Petar Demić: Selo Klasnić na Baniji – kratak istorijat

IME

Selo Klasnić dobilo je ime po hrvatskom plemićkom rodu Klasnića, koji se nakon turskih provala smjestio na Bosiljevačkom vlastelinstvu, na posjedima plemića Frankopana. [1]

DOSELJAVANJE SRBA

Srbi su došli na Baniju zajedno sa Turcima, kao njihova raja. Naseljeni su oko Kostajnice, Dubice, Jasenovca, Novog i po Zrinjskom Polju čim su Turci zauzeli te krajeve, polovinom XVI vijeka. [2]

Što se tiče većih seoba Srba na Baniju, poklapale su se sa početkom i krajem određenih ratova:

1) U ratu 1683-1699. godine, Austrijanci oslobađaju Kostajnicu i privremeno zauzimaju Stari Jasenovac, Bosansku Dubicu, Bosanski Novi, kao i Karabašićevu, Drenovačku i Slabinjsku kulu. Na Suvoj međi zauzimaju Malu Kladušu, Vrnograč, Brekovicu, Bužim… Nakon završetka rata Austrija je izgubila sve što je osvojila sa bosanske strane Une, uključujući i Novi Novi (današnji Dvor) i Zrinjsko polje. Srpski narod iz tih krajeva prešao je u glinski i petrinjski kraj. Turci u njihova opustjela sela dovode Srbe iz unutrašnjosti, uglavnom iz srednje Bosne. [3]

2) U ratu 1716-1718. godine, Austrijanci zauzimaju Novi Novi, Zrinjsko polje, Stari Jasenovac, Bosansku Dubicu, kao i Karabašićevu, Drenovačku i Slabinjsku kulu, a izgleda proširuju i Suvu među prema Cazinskoj krajini. Napad na Bosanski Novi je odbijen. Nakon završetka rata, Austrija je dobila sve što je osvojila u zapadnoj i sjevernoj Bosni. Na osvojenom prostoru osnovana je Dubička kapetanija, sa centrom u Bosanskoj Dubici. Oko Dubice je bilo 18 manje ili više zapustjelih sela, u koja su navalili Srbi iz srednje Bosne. Dubička kapetanija je ostala pod Austrijom do 1739. godine. [4]

3) U ratu 1737-1739. godine, Austrijanci (i naši Krajišnici sa njima) su doživjeli teške poraze kod Bužima u Cazinskoj krajini i pod Banja Lukom (sasvim je izvjesno da je srpski narod u tim krajevima stao uz Austrijance i zajedno sa njima krenuo u povlačenje na Baniju, bojeći se turske osvete). Turci tada prelaze u ofanzivu i pale po Zrinjskom polju i veliki dio Srba odvode u ropstvo. Nakon završetka rata, Turci su dobili Stari Jasenovac, Bosansku Dubicu, kao i Karabašićevu, Drenovačku i Slabinjsku kulu. Austrijancima je ostao Novi Novi i Zrinjsko polje. Srpski narod sa prostora Dubičke kapetanije, tj. onih njenih djelova sa bosanske strane, koji su ponovo pripali Turcima, morao je opet u seobu. Čak su Austrijanci planirali da jedan dio njih nasele u Banat, pošto su dijelovi Dubičke kapetanije sa banijske strane bili prenaseljeni. Zna se da je tad naseljeno dosta Srba u glinsku kapetaniju i niz Suvu među, a neki su završili i oko Vojnića. [5]

4) U ratu 1788-1791. godine, Austrijanci su na prostoru Like izbili na Unu. Prije početka rata, kostajnički prota Jovan Popović je prešao u Pounje i počeo narod pozivati na ustanak, da bi se olakšalo Austrijancima. Zna se da su se Srbi digli na oružje i još prije rata je na Baniju prešlo 428 srpskih porodica, od kojih su vojno sposobni odmah uvršetni u redovnu graničarsku vojsku. Nakon završetka rata, na Baniju je prešlo još 818 srpskih porodica. Popunili su zaseoke po već naseljenim selima, a bilo je i onih za koje nije bilo mjesta na Baniji, pa su naseljeni po Kordunu i po Civilnoj Hrvatskoj. Pominje se da je tada preseljeno iz Bosanske krajine oko 15.000 Srba. [6]

POPISI STANOVNIŠTVA I BROJ KUĆA (1768-2011)

CRKVENA ISTORIJA KLASNIĆA

Današnja pravoslavna eparhija gornjokarlovačka osnovana je 1695. godine pod imenom karlovačko-zrinopoljska. Godine 1713. na Krušedolskom saboru podijeljena je eparhija na karlovačku i kostajničku. Eparhija kostajnička ukinuta je 1771. godine i njen prostor je pripojen eparhiji karlovačkoj. [8]

Klasnić spada pod kirinsko-glinski protoprezviterat, koji je zaokružen 1776. godine. Selo je bilo podijeljeno na dvije parohije:

1) parohija Klasnić

Klasnić Donji zajedno sa Brestikom čini parohiju Klasnić (osnovanu 1774. godine). Hram je posvećen Sošestviju Svetog Duha, izgrađen je 1713. godine. Današnji hram je sazidan 1879. godine. Oštetili su ga partizani 1942. godine. Godine 1978. hram je prekriven krovom, kako se ne bi urušio.

2) parohija Brezovo Polje, parohija Buzeta

Klasnić Gornji je zajedno sa Brubnom i Brezovim Poljem činio parohiju Brezovo Polje (osnovanu 1777. godine). Hram u Brezovom Polju je bio posvećen Svetom Jovanu Preteči, izgrađen je 1783. godine, a stradao je 1943. godine u njemačkom bombardovanju.

– Od 1860-ih godina Klasnić Gornji zajedno sa Dabrinom i Buzetom čini parohiju Buzeta. Hram u Buzeti je bio posvećene Svetom proroku Iliji. Izgrađen je 1720. godine, na tromeđi Buzete, Dabrine i Klasnića, pa je 1740. godine prenešen u Buzetu. Obnavljan je 1849. godine. Oštećen je za vrijeme Drugog svjetskog rata. Hram u Buzeti zapalila je hrvatska vojska 1995. godine. Na starom mjestu, na tromeđi, izgrađen je 1800. godine hram Svete Paraskeve. Hram na tromeđi zapaljen je 1941. godine, a obnovljen je 1980. godine. [9]

Pouzdano se zna da su crkvene knjige krštenih, vjenčanih i umrlih za parohiju Klasnić zavedene 1826. godine, a za parohiju Brezovo Polje još 1777. godine. [10]

Najstarije sačuvane crkvene knjige parohije Klasnić su iz 1831. i 1833. godine, dok je najstarija sačuvana crkvena knjiga parohije Brezovo Polje iz 1857. godine. U crkvenim knjigama parohija Klasnić i Brezovo Polje iz 1831., 1833. i 1857. godine popisana su sljedeća prezimena iz Klasnića: Anđelić, Adžić, Badrić, Bajić, Bijelić, Bjelan, Bogdanović, Bogojević, Brkić, Vučković, Vukelić, Demić, Dragojević, Đurasinović, Zlatović, Zorojević, Zrakić, Jović, Kalaba, Kljajić, Lončarević, Ljiljak, Milakara, Milaković, Mirčetić, Momić, Muidža, Obradović, Ognjenović, Petrović, Podunavac, Prusac, Relić, Resanović, Rudić, Rusić, Sarapa, Slijepčević, Stojaković, Carić, Šikanja, Šućura. [11]

KLASNIĆ U BANSKOJ KRAJINI (1703-1881)

Banska krajina stvorena je krajem XVI vijeka u Pokuplju. Pokrivala je i branila prostor između Slavonske i Hrvatske krajine, spriječavajući turske provale prema Zagrebu. [12]

Kada je za vrijeme Velikog turskog rata (1683-1699) današnja Banija očišćenja od Turaka, težište odbrane prešlo je sa Kupe na Unu. Stvaranje pounske Banske krajine bilo je propraćeno žestokim sukobima oko zapovijedništva između hrvatskih i austrijskih staleža. Sukob je riješen 1703. godine, tako što je car Leopold I, krajeve između Kupe i Une potčinio hrvatskom banu. [13]

Kapetanije

Teritorija Banske krajine bila je od kraja XVII do sredine XVIII vijeka podijeljena na pet kapetanija: kostajničku, glinsku, zrinsku, jasenovačku i dubičku. Svaka kapetanija imala je zadatak da brani svoj sektor krajine. Klasnić je pripadao glinskoj kapetaniji, koja je prema popisu iz 1744. godine imala 58 sela sa 1816 kuća. [14]

Kapetanije su bile podijeljene na knežije, koje su predstavljale neku vrstu samoupravnih teritorijalnih zajednica krajiškog stanovništva i koje su imale važnu ulogu u upravnom i odbrambenom sistemu Banske krajine. Na čelu svake knežine stajao je knez. Knežije su imale obavezu davanja straže. Vođeno je računa o tome da svaka knežija, po broju kuća i za oružje sposobnih krajišnika, bude dovoljno velika da može dati jednu pješadijsku četu (100-150 ljudi). Glinska kapetanija je prema popisu iz 1744. godine imala sedam knežija. [15]

Regimente

Regulacijom Banske krajine 1750. godine ukinute su kapetanije, a umjesto njih su stvorene dvije pješadijske i jedna konjička (husarska) regimenta. Pješadijske regimente bile su istovremeno i vojne formacije i vojno-upravne oblasti, dok je konjička regimenta bila samo vojna formacija. [16]

Prva (Glinska) pješadijska regimenta (broj 10) nastala je na teritoriji glinske i na dijelovima zrinske kapetanije, a Druga (Kostajnička) pješadijska regimenta (broj 11) nastala je na teritoriji kostajničke, jasenovačke, dubičke i na pounskim dijelovima zrinske kapetanije. [17]

Regimente su od 1752. godine imale po četiri bataljona sa po četiri kompanije. [18]

Klasnićka kompanija

Obadvije pješadijske regimente imale su po dvanaest kompanija (četa). Kompanije su bile najniže vojne, teritorijalne i zapovjedno-upravne jedinice regimente. Klasnić je pripadao glinskoj pješadijskoj regimenti i činio je klasnićku kompaniju (broj 5), zajedno sa Žirovcem, Brezovim Poljem, Brubnom, Čavlovicom i Kobiljakom. [19]

– Godine 1768. u klasnićkoj kompaniji bilo je 236 srpskih kuća. [20]

– Godine 1811. u klasnićkoj kompaniji bilo je četvoro oficira, sedmoro podoficira i 158 vojnika u vojnom sastavu, dok je u upravnom sastavu bio jedan oficir, tri podoficira i 12 vojnika. Ukupno 185 ljudi u sastavu Prve banske regimente. [21]

– Godine 1822. u klasnićkoj kompaniji bile su tri pravoslavne crkve, dvije erarne zgrade, dvije općinske zgrade, 312 kuća i 3.722 duše (1.951 muških, 1.771 ženskih). [22]

– Godine 1831. Klasnić je dobio školu (zgrada škole izgrađena je 1965. godine). [23]

– Godine 1854. u klasnićkoj kompaniji bilo je 4.896 duša (2.511 muških, 2.385 ženskih), od kojih je 219 bilo odsutno. Od toga je bilo 4.891 pravoslavnih i 5 katolika. [24]

Što se tiče zemlje, klasnićka kompanija imala je 17.685 jutara zemlje, od čega se za 5.959 jutara plaćao porez (zemlja u posjedu krajišnika), a 11.725 jutara zemlje je bilo oslobođeno plaćanja poreza (zemlja u posjedu države). Krajišnici su imali 5670 jutara oranica, od čega su čak 5.234 jutra bila treće klase, dok prva klasa nije postojala. Osim toga imali su 92 jutra livada (većinom druge klase), 97 vrtova i 98 vinograda. [25]

Klasnićka kompanija je plaćala 1.783 fiorina poreza na zemljarinu, 40 fiorina na dohodak od zanimanja i 22 fiorina za točenje rakije i vina. [26]

U klasnićkoj kompaniji bilo je 4 aktivnih oficira, 338 aktivnih vojnika i 5 ljudi u upravnom sastavu, ukupno 347 aktivnih. Za rezervnu vojsku određena su 903 čoveka, dok je oslobođenih od vojne službe bilo 1.261. [27]

Po zanimanju bilo je dvoje svještenika, dvoje penzionisanih viših oficira ili činovnika i 384 poljoprivrednika i vinogradara. [28]

Krajišnici klasnićke kompanije od imetka su imali 470 konja, 2.001 govedo, 873 krave, 2.115 ovaca, 787 koza, 2.495 svinja, 491 košnicu pčela, 363 peradi – ukupno 8.265. Od ostalog imetka imali su 225 okovanih i 133 neokovanih kola, 18 štagalja, 328 štala, 49 malih i 1 veliku vodenicu. [29]

KLASNIĆ (1881-2011)

Nakon ukidanja Vojne krajine 1881 godine, u glinskom kraju javlja se nezadovoljstvo novim stanjem i novom upravom. Godine 1883. dolazi do velikih protivmađarskih nemira na Baniji. Uzroci narodnih buna 1883. godine mogu se podijeliti na političke i socijalno-ekonomske:

1) Politički uzroci

Narod je bio ogorčen mađarizacijom na zajedničkim službama – na pošti, željeznicama, carinskoj i poreskoj upravi, zatim postavljanjem mađarskih grbova i natpisa, za koje su smatrali da su predznaci nove mađarske vlasti.

2) Socijalno-ekonomski uzroci

Najviše primjedbi bilo je na porezni sistem. Na novi način prikupljanja poreza i česte zaplijene seljačke imovine, radi izmirenja dugova. Određeni porezi su uvedeni po prvi put. Ljudi su se žalili na brojne radne rente (održavanje cesti, mostova, crkvene zemlje). Bila je ograničena sječa šume, kao i upotreba pašnjaka. Stizale su pritužbe oko dijeljenja soli, koja se za krajiške uprave dijelila besplatno. Zabranjena je sadnja duvana, pečenje rakije danju i noću, slobodna gradnja kuća… Naročito je krajišnike pogađalo uvođenje takse na nošenje oružja. Seljaci su zahtjevali da se muškarcima dozvoli ženidba već nakon 18-te godine, a ne tek nakon 23-će. Predlagali su da se smanji broj općinskih činovnika i posebno pandura, sa kojima su često dolazili u sukobe. Molili su za smanjivanje općinskih poreza i predlagali su plaćanje u naturi, a ne u novcu (do koga su seljaci jako teško dolazili jer svoju robu nisu imali kome prodati. Mnoge optužbe su upućivane na način i sprovođenje zadružnih dioba, radi kojih se moralo plaćati dosta taksi, dugo se čekalo na sprovođenje diobe, morali su se platiti advokati… [30]

Buna u Klasniću (1883. godina)

U klasnićkoj općini vladalo je nezadvoljstvo još od marta 1883. godine. Seljaci su se žalili na općinskog načelnika, koji je oduzeo veću količinu oružja narodu. Veliko nezadovoljstvo vladalo je i zbog poreza koji su u to vrijeme naglo porasli. [31]

Uzbuna u klasnićkoj općini izbila je 12. septembra kada su zapucale puške i zazvonila zvona, jer su navodno, iz Gline dolazili Mađari, noseći sa sobom mađarske grbove koje su trebali dijeliti po selima. Glas se pročuo i u susjednim selima, pa čak i u žirovačkoj općini. Narod iz svih sela klasnićke općine utaborio se pred općinskom zgradom u Klasniću gdje su čekali dolazak Mađara. U međuvremenu su seljaci napali općinske činovnike, ubili jednog pandura, uhvatili i premlatili dva žandara, kao i općinskog bilježnika i općinskog načelnika. Lokalnom trgovcu popili su vino, a čak su napali i na paroha i na crkvu, ali ih je paroh odbio bacivši na njih dinamitne bombe i tako se spasio. [32]

Drugi dan pobune, 13. septembra, stigla je vojska iz Gline i lako je savladala seljake. Mnogi su pohvatani i povezani, prebačeni su prvo u Glinu, a zatim u Okružni sud, u Petrinju. Dana 22. decembra osmoro Klasnićana je osuđeno na robiju u trajanju od deset mjeseci do dvije godine, a još osmoro na blaže kazne. [33]

Srpsko privredno društvo “Privrednik” (1897-1946)

Srpsko privredno društvo “Privrednik” osnovano je 1897. godine u Zagrebu kao jedna od najznačajnijih privredno-prosvjetnih institucija srpskog naroda, na inicijativu veletrgovca Vladimira Matijevića iz Gornjeg Budačkog na Kordunu. Matijević je imao ideju o stvaranju udruženja koje će organizovano raditi na pronalaženju i podizanju, zbrinjavanju i obrazovanju nadarene djece iz siromašnih porodica iz Dalmacije, Like, Korduna, Banije, Slavonije, Bosne, Hercegovine, Vojvodine, kako bi se ta djeca stručno osposobila za razne zanate i trgovinu, i kako bi im se pomoglo da kasnije otvore svoje samostalne radnje i tako postanu nosiocima oživljavanja privrede kao osnovnog preduvjeta za kulturni i društveni preporod svoga naroda. Kroz Srpsko privredno društvo “Privrednik”, u periodu od nastanka društva do 1946. godine prošlo je preko 100 pitomaca, povjerenika i poslodavaca iz Klasnića. [34]

Iseljeništvo (početak XX vijeka)

Početkom XX vijeka mnoštvo Srba sa Banije odlazi preko okeana, u Ameriku, u potragu za boljim životom. Mnogi su radili u rudnicima, u željezarama, na postavljanju pruga… Iz Klasnića je iz većine kuća bar po neko otišao preko okeana. Neki su odlazili pa su se vraćali, neki su povlačili rodbinu za sobom, neki su slali novac u otadžbinu, neki se nikad nisu vratili, a neki su došli da bi se borili u srpskim dobrovoljačkim jedinicama u Prvom svjetskom ratu. Koliko mi je poznato, niko od istoričara se nije bavio banijskim iseljenicima.

Prvi svjetski rat (1914-1918)

Za vrijeme Prvog svjetskog rata više Klasnićana borilo se u jedinicama vojske Kraljevine Srbije. Neki su stupili u srpske jedinice iz zarobljeničkih logora u Srbiji, neki su prebjegli Rusima na Karpatskom bojištu, dok su neki došli kao dobrovoljci iz Amerike. Postoje konkretni podaci o 22 Klasnićana koji su se borili kao srpski dobrovoljci. Trojica su odlikovana, neki od njih dobili su zemlju po Vojvodini, dok su neki dobili državne obveznice. [35]

Kraljevina Jugoslavija (1931. godina)

Prema popisu Kraljevine Jugoslavije iz 1931. godine, općina Klasnić je imala 3329 stanovnika (3299 pravoslavaca, 14 rimokatolika, 16 pripadnika drugih hrišćanskih zajednica).[36]

Drugi svjetski rat (1941-1945)

Klasnić je po popisu iz 1931. godine imao 1995 stanovnika. U Drugom svjetskom ratu Klasnić je ostao bez 427 stanovnika. Ostalo je iza njih 19 udovica i 50 maloljetne djece.

– pali u borbama: 102 (94 muškarca i 8 žena)

– umrli ili nestali: 102 (42 muškarca i 60 žena)

– žrtve fašističkog terora: 223 (186 muškaraca i 37 žena) [37]

U Klasniću je 26.12.1942. godine formirana Šesnaesta banijska brigada. Na dan formiranja imala je 759 boraca, naoružanih sa 505 pušaka, 22 puškomitraljeza i četiri mitraljeza. Brigada je učestvovala u borbama na Neretvi i na Sutjesci, u kojima je izgubila 2/3 svog sastava. Zbog svojih gubitaka rasformirana je 30.6.1943. godine, a preostali borci brigade priključeni su jedinicama Sedme i Osme banijske brigade. [38]

Autor teksta  je Demić Petar, student druge godine na katedri za istoriju Filozofskog fakulteta u Kosovskoj Mitrovici.

Rad je izvorno objavljen u časopisu “Ljetopis” koji izdaje SKD “Prosvjeta” Zagreb.
________

[1] Radoslav Lopašić, Oko Kupe i Korane: mjestopisne i povjestne crtice (Zagreb: Matica hrvatska, 1895.), 72

[2] Manojlo Grbić, Karlovačko Vladičanstvo: (prva, druga i treća knjiga) (Topusko: “Sava Mrkalj”, 1990.), 85

[3] Isto, 91-92; Vojin Dabić, Banska krajina: (1688-1751): prilog istoriji srpskog i hrvatskog naroda i krajiškog uređenja u Baniji (Beograd: Istorijski institut, 1984.), 17-18

[4] Vojin Dabić, Banska krajina: (1688-1751): prilog istoriji srpskog i hrvatskog naroda i krajiškog uređenja u Baniji, 19-20; Manojlo Grbić, Karlovačko Vladičanstvo: (prva, druga i treća knjiga), 96

[5] Isto, 20-23; Manojlo Grbić, Karlovačko Vladičanstvo: (prva, druga i treća knjiga), 96-97 [6] Manojlo Grbić, Karlovačko Vladičanstvo: (prva, druga i treća knjiga), 106-108

[7] Isto, 102; Drago Roksandić, Između imaginacije i realnosti. Prva banska regimenta u prvoj polovini 19. stoljeća, (u zborniku) Glina: glinski kraj kroz stoljeća (Glina: Skupština općine, 1988.), 48; Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske

[8] Isto, 234-276; Mata Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka: Po podacima iz 1905. god. (Sremski Karlovci: Srpska manastirska štamparija, 1910.), 889

[9] Mata Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka: Po podacima iz 1905. god., 928-951; SPC, Šematizam Pravoslavne Srpske Dijeceze Gornjo – Karlovačke: 1880. (Pančevo: Štamparija braće Jovanović, 1880.), 31-34; Filip Škiljan, Kulturno-historijski spomenici Banije: S pregledom povijesti Banije od prapovijesti do 1881. godine (Zagreb: Srpsko narodno vijeće, 2008.), 41-69 [10] Isto, 928-951

[11] SPC, Crkvene knjige krštenih, vjenčanih i umrlih parohija Klasnić (za godinu 1831. i 1833.) i Brezovo Polje (za godinu 1857.)

[12] Vojin Dabić, Banska krajina: (1688-1751): prilog istoriji srpskog i hrvatskog naroda i krajiškog uređenja u Baniji, 9-11

[13] Isto, 11-15

[14] Isto, 38-45

[15] Isto, 45-47

[16] Isto, 158

[17] Isto, 158-159

[18] Isto, 159

[19] Drago Roksandić, Između imaginacije i realnosti. Prva banska regimenta u prvoj polovini 19. stoljeća, (u zborniku) Glina: glinski kraj kroz stoljeća, 48-49

[20] Manojlo Grbić, Karlovačko Vladičanstvo: (prva, druga i treća knjiga), 102

[21] Drago Roksandić, Između imaginacije i realnosti. Prva banska regimenta u prvoj polovini 19. stoljeća, (u zborniku) Glina: glinski kraj kroz stoljeća, 52

[22] Isto, 48-49

[23] Pero Strineka, Obrazovanje i prosvjeta Banije u narodnoj revoluciji (u zborniku) Glina: glinski kraj kroz stoljeća (Glina: Skupština općine, 1988.), 339

[24] Mirko Valentić, Stanovništvo Glinske pukovije, (u zborniku) Glina: glinski kraj kroz stoljeća (Glina: Skupština općine, 1988.), 83

[25] Isto, 85

[26] Isto, 85

[27] Isto, 82-83

[28] Isto, 84

[29] Isto, 84

[30] Dragutin Pavličević, Klasnićka buna i drugi nemiri u glinskom kotaru 1883. godine, (u zborniku) Glina: glinski kraj kroz stoljeća (Glina: Skupština općine, 1988.), 92-93

[31] Isto, 93

[32] Isto, 93

[33] Isto, 93

[34] www.privrednik.net

[35] Stana Nidžović-Džakula, Dobrovoljci sa Banije u ratovima 1912-1918 (Beograd: Odbor sekcije NOR-a i Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja Banije), 135-279

[36] Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31 marta 1931 godine (knjiga druga): Prisutno stanovništvo po veroispovesti (Beograd: Opšta državna statistika, 1938.), 87

[37] Đuro Roksandić, Ustaški zločini u glinskom kotaru od 1941. do 1945. godine, (u zborniku) Glina: glinski kraj kroz stoljeća (Glina: Skupština općine, 1988.), 300

[38] Vojna enciklopedija (Beograd: Vojnoizdavački zavod, 1971.)