Poreklo prezimena, Gotovuša i okolna sela (Pljevlja)

16. februar 2014.

komentara: 2

Poreklo stanovništva sela Gotovuša, opština Pljevlja.  Prema knjizi Milete Vojinović „PLJEVALJSKI  KRAJ (prošlost i poreklo stanovništva)“ iz 2008. godine. Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić.

Male Krće

Gotovuška regija je velika i obuhvata sela:Židoviće, Donju Rudnicu, Bušnje, Kotline, Jugovo, Brvenicu (s desne strane Ćehotine), Gotovušu, Male Krće i Velike Krće. Prostire se između Gornje Rudnice, Pljevalja, reke Ćehotine, Glisnice, Boljanića, a sa severa od Boljanićkog visa do kraja Čemerna.

Zemljište ove regije je po svom reljefu izrazito brdovito i od severnih grebena Boljanićkog visa, Gradine i Čemerna lagano se spušta do reke Ćehotine. Viši deo Milunića, Jugova, malih Krća i Velikih Krća izrazito je kraški predeo, pun mnogobrojnih vrtača, uvala, golih kamenjara, grebena i sl. Ispod ovog krečnjačkog platoa naglo počinju duboke doline od izvora Jugoštice i Gotovuške reke među kojima se ističe dolina između Malih i Velikih Krća, kroz koju otiče izvor Zabrnjica. Niži predeli Jugova, Malih i Velikih Krća razlikuju se po geološkom sastavu od gornjih predela. U njima na dosta mesta izviruje stara zemljišna masa, kristalični škriljci, a ponegde i magmatska masa, kao u donjem delu Jugova kod mosta na Jugoštici. Tu se nalaze veće rezerve odličnog tufa koji se koristio u fabrici cementa. Na tom lokalitetu lako se uočava kako su zbog velikih tektonskih poremećaja krečnjački slojevi prešli preko razlivene lave.

U Židovićima, Bušnjama i Donjoj Brvenici, stari slojevi zahvataju velike površine lepo obrađene i dobre zemlje. Krečnjački sloj se ponovo uzdiže preko Kotlina, Dučala i donjeg dela Velikih Krća. Na severu regije nalaze se planine Čemerno, Gradina i Boljanićki vis sa bogatim prostranim pašnjacima. Inače, pošto se nalazi u blizini Pljevalja, čitava je regija gusto naseljena i lepo obrađena.

Hidrološke prilike su u većini sela povoljne. Najnepovoljnije su u Milunićima, Malim Krćama i Velikim Krćama. U Milunićima nema izvora, već su vodu doveli sa drugog područja. I Krće (Male i Velike) nemaju dovoljno izvora. Pri dnu sela ima nekoliko manjih izvoga, ali i oni na velikim sušama presuše. Naročito je Jugovo bogato izvorskom vodom.. Iznad sela, u podnožju Čemerna, izbija nekoliko jakih izvora. Seljaci su napravili jaz preko čitavog sela kroz krečnjačko zemljište i voda nije mogla potonuti dok je nisu uveli u ponor. Po tom  jazu ili brazdi donji deo Jugova je dobio ime Brazda.

U ostalim selima ima dobrih izvora, a najveći su ispod krečnjačkih platoa, od kojih otiču rečice, kao što su: Jugoštica, Gotovuška reka, a manji su Zabrnjica i izvor u Donjoj Brvenici, kod Topalovića . To su, ustvari, prava kraška vrela..

Pošto je čitavo područje okrenuto jugu, to sneg sa njega brzo okopni i dosta je toplo. Atmosferskog taloga ima dovoljno.

Ostaci materijalne kulture nz predrimskog perioda

Prema arheološkim nalazima, na ovom prostoru ljudi su podigli stalna staništa više vekova pre nove ere. Zapadno od Dabovine, u mestu zvanom Bregovi, u srakoj većoj vrtači nalaze se temelji nekih zgrada, za koje narod kaže da su grčke. Međutim, nema njihovog groblja u blizini, pa možemo pretpostaviti da je bilo ilirsko naselje, kao u susednoj Gotovuši.. Najbliže ilirsko groblje je u Gotovuši, na Gnjilom brdu. Tu se nalazi velika gomila – tumulus n nekoliko manjih u pravcu Dučala . Neka ilirska plemena zatrpavala su pokojnike gomilom kamena i zemlje uz određene rituale, pa su na taj način nastale i ove gomile. Pretpostavlja se da je u gomili na Gnjilom brdu sdhranjeno skoro 100 pokojnika.. Ovo smo ustanovili 1956. godine sa Markom Kažićem, ondašnjim direktorom Zavičajnog muzeja u Pljevljima. Muzej je tada imao u planu da ispita neke tumuluse, pa je izbor pao na Gnjilo brdo. Uzeli smo nskoliko snažnijih učenika i počeli raskopavati veliku gomilu sa istočnv strane. Odmah smo naišli na kosti i keramiku. Tako smo apsolutno nepobntnom činjenicom potvrdili našu pretpostavku da su tu živela preslovenska plemena. Vratili smo materijal na svoje mesto i sve doveli u prvobitno stanje. Pošto kod Bregova nema nikakvih tumulusa, a Bregovi su udaljeni od Gnjilog brda svega 2 kilometra, možda su ti stanovnici svoje pokojnike sahranjivali na zajedničkoj gomili sa bratstvenicima iz Gotovuše. Iliri su verovali u zagrobni život, pa su keramičke posude sa hranom stavljali pored mrtvih..

Tumulus na Gnjilom brdu potiče iz vremena pokoravanja Ilira 168. godine pre Nove ere. Od tada nastaje socijalna diferencijacija među Ilirima i postepena romanizacija viših slojeva. Sa definitivnim učvršćivanjem rimske vlasti u ovim krajevima, počinje ponegde sahranjivanje i u grobovima, te se pored ilirskih gomila mogu naći i rimski grobovi sa latinskim natpisom.

Vlast Rimljana u našim krejevima trajala je do podele Rimske Imperije 395. godine na Istočno i Zapadno carstvo. Mi smo pripali Istočnom ili Vizantijskom carstvu (grčkom), pa će se celokupna kulura u narednom periodu razvijati pod velikim uticajem Grka (ne treba shvatiti da je ta linija bila stalna; tu je bilo mnogo pomeranja na zapad i obratno).

Dolaskom Srba u ove krajeve, početkom sedmog veka, postepeno nestaje Romano-Ilira, ali čitav ovaj period od 395. godine do stvaranja prve srpske države oko 800. godine (naravno nove ere) narod naziva grčkim, pa i objekti tadašnje arhitekture nose nazive: grčka crkva, grčko groblje, grčke zidine itd. Ipak, ovo se mora prihvatiti sa izvesniom rezervom, jer mnoge probleme tog perioda istorijska nauka nije definitivno odgonetnula, ili pojedini istoričari imaju različita mišljenja o izvesnim istorijskim događajima, pojavama, procesima itd. Kod nas se vrše tek početni koraci istraživanja naše slabo istražene prošlosti, pogotovu starije pa će još dugo ostati dosta neraščišćenih dilema i alternativa.

U skoro svakom našem selu ima bar po jedno, a ponegde i po četiri grčka groblja, jer su se u ovom periodu pokojnici, skoro uvek, sahranjivali u grobnicama.

Da napomenemo, Iliri su dopirali (na našem prostoru) samo do Boljanićkog visa, Gradine i Čemerna. Severno od ove linije živeli su Kelti.

Na nekoliko mesta u Donjoj Brvenici nalaze se velike gomile (kao kuće) –  tumulusi, odnosno ilirske grobnice. Narod kaže da su to grčki grobovi, a oni u potpunosti liče na onu gomilu na Gnjilom brdu u Gotovuši.

Ovaj kraj je bio naseljen i u rimsko doba. U jugovskom je groblju do 1960. godine bila jedna lepo klesana ploča dimenzija 50 h 50 cm sa latinskim tekstom u četiri reda. Kad je autor ovoga teksta oko 1970. godine došao u groblje da snimi tu rimsku ploču sa natpisom, nje nije bilo. Neko ju je, kao i veliki broj drugih nadgrobnih spomenika, razbio i ubacio u beton savremenih grobnica.

Najinteresantniji arheološki lokalitet iz rimskog perioda nalazi se u Bušnjama. Prema predanju i nekim saznanjima, na istočnoj strani Bušanja bilo je rimsko vojničko naselje, bolje reći stanica, gde su se rimski vojnici pri prolazu i pohodima odmarali. Od svih građevina ostala su samo četiri lepo klesana kamena sa bareljefima i ornamentima. Na jednom je bio uklesan tekst latinskim slovima Po pričanju Danila Tošića (čija se kuća nalazi u neposrednoj blizini lokaliteta) austrijski vojnici su 1918., godine odneli onaj kamen sa tekstom do Srdanovog Groba, a potom kolima za Sarajevo i predali Zemaljskom muzeju. I danas se taj kamen nalazi u dorištu Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Ostala tri kamena nalaze se kod izvora u Bušnjima, oko 400 m od mesta gde je bila rimska građevina. Izvor se nalazi ispod jedne stene i dosta je jak, ali nije uređen. Više liči na baru prečnika 2 metra. Sa tri strane je oivičen običnim lomljenim kamenom, a sa donje strane se nalaze tri lepo obrađena i ornamentirana kamena 40 h 40 cm. Dva desna su smeštena jedan uz drugi, a tređi, na levoj strani, je odvojen od svih. Ne zna se kad je ovo kamenje doterano na izvor. Na krajnjem kamenu (s desne strane) nema vidljivih figura. Klesan je sa dve strane – bočne i gornje. Jedna strana do srednjeg kamena se ne vidi. Srednjem kamenu su vidljive tri bočne strane i sve su lepo klesane. Na dve strane su bareljefni likovi ljudi, ali su dosta oštećene. Sa gornje je strane klesan, a ukopana je tu i rupa. Treći kamen je vidljiv sa sve četiri bočne strane i gornje, u koju je takođe ukopana rupa. Sa donje strane je uklesan lik čoveka. Sa druge su nejasni likovi – uklesani ljudski likovi, stubići i ornamenti. I druge dve strane su klesane, ali bez vidljivih ornamenata. Gornja strana je klesana i šuplja.

Teško je izvoditi zaključak od čega su ta tri kamena, jer su postavljeni u ilovaču i mulju, pa izgleda da im je veći deo u blatu. Rupe na dva kamena znače da su bili ankeri između stubova i da je bio još jedan stub iznad ovih, odnosno da su stavljeni jedan na drugi. Potrebno je ovo kamenje povaditi iz blata, očistiti i tek onda izvoditi neki zaključak.

Preko Židovića (iz pravca Komina ka Gotovuši) vodio je popločan rimski put. Pričaju seljaci da su često znali ogoleti ploče prilikom oranja i to na više mesta.

Spomenici materijalne kulture od dolaska Srba i drugi događaji

Iznad izvora na maloj steni u Bušnjama bila je srpska crkva za vreme vladavine Nemanjića u Srbiji. Srušili su je Turci dolaskom u ove krajeve i više nije obnavljana.

U Židovićima postoji staro srpsko groblje i srušena crkva. Mesto se zove Guka i nalazi se sa leve strane potoka. Crkva je bila od kamena, velikih dimenzija, što se vidi iz velike gomile koja je ostala od srušenog materijala. Iznad ruševina crkve nalazi se staro srpsko groblje. Kad su Židovićani pravili put pre nekoliko godina, razgrnuto je mnogo kostiju i čitavih skeleta Inače, po livadi se nalazi mnogo manjeg nadgrobnog kamenja i dva dobro očuvana kamena krsta. Od jednoga viri samo jedan deo iz zemlje, a drugi je pao po zemlji i skoro utonuo u nju. Krstovi su novijeg datuma; stari su možda nešto više od sto godina. Tu su ranije živeli neki Drobnjaci pa su izumrli, a na njihova imanja došli su novi stanovnici: Gogići, Đurovići, Vraneši i osnovali novo groblje s desne strane potoka.

Pre II svetskog rata, u Židovićima su bila dva lepo klesana kamena iz rimskog perioda, pa ih je nestalo. Zna se da je jedan neko razbio dok se za drugi ne zna ništa.

Na brežuljku ispod Rudnice bila je za ireme vladavine Nemanjića srpska crkva, ali su je Turci srušili čim su osvojili ove krajeve. To se mesto sada zove Crkvište. Ispod novog vojnog logora, na brežuljku zvanom Nabojišta, nalazi se takozvano grčko groblje. Tu se, na više mesta, nalaze podrumi nekadašnjih kuća koje narod naziva grčkim. Tu su i ostaci temelja nekih zgrada, ali se ne može utvrditi iz koje su epohe. Najverovatnije su iz perioda Nemanjića, pošto se u blizini nalazila crkva.

U milunićkom groblju su bile dve velike krstače do 1941. godine. U tom groblju ima jedan stari nadgrobni spomenik u obliku kvadra, ali sa gornje strane zaobljen. Na ovakvom kamenju obično je mali krst uklesan iznad glave. Ovaj najveći kamen u groblju neko je probušio, pa se ne može videti da li je i na njemu bio krst. U milunićkom groblju nema većih nadgrobnih spomenika – ploča, osim manjeg kamenja koje je stavljano iznad glave i nogu.

Ispod Čemerna, u predelu zvanom Do, mesto se zove Crkvište. Prema predanju, tu je nekada bila srpska crkva, pa su je Turci srušili.

Jugovsko groblje je veliko. U njemu se nalazi i veliki broj nadgrobnih ploča koje nisu obrađene, a koje potiču iz srednjeg veka. Jedan izvađeni kamen liči na stećak sa Srdanovog Groba, samo što na njemu nema uklesanih likova. ili predmeta. Taj stećak je grubo obrađen i dimenzije su mu 200 h 70 h 70 cm. Do pre dvadesetak godina u tom groblju je bilo raznovrsnih ploča i krstova starih više vekova, pa i rimskih spomenika. Poslednjih godina većina nadgrobnih spomenika je porušena i razbijena gvozdenim maljevima, te strpana u betonske zidove novih grobnica. Ovo se nije desilo samo u Jugovu, već u čitavoj opštini.

Istočno od jugovskog groblja, u dolini zvanoj Zadublje, bila je za vreme vladavine Nemanjića srpska crkva. Ne zna se od kakvog materijala je bila izgrađena, ali su u vremenu između dva svetska rata (prema kazivanju Radisava Damjanovića) još stajale tri stepenice od klesanog kamena. Sada se vidi samo jedna klesana ploča koja vertikalno viri iz zemlje. Kod crkvenog temelja izviru dva velika izvora.

Na brežuljku Okrum, s desne strane Gotovuške reke, iznad mosta, nalazi se ruševina za koju predanje kaže da je bila crkva, a iznad nje je veliko groblje u pravcu Piskavica.

S leve strane Gotovuške reke, blizu mosta, mesto se zove Crkvine. Tu je bio manastir i najmanje dve srušene zgrade. Zgrade su bile na imanju Miloša Leovca. Prilikom oranja, oko 1960. godine, Miloš je otkrio lepo glačani kameni patos, možda i sa mozaikom, kao i vodovod od velikog i hladnog izvora Ljeskovca do manastira. Postojao je u srednjem veku i put od Ljeskovca do izvora Gotovuške reke.

Na Srdanovom grobu su Mirko i Živko Tošići, po naređenju Švaba, 1916. godine raskopavali zidine neke velike kuće (južnije od sadašnje škole). Vadili su kamenje i terali za popravku puta. Prilikom kopanja u zidini su našli pun ćup ugljena, dve alale (narukvice od nekog metala) više metalnih šiljaka za koplja. Najverovatnije da je to bila kuća nekog sitnog srednjevekovnog plemića. Stotinak metara od tog zamka bilo je groblje, a na udaljenosti od 300 metara nalazio se veliki manastir o kome smo napred govorili. Sa tog groblja Austrijanci su krajem prošlog veka, prilikom građenja ceste za Plevlja, pokupili sve stećke, krstove, velike ploče i ostale nadgrobne spomenike i ugradili u kaldrmu. Valja napomenuti da tada u tom groblju nije niko sahranjivan, a takođe ni sada. Kaže Đole Petrić, čija je kuća najbliža groblju, da je u njemu bio veliki broj stećaka, velikog kamenja sa malim krstovima, pločama i sl. i da je sve povađeno i ugrađeno u kaldrmu. Na mestu gde je u srednjem veku bilo groblje, 1949. godine izgrađen je zadružni dom koji je kasnije adaptiran u zgradu osmogodišnje škole. Prilikom kopanja podruma naišlo se na veliki broj dobro očuvanih skeleta. Takođe (1960. godine), prilikom kopanja i nivelisanja zemljišta ispred škole za sportske terene i cvećnjake, raskopan je veliki broj grobova. Kosti su ponovo stavljene u zemlju. Da napomenemo, nije bilo nikakvih spoljašnjih znaka da je tu nekada bilo groblje. Iznad školske stambene zgrade vrlo malo je virio kamen. Učenici su po naređenju Milete Vojinovića, direktora škole, otkopali kamen i makli ga sa tog mesta. To je bio nadgrobni spomenik – stećak sa uklesanim mačem na jednoj strani. Ispod kamena, u grobnici, nađene su veće kosti ruku i nogu. Na mišićnoj kosti primećen je rez mača što je znak da je to bio ratnik i da je poginuo od mača. U grobu je nađeno i ugljenisanog drveta i tkanine. Stećak je stavljen na sredinu školskog dvorišta, gde se i sada nalazi.

Prema predanju (koje prenosi Đole Petrić) manastirske stvari, iz manastira s leve strane Gotovuške reke (ispod Ljeskovca) sklonjene su prilikom nadiranja Turaka u pećinu kod izvora Gotovuške reke, ali se ne zna da li su ikada više nađene.

Ostaje dilema zašto su u Gotovuši na rastojanju od 200 metara sagrađene dve crkve. Crkva ispod Piskavica i groblje do nje, s desne strane Gotovuške reke, starijeg su porekla, a sa leve novijeg. To je bio, u stvari, manastir koji je sagrađen kasnije. Kod njega je pored crkvene zgrade bilo i drugih zgrada, te se morala voda dovoditi cevima sa Ljeskovca (oko 200 metara). Manastir su podigli stanovnici Kotlina i Srdanovog Groba, oni čije je tu bilo groblje i plemić koji je tu imao veliki kameni zamak.

Đole Petrić prenosi kazivanja starih ljudi da su nekada na Debelom brdu bile vetrenjače i vodenice na jedra-platna. Podatak je veoma interesantan.

Oko 1925. godine došao je Hai-Niko Damjanović iz Pljevalja sa društvom i počeli su raskopavati zidine manastira, valjda po nalogu crkvenih vlasti, radi istraživanja. Kopali su tri dana i napustili. Orući njivu u blizini ruševina manastira našao je Savo Leovac 1970. godine popločan manastirski put sa lepo klesanim kamenim pločama u pravcu izvora Ljeskovca. Voda Ljeskovca je veoma dobra i lekovita.

Zapadno od Gotovuše nalazi se polje koje zovu Carevo polje. Postoji legenda da je neki car sa vojskom kretao od zapada preko Gotovuše i došao u Dučala na polje, gde su razapeli šatore. Narod je doneo vojsci hranu. Neki Klačar nije imao šta da donese, već ode u šumu, odseče i donese jedan veliki hrast na ramenu. Baci ga ispred carevog šatora, pa se od silnog udarca zemlja zatresla. Car izađe i upita šta je to bilo. Kad mu rekoše, on dade ovom Klačaru tapiju na dobar deo Gotovuše i Malih Krća. Ta je tapija bila kod Mirka Klačara sve do 1933. godine, a pisana je zlatnim slovima na nekoliko listova. Sudovi za vreme bivše Jugoslavije nisu priznavali tu tapiju, ali se polje i danas zove Carevo polje.

U Malim Krćama postojala je nekada crkva. U mestu zvanom Smrdan, nalaze se njene ruševine koje narod zove Crkvište. Crkva je bila velika i karakteristična po načinu građenja. Podignuta je, prema narodnom predanju, pre dolaska Nemanjića na vlast, a to može biti u periodu od stvaranja prve srpske države – Raške, oko 800. godine, do proglašenja Stefana Nemanje za velikog župana 1166. godine. U tom periodu često je dolazilo do oslobađanja srpskog naroda od Vizantije i ponovnog potpadanja pod njenu vlast. Srpskim oblastima su često upravljali vizantijski velikodostojnici, te se uticaj njihove kulture jako osećao u svim oblastima života. To se vidi i na ovoj crkvi. Podignuta je na podijumu visokom skoro jedan metar, sa prečnikom preko 20 m. Objekat je imao vitke kamene stubove oblika valjka, što je njegova bitna karakteristika. Ti su stubovi, sastavljeni od više delova, držali pojedine svodove u crkvi.

Kad su Turci posle kosovske bitke prodirali kroz ove krajeve, naišli su na otpor stanovnka Malih Krća koji su potražili spas u crkvi. Zauzevši crkvu, Turci su branioce posekli i crkvu srušili. Da je taj podatak iz na- rodnog predanja tačan, svedoči sledeća činjenica: kad su 1937. godine Malokrćani sa popom Stevanom Popovićem počeli raskopavati ruševine sa namerom da podignu novu crkvu, naišli su na kosti i odustali od daljeg kopanja. Tada su kupili crkveno zvono i učvrstili ga sa dve metalne poluge na stablo hrasta debelog preko 120 cm, izraslog na ruševinama crkve. Zvonili su o crkvenim praznicima i kad su nailazili gradobitni oblaci i oluje. Jedan malokrćanski komšija pucao je 1951. godine u zvono i razbio ga, ali su ga Malokrćani popravili (zalili) i ponovo postavili na hrast. Ispod hrasta, na sredini ruševine, stoji poboden kameni stub oblika valjka na kome je pop određenim danima vršio crkvene obrede. Prema legendi, po rušenju crkve Turci su kameni stub doneli do Careva polja, api se on tokom noći vratio. Prolazeći nedavno kroz Male Krće, uz pomoć nekoliko mladića, otkopao sam stub s jedne strane i ustanovio da je visok 120 cm (od toga 40 cm u zemlji), prečnika 35 cm, a baza mu je udubljena (ponovo smo stub vratili u zemlju i sve doveli u prvobitno stanje). Stub je lepo klesan sa svih strana. Gornji deo stuba malo je sužen, a pri vrhu proširen. Ovo je samo gornji deo velikog stuba koji je imao nekoliko nastavaka i bio dužine nekoliko metara. Ne može se znati iz koliko delova je bio sastavljen jedan stub, niti koliko je bilo kompletnih stubova, kao i ima li još koji deo stuba zatrpan u ruševinama.

Stub je najsličniji dorskom stilu, premda nema isklesane vertikalne brazde kao dorski, etolski ili jonski. Oko ruševina je bilo više lepo klesanih četvrtastih ploča oko 10 cm (kapitel), kakve su stavljane na vrh stubova dorskog stila. Na njih su zatim stavljane kamene grede.

Priča Lale Leovac da je sve do 1941. godine oko ruševine bilo više nadgrobnih spomenika, jedna ploča sa natpisima i jedna sa sitnim ornamentima. Sve je to poslednjih decenija razbijeno i ugrađeno u neke objekte.

Oko crkvišta postoji veliki ravni prostor koji je ranije bio ograđen. Tu su se od pamtiveka održavali vašari, svake godine u četvrtak po Trojičindanu (sve do 1970. godine). Za vreme turske vladavine na vašar je dolazilo dosta srpskog naroda, naročito devojaka.

Najviše uzvišenje iznad Malih Krća zove se Gradina. Predanje (koje prenosi Novica Cvijović) kaže da je tu bio Jerinin grad, odnosno neko utvrđenje podignuto posle kosovske bitke. U šumi ispod samog brda ima mnogo kamenih temelja kuća. Tamo su se naselili i te kuće podigli Malokrćani za vreme burnih događaja i teških vremena od turskog poraza pod Bečom 1683. godine do druge seobe Srba pod Arsenijem IV Šakabentom 1739. godine. Posle tih događaja ljudi su se ponovo vraćali u selo, a mnogi su nekud odselili ili od bolesti stradali. Takvih zidina ima mnogo i iznad Jugova, u podnožju Čemerna. Zidina ima mnogo i preko brda Gradine, do stena, pa čak i od lepo klesanog kamena. U stenama niže Gradine nalaze se figure nalik na ljudske. Predanje kaže da su se po stenama verali neki Škutori. Proklela ih je Prokleta Jerina i oni se okamenili.

I Malokrćani i Gotovušani, prenoseći predanje, pričaju da je pre više stotina godina (pre dolaska Turaka) Gotovuška reka izvirala u Malim Krćama ispod Cvijovića rašća. Odmah ispod izvora bila je vodenica. Kažu da se i sada poznaje kuda je bio jaz. Malo niže (iznad sadašnje ceste), kod sadašnje kuće Sretka Potpare, bilo je jezero bogato ribom. I sada se to mesto zove Ribnjak. Prema jednoj legendi, ženi nekog velikodostojanstvenika (upravnika ili feudalca) utopi se dete u ribnjaku, pa njegova majka naredi da se izvor zatvori. Stavili su na izvor 17 ćebadi natopljenih voskom i katranom i na njih navalili ogroman kamen, pa je voda našla sebi put kroz zemlju i pojavila se u Gotovuši. Prema drugoj verziji, desio je neki tektonski poremećaj i voda je kroz ove podzemne kanale izbila u Gotovušu. Pošto se voda pojavila na drugom mestu, svi su meštani rekli: „Gotovo je! Gotovo je! Dođe nam voda”, pa selo prozvaše Gotovuša.

Na razvalinama crkve u Malim Krćama čobani su nalazili dosta novca iz rimskog perioda. I sada se kod Ninković Obrada nalaze dva primerka na kojima se mogu pročitati latinske reči.

Manastir je postajao i u Donjoj Brvenici, u Polju. Mesto se zove Ocrkavlje. Razvaline manastira obrasle su u šiblje i drveće. Prema kazivanju Milka Stevančevića, na čijem se imanju nalaze razvaline manastira. Manastirska zgrada je bila velika, a pored nje su bile još četiri zgrade čiji se temelji i sad vide. Najverovatnije da su to bili konaci i poljoprivredne zgrade (ambari – magacini, štale). Tu ima dosta klesanog kamenja, na kome su se videli natpisi, ali je kamenje porazbijano. Do skoro su se mogle videti ploče sa natpisima glagoljicom ili ćirilicom. Manastir je imao veliko imanje.

U Gornjoj Brvenici bila je nekada džamija, pa je srušena pre skoro trista godina Po njoj je mesto dobilo ime Džamija. Sada se primećuju samo temelji i groblje oko nje. Tada je ispod džamije, na Ćehotini, bio most. Ostale su dve pozide – kamene kule na obali Ćehotine i prilazni nasipi. Most je bio od drveta.

Pored groblja kod džamije bila su u Brvenici još dva turska groblja, jedno iznad Prisoja, pod Sepinom glavicom. Kod turskog groblja bilo je (kaže Milan Dujović) i rimsko groblje. Iznad sela Prisoja sačuvani su ostaci temelja starih kuća. Ima oko deset temelja i šest guvana. Guvna su sa gornje strane zakopavana i vidi se škarpa, a sa donje pozidana. Drugo tursko groblje bilo je u dvorištu sadašnje osnovne škole. Čitavo brdo između Bušanja i Brvenice nekada je obrađivano. Izgleda da su u srednjem veku radije obrađivali – orali strane i brda, a polja i doline ostavljali pod šumama, jer se strane lakše obrađuju i manje ih bije tonja, slana, vlaga. U ravnicama i dolinama stoka pre oboli od metilja nego u brdima.

Postojala su u Gornjoj Brvenici i dva srpska groblja: jedno u Sedlarima kod ceste, a drugo kod Rakita.

Nestankom džamije u Brvenici nestalo je i turskih naselja. Nikada više nisu obnavljana.

Postojala je još jedna crkva u Donjoj Brvenici, pa su je Turci srušili. Nalazila se u livadi (sadašnjeg vlasnika Boža Vučetića) ispod ceste, s desne strane. Gotovuške reke, blizu njenog ušća u Ćehotinu.

Na Podima u Donjoj Brvenici postoji veliko groblje, u kome su najverovatnije sahranjivani i Rimljani. Severno od groblja, uz brdo, nalazi se nekoliko ilirskih tumulusa, od kojih je jedan dosta veliki, malo manji od onog na Gnjilom brdu u Gotovuši. U groblju na Podima ima raznovrsnih nadgrobnih spomenika, kao i klesanih stubova koji su držali ploče i veliki broj stećaka, od kojih su na nekima uklesani mačevi i sl. Kao i u drugim grobljima, tako su se i ovde stalno rušile nadgrobne ploče, stećci i drugi spomenici i trpali u nove betonske grobnice.

U Rudnici, Milunićima, Jugovu, Kotlinama, Gotovuši i Malim Krćama nije bilo muslimanskog stanovništva. U Velikim Krćama je bila jedna kuća Mekića i jedna kuća na Stupu – Adema Žderonje. U Bušnjama su bile dve muslimanske kuće Mulovića (doselili iz Mađarske) i 5 kuća muhadžara – izbeglica iz Bosne (1878. godine). Za vreme turske vladavine (do 1912), u Donjoj Brvenici bilo je 12 muslimanskih kuća. Prvi su došli Alispahići skoro pre 300 godina negde iz Bosne ili Dalmacije, a kasnije su došli Polovine, Čote i Hodžići. Postojao je i mekteb za tursku decu na Žderovom brdu sve do 1924. godine. Kad su doselili Alispahići dobili su preko 30 hektara plodne zemlje. Interesantno je tursko groblje u Velikim Krćama. Prema predanju koje prenosi Đuro Pivljanin, tu su se sukobile srpska i turska vojska. Bilo je mnogo žrtava i Turci su svoje poginule sahranili sa jedne strane puta, a Srbi svoje sa druge. Tursko groblje je veliko i u njemu ima mnogo velikih nišana na kojima su uklesane sablje. Da li je to samo vojničko groblje ili su nekada i tu živeli Turci, zasigurno se ne zna. Te dve muslimanske porodice su tu došle 1877. godine. Mekići su se doselili iz Nikšića, a Žderovići iz Brvenice.

Iznad Dajovića hana u Donjoj Rudnici nađen je stari vodovod od keramičkih cevi. Ne zna se da li je to rimski vodovod ili ga je izgradio neki turski spahija.

Male Krće su bile slobodarsko i hajdučko mesto. U njima, kao i u susednim selima: Gotovuši, Kotlinama, Jugovu, Milunićima, nikada nije živelo muslimansko stanovnipggvo, pa su se tamo hajduci slobodno kretali.

Prošlost Malih Krća i okolnih sela najbolje je poznavao pokojni Novica Cvijović (umro 1987. godine). Bio je poznati guslar i znao je napamet preko 200 junačkih guslarskih pesama, od kojih polovina nije do sada zabeležena. Poslednjih godina njegovog života zabeleženo je samo nekoliko pesama ili njihovih fragmenata. U velikom broju neobjavljenih pesama opevani su junački podvizi naših hajduka, odnosno hajdučkih harambaša: Marinka Leovca, Mića Gluščevića, Ristana Šarca, Boška Vojinovića, Jova Komarice, Pavla Damjanovića, Mitra Tošića, Spasoja Vojinovića, Novaka Starčevića i dr. Svi su oni čeesto dolazili u Male Krće, a pogotovu Marinko Leovac koji se i rodio u Malim Krćama 1818. godine. Uskoro se Marinkov otac preselio u Hoćevinu sa tri sina i dve kćeri. Kuća im je bila u Sokolovićima, na zapadu Hoćevine. Jedan se Marinkov brat posvađao sa nekim Turčinom i Turčin ga ubi u Glišovom potoku (između Hoćevine i Šljivanskog). Odmah potom, Marinko ubi Turčina, zapali mu čardak i pobeže u hajduke 1840. godine. Marinko je umro 16. septembra 1907. godine. Tekst nekrologa (govor održan nad grobom pokojnika) poslao nam je naš vredni saradnik Dobrilo Aranitović, koji je objavljen u „Štampi” (Beograd, U1,/1907, 163, 24. septembar, str. 1) pa ćemo citirati neke njegove delove. ”Toga dana umro je u Užicu hrabri hercegovački vojvoda Marinko Leovac.

Ko bude pisao istoriju naše junačke borbe u devetnaestom stoleću, taj će se od 1840. pa do 1879. godine stalno sretati sa imenom hrabrog vojvode Leovca.

Iako je teško pisati u nekoliko vrsta o životu i radu vojvode Marinka Leovca, mi ćemo se ipak zadržati na glavnim momentima života i rada njegova.. i tako pređe u Drobnjak, koji je tada bio pod Turcima, ali u kome već bijaše došlo do nemira između Drobnjaka i Turaka.

Družina izabra Marinka za svoga harambašu i on poče osvetu nad Turcima. Iz Drobnjaka je Marinko prelazio Taru i po okolini Pljevalja ostajao duže braneći ondašnju srpsku raju od turskog zuluma. Ljeta je Marinko sa družinom provodio u okolini Pljevalja a zimi se vraćao na zimovnik u Moraču, Drobnjak i Uskoke. Njegove čete dolazile su nekoliko puta do Javora.

Godine 1850. Marinko je kao arambaša ranjen na Lever Tari. Od 1848. do 1856. Marinko je neprekidno četovao. Godine 1856, 1857, i 1858. Marinko je ostao u Drobnjaku i tu je igrao važnu ulogu u danima krvavih bitaka između Drobnjaka i Turaka dok se ovi ne oslobodiše turskog jarma i dok se ne prisajediniše Crnoj Gori.

Godine 1862. kad je paša Alajbegović udario na Šarance, u znamenitoj bici na Rudancima, Marinko se odlikovao besprekornim junaštvom dobivši u tom boju i dve rane. U ovom krvavom boju Marinko je izgubio svoga najboljeg druga, harambašu Mića Gluščevića. Poslije ove znamenite bitke postao je vojvoda.

Godine 1864. Marinko je prešao sa čuvenim junakom Okicom Kaljevićem u Srbiju. Te godine obojicu je primio pok. knez Mihailo.

1875. godine, kad je Srbija objavila rat Turskoj, Marinko je u društvu sa vojvodom Žarkom Lješevićem, kao komandant dobrovoljaca, ušao u rat i tu se odlikovao junaštvom i požrtvovanjem.

Za hrabrost pokazanu u ratovima bio je odlikovan raznim ordenima Srbije i Crne Gore”…

Navešćemo jednu Marinkovu akciju iz 1860. godine koju sam zabeležio od starog Sulja Hamzića iz Kovača, koji priča niz interesantnih događaja iz 17. veka, o kojima je čuo od svojih predaka. Bila je na Kovaču, priča Suljo, na brežuljku zvanom Konjski grob, turska karaula u kojoj je bilo 25 vojnika i čauš (komandir karaule). Marinko skovao plan da uništi karaulu. Posla neku babu u prvi sumrak putem pored karaule. Baba svrati u karaulu i reče čaušu da ne sme putovati noću kroz šumu, pa ga zamoli da joj dozvoli da prenoći u jednom ćošku u karauli i čauš joj odobri. Kad vojnici večeraše, polegaše na krevete i brzo zaspaše, samo jednog ostaviše da sedi na stolici uz vrata sa puškom da stražari. Kroz izvesno vreme stražar poče dremati, a baba mu reče: ”Ne dremaj tu sinko, ne muči se. Lezi pa spavaj, a ako se nešto čuje ispred vrata, ja ću te probuditi.” Vojnik prisloni pušku uza zid, leže na krevet i zaspa. Tada baba otvori vrata karaule pred kojima je Marinko čekao sa četom. Ušli su u kapaulu, uzeli oružje vojnicima i pobili ih.

Sačuvani su mnogi podaci koji govore da su skoro svi hajduci i uskoci sa ovoga područja učestvovali u borbi na Šarancima. Čak je sačuvano i nekoliko fragmenata narodnih pesama koje govore o toj bici. Od Novice Cvijovića zabeležio sam jednu, dosad neobjavljenu narodnu pesmu, o okupljanju hajduka na Čemernu i njihovom odlasku na Šarance pred tursku vojsku. Pesma je duga pa ćemo citirati samo neke stihove:

“Sastale se četir’ harambaše,

Viš’ Pljevalja na Čemerno ravno,

Prvo ti je Komarica Jovo,

A drugo je Leovac Marinko,

Treće beše Damjanović Pavle,

A četvrto Roboviću Mitre”…

Bitka na Šarancima obrađena je u radu Boškovići – Micanovići.

Jovo Komarica je bio iz Bulića (pribojski kraj). Poginuo je oko 1870. godine u Tocima kod Priboja, u jednoj pećini, sa Pavlom Damjanovićem i još pet drugova. Zazimili su u pećini i neko ih je prokazao. Turci su opkolili pećinu, na vratima pećine ložili slamu i sve ih pogušili. Pavle Damjanović je bio iz Jugova, odnosno Kosanice, a Mitar Robović iz Rabitlja. Iz Rabitlja je bio još jedan hajdučki harambaša – Ivan Robović. Hajdukovao je dugo godina. Jedne večeri, oko 1900. godine, dođe sa nekoliko drugova u Dabovinu na večeru kod Jovana Lončara. Jovan ih lepo dočeka i ugosti. Hajduci su bili na gornjem spratu, a Jovan sa Ivanom u podrumu. U Krće je odnekud naišao (kod Cvijovića) Arif-buljubaša Logo sa poternim odelenjem. Kad su došli hajduci kod Jovana, psi su mnogo lajali, što je Turcima bio sumnjivo te su pošli kod njega. Ubili su harambašu u podrumu. Izgleda da su ga uhvatili i zadavili. Oni na spratu su se razbežali, ali su Turci ubili još jednog hajduka, Vasa Gvozdena ili Gvozdenovića.

Hajduci su sumnjali da su izdati, pa narednog leta dođoše da ubiju jednog Lončara. Lončari su kosili u livadama u Brdu. Jedan se hajduk primakao na sto m  od kosača Pred kosačima je kosio jedan snažni lončarski momak i daleko izmakao svima. Kad je izašao na vrh otkosa, stao je i izvadio svirale da svira dok ostali stignu. Tada ga onaj hajduk iza bukve nanišani i reče: ”Pomozi Bože, ako je kriv nega ga zrno pogodi, a ako nije, neka ga promaši.” Onda je opalio i na mestu ga ubio. Kod Lončara je bio u najmu jedan Aćimović iz Malih Krća. Prvi dan su ga sreli hajduci i pitali gde kose Lončari. On je to uveče ispričao Lončarima, api oni tome nisu pridavali nikakav značaj. Kad je poginuo mladić, Lončari su posumnjali na njega.. Uskoro ga je ubio jedan Turčin. Svi Malokrćani kažu da Lončari nisu izdali hajduke, već je Arif-buljubaša čuo lavež pasa i otišao da proveri.

Paša Bajrović je napravio letnjikovac na Gotovuši od 1903. do 1905. godine. Izgoreo je 1915. godine.

Poznati hajdučki harambaša Boško Vojinović i rođak mu Radovan ubili su u Brvenici 1877. godine popa Gospića i njegovog đaka. Naišao Boško preko Prisoja u Gornjoj Brvenici i neko mu je rekao da je prošao iz Pljevalja za Brvenicu brvenički aga sa pratiocem (prema pričanju Milana Dujovića). Boško je čekao agu iznad puta na mestu zvanom Kleke, sa proplanka zvanog Livadak, daljine oko 300 metara. Pre age iz Brvenice je naišao pop Gospić sa đakom. Pop je zavio glavu belom krpom, a đak je nosio ćulav. Boško pomisli da je to aga i pratilac i on i Radovan opališe puške i oba ubiše kod jednog graba. To se mesto prozva Popov grab. Prenerazili su se kad su dotrčali da ih poseku i videli da je to pop i đak. Uveče su otišli u Manastir Sv. trojice i sve ispričali. Kaluđeri su im oprostili. jer su to uradili nenamerno. Posle Boškove smrti Gospići su na ploči napisali netačan tekst. Milan je znao i jednu pesmu o Bošku, koja počinje:

”Dva preleta goru preleđeše,

Dilber Janja i Boško barjaktar.”

Posle bitke na Šarancima, Marinko je dobio od kneza Nikole zvanje vojvode, jedini od naših harambaša i ratnika. Zbog nekih nesporazuma u vezi sa bitkom, prema kazivanju Žera Leovca, Marinko je rekao knezu: „Gospodare, moja puška neće više pucati za tebe.” Posle ovoga, vojvoda Marinko je sa bratom Milošem i velikim brojem naših hajduka otišao u Srbiju. Tamo su hajdukovali i ratovali do 1879. godine. Tada je vojvoda Marinko dobio od Srbije najviša odlikovanja i penziju i ostao da živi sa bratom u Užicu.

Ne zna se da li je vojvoda Marinko posle 1879. godine tajno dolazio u naše krajeve, ali se zna da mu je dolazio brat Miloš. On je posećivao rođake u Malim Krćama i dve udate sestre. Mara je bila udata za Vuksana Čepića i imala je 7 sinova, a druga sestra za nekog Krvavca i imala je sina Filipa.

Opisujući osobine pojedinih četovođa, narod je u kolu pevao:

”Oštra noža Komarice Jova,

Laka skoka Leovac Marinka,

Dobra glasa Gluščevića Mića”…

Posle Mićove smrti i Marinkovog odlaska u Srbiju ostao je Ristan Šarac, vođa svih uskoka i hajduka koji su četovali oko Tare, sve do svoje gibije 10. septembra 1877. godine sa 17 druga u Krupicama. Ostatku njegove čete i ostalim hajducima bio je posle njega harambaša Spasoje Vojinović (do 1886. godine).

Posle Berlinskog kongresa 1878. godine, oslabljena Turska nije mogla da uspostavi red u krajevima koji su i dalje ostali pod njenom vlašću. Hajdučije i bune brzo su se rasplamsale, naročito od 1900. godine do 1906.

Malo je hajduka umrlo prirodnom smrću. Ginuli su od neprijatelja i od jataka na zimovanju. Hajduk Jovica Komarica došao je jedne jeseni da zimuje kod prijatelja u nekom selu. U torbi je imao veliku kesu zlatnika, zbog čega ga domaćin i prijatelj ubiše i baciše u krečanu da izgori. Njegove pare podeliše, te sledeće godine kupiše velika imanja.

Period od 1900. do 1912. godine bio je karakterističan za tursku državu po slabljenju centralne vlasti, korupciji svake vrste, a sa druge strane po masovnoj hajdučiji (o tome je mnogo pisao V. Šalipurović). Sa hajducima su tajno išli u plen i mnogi seljaci, te je imovinska i pravna nesigurnost uzimala maha u svim oblastima života. Istovremeno su Srbija i Crna Gora slale svoje poverljive ljude u naša sela. Za Srbiju su najviše radili Jakov Vojinović, učitelj iz Premćana, Drago Ćosović, carinik sa Javora, rodom sa Žabljaka, i Petar Tošić, carinik sa Javora, rodom iz Kakmuža. Njihove veze išle su iz Srbije preko Babina, a odatle u tri pravca: jedan preko Obardi za Premćane, drugi za Pljevlja, a treći preko Malih Krća za Bobovo. Donosile su se iz Srbije puške, knjige, plate za prosvetne radnike i dr.

Pričao je Mijo Mazalica kako je Drago Ćosović ubio jednog Turčina. Čuvao Mijo ovce iznad Milunića pored puta (oko 1908. godine). Naišao tuda Drago Ćosović i sa Mijom zapalio po cigaretu. Putem preko Čemerna naiđe jedan Turčin za Pljevlja. Drago ga zaustavi i puca u glavu, a njemu je “poleteo čalm  sa  glave kao golub.”

Uskoro je u Jugovu poginuo i jedan hajduk. Svratili hajduci (po pričanju Rada Čolovića) u Jugovo na večeru kod Beljkaša, a na straži je ostao hajduk Gamreta. Turci su došli pred kuću, ali je Gamreta bio nagluv pa ih nije čuo ( Asker je pucao i ubio Gamretu pred vratima Beljkaša u mestu Kazanu.

U gotovuški kraj često je navraćao poznati hajduk Marko Slomo, rodom negde iza Kovača. Imao je nekoliko hajduka sa sobom. Interesantan je povod radi kog je otišao u hajduke (prema kazivanju Radisava Damjanovića). Marko |e bio najamnik kod Dujovića pod Boljanićkim visom i čuvao im koze. Jedne noći došao je umoran, prehlađen i pokisao, pa posle večere legao u ćošak sobe pokrio se pokrovcem i zaspao. Uveče se okupi poselo i neki mladići mu iglom samarnjačom zašiju odelo za pokrovac, pa počnu vikati da mu vuci izjedoše koze. On je pokušao da skoči onako dremovan, ali ušiven nije mogao da ustane. Sav narod što je bio smejao se i šegačio sa njim. On je rekao gazdi da će mu se osvetiti. Čim je došlo proleće, otišao je u hajduke i hajdukovao skoro 30 godlna. Dujoviće je svake godine osecao. Morali su mu pripremiti džamadan, kaput, fišeke, barut itd., da ga čeka spremno, pa kad naiđe da uzme.

Navešćemo kako je Boško Vojinović ubio jednog Turčina u Gornjoj Brvenici (prema kazivanju Milana Dujovića). Došao Boško Vojinović sa četom hajduka u Brvenicu na ručak kod bogatog domaćina Boža Krstonijevića, u leto 1877 godine. Tada je aga Dujovićima bio Čivgin. On je držao, pored nekoliko čitluka, jednu dobru njivu i obrađivao je u sopstvenoj režiji. Njiva bila u Sedlarima – Grabnice, iznad Podvoda u Strani. Boško je bio s druge strane Ćehotine i kad ugleda prema sebi orača pita ko je to. Oni mu rekoše, da tu ore Turčin iz Pljevalja. Boško reče: ”Vala će mu jutros dobro roditi. Vi sjedite, odoh da mu nasijem.” Sa dvojicom hajduka pregazi Ćehovinu. Oni su išli tridesetak metara iza njega i polako, od grma do grma, priđoše oraču. Kad je Boško prešao Ćehotinu videli su Brveničani šta se desiti sa Turčinom, pa su se sklonili i virili iza kuća. Pošto mu priđe, pita ga prevrću li se dobro brazde i šta tu radi. Vide Turčin s kim ima posla pa se od straha prenerazi i sede na brazdu, a Boško ga udari nožem  i odseče mu glavu. Volove pusti iz jarma, a njega otkotrlja niz stranu.

Kotrljao se trup Turčina bez glave skoro dvesta metara, sve do Polja. Boško je poneo o glavu Turčina i nabio na kolac od ograde pred kućom Božovom. Iz obližnjih kuća došle su žene da vide trup i začudile se kad su videle čoveka čoveka bez glave. Pošto su ručali, hajduci su otišli dalje, a BožoKrstonijević je skinuo glavu sa koca, doneo je i prislonio Turčinu uz vrat.

U šumama ovoga kraja nisu boravili samo hajduci već i vuci. Prema pričanju Mija Mazalice, oko 1900. godine neki turski oficir je obilazio karaule (vršio inspekciju). Bio je iz Anadolije i iz Carigrada je došao na konju. Stigao je i u karaulu na Čemernu. Uveče su izašli na livadu i zanoćili pod šatorom. Oficir je imao dobrog konja i rekao je da ga uveče puste da se izigra po livadama. Upozoravali su ga da tuda ima dosta vukova i da će mu pojesti vranca, ali oficir je mislio da njegovom konju ne može niko ništa. Čim se smračilo, zavijaše vuci na četiri visa oko Čemerna, ali oficir opet reče da njegovom konju niko ništa ne može. Ujutru su od snažnog hata našli samo dobro oglodane kosti glave i nogu; sve su ostalo pojeli čopori kurjaka. Oficiru su suze potekle i proklinjao je zemlju u kojoj na drveću rastu samo šišarke, a na zemlji divlje kučke.

Pored Jugošnice, kod mosta, nađene su mnogobrojne ljudske kosti. Prema predanju, tu se odigrala velika bitka između Turaka i Srba i poginule su sahranili pored obale reke.

Na Jogušnici je, za vreme bivše Jugoslavije, bilo 10 vodenica i tri valjarice sukna. Sada radi samo jedna.

Bratstva gotovuške regije

1. Damjanovići su poreklom iz Kosanice. Rod su im Ostojići i Pušonjići. Prvi je došao Danilo (1810 – brojka iza imena označava približnu godinu rođenja) oko 1840 godine sa četiri sina: Komnenom, Milanom, Mijailom i Nešom. Naselili su se u Jugovu kao čifčije. Kasnije su im age bili Bajrovići. Milanovi sinovi su: Ivan i Miladin. Ivanovi su Sreten, Milovan i Mihailo. Mihailov je Radisav. Najmlađi Danilov sin Nešo plenio je sa hajducima turske ovce od Leovaca. Plašeći se turske osvete, svi su morali da beže preko Tare 1875. godine. Posle dve godine aga je odobrio svima da se vrate, osim Nešu. On je ostao negde u Drobnjacima.

Posle Danila, u Jugovo je došao Lazar. On je Danilov daleki rođak (možda šesto koleno). Lazarevi sinovi su: Lazo, Jefto, Simo, Šćepo i Savo. Lazar se u Jugovu brzo obogatio. Posle njegove smrti domaćin kuće je bio Šćepo. U kućnoj zajednici bilo je i po 40 članova. Šćepo je dugo godina bio kodžobaša (knez – kmet sela). Imao je i po 400 ovaca, 180 koza, 60 goveda, 20 konja. Imao je 5 ćulava zlatnika. Pošto je on umro, žena je te pare negde zagubila, pa je bilo nesporazuma među braćom. Podelili su se tek 1929. godine.

Najmlađi od braće, Savo Damjanović završio je dva razreda bogoslovije u Prizrenu. U toku I svetskog rata u crnogorskoj vojsci bio je zamenik komandira čete u Kamenogorskom bataljonu. Dobio je zlatnu medalju za hrabrost. Savo je tri godine, oko 1900. godine, hajdukovao sa Dragom Ćosovićem i Petrom Tošićem. Prebacivali su oružje iz Srbije Srbima. Turci su zapretili Šćepu da će ga pleniti i proterati, pa se Savo prijavio turskim vlastima. Savovi sinovi su: Radovan, Vojin, Dušan i Radisav. Radisavljev je Zoran.

Damjanovići znaju ponešto o Pavlu Damjanoviću, poznatom hajdučkom harambaši. Kažu da mu se majka Stana preudala za Obrada Gogića. Imao je Obrad mladu najamnicu i Stana ga zateče sa njom. Ništa mu ne reče, već oko podne ode kod Ćehotine i skoči u jedan duboki vir i utopi se. Taj vir i danas zovu Stanin vir.

U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci učestvovali su Savo i Sreten.

2. Stanimirovići potiču od Starčevića. Odavno žive u Malim Krćama.. Oko 1890. godine na Narku u Gotovuši živeo je Periša Stanimirović sa 6 sinova. Jednog pazarnog dana zasretnu hajduci na Planima (kod Cvijovića Rašća) Turke Podblaćane i Zaostrane i počnu ih sve pleniti, a neke i ubijati. Jedan Turčin pobeže i stiže na Narak gde je bio došao i aga Stanimirovića iz Pljevalja i mnogo cepidlačio oko trećine. Jovica reče agi da i oni beže, jer će sad stići hajduci pa će ga ubiti. Aga pobeže sa Jovicom u pećinu Manitaš, na izoru Gotovuške reke. Kad uđoše u pećinu, Jovica ga zakla i pobeže u hajduke. Hajdukovao je desetak godina, pa mu dosadi. Najviše je išao sa Milanom Komaricom. Kad jedne tamne noći dođe kod Dobre vode u Čemernu, sede da se odmori, ali dodirnu do nekog čudnog predmeta. Opipa ga i vide da je to mrtav čovek bez glave.

Turci su znali da hajduci često navraćaju na Dobru vodu, pa su im postavili zasedu. Naišao je hajduk Risto Tunguz, rodom iz Hercegovine, oni su ga ubili i glavu mu odneli u Pljevlja. Jovica se uplašio od ovog prizora, pa kad je kroz nekoliko dana sreo u Čemernu u lovu sudiju ili predsednika turskog suda u Pvevljima – Jašarbašića, javi mu se i reče da mu neće ništa loše učiniti, već bi se prijavio turskim vlastima, ako bi mu dosadašnje hajdukovanje oprostili. Jašarbašić mu obeća pomoći zaista mu vlasti oprostiše, te Jovica ode u Pljevlja i prijavi se turskom paši. Sa Jašarbašićem se pobratimi (izgleda da je čitav posao dobro ”podmazao” zlatnicima).

Tada Periša sa sinovima: Jovicom, Matom, Novicom, Milojicom, Jevđom i Mihailom pređe u Zbjevo kao čifčija na imanje Daut-begaSelmanovića. Uskoro se Jovica vratio u Miluniće i kupio veliko imanje, a braća su mu ostala u Zbjevu do 1933. godine, kada ih je bilo u velikoj zadruzi 45 članova. Odmah je postalo 6 novih domaćinstava. Jovičini su sinovi Obrad i Krsto.

Pošto se Jovica prijavi turskim vlastima, pokušao je Arif-buljubaša Logo, komandir zaptija sa Boljanića, da ga ubije. Pucao ga je kroz vrata u ambaru gde je spavao, ali ga nije pogodio. Jašarbašić je zapretio Logu da to više ne sme činiti. Jovica je bio neobično snažan. Oko 1905. godine na Trojičindan kod Manastira Sv. trojice bilo je mnogo naroda. Došao je sa nekim Turcima i pelivan. Trubio je i pozivao ko sme da se rve sa njim. Znalo se da je Jovica najjači čovek u čitavom kraju, pa su ga molili Srbi da se porve sa pelivanom. Jovica je pristao i samo su se dva puta okrenuli i obrnuli pre nego što je Jovica bacio na zemlju pelivana. Oduševljenju srpskog naroda nije bilo kraja. Poraženi pelivan sa društvom odmah je otišao za Pljevlja

Sa Jovicom je drugovao neki hajduk Komarica, pa ga on posla da zimuje u Bobovu. Hajduk je imao mnogo zlatnika u torbi. Bobovac je pekao kreč u krečani sa još jednim prijateljem, a pomagali su mu neki Bobovci. Odoše Kobovci kući da se odmore, a ona dvojica ubiše Komaricu i baciše ga u krečanu da izgori, a njegove zlatnike podeliše. Kad se Bobovci vratiše, pitaše kud je otišao Komarica i šta je bilo sa njim. Ona dvojica rekoše da se Komarica naljutio i otišao.

Oko 1925. godine ode Jovica u Zbjevo u goste kod braće. Umro je naprasno. Ostale su mu tri kese zlatnika koje njegovi potomci nisu pronašli.

Periša je imao dva brata: Stanišu i Mališu. Oni su ostali u Krćama. U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu učestvovali su: Mihailo, Joko i Jovica. Joko je interniran u Mađarsku 1916. godine.

3. Gogići su, prema jednoj verziji, starosedeoci iz Židovića, pa su kasnije neki prešli u Kotline. Prema drugoj verziji, oni su od Dragutinovića iz Malih Krća, odnosno Danilovića. U Kotline je prešao Obrad Gogić (1800) sa ženom Stanom. Prezime su dobili prema turskoj reči ”goga” što znači majstor, građevinar. Više njih se bavilo tim zanatom. Nisu im rod Gogići u Zenici.

Obradov sin je Jović (1830). Njega je hteo da opljačka neki hajduk, ali mu se Jović sakri. Drugi put ga hajduk nađe kod stoke i pojuri da uhvati. Jović mu pobeže na tavan. Hajduk poče tražiti po kući stube da se penje za njim, ali ga on sa tavana puca i ubi. Sahranili su ga u groblju i niko ga nije tražio. Jovićev sin je Joso, a Josov Đuro. Druga njihova linija ide: Đoko – Milan – Mašan. Age su im bili u Židovićima Selmanovići.

U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci učestvovalo je 10 Gogića.

4. Prema A. Pejatoviću, od Vukojčićasu ”iz Sokoca najpre krenula 3 brata, pa se jedan zaustavio u Židovićima, drugi otišao dalje i nastanio na Glasincu, a treći u sjeničkom kraju. I danas ih ima u sva tri kraja” Sokolac se nalazi blizu Šahovića. Prema njihovom kazivanju, došli su iz Stožera pre 400 godina. Age su im bili Selmanovići. Pre popa Sava Vukojičića bila su 4 popa. Ima ih u Mijakovićima 2 kuće, Potrlici 2, Kalušićima 4, Židovićima 6, Milunićima 2.

Pamte imena predaka od Petra (1790). Njegov sin je Gavrilo, a Gavrilovi su: Milan, Stevan i Tomo. Stevan je pobegao iz austrijskog ropstva 1917. godine i krio se u pećini. Uz pomoć nekih muslimana prijavio se i ostao kod kuće.

5. Iz Vraneša je došao Savo Vraneš (1788) i naselio se u Jugovu. Njegov sin je Šćepan (1818). Za njega smatraju da je rođen u Jugovu. Iz Jugova su prešli u Bušnje, ali su se ponovo vratili u Jugovo. U Jugovo su došli po odobrenju Selmanovića. Šćepovi sinovi su: Jovica, Savo, Stevan i Milan. U Jugovu ima 10 kuća Vraneša od Ristina sina koga je dovela iz prvog doma kad se preudala u Vraneše. Jovica i Milan došli su na Gajine 1908. godine na imanje paše Bajrovića. Sada ih ima 7 kuća. Savo je otišao na Kotorac i ima ih 6 kuća. Stevan je ostao u Jugovu i od njega su 4 kuće.

Jovičin sin je Ratko (1878), a njegovi su: Radovan, Milovan i Radomir. U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci bili su: Ratko, Milan, Vojin, Diko i Jovo. Smatraju da su rod sa Vranešima iz Židovića, Glisnice i Kalušića, ali su došli u različito vreme i iz različitih pravaca.

O  poreklu Vraneša iz Glisnice, Židovića i Kalušića postoje dve verzije. Prema njihovoj, došli su iz Srbije oko 1875. godine i naselili se po Golubinji. Tu su ostali 3 godine i odselili u Gornju Glisnicu kod age Korijenića. Prema drugoj verziji, koju pričaju neki muslimani sa Jakupova Groba, tu su Vraneši bili pre 300 godina. Došao je Mladoje sa dva rođaka i od njih su svi Vraneši u Židovićima, Glisnici i Kalušićima.

Mladojevi sinovi su: Nikola, Sajo i Milan. Jedan Mladojev rođak imao je sina Rada koji je u Pljevljima imao veliku gostionicu od 1898. godine. Od drugog Mladojevog rođaka ostali su unuci: Đorđe, Nešo i Mijailo.

6. Miljići u Gotovuši su od Tanjevića iz Bobova. Bila je neka udovica Milja sa decom, pa decu prozvaše Miljići. Milja je iz Bobova a došla u Potoke i tu su duže živeli, pa su se oko 1875. godine razišli. Jedni su otišli u Šljivansko, a drugi u Gotovušu. Iz Potoka je Mijailo (1826) sa sinovima Milojicom i Dikom došao u Gotovušu oko 1875. godine, i kao čifčija na imanje paše Bajrovića. Milojica se oženio u Gotovuši od Marića. Petar Marić bio je hajduk. Dikovi sinovi su: Petar i Đorđe, a Milojičini: Ninko, Milosav, Mihailo, Bogdan i Rajko. Ninko je učestvovao u I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci. Rod su im Tanjevići i Tešovići iz Bobova.

7. Beljkašisu iz Beljkovića, po čemu su i dobili prezime. Ne znaju kako su se tamo prezivali. U Beljkovićima su ubili nekog Turčina i pobegli u Velike Krće pre možda 300 godina U Jugovo su prešli oko 1860. godine. Pamte imena predaka od Toda (1860) i brata mu Sava. Bili su bogati. Imali su po 300 ovaca i 60 krava. Imali su i zlatnog novca. Kad je Todo sušio novac na pokrovcu, zatekao ga je neki komšija, pa da ne bi pričao, Todo mu je dao šaku zlatnika. Bili su i kovači i krojači, što se vidi na njihovom nadgrobnim spomenicima Tu su uklesani i čekić i makaze, ali nema natpisa.

U 1 svetskom ratu učestvovala su u crnogorskoj vojsci 4 Beljkaša. Todo je zarobljen na Drini i umro u robiji – 1918. godine.

8. Prema njihovom kazivanju, Marićivode poreklo od Marića iz Tepaca. Prema Atanasiju Pejatoviću, došli su iz Boljanića. Došao je Mališa (1843) oko 1865. godine kao momak, najverovatnije iz Boljanića, i naselio se na Ga- jinama Oženio se od Stanimirovića i prešao u Drvnike, takođe u Gotovuši. Mališini sinovi su: Ćirko, Jakov, Krsto, Ivan, a imao je i 4 kćeri. U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu učestvovali su Ćirko i Jakov. Marića ima kod Foče, Valjeva, Boljanića. Nisu im rod Marići u Vijencu.

9. Čolovići su poreklom od Bajčetića. Došli su u Velike Krće (Božići) oko 1780. godine. Tom pretku, čijeg se imena ne sećaju bio je deformisan čukalj iza šake, pa ga prozvaše Čole – Čolović. Pamte imena 5 braće: Milića, Krstonija, Nikolu, Panta i Dimitrija. Milićevi (1800) sinovi su: Milija i Stojan. Milija je ubio Turčina u Krćama i pobegao kod Valjeva. Tamo ih sada ima više desetina kuća. Jedan Čolović je pravio lonce pa ga prozvaše Lončar. Stojan je prešao u Brvenicu oko 1860. godine i držao han u Sedlarima. Njegovi sinovi su: Obrad, Stjepo, Anto i Milovan. U leto 1879. godine oko 30 bogatih aga i begova iz Pljevalja (prema kazivanju Boža Čolovića) poruče Stojanu da im spremi ručak, jer hoće da dođu na izlet (teferidž). Poručili su pečenje, ribu, cicvaru, kajmak, med, pite itd. Kad počeše jesti, jedan pogleda u čukalj (važio je za dobrog gatara) pa reče: ”Konja mi, neko je od nas i pojeo i popio. Neko će odmah da pogine.” To izazva uzbuđenje kod svih, a onaj što je gledao u čukalj odmah ode. Malo su jeli i svi su odmah krenuli za Pljevlja. Kad su išli kroz šumu, između Brvenice i Bušanja, dočeka ih Boško Vojinović i jednoga ubi. Stari ljudi su u Stjepanovoj kafani krišom računali: ovde jednog, onde dva, onde pet itd i sračunali da je on sam ubio puškom ili nožem 43 Turčina. Te jeseni je Boško poginuo na Bobovu ubivši dvojicu Turaka.

Oko 1880. godine, Stojan sa sinovima pređe u Jugovo na imanje nekog Selmanovića. Obrad je otišao u Ritošiće. Stojan je i u Jugovu držao han i trgovao sa pašom Bajrovićem. Kupovao je stoku, sir, kajmak i isporučivao paši, a paša Švabi. Anto i Stojan su ostali zajedno sve do 1923. godine. Imali su za vreme Turaka po 600 ovaca, 300 koza, 35 goveda, 8 konja, 12 slugu. Anto se posvadio sa agom oko seče kupusa. Aga ga je opsovao, a on njega udario kocem. Tužili su se na turskom sudu. Prešao je oko 1900. godine na imanje Ćinara.

U Mrzoviće je otišao deda Jovana Čolovića i prizetio se kod Preradovića. Promenio je i slavu. Međutim, prema njihovom kazivanju, oni su iz Morače i sa njima nisu rod. Čolovića ima u Jugovu, Krćama, Brvenici, Kovaču, Ritošićima, Rudom itd.

U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu bila su 4 Čolovića: Stjepo, Milovan, Anto i Ilija Sva četvorica su internirana, ali je Stjepan pobegao iz manastira gde su ih skupljali i terali u Doboj i za Mađarsku. Sa Stjepom je pobegao i Đole Bajčetić iz Jugova. Komitovali su i krili se sve do kraja rata. Za to vreme ubili su tri Turčina, švapska saradnika.

10.Klačarisu od Zimonjića iz Hercegovine (Gacka). Došli su oko 1862. godine u vreme Vukalovića ustanka. Prema drugoj verziji, oni su starosedeoci. Došao je Bogdan (1815) sa bratom i naselili su se ispod Boljanićkog visa, na imanje Korijenića. Brat mu je kasnije odselio za Pale kod Sarajeva. Ime Klačari su dobili jer su prvi počeli da peku kreč odnosno klak, koji su prodavali pa ih po tome prozvaše Klačari.

Bogdanovi sinovi su: Milan, Joko i Lazo, a Jokovi Todor i Miko. Mikovi sinovi su: Spaso, Jakov i Radovan. Joko je, sa Mikovim unuiima i sinovima, 1910. godine prešao u Kalušiće i kupio zemlju u Šećerovića. Lazo je umro 1912. godine. Milanovi sinovi su: Gavro, Diko, Pero, Drago i Spaso. Savo (1890) je dobio zlatnu medalju za hrabrost zbog učešća u ratu u prnogorskoj vojsci 1914-1916. godine i pokazane hrabrosti.

11. Prema jednoj verziji predanja, Ćaćićisu starosedeoci u Gotovuši. Znaju imena predaka od Lazara (1825). Njegovi sinovi su: Rade i Akan. Bile su ih dve kuće u Gotovuši pre 1851. godine. Akanovi sinovi su: Radisav, Borisav, Lazar, Radovan i Ljubo, a Radovi: Milorad, Živan i Miloš. Aga im je bio paša Bajrović. U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu bio je Rade.

Prema drugoj verziji, (Ćaćići iz Borovice) došli su iz Popova polja kod Trebinja. Prvo su došli na Vranje brdo. Pamte imena predaka od Dika (1800). Aga im je bio Murat-beg Selmanović. Bile su ih 1912. godine 2 kuće. Dikov sin je Ristan, a Ristanovi su: Stevan, Petar, Novica i Krstonije. Diko je imao sinovca Novaka, a on Savatija. Savatije i Novica uzeli su puške i pripremali se za ustanak 1912. godine. Ubili su jednog Bajrovića koji je išao po kućama, pljačkao i otimao sve što je mogao. Ubili su ga u Dizdarici. Skoro čitava Borovica bila je Murat-bega Selmanovića. Njegovo je bilo i pola Šumana i Ljuća. Do 1912. godine u Zenici, Šumanima, Borovici i Ljuću bila je samo jedna muslimanska kuća.

U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu bila su 4 Ćaćića iz Borovice: Savatije, Novica, Petar i Stevan.

12. Terzići su poreklom od Milićevića sa Krnjače, a oni prenose kazivanje svojih predaka da ih je na Kosovu bilo 75 sabalja.. Od Milićevića su i Nenadići. U Malim Krćama žive skoro 500 godina. Age su im bili Luinovići i Ćulahovići. Pamte imena predaka od Novice (1795). Novica je imao dva sina, od kojih je jedan bio Pero. Pero je imao 5 sinova: Milovana, Milinka, Nika, Sava i Jovana. Paša Bajrović je naselio Milovana na svoje imanje u Kalušićima. Milovan je prešao u Kalušiće 1910. godine. Aga im je napravio kuće i štale, a oni su mu davali polovinu sena, a četvrtinu žita.

Vaso Terzić je bio ugledan čovek. Poginuo je na Ifsaru kod Čelebića 1914. godine u borbi protiv Švaba. Božo je bio bogat. Austrijanci su 1917. godine streljali na Dolovima Jovicu Terzića i Nikolu Cvijovića.

Terzića ima u Kominima, Šumanama, Crljenicama, a u Malim Krćama bilo ih je 1920. godine 10 kuća. Svi su oni poreklom iz Malih Krća. Iz Malih Krća su i Terzići u Bujacima i Pandurici, samo su promenili slavu. Slavili su, kao i ostali, Nikoljdan, ali su teško dobavljali posnu hranu (zejtin, pirinač) pa su za slavu uzeli Aranđelovdan koji su ranije prisluživali.

Od Terzića su brojna bratstva u Bobovu: Jovići, Sandići, Božovići, Sokovići, Svrkote, Strikovići.

13. Dajovići su rod sa Mazalicama. Tanasije Pejatović piše da su Mazalice bile u Crljenicama pre 1851. godine. Međutim, prema njihovom kazivanju, Mazalice su od Dajovića. Pamte imena predaka od Petra (1820). Kažu da se rodio na Rudnici. Njegovi sinovi su Obren i Diko. Naselili su se kao čifčije nekog age Selmanovića. Obren je držao han na raskrsnici puta Sarajevo – Rudo, po čemu mesto dobi ime Dajovića han. Obrenovi sinovi su: Milan, Boško, Ivan i Bogdan. Diko je imao 5 sinova. U crnogorskoj vojsci, na Drini, u ratu protiv Austro-Ugarske bili su: Milan, Boško i Ivan. U Pljevlja su 1919. godine došli svi Obrenovi sinovi, ali su obrađivali i imanje na selu. U Pljevljima su kupili dve kuće.

14. Prema jednoj verziji Topalovićisu starosedeoci u Krćama. Prema njihovom kazivanju, oni su od Jakića iz Drobnjaka. Neka im je baba ramala (bila hroma – topal), pa njene potomke prozvaše Topalovići. Pobegla su tri brata od krvne osvete i naselila se u Bušnjima oko 1630. godine. Pamte imena predaka od Josifa (1835) i brata mu Josa. Josifovi sinovi su: Marko i Marinko, a Josovi: Božo, Živko i Mirko. Ima ih u Bušnjima, Krćama, Brvenici, Hoćevini, Glisnici itd. U Pljevlja je došao Vasov otac Jovan i još dva brata oko 1880. godine. Bavili su se trgovinom i ugostiteljstvom. Došli su iz Komina.

Marko Topalović je ubio komšiju i pobegao u Srbiju. Tamo je bio u ratovima 1912. i 1913. godine. U I svetskom ratu Marko je učestvovao u crnogorskoj vojsci i dobio zlatnu medalju za hrabrost. U tom ratu učestvovalo je 11 Topalovića. U Glisnicu je došao Mitar. Njegov sin je Gavro, a Gavrov Danilo.

Mile Topalović iz Donje Brvenice (1898) kaže da nikada nije čuo da su Topalovići došli sa nekog područja izvan Pljevlja, već su starosedeoci u ovom kraju. Pamti imena predaka od Maksima (1815). Njegova su braća Joksim i Risto. Maksimovi sinovi su Savo i Krsto, a Savov je Mile. Bili su veoma siromašni do 1930. godine. Tada su kupili imanje u Brvenici i tamo se preselili. U I svetskom ratu ranjen je Savo. Staniša je interniran i umro je u robiji. Andrija je bio vodnik.

15. Tripko Aćimović (1860) je došao iz Trebinja oko 1880. godine u Male Krće. Njegov sin je Maksim (1890), a Maksimovi su: Lazar, Đuro, Gavro, Drago i Stevan. U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci učestvovao je Maksim.

16. Joknićisu staro ugledno srpsko bratstvo iz perioda Nemanjića. Živeli su u Boljanićima i odatle se raseljavali. Iz Boljanića je Petar (1855) došao u Dabovinu. Petrovi sinovi su Krsto i Đorđije. Đorđije se nije ženio. Krstov (1885) sin je Ivan. Krsto je bio u crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu. Joknića ima u Boljanićima, a jedna njihova porodica preselila se 1923. godine u Vaškovo. U Joknića bratstvu bilo je u prošlom veku poznatih hajduka.

17.Lončari sa Vijalice (Gotovuša) su od Radovića iz Rađevića. Pamte imena predaka od Milovana (1850). Bio je siromašan i išao je u najam. I njegov sin Mića bio je siromašan i išao je u najam. Kad je bio u najmu kod Damjanovića, uzeo je kćerku Novice Beljkaša. Oko 1890. godine došao je na Vijalicu i bio čifčija na imanju paše Bajrovića. Mićovi sinovi su: Mihailo, Miloš, Milan i Ivan. Mihailo je učestvovao u crnogorskoj vojsci u 1. svetskom ratu.

Milovanov deda je pravio lonce, pa ih prozvaše Lončari. Nisu im rod Lončari iz Dabovine.

18.Lončari u Dabovini su od Čolovića iz Krća. Bavili su se pravljenjem lonaca, pa ih prozvaše Lončari. U Dabovinu su došli oko 1820. godine. Imali su veliku porodičnu zadrugu i živeli su bogato do 1840. godine. Oko 1830. godine kod njih je noćio vladika sa pratnjom. Imali su i čardak za goste. Pri polasku vladika im dade jednu srebrnu kutiju i u njoj neke svete relikvije, navodno dva suva prsta od nekog sveca. Kutiju su čuvali u ambaru i svake nedelje kadili i palili sveću, a o slavi Jovandanu u zimu (20.1) stavljali su je ispod ikone. Jednog momka su oženili od Vučinića i pretpostavljaju da je ta nevesta sakrila kutiju. Jovan (1800), brat Prodanov (1806), bio je domaćin kuće i to je shvatio kao katastrofu i loš predznak za budućnost kućne zadruge, pa uzjaha konja i sa njim skoči niz stene ispod Gradine. Konj se slomi, a Jovan se zakači za neko drveće i sa dosta teškoća izvukli su ga konopcima.

Od tog događaja, Lončari se raziđoše iz Dabovine. Prodan ode u Žin kod Krajčinovića, a kasnije pređe u Crljenice. Prodanovi sinovi su: Savo i Risto. Ristovi sinovi su ostali u Poblaću. Jedan je Lončar otišao u Stupine u Gotovušu. Gavro (1840) se rodio u Žinu, a oko 1900. godine došao je sa sinovima u Brvenicu. Gavrovi sinovi su: Mile, Grujo, Milovan i Krsto. U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu bili su Mile, Grujo i Milovan. Bilo ih je 1912. godine 3 kuće u Brvenici.

Lončari iz Dabovine pamte imena predaka od Jovana. Njegovi sinovi su: Jovo i Diko, Jovovi Joko i Milan, a Dikovi Milovan i Mirko. Jokov je bio Gavro. Njega su oko 1900. godine ubili hajduci Robovići, jer je prve godine u njihovoj kući Arif-buljubaša Logo ubio sa zaptijama Ivana Robovića. Milanov sin je Šurko, Milovanovi su Rade i Vlade, a Mirkovi Jovan i Diko.

19.Leovcisu od Jaukovića iz Drobnjaka. Za vreme seobe Srba pod Arsenijem III Čarnojevićem 1790. godine, neki je Srbin, pošto je prešao Savu, otišao preko Bosne i Hercegovine za Kotor. Odatle je prešao u Drobnjak. Tu su živela njegova dva sina. Jedan – Jakša je prešao u Jezera a brat mu je plakao i jaukao za njim, pa mu potomke prozvaše Jaukovići.

O vojvodi i hajdučkom harambaši Marinku Leovcu pisali smo u opštem delu ove regije, a ovde ćemo samo citirati poslednji pasus iz nekrologa koji je održan na njegovom grobu:

”3a hrabrost pokazanu u ratovima bio je odlikovan raznim ordenima Srbije i Crne Gore. Interesantno je pomenuti da je vojvoda Marinko zapamtio jedanaest srpskih vladara i to: u Crnoj Gori vladiku Petra I i Petra II, pa knjaževe Danila i Nikolu, a u Srbiji: kneza Miloša, Mihaila, Aleksandra Karađorđevića, kralja Milana, Aleksandra i kralja Petra.

Laka mu srpska zemlja!”

Predak Leovaca došao je iz Šavnika i naselio se na Leovom Brdu, iznad Gradca (meljački kraj), pre više od 200 godina. Tu se duže zadržao, pa ga po Leovom Brdu prozvaše Leovac. Leovci iz Malih Krća pamte imena predaka od Jevta (1820). Jevtovi sinovi su Krstonije i Vojin. Krstonijevi sinovi su: Bogdan, Jovan i Mirko, a Bogdanovi su: Lale, Novak, Vlade i Gojko. Leovaca ima u Krćama, Gotovuši, Brvenici itd.

U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci bilo je 7 Leovaca iz Malih Krća. Mihailo je poginuo na Ifsaru 1914. godine, a Savo je ranjen.

Leovci na Tikavi potiču od Rista (1845), čiji je sin Diko, koji je sa Narka iz Gotovuše prešao na Tikavu oko 1905. godine. Sa Dikom su došli Vuk, Milan, Novica i Mihailo. U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci su učestvovali: Diko, Mihailo, Novica i Vuk. Mihailo je interniran na robiju.

20. Hajdukovići su poreklom iz Bara. Tamo su ubili nekog suseda i tri brata su pobegla preko Tare. Grujo (1820) je došao u Krće, drugi brat je otišao u Babine, a treći se zadržao u Crljenicama Došli su oko 1850. godine. Grujo je imao sina Jova (1850) koji se rodio u Malim Krćama. Age su im bili Trhulji. Jovovi sinovi su: Mirko, Jovan i Lale.

U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu učestvovao je Mirko. Početkom 1916. godine interniran je na robiju. Jovan je otišao u Ameriku i tamo umro.

21. Aranitovići su od Bojovićaiz Šarana. Hteo je neki aga Anđelićda im spava sa nevestom i oni ga ubiše. Desila su se još po dva ubistva između Anđelića i Bojovića, pa Bojovići pobegoše u bjelopoljski kraj (razume se jedna kuća) oko 1830. godine. Tamo su promenili prezime. Jedni se prozvaše Aranitovići, drugi Mentovići, a treći Vasilijevići.

Petar Aranitović je došao u Orlju oko 1850. godine. Petrovi sinovi su: Danilo, Milosav i Milan, a Danilovi (1852): Uroš. Simeun, Petar i Glišo. U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci učestvovali su: Danilo, Uroš, Simeun i Petar. Danilo je ranjen. Ima 4 kuće Aranitovića u Malim Krćama i po jedna u nekoliko sela. Zlatnu medalju za hrabrost dobio je Uroš Aranitović, a takođe i Bajo Pivljanin, Savo Klačar i Vojin Milinković. Petar je sa sinovima došao iz Orlje u Male Krće 1893. godine. Jedan deo Aranitovića je ostao u Orlju, a drugi su došli u Krće i Boljaniće. Aranitovići u Krćama pamte imena predaka od Rista (1836). Izgleda da se doselio Ristov deda Ristov brat je Jovica. Ristovi sinovi su: Bogić, Todo, Jošo i Pavle, a Pavlovi su: Milojica i Radojica U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci učestvovapi su: Bogić, Pavle, Risto, Đerosim, Todo i Petar. Na Drini je 1914. godine ranjen Todo, a Pavlu su se, prenoseći ranjenike preko Drine, smrzli prsti i ostao je bez ijednog. Internirani su: Todo, Bogić i jedna žena – Ruža. Todo i Bogić su umrli u ropstvu 1918. godine. U Krćama su svi bili u zadruzi. Imali su 1912. godine 300 ovaca, 100 koza, 17 konja, 36 govedi, 6 pari volova.

Aranitovići kod Boljanića prvo su došli na Gajine u Gotovušu. Tu su bili nekoliko godina, ali kad jednog dana nađoše u žitu ubijena Turčina, pobegoše i nastaniše se ispod Boljanićkog visa.

Aranitovića ima u Pljevljima 3 kuće, u Krću 6, u Brvenici 4, Orlji 1, Sočici 4. Kod Sjenice ih ima i desetine kuća.

22. Odnekud su došla dva brata Mijatovića – Uroš i Miloš oko 1890. godine i naselili se u Malim Krćama. Slave Lučindan i najverovatnije da su poreklom od Nikšićke Župe ili Rovaca. Uroševi sinovi su: Milan, Ivan i Mitar. Ima ih tri kuće. Nisu im rod ostali Mijatovići u našoj opštini. U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu bili su Miloš i Uroš. Miloš je poginuo 1914. godine na Ifsaru kod Čelebića.

23. Tošići iz Bušanja su rod sa Tošićima iz Kakmuža. Nisu im rod Tošići iz Poblaća. Poreklom su iz Kifina sela kod Trebinja. Došli su u Kakmuže pre skoro 300 godina. Tamo su se prezivali Zlatanovići. Došao je Tošo Zlatanović, pa njegove potomke prozvaše Tošići.

Pamte imena predaka od Mijaila (1820). On je doselio u Šuljkovac (zaselak Bušanja) oko 1850. godine iz Kakmuža. Drugi jedan Tošić je doselio u Krejovinu, izgleda otac Dmitra Tošića, poznatog dugogodišnjeg hajduka. Mijailo je sa sinovima prešao u Bušnje oko 1884. godine, kao čifčija na imanju Selmanovića. Tu žive i sada.

Mijailovi sinovi su: Milovan (1850), Andrija, Trifun, Filip i Pavle. Andrija je prešao u Pljevlja i bavio se trgovinom. Sin mu je Miloš bio borac u 1300 kaplara. Milovan se odelio od braće, a Andrija je trgovinom zaradio dosta novca i otkupio imanje od age. Samo je Milovan ostao čifčija.

U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci učestvovala su 4 Tošića. Neđeljko je interniran u Mađarsku. Milovanovi sinovi su Obrad i Petar, a Obradovi Dobrilo i Mihailo. Dobrilovi sinovi su Žarko i Branko.

Dmitar je ubio Turčina siledžiju i pobegao u hajduke. Ubio je i jednog pod Gostečom.

24. Zujići su poreklom od Gagovića iz Pive. Od njih su Markovići u Meljaku. Došli su oko 1760. godine u Bobovo. Pamte imena predaka od Stojana (1815). Stojanov sin je Mićo (1840), a Mićov Bogdan. Bogdanovi sinovi su: Stojan, Mirko, Nikola, Stevan, Radoman, a imao je i 6 kćeri.

Mićo je bio guslar i lovac. Bio je dobar i snažan kosac. U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci učestvovao je Bogdan. Neki su Zujići otišli u Bukovicu, neki na Glasinac i druga mesta. Nikola je doselio u Bušnje 1953. godine.

25. Pivljani su poreklom iz sela Mratinje iz Pive. Tamo su se prezivali Vukovići. Pamte imena predaka od Maksima (1780), koji je ubio Turčina koji je nasrnuo na jednu njihovu udovicu. Jedan Maksimov brat je otišao u Srbiju, a drugi je umro kao momak. Maksim je došao u Krće oko 1800. godine i tu se oženio. Imao je tri sina: Đura (1812), Bogića i Mitra. Đurova je žena od Čeperaca – Đokovića. Đurov sin je Vučko, a Vučkovi su: Bogdan, Bajo i Milan. Bilo ih je 1912. godine 4 kuće.

Bajo (1882) je bio 1903. godine u rukovodstvu Raoničke bune. Bilo se skupilo više od 800 pobunjenika od Meljaka, Glisnice, Krća, Boljanića i rasporedili su se u tri logora: na Čemernu, Vučevu iznad Boljanića i za Visom. Razišli su se 1904. godine. Kao vođa ustanka, Bajo je 1905. godine osuđen od turskih sudova na dugogodišnju robiju. Ležao je tri godine okovan u Pljevljima. Izlaskom Urijeta 1908. godine pomilovan je. Uoči rata 1912. godine, Bajo je prešao u Crnu Goru i otuda preneo 12 barjaka (crnogorskih) da se formira 12 bataljona.

Kad je počeo I svetski rat, Bajo je bio pitomac u vojnoj akademiji. Nije završio akademiju i bio je oficir za vezu između Srbije i Crne Gore (u delegaciji). U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci bilo je 6 Pivljana. Bajo je ranjen na Glasincu 1914. godine. Švabe su internirale na robiju: Anta, Antonija i Vučka. Vučko i Antonije umrli su na robiji 1918. godine.

Po kapitulaciji crnogorske vojske, Bajo se sa fronta iz Šaranaca tajno vratio sa sedam drugova i krio u Krćama. Švabe su doznale za njega i pozvali ga da se javi vakmajstoru na Boljaniće da ga interniraju sa 7 drugova koji su bili sa njim. Jedan njegov komšija musliman mu je rekao da vakmajstoru da novaca, pa će se sve dobro završiti. Bajo ga posluša i tajno dade vakmajstoru 700 kruna, a on mu reče da ga neće internirati kao ni njegovih 7 drugova, već ga postavi da kupi rekviziciju po selu i da plaća prema određenim cenama.

Na Boljanićima je Arif Logo držao klanicu (i snabdevao Švabe mesom), a Bećo Hamzić kafanu. Oba su bili obesne siledžije. Silovali su na Boljanićima dve srpske devojke i jednu ženu. Bećo Hamzić je 1917. godine u prisustvu Arifa Loga udario Baju šamar, a on mu je rekao: ”Možeš sada pred Švabom, kad ja ne smijem da se branim. Platićeš mi!”

Doznavši da je probijen Solunski front u drugoj polovini septembra 1918. godine, Bajo se počeo spremati sa nekim Krćanima da rozoružava austrijske vojnike. Jedna silovana devojka sa Boljanića molila je Baja da je osveti, a on joj je rekao da neće moći ni svoj obraz osvetiti a ne njenu… Kad Bajo sa 7 Krćana dođe sa oružjem na Boljaniće da napadne na švapsku kasarnu, vakmajstor je sa 15 vojnika već bio pobegao na Metaljku. Bajo uđe u Bećovu kafanu u Boljanićima. Bila je puna ljudi. Bećo se uplašio Baja i sakrio u jedan ćošak. Bajo ga pozva da izađe napolje, ali on ne htede. Tada Bajo uđe u kafanu, uhvati Beća za kaput i izvuče napolje. Odvede ga malo dalje od kuća i ubi puškom. Odmah se vrati da izvede i Arifa Loga, ali mu on pobeže u jednu kuću Borovića, gde ga sakriše.

Produži Bajo sa društvom za Metaljku. Tamo nađoše 30 vojnika i 2 vakmajstora. Bajo ubi vakmajstora (komandira stanice) sa Metaljke, a pusti svog saradnika sa Boljanića. Sve vojnike razoružaše i pustiše da idu kućama. Društvo nastavi put za Čajniče. Švabe su bežale iz Čajniča. Koga su uhvatili, razoružali su. Pljačkali su po magacinima, natovarili na konje i krenuli nazad. Na Metaljci ih srete srpska vojska koja je nastupala sa Solunskog fronta. Oduzeli su im plen i pustili ih da idu kućama.

Pričaju Glisničani da je sa njima bio jedan Glisničanin i da su u austrijskoj komandi našli kasu koju Švabe nisu imale vremena isprazniti. Glisničanin reče da u kasi nema ništa, već da je odnesu u potok i bace pa možda će je uveče obiti. Prvi uveče stiže Glisničanin, obi kasu krampom i izvadi veliku količinu zlatnog i papirnatog austrijskog novca. Novac je sakrio i odmah počeo kupovati dućane i kuće.

26. Jaševići su poreklom od Vujanovića iz Vojtine kod Potkovača. Ne znaju kad su došli na Stup, a potom prešli u gornji deo Velikih Krća. Novo prezime su dobili po nekoj babi koju su zvali Jašara, pa ih prozvaše Jašovići. Na Stupu su živeli bogato. Pamte imena predaka od Lazara (1860) i brata mu Gavra. Lazarev sin je Marko.

27. Lučići su poreklom od Jakića iz Drobnjaka. Prešli su pre 300 godina. Na konju u krošnji doneli su Luku koji je kasnije bio pop pa se po njemu prozvaše Lučići. Pamte imena predaka od Jovana (1843). Jovanova su braća: Panto, Đorđije i Stojan. Jovanov sin je Mihailo i njegovi su potomci u Krćama. Pantovi sinovi su: Miko, Jovo i Petar. Petrovi potomci žive u Rađevićima. Jovo je došao u Kalušiće na imanje paše Bajrovića oko 1905. godine, a Miko u Zenicu. Stojan je bio 30 godina kodžobaša. Dika su 1916. godine Švabe internirale u Mađarsku. Ima ih 3 kuće u Krćama, 3 u Rađevićima, 4 u Kalušićima, 5 u Zabrđu.

28. Cvijovići su starosedeoci u Malim Krćama. Prema jednoj verziji, oni su potomci Vuka Brankovića. Znaju imena predaka od Janka (1795). Jankovi sinovi su: Aleksa i Mali. Aleksin sin je Stojko, a Stojkovi su: Ilija, Novica i Radoman. Novičin sin je takođe Radoman. Žive u Malim Krćama, Glisnici, Adrovićima, Boljanićima, Krajčinovićima itd.

Turci su ubili jednog Cvijovića na njegovoj šljivi u Zaostru oko 1900. godine. Švabe su 1917. godine streljale na Dolovima Nikolu Cvijovića. Cvijovići su imali svoje zemlje. Nikola Cvijović je prešao iz Malih Krća u Zaostro oko 1890. godine, pa je zatim prešao u Poblaće. Njegovi sinovi su: Petar, Mile i Todo. Todovi sinovi su: Savo, Gavro, Milko i Nikola. Todo je učestvovao u I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci od 1914-1915. godine.

29. Prema jednoj verziji, Lazarevići su starosedeoci sa Milunića. Pominje se Lazarevića vrh u dokumentima Manastira Sv. trojice pre skoro 400 godina. Prema drugoj zerziji, koju oni iznose, Lazarevići su došli iz Morače pre 130 godina. Došao je Diko sa 4 sina: Ivanom, Josom, Mirkom i Dragom. Diko se prvo naselio u Židovićima, a zatim prešao u Miluniće na imanje paše Bajrovića. Ima ih u Maoču i Zadublju. Nisu im rod Lazarevići u Crljenicama.

30. Petrići u Gotovuši su od Petrovića sa Kosanice. Pamte imena predaka od Lazara (1805), koji se rodio na Kosanici. Kad je imao 2 godine majka mu se preudala u Goločevce na Krnjači. Od treće godine je živeo u Manastiru Sv. trojice. Tu je naučio da šije ručno odela (abadžija). Kad je odrastao oženio se iz Jugova od Vraneša. Lazar je imao sina Marka (1835). Markovi sinovi su: Obren i Jovan. Marko se rodio u Jugovu. Bio je ugledan i bogat (imao je i po 300 ovaca i bio je dobar lovac).

Vraćajući se poraženi iz Drobnjaka oko 1807. godine Selmanovići su naišli sa vojskom preko Kosanice i pobili sve muškarce koje su pohvatali. Žene su silovali i mnoga druga zlodela napravili. Ostalo je oko 30 udovica. Neke su udovice pobegle sa decom, a neke su se posle pokolja vratile na zgarišta.

Mirko je sarađivao sa hajducima. U njegovoj kuđi je jedne večeri zanoćio hajduk Dmitar Tošić (1885. godine). U kuću svrate suvarije – turska policija. Marko je na Dmitra bacio kabanicu, rekao da mu je to sluga i poslao ga za stokom. Kroz dva dana neko je to preneo Turcima. Došle su suvarije i Marka pretukle. Treći dan je umro.

Iz Jugova su prešli na Vijalicu 1904. godine, na imanje paše Bajrovića Obrenovi sinovi su: Mihailo, Đole i Vasilije, a Jovanovi: Milojica, Jovan i Milojko. I Marko se prezivao Goločevac, pa kad je išao na Kosanicu rekli su mu da je od njih – Petrića sa Kosanice. Onda je promenio prezime i prozvao se Petrić.

31. Vučetići su od Boškovića iz Kolašinskih Polja. Doselili su se ovamo oko 1820. godine. Tamo su bila – 4 brata: Vučeta, Petar, Milutin i Vasilije. Turci su jednom bratu silovali ženu. Braća se spreme da ubiju Turčina. Dok je taj Turčin bio u vodenici, jedan se brat sakri pod vodenicu i zaustavi je. Turčin izađe da vidi šta se desilo, a on ga ubi. Braća su sa familijama pobegla i došla u Podkukanj u Brvenicu. Kasnije Turci Kolašinci doznaju gde su i dođu da ih pobiju. Uspeli su da pobegnu, a Turci im sve popale.

Pobegli su u Čajniče. Tu su bili nekoliko godina i odatle su tri brata otišla kod Vlasenice i prozvali se Kršikape. Rođak im je Radomir Bošković iz Krupica. Posle 6 godina Vučeta sa ženom Stojom se vrati u Krnjevinu – Brvenicu. Pri povratku od Čajniča zadržali su se 3 godine u Potkovaču. Vučeta je imao 4 sina – Mališu, Radovana, Milovana i Luku. Vučeta je sa hajducima Boška Vojinovića popalio tursko seno po Brvenici. Turci posumnjaše na njega i držaše ga 3 godine u zatvoru. Sve su mu nokte počupali, ali nije priznao. Po izlasku iz zatvora odmah je umro (oko 1879. godine). Oko 1885. godine dve kuće Vučetića preselile su u Pliješevinu na imanje Lasica, jer su Turci ubili dvojicu Lasica, a ostali su pobegli. Po Vučeti, njegovi su se potomci prozvali Vučetići.

Milovanovi potomci su prešli u Potoke, a Lukini i Mališini u Pliješevinu, na imanje paše Bajrovića Ćirkova udovica Stana preselila se 1912. godine sa decom u Jasen. Lukini sinovi su Vučeta i Vučko, a Vučkov je Blagoje. Luka i Mališa su bili u zajednici do 1925. godine, kada su se podelili. Mališin sin je Obrad. Radovan ima najviše potomaka. Njegovi sinovi su: Ćirko, Radosav, Borisav i Milan. Borisavljev sin je Vlade, a Vladov Božo.

Na Korijenu je držan skup Srba, negde u septembru 1912. godine, radi priprema borbe protiv Turaka Na zboru je pop Slobodan tražio da se smire i ne dižu ustanak. Neđeljko mu je čak opsovzo majku, pa ga je pop tužio crnogorskim vlastima po oslobođenju Pljevalja i streljan je u Kalušićima sa još trojicom.

U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu 1914-1915. godine učestvovalo je 13 Vučetića. Neđeljko je poginuo u ratu, a Petar je zarobljen i umro je u robiji 1917. godine.

32. Marjanovići su poreklom iz Krća. U Prisoje – Brvenicu prešla su dva brata: Milovan i Mihailo (oko 1880. godine) na čitluk age Meha Haovića Milovanovi (1850) sinovi su: Milosav, Simo, Milan, Risto i Miloš. Milosavljev je Dušan. Iz Krća je neki Milovanov i Mihailov rođak prešao u Glisnicu i tamo ih ima jedna kuća. U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci učestvovala su 4 Marjanovića. Na Drini je 1914. godine ranjen Milosav.

33. Vukovići u Bušnjama su od Rovčana sa Rudnice. U Boljaniće je došao Vuk Rovčanin sa braćom oko 1850. godine. Vukovi sinovi su bili: Andrija, Simo, Filip (1840) i Marko. Vuk je bio veoma snažan i ugledan čovek. Bio je kodžobaša u Boljanićima. Kad se jedanput Vuk vraćao sa sednice u Gradcu, naišao je na turski teferidž. Jedan obesin turski mladić nahuška psa na njega. Vuk štapom udari psa, a Turčin jurnu na Vuka. Vuk i njega udari štapom i obori na zemlju. Zbog toga ga je aga isterao sa imanja 1880. godine, te je Vuk sa sinovima morao da pređe u Bušnje na imanje paše Bajrovića.

Filipovi sinovi su: Mile, Niko, Pero i Milinko. Milov sin je Savo. Po Vuku su se prezivali Vukovići. Nisu im rod Vukovićisa Radeta. U I svetskom ratu učestvovao je Simo. On je interniran i umro je na robiji.

34. Alispahići su prvi muslimani koji su otišli u Donju Brvenicu. Došao je spahija Alija, skoro pre 300 godina, odmah posle turskog poraza pod Bečom – 1683. godine. Posle njih došli su Polovine, Čotei Hodžići. Ne znaju odakle su došli. Pamte imena predaka od Kurta (1850). Njegov sin je Smajo, a Smajov Ibro.

35. Anđelići su poreklom od Šaranaca. Sa Njegovuđa je došao Dimitrije oko 1840. godine i nastanio se u Donjoj Brvenici – Poda. Njegovi sinovi su: Jovo i Radivoje, a Jovovi su Golub i Luka. Jovovi sinovi su prešli u Gornju Brvenicu.

Posle Dimitrija, došao je u Šljivansko Milan Anđelić, a takođe iz Šaranaca, oko 1875. godine, i naselio se na imanje Drnde. Milanovi sinovi su: Milovan, Novica, Božo, Joko i Mića. Bilo ih je 1925. godine 5 kuća u Šljivanskom i 2 u Brvenici. U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci su bila sedmorica Anđelića. U Zabrđe je došao Jovan Anđelić. Lukin sin je Vasilije.

Po nalogu Turaka, Dimitrije Anđelić je zaklao svog kuma, poznatog dugogodišnjeg hajduka Luku Jagodića, oko 1850. godine. Turci su znali da je Luka kum Dimitriju, pa su mu obećali veliku nagradu ako ga ubije. Došao Luka kod kuma Dimitrija i on ga brijao, pa mu reče: “Podigni kume dobro glavu da dobro izbrijem nekoliko dlaka”. Kad on podiže glavu, Dimitrije mu prereza grkljan. Luka je skočio i nastalo je strašno gušanje Luke i Dimitrija i, kažu Brveničani, Luka bi ga osvojio, ali je pritrčala Dimitrijeva žena, savladali su ga i zaklali. Krv je poprskala kamenje oko ognjišta i kažu da se nikako nije mogla oprati. Turci su bogato darivali Dimitrija. Brveničani su se grabili kome će biti kum, jer im je mogao sve pomoći kod turskih vlasti.

36. Antonijevićima u Gotovuši rod su Antonijevići u Pljevljima i Orlji. Pamte imena predaka od Milovana (1820). Njegovi sinovi su: Todor, Đoko i Mile. Antonijevići su verovatno došli sa Kosova i Metohije. Đokovi sinovi su: Savo, Rade, Vaso, Miško… Todorov sin je Diko-Dimitrije, a Milovi su Milorad (1908), Milovan i Miloš. Mile se rodio 1853. godine na Orlji i tu živeo. Tu su ih uznemiravali neki hajduci, pa je Mile otišao na rad kod paše Bajrovića i radio od 1870-1912. godine (oko 43 godine) vozeći mu fijaker. Paša mu je dao malo imanje i napravio kuću blizu svog dvorca – letnjikovca u Gotovuši. Kad je paša bežao 1912. godine ispred crnogorske vojske, Mile mu je fijakerom oterao 14 lama – kanti zlata u Sarajevo. Milorad priča da je paša davao Milu jednu kantu zlatnika za vredno služenje dugi niz godina, ali on nije hteo da uzme, govoreći da on to zlato nije zaradio, pa se boji da mu neće biti srećno.

Antonijevića ima dve vrste; jedni slave Đurđevdan, a drugi (na Orlji) Nikoljdan.

37. O Malidžanima je pisano u hoćevinskoj regiji. Ovde ćemo uneti samo neke podatke. Lazar je pre 1912. prešao na Gotovušu, a Lazarev sin Jakov otišao je na Mrčevo. Ilijin sin je Vukadin. On je prešao u Gornju Brvenicu. Malidžana ima u Šljivanskom, Nangama, Gotovuši, Brvenici, Tikavi.

U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci učestvovali su: Ilija, Ljuban, Milija, Neđeljko, Savo, Ninko i Jovan.

38. T. Pejatović piše da su Dujovići poreklom iz Pipera i Krća. Neka njihova žena dovela je iz prvog braka (iz Krća) muško dete pa su jedni od tog deteta. U Piperima su ubili Turčina i pobegli u Tušinju oko 1700. godine. Tu su ostali 20 godina i uzeli novu slavu – Đurđevdan (do tada su slavili Aranđelovdan) pa došli u Meljak. U Meljak su došla tri brata Jedan je tu ostao, drugi otišao u Brvenicu, a treći otišao u Mijakoviće. Došao je u selo Zorloviće Spasojev (1825) deda. Njegov sin je Milinko, Milinkov Mihailo, a njegov Vasilije. U Brvenicu je došao Dušan, deda Petrov (1840). Njegov je Obrad, a Obradov Marko. Ima ih u Potkovaču, Boljanićima, Brvenici, Zaostru i Meljaku.

Prema kazivanju Milovana iz Rta (Boljanići – Strahov Do), Spaso (1817) je rođen u Zorlovićima (Boljanići), a Milovan je prešao u Rt (Potkovač) 1916. godine na imanje Arifa Loga .Arif je bio predsednik opštine za vreme turske vladavine i komandant bašibozuka čitavih Boljanića i Meljaka. Za vreme švapske okupacije (1915-1918) bio je liferant mesa Švabama i predsednik opštine. Spasov sin je Milan (1847), a Milanov Milovan (1887). Milovan je učesnik I svetskog rata. Za pokazanu hrabrost dobio je zlatnu medalju. U I svetskom ratu učestvovalo je 6 Dujovića. Andrija je interniran u robiju.

39. Stevančevići su rod sa Cvijetićima, Čavićima i Ivanovićima iz Bobova. Prvo su živeli u Podosoju u Gornjoj Brvenici, pa prešli pod Čabar u Polje (Donja Brvenica). Pamte imena predaka od Joka (1855). Njegov je brat Mitar. Jokovi sinovi su: Stevo, Božo, Marko. U 1. svetskom ratu u crnogorskoj vojsci učestvovali su: Stevo, Božo, Marko i Mitar.

40. Ninkovići su iz Toca (pribojski kraj). Đorđe (1880) se rodio u Tocima. Rano je ostao bez oca. Majka mu se preudala za Kubura u Crljenice kad je imao tri godine. Kod očuha je ostao sve do 1926. godine. Đorđov otac Jevđo imao je brata. U Tocima ih ima više kuća. Đorđe je učestvovao u I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci protiv Švaba. Kupio je imanje u Brvenici i preselio se tamo 1926. godine.

 

IZVOR: Mileta Vojinović – Pljevaljski kraj, prošlost i poreklo stanovništva, 2008, priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić

 

Komentari (2)

Odgovorite

2 komentara

  1. Andrija klacar

    KLACARI su dosli u Boljanice is GATACKOG sela Lokvice I tada su se prezivali Damjanovici Peter Klacar DAMJANOVIC I brat mu Bogdan su rodena u selu LOKVICE nod Gackog oko 1790 godine.U porodicnom groblju familije Klacara u selu Koceviku kod Pala na krstovima Petru I njegovim sinovima upisano je prezime Damjanovic a ne Klacar KRSNA SLAVA DURDEVDAN.Klacari su rod sa Aleksicima sa Milinska I Markovljanin iz Markovice.Starinom su of Blagojevica iz Pivskog sela BUKOVAC KRSNA SLAVA DURDEVDAN.

  2. Dragana

    A šta je sa prezimenom Krezović? I oni su bili u selu Velike Krće.