Poreklo prezimena, selo Bubanje (Berane)

BUBANJE.[1] Selo se nalazi na strani koja se od kose Vijenac spušta prema Limu. Grupice kuća su vezane za padine i zaravni. Glavni seoski krajevi su: Zalažđe, Nemanjine, Upanine, Selište (Selo) i Kačmor preko kose. Sem toga, Bubanjama pripada i zaselak Kaludra. Pored ovih krajeva, važniji potesi pod njivama i livadama su: Poljanice, Pušinje, Jasiče, Solilo, Bare, Donji Kačmor, Markovo kućište, Klapino polje, Dub, Ravne njive, Metalice, Križevice, Zabjel. U svim potesima ima izvorskih voda, na kojima su postavljene česme. Najvažnije su: Kačmor, Konjova voda, Pušine, Žeženice, Paljevine, Spasovice, Ljeskovac, Lisivoda. Šume iznad sela su: Vrela, Dubrave, Ravna gora i Brijeg. Seoska planina je Bjelasica (Rupe Omeragića i Štit).

Tragovi ranijeg naselja u Bubanjama su crkvine i groblja. Od crkve u Kaludri, za koju narod tvrdi da je ”potonula”, vide se temelji u Bodenicima.[2] Bez svake sumnje ona je bila kaluđerska ćelija, po kojoj je Kaludra i dobila svoje današnje ime. Zaselak je davao dio dohodka manastiru Majstorovina, što znači da je Kaludra ranije pripadala crkvi. Još jedno crkvište se vidi iznad Upanine; danas je tamo podignuta crkva posvećena Sv. caru Konstatinu i carici Jeleni. Na Poljanicama se nalazi groblje, ali se od kraja XIX vijeka ne koristi. Selo je staro naselje – ranije se zvalo Kačmor.[3] Današnji naziv izveden je iz prezimena bratstva tokom XVIII vijeka..

Stanovnici su vrlo razgranati rod Bubanje (68 k., sl. Sv. Alimpija). Različita su mišljenja o porijeklu i imenu ovog bratstva. Prema porodičnoj tradiciji, Bubanje su iz Hercegovine, iz sela Kruševice kod Ljubinja. Predanje je potvrđeno i defterom: ”Popis sela i zemalja sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke Republike 1701. godine”. U Hercegovini su bili došli na jednu kuću. Otuda se njihov predak Šurko Bubanja sa seljanima Jovanom i Đurom iselio, prvo u Bjelopavliće, a zatim je predigao u dolinu Lima, gdje su se na Sitnoj Luci kod Andrijevice podijelili i razišli. (Od Jovanovog sina Radovana–Rala su Ralevići u Kaludri, a od Đurovog sina Marka Šabotići u Tucanjama.) Bubanje nikada nijesu mijenjali prezime – prezime je nastalo u Hercegovini, po imenu pretka Bubanje. U Dubrovačkim dokumentima katun Bubanja se pominje 1313.

Milisav Lutovac navodi da su Bubanje vjerovatno starosjedeoci ili davni doseljenici (Šurko se u današnje Bubanje doselio početkom XVIII vijeka); kao dokaz starine može se sa sigurnošću uzeti i svojina zemlje koju im je turski car beratom potvrdio. Stari ljudi su pričali da se taj berat čuvao u manastiru Nikoljac sve do 1862. Bubanje do Šurka nabrajaju 12 pasova. Vrlo su plodni. Poslije 1919. Bubanje se naseljavaju i po selima na desnoj strani Lima: Srđevac, Crnča, Vrbe, Dubovo, Žurena, Potoci.

Iz Bubanja se jedna udovica sa djetetom davno odselila u Kovren. Od tog djeteta ima sada (1960) 15 kuća. Iz Bubanja su i Bubanje u Grblju i Bubonje u Golubiću.

U zaseoku Kaludra žive, sem Bubanja (16 k.,) i Petrići (4 k., sl. Aranđelovdan); Petrići su rod sa Nedovićima u Prijelozima.

Prema popisu iz 2003. u selu je živjelo 213 stanovnika (po popisu iz 1948. bilo ih je 379, 1953 – 443, 1961 – 470, 1971 – 438, 1981 – 336, 1991 – 290). U Bubanjama je, prema popisu iz 2003. živjelo 174 punoljetna stanovnika, prosječna starost iznosila je 41,3 godine (38,2 kod muškaraca i 45,9 kod žena), a prosječan broj članova po domaćinstvu bio je 3,12. U posljednjih pet popisa, primijećen je pad u broju stanovnika.

Nadmorska visina sela je od 630 do 950 m.

Na Unjem Krstu, starom groblju u Bubanjama, sahranjeni su popovi Vukadinn[4]i Rade. Prilikom prenosa njihovih kostiju u groblje na Dublju, u grobu popa Vukadina pronađen je očuvan manji prestoni krst iz druge polovine XVII vijeka, ukrašen srebrnim limom, kamenjem i duborezom. Cetinjski konzervatori su konstatovali da je vjerovatno izrađen u istočnoj Hercegovini, u nekoj od radionica u Čajniču, Foči ili Trebinju. Na aversu je prikazano Raspeće Hrista i 4 jevanđelista, a na reversu Krštenje Hrista i 4 jevanđelista. Krst je 12. avgusta 1991. predat muzeju u Beranama.

[1] M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 85.

[2] Crkva je prema predanju, potonula kada je neka žena na nju okačila dečje pelene da se suše.

[3] Tatjana Katić, Opširni popis Prizrenskog sandžaka, Istorijski institur, Beograd, 2010. str. 445.

[4] U knjizi Vojislava Bubanje: Bubanje, selo i rodoslov, jednom sinu Šurka Radovanovog upisano je ime Vukadin. Na spomeniku u groblju u Bubanjama uklesano je pop Milovan. Mi u rodoslovu koristimo ime Vukadin–Milovan.