Poreklo prezimena Dedejić

Prezime Dedejić sreće se u Crnoj Gori. Prilog o ovom prezimenu poslao je naš saradnik Branko Novakov Medojević:

DEDEJIĆI

Primjer neuvjerljivosti predanja o porijeklu najbolje se može vidjeti na primjeru Dedejića. Obrađujući podatke za knjigu o Medojevićima (1), u dijelu kad se govori o predanjima, naišao sam na slično, u nekim segmentima i istovjetno predanje o doseljavanju u dolinu Tare i Dedejića i Medojevića. Uz ovo predanje, Dedejići gaje još jedno: sve porodice u Potarju koje slave Đurđevdan vode porijeklo od njih, prema tome i Medojevići.

U većini knjiga i na portalima gdje je tema porijeklo, prihvaćeno je neprovjereno predanje koje je zapisano od strane ”istoričara” Andrije Luburića (2), izdato 1930. godine. Naime, naišavši na Dedejiće koji su se iz Potarja naselili u Drobnjake, Luburić zapisuje, čak i potvrđuje, njihovo predanje bez ikakve ograde. Ono se, u glavnim crtama, sastoji u sledećem:

1. U drugoj polovini 16. vijeka na Čevu je, na čelu porodične zadruge, živio Dobrija Dedejić. Zbog nemaštine je morao da se iseli a neposredan povod je bio taj što mu snaha nije imala šta jesti poslije posluživanja orača koji su mu došli na mobu.

2. Pri odlasku, Dobrija poklanja svoje imanje crkvi Svetog Nikole na Čevu.

3. Dobrija je na Čevu ostavio trag jer se njiva, u dijelu Čeva koje se zove Bošnjani, po njemu zove Dobrina njiva. Tu Luburić daje komentar da se i sam uvjerio da je to tako, iako su ga Čevljani uvjeravali da je njiva dobila ime po Dobri, kćeri Toljovoja ženi rodonačelnika Ozrinića – Ozru. Luburić ipak konstatuje da je predanje Dedejića vjerodostojnije jer se Ozrova žena zvala Grubana(!).

4. Po doseljenju u Dobrilovinu, u dolinu Tare, tamošnji glavari odluče da naprave manastir na Dobrijino imanje. Njemu u zamjenu daju imanje, čitluk u Prošćenju, selu na drugoj strani rijeke Tare. Uz to su obećali da će njegovo ime biti zapisano, uklesano iznad vrata crkve, zajedno sa imenima osnivača manastira. Međutim, po završetku gradnje, među imenima se ne nađe Dobrijevo ime. I tu Luburić uskače sa konstatacijom da Dobrija vjerovatno nije bio živ kada je manastir bio završen. Potkrijepljivanje vremena doseljavanja i samog događaja u vezi natpisa, Luburić ”potvrđuje” podacima iz Stojanovićevih (3) zapisa: 1594. godine je bilo osvještenje a 1609. živopisanje crve Svetog Đorđa u Dobrilovini.

5. Bratstvo Dedejić je prkosilo čak i hajduku Baju Pivljaninu koji je udario na ovce Pavla Dedejića. Po narodnoj pjesmi koju je Luburić čuo, Pavle je Baja ubio, a po legendi ga je samo teško ranio.

6. Od Dobrije, osim Dedejića, nastalo je još 13 bratstava u dolini Tare i Drobnjacima.

Kada se ovo predanje koje je Luburić zapisao uporedi sa činjenicama, dolazi se do sledećih saznanja:

1. Ime Dobrijane pripada ni jednoj etničkoj grupi koja je naseljavala dolinu Tare i Lima. U rječnicima, turskim defterima i etnografskim djelima ono, u stvari nije lično ime, to je naziv poznatog sela u dolini rijeke Cijevne. Zapisano je u turskim defterima, a obišao ga je i etnolog Andrija Jovićević (4) koji o njemu piše u svom djelu ”Malesija”. Dobrija je tada bilo selo sa sedam kuća. Sa još nekoliko sela činilo je grupaciju sela sa nazivom Seoca, gdje je glavno od njih selo Dobrija. Najčešće ime kod Klimenata (stanovnika ovih sela) je Deda(5), po svim starim zapisima. Prema tome, rodonačelnik Dedejića može biti samo Dedasa prezimenom Dobrija, dobijenom, prenešenom iz starog kraja.

2. Crkva Svetog Nikole kojoj Dobrija navodno poklanja imanje se nalazi na drugom kraju Čeva, ne u onom gdje je on imao imanje. Ni tada a ni danas nije uobičajeno da se crkvi pored koje živite ne pokloni imanje nego da se pokloni drugoj, na drugom kraju sela. Dio sela gdje je, po predanju živio Dobrija, zove se Miške i tu je crkva Svetog Arhangela Mihaila, dok se crkva Svetog Nikole nalazi na drugom, udaljenijem dijelu Čeva koje se zove Križev Do.

3. Iz toponimije Petra Pejovića (6) može se vidjeti da postoji lokalitet po imenu Dobriva(rjeđe Dobrina Njiva), velika podzidana njiva gdje je bilo Ozrovo kućište. Ako je u pitanju svojatanje njive, onda su i Dedejići direktni potomci rodonačelnika Ozrinića. Sa osnovom ”Dobri”, Pejović je na Čevu naišao još samo na osoje planine Kopitnik koje se zove Dobrilovci.

4. Selo Dobrilovina(kasnije Gornja i Donja Dobrilovina) je poznato još iz vremena Nemanjića. To je u početku, zajedno sa Jasenovom (sada Jasici), bilo zaselak sela Bistrica u župi Brskovo. Iz turskih izvora se zna da je 1592. godine izvjesni turski vojvoda Šabandao dozvolu da se popravi crkva u Dobrilovini. To znači da je crkva postojala i ranije (postoje samo predanja da je bila i u doba Nemanjića). Iznad vrata postoji i danas oštećeno uklesano ime jednog od bratstava: Do…vići, što je Andriju Jovićevića još 1894. godine asociralo na Dobrojeviće, vjerovatno po zapisu o postojanju ovog prezimena koje je kaluđer iz Bistrice prenio u manastir Crna Reka (Raško – prizrenska eparhija), 1714. godine. U prepisci sa Erdeljanovićem, Luburić pokušava da enigmu oko natpisa riješi pretpostavkom da su se sa Čeva, zajedno sa Dedejićima doselili i Dobrilovići ali oni tamo ni po čemu nijesu ostavili traga. Za manastir Dobrilovinu se ne zna pouzdano kada je sagrađen. Moguće je da je iste 1592. godine iskorišćeno odobrenje vojvode Šabana i za gradnju manastira.

Po predanju, Dobrijau dogovoru sa glavarima iz Potarja, mijenja svoje imanje u Dobrilovini za čitluk u selu Prošćenje. Iole poznavanje zakonitosti koje su obilježavale Osmansko carstvo jasno ukazuju da je ovaj čin bio nemoguć. Moć te države je počivala na jasnim pravilima pri davanju čitluka istaknutim članovima društva. Istina je da su to mogli biti i pravoslavci ali samo u novoosvojenim teritorijama. Ako su htjeli da njihovi potomci uživaju povjerenje vlasti, sa tim i materijalnu korist, morali su preći na islam i to je bila neminovnost, bez izuzetka. Crnogorski istoričar Šekularac(7), ne ulazeći u srž problema, natpis na crkvi objašnjava sa: ”Međutim, ako je pomenuti Dobrija dobio u zamjenu čitluk u Prošćenju, on nije poklonio zemlju, pa samim tim nije se moralo ni upisati njegovo ime”.

Ovdje je najvažnije pitanje kada se radi o crkvi, da li je Deda Dobrija imao ikakve veze sa pravoslavnom crkvom, jer je, najvjerovatnije, u dolinu Tare došao kao katolik. Iz burne istorije Klimenata se zna da su, po njihovom saznanju, do sredine 13. vijeka bili pravoslavci, zatim prešli u katoličanstvo a pri kraju 16. vijeka je dio, pod prisilom, prihvatio islam.

5. U pjesmi i priči, Bajo Pivljanin se bori sa Dedejićima. Po mletačkim izvorima, Bajo je bio njihov plaćeni vojnik u ratovima protiv Turaka. Išao je tamo gdje su ga slali Mlečani i malo je vjerovatno da je išao u pljačku ovaca, makar i na turskoj teritoriji. Postoji podatak da je 1684. godine, poslije boja sa Turcima u Nevesinju, boravio u Drobnjaku. Tu je trebalo da sačeka i napravi zasjedu dvojici sandžak-begova koji su boravili na Jezerima. Poginuo je u poznatoj bici na Vrtijeljci kod Cetinja 1685. godine, boreći se, zajedno sa Mlečanima protiv Turaka. U Staroj Crnoj Gori je ostao upamćen kao uzor junaštva. Po Tomiću(8), u boju na Vrtijeljci, na turskoj strani su bili i Brđani, među njima i Klimenti. Moguće je da se ovaj sukob modifikovao u sukob oko otimanja ovaca i tako ostao u pamćenju Dedejića.

6. Od Luburićevih 14. bratstava koja su postala od Dobrije, broj se ”nadgrađuje” na 20 u knjizi Rajka Raosavljevića (9). Ovdje se porijeklo ”frizira” zamjenom imena Dobrijau Dobroje, nešto kasnijim preseljenjem sa Čeva zbog sukoba sa nekim Milikićima, te privremenim boravkom u Lužnici kod Spuža. Od Dobroja koji je imao osam sinova, upamćena su imena dvojice, Dedejei Raosava, od kojih su današnji Dedejići i Raosavljevići.

Predanje koje u knjizi o Drobnjacima kao autori potpisuju Stojan Karadžić i Vuk Šibalić a recenziju Vojo Dedejić (10), u stvari je pomenuti zapis od Rajka Raosavljevića, s tim što se broj bratstava popeo na 22.

Bratstvo Milikić se ne može naći među Ozrinićima a toponima koji bi upućivali na njihovo postojanje nema ni u mikrotoponimiji. Selo Lužnica je poznato kao toponim koji podsjeća na Lužane, ostatke neslovenskog naroda po svim etnolozima osim po Erdeljanoviću. Zajedno sa Bušatima i Rogamima, ovaj narod se utopio u pleme Pipera. Zajedno su sa tog područja potisnuli Španje, ostatke neromanizovanih Ilira koji su se zaustavili u dolini Lima. Pošto se na Luburićevom spisku nalaze i Španji, nastali od Dobrije, najvjerovatnije je da je i njihovo predanje ”ušlo” u predanje Dedejića.

Literatura:

1) Branko Novakov Medojević, Istorija Medojevića, Beograd 2013. godine

2) Andrija Luburić, Drobnjaci – pleme u Hercegovini, Beograd 1930. godine

3) Ljubomir Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, SKA, Beograd – Sremski Karlovci 1902 – 1925. godine

4) Andrija Jovićević, Malesija, SKA, Beograd 1923. godine

5) Mitar Pešikan, Zetsko – humsko- raška imena na početku turskoga doba, Onomatološki prilozi 3. i 4., Beograd, 1982 – 1983. godine

6) Petar Pejović, Mikrotoponimija Ozrinića, Onomatološki prilozi 10., Beograd 1989. god.

7) Božidar Šekularac, Dobrilovina i Dobrilovinski katastik, Mojkovac 1988. godine

8) Jovan Tomić, Poslednje dve godine života i rada harambaše Baja Nikolića Pivljanina (1684 – 1685) po arhivskim podacima, Beograd 1901. godine

9) Rajko Raosavljević, Morača – Rovca – Kolašin, Beograd 1989. godine

10) Stojan Karadžić i Vuk Šibalić, Drobnjak – porodice u Drobnjaku i njihovo porijeklo, Beograd 1997. godine