija[26], i knez Dako[27]
i ti, oče Aksentija[28],
da je zulum dodijao,
vi vidite kao i ja.
No na noge! Evo zgode:
na Stambol se Moskov kreće;
sve što želi, sad il’ ikad,
car rusijski učinjeće“!
I narod se srpski diže
po svoj Župi Gračanici;
da iz grada ko izađe,
ne davaše pa ni ptici.
I ustade narod živo
da se kolje na sve strane;
ne žaljaše svog imanja,
niti glave, niti rane.
– – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
A kad nasta knjaz Danilo,
dva rođaka Bojovića[29],
serdar Šogo[30] su dva brata
i dva brata Vojvodića –
Odmetnuše opet raju,
i nanovo krv se proli:
il’ grad Župi – Župa gradu,
ko će kome da odoli?
Pregnuće je u Srbalja,
Danilo ih knjaz pomaže:
tri im brata otpremio,
da ih kr’jepe i osnaže.
Župljani se održaše,
i sad više raja nije:
kao pravi Crnogorac
zna junački boj da bije.
Na Do Vučji sabalja su
ponajviše ugrabili;
đe je bilo stani-pani,
svuda su se namjerili.
Fotografije:
Kapetanovo i Manito jezero.
Napomena: Fotografije su preuzete sa sajtova www.zupaniksicka.me i www.mojacrnagora.com , te iz knjige Momira M. Šundića Tragom vremena (Beograd, 1999).
[1] Momir M. Šundić, Tragom vremena, Obeležja, Beograd, 1999, 127.
[2]Isto, 123.
[3]Isto, 125 – 126.
[4]Isto, 125.
[5] Borivoje M. Drobnjaković, Jasenica, Srpski etnografski zbornik, knjiga XXV, Beograd, 1923.
[6] Podatak Radoja Šundića iz Budilovine.
[7] Momir M. Šundić, nav. djelo, 123.
[8]Isto, 125.
[9] Tomo Papić, Morački uskoci u srpskoj narodnoj epici, neobjavljena studija, 59.
[10] Druga razura Trebjese desila se 1789. godine, a Trebješani nastanjeni u Ljevištima 1792. Stotinak njih odselilo se (1804.) iz tog mjesta u Rusko carstvo, dan hoda sjeverno od Odese. Ostali su, sem većine Bećirovića, napustili Gornju Moraču, jedni prije – drugi kasnije, i naselili se u drobnjačkim selima, pretežno Strugu i Sirovcu. Vidjeti: Nikola Vujačić, Trebješani, Izdavački centar Matice srpske u Crnoj Gori, Nikšić, 2013, 53 – 64, 92 – 115 i 161 – 166.
[11] Tomo Papić, nav. studija, 13.
[12] Momir M. Šundić, nav. djelo, 131.
[13] Katanićevi spisi čuvaju se u Arhivu SANU u Beogradu. Naši poznati istoričari ne pominju učešće Moračana i moračkog arhimandrita u Boju za Novi Pazar. Vidjeti: Stanoje Stanojević, Istorija srpskoga naroda, Beograd, 1993, 332. Vladimir Ćorović, Istorija Srba, 7. izdanje, Zograf, Niš, 2004, 559.
[14] Marko Vujačić, Znameniti crnogorski i hercegovački junaci, knjiga II, Pobjeda, Titograd, 1990, 111 – 113. Vuk Stef. Karadžić, Srpske narodne pjesme, knjiga IV, Prosveta, Beograd, 1954, 301 – 302.
[15] Vuk Stef. Karadžić, nav. djelo, 303.
[16] Momir M. Šundić, nav. djelo, 135.
[17] Riječ je o pjesmama: Pop Dragović i Marko Taušan (Vuk, SNP, IV, 42), Junaštvo i smrt Lopušine Vuka (Vuk, SNP, IV, 54), Vuk Lopušina i Begija Ljubovića (Luburićeva rukopisna zbirka, 216) i Morački hajduci (Radovan Bećirović, Stabljike srpstva, Cetinje, 1998).
[18]Kazivanje starih Trebješana, Nikšić, 1973, 35 – 36. Fototipsko izdanje: Beograd, 1842.
[19] Momir Šundić, Vasilije Šundić, Kolijevka plemena Nikšići, Nikšić, 1972.
[20] Mirko R. Barjaktarović, Rovca: etnološka monografija, CANU, Titograd, 1984.
[21]Kazivanje starih Trebješana, 1.
[22] Andrija Luburić, Drobnjaci, pleme u Hercegovini, Nikšić, 1998, 189 – 233. Reprint izdanja iz 1930.
[23] Radoje M. Uskoković, Iseljeni Nikšići. Objavljeno u Zborniku radova posvećenom Jovanu Cvijiću, Beograd, 1924, 535 – 552. Da li su Papići trebješkog porijekla ili su se „splemenili“ s Trebješanima – ne može se tačno reći. Vidjeti: A. Luburić, nav. djelo, bilješka o Savovićima
[24] Nikola Vujačić, nav. djelo, 295. Miloš Đoković, Vojvodići – Đokovići, Nikšić, 1999.
[25]Nikola Prvi Petrović Njegoš, Nova kola, NS teatar, Novi Sad, 1997, 49 – 52. Fototipsko izdanje: Cetinje, Državna štamparija, 1910.
[26] Vojvoda Ilija Bojović.
[27] Knez Dako Jovanović iz Liverovića.
[28] Aksentije Šundić, sveštenik, glavar i junak župski.
[29] Vojvoda Jovan i Miloš Antonijev.
[30] Serdar Šogo Nikolić, senator knjaza Danila, i braća mu Staniša i Perovan.
3. jun 2014. u 14:23
Nikola
Karadjordje, 1809. godine, pise vladici Petru Prvom kako crnogorska i hercegovacka plemena treba da se dignu protiv Turaka. Istovremeno, Vozd pise i Gavrilu Sibaliji (…).
Iako suocen s mogucnoscu sukoba sa Napoleonovom vojskom, koja je vec bila u Boki, i opasnoscu od napada skadarskog pase na Crnu Goru, vladika Petar Prvi prihvata Karadjordjev poziv. On salje svoje ljude medju Hercegovce i poziva ih da dignu ustanak i krenu prema rijeci Tari, a on sa Crnogorcima dolazi na Planinicu kod Niksica, da doceka niksicke Turke.
Odusevljeni ovakvim razvojem dogadjaja, Uskoci, Moracani i jos neka starohercegovacka plemena dizu ustanak i polaze u susret Karadjordju. Jedan odred ustanika predvodili su moracki vojvoda Mina Radovic, arhimandrit Aksentije Sundic i Uskok Batric Krsikapa. Drugi odred ustanika predvodili su braca Sibalije – Gavrilo i Jovan, Jaksa Gacanin, Simo Teric i Matija Juskovic. Oba odreda ustanika srela su Karadjordja i njegovu vojsku kod Sjenice. Odatle je Karadjordje posao sa svojom vojskom i pridoslim ustanicima na Novi Pazar i osvojio ga.
Vidjeti: Nikola Vujacic: “Trebjesani”, Niksic, 2013, str. 164 – 165.
19. januar 2017. u 02:31
Predrag T. Šćepanović
Kako zaboraviste Sundečiće,najači ogranak Šundića.
11. avgust 2019. u 01:31
Zoran Milanov Pavlović Šundić
Poštovani čitaoče,
Tragam za svojim poreklom, pa bih bio veoma zahvalan svakome ko zna da mi javi ono što zna o Šundićima, poreklom iz Metohije od Istoka (čuo sam da ih je bilo u selu Suvi Lukavac).Evo šta ja znam.
U demografskom naučnom radu- knjizi: “Srbi u Banatu” jednog našeg uglednog demografa-akademika, našao sam da piše kako Pavlovi vode poreklo iz Stare Srbije i da slave Sv. Nikolu. To isto nam je prenela naša baba Desanka, žena Aleksina. To su nam preci za koje pouzdano znamo da su živeli u Turskoj Kanjiži, verovatno posle razvojačenja srpskih pukova u Banatu, što će biti pre 1800. godine, pa naovamo.
Po predanju, naša baba Desanka Pavlović, dovela je iz Turske Kanjiže (sada Novi Kneževac, iz Severnog Banata) tri sina:Milana, Savu i Radivoja u Kragujevac oko 1880 godine, posle smrti Aleksine, na zanat kod čuvenog trgovca Spalajkovića. Sava, kojeg je otac Aleksa krstio u crkvi Sv. arhađela MIhajla u Turskoj Kanjiži, pokazao se veoma sposobnim, te ga Spalajković,pošto je izučio za kalfu, uzme za ortaka i poveri mu overenim pismom, da u njegovo ime može da naplaćuje svoja potraživanja.. Sava se pokazao izuzetno talentovan za trgovinu i u naplati dugova,pa su kasnije u Kragujevcu otvorili svoju trgovinu “Braća Pavlovići – Beograđani” (izvor:oglas u prvom broju kragujevačkih novina Jedinstvo) jer su “jespap” u Kragujevac donosili iz Beograda, verovatno iz Savamale, sa đumrukane..
Kasnije su prešli u Niš i vremenom postali veoma imućna familija. bavili se knjižarstvom.Slavimo Svetog Nikolu.Ranije se prezivali Šundići, iz Stare Srbije,.i oko 100-110 godina živeli su oko Moriša u Rumuniji. Prezime Pavlov zapisali su im Austijanci, verovatno po pretku Pavlu Šundiću. U krštenici Savinoj piše da mu je otac Aleksa Pavlov. Pavlovići su postali po povratku u Srbiju. U Nišu su bili posle oslobođenja od Turaka među prvim trgovcima ortaci sa Šiškovićima i rođaci sa Tanićima iz Niške Banje. 1895 osnovali su Prvu privilegovanu knjižaru u Nišu (Enciklopedija grada Niša) Milan i Sava imali su za zetove brigadne đenerale Kraljevske jugoslovenske vojske, a iza Radivoja ostali su kćer i dva sina, Dragutin i Milan, koji je moj otac. Danas ja imam sina Milana i dve kćeri.Svi smo visoko obrazovani i živimo i radimo u Beogradu.
Molim svakoga ko nešto više zna o ovoj grani Šundića da mi se javi E-mailom.
Čuo sam da Šundića ima oko Jabuke između pljevalja i Prijepolja i u Šumadiji u jenom selu na putu od Mladenovca prema Topoli, ili Aranđelovcu.
O Šundićima iz Nikšićke župe ne znam ništa, pa ni da imamo kakve rodbinske veze.
Dobronamernome zahvaljujem unapred.
Pošdrav, Zoran Milanov Pavlović Šundić, sa svojima..
6. septembar 2020. u 03:21
Miloš Šundić
Dragi Zorane,
moji su poreklom iz Suvog Lukavca, opština Istok kod Peći (Kosovo-Metohija). Ta grana Šundića potiče od Živka Šundića rođenog krajem 19 veka (pradeda) koji je imao 4 sina. Od tih naših starih se izrodilo mnogo Šundića koji sada žive od Podgorice, Beograda, u Nemačkoj i Švajcarskoj kao i 3 porodice u Smederevskoj Palanci od kojih je jedna moja. Šundića ima puno u Stojniku kod Orašca, Aranđelovac. Pričali su nam da je ta naša linija odatle poreklom ali su se zbog nečega preselili u Metohiju mislim sredinom 19 veka. Imate stranicu na FB ( Šundići – bratstvo ) pa se pridružite ukoliko već niste.
Sve najbolje, Miloš
11. jul 2023. u 01:00
Lazar
Brate ja sam Sundic iz Podgorice.Moji su navodno sa Istoka u kojem dan danas imamo imanje…zanima me ako smo poreklom iz Niksca dosli uopste u na Istoku ili su moji i ja od Sundica iz Arandjelovca