Feljton dr Duška Lopandića o propasti Vizantije – Bitke za Balkan

3. februar 2014.

komentara: 4

Portal Poreklo prenosi feljton našeg saradnika dr Duška Lopandića o propasti Vizantije, koji od 3. februara 2014. objavljuju Novosti. Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić

Opsada Konstantinopolja
Opsada Konstantinopolja

Piše: dr Duško Lopandić

(I deo, 3. februar 2014.)

SENKA MOĆNE IMPERIJE

Mihailo Paleolog nije uspeo da sačuva snagu carstva. Turci proterivali živalj ili ga pretvarali u robove.

 

JEDNE tamne noći bez mesečine, godine 1352. omanja barka se bešumno približila pristaništu na azijskoj obali moreuza Dardaneli. Čim je pristala uz obalu, u nju se ukrcalo nekoliko desetina vojnika dobro naoružanih strelama i sabljama – hronika je zabeležila da ih je bilo osamdeset. Pod okriljem tame, brod – koji je pripadao đenovljanskim trgovcima spremnim da za zvečeće zlatnike voze za svačiji račun – prebacio je vojnike na evropsku stranu moreuza.

Bio je to turski odred koji je vodio princ Sulejman, sin emira Orhana. Vojnici su se hitro uzverali uz strmu obalu, šunjajući se ka oniskom vizantijskom utvrđenju koje je nosilo naziv Cimpe. Nekoliko dana ranije dva ribara su ih obavestili da je utvrda slabo branjena, odnosno da je nakon odlaska posade bila skoro prazna. Ono nekoliko vizantijskih vojnika nije ni stiglo da se prene iz čvrstog sna, a već su ležali u krvi, posečeni oštrim sabljama.

Sledećeg jutra tvrđavu je zauzimalo čak 3.000 turskih ratnika. Ipak, još niko te godine – ponajmanje Vizantinci zauzeti neprekidnim međusobnim zađevicama i građanskim ratom dve dinastije (Paleologa i Kantakuzina) i naviknuti na stalne upade i izgrede turskih plaćenika – nije bio svestan dalekosežnog značaja događaja koji će uticati na istoriju i sudbine mnogih generacija. Naime, Turci Osmanlije su od te noći započeli trajno naseljavanje na Balkanu, koji više nikada neće napustiti.

Dve godine kasnije namere Turaka Osmanlija postale su još jasnije. Prvog marta 1354. godine strašan zemljotres je pogodio istočno Sredozemlje. Čak su i debele carigradske zidine na pojedinim delovima bile oštećene, dok su neki gradovi uz obalu Bosfora bili potpuno razrušeni. Najveću štetu je pretrpelo strateški važno mesto sa utvrđenjem i lukom, Galipolje u Dardanelima, na oko sat hoda od tvrđave Cimpe. Zemljotres su pratili oluja i ledena kiša. Bilo je dovoljno da se nad porušenim zidinama nazru samo senke turskih ratnika, pa da se preživeli, uznemireni i smrznuti stanovnici Galipolja u panici daju u bekstvo.

Turci princa Sulejmana su ušli u avetinjski pusto, porušeno mesto. Zaključili su da im je sam Alah pomogao i pokazao put. Sada Osmanlije nisu držale tek jednu utvrdu, nego ceo grad i svu njegovu okolinu. Započelo je masovnije tursko naseljavanje u Evropi. Uz ratnike, stizale su i njihove porodice, zemlja je deljena u timar, na obradu naseljenicima iz Anadolije.

[box type=”info” head=”OPAKI NAJAMNICI PRVI”]Osmanov veći uspeh u borbi dogodio se jula 1302. godine. U sukobu vizantijske vojske koju su uglavnom činili najamnici Alani i Osmanovih konjanika – gazija, kod Bafeuma blizu grada Nikomedije, Vizantinci su bili do nogu potučeni. Turci su zatim postepeno osvojili celu oblast Vitiniju, izbegavajući utvrđene gradove i tako stigli do samih obala Egejskog mora. Kasnije su, jedan po jedan, nakon duge, višegodišnje opsade zauzimani i opkoljeni gradovi Vitinije, u koje se sklanjalo okolno stanovništvo.[/box]

Ovog puta turska najezda je izazvala znatno uznemirenje među grčkim starosedeocima. Vizantijski car Jovan VI Kantakuzin je pokušao novcem da ubedi dotadašnje saveznike – Osmanlije – da se vrate odakle su došli. Međutim, njihov vođa, emir Orhan, nije se udostojio ni da dođe na sastanak koji mu je predložio vizantijski car. Kasno je slavoljubivi Jovan VI Kantakuzin shvatio da je dugogodišnjim korišćenjem osmanskih vojnika u građanskom ratu protiv svojih neprijatelja počinio nepopravljivu, sudbonosnu grešku.

Skoro pola veka pre ovih događaja, Turci Osmanlije su počeli sve ozbiljnije da uznemiravaju Vizantiju, koja se početkom IV veka pretvarala u senku nekad moćne države. Iako je car Mihailo VIII Paleolog 1261. godine uspeo da od Latina preotme Carigrad i formalno ponovo vaspostavi Romejsko carstvo, ni on, a još manje njegovi potomci ni izdaleka nisu mogli do obnove moć koju je nekada imao car Vizantije.

Još tokom I veka Vizantija je morala da pod pritiskom Turaka Seldžuka napusti dobar deo Male Azije, onaj s najbogatijim pašnjacima i najbrojnijim stanovništvom. Poput sparušene kože, teritorija Carstva u Aziji se pred napadima islamskih ratnika stalno smanjivala, prema obalama Egejskog i Crnog mora.

Emir Osman je na početku vladao tek malom oblašću na istočnoj granici nekadašnje provincije Vitinije. Ali za razliku od brojnih drugih „gazija“, boraca za Muhamedovu veru na obodima posustalog hrišćanskog carstva, Osman je, pored srčanosti i odvažnosti, imao i poseban dar da uredi i organizuje zemlje koje je osvajao. Čim bi zauzeo jedan kraj, on je zemlju ravnopravno delio na spahiluke svojim ratnicima. Pored ratnika, dovodio je i učene ljude – ulemu, poznavaoce islamskog učenja, kao i derviše, koji su mu pomagali da uredi državu. A sledbenicima je naređivao da budu prema svakome pravedni, da prema podanicima postupaju blago i da ih ne vređaju, bez obzira da li se radilo o raji – hrišćanima. Tako je, umesto već neorganizovane Vizantijske imperije, na njenim graničnim predelima u Maloj Aziji nastupala dobro ustrojena osmanska država.

Turci bez opsadnog oružja, uglavnom su imali taktiku da proteraju ili u robove pretvore sve stanovnike koji se ne bi odmah pokorili, tako da bi grad bio odsečen od svojih izvora snabdevanja i glađu prisiljen na predaju. Pali su, tako prvo Brusa (u 1326, tj. u godini smrti emira Osmana i to nakon sedam godina opsade), pa Nikeja (1329) a zatim i važna pomorska luka Nikomedija (1337 – nakon devet godina opsade). Prestonica Osmanlija je prenesena u Brusu.

*  *  *

(II deo, 4. februar 2014.)

2. Nema saveza sa Turcima

U vreme kralja Milutina srpska vojska je na poziv vizantijskog cara Andronika II jednom prilikom išla u rat i na drugu stranu bosforskog prolaza, čak u Malu Aziju.

 

Car Dusan

Nakon pobede nad Halilom, kralj Milutinje na molbe svog vizantijskog tasta (Andronik II je bio otac srpske kraljice Simonide) rešio da svoje ratnike okuša i protiv anadolskih Turaka. Tako je 1313. godine srpski veliki vojvoda Novak, po nadimku Grebostrek, predvodio srpski odred koji je zajedno s vizantijskim jedinicama napao Turke. Nije sigurno da li se radilo o Osmanlijama, koji su u to vreme opsedali Brusu, ili su (verovatnije) u pitanju bili Turci koji su pripadali maloazijskom emiratu Ejdin.

U povelji kralja Milutina pripoveda se kako je srpska vojska „prešla Crno more“, ušla „u samu tu Anatoliju“, u državu „bezbožnih Persijanaca“ (tj. Turaka) i kako se „otvorio veliki rat, ne jedanput ili dvaput nego mnogo puta“. Srbi su bili uspešni u ovim borbama, iako nije zabeleženo da je došlo do neke veće bitke.

I dok su se sukobi Turaka i Srba u doba kralja Milutina odigravali daleko od srpskih zemalja – čak u Maloj Aziji – već u vreme cara Dušana tursko prisustvo na Balkanu bilo je primetnije i još opasnije. Pojedine vizantijske hronike opisuju kako su trupe Turaka Seldžuka, koje je iz Male Azije doveo car Jovan VI Kantakuzinda bi se suprotstavio osvajanjima srpskog kralja (kasnije cara) Dušana 1343. godine „žestoko opustošile krajeve potčinjene Tribalima (tako su Vizantinci nazivali Srbe) odvlačeći ljude i stoku sa polja i kuće paleći i mnogima bez borbe stavljajući ratni okov“.

Trupe cara Dušana su se u dva maha sukobile s turskim jedinicama i u oba slučaja bile su poražene. Prva prava bitka između Srba i Turaka na teritoriji Balkanskog poluostrva odigrala se maja 1344. kod mesta Stefanijane, na putu između gradova Sera i Soluna. Tih dana kralj Dušan je dobio obaveštenje da su latinski brodovi popalili lađe kojima je odred od 3.100 Turaka Seldžuka nameravao da se prebaci sa Balkana u Malu Aziju.

Dušan je naložio vojskovođi Preljubu(koga vizantijska hronika naziva „hrabrim, srčanim i iskusnim“ vojvodom) da napadne i unište tursku vojsku. Sukob se završio u korist Turaka koji su primenili jednu ratnu varku. Ugledavši neprijatelja, Turci su se povukli u okolna brda obrasla grmljem, a Srbi su ostavili konje i krenuli za njima pešice, teško se krećući uzbrdo pod teretom oružja i oklopa. Pretvarajući se da se povlače, Turci su zaobišli Srbe i krenuli ka ostavljenim srpskim konjima, do kojih su brzo stigli „budući bez oklopa i laki“.

[box type=”info” head=”SEZONA RATOVANJA”]SRBI su rasterali Turke i povratili Vizantiji neka manja mesta. Ali uspesi su bili privremeni. Ratovanje Milutinove vojske nije trajalo više od jednog leta, pošto se radilo o feudalnoj vojsci, koja se na kraju ratne sezone razilazila svojim kućama. Turci su se ponovo vratili u ista naselja čim se srpska vojska vratila u svoju zemlju.[/box]

Uzjahavši konje, ustremili su se na Preljubove vojnike. „Većina (srpskih vojnika) pade ubijena od Persijanaca (tj. Turaka) a ne malo ih je zarobljeno; ostali se jedva spasoše, rasturivši se peške po brdu…“ Iako srpski gubici u ovom okršaju nisu bili tako veliki, radilo se o prvom porazu srpskih konjanika u sukobu s Turcima.

Drugi sukob srpske i turske (ovaj put osmanlijske) vojske odigrao se oktobra 1352. – iste one godine kada su Turci zauzeli tvrđavu Cimpe. Do borbe je došlo na reci Marici, kod grada Dimotike. I jedna i druga vojska su ratovale za tuđi račun odnosno za sukobljene strane u vizantijskom građanskom ratu: car Dušan je srpski odred od 7.000 konjanika pod komandom kaznaca Borilovića uputio u pomoć svom savezniku, petnaestogodišnjem caru Jovanu V Paleologu.

S druge strane, suparnik mladog Paleologa Jovan VI Kantakuzin dobio je pomoć od svog zeta, emira Orhana, u vidu 10.000 dobro opremljenih ratnika koje je vodio preduzimljivi i opasni Orhanov sin Sulejman. Srbi, kojima su se pridružili i bugarski odredi, kretali su se uz reku Maricu i neočekivano su naišli na brojnu osmanlijsku vojsku.

„Mizi (tj. Bugari) se odmah dadoše u bekstvo, ne sačekavši da se sukobe sa neprijateljem i sklone se u Dimotiku… A Tribali (Srbi) sa druge strane ostadoše, napavši sa prisutnim Romejima nadiruće varvare. Za kratko se suprotstavljujući brojnijima i jačima, potpuno su pobeđeni. „Srpska vojska je navodno imala konje koji su bili znatno umorniji i sporiji od turskih. Borili su se protiv brojčano nadmoćnijeg neprijatelja na terenu koji nisu poznavali. U ovoj prvoj bici na reci Marici jedan deo srpske vojske je izginuo, drugi deo je bio zarobljen, a kaznac Borilović sa ostatkom vojske se spasao bekstvom.

Okršaji kod Stefanijane i kod Dimotike, iako manjih razmera, pokazali su srpskom caru da se suočava sa suparnikom koji je mnogo ozbiljniji i teži nego Vizantinci. Dušan je pokušao da na razne načine odagna tursku opasnost od svojih zemalja. Tako je zabeleženo da je (negde oko 1351) čak zamislio da sklopi savez sa emirom Orhanom. U tom cilju, srpski car uputio je poslanstvo na dvor turskog sultana, nudeći svoju ćerku kao nevestu za jednog od Orhanovih sinova. Primer Jovana Kantakuzina, koji se orodio sa Orhanom, kao da je bio zarazan za balkanske vladare.

Orhan je prihvatio mogućnost ovog saveza, pa je tursko izaslanstvo upućeno na Dušanov dvor. Međutim, ove poslanike, koje su pratili i Srbi, napali su vizantijski vojnici. Neki iz poslanstva su izgubili život, a ostali su zarobljeni. Ovim je prekinuta tek uspostavljena veza između srpskog cara i osmanlijskog emira.

*  *  *

(III deo, 5. februar 2014.)

 

Iguman i ratnik Danilo

Kralj Milutin visoko cenio Danila i davao mu ozbiljne državne zadatke. Car Dušan tražio pomoć pape u borbi protiv nevernika.

 

Arhiepiskop Danilo II
Arhiepiskop Danilo II

 

CAR Dušan je pokušao da stvori širi evropski savez za borbu protiv Osmanlija. U godini kada su Osmanlije osvojile Galipolje i trajno se naselile u Evropi (1354), Dušan je poslao posebno poslanstvo na papski dvor u Avinjonu. Glavni predlog cara Dušana papi Inoćentiju VI bio je da crkveni poglavar podrži borbu protiv „nevernika“ i da srpskog cara imenuje „kapetanom“ (tj. predvodnikom) cele hrišćanske vojske u toj borbi. Zauzvrat, Dušan je obećavao da će on i ceo njegov narod prihvatiti katoličku crkvu.

Iako su kontakti između srpskog cara i pape nastavljeni i tokom 1355, predlog cara Dušana nije doveo do rezultata. Nakon Dušanove smrti te godine, više nije bilo snažne sile na Balkanu koja bi mogla da zaustavi Osmanlije. Orhanov naslednik, sultan Murat I je već 1361. zauzeo Čorlu (Curulon), mesto pred visovima poslednjeg strateškog položaja pred Carigradom. Narednih godina Turci su zauzeli i veći deo Trakije s Dimotikom. U borbama s Turcima poginula su dva sina bugarskog cara Jovana Aleksandra.

Adrijanopolj (Jedrene) je pao u turske ruke oko 1368. godine. Prema povesti turske hronike, Jedrene je osvojio turski vojskovođa Lala Šahin, koji je u krvavoj bici ispod zidina porazio zapovednika grada. Navodno su u toku noći preostali branioci grada pobegli, dok su ujutro žitelji svojevoljno otvorili kapije Turcima. Sultan Murat je nešto kasnije prestonicu iz Male Azije preneo u Jedrene, što je bio siguran znak da stremi ka novim osvajanjima u Evropi.

Arhiepiskop srpski Danilo II je jedina ličnost iz doba Nemanjića, koja se po istorijskom značaju može uporediti sa članovima „svetorodne srpske dinastije“, a koja nije poticala iz te porodice. Bio je iguman Hilandara, kao i drugih srpskih manastira, ali i političar, savetnik vladara, ratnik, graditelj, ktitor, pisac, prosvetitelj.

Njegov učenik i biograf piše da je Danilo „bio sin nekih blagovernih i blagočastivih, milostivih, pravednih roditelja, koji behu bogati i veoma slavni“. Kada je dospeo do mladićkog uzrasta, Danilo zaželi „da uči knjige“, odnosno da se posveti svešteničkom pozivu. Iako su njegovi roditelji oklevali da ispune sinovljevu želju, „jer behu ozlobljeni smrću ostale dece svoje“ (Danilo je, dakle, bio jedinac), on ode nekom učitelju „tajno od roditelja svojih“.

[box type=”info” head=”GLAS IZ SOPOĆANA”] JEDNOM, kada je prateći kralja boravio u manastiru Sopoćani, Danilo „ustavši tajno, noću, sa jednim od svojih slugu, izađe Gospodom vođen… I došavši u manastir Sv. Nikole koji je na obali reke zvane Ibar, u mesto zvano Končul, i tu iz ruke prepodobnog Nikole primi monaški obraz, i bi mu narečeno ime Danilo monah“.[/box]

Njegov otac je bio blizak tadašnjem srpskom vladaru – kralju Milutinu. Drugačije ne možemo objasniti činjenicu da je, nakon nekog vremena, kralj lično naredio da Danilo dođe na njegov dvor, da mu služi. „Uze ga sebi blagočastveni kralj Stefan Uroš i… pokaza mu savršenu ljubav… Bi mu povereno da stoji pred ovim kraljem i da ga poštuje kao i svakoga pojedinoga od ljudi u dvoru…“

Pošto je jedno vreme proveo kao pomoćnik (prezbiter) i učenik tadašnjeg arhiepiskopa (Jevstatija), Danilo je uz kraljevo zalaganje bio izabran za igumana manastira Hilandar i poslat u Svetu Goru, „u koju od svoje mladosti željaše da ode nesitom ljubavlju, da bi bio njezin žitelj“. Sveta Gora, duhovni centar pravoslavnog hrišćanstva i monaštva, ostavila je dubok pečat na ličnost budućeg srpskog arhiepiskopa.

Ali prilike na Svetoj Gori i Vizantiji, kao ni u rodnoj Srbiji, nisu omogućile Danilu da se dugo posveti traganju za Bogom, pošto je ubrzo morao da se suoči s velikim izazovima. Radilo se o upadu Katalanske kompanije na Svetu Goru. Danilov biograf pripoveda da „ovi bezbožni narodi… došavši tada na Svetu Goru, mnoge svete hramove ognjem upališe i sve njihovo sabrano bogatstvo razgrabiše i zarobljenike odvedoše u ropstvo…“

Od viteza rođen i u sebi bar jednim delom duše i dalje vitez i ratnik, hilandarski iguman Danilo će naredne tri godine (1307-1309) posvetiti žestokim borbama s napadačima.

Kralj Milutin, vladar koji je očigledno znao da proceni kvalitet ljudi, visoko je cenio Danila i često ga je koristio u poverljivim misijama i u značajnim poslovima. Njegov biograf piše kako je Milutin „veoma voleo“ Danila i „ni na koga se tako ne nadaše i ne uzdaše… jer ako je imao kakvo poslanstvo sa okolnim carevima, ovaj gospodin moj svrši dobro i razumno i ni u kojem delu ne pogreši (kraljeve) volje“.

Danilo je, bez sumnje, bio poverljiva ličnost tokom poslednjih decenija Milutinove vladavine (1300-1321), u doba kada je Srbija već postala moćna. Tako u vreme ogorčenih sukoba između dva rođena brata i srpska vladara – Milutina (koji je vladao većim delom tadašnje Srbije) i Dragutina („sremskog kralja“) – nalazimo Danila kako oko 1310. godine po Milutinovom nalogu čak iz Hilandara kreće u misiju na sever.

Već 1311. godine kralj Milutin postavlja ga za igumana svog glavnog manastira Banjska i poverava mu tajno svoju riznicu. „Tu hristoljubivi kralj predade svoje mnogo imućno bogatstvo u ruke sveosvećenome (Danilu), a za to niko nije znao…“ Danilo organizuje i radove na završetku velelepnog manastira od koga su nam danas, nažalost, ostale samo ruine. U to doba (1314) preminula je kraljica Jelena, čiju smrt i sahranu je Danilo opisao u jedinoj srpskoj hagiografiji posvećenoj nekoj ženskoj osobi iz porodice Nemanjića.

„I pošto smo svi stajali oko odra blažene, pogledavši na nju, i beše videti lice njezino kao lice anđela Božijeg, ili kao zraku sunčanu koja sija mnogosvetlim lepotama… I tako sa slavom blagodareći Boga predade duh svoj, pošto je bio veliki vapaj i ridanje… A u to vreme njezina predstavljenja bi uzmućenje vazduha i ljuta zima, ne mala…“

*  *  *

(IV deo, 6. februar 2014.)

 Hrabri ratnik Momčilo

Nametnuo se kao vođa hajduka, a potom pobegao kod srpskog kralja Dušana. Turci zapisali da je Momčilo bio visok kao minare.

Vojvoda Momčilo
Vojvoda Momčilo

KOLIKO je Dušan uspevao mačem i bogatstvom da proširi Srbiju, toliko je arhiepiskop Danilo pod stare dane nastavljao da radi na daljem širenju duhovnih i ideoloških temelja proširene srpske države. Uspeo je da iz Vizantije dovede učene monahe, koji su u Peći stvorili grčku školu u kojoj su se obrazovali mnogi srpski i drugi balkanski učeni ljudi. Time je istovremeno u duhovnom i jezičkom smislu olakšao širenje srpske vlasti na vizantijske zemlje na jugu. Danilo nije samo obnovio i dalje unapredio glavna sedišta Srpske crkve (Peć i Žiču) nego je radio na daljem jačanju, kako vere tako i božanskih temelja vladajuće dinastije.

Negde u Danilovoj sedmoj deceniji života, Gospod ga prizva sebi, iako je ovaj i dalje bio pun poleta i planova za budućnost. Danilo „usnu s mirom i ka Gospodu otide meseca dekavrija, devetnaesti dan prvi sat noći“, godine 1337. Sahranjen je u Peći, u Bogorodičnoj crkvi, svojoj zadužbini. Te godine kralju Dušanu se nakon godina iščekivanja najzad rodilo muško dete – naslednik po imenu Uroš.

Činilo se da je sjajna budućnost moćne srpske države osigurana, čemu je Danilo bio posvetio ceo život. Ali bio je to samo privid. U godini u kojoj je umro Danilo Drugi Turci Osmanlije su približili svoje granice Carigradu: od Vizantinaca su oteli još jedan značajan grad – Nikomediju.

U nemirnom dobu tokom građanskog rata u Vizantiji, četrdesetih godina 14. veka, zabeležena je povest o epskom životu ratnika Momčila, koji je tokom nekoliko godina bio saveznik raznih strana u ratu, ali koji je, u stvari, bio pokoran samo želji da bude slobodan i nezavisan.

Vizantijski car Jovan Šesti Kantakuzin, koji je Momčila i lično poznavao, zapisao je da je on „bio odlično uvežban u razbojništvu i otimačini“, kao i da mu „ništa nije nedostajalo od hrabrosti i odvažnosti za boj“. Drugi vizantijski istoričar Gregora je zabeležio da je Momčilo bio „od neuglednih roditelja“ i da „izabra da od mladosti u društvu vršnjaka vodi razbojnički život na međama Tribala (tj. Srba) i Meza (tj. Bugara) i stoga je, pripremajući zasede i klopke, iznenada donosio propast onima koji su prolazili“.

[box type=”info” head=”OSVAJAČI VIZANTIJE”] MOŽEMO s velikom verovatnoćom pretpostaviti da je Momčilo bio u redovima srpske vojske, koja je predvođena kraljem Dušanom i carem Kantakuzinom, od jeseni 1342. do jeseni 1343. godine ratovala i osvajala po Vizantiji. Srbi su u to doba osvojili Voden, Strumicu i Melnik i neuspešno opsedali grad Ser. Međutim, kada se u jesen 1343. raspao savez između kralja (Dušana) i cara (Kantakuzina), ovaj poslednji je uspeo da Momčila privuče na svoju stranu.[/box]

Momčilo je proveo mnoge godine kao hajduk, živeći na ničijoj zemlji, u oblasti Rodopa, na tromeđi tadašnjih država Vizantije, Srbije i Bugarske. Bio je bez sumnje izuzetno fizički razvijen, što mu je i omogućilo da se u tom dobu punom nasilja nametne kao hajdučki vođa, a kasnije i kao feudalni gospodar. U tzv. Rimovanoj turskoj hronici o Omar paši, koja je dosta pouzdan izvor, navodi se da je Momčilo bio tako visokog rasta „da je ličio na minare“.

Ovo se slaže i s pamćenjem Momčilova lika iz narodne pesme „Ženidba kralja Vukašina“, u kojoj se ističe da je vojvoda bio mnogo krupniji od kralja Vukašina:

Al da vidiš čuda velikoga,
što Momčilu bilo do koljena,
Vukašinu po zemlji se vuče;
što Momčilu taman kalpak bio,
Vukašinu na ramena pada;
što Momčilu taman čizma bila,
tu Vukašin obje noge meće;
što Momčilu zlatan prsten bio,
tu Vukašin tri prsta zavlači;
što Momčilu taman sablja bila
Vukašinu s aršin zemljom vuče…

Život istorijskog Momčila poznat je tek u kratkim skicama. Grigora kaže da, kada je Momčilo „navršio trideset godina, odlučio je da promeni onaj divalj (tj. hajdučki) način života i da ga zameni za ljudski“. Momčilo je tada stupio u službu kod vizantijskog cara Andronika Trećeg Paleologa (vladao 1328-1341) koji ga je „uvrstio u vojnike“. Na osnovu ovih oskudnih podataka može se pretpostaviti da je Momčilo dobio „proniju“ (posed) negde u Rodopima, na granici između Vizantije i Bugarske, što ga je obavezivalo da ratuje u vizantijskoj vojsci.

On je, međutim, nastavio da „četuje i da mnogo zla nanosi Miziji“, odnosno Bugarskoj, iako je u to vreme (1331) bio sklopljen mir između dve zemlje. Pošto je postao „mrzak“ i Mizima (Bugarima) i Romejima (Vizantincima) Momčilo je odlučio da pobegne u Srbiju – kod kralja Stefana Dušana. „Otišao je Tribalima i tamo proboravio dosta vremena“.

Kralj Dušan je verovatno sa zadovoljstvom prihvatio neobičnog prebega koji je mogao da doprinese srpskim osvajanjima po slaboj Vizantiji. Već nakon što se učvrstio na vlasti u Srbiji, posle smene i ubistva svog oca i prethodnika na tronu, Stefan Uroš Četvrti Dušan je od kraja 1332. godine počeo da osvaja pojedine teritorije na jugu. Srpska strategija se zasnivala na vizantijskoj neslozi.

Iskoristivši prelazak upravnika pograničnih vizantijskih teritorija Sirgijana na njegovu stranu, Dušan je 1334. tokom velikog pohoda za šest nedelja osvojio Ohrid, Prilep, Lerin, Černomen i druge gradove. Sredinom godine vizantijski car Andronik Treći i kralj Dušan su pred Solunom, zaključili mirovni ugovor prema kom su Srbi zadržali većinu osvojenih gradova. Posle smrti Andronika Trećeg (1341) u Carigradu je došlo do sukoba oko toga ko će upravljati državom za vreme maloletstva osmogodišnjeg cara Jovana Petog Paleologa.

Izbio je građanski rat između velikog domestika (kasnije cara) Jovana Kantakuzina i regentskog veća u Carigradu, kom je formalno na čelu bila careva majka Ana Savojska. Građanski rat se uskoro rasplinuo u „marširanje uzduž i popreko po provincijama, bez bitaka u otvorenom polju, sa neprekidnim otimanjem i pljačkanjem“ (K. Jiriček).

*   *   *

(V deo, 7. februar 2015.)

Momčilo preke naravi!

Iako je formalno Momčilo zavladao u svojoj rodnoj oblasti voljom cara Jovana Šestog, on je ubrzo pokazao da se samo vratio ranijoj praksi odnosno da neće voditi mnogo računa ni o čijim osim o sopstvenim interesima.

Jovan Kantakuzin
Jovan Kantakuzin

IAKO je formalno Momčilo zavladao u svojoj rodnoj oblasti voljom cara Jovana Šestog, on je ubrzo pokazao da se samo vratio ranijoj praksi odnosno da neće voditi mnogo računa ni o čijim osim o sopstvenim interesima. Momčilo “odluči da se računa… dobrovoljni sluga cara Kantakuzina ali ne tako… da ga sledi gde bi on želeo da ide, već da… krišom napada njegove neprijatelje na svoju korist, a i svih onih koji su za razbojničku platu odlučili da sa njime vojuju” (N. Grigora).

Ubrzo su Momčilovo ime i njegova slava privukli značajnu vojsku. Prilazili su mu sa svih strana “i od Tribala i Miza i drugi…”, tj. i Srbi i Bugari: “neki bednici koji su bili krvožedni i divlji… nešto više od 2.000 odabranih konjanika koji su svi ratničkim duhom zadojeni”. Na drugom mestu nalazimo podatak da se Momčilu pridružilo više od trista konjanika i oko 5.000 pešaka, što je bila ozbiljna vojska za to doba.

Ovladao je gradom Ksantijom, koji mu je postao sedište. Bio je strog, čak i surov gospodar: “neumoljiv u besu, surovo i nečovečno ubijajući protivnike i osuđujući ih na smrtnu kaznu i za male i za velike prestupe”.

U junu 1343. Kantakuzinu je njegov stari poznanik emir Omar (Umur), vladar jedne od seldžučkih državica u Maloj Aziji pod imenom Ajdin (oko današnje Smirne), uputio veliku pomoć u vidu 200 brodova i nekoliko hiljada vojnika.

Tursko ponašanje, a možda i neki drugi povod, bili su dovoljan razlog da Momčilo promeni stranu i da napadne Turke, a zatim i samog Kantakuzina. Car-istoričar pripoveda da je Momčilo napao luku Abderu (egejska obala), gde se nalazilo 15 turskih brodova s malom stražom. U napadu, tri broda su spaljena, dok su ostali uspeli da pobegnu. Čuvari su pobijeni. Sada su se u odmazdi i Turci i trupe cara Kantakuzina okrenule protiv Momčila.

[box type=”info” head=”RATNIK NA OBE STRANE”]UBRZO je Momčilo postao tako značajan da su obe strane u vizantijskom ratu nastojale da ga zadrže ili privuku. Car Kantakuzin mu je dodelio titulu sevastokratora, što je bila treća po rangu titula u carstvu (nakon titula cara i despota). S druge strane, iz Carigrada je Momčilo dobijao oružje, tako da je bilo samo pitanje vremena i njegove procene kada će da promeni stranu. To se izgleda desilo negde u junu 1344. godine, kada je Jovan Šesti Kantakuzin dobio novog saveznika u vizantijskom građanskom ratu – Turke Seldžuke.[/box]

Jovan Kantakuzin je vrlo živo opisao jedan sukob s Momčilovom vojskom iz kog je jedva izvukao živu glavu. Zanimljivo je da njegova priča počinje opisom sna. Car je u pratnji oko 60 vojnika bio u izvidnici nedaleko od starog, razrušenog grada Mesine, kada je, savladan umorom, nakratko prilegao. Iz dremeža ga je probudio glas koji mu je u snu govorio: “Ustani ti koji spavaš i vaskrsni iz mrtvih i obasjaće te Hristos”. Uznemiren, car se probudio u momentu kada su izviđači javili da pristiže nepoznata vojska. Radilo se o hiljadu jahača koje je predvodio Momčilo kome su uhode dojavile carevo kretanje. Nastalo je panično povlačenje i borba.

Momčilo je pristalice Kantakuzina zarobljene u ovom prepadu poslao u Carigrad, za šta je kao nagradu od cara Jovana Šestog primio znake despotskog dostojanstva. Ova titula se davala vrlo retko i to uglavnom rođacima carske porodice. Momčilo je prvi strani velmoža koji je dobio dostojanstvo despota, a da za to nisu bili ispunjeni formalni uslovi. Tako je nekadašnji hajduk postao istovremeno i sevastokrator i despot. Beše to bez sumnje vrhunac slave gospodara Rodopa koji sada naumi da “za sebe osnuje nezavisnu vlast” pa se “odmetnu i od cara Kantakuzina i od carice Ane (regentkinje)”.

Ipak, Momčilo nije bio nesavladiv, što će se pokazati leta 1345, pod zidinama grada Periteoriona. Te godine saveznik Jovana Kantakuzina emir Omar od Ajdina je uputio u Trakiju odred od čak 20.000 vojnika. Turski emir se posebno “gnevio na Momčila” i tražio od cara Kantakuzina da “krene na njega”.

Momčilo je još jednom pokušao uobičajenu taktiku koja mu je do tada redovno uspevala. Poslao je poslanstvo caru sa izrazima kajanja i pokornosti. Ali ovaj put nije bilo odgovora. Isuviše siguran u sebe i osokoljen dotadašnjim uspesima, Momčilo je potcenio veličinu i snagu neprijateljske vojske. Na čelu negde oko 1.500 vojnika “krenuo je da se bori protiv svih zajedno okupljenih Romeja i varvara (Turaka); na takvu ludost ga naime, navede bezumlje i drskost” (Kantakuzin).

Opis bitke pod zidinama Periteriona je sačuvan iz prve ruke, od glavnog vizantijskog vojskovođe, samog cara Jovana Šestog Kantakuzina. Izgleda da je Momčilo računao da će moći da se povuče pred brojnijim neprijateljem u utvrđenje koje se odranije nalazilo usred njegove oblasti. Međutim, žitelji Periteriona u odsudnom momentu nisu želeli da otvore gradske kapije, pokazujući sa zidina na Turke i nagovarajući Momčila da se sukobi s njima. Primili su ipak u tvrđavu, kao znak dobre volje, Momčilova nećaka Rajka na čelu manjeg odreda od 50 ljudi. Nemajući kud, Momčilo je “svrstao vojsku u bojni red kod bedema pred gradom, nadajući se da će odoleti”.

Bitka se odvijala u dve etape. U prvom sukobu, jedan turski odred je odbacio Momčilovu vojsku, razorio odbrambeni bedem, a zatim se rasturio u pljački oko grada. Zatim je naišla glavnina Kantakuzinove vojske koji je svoje jedinice svrstao u tri odreda: desno krilo su držali Turci koje je vodio emir Omar, levo krilo su predvodili Vizantinci, a car Kantakuzin je zauzeo centar sa odabranim odredima iz obe – vizantijske i turske vojske. Razvila se bitka. “Vojske su dugo jedna drugoj odolevale.” Pomešali su se “zvuci truba i bubnjeva i po varvarskim običajima Persijanaca (tj. Turaka) u borbi uobičajena ratnička vika i galama…”

*   *   *

(VI deo, 8. februar 2014.)

Simeon bez carevine

Posle Dušanove smrti njegov polubrat računao na krunu. O vojvodi Momčilu pevali Srbi, Bugari i Makedonci.

Simeon Uroš Nemanjić
Simeon Uroš Nemanjić

PRED mnogobrojnijim napadačima Momčilovi ratnici nisu imali mnogo šanse. „I dok je on bio živ nisu ni oni gubili hrabrost, niti su predavali oružje. A kada je u boju pao i on, ostali su odmah predali oružje…“ Beše to i kraj epskog života hajduka i vojvode s Rodopa.

Zanimljivo je da je car Kantakuzin u svom spisu priznao da se nakon bitke „rasplakao zbog nesreće“ kako zbog sudbine poginulog neprijatelja tako i zbog izginulih vojnika, među kojima je bilo dosta Romeja. „Onaj koji je malo ranije o sebi visoko mislio i izgledao kao nepobediv i izvanredan vojskovođa, u jednom trenu leži jadan i gažen od neprijatelja…“ Car pripoveda i kako se blago poneo prema Momčilovoj udovici, kojoj nije ništa oduzeo od njenih stvari, nego joj je omogućio da se vrati u svoju zemlju – Bugarsku.

I pored legendarnih i mitoloških delova (krilati konj), narodna pesma o smrti vojvode Momčila, puna dramatičnih zbivanja sličnih uzbudljivom Momčilovom životu – sadrži i elemente koji podsećaju na pravu Momčilovu istoriju. I u pesmi i u životu Momčilo gine ispod zidina jednog grada, želeći pri tome da se skloni od brojnije neprijateljske vojske.

Motiv izdaje (neverne ljube Vukosave) glavna je okosnica pesme. U stvarnosti, Momčilo je takođe stradao nakon neverstva, jer je pokušao tokom borbe da se skloni u utvrđenje u koje ga nisu pustili nepouzdani žitelji grada Periteriona (koji je u pesmi postao „Pirlitor“ na Durmitoru). U narodu je zapamćeno da se Momčilo borio i protiv Turaka, što istorijski nije sasvim pogrešno, iako je na kraju stradao u sukobu s vojskom hrišćanskog vladara (car Kantakuzin u istoriji, kralj Vukašin u pesmi). S druge strane, teško može biti tačan podatak legende prema kom je Momčilo bio ujak Kraljevića Marka.

[box type=”info” head=”ORSINI KRATKOG VEKA “]Prvi Orsini u Epiru – Nikola – zavladao je tako što je na prepad ubio rođenog ujaka (1318). Skončao je nakon nekoliko godina na sličan način. Ubio ga je rođeni brat, Jovan II Orsini (1323). Ni Jovan nije bio bolje sreće. Umro je 1335. godine, otrovan od vlastite žene, Ane Paleologine. Ali ni Ana nije uspela da dugo sačuva vlast. Njen sin, despot Nićifor Orsini, nakon dve decenije lutanja i avantura, vratio se u Epir, zauzeo Artu i proterao Simeona Nemanjića (1356).[/box]

Nije zabeleženo da li je Momčilo iza sebe ostavio potomstvo. Ali iza njega su ostale legenda i epske pesme kod Srba, Bugara i Makedonaca koje i danas na svoj način čuvaju uspomenu na junaka kakvog „danas u svijetu nema“.

„U Momčila sablja sa očima, ne boji se nikoga do Boga“.

Šta se desilo sa poslednjim Nemanjićima?

Simeon je voleo da jaše u punom galopu, dok bi mu plava raščupana kosa vijorila poput duge grive na vetru, a oružje zvečalo u ritmu konjskih kopita. Voleo je da u bogatoj opremi uz pratnju prođe kroz grad Artu, ponosno uspravljen, osećajući na sebi zadivljene poglede stanovnika. Voleo je i da mašta kako će jednog dana predvoditi vojsku koja će – kao vojske Aleksandra Velikog ili Konstantina – da osvoji svet.

A kada je 1355. godine iznenada umro njegov polubrat, srpski i romejski car Stefan Uroš IV Dušan – možda otrovan, jer u to vreme otrov je bio omiljeno sredstvo za brzo rešavanje državnih ili porodičnih pitanja – Simeon Uroš Nemanjić, u porodici zvani Siniša, pomislio je da je njegov veliki trenutak došao. Već je nekoliko godina, tačnije od 1348, kao despot i srpski namesnik upravljao Epirom. Uostalom, po majci je bio poreklom od vizantijskih Paleologa, pa se Simeon smatrao koliko Srbinom toliko i Grkom.

Simeon je uvek verovao, a to nije ni krio, da ima više prava na presto nego Dušanov naslednik – Uroš, mladić slabe volje i nejakog uma. Očekivao je da će vrlo brzo sa severa, iz Srbije, doći delegacija velikaša s poniznom ponudom da preuzme Dušanovu krunu. Ipak, meseci su prolazili, a vesti sa severa nije bilo. Međutim, postojao je drugi način da se postane car. Simeon je okupljao najamnike za vojsku.

Rat je ubrzo stigao, ali s neočekivane strane. Samo pet meseci nakon Dušanove smrti, pojavio se novi pretendent na vlast u Epiru po imenu Nićifor Orsini – rođeni brat Simeonove žene Tomaide. Nićifor i Tomaida su poticali od jedne grane čuvene rimske porodice Orsini, koja je pre Dušanovih osvajanja Vizantije nekoliko decenija vladala despotovinom Epir. Kao vladari u vizantijskoj oblasti, prešli su na pravoslavlje.

Simeon beše izgubio bitku, ali je bio odlučan da nastavi vojevanje. Nakon Dušanove smrti, srpsko carstvo se skoro naočigled raspadalo na sastavne delove. Simeon se uputio u Tesaliju, oblast u susedstvu Epira, gde je zauzeo je grad Kastoriju. Iako sitan, poduhvat ga je podstakao na novi korak: okupio je pratioce, dvorane, lokalno sveštenstvo, kao i plaćenu vojsku i svečano se 1356. godine proglasio kao „Simeon, u Hristu Bogu verni car i samodržac Romeja i Srba i cele Albanije, Uroš Paleolog“. Postao je Dušanov naslednik, bar na poveljama. Preostalo je još da uzme krunu nejakom Urošu. Ipak, nije mu uspelo da pridobije srpske velikaše.

Saznavši za Simeonove namere, uz podršku kraljice-majke Jelene i glavnih velikaša – Mrnjavčevića, Dejanovića, Balšića i drugih, mladi car Uroš je 1357. godine sazvao državni sabor u Skoplju, prestonici Carstva. Svi najmoćniji srpski velikaši su pružili podršku „Stefanu Urošu, caru Srbljima i Grcima, Pomorju i Zapadnim Stranama, sinu najblagočestivijega i velikoga među carevima, prvoga venčanog cara Stefana“. Moguće je, kažu nepoverljivi istoričari, da je do toga došlo zbog uverenja velikaša da će uz slabijeg vladara imati mnogo veću samostalnost, svako u svojoj „državi“.

 

(VII deo, 9. februar 2014.)

Omraženi despot Toma

Surovi i ćudljivi vladar Toma ljuto se zamerio Grcima. Marija, poslednja žena iz roda Nemanjića, proglašena vasilisom.

 

Manastir Preobraženja na Meteorima
Manastir Preobraženja na Meteorima

SIMEON se nije dao pokolebati. Godine 1358. je upao u Zetu, predvodeći plaćeničku vojsku u kojoj je bilo ne samo Grka i Srba, nego i Turaka, Vlaha, Bugara i drugih. Međutim, nigde nije uspeo da dobije podršku – ni u Zeti, niti među velikašima koji su držali pogranične srpske oblasti (vojvoda Branko, Radoslav Hlapen, despot Jovan Uglješa). Ne uspevši da dobije nijednu bitku, vratio se u Trikalu u Tesaliji, da više nikada ne dođe u Srbiju.

Zbivanja na jugu su caru Simeonu pružila novu šansu. Godine 1359. u borbama sa nepokornim arbanaškim plemenima poginuo je njegov suparnik i šurak Nićifor Orsini. Nasleđe Epira je ponovo bilo otvoreno. Ovog puta, Simeon je uspeo da pronađe pogodnog saveznika. Bio je to mladi Toma Preljubović, posinak moćnog Radoslava Hlapena, gospodara Vodena i Verije (oblasti na granici Tesalije i Epira). Savez je potvrđen brakom: Toma se oženio Simeonovom ćerkom Marijom i kao carev “vazal” postao despot Epira sa sedištem u gradu Janina (1366).

Simeon Uroš “Paleolog” (korišćenje imena carskih porodica bila je uobičajena praksa vladara-skorojevića u Vizantiji) još desetak godina je vladao Trikalom i krajevima bogate Tesalije. Umro je, ne ostavivši nekog većeg traga u istoriji, negde posle Maričke bitke (oko 1372) – tek možda godinu dana nadživevši svog sinovca i nekadašnjeg suparnika, Stefana Uroša V Nejakog.

Simeona je kao “cara Romeja i Srba” nasledio njegov sin Jovan Uroš, koji se potpisivao kao “Duka Paleolog”, dodavši sebi još jedno prezime vizantijskih careva. Jovan je bio proglašen za očevog savladara još 1356. godine, ali nije dugo vladao kao samostalan vladar. Već godinu ili dve nakon očeve smrti, Jovan Uroš se povukao u manastir i postao monah po imenu Joasaf. Osnovao je manastir Preobraženja na Meteorima.

[box type=”info” head=”NEVERNI TOMA”]U crkvi Preobraženja na Meteorima nalazi se ikona “Neverni Toma”, s portretom despotice Marije. U jednoj katedrali u Španiji (Kuenka) postoji vizantijski relikvijar sa ikonama Bogorodice i Hrista, na kojima je naslikan despotski par Marija Angelina i Toma Preljubović. Marija je prikazana kraj nogu Bogorodice. Poznato je i da je Marija s despotom Tomom Preljubovićem imala kći Irinu, koja se udala za albanskog poglavara Jovana Ljoša i umrla je od kuge.[/box]

I dok je monah Joasaf provodio bogougodne dane na Meteorima, na dvoru u Epiru su se odvijale nove drame koje će zabeležiti “Janinska hronika”. Čini se da se srpski bračni par u grčkoj sredini – Toma Preljubović i Marija Angelina (Nemanjić) nisu previše slagali. Despot Toma (koji je svom imenu dodao: Komnen Paleolog) bio je surov i ćudljiv vladar koji se ubrzo zamerio svojim grčkim podanicima. “Janinska hronika” beleži da je Toma u Janinu sa sobom doveo srpske pratioce, kojima je delio imanja oduzeta od lokalnih plemića i trgovaca. Osim toga, povećao je poreze i uveo razne monopole na trgovinu, što mu grčki preduzetnici nisu mogli zaboraviti. Zamerio se i lokalnom episkopu koji je morao da pobegne iz grada.

Toma Preljubović je, s druge strane, imao i nespornih kvaliteta. Bio je srčan borac koji je, prvi posle dugog niza gospodara Epira, uspevao da izađe na kraj sa arbanaškim bratstvima koja su harala po pokrajini. Doduše, u tome su mu pomogle i turske jedinice, bez kojih se još tada ništa na Balkanu nije moglo rešiti. Nakon pobeda i surovih obračuna u sukobima 1381-1384. prozvan je Albanoktonos (Arbanoubica). Pobeđivao je i u bitkama s Latinima, koji su vladali jugom Grčke (Ahajom i Peloponezom). U jednoj pobedi – koja će se, međutim, na kraju pokazati fatalnom za pobednika – Toma Preljubović je kod Akarnanije porazio vojsku vitezova jovanovaca i tom prilikom zarobio plemića i avanturistu po imenu Isaulo de Buondelmonti (1379).

Tokom pet godina Isaulo je proveo kao zarobljenik despota Tome Preljubovića. Onda se iznenada sudbina preokrenula. Epir je, nakon još jedne krvave zavere, dobio novog vladara. Jedne zimske noći, 23. decembra 1384. godine, despot Toma je pronađen mrtav u krevetu, prerezanog grla. Navodno ga je ubio pripadnik njegove garde.

Za naslednika i novog vladara u Epiru proglašena je poslednja žena iz roda Nemanjića, Tomina supruga – Marija, koja se prozvala vasilisom (caricom) Marijom Angelinom Dukainom Paleologinom. Jedni je smatraju vrlo pobožnom i moralnom ženom. Prema drugima, reč je o raspusnici koja je muža varala s njegovim zarobljenikom. Poslednja verzija nije sasvim bez osnova, imajući u vidu činjenicu da se već u februaru 1385 (tj. tek dva meseca nakon muževljevog ubistva) Marija udala za bivšeg zarobljenika Isaula de Buondelmontija. Navodno joj je tako savetovao njen brat, monah Joasaf, koji je pozvan da se spusti iz Meteora i pomogne sestri u sređivanju prilika u Janini.

Isaulo je odustao od Tominih nepopularnih mera, vratio je imanja grčkim vlasnicima i čak pokušavao (neuspešno) da se izmiri sa Albancima iz okoline. Marija je živela dovoljno dugo da dobije vesti o nesrećnoj sudbini zemlje svojih predaka u bici na Kosovu.

Nakon Kosovske bitke, najvažniji cilj preostalih malih hrišćanskih vladara Balkana bio je da se dodvore sultanu Bajazitu. Isaula su u jednoj bici zarobili Albanci. Kada se oslobodio, četrnaest meseci je proveo na osmanskom dvoru očekujući sultanovu pomoć (1399-1400). Zadobivši na kraju tursku milost, porazio je albanska plemena i nastavio da vlada Janinom. Ženio se još dva puta. Njegov treći brak je bio ponovo s jednom Srpkinjom – Jevdokijom Balšić, ćerkom Đurđa Balšića.

 

(VIII deo, 10. februar 2014.)

Treslo se Kosovo polje

Samo je srpska sila mogla da se odupre turskoj ordiji. U opsadi Carigrada Srba je bilo na obe strane.

 

Opsada Carigrada 1453. godine
Opsada Carigrada 1453. godine

OSMANSKE gazije su kao poplava zauzimale komad po komad Vizantije. Osmana nasleđuje sin, beg Orhan. Za Orhanom sledi Murat I, koji se prvi od Osmanlija proziva „sultanom“. Murat I će svoje sedište preseliti na Balkan, u Jedrene. Okružiće Carigrad, osvojiti Trakiju, poraziti 1371. godine veliku vojsku srpskog kralja Vukašina na Marici, upasti u Bugarsku.

Ništa, čini se, ne može da se odupre brzim turskim konjanicima i njihovoj uvežbanoj stalnoj vojsci – janičarima, kakva u to feudalno doba ne postoji nigde u Evropi. Osmanlije, koje nisu bile tako brojne, vešto su koristile pokorene hrišćanske narode među kojima su islamizacijom (nasilnom ili dobrovoljnom) nalazili pomagače u novim osvajanjima.

Samo se još jedna sila na Balkanu može suprotstaviti janičarima – srpska. Knez Lazar 1389. godine na Kosovu izvodi cvet balkanskog viteštva: ujedinjene srpske, bosanske i ugarske ratnike. „I kada je došlo do boja i nastala bitka, bila je tolika zveka i jeka da se treslo i mesto gde se ovo događalo… i bi mnogo mrtvih bez broja…“

Na Kosovu je Murat I izgubio život, kao jedini turski sultan koji je ubijen u bici – ali bitku Osmanlije nisu izgubile. Muratov naslednik, Bajazit I „Munja“, s Kosova izlazi još moćniji. Srbija postaje vazalna država, a Bajazit se ženi princezom Despinom (Oliverom), sestrom kneza Stefana. Sultanija Despina je Bajazitu rodila tri kćeri po imenu Paša, Malika i Oruz.

Onda se opet pojaviše Mongoli, kao nova Božja kazna. U velikoj bici kod Ankare, 1402. godine, mongolska vojska Tamerlana je potpuno razbila Turke i njihove saveznike, među kojima se borio i Stefan Lazarević. Sultan Bajazit je bio zarobljen i pogubljen. Tokom nekoliko decenija činilo se da je osmanska moć pri kraju, a Bajazitovi sinovi su se otimali o nasledstvo. Nažalost, bio je to samo privid. Već sredinom XV veka situacija se preokrenula. Kod Varne na Dunavu, 1444, sultan Murat II je strahovito potukao krstašku vojsku francuskih i ugarskih vitezova. Nekoliko godina kasnije na presto je seo jedan od najvećih osmanskih sultana – Mehmed II.

[box type=”info” head=”PAPA POBEGAO IZ RIMA “]Nekoliko puta Mehmed II je pokušao da osvoji i Beograd, ali bio je odbijen u žestokim bitkama. Pred kraj života, u želji da potvrdi da ima ambicije rimskog cara, Mehmed je krenuo da osvoji Italiju. Turci su nakratko osvojili 1480. godine Otrant, na samom kraju italijanske „čizme“, što je izazvalo pravu paniku u Rimu. Strah od Turaka je bio toliki da je rimski papa pobegao na sever Italije.[/box]

Mehmed, prozvan „El-fatih“ (Osvajač), sin sultana Murata II, postao je vladar sa osamnaest godina i odmah krenuo u osvajanje ostataka vizantijske imperije. Njegov savremenik Konstantin iz Ostrovice, Srbin koji je jedno vreme služio kao turski janičar, zapisao je da je sultan „veoma lukav, pomoću primirja je prevario koga je mogao; i o veri se malo brinuo a kad bi ga ko zbog toga korio, namah bi skočio kao besan“.

Drugog marta 1453. pod zidinama vizantijskog Carigrada se okupila ogromna turska vojska od oko 100.000 vojnika, među kojima i 20.000 janičara. Nekada najveći od evropskih gradova, Carigrad je u to doba bio tek svoja senka. Štitile su ga samo ogromne zidine i hrabra srca malobrojnih branilaca. Odbranu, u kojoj su pored Grka bile i strane jedinice Đenovljana i Venecijanaca, predvodio je vizantijski car Konstantin I Paleolog.

Branioci Carigrada su pružili herojski otpor i skoro dva meseca se žestoko borili, odbijajući desetine turskih napada, svakoga dana ponovo podižući zidine topovima porušene. Među turskim trupama nalazile su se i jedinice koje je sultanu poslao njegov srpski vazal, despot Đurađ Branković. Konstantin iz Ostrovice, koji je bio među njima, napisao je da su Srbi „morali ići ka Stambolu i pomagati Turcima u osvajanju; a svakojako po našoj pomoći nikad ne bi bio osvojen“.

Srba je, u stvari, bilo na obe strane. Sam car bio je sin Jelene, ćerke srpskog velikaša Konstantina Dejanovića. Na turskoj strani, Mehmedova maćeha, udovica Murata II, bila je znamenita Mara, kći despota Đurđa Brankovića, jedna od retkih turskih sultanija, koja je zadržala hrišćansku veru i koju je mladi sultan Mehmed II izuzetno poštovao.

Dana 29. maja 1453. godine, nakon više talasa napada, turski vojnici su uspeli da upadnu u grad. Poslednji vizantijski vladar Konstantin HI je hrabro poginuo u bici da, kao i srpski knez Lazar, ostane legenda i primer potomstvu. Čak i danas, mnogi Grci smatraju utorak, dan kada je pao Carigrad, za najnesrećniji dan u nedelji. Vest o padu hiljadugodišnjeg grada i Vizantije potresla je celu Evropu. Turci su većinu crkava u gradu pretvorili u džamije. Dvadesetogodišnji Mehmed II je svojim titulama dodao još jednu „kajzer-i-Rum“, odnosno „Rimski car“.

Nakon Vizantije, sultan kreće u nova osvajanja: 1459. pada Smederevo i Srpska despotovina, 1461. sultan osvaja Trebizond u Maloj Aziji. Mehmed osvaja 1464. Bosnu i ubija poslednjeg bosanskog kralja Stepana Tomaševića. Zatim 1467. godine pada i Hercegovina.

Jedan od razloga brzog turskog napredovanja na Balkanu, osim slabosti tamošnjih država, bila je i relativna tolerantnost osvajača prema seoskom stanovništvu i njihovoj hrišćanskoj veri. Mehmed II je ostavio grčkog patrijarha u Carigradu, a svim hrišćanima je dao autonomiju u okviru sistema „mileta“, odnosno etničko-verskih zajednica kojima je upravljala crkva. U ta vremena osmanlijska država je pokazivala veći stepen religijske tolerancije i bila bolje uređena nego druge zemlje u Evropi, koje su uglavnom zabranjivale ili proterivale pripadnike drugih vera.

*   *   *

(IX deo, 11. februar 2014.)

Sultan vlada iz harema

Osmanski vladari predali stvarnu vlast veću vezira. Zbog neverstva Ibrahim I pogubio harem od 280 žena.

 

Bitka kod Lepanta (Paolo Veroneze)
Bitka kod Lepanta (Paolo Veroneze)

TURSKA moć je jačala da bi dostigla vrhunac pod Mehmedovim praunukom Sulejmanom „Zakonodavcem, kojeg su zapadnjaci prozvali „Veličanstveni“ (ime „Sulejman“ odgovara jevrejskom imenu „Solomon“). Vladao je najduže od svih sultana, čak 46 godina (1520-1566), u vreme kada se u zapadnoj Evropi razvija renesansni pokret. Ipak, činilo se da raskoš i moć Sulejmanovog dvora i njegovog carstva zasenjuju sve ostale u Evropi.

Turska država se protezala od današnje Mađarske na zapadu sve do Irana i držala je veliki deo Sredozemlja. Sulejmanove vojske su zauzele Beograd (1521), zatim su kod Mohača (1526) do nogu potukle ugarsku vojsku i zauzele Mađarsku, da bi 1529. i 1532. opsedale sam grad Beč. U Sulejmanovo vreme, Carstvo je imalo više od 20 miliona stanovnika i bilo podeljeno u oko 200 „sandžaka“ (oblasti). Istanbul, sa više od 250.000 stanovnika, bio je najveći evropski grad, veći od Pariza i Londona, pet puta veći od Beča, deset puta od Berlina.

Sulejman I je u mnogim vidovima unapredio Tursko carstvo: izgradio je moćnu flotu, razvio zakonodavstvo dopunjujući islamsko šerijatsko pravo putem „kanun-i-Osmani“ (osmanlijskih kanona). Posebno je značajan razvoj umetnosti i arhitekture pod čuvenim „neimarom“ Sinanom. I danas obrise Istanbulu daju veličanstvene građevine koje je gradio Sinan, poput čuvene džamije „Sulejmanije“. Sulejman I je podsticao poeziju kao i kaligrafiju (umetničko pisanje) koja je u islamskoj tradiciji imala dugu istoriju. Bavio se poezijom, a niz ljubavnih pesama je posvetio svojoj omiljenoj ženi – Hurem sultaniji.

Ovu lepoticu, poreklom ukrajinsku robinju, Sulejman je uzdigao do zakonite supruge. Sultan joj je pisao: „prestolu moje usamljene palate, bogatstvo moje, moja mesečeva svetlosti, moj najtajniji prijatelju, moje postojanje, moja sultanijo, najlepša od najlepših… moje proleće, moj danu, moja draga ružo, jedina koja me ne potresa u ovome svetu, ženo prekrasne kose, uvek ću te slaviti, ja, ljubavnik drhtavoga srca, sa očima punim suza, srećan sam…“

Vremenom, Rokselana je zadobila veliki uticaj ne samo u sultanovom srcu nego i u vlasti. Nastojala je da, među brojnim Sulejmanovim sinovima, obezbedi nasleđe onima koje mu je ona rodila. Pod njenim uticajem, Sulejman je pogubio svoja dva starija sina, kao i velikog vezira. Sulejman I je umro u pohodu na Austriju 1566. godine. Plašeći se nemira u vojsci i iščekujući dolazak naslednika, veliki vezir je više od mesec dana krio sultanovu smrt, tako što je u šator i u sultanovu nosiljku postavio dvojnika.

Osmanlijska dinastija dugo nije imala mlađih grana – one su vekovima redovno „podsecane“, u najsurovijem smislu te reči. Naime, još od vremena Mehmeda Osvajača uveden je običaj da se, dolaskom na vlast novog sultana, odmah pogube sva njegova braća i njihovi muški potomci. Ovo ipak nije ugrozilo opstanak same dinastije, jer je svaki sultan imao brojno potomstvo. Tako je, recimo, Murat III, koji je umro 1595, imao 25 sinova.

[box type=”info” head=”PRINČEVI POD KLJUČEM”] NA degeneraciju dinastije uticao je običaj uveden od VII veka, kojim je „humanizovano“ surovo pravilo ubijanja osmanskih prinčeva, tako što su oni držani zatvoreni u posebnim prostorijama na dvoru zvanim „kafez“. Tu bi zlosrećni prinčevi, opijeni hašišom, pićem i prekomernom hranom, postepeno tonuli u potpunu otupelost. Neki među njima bi, nakon više decenija, bivali izvučeni iz zatočeništva i proglašeni za sultane.[/box]

Nekada nije bilo sasvim sigurno koji će od brojnih sultanovih sinova postati vladar. Jedini zabeleženi izuzetak osmanskog princa koji je preživeo dolazak na vlast svog brata predstavlja povest o sinu Mehmeda Osvajača – princu Džemu. On je nakon poraza u borbi za vlast s bratom Bajazitom II, uspeo da pobegne u Italiju, gde je i umro 1495. godine. Džem-sultan je ostavio i potomstvo, koje je preuzelo hrišćansku veru i koje postoji i danas (italijanska plemićka porodica Said).

U XVI I i XVII veku Osmansko carstvo više nije raslo, iako je i dalje predstavljalo jednu od najmoćnijih evropskih sila. U pomorskoj bici kod Lepanta 1571. udružene hrišćanske snage, Venecija i Španija, prvi put su uspele da žestoko poraze tursku vojsku. Ipak, Osmanlije će 1683. godine još jednom stići pod zidine Beča, da bi u velikoj bici pretrpele poraz koji će značiti početak njihovog postepenog povlačenja iz centralne Evrope i s Balkana…

Tokom generacija, osmanski vladari su pokazivali sve manje volje da se bave teškim poslom upravljanja ogromnom državom. Od XVII veka prepuštali su stvarnu vlast svojim saradnicima, koji su činili veće vezira zvano divan ili „porta“, na čijem čelu je bio veliki vezir. Osim u porti, moć na osmanskom dvoru (sultanova palata u Carigradu nosi naziv „Topkapi saraj“) proizlazila je iz spletki u „haremu“, među brojnim sultanovim ženama i konkubinama, kojima je upravljala najvažnija osoba nakon samog cara – njegova majka („valide sultan“).

Harem je bilo mesto gde se postavljaju veziri, donose važne političke odluke i vodi život pun orijentalne rafiniranosti, sa ciljem da se pruži svako čulno i duhovno uživanje samo jednom čoveku – sultanu, „Alahovoj senci na zemlji“.

Među umno poremećenim sultanima, posebno je zapamćen Ibrahim I (vladao 1640-1648), koji je naredio da se, kao kazna za neverstvo jedne konkubine, pogubi ceo njegov harem od 280 žena, koje su sve strpane u vezane vreće i bačene u more. Osim ludaka i degenerika, bilo je među kasnijim osmanlijskim sultanima i normalnijih vladara – onih koji su pokušali da reformišu Carstvo. Ali otpor reformama je bio veliki. Tako su 1622. nezadovoljni janičari prvi put svrgli i pogubili jednog sultana – mladog Osmana II.

*   *   *

(X deo, 12. februar 2014.)

Veziri srpske loze!

Najmanje 14 velikih vezira poreklom sa naših prostora. Mehmed-paša Sokolović vladao u vreme tri sultana.

Mehmed-paša Sokolović
Mehmed-paša Sokolović

SRBI su se vekovima srčano i hrabro borili protiv Turskog carstva, ali su u pojedinim periodima ljudi srpskog porekla u znatnoj meri doprineli slavi Osmanlija. Najmanje četrnaest velikih vezira u toku istorije osmanske države bilo je južnoslovenskog porekla (većinom u XVI i XVII veku). Osim njih, slavi Osmanlija su doprinele hiljade vezira, beglerbegova, paša, kao i desetine hiljada običnih vojnika hrišćanskog porekla iz Bosne ili Srbije. U XVI veku bilo je toliko ovih poturčenjaka da se srpski jezik smatrao za drugi na sultanovom dvoru (nakon turskog).

Prvi turski veliki veziri srpskog porekla bili su Mahmud-paša Anđelović (veliki vezir Mehmeda Osvajača) i Ahmed-paša Hercegović. Ovaj drugi je bio najmlađi sin (rođen 1456) znamenitog Stefana Vukčića Kosače, hercega od Svetog Save, vladara Huma. Hercegović Ahmed (prethodno je nosio ime Stefan), koga su Turci kao mladog dečaka uzeli kao taoca, oko 1474. je prešao na islam i oženio se ćerkom sultana Bajazita II, Šahzadom Hundi. Bio je veliki vezir u pet navrata, pod dva sultana. Odlikovao se u borbama turske vojske u vreme osvajanja Egipta, gde je i umro 1517. godine. O njegovim potomcima postoje podaci sve do 1614.

Među brojnim turskim državnicima srpskog porekla koji su stvarali osmansku istoriju najčuveniji je bio Mehmed-paša Sokolović (1506-1579) – jedini osmanlijski veliki vezir koji je vladao čak za vreme tri sultana. Mehmed paša je jedan od najznačajnijih državnika u celokupnoj Osmanskoj istoriji. Mehmedova žena je bila kći sultana Selima IIEsma (Ismihan) s kojom je imao tri sina i kćer.

I pored visokog položaja, Mehmed nije zaboravio svoj zavičaj i rod. Obnovio je Pećku patrijaršiju i srpskoj crkvi dao široku autonomiju, svoje rođake je postavljao za srpske patrijarhe (Makarije Sokolović), a one koji su prešli na islam za osmanlijske upravnike. Najznačajniji među njima, Mustafa-paša Sokolović, bio je beglerbeg Ugarske, Ferhad–paša je upravljao Bosnom i sagradio banjalučku džamiju „Ferhadiju“.

Turski veziri su imali običaj da prikrivaju svoje hrišćanske korene, tako da često nije moguće precizno ustanoviti njihovo poreklo. Bila su to deca koja su silom skupljana u hrišćanskim porodicama na Balkanu i u drugim krajevima Carstva, putem po zlu upamćenog „danka u krvi“ (devširme). Ova deca su postajala sultanovi robovi i ratnici (janičari). Najdarovitiji među njima su obrazovani na samom dvoru, gde su dostizali i najviše položaje. Međutim, koliko god da su postajali moćni, veziri i janičari hrišćanskog porekla bi do kraja života ostajali odani vladarevi sužnji, sa čijim životima i imetkom bi on mogao da raspolaže u svakom trenutku.

Krajem 1355. godine, u decembru, preminuo je car Stefan Dušan. San o jedinstvenom carstvu „Srbalja i Romeja“ nije trajao ni jednu deceniju. Vrlo brzo se pokazalo da do tada najveća država Balkana – Srbija – više nije bila i najopasnija pretnja Vizantiji. Pod upravom nejakog Dušanovog naslednika Srbija se sama od sebe počela razdvajati na sastavne delove.

[box type=”info” head=”SULTANOVI UČITELJI “]Osmanski zetovi su bili i neki drugi veliki veziri južnoslovenskog porekla, poput Damat Rustem-paše, Damat Ibrahim-paše (XVI vek) i Damat Melek Mahmut- -paše (XVIII vek). „Damat“ znači zet na turskom, odnosno, ovi veliki veziri su bili oženjeni sultanovim kćerima. Drugi veziri su dostizali najviši položaj kao bivši učitelji sultana („lala“), poput Lala Kara Mustafa-paše (XVI vek) i Lala Mehmed-paše (XVII vek).[/box]

Vizantijski hroničar i bivši car Jovan Kantakuzin je zapisao: „U isto vreme umro je i kralj, vladar Tribala (tj. car Dušan) i ne mali metež se rasplamsa među Tribalima. I Simeon (Nemanjić), kraljev brat… težio je za čitavom vlašću nad Tribalima… i kraljev sin Uroš zaratio je na strica… I najmoćniji od velikaša kod njih (Srba) one slabije ukloniše sa vlasti i svaki sebi potčinjavajući obližnje gradove, jedni su u borbi Kralju (Urošu) pomagali… a drugi su pomagali stricu Simeonu…“

U to doba, u patuljastoj Vizantiji, državi s „velikom glavom“ (Carigradom) i sa sve manjim „telom“, na vlasti se već petnaest godina, uz prekide, nalazio Jovan V Paleolog. U susednoj Bugarskoj, Dušanov šurak (brat Dušanove žene Jelene) car Jovan Aleksandar Asen vladao je takođe već duže od dve decenije (od 1331), ali nad sve slabijom i podelama rastrojenom zemljom. Već oko 1356. godine carev sin Jovan Stracimir je postao praktično nezavisan vladar uz predele na Dunavu kao „vidinski car“. Vlaška i Dobrudža, nekada delovi Bugarskog carstva, takođe su se osamostalile.

Nasuprot slabim i razjedinjenim hrišćanskim državama, emir Orhan, sin Osmanov, vladao je već više od dve decenije sve većom osmanskom državom koja se prostirala na zapadnom delu Anadolije i započela širenje po Balkanu.

Samo godinu dana pre smrti cara Dušana (1354) Orhanov preduzimljivi sin – Sulejman-paša – zauzeo je Galipolje, vizantijsku luku na evropskoj strani dardanelskog prolaza. Od tog doba Turci su sve drskije i brojnije naseljavali vizantijske teritorije u Trakiji. Njihovi brzi odredi konjanika akindžija zaletali su se i duboko u Bugarsku i Vizantiju, pljačkajući, paleći i kupeći roblje. U jednom sukobu Turaka s Bugarima blizu Sofije oko 1355. godine poginuo je najstariji sin bugarskog cara Mihailo Asen. Šest godina ranije, u sličnom sukobu, poginuo je i njegov brat Ivan Asen IV.

Emir Orhan gradio je čvrstu, centralizovanu državu s jakom vojskom čije jezgro nije činila laka i brza konjica (kao u početku turskih osvajanja) nego profesionalna pešadija pod imenom „nova vojska“, odnosno janičari.

*   *   *

(XI deo, 13. februar 2014.)

Vlast nemoćnog cara

 

Ostalo samo ime Carstva i Stefan Uroš „mlad razumom“. Vukašin proglašava sina Marka za naslednika.

Vukasin Mrnjavcevic

SLABOST Vizantije je bila tolika da je aprila 1355. mletački dužd najozbiljnije razmatrao mogućnost da Venecija jednostavno prisajedini Carigrad i ostatke vizantijske države kako bi preduhitrila Osmanlije i zaštitila svoje interese na Mediteranu.

Jedna beseda retora i državnika Dimitrija Kidona prikazuje stanje kakvo su videli stanovnici Vizantije u to doba. Turci su, kaže se, gospodari Galipolja i dela Trakije. Stanovnici Carigrada žive zatvoreni kao u tamnici ili kao životinje u kavezu. Ne pomaže nikakav ugovor, nikakav danak, nikakva udaja princeze za turskog emira. Nikakve pomoći nema u blizini. Moć Tatara je u opadanju. Srbi i Bugari su blizu, iste vere, ali to su siromašni narodi koji nemaju običaj da ratuju u dalekim zemljama… Pomoći može samo zapad, otadžbina krstaša, koji je bogat novcem i ljudima – Italijani i Ugri.

Car Jovan V je gotovo u panici na sve strane tražio saveznike. Tako je 1355. godine u znak saveza s Bugarskom dogovoreno venčanje carskog naslednika Andronika (IV) i bugarske princeze Kerece Marije. Dvoje mladenaca je bilo tek u uzrastu od sedam godina.

Savezništvo s Bugarima je, međutim, bilo kratkog veka. Stoga se car Jovan V obratio na udaljenije i potencijalno moćnije adrese na zapadu Evrope. Tako je u jednom pismu papi Inoćentiju VI vizantijski car molio da mu papa pošalje pet galija i hiljadu petsto vojnika. Zauzvrat je obećao da će u toku šest meseci svoje podanike prevesti u rimokatoličku veru, pri čemu je, kao zalogu, nudio da na papin dvor pošalje svog petogodišnjeg sina, a da papa u Carigrad pošalje posebnog predstavnika i otvori latinske škole za decu visokih grčkih uglednika.

Papa je odgovorio slanjem crkvenog izaslanstva koje se upustilo u jednu od onih teološko-diplomatskih pregovora između Rima i Carigrada koji su obično trajali godinama i davali samo delimične i mutne rezultate. I dok su istočni i zapadni teolozi diskutovali o važnosti korišćenja kvasnog ili beskvasnog hleba u crkvenoj liturgiji, Turci su osvajali grad za gradom na Balkanu: Dimotika je pala 1361, Jedrene je prvi put zauzeto 1362, a Filipolje (Plovdiv) 1363.

Emir Orhan je umro u dubokoj starosti 1362. godine. U smrti ga je pretekao najstariji sin, preduzetni i znameniti osvajač Galipolja Sulejman, koji je stradao tokom lova tako što je pao s konja u galopu. Vođa Osmanlija postao je sultan Murat I, mlađi sin Orhana i jedne Grkinje. Novi emir je nastavio pohode i osvajanja, tamo gde su stali njegov otac i brat.

[box type=”info” head=”BOGATI GOSPODAR ORHAN “]Arapski putopisac Ibn Batuta posetio je tadašnju osmansku prestonicu Brusu, gde je video i njenog gospodara (Orhana): „Taj sultan je najmoćniji od svih turkmenskih vladara (u Anadoliji), ima najviše bogatstva, gradova i vojnika. Poseduje stotinu utvrđenja koja stalno obilazi i provodi nekoliko dana u svakom od njih, kako bi ih proverio. Kažu da ni u jednom mestu ne provodi više od mesec dana. Bori se protiv nevernika i stalno ih opseda…“[/box]

Tokom prve decenije nakon smrti cara Dušana, od Srpskog carstva je ostalo samo ime i simbolična figura slabog vladara Stefana Uroša V za kog je letopisac pisao da je „mlad razumom“, što je verovatno značilo da je bio donekle mentalno ograničen. U zapadnoj Srbiji brzo se kao najmoćniji oblasni gospodar nametnuo „veliki knez“ Vojislav Vojinović koji je postao i najbliži saradnik nemoćnog cara.

Nakon Vojislavljeve smrti (1363) postepeno se kao najvažniji velikaš carstva uzdigao Vukašin Mrnjavčević, čovek niskog porekla, koji se pominje u vreme cara Dušana kao župan Prilepa. U istoriji Dubrovčanina Mavra Orbina „Kraljevstvo Slovina“, pripoveda se da su „neki velikaši Raške, koristeći smrt cara Stefana, nastojali da postanu veći nego što su bili. Među njima je bio despot Vukašin i njegov brat Uglješa“.

Urošu su njemu verni dvorani savetovali da zatvori u tamnicu Vukašina „i neke druge koji su u svojim delima pokazivali veliku oholost…“ Međutim, „Uroš ne samo da nije hteo poslušati ove savete nego ih je otkrio“. I narodna tradicija je u pesmi „Uroš i Mrnjavčevići“ zapamtila borbe oko vlasti nakon smrti cara Stefana Dušana:

Carevi se otimlju o carstvo;
među se se hoće da pomore,
zlaćanima da pobodu noži,
a ne znadu na kome je carstvo.

Već nakon nekoliko godina, tj. 1365, Vukašin je postao tako moćan da je proglašen za savladara cara Uroša i kralja „Srba i Romeja“. Negde u isto doba njegov brat Uglješa je postao despot i gospodar oblasti Sera – oblasti na krajnjem jugoistoku nekadašnjeg Dušanovog carstva. Vukašin je pod svojom direktnom vlašću držao najveći deo Makedonije. Uspostavio je i bliske rodbinske odnose s nekim od moćnih oblasnih gospodara, poput porodice Balšića u Zeti, ćesara Vojihne u Drami i Hlapena Radoslava u Kosturu i Beru.

Sledeći korak bio je proglašenje Vukašinovog sina Marka za „mladog kralja“, tj. za naslednika, čime je najavljeno stvaranje nove srpske vladarske dinastije umesto „svetorodne loze“ Nemanjića. Vukašinovo prebrzo uzdizanje nije bilo prihvaćeno od strane drugih srpskih velikaša, posebno onih u starim srpskim zemljama u Raškoj. Oni su izgleda u jednom momentu uz sebe privukli i samog cara Uroša. Došlo je do otvorenog rata između koalicije velikaša sa severa, koje su predvodili župan Nikola Altomanović i knez Lazar Hrebeljanović, i južnih moćnika – Mrnjavčevića.

*   *   *

(XII deo, 14. februar 2014.)

Carstvo dele velikaši

Dve decenije pre Kosovske, na istom mestu se odigrala srpsko-srpska bitka. Vizantijski car Jovan Peti primio katoličku veru.

 

Beogradska vrata na carigradskoj tvrđavi
Beogradska vrata na carigradskoj tvrđavi

NA Kosovu polju negde oko 1368. ili 1369. odigrala se prva, „srpsko-srpska“ kosovska bitka – dve decenije pre one najvažnije bitke sa Turcima. U ovom sukobu između oblasnih gospodara Vukašin je odneo potpunu pobedu. „Kad se tu zametnula bitka, knez Lazar se povuče sa svojim četama i pobeže, Nikola Altomanović beše poražen, njegovi ljudi poubijani, te se sam jedva uspeo spasti. Car Uroš beše uhvaćen živ s nekolicinom vlastele svoga dvora“. (M. Orbin)

Ipak, Vukašin nije uspeo da nametne svoju vlast u celoj Srbiji. Pre nego što je stigao da krene u novi pohod na sever i na župana Nikolu, bio je prisiljen da se okrene ka jugu, odakle je stizao mnogo opasniji neprijatelj – Turci.

Dok su se srpski velikaši otimali o carstvo, vizantijski car Jovan Peti je i dalje tražio pomoć na zapadu – ovaj put u katoličkoj Ugarskoj. Tokom ciče zime krajem 1365. godine, iznenada i praktično nepozvan, vizantijski car se uputio na ugarski dvor, da bi pokušao da dobije podršku moćnog ugarskog kralja Ludovika – Lajoša Prvog. Beše to retko zabeležen događaj u hiljadugodišnjoj istoriji Vizantije da jedan car boravi na teritoriji druge zemlje, a da s njom nije u ratu.

Nakon šest meseci provedenih u Ugarskoj, Jovan Peti nije dobio ništa više osim maglovitih i nikad ispunjenih obećanja. Da stvar bude još nepovoljnija, pri povratku Dunavom za Carigrad, Jovan Peti je bio zadržan, praktično zarobljen, od strane Bugara u Vidinu. Radilo se o zaveri protiv cara u koju je izgleda bio umešan Jovanov najstariji sin i savladar Andronik (IV), inače bugarski zet. U skoro bezizlaznoj situaciji, spas za vizantijskog cara je došao s neočekivane strane – od njegovog rođaka pristiglog izdaleka. Rođak se zvao Amadeo VI, grof od Savoje.

Amadeo i car Jovan V su bili vrlo bliski rođaci – deca brata (savojskog grofa) i sestre (Jovanova majka je bila Ana Savojska). Amadeo VI se često oblačio potpuno u zeleno, što je bila i boja njegovih pratilaca. Zbog toga je po Evropi bio poznat kao „zeleni grof“. Pored toga, savojski grof je bio jedan od najistaknutijih pobornika organizovanja novog krstaškog rata protiv „nevernika“ na koji je još 1363. godine pozvao papa Urban V.

Sa flotom od 15 brodova i 1.500 vojnika Amadeo se u junu 1366. uputio ka Carigradu. Ponovo se probudila nada da će intervencija sa zapada doneti predah onemoćaloj vizantijskoj carevini. I zaista, već u avgustu 1366. Amadeovi krstaši su postigli značajan uspeh. Nakon dvodnevne opsade, uspeli su da od Turaka preotmu Galipolje, luku koja je kontrolisala prolaz kroz Dardanele.

Vest je proizvela veliki odjek, kako u Carigradu tako i na zapadu. U toku pola veka to je bio prvi ozbiljniji udarac nadiranju Osmanlija. Međutim, nakon što su saznali za nevolje i zatočeništvo Jovana V, krstaši predvođeni grofom iz Savoje su, umesto na Osmanlije, okrenule na drugu stranu – na Bugarsku. Tokom nekoliko nedelja su osvojili nekoliko bugarskih tvrđava na obalama Crnog mora. Jovan V je uskoro bio oslobođen i nastavio je put za Carigrad. Međutim, ovim je i pohod zapadnih krstaša bio završen.

[box type=”info” head=”BALKAN ŠIROM OTVOREN “]Kada se oktobra 1371. godine, ne postigavši ništa u Italiji, vizantijski car Jovan V najzad oslobodio mletačkih poverilaca i dospeo natrag u Carigrad, stanje na Balkanu dramatično se pogoršalo. S velikim srpskim porazom na Marici, vrata južnog Balkana su se širom otvorila za dalje tursko nadiranje.[/box]

Širenje Osmanlija, koji su oko 1368. godine ponovo zauzeli Jedrene, nije bilo ozbiljnije ugroženo. Nedugo zatim, Jovan V je preduzeo još spektakularnije putovanje na zapad. U leto 1369. uputio se u Rim, nadajući se da će svojim prisustvom podstaći papu Urbana V da se ozbiljnije angažuje u organizaciji krstaškog rata. Ova poseta je protekla u znaku velike i u istoriji jedinstvene ceremonije u Rimu na kojoj je vizantijski car svečano prešao u rimokatoličku veru (oktobra 1369). Međutim, od velikog pohoda na Turke i dalje nije bilo ništa.

Poslednji pokušaj u traženju podrške Jovan V je učinio posetom Veneciji. I još jednom je doživeo neuspeh. Jedino pitanje koje je zanimalo Mlečane je bilo kako će car isplatiti ranije nagomilane dugove Vizantije prema Veneciji. I dok se vizantijski car trudio da se oslobodi od nasrtljivih poverilaca koji ga iz Venecije nisu puštali kući, na Balkanu se pripremao veliki obračun.

Nadiranje Turaka, a posebno tursko osvajanje Plovdiva i Jedrena, uticalo je da dva najmoćnija srpska velikaša s juga Srpskog carstva pokušaju da organizuju ozbiljniji zajednički otpor Osmanlijama. Pošto su turski upadi najviše ugrožavali oblasti despota Uglješe, bilo je prirodno da on preduzme inicijativu. Zato je gospodar Sera nastojao da se prevlada crkveni raskol koji je opterećivao odnose između Srpske crkve i Carigradske patrijaršije. Spor je nastao još od vremena kada se car Dušan krunisao za cara i, uprkos Vizantiji, osnovao srpsku patrijaršiju.

U leto 1371. poslanici despota Jovana Uglješe i kralja Vukašina su stigli u Carigrad donoseći predlog da se i Vizantija uključi u njihove pripreme za rat protiv Turaka. Međutim, potpuna pasivnost Vizantinaca, orijentisanih isključivo na traženje pomoći spolja, nije omogućila širu antitursku koaliciju.

(XIII deo, 15. februar 2014.)

Krvava reka Marica!

Opšti napad Turaka u ranim časovima izazvao paniku među Srbima. Poginuli despot Uglješa i njegov brat kralj Vukašin.

Marička bitka
Marička bitka

KRAJEM 1371. godine svetogorski monah po imenu starac Isaija zabeležio je na marginama jedne svete knjige „da knjigu ovu… u dobra vremena počeh… a svrših je u najgora od svih vremena… kada razgnevi se bog na hrišćane“ i kad pogiboše despot Uglješa i njegov brat kralj Vukašin u boju s Turcima. Sukob na Marici bi se pre mogao nazvati „srpskom pogibijom“ (srb-sindiri) – kako su Turci vekovima kasnije nazivalo mesto sudara dve vojske – nego pravom bitkom.

Izgleda da je bar u početku pohod vojske Vukašina i Uglješe na Turke ukazivao na povoljan ishod. Despot Uglješa je bio obavešten u leto 1371. da glavnina turske vojske zajedno sa sultanom Muratom ratuje u Anadoliji (protiv suparničkih seldžučkih begova). Hitno je pozvao brata Vukašina – koji se u junu te godine sa sinom Markom i svojom vojskom kod Skadra pripremao da napadne Nikolu Altomanovića – da mu se pridruži.

Moguće je da su se kralju i despotu priključili još neki srpski feudalci s juga, iako o tome ne postoje pouzdani podaci. Uglješini neposredni susedi su bili i oblasni gospodari braća Dejanovići (Konstantin i Dragaš), kao i vojvoda Bogdan (Ljutica Bogdan iz narodnih pesama). U pozno leto dve srpske vojske su sa raznih strana krenule na dogovoreni sastanak, sa ciljem da udare na Turke i da ih proteraju iz Jedrena, a ako bude moguće i iz drugih mesta s Balkana.

Negde na dan hoda od Jedrena, celokupna srpska vojska koja je brojala nekoliko desetina hiljada vojnika (monah Isaija kaže da ih je bilo „šezdeset tisuća“) ulogorila se na reci Marici, pored mesta Černomena. Znajući da su brojčano mnogo nadmoćniji od turske vojske koja je preostala u Jedrenu, Srbi su izgleda već unapred računali na laku pobedu. Opreznost ni organizovanost ove u suštini čisto feudalne vojne koalicije nije bila velika.

Prema turskim letopisima, rumelijski beglerbeg Lala-Šahin je poslao poslanike u srpski logor kako bi zamolio za mir i obećao pokornost srpskim velikašima. Ovo poslanstvo je istovremeno predstavljalo špijunsku misiju koja se uverila da su Srbi neoprezni čak do te mere da nisu bile postavljene ni straže oko velikog logora.

U noći 26. septembra 1371. godine, nakon oluje „kada niko ne očekuje napad“, turska vojska koju je vodio Evrenos paša, neopaženo se prikrala i okružila srpski logor sa svih strana. Pred jutro, otpočeo je opšti napad koji je izazvao paniku među nepripremljenim i unezverenim srpskim vojnicima. Iako je Turaka bilo mnogo manje nego Srba, izgledalo je kao da su mnogo brojniji, jer su napadali sa svih strana.

Turski letopisac beleži kako „u zabuni i u neprilici niko nije znao šta da radi u noćnom mraku… i konji su se poplašili i pootkidali te opštu zabunu uveličavali… kada je počelo svitati Srbi su žalosno grunuli u bekstvo, mada ih niko nije gonio…“ Starac Isaija piše da „veoma veliko mnoštvo – jedni od oštrice mača umreše, drugi u ropstvo odvedeni beše, a neki od njih spasoše se i begstvom dođoše“.

[box type=”info” head=”ZAPIS MONAHA ISAIJA “]DIREKTAN svedok maričke pogibije, monah Isaija, pisao je kako se „rasuše Ismailćani i poleteše po svoj zemlji kao ptice po vazduhu, i neke od hrišćana mačem klahu, druge u ropstvo odvođahu, a oni koji su ostali prerana smrt požnje… osta zemlja od sveg dobra pusta… sve se ispuni od straha ismailćanskoga…“[/box]

Prema poznom piscu, patrijarhu Pajsiju, koji je svoju priču zabeležio dva i po veka nakon bitke, despot Uglješa je bio teško ranjen u boju. „Kako mu je krv tekla, a kako nije imao čim privezati rane, niti se gde skloniti, uzađe na neke visove, pade s konja i tu mu dođe kraj života, te duh Bogu preda. Njegovi ga mlađi tu pogrebu i grob mu se i do danas zna…“

Drugi srpski patrijarh, Arsenije Čarnojević, zapisao je da je 1682. godine kod mesta zvanog Haramanlija posetio „grob hrabroga Uglješe, brata Vukašina kralja“. Za razliku od Uglješe, za Vukašinov grob se ne zna. Po jednoj legendi, ubio ga je neverni sluga nakon bitke. Po narodnoj pesmi „Marko Kraljević poznaje očinu sablju“, Vukašina ranjenog sa sedamnaest rana nosila je „mutna i krvava Marica“, sve dok ga tako ranjenog nije pogubio neki Turčin, želeći da se domogne njegovog oružja i „divnog odijela“. Prema narodnom pevaču, Marko Kraljević se osvetio Turčinu za smrt svoga oca („manu sabljom od Prilepa Marko, skide glavu Turčin-Mustaf-agi“). Stvarnost je, nažalost, izgledala drugačije.

Turski konjanici su krstarili kroz Makedoniju, sve do Albanije na zapadu i Tesalije na jugu. U Dubrovnik, zabeleženo je u isto vreme, pristiglo je mnoštvo izbeglica „s familijama i s velikim imanjem od zlata i srebra“ koje su „Turci gonili i koji su se sklonili (u Dubrovnik) da se uklone od opasnosti“.

U proleće 1372. godine glas o srpskoj propasti stigao je do pape u Avinjonu, koji je u jednom pismu zabeležio da su Turci prodrli sve do granice između Ugarske i Srbije i između „Albanije i Slavonije“. Papa je pozivao ugarskog kralja i Veneciju da se suprotstave Turcima.

Vizantinci su iskoristili propast despota Uglješe da privremeno ponovo prisajedine oblast Sera i Svetu Goru. Međutim, već posle nekog vremena i formalno se pokazalo ko postaje novi gospodar na Balkanu. Jovan V je morao da prihvati vazalni odnos prema turskom sultanu, što je podrazumevalo plaćanje danka, kao i ponižavajuće učešće vizantijskog cara u turskim pohodima.

*   *   *

(XIV deo, 16. februar 2014.)

Vazali emira Murata

Teška sudbina je čekala i bugarskog cara. Jovan Šišman, naslednik cara Jovana Aleksandra u Trnovu, morao je u znak pokornosti da u harem sultana Murata I pošalje svoju sestru, princezu Keru Tamaru.

 

Bitka kod Nikopolja, slika Žana Frojsarta
Bitka kod Nikopolja, slika Žana Frojsarta

TEŠKA sudbina je čekala i bugarskog cara. Jovan Šišman, naslednik cara Jovana Aleksandra u Trnovu, morao je u znak pokornosti da u harem sultana Murata I pošalje svoju sestru, princezu Keru Tamaru. “Beše data velika princeza Kera Tamara velikom emiru Amuratu, a za spas bugarskog naroda”, pisao je bugarski letopisac. “I ona je zadržala pravoslavnu veru kada je postala emirova žena, i oslobodila je svoj narod i živela je pobožno i umrla u miru, neka sećanje na nju večito živi…”

Dva meseca nakon bitke na Marici u dobi od 35 godina umro je car Uroš. Samo deceniju i po nakon smrti cara Dušana nije više bilo ni cara, niti Srpskog carstva. Vukašinov najstariji sin Marko krunisao se za srpskog kralja, ali vladao je samo nad sopstvenom, sve manjom oblasti oko grada Prilepa.

Dobar deo Dušanovih nekadašnjih zemalja na jugu potpao je pod vazalni odnos prema Osmanlijama. Vazali emira Murata su postali kralj Marko, braća despot Dragaš i gospodin Konstantin Dejanović u Makedoniji, kao i vojvoda Bogdan. Prema rečima vojvode Miloša iz narodne pesme “Zidanje Ravanice”:

nastalo je pošljednje vrijeme, hoće Turci carstvo preuzeti, hoće Turci brzo carovati…

Ipak, ma koliko silni, Turci su još bili daleko od zauzimanja celokupne Srbije i Balkana. Ogorčena borba neprestana trajaće još više od veka.

Osmansko napredovanje i dugotrajni pozivi iz Carigrada i iz Ugarske za pomoć na kraju su imali odjeka u Evropi. Papa Bonifacije IX je 1394. godine proglasio novi krstaški rat. Poslednji krstaški rat koji su preduzele zapadne vojske – onaj deveti po redu, završen je neuspešno još u trinaestom veku. Ali povesti o slavnim borcima protiv “nevernika” i o podvizima u borbama da se oslobodi Hristov grob i dalje su živele u srcima vitezova. Još su postojali i redovi krstaša-kaluđera osnovani nekada u Palestini, poput vitezova Svetog Jovana s Rodosa.

Moćni vojvoda od Burgundije – Filip II Hrabri (inače brat francuskog kralja) – planirao je da organizovanjem jednog krstaškog rata uzdigne lični ugled i sjaj svoje porodice i bogatog vojvodstva. Uspeo je da u Flandriji prikupi potreban novac za ekspediciju – 120.000 zlatnih livri. Jedno vreme se dvoumio da li da pošalje ratnike na istok – na paganske Pruse, ili na nevernike Turke – a onda je u avgustu 1395. godine jedna delegacija ugarskog kralja Žigmunda od Luksemburga stigla na dvor u Parizu da traži pomoć.

Odziv među francuskim plemstvom za krstaški rat bio je iznad očekivanja i mnogi su odmah stavili krst na grudi, izjavivši da je odlazak u krstaški rat “dužnost svakog čoveka koji vredi”. Cvet francuskog viteštva zaputio se ka udaljenim predelima na nepoznatom istoku.

Iako je teško proceniti ukupni broj ratnika koji su se približavali Budimu bila je to, bez sumnje, jedna od najdužih vojnih kolona tog vremena. Uz Flamance i Francuze, pristizali su sa svih strana: Provansalci, Česi, Škoti, Poljaci, Bavarci, Saksonci, Mađari, Navarci, Španci… U vojsci su bili i vitezovi jovanovci s Rodosa, a sedamdeset brodova za prelazak vojske preko Dunava poslala je Venecija.

Veliki krstaški rat trebalo je da pomogne mađarskom kralju Žigmundu ne samo da se oslobodi turske opasnosti, već da učvrsti ugled i poljuljanu vlast.

[box type=”info” head=”SEČA 3.000 ZAROBLJENIKA “]KAD je sultan Bajazit prilikom obilaska bojnog polja shvatio koliko su veliki turski gubici, pao je u svoju poznatu jaru koju je moglo da smiri samo prilivanje krvi. Naredio je da se svih 3.000 zarobljenika pogubi odsecanjem glava, a egzekucija je trajala skoro ceo dan. Poštedeo je samo najuglednije vođe, računajući da bi za njih mogao da dobije bogat otkup.[/box]

Velika vojska je nastavila pohod uz Dunav, prešavši blizu Đerdapa na levu obalu. Ušli su tako na “neprijateljsku zemlju” punu “šizmatika” (pravoslavnih), po kojoj su bez mnogo obzira pljačkali, ne praveći mnogo razlike između hrišćana i Turaka. Zauzeti su gotovo bez borbe Vidin, a zatim i Orahovo, koje je spaljeno, a stanovnici (Turci i Bugari) pobijeni ili uzeti u roblje.

Vesti o krstaškom pohodu stigle su sultanu Bajazitu I dok je opsedao Carigrad. “A ovaj brzo ostavivši deo carskog grada zvani Galata pođe kao rasplamteli oganj ovima (krstašima) u susret”, piše Konstantin Filozof u biografiji Stefana Lazarevića.

Početkom septembra 1396. krstaška vojska se najzad našla pod zidinama Nikopolja.

Među retkim zapisima ostalo je svedočenje nemačkog paža Hansa Šilterberga, koji će biti zarobljen i provesti godine u turskom ropstvu: “Kada su svi (turski) pešaci pobijeni, a sultan video napad kralja Žigmunda, spremao se da pobegne sa bojišta, ali je vojvoda Raške (Srbije), poznat kao Despot, uleteo da pomogne Turcima sa 15.000 probranih ljudi i još mnogo drugih vitezova. Jurnuo je sa svojom vojskom na kraljev steg i oborio ga”.

S padom kraljeve zastave nastade panika u krstaškoj vojsci, koja pojuri u velikom neredu prema Dunavu. Najveći broj se podavio, dok je kralj Žigmund uspeo da se ukrca na venecijansku lađu i pobegne prema Crnom moru.

Kraj

 

IZVOR: Večernje novosti

Komentari (4)

Odgovorite

4 komentara

  1. Nebojša Novaković

    Osvajanje Carigrada (rekonstrukcija):

    http://www.youtube.com/watch?v=jQ37zhk9i3o

  2. vojislav ananić

    KONSTANTINOPOLJ

    Da su grčki kolonisti iz Megare sa Atike znali šta će njihov grad postati u narednim milenijumima, te 667. godine p.n.e. verovatno bi mu dali neko slikovitije ime. Ovako, grad je dobio naziv Vizantion po kralju Bizasu (Vizasu), koji je formirao grad nakon konsultacija sa proročicom u Delfima. Potom ga je na prelazu u drugi vek rimski car Septimije Sever u građanskom ratu praktično razrušio, nakon toga i obnovio. U sledećim vekovima rimsko je carstvo postalo preglomazno i preteško za upravljanje. Istok je bio bogat, hrišćanstvo je postajalo sve popularnije, a najpoznatiji Nišlija Konstantin Veliki je odlučio da napravi „Novi Rim”. Od Vizantiona nastao je Konstantinopolj (iako mu zvaničan naziv beše Novi Rim) 330. godine, grad koji je bio trn u oku i zapadu i istoku, toliko da su ga praktično zajedničkim snagama i uništili. Vizantijsko carstvo, koje je nastalo na osnovu Rimskog carstva, zapravo je samo naziv zapadnih istoričara za Romejsko carstvo. Građani Vizantije sebe su zvali Romeji (Rimljani), a svoje carstvo Romejsko (Rimsko), što nije nailazilo na odobravanje zapadnjaka, iako je de facto bio nastavak Rimskog carstva. Pomenuti trn u oku, pokušali su da izvade krstaši u svom četvrtom pohodu kada su, na nagovor Mlečana (jer je pohod trebao da bude na islamski Egipat), 1204. godine Konstantinopolj razrušili i opljačkali. Ovom pohodu se protivio i sam papa Inoćentije III jer se napadao hrišćanski grad, ali pošto su Mleci ostvarili lepe trgovačke odnose sa Egiptom, predložili su, a ovi usvojili, da se napadne Konstantinopolj. Koliko je umetnina, zlata i ostalih dragocenosti pokradeno tada najbolje govore atrakcije kojima se danas ljudi dive, kao npr. konji na bazilici Sv. Marka u Veneciji kojima su čak i odsekli glave da bi ih lakše transportovali (sada imaju smešne ogrlice na vratu). Krstaši su palili i uništavali crkve i manastire, ali i antičke neprocenjive umetnine kao što su statue vajara Fidije. Nikita Honijat, vizantijski hroničar, koji se spasao iz Carigrada potplativši mletačkog trgovca rekao je tada: „Čak i Saraceni su milosrdni i blagi u poređenju sa ovim ljudima koji nose na ramenima Hristov krst.” Jedan od vođa pohoda, mletački dužd Enrike Dandolo, sahranjen je u Aja Sofiji. Krstaši su pravoslavno carstvo zamenili katoličkim i nazvali ga Latinsko carstvo, te na zapadnim tradicijama napravili još i satelitske države Solunsko kraljevstvo, Ahajsku kneževinu i Atinsko vojvodstvo. Ono što je od Vizantije (Romejskog carstva) ostalo pretočilo se u Nikejsko carstvo, Epirsku despotovinu i Trapezuntsko carstvo. Nikejski car, Mihajlo VIII Paleolog povratio je Carigrad 1261. godine, ali Vizantijsko carstvo se nikada nije obnovilo u svojoj staroj slavi. Tako je tavorilo sledeća dva veka, kada je nakon opsade od 53 dana pao u ruke Mehmeda II Osvajača, a taj 29. maj označava i konačan kraj dvomilenijumskog Rimskog carstva i milenijumskog Vizantijskog. Istanbul se u turskom jeziku zvao Kostantiniyye sve do 1923. kada je usvojen današnji naziv – Istanbul. Prvi pomen reči „istanbul” je iz 10. veka u jermenskim, arapskim i turskim izvorima a naziv je nastao iz grčkog izraza „u gradu”. Kolokvijalno se koristio i naziv Stambul (Stanbol). U slovenskim jezicima najčešće se koristio naziv Carigrad. Grci ga još uvek zovu Konstntinopolj (Konstantinupoli).

  3. Vojislav Ananić

    STARI GRAD RAS

    Stari Ras u tradiciji srpskog naroda ima posebno značenje. To je središte i mesto iz koga je ponikla srednjovekovna srpska država, odakle je vladao i sazivao državne sabore veliki župan Stefan Nemanja, gde su on i njegovi potomci imali svoje dvorove. I u viđenjima stranaca Ras je označavao centar Srbije. Tokom srednjeg veka, savremenici sa zapadnih strana Evrope po njemu su često zemlju Srba nazivali Raškom. Ali, i pored svog nekadašnjeg velikog značaja, potiskivan naslagama vekova, stari Ras je do naših dana skoro zaboravljen. Usled nedostataka pouzdanih topografskih podataka, vesti iz malobrojnih sačuvanih istorijskih izvora tumačene su različito. Teško se iz njih moglo zaključiti da li su se događaji o kojima je reč zbivali u oblasti Rasa ili u istoimenom utvrđenom gradu. Čak i položaj grada Rasa u nauci dugo nije bio pouzdano određen. Iznošene su razne pretpostavke, koje je tek u protekle dve decenije bilo moguće potvrditi ili osporiti novim arheološkim otkrićima.
    Poreklo imena Rasa, po svemu sudeći, treba tražiti u razdoblju koje je prethodilo doseljavanju Slovena. U nauci je uglavnom prihvaćena hipoteza britanskog arheologa Artura Evansa, koji je zapazio da Prokopije, vizantijski hroničar iz VI veka, u svome poznatom delu De aedificiis navodi i kastel Arsu (Araa) među tvrđavama koje je car Justinijan obnovio u Dardaniji. Metatezom ovoga preslovenskog toponima, po njegovom mišljenju, nastao je slovenski naziv Rasa, što ne predstavlja usamljen primer na našem području. Tako je od antičkog Arsia nastao slovenski naziv Raša, od Arba ime ostrva Raba.
    Ime Rasa je prvi put u srednjovekovnim izvorima zabeležio vizantijski car i pisac Konstantin Porfirogenit. Govoreći o ratu između Srba i Bugara krajem prve polovine IX veka, koji je bio okončan porazom napadača, car-pisac nas obaveštava da je bugarski arhont Mihailo Boris bio prisiljen da sklopi mir. „Želeći da se vrati u Bugarsku i plašeći se da ga Srbi negde na putu iz zasede ne presretnu, zatraži za svoje obezbeđenje decu arhonta Mutimira, Borena i Stefana, koji ga sprovedoše čitavog do granice, do Rasa. Za ovu ljubaznost Mihailo Boris ih obdari velikim darovima, a oni njemu uzvratiše kao gostinski dar dva roba, dva sokola, dva psa i osamdeset krznenih haljetaka, što Bugari smatraju za sklopljeno prijateljstvo.“ Iz ove zanimljive vesti ne može se pouzdano zaključiti da li se ovde Ras pominje kao oblast ili pogranični grad. Iako ovo pitanje još nije pouzdano razrešeno, prema rezultatima dosadašnjih istraživanja može se pretpostaviti da se ova vest najverovatnije odnosi na oblast uz granicu tadašnje Srbije.
    Tek u prvoj polovini HII veka vizantijski hroničar Jovan Kinam prvi put jasno pominje tvrđavu Ras (to ‘Pocrov,.. cppovptov). U njegovom delu sačuvani su izvesni podaci, istina dosta fragmentarni, koji osvetljavaju neka zbivanja u vezi s ovim važnim utvrđenjem. Tako je zabeleženo da su krajem treće decenije HII veka, u vreme vizantijsko-ugarskih sukoba, Srbi podigli ustanak i srušili tvrđavu Ras, u kojoj se tada nalazila posada cara Jovana II Komnina. Dve decenije kasnije, 1149. godine, zbog čestih upada na vizantijsku teritoriju, car Manojlo I Komnin lično je preduzeo pohod protiv Srba. Kinam je ostavio zanimljiv opis ovoga događaja: „Prodrevši u Dalmaciju car razori tvrđavu Ras i sve usput opustoši. Nebrojeno mnoštvo koje je načinio robljem ostavi tamo sa vojskom sevastoipertatu Konstantinu, koga nazivahu Anđelom, a sam produži dalje i stigavši u oblast Nikavu, koja je takođe pripadala arhižupanu, sva tamo podignuta utvrđenja potčini bez ikakve muke. Došavši u Galič, pošto ustanovi da tamošnji varvari neće da mu predaju to pribežište, uzdajući se u svoje mnoštvo i u nepristupačnost položaja postavi logor i naredi da se ne časeći ni časa gađaju oni na bedemu strelama i kamenjem iz praćki i tako kroz tri dana osvoji na juriš tu tvrđavu. Zatekavši tamo mnoštvo varvara, koji su delom bili ratnici, a delom stočari, odatle ih podiže i odvede. I njih, kada ponovo se vrativši stiže u Ras, posla u Sardiku i u druge romejske krajeve da se nastane, a sam saznavši od Anđela da je župan, sačekavši pogodan trenutak, posle njegovog odlaska odatle počeo da napada na Romeje i da je već došlo do borbe, krenu što je brže mogao odande sa namerom da ga zarobi. Ali ovaj, čuvši da Romeji nailaze, bežeći preko planinskih prevoja pešice izbeže opasnost. Car se uputi kroz zemlju, pošto uopšte nije bilo nikoga da ga u tome spreči, opustoši je i, spalivši tamošnje zgrade namenjene arhižupanu za vladarsko sedište, ode.“
    Drugi vizantijski hroničari, opisujući često veoma uopšteno događaje u Srbiji tokom HII veka, ne pominju grad Ras, kao ni istoimenu oblast. U srpskim izvorima grad Ras se izričito pominje samo jedanput, u prvim godinama XIII veka. Na jednom od poslednjih listova poznatog Vukanovog jevanđelja, koje se sada čuva u Lenjingradu, ostao je sačuvan zapis starca Simeona koji kaže da je ovu knjigu napisao svome gospodinu velikom županu živeći u pećini u gradu Rasu GtMlh Ž1 EVkMh ChB0UiiHBhUiH<Hh Cf MNOtt rpeUihHhl/Hh spod(o)bnh^ Cf žiti 8 Peki $ gfdd^k Rask, i iapisah^ sik kiigs svoklou g(ospodi)n8 velik<i$ ž$pai8…). Ovaj zapis je ujedno i poslednji pomen grada Rasa u sačuvanim istorijskim izvorima.
    Prvi pokušaj da se odredi mesto ovog značajnog grada učinio je A. F. Gilferding, polovinom prošlog veka. Na putu za Sopoćane, kraj ušća Sebečevske reke u Rašku, on je na mestu zvanom Pazarište zapazio značajne ruševine za koje je pretpostavio da pripadaju ostacima staroga Rasa. Što je posebno zanimljivo, Gilferding je tada zabeležio i narodno predanje da je grad podigao Hrelja (Relja od Pazara iz narodnih pesama), i da je porušen pre turskih osvajanja. Ovu identifikaciju ruševina na Pazarištu, oko 11 km zapadno od Novog Pazara, prihvatio je i Konstantin Jireček. Istog mišljenja bio je i Jovan Cvijić, koji prvi pominje i tragove utvrđenja na vrhu brega Gradina, iznad ušća Sebečevske reke u Rašku. Naš poznati istoričar Stojan Novaković smatrao je da prestonicu u Rasu," kao središte vladara, ne treba tražiti u samom gradu,- već na čitavom području koje obuhvata pojam Rasa kao oblasti. To je navelo neke istraživače da prestonicu Ras traže u dolini Deževske reke ili u blizini poznate crkve Sv. Petra i Pavla kod Novog Pazara. U novije vreme, 1951. godine, ruševine na Gradini i Pazarištu obišla je ekipa prof. Đ. Boškovića, a nešto kasnije tu je preliminarna istraživanja vršio i arh. J. Nešković. Ovi radovi su doprineli da se konačno utvrdi lokacija staroga Rasa i pristupi istraživanjima njegovih ostataka.
    Sistematska arheološka istraživanja u ovom kompleksu započeta su 1972. godine udruženim naporima više ustanova (Arheološki institut, Filozofski fakultet, Vojni muzej i Istorijski muzej Srbije) pod rukovodstvom prof. J. Kovačevića. Nekoliko godina docnije istraživački radovi su objedinjeni u okviru Arheološkog instituta. Istovremeno s istraživanjima Republički zavod za zaštitu spomenika kulture izvodio je i konzervatorske radove na otkrivenim ostacima bedema i drugih građevina.
    Kompleks starog Rasa nalazi se u jugozapadnoj Srbiji, oko 11 km zapadno od Novog Pazara. Smešten je u živopisnom brdovitom predelu kraj ušća Sebečevske reke u Rašku, na mestu gde su se spajali putevi koji su sa zapada i juga vodili dalje prema istoku. Ovaj značajan spomenički kompleks čini nekoliko lokaliteta, grupisanih na relativno malom prostoru, koji su nastajali u razdoblju od preko jednog milenijuma. Stari utvrđeni grad Ras nalazio se na vrhu brega Gradine, iznad ušća Sebečevske reke, a njegovim bedemima su bile opasane i niže zaravni s istočne strane. Pod gradom, u jednoj potkapini stenovitih litica, sačuvani su tragovi pećinskog manastira, a kraj rečnih obala, u amfiteatralnom prostoru, leže ostaci Trgovišta, srednjovekovnog naselja iz predturskog razdoblja.
    Sistematska arheološka istraživanja ovog veoma zanimljivog i složenog kompleksa još nisu okončana, iako su već zašla u drugu deceniju. Do sada su ispitani ostaci utvrđenja na Gradini, ruševine pećinskog manastira i deo naselja starog Trgovišta s jednom od nekropola, ali preostali su mnogi istraživački radovi, posebno u nižim delovima utvrđenja na istočnim padinama Gradine. Iako se još ne mogu donositi konačni zaključci, već na osnovu dosadašnjih saznanja može se dosta pouzdano sagledati razvoj ovog kompleksa, čiji su najznačajniji deo ostaci starog Rasa.
    Najstariji tragovi naselja otkriveni su na severnom delu zaravni na vrhu Gradine. To su ostaci praistorijskih naseobina gradinskog tipa, u velikoj meri oštećeni dejstvom erozije i građevinskim radovima u srednjem veku. Tragovi stambenih objekata u celini su iščezli, ali je ostao sačuvan deo suhozida koji je pripadao odbrambenom sistemu gradinskog naselja. Na osnovu mnogobrojnih nalaza praistorijske grnčarije može se zaključiti da je ovo naselje bilo podignuto pri kraju poznog eneolita, odnosno oko 2000 godine pre naše ere, a napušteno već u epohi ranog bronzanog doba. Do kratkotrajne obnove života došlo je posle dužeg prekida, u starijem gvozdenom dobu. Tamnomrka firnisovana keramika grčkog porekla, posude ukrašene u basarabi stilu i bronzana kalotasta dugmad ukazuju na VI vek pre naše ere kao vreme obnove naselja.
    Prvo zidano utvrđenje na ovom prostoru, kao što su pokazali najnoviji rezultati arheoloških istraživača, izgrađeno je u doba kasne antike. Ono je zahvatalo samo severoistočni deo platoa, na vrhu Gradine, približno iste površine kao i ranije praistorijsko naselje, dok se glavni deo utvrđenja nalazio na nižim zaravnima istočne padine. Gornji deo ovog paleovizantijskog utvrđenja, sa pristupačne zapadne strane, štitio je zid širok 80—90 sm, građen lomljenim kamenom s malterom. U sklopu ovog zida, čiji su ostaci samo fragmentarno sačuvani, bila je i jedna slično izvedena pravougaona građevina, koja je verovatno služila kao neka vrsta kule. Na ostalim teže pristupačnim stranama, koje su uglavnom okrenute prema delovima utvrđenja na nižim padinama, bedemi, po svemu sudeći, nisu ni bili podignuti. Relativno slab sistem odbrane nameće pretpostavku da je ovaj gornji deo utvrđenja služio prvenstveno kao osmatračnica. Glavni, niži deo na istočnim padinama brega bio je znatno bolje utvrđen kamenim bedemima. Njegova dužina je iznosila oko 320 m, dok je širina bila nejednaka, između 80 i 100 m. S obzirom da su sistematska arheološka iskopavanja na istočnim zaravnima nedacno započeta, istražen je samo manji deo ovoga utvrđenja, koje prethodi srednjovekovnom gradu. Do sada je otkrršena severna kula. malih dimenzija i tankih zidova, na čiju se bočnu stranu prislanjao severozapadni bedem. Ostaci ovog bedema, širine oko 1,30 m, koji je bio građen od lomljenog kamena u nepravilnom slogu, otkriveni su u celini. Od istočnog bedema uočavaju se samo mestimično površinski tragovi, koji omogućavaju da mu se trasa pouzdano odredi i pre detaljnih istraživanja. U unutrašnjosti ovog paleovizantijskog utvrđenja nalazile su se kamene građevine, čiji su tragovi zidova zapaženi na više mesta. Ima se utisak da su usled nagiba terena neke od ovih kuća bile građene iznad podzida. Na jednoj zaravni uza severni bedem otkriveni su ostaci dve manje građevine pravougaonih osnova, koje su najverovatnije služile za stanovanje. Jedna od njih je, izgleda, imala i svodnu konstrukciju.
    Pošto ovo utvrđenje, preteča srednjovekovnog Rasa, nije dovoljno istraženo, još se ne mogu donositi konačni zaključci o tome kad je nastalo. Na neke, istina prve, pretpostavke navode do sada otkriveni arheološki nalazi, posebno dva primerka novca cara Arkadija iz 388—392. godine i po jedan primerak novca Valentinijana I iz 364—367. i Valensa iz 367—375, koji potiču sa Gradine. Ovi numizmatički nalazi, kao i retki fragmenti istovremene keramike, upućuju na drugu polovinu ili kraj IV veka kao moguće vreme izgradnje ovog kasnoantičkog utvrđenja. Ali većina nalaza iz kulturnog sloja koji je istražen u nižem delu utvrđenja na istočnim padinama potiče iz VI veka. Oni su pouzdano svedočanstvo o intenzivnom životu utvrđenja u poslednjem razdoblju kasne antike, koje je prethodilo slovenskom naseljavanju središnjih oblasti Balkana.
    Za sada nema podataka koji bi ukazivali da se u doba kasne antike naselje širilo i van prostora opasanog bedemima. Nekropola stanovnika ovoga utvrđenja nalazila se, izgleda, nedaleko, u podnožju brega pokraj leve obale Raške, gde su strane nalaznla se drvena palisadna ograda, čiji su ugljenisani ostaci otkriveni prilikom arheoloških iskopavanja. Prema zapadu, izgleda celom dužinom, postojao je bedem koji je imao spoljno i unutrašnje lice građeno u suhozidu, a unutrašnji prostor ispunjen sitnijim kamenom i zemljom. Ceo bedem bio je ojačan drvenim roštiljem. Prema dosta nejasnim ostacima, može se pretpostaviti da je na zapadnom bedemu postojala i kula pravougaone osnove, građena od horizontalno poređanih i na uglovima užljeblenih drvenih oblica. U donjem delu, čiji su tragovi mestimično sačuvani, unutrašnjost kule bila je ispunjena zemljanim nasipom. Izgled zapadnog bedema u celini, posebno njegovog gornjeg dela, može se samo naslutiti pošto o njemu nema sačuvanih podataka. Najverovatnije je imao pokrivenu drvenu galeriju, kao što je bilo uobičajeno kod zemljano-palisadnih utvrđenja. S nepristupačne istočne strane, gde se od zaravni na vrhu brega spuštaju naniže okomite litice, bedem verovatno nije ni postojao.
    Kulturni sloj koji odgovara ovom zemljano-palisadnom utvrđenju grada Rasa samo je mestimično sačuvan i veoma je siromašan nalazima. Pored ulomaka keramike za svakodnevnu upotrebu, koji su najbrojniji, nađen je i jedan čankasti novac cara Aleksija I Komnina, što dopušta mogućnost da se obrazovanje ovoga sloja datuje u poslednju deceniju XI veka. Ovo prvobitno utvrđenje grada Rasa nije bilo dugog veka. Sudeći po ostacima spaljenih palisada i drugih drvenih konstrukcija, ono je, izgleda, u celini bilo uništeno u velikom požaru, najverovatnije krajem treće decenije XII veka.
    Ubrzo posle tog požara, nad ostacima spaljenog palisadnog utvrđenja podignuti su novi kameni bedemi, koji delimično prate pravce prethodnih fortifikacija. Novo zidano utvrđenje grada Rasa bilo je podignuto na izvanredno povoljnom strategijskom položaju, iznad ušća Sebečevske reke u Rašku, očigledno s ciljem da nadzire i brani komunikacije duž pomenutih rečnih tokova. Samo mesto na kome je utvrđenje podignuto prirodno je branjeno nepristupačnim, okomitim stenama s istočne, delom i severne strane, a strmim padinama sa zapada. Pristup utvrđenju bio je moguć s juga i jugozapada, odnosno sa sedla između Gradine i susednog brega. Ovakav prirodni položaj uslovio je i tip fortifikacija. Novo utvrđenje, kao i starije zemljano-palisadno, imalo je nepravilnu izduženu osnovu, dužine 180 m po osi sever—jug i širine 20 do 60 m na pravcu zapad—istok.
    Kamenim bedemima bila je obuhvaćena cela zaravan na vrhu brega. Prema pristupačnim, odnosno teže brašenim stranama, utvrđenje su štitile dve kule. S te strane nalazila se i prvobitna zapadna gradska kapija.
    Bedemi grada Rasa građeni su od lomljenog kamena u nepravilnom slogu, sa trpancem od sitnijeg kamena u jezgru, što odgovara uobičajenom načinu zidanja srednjovekovnih utvrđenja u našim oblastima. Debljina bedema veoma je neujednačena i kreće se između 1,60 i 2,10m. Prema nepristupačnoj istočnoj strani bedem je bio znatno slabiji tako da mu širina ne prelazi 1,20 m. I očuvanost bedema takođe je različita. Pojedini delovi bedema na severnoj i zaladnoj strani otkriveni su u visini i do četiri metra, dok na deonicama koje su bile građene nad liticama stena postoje samo mestimični tragovi bedemskih trasa. Nekadašnja visina bedema, i to prema pristupačnim stranama, po svemu sudeći nije prelazila sedam metara. Na tom nivou nalazila se šetna staza sa zupcima, koja je imala proširenje na drvenim konzolama, a verovatno i nadstrešnicu. Unutrašnjost zidne mase bedema bila je ojačana drvenim roštiljem, koji su obično činile po tri horizontalno postavljene paralelne drvene grede, poprečno povezane kraćim gredicama. Beli krečni malter, koji je korišćen kao vezivo, neuobičajeno je slabog kvaliteta, što je imalo uticaja na čvrstinu bedema i njihovu relativno lošu očuvanost. Spojnice u licu bedema bile su popunjene malterom, odnosno dersovane. Sudeći po tragovima koji su zapaženi na više mesta, cela površina bedema bila je okrečena, i to više puta.
    Glavna kula utvrđenja bila je isturena prema jugu, odakle je pristup gradu najlakši. Polukružne je, odnosno potkovičaste osnove i pripada tipu zatvorenih kula. Ulaz se nalazi oko dva metra iznad tla, što je odgovaralo ravni poda najniže prostorije u unutrašnjosti kule. Prostor ispod poda, do stene na kojoj je podignuta, bio je ispunjen nasipom. Ispred ulaza prvobitno se nalazila drvena prilazna konstrukcija, oslonjena na dve grede koje su kao konzole izlazile iz ravni zida u nivou praga.
    Druga kula, postavljena prema zapadu, znatno je manjih dimenzija. Pravougaone je osnove i bila je otvorena prema unutrašnjosti grada. Prilikom arheoloških iskopavanja na podu kule, koji je bio od nabijene zemlje, otkriveni su ugljenisani delovi urušene međuspratne konstrukcije.
    U okviru zaladnog bedema nalazila se i glavna kapija utvrđenja, koja je sticajem okolnosti ostala dosta dobro sačuvana. Prolaz kapije nije bio zasveden, već arhitravno završen masivnim drvenim gredama, o kojima svedoče dobro očuvani otisci u zidnoj masi. I prag je takođe bio rađen od drveta. Kapija je bila branjena sa dve kule nejednake veličine. Sa južne strane nalazila se mala polukružna kula, a sa severne nešto veća, potkovičaste osnove. Ovakav raspored i oblik kula bio je nesumnjivo uslovljen položajem kapije i težnjom da se pored odbrane obezbedi i preglednost prilaznog puta.
    Ispred glavnih gradskih bedema nalazila se još jedna spoljna odbrambena linija. Sa severne, zapadne i delom južne strane, oko 50 m, ispred gradskih bedema, postoje dobro sačuvani ostaci zemljanog bedema, koji je verovatno nekad bio nadvišen drvenom palisadom. Na zaključak da su u pitanju delovi jedinstvenog sistema odbrane upućuje paralelan pravac pružanja zidanih gradskih i spoljnih zemljano- palisadnih bedema.
    Zahvaljujući nalazima vizantijskog novca, posebno iz zatvorenih slojeva koji odgovaraju vremenu građenja, može se pouzdano zaključiti da je kameno utvrđenje grada Rasa nastalo za vladavine cara Jovana II Komnina (1118—1143). Do preciznijeg datovanja može se doći analizom srpsko-vizantijskih sukoba u prvoj polovini XII veka. Prema ranije pomenutim podacima iz istorijskih izvora, poznato je da su Srbi oko 1129. godine napali, a potom zauzeli i srušili tvrđavu Ras, u kojoj se tada nalazila vizantijska vojna posada. Ovaj događaj bi se mogao dovesti u vezu sa spaljivanjem zemljano-palisadnog utvrđenja na Gradini. Ubrzo zatim, radi učvršćivanja svoje vlasti u nemirnim srpskim oblastima, car Jovan II Komnin je sigurno bio prinuđen da na mestu razorenog podigne novo, jače utvrđenje. Ako se imaju u vidu ovi događaji, izgradnja kamenog utvrđenja grada Rasa mogla bi se dosta pouzdano datovati u četvrtu deceniju XII veka.
    Osnovna odbrambena zamisao graditelja utvrđenja bila je veoma dobra i u velikoj meri prilagođena prirodnom položaju grada. To jasno pokazuje znalački postavljena osnova novog utvrđenja. Po svojim osnovnim odlikama, novo utvrđenje grada Rasa predstavljalo je tipičan primer kastela iz razdoblja dinastije Komnina. Pojava ovog tipa utvrđenja, koja se od polovine XI veka zapaža na gotovo celoj teritoriji Carstva, bila je uslovljena krizom i dubokim promenama kroz koje je prolazila Vizantija. Opadanje ekonomske i političke moći odrazilo se i na smanjenje vojne sile, a samim tim i na izmenu strategije, taktike i sistema odbrane gradova. U doba ponovnog uspona, pod vladavinom careva iz dinastije Komnina, Vizantija nije više imala ekonomskih snaga niti vremena da gradi velika utvrđenja, kao u ranijim epohama pa se, kao izraz stvarnih mogućnosti, grade uglavnom manje tvrđave tipa kastela. Korišćenjem prirodnih pogodnosti izabranih mesta za odbranu, kod kastela je izgradnja bedema i kula bila svedena na najmanju moguću meru, uz smanjivanje volumena svih elemenata fortifikacija. Sve ove odlike nosi i novo utvrđenje grada Rasa. Zamislio ga je i zasnovao, nesumnjivo, iskusan neimar-fortifikator, ali je građeno dosta slabo. Pored lošeg kvaliteta maltera, čitav niz detalja svedoči o neukosti majstora. Ima se utisak da je utvrđenje građeno na brzinu i sa nedovoljno obučenim, verovatno lokalnim zidarima, što odgovara vremenu i okolnostima u kojima je nastalo.
    U sačuvanim istorijskim izvorima nema podataka koliko je dugo vizantijska posada ostala u novom utvrđenju grada Rasa. U vreme pohoda cara Manojla I Komnina, 1149. godine, ova tvrđava se nalazila u srpskim rukama. Na samom početku ratovanja car je uspeo da je osvoji i, kako beleži Kinam, razori. Do zanimljivih i veoma značajnih zapažanja, koja bi mogla da budu u vezi s ovim događajem, došlo se u toku arheoloških istraživanja. Posle otkrića ostataka zapadnog bedema, jasno se moglo zapaziti da je prezidan veliki deo njegovog zidnog platna, u dužini od oko 50 m. Nivou ovog preziđivanja uz unutrašnje lice bedema odgovaraju veće zone urušenog kamena s malternim šutom, koje stratigrafski stoje odmah iznad najstarijeg sloja obrazovanog uz kamene bedeme. To navodi na zaključak da je do rušenja dela zapadnog bedema i njegove obnove došlo ubrzo, možda tek koju deceniju posle izgradnje utvrđenja. Obnovljeni deo građen je čvršće, sa znatno jačim malterom. Nema podataka da li je docnije u tvrđavi bila smeštena vizantijska posada. Sam čin razaranja bedema posle osvajanja navodi na suprotan zaključak. Stoga se najpre može pretpostaviti da je porušeni bedem utvrđenja obnovljen kad su Rasom ponovo zavladali Srbi.
    Sa borbama za oslobođenje od vizantijske vlasti, početkom druge polovine XII veka, nastupilo je najznačajnije razdoblje u istoriji grada Rasa. Njegovo utvrđenje postalo je tada glavno uporište središnje oblasti nove srpske države, što mu je davalo posebnu važnost. U nemirnim vremenima, bedemi Rasa trebalo je da brane vladara i njegov dvor. Ova nova uloga utvrđenja koje je prvobitno bilo građeno za smeštaj vizantijske posade, uslovila je dogradnju sistema odbrane i izgradnju novih građevina u njegovoj unutrašnjosti.
    Prilikom obnove bedema u tom razdoblju ojačane su obe kule i izgrađena nova kapija. Glavna, južna gradska kula dobila je spolja, sa prednje strane, poligonalno ojačanje sa trougaonim isturenim delom. Ovo ojačanje bilo je usmereno ka najpodesnijem pravcu za prilaz gradu i jedinom mestu odakle se utvrđenje moglo tući opsadnim spravama. Oblik dograđenog dela s isturenim oštrim uglom uspešno je mogao da odbije u stranu pogotke namenjene podnožju kule i tako spreči njeno rušenje. I mala pravougaona kula na zapadnom bedemu ojačana je polukružnim obzidom. Pored udvajanja debljine same zidne mase i novi, spolja polukružni, oblik kule više je odgovarao potrebama odbrane.
    Istovremeno s ojačavanjem kula rekonstruisan je i kompleks zapadne gradske kapije, koja je tom prilikom bila zazidana. Zahvaljujući upravo tome, ostaci kapije dospeli su do našeg vremena relativno dobro očuvani. Zaziđivanje same kapije izvedeno je, po svemu sudeći, u tri vremenski veoma bliske etape. Najpre je bio zazidan prolaz kapcje u širini zidne mase bedema, zatim prostor između njenih kula i, na kraju, sve je to obuhvaćeno jednim polukružnim ojačanjem. Posle ovih radova kompleks zazidane kapije, kao istureni element fortifikacija, imao je ulogu jedne od kula na zapadnom bedemu.
    Nova gradska kapija izgrađena je u južnom bedemu u neposrednoj blizini glavne kule. Po svom izgledu bila je sasvim jednostavna, s drvenim pragom i nadvratnim gredama. Prilaz kapiji mogao se uspešno braniti sa glavne, južne kule, tako da nije bilo potrebno da se posebno utvrđuje. Stiče se utisak da promenom položaja kapije sistem odbrane grada nije bio posebno ojačan. Stoga ostaje otvoreno pitanje šta je bio povod da se kapija premesti sa zapadnog u južni bedem.
    Najveći radovi u drugoj polovini XII veka bili su izvedeni u severnom delu utvrđenja, gde je izgrađen nov rezidencijalni kompleks. Sačinjavale su ga dve prostrane građevine s ukopanim podrumskim prostorijama, iznad kojih su se nalalzile odaje za stanovanje. U podzemnom delu, ispod cele veće Po svoj prilici istovremeno s izgradnjom građevina u severnom delu utvrđenja, uz zapadni bedem, blizu zazidane stare kapije podignuta je još jedna manja zidana zgrada. Ona je skoro kvadratne osnove (dimenzija 5,60 X 5,80 m) sa ukopanom podrumskom prostorijom, koja je jedina u celini sačuvana. Građena je od kamena i, što je posebno zanimllvo, u unutrašnjem prostoru ima koso zasečene uglove. O nadzemnom izgledu ove građevine i o njenoj nameni nema sigurnih podataka. Može se jedino pretpostaviti da se u njen podrumski prostor ulazilo kroz pod prizemne prostorije.
    Osim ovih kamenih građevina, sve ostale zgrade u okviru bedema grada Rasa bile su od drveta, najčešće pravougaonih osnova, različitih veličina. Osnovnu konstrukciju činili su vertikalno postavljeni drveni direci na uglovima i na određenim rastojanjima duž zidova, koji su obično bili rađeni od vodoravno položenih drvenih oblica. Kuće su imale podove od naboja, a dosta često se u toku arheoloških iskopavanja nailazilo i na ostatke podova od sloja maltera. Ognjišta u kućama i van njih bila su veoma jednostavna, obično oblikovana sa nekoliko većih komada kamena. Za razliku od ognjišta, tragovi peći su dosta retki. Izuzetak čini samo jedna u celini sačuvana peć zanimljive konstrukcije, koja se nekad nalazila ispod drvene nadstrešnice uz unutrašnje lice zapadnog bedema. Peć je u osnovi kvadratnog oblika s otvorom za ložište. Njen gornji deo je kružno oblikovan sa tri konzole za postavljanje posuda, odnosno lonca, što ukazuje da je služila za kuvanje hrane.
    O broju kuća u utvrđenju na Gradini, njihovom rasporedu i gustini, arheološka istraživanja nisu pružila dovoljno podataka. U središnjim delovima, koji su za podizanje zgrada bili najpodesniji, kulturni slojevi i tragovi drvenih objekata većim delom su uništeni dejstvom erozije, tako da je uglavnom ustanovljeno postojanje građevina koje su bile bliže bedemu. Deo stambenih objekata grada Rasa nalazio se verovatno i na istočnim padinama u okviru podgrađa, koje je bilo branjeno starim kasnoantičkim bedemima. Budući da su na ovom prostoru tek započeta arheološka istraživanja, naša saznanja o odnosu starijeg utvrđenja i podgrađa grada Rasa još su veoma oskudna.
    O tokovima života u okviru bedema starog Rasa svedoče mnogobrojni nalazi otkriveni u toku arheoloških istraživanja. U najvećem broju to su ulomci grnčarije za svakodnevnu upotrebu, koja je bila domaće proizvodnje, najčešće lonaca raznih oblika i veličina. Mnogi od njih su sa spoljne strane imali urezane ornamente. Znatno su ređi primerci uvozne vizantijske keramike — male zdele sa zgrafito-ornamentom i frataenti amfora. Pored keramike, o putevima importa svedoči i jedna metalna posuda. U pitanju je plitka bronzana zdela s ravnim dnom, na kome se kao ukras sa unutrašnje strane nalazi urezan crtež antičkog boga Merkura, prikazanog u vidu arhanđela. Centar proizvodnje ovih romaničkih zdela krajem HII i u prvim decenijama XIII veka bio je na dalekom Baltičkom primorju severne Nemačke. Zanimljivo je da ovaj primerak iz Rasa predstavlja najjužniji nalaz ove vrste posuda u Evropi. U naše oblasti dospeo je, izgleda, još nedovoljno poznatim trgovačkim putevima preko Mađarske.
    O naoružanju posade utvrđenja otkriveni nalazi pružaju samo fragmentarnu sliku. Nekoliko desetina gvozdenih strelica i delovi koštane oplate lukova sigurno svedoče o čestoj upotrebi ove vrste oružja. Osim manjeg topuza i bojne sekire, drugih primeraka oružja (mačeva i koplja) nema među naladima sa Gradine. Slično je i na drugim srednjovekovnim nalazištima, jer je veće oružje obično dobro čuvano, a oštećeni primerci prerađivani. Ni gvozdeni alat, s izuzetkom noževa, nije nalažen u većem broju. U Rasu su pronađeni čekići, dleta, komadi testere, gvozdeni okov za drveni ašov i veoma dobro očuvana bradva, za koju se prema mestu nalaza pouzdano može tvrditi da je pripadala nekom od graditelja bedema.

  4. Vojislav Ananić

    Ras, 2. deo

    I pored oskudnosti nalaza, o zanatskoj delatnosti u utvrđenju na Gradini mogu se izneti neka zapažanja. Veći komadi zgure i ulomci posuda za livenje svedoče o preradi gvožđa i njegovom kovanju. Postoji i zanimljivo svedočanstvo o radu jednog zlatara. U sloju koji odgovara drugoj polovini XII veka, otkriven je kalup za livenje medaljona na kome je predstava Bogorodice sa Hristom. U neposrednoj blizini nađen je i komad male livačke posude s kapljicama zlata. Vrsta kamena u kome je kalup rezan i stilske odlike predstave upućuju na lokalnog majstora. Pored zlatara, u utvrđenju je radio i majstor koji je od kamena izrađivao male krstove. Među nalazima je pored celih završenih primeraka bilo i nezavršenih, koji su verovatno polomljeni u toku rada. Od iste vrste kamena izrađeno je i nekoliko žetona za igru mice, što svedoči da je ova stara igra, sačuvana od antičkih vremena do danas, bila poznata i stanovnicima Rasa. U upotrebi su bile i kamene kockice za igraše, od kojih je otkrivena jedna u svemu ista kao i one koje se sada koriste.
    U toku istraživanja došlo se i do nekih zanimljivih saznanja o ishrani stanovnika Rasa. Prema mnoštvu životinjskih kostiju, koje su otkrivene u kulturnim slojevima, može se zaključiti da se na trpezama najčešće nalazilo ovčije i kozje meso, ali je bilo i dosta divljači. Od žitarica je korišćena uglavnom pšenica, koja je izgleda bila dobrog kvaliteta. U ruševinama izgorelih kuća na Gradini nađeno je dosta ugljenisanog žita, verovatno spremljenog za svakodnevnu upotrebu. O vrsti brašna i načinu spravljanja hleba dragoceno svedočanstvo pruža komad ugljenisane pogače. Umešana od brašna sa dodatkom pleve, negde krajem XII veka, ona je veoma slična pogačama koje se i sada prave u ovom kraju.
    Među arheološkim materijalom otkrivenim u toku sistematskih istraživaša na Gradini sigurno najznačajniju skupinu čine nalazi koji predstavljaju pouzdano svedočanstvo o postojanju kovnice prvog srpskog novca u Rasu. U najmlađim slojevima, koji su prethodili konačnom uništenju utvrđeša, otkriveno je 25 primeraka čankastog novca kralja Stefana Radoslava. Na 17 komada nađenih na jednom mestu bio je otkovan samo avers, što verovatno predstavlja kovničku probu. Iz istih, najmlađih, slojeva na Gradini potiče i 20 metalnih pločica pripremljenih za otkivanje novca kao i dva mala bakarna slitka. Analiza metala pokazala je da je kod svih primeraka novca i pločica u pitanju ista legura, koju sačinjava bakar s malim primesama srebra, olova i cinka. Zanimljivo je da se na osnovu ovog sastava legure sasvim pouzdano može utvrditi da metal od koga je kovan prvi srpski novac potiče iz rudnika u Brskovu.
    Na osnovu ovih nalaza može se u velikoj meri rekonstruisati i sam proces kovanja novca. U kovnicu su kao sirovina stizale manje bakarne poluge — slitci — od kojih su kovanjem izrađivane ploče. Kasnije su sa tih ploča isecane nepravilne kružne pločice, koje su ponovnim kovanjem istanjivane. Tako pripremljene pločice stavljane su između kalupa kojima je vršeno kovanje.
    Prema dosadašnjim saznanjima, kralj Stefan Radoslav započeo je kovanje prvog srpskog novca po uzoru na novac vizantijskih careva iz dinastrce Anđela, s kojima je po majci bio u rodu. Prvi primerci novca izrađivani su, verovatno, u solunskoj kovnici, koja se u trećoj deceniji XIII veka nalazila u rukama epirskog cara Teodora Anđela, inače kraljevog tasta. Do prekida kovanja u Solunu i otvaranja nove kovnice u Rasu došlo je, po svemu sudeći, 1230. godine, posle velikog poraza epirskog cara u bici sa Bugarima kod Klokotnice. Kovnica u Rasu nije bila dugog veka. Radila je svega tri godine, do svrgavanja s prestola kralja Stefana Radoslava 1233. godine.
    Vladavina kralja Radoslava predstavljala je poslednje razdoblje u životu grada Rasa pred njegovo konačno uništenje. Gar, ugljenisano drvo i vatrom opaljeni bedemi uzbudljivo su svedočanstvo o poslednjim trenucima grada. Celo utvrđenje na Gradini uništeno je u velikom požaru, čiji su tragovi jasno uočeni na celom istraženom prostoru. Svi primerci prvog srpskog kovanog novca otkriveni su upravo u slojevima uništenja grada, koje, igrom sudbine, pouzdano vremenski određuju. Šta je bio uzrok propasti grada Rasa danas se može samo naslućivati, jer o tome sačuvani istorijski izvori ćute. Ne zna se kako su tekli događaji krajem 1233. godine koji su pratili nasilnu smenu na srpskom prestolu. Moglo bi se pomišljati da su u gradu vođene borbe između pristalica i protivnika svrgnutog kralja i da su one bile uzrok njegovog uništenja.
    S nešto više verovatnoće može se pretpostaviti da je Ras stradao jednu deceniju kasnije, kad je bio opustošen i veliki deo Srbije. Uspešan prodor Mongola kroz Ugarsku, Hrvatsku i niz dalmatinsku obalu završio se 1242. godine u okolini Skadra, gde su porušeni gradovi Svač i Drivast. Na povratku, Mongoli su, kako nas izveštavaju savremenici, spalili manastir Sv. Petra i Pavla u Bjelom Polju. Dalje, na putu ka istoku, pred njima se nalazio utvrđeni grad Ras. Razaranje grada, koji posle toga nije više bio obnovljen, lako bi moglo da bude posledica mongolske invazije u kojoj su stradali mnogi utvrđeni gradovi, od Rusije pa sve do obale Jadrana.
    Nestanak grada Rasa sa pozornice istorijskih zbivanja samo jedno stoleće posle izgradnje novih kamenih bedema nameće pitanja o stvarnoj funkciji i značenju ovog utvrđenja. Građeno za potrebe vizantijske vojne posade, ono je, sticajem okolnosti, u procesu stvaranja nezavisne srpske države dobilo daleko veći značaj. U doba Stefana Nemanje i njegovih prvih naslednika grad Ras je glavno utvrđenje središnje oblasti države i prestonica Srbije, naravno, u nekadašnjem značenju toga pojma kao sedišta vladara. Poznato je da su srpski vladari tokom XII, XIII pa i u XIV veku retko boravili duže na jednom mestu i u jednom dvoru. U tom razdoblju vladarski dvor je bio veoma pokretan i nije bilo uobičajeno da vladari stalno borave u utvrđenom gradu ili zamku, kao što se to najčešće činilo širom ondašnje Evrope. Dvorove prvih Nemanjića trebalo bi stoga tražiti u oblasti staroga Rasa, pri čemu bi se čitava oblast mogla smatrati za ranu prestonicu srpske države. U tom kontekstu, utvrđeni grad Ras predstavljao bi vladarski refugijum, odnosno tvrđavu gde je dvor boravio u nemirnim vremenima. Osim toga, u gradu je sigurno čuvana riznica, a nije bez značaja ni veliko skladište žita, koje je prevazilazilo potrebe samog dvora. I kovnica prvog srpskog novca nalazila se u Rasu, kao vladarskom središtu. Imajući sve ovo u vidu, bez sačuvanih izvornih podataka danas je teško objasniti zašto posle razaranja u četvrtoj deceniji XIII veka utvrđeni grad Ras nije više bio obnovljen. I narednih decenija, sve do deževskog sabora 1284. godine, središte srpskih vladara ostalo je u oblasti Rasa, što je bio dovoljan razlog za obnovu utvrđenja. Upravo u tom razdoblju kralj Uroš I gradi svoju zadužbinu, manastir Sopoćane, u neposrednoj blizini razorenog grada, čije su ruševine ubrzo pale u zaborav.
    U toku dosadašnjih istraživaša, na prostoru koji je bio opasan bedemima grada Rasa nisu otkriveni ostaci sakralnih građevina. Skoro je sigurno da u delu utvrđenja na Gradini nije postojala crkva. Nije isključena mogućnost da se možda u jednoj od građevina rezidencijalnog kompleksa, među odajama na spratu, nalazila i neka manja kapela. Na prostoru utvrđenog podgrađa, koji će se tek istraživati, do sada nisu zapaženi površinski tragovi neke crkve ili kapele. Ali izvan grada, međutim, u neposrednoj blizini njegovih bedema, postoje ostaci malog pećinskog manastira, a nešto dalje, iznad leve obale Raške, otkriveni su zidovi crkve koja je u vreme kad je nastala sigurno služila građanima Rasa.
    Kompleks pećinskog manastira nalazio se u jednoj potkapini istočne padine brega Gradina, ispod okomitih stena na kojima stoje bedemi podgrađa. Zahvaljujući nedavno otkrivenim zapisima na steni, kao i sećanjima dubrovačkog trgovca Nikole Boškovića, koja su zabeležena početkom XVIII veka, došlo se do pouzdanog saznanja da se ovde nalazio manastir posvećen arhanđelu Mihailu. Manastirska crkva, veoma skromnih dimenzija, bila je delom podvučena pod svod pećine i orijentisana u pravcu sever-jug. Usled odronjavanja stene na kojoj je bila podignuta, od crkve je ostao očuvan samo zapadni zid s jednim prislonjenim lukom, početak oltarske apside na severnoj i deo zida na južnoj strani, gde je verovatno bio ulaz. Na steni iznad ovog zida postoje usečeni tragovi deformisanog poluobličastog svoda, a na vertikalnim površinama stena s južne i zapadne strane zapažaju se duboko usečeni žlebovi, koji su nesumnjivo služili za oslanjanje jednoslivne krovne konstrukcije. Sama crkva bila je živopisana, o čemu svedoči mnoštvo fragmenata fresaka otkrivenih u šutu. Sa spoljne strane južnog zida, pored nekoliko malih fragmenata fresko- maltera, na gruboj površini zidne mase donedavno se uočavao crtež jednog svetitelja-ratnika, visine oko 1,50 m, koji je bio rađen jednostavnim potezima bledomrke boje. Uza samu crkvu, na litici stene, postojala je još jedna freska, sada uništena, na kojoj je najverovatnije bio naslikan arhanđeo Mihailo.
    Čitav prostor potkapine severno od hrama bio je zatvoren bondručnom konstrukcijom i pregrađen na više prostorija. Sudeći po tragovima greda međuspratnih konstrukcija, od kojih je jedna sačuvana u svom nekadašnjem položaju, ova građevina u potkapini, odnosno pećini, pored prizemlja imala je i tri sprata. U njenom prizemnom delu nalazila se cisterna sa zidovima obloženim crvenim vodonepropustivim malterom, a nešto dalje postojalo je i manje skladište žita.
    Prema rezultatima dosadašnjih istraživanja, nastanak pećinskog manastira Arhanđela Mihaila datuje se u drugu polovinu HII veka. Postoji pretpostavka da je u ovoj pećini bio zatočen Stefan Nemanja u vreme kad se sukobio s braćom, i da je njegovo srećno izbavljenje moglo da bude povod za osnivanje manastira. S mnogo više izvesnosti moglo bi se zaključiti da je u ovom manastiru, u osvit XIII veka, živeo i radio starac Simeon, i da je upravo tu nastalo poznato Vukanovo jevanđelje.
    Razaranje i nestanak grada Rasa izgleda da nisu bitno uticali na sudbinu manastira. Svoje prvo veće pustošenje doživeo je, izgleda, tek u vreme turskih osvajanja. O jednoj od obnova u XVI veku svedoče ostaci zidova koji su otkriveni iznad ruševina cisterne i žitnice. O konačnom uništenju manastira Arhanđela Mihaila nema sigurnih podataka. Osamdesetih godina XVII veka kraj njegovih ruševina prošao je dubrovčanin Nikola Bošković, koji je u svojim sećanjima zabeležio da se na sat i po hoda od Sopoćana ,,vidi ukopana pod jednim brdom crkva Sv. Mihaila sa svojim manastirom, skoro potpuno porušena.
    Ostaci druge sakralne građevine, koja je sigurno pripadala kompleksu grada Rasa, otkriveni su nedaleko od utvrđenja na padini brega iznad leve obale Raške. To je bila jednobrodna crkva pravougaone osnove, verovatno presvedena poluobličastim svodom bez kupole. S istočne strane imala je spolja trostranu, a iznutra polukružnu apsidu. U jednoj kasnijoj epohi, sa zapadne strane hrama bila je dozidana prostrana priprata. U vreme kada su prvi put otkriveni, 1957. godine, zidovi crkve bili su jako zasuti i relativno dobro sačuvani. Na delu zida oltarske apside tada je još postojala delimično očuvana freska s delom arhijerejskog vhoda. Zapažali su se donji delovi tri figure okrenute ka središtu kompozicije, gde se umesto uobičajene predstave Hrista agneca nalazio veliki krst na stepenastom postolju sa razvijenom vrežom. Ovaj značajan detalj ukazivao bi na moguće datovanje crkve u drugu polovinu XII veka, odnosno u razdoblje koje je bilo posebno značajno za grad Ras. Kao i susedni pećinski manastir, ova crkva nadživela je za više stoleća stari grad Ras.
    U amfiteatralnoj uvali kraj ušća Sebečevske reke u Rašku, ispod ruševina grada Rasa, krajem prve polovine XIV veka podignuto je novo naselje — Trgovište. Sa razorenim gradom ono nije bilo u neposrednoj vezi. Nastalo je u sasvim drugim uslovima, u vreme kad su se ovim rečnim dolinama u središtu Srbije umesto vojske u ratnom pohodu kretali karavani trgovaca. Naselje je izgrađeno na raskršću važnih saobraćajnica kao sredšovekovni trg, o čemu najbolje svedoči novi toponim Trgovište, koji je doprineo da se brzo zaboravi ime porušenog grada Rasa.
    U toku višegodišnjih arheoloških iskopavanja otkriven je i istražen veći deo naselja i jasno su uočena dva srednjovekovna sloja — stariji, s ostacima kuća-brvnara, i nešto mlađi, kome pripadaju ruševine kamenih građevina. Prve kuće starog Trgovišta bile su građene od drvenih oblica ređanih uz vertikalno postavljene direke. Imale su podove od nabijene zemlje, na kojima se često vide tragovi požara. Neke kuće imale su i delove zidova građenih od kamena u tehnici suhozida. U kućama, ili u otpadnim jamama koje im pripadaju, otkriveno je mnoštvo ulomaka keramike, među kojima se posebno izdvajaju delovi luksuznih gleđosanih posuda sa zgrafito-ornamentom. Po oblicima i zastupljenoj ornamentici, oni se pouzdano mogu pripisati srpskoj keramičkoj produkciji iz druge polovine XIV i s početka XV veka. Od drugih nalaza zanimljiv je jedan primerak novca kralja Dušana, koji verovatno svedoči o vremenu nastanka jedne od prvih kuća na Trgovištu.
    U jednom kasnijem razdoblju, najverovatnije tokom prve polovine XV veka, kad je naselje ekonomski ojačalo, na mestu brvnara počele su da niču kamene kuće. Pravougaonih su osnova, a po obliku, načinu građenja i dimenzijama veoma su slične. Gusto su zbijene u nizove na padinama brda Odževa iznad leve obale Raške, a izgleda da ih je bilo i u podnožju Gradine. Najčešće su to bile građevine na sprat s prizemnom prostorijom, delimično ukopanom u padinu brega, koja je imala kamene zidove ponekad ojačane drvenim gredama — santračima. S uže strane, prema jugu, obično su se nalazili istureni vestibili, često zasvedeni, kroz koje se ulazilo u prizemne prostorije. Za prilaz odajama na spratu postojale su spoljne drvene stepenice oslonjene na zidove ulaznog dela. Spratna konstrukcija bila je sigurno delom građena od kamena, kao što svedoče sačuvani ostaci na jednoj od građevina, dok su neki zidovi mogli biti od drveta, kao i krocni pokrivač. Kamena plastika, koja uglavnom pripada je kasnije obnavljana. Prilikom jedne obnove, krajem XVI veka, prizidana joj je sa zapadne strane priprata, a izgleda da je u isto vreme i cela unutrašnjost crkve bila ukrašena živopisom. Prema sačuvanim natpisima sa nadgrobnih ploča, koje su otkrivene u priprati, može se zaključiti da je ovaj deo hrama za sahranjivanje koristila porodica Pribislalića. Jedna od ploča nalazila se nad grobom Jelene Pribislalić, koja je ovde bila sahranjena juna 1612. godine. Najverovatnije su iz ove porodice bili i ktitori priprate, koji su obnovili i crkvu darujući joj novi živopis.
    Groblja koja su pripadala građanima starog Trgovišta nalazila su se kraj istočnog i zapadnog ruba naselja, a postojala je i nekropola s južne strane, koja još nije istražena. Nekropola na zapadnom kraju naselja obrazovala se uz stariju, ranije pomenutu crkvu iz XII veka. Tu je istraženo oko 350 grobova, koji svedoče da se na ovom prostoru sahranjivalo u dugom vremenskom rasponu od preko četiri stoleća. Druga nekropola, na kojoj su istraživanja još uvek u toku, nalazila se na istočnom rubu naselja. I ovde su otkriveni ostaci male jednobrodne crkve, koja potiče iz druge polovine XIV veka. Nekoliko grobova otkrivenih u njenoj unutrašnjosti ukazuju na mogućnost da je to bila prozorima i portalima, jednostavne je i skromne obrade, mada se kod nekih primeraka uočava težnja ka dekorativnom oblikovanju.
    U prizemnim prostorijama kuća starog Trgovišta nalazile su se magaze sa trgovačkom robom, a možda i neke radionice. Za stanovaše su, izgleda, isključivo služile odaje na spratu. Pored izgleda i funkcionalne podele prostora u kućama, i sam urbanizam naselja ukazuje na njegov trgovački karakter. Između nizova zbijenih kuća u središtu se nalazio trg, gde su se, verovatno, ulivale sve glavne komunikacije naselja.
    Na dominantnom položaju iznad srednjeg dela naselja otkriveni su nedavno ostaci glavne gradske crkve. Bila je to jednobrodna građevina, širine oko 5 m, dužine 8,75 m, sa apsidom iznutra polukružnom, a spolja poligonalnom. Crkva je, po svemu sudeći, izgrađena u prvoj polovini XV veka, ali grobna crkva, verovatno neke značajnije porodice starog Trgovišta. Za razliku od zapadne nekropole, gde je raspon sahranjivanja veoma dug, ova je, izgleda, bila u upotrebi samo do polovine XVI veka.
    Mnogobrojni arheološki nalazi, otkriveni u toku višegodišnjih istraživanja nasellja i nekropole, predstavljaju nema svedočanstva o životu ovog nekad značajnog trgovačkog naselja. Nešto podataka čuvaju i spisi Dubrovačkog arhiva, koji govore o prosperitetu Trgovišta sredinom XV veka, za vlade despota Đurđa Brankovića. Iz tog razdoblja poznata su imena nekih domaćih i dubrovačkih trgovaca koji su ovde boravili i radili. Tako je zabeleženo da je u Trgovištu 1433. godine sastavio svoj testament dubrovčanin Radoslav Mirčić. S bogatim trgovcem Šainom Žunjevićem iz Jeleča sarađivali su 1439—1440. godine žitelji Trgovišta Vladislav Vlatković, Mšven Dobrojević i Rakac Bogišić. Oni su se udruživali s trgovcima iz Prijepolja i Pljevalja i međusobno bili garanti kod istih dubrovačkih kreditora. Šain Žunjević je poslovao i sa dubrovčaninom Damjanom Đurđevićem, koji je bio blizak dvoru despota Đurđa.
    Ova retka svedočanstva nedovolna su, na žalost, da se u punoj meri osvetli sudbina Trgovišta i njegovih građana. Vreme i ratovi izbrisali su gotovo sve tragove. U požarima su iščezla mnoga dokumenta i knjige, a s uništavanjem pisane reči gubilo se i sećanje. Od mnoštva, sačuvana je samo jedna knjiga, pisana u drugoj polovini XVI veka. Ne zna se gde je nastala, ali da je pripadala porodici Pribislalića iz Trgovišta svedoči sledeći zapis:
    Oiga kniga Mltš P^i(vi)sliika vk T^govicji ižs vi Riss podk kri- ioi1 svstis T^oice zovožk OonoKvrđHH, Gve pisihk Bh nvro 3 f (1592) ž(*kss)ci iprila G dkmk.
    Ova knjiga sa apokrifnim tekstovima i izrekama mudrih ljudi — starozavetnih proroka i starih Helena, Aristotela, Filona i Platona, dragocen je svedok o kulturnim stremljenjima stanovnika Trgovišta.
    Religiozna praksa i neposredne životne okolnosti žitelja Trgovišta, kao i putnika po ovim krajevima u doba turske vlasti, ilustrovani su osobenim, veoma zanimljivim dokumentima. To su zgrafiti, u vidu crteža i zapisa, urezani na stenama ispod Gradine, koji se na osnovu ispisanih godina pouzdano datuju u XVII vek. Najveći broj zapisa, grupisan u neposrednoj blizini pećinskog manastira, imao je za cilj da zabeleži posetu nekog putnika, najčešće sveštenika, što svedoči o ugledu ovog svetilišta. Neki među zapisima govore o nevoljama stanovnika Trgovišta, koji su se pred turskim nasiljem sklanjali u teže pristupačne pećine pod Gradinom, dok drugi, sklonjeni od očiju posmatrača, sadrže sasvim lične ispovesti. Zajednička im je svakako čar neposrednog saopštavanja pojedinačnog životnog iskustva, ali i širih socijalnih prilika. Slična svojstva imaju i crteži rađeni u duhu naivnog stvaralaštva, ponekad na samoj ivici potpune apstrakcije. Uzori zvanične umetnosti i ustaljeni obrasci hrišćanske ikonografije jasno se prepoznaju u brojnim predstavama Bogorodice, u nekim slučajevima prikazane sa Hristom u prirodnim udubljenjima stena što podražavaju konhu apside. Ako se imaju u vidu karakter i funkcija ovog kultnog mesta, ne iznenađuju česti prikazi svetaca-zaštitnika, likova u stavu molitvenog obraćanja, kao i kriptograma jasnog profilaktičnog značenja. Uz ovaj osnovni tok opaža se i drugi, koji svoje nadahnuće u izboru motiva pronalazi u popularnim vero- vanjima i predstavama, ponekad s primesama fantastike, što ovim crtežima daje svojstva etnoloških dokumenata. Napredak Trgovišta zaustavila su turska osvajanja, polovinom XV veka. Nedaleko od njega, turski vojskovođa Isa-beg Ishaković osnovao je novo naselje, koje je, za razliku od starog Trgovišta, nazvano Novi Pazar. Ulogu glavnog trga vrlo brzo preuzeo je novi grad, ali Trgovište tada nije zapustelo. Po svemu sudeći, ostalo je naseleno hrišćanskim stanovništvom. O intenzivnom životu naselja, koje se, istina, dalje nije širilo, svedoče brojni nalazi otkriveni u kamenim kućama. Neke od njih su u to vreme beć bile porušene, ali je ipak veći broj zgrada, obnavljan i pregrađivan, dugo ostao u upotrebi. U teškim godinama krajem XVII veka, kad su razoreni susedni manastiri Đurđevi stupovi i Sopoćani, staro Trgovište proživljavalo je svoje poslednje dane. Sudeći prema zapisu iz Sopoćanskog pomenika, konačno je zapustelo tek 1770. godine.

    Izvor: Naučno popularne monografije, 13, Stari grad Ras, autor Marko Popović, Beograd, 1987.