U Dubrovniku, kao i u dobrom delu Dalmacije, do početka 20. veka postojao je veliki broj onih koji su se izjašnjavali kao Srbi katoličke veroispovesti. Jedan od tragova takvog izjašnjavanja može da se vidi i u kalendaru “Dubrovnik” za prostu 1898. godinu.
Objavljujemo statistički deo ovog kalendara u kojem su, pored podataka o broju stanovnika u Dubrovniku i pripadajućim naseljima, između ostalog može videti i izjašnjavanje kojim jezikom se govori u kući.
Dubrovnik je (sa naseljima Gruž-Lapad, Brgat Gornji, Brgat Donji, Grbavac, Martinovići, Makoše, Buići, Petrača, Čelopeci, Čibača, Brašina, Zavrelje, Soline i Plat) po popisu iz 1890. godine imao 11.177 stanovnika. Od tog broja najveći broj su činili katolici (10.327), pravoslavnih je bilo 546, evangelista 221, Jevreja 79, muhamedanaca dva i jedan unijat, te jedan stanovnik bez verskog opredeljenja.
Na pitanje koji jezik govore u kući 9713 se izjasnio da je to srpski jezik, 716 talijanski, 384 mađarski, 285 nemački, 52 češki, 19 slovenski, šest poljski i dva ruski jezik.
Kalendar „Dubrovnik“ (ovaj broj je izašao 1897. godine, a za narednu 1898. godinu), štampan je na latinici i bavio se književnošću, istorijom, kulturom i politikom, a uređivao ga je (period: 1897-1903) Antun Fabris (1864-1904), dubrovački Srbin katolik. Saradnici Fabrisu na kalendaru „Dubrovnik“ bili su mnogi tamošnji ugledni Srbi katolici: Andra Murat, dum Ivan Stojanović (1829-1900), Marko Car (1859-1953), Vid Vuletić Vukasović (1853-1933)…
Kliknite na link da vidite originalni dokument: Dubrovnik, statistika iz 1890.
26. maj 2017. u 10:46
vojislav ananić
7. Ovo se može nazvati samo pjesničkom fikcijom, ali je i tada nesumnjiva potvrda pjesnikovog interesa za srpske teme. S druge strane Gundulićevi navedeni stihovi imaju stvarnu istorijsku osnovu, koje je i on mogao biti svjesan. Naime, pojedine stare plemenitaške porodice srpske postale su u izgnanstvu ili obični ratari („postadoše lafi ratarima”) ili ratnici za tuđi interes. To je slučaj i sa porodicom Rukavina u Lici iz koje su potekli čuveni austrijski oficiri i administratori, ali isto tako i veliki zločinci prema srpskom narodu, kome su etnički pripadali i na koga su se oborili u 20. vijeku. Među samim Rukavinama čuva se priča da su na putu iz Hercegovine ponijeli u rukavu „listine“ o svom plemstvu, izdate od srpskih vladara nemanjićke loze. Moguće je vjerovati da je Gundulić o sličnim slučajevima znao pa to pretočio u svoje sgihove.
Tako nešto u takvom obliku i takvom narodnosnom usmjerenošću ne postoji kod Gundulića kad je riječ o Hrvatima. Gundulić je u „Osmanu“, koji ima oko 1.000 stihova Srbima posvetio blizu 100, a Hrvatima svega nekoliko.
Kako je Gundulić ipak postao hrvatski pisac čujmo od hrvatskog kulturnog „pjelatnika” Rafe Bogišića („Danas”, Zagreb, 1988): „Konačna asimilacija Gundulića i njegov sveukupni ulazak u hrvatsku kulturu i književnost odigrao se na pragu novog vremena, a vrijeme preporoda.” Gundulić je, dakle postao hrvatski pisac tek onda kad je asimiliran.
Bavljenje srpstvom i srpskom istorijom ne znači da se Gundulić osjećao Srbinom, ali i rijetko pominjanje Hrvata svakako ne znači da je on pripadao hrvatskom etnikumu i hrvatskoj kulturi i književnosti.
Naveli smo primjer Ivana Gundulića, koga nije objektivna književna nauka stavila u sam temelj hrvatske književnosti već je to učinila politička volja u službi hrvatske nacionalne ideje. Pogledajmo još nekoliko sličnih primjera gdje su dubrovački pisci jasno dali do znanja da je njihova etnička svijest okrenuta ka srpskim stranama a ne hrvatskim, pa ipak su oni danas čak i u srpskim naraštajima prihvaćeni kao hrvatski pisci.
Prve sgihove umjetničke lirike napisao je Dubrovčanin Džono Kalić 1421. na listu neke carinske knjige i to ćirilicom.
Junije Palmotić u „Pavlimiru” i „Danici“, slično Gunduliću, evocira srpsku prošlost. Palmotić dodiruje i hrvatsku prošlost, ali u znatno manjoj mjeri i sa drugačijom emocionalnom određenošćy prema njoj nego prema srpskoj. Njegov Hrvat Hrvoje šekspirovski je mračan lik, spletkar, prevarant i ubica.
Motiv „Danice“ Palmotić je uzeo iz Ariosgovog spjeva „Bijesni Orlando”, a radnju je smjestio mjesto Škotske na dvor bosanskog kralja Ostoje. Na dvoru dolazi do sukoba Hrvoja „bana od Hrvata“ i dvojice braće Dubrovčana: Janka i Matijaša. Hrvoje i Matijaš se zaljubljuju u kraljevu kćer Danicu. Danica voli Matijaša jer je on izbavi od Tatara. Hrvoje nagovori kraljičinu „službenicu”, dvorsku damu, Jerinu da poradi na tome kako da nagovori Danicu da pođe za njega. Matijaš i Hrvoje se pogode za „fer“ igru i odluče da prepuste samoj Danici kome će izjaviti ljubav. Mjesto Danice Hrvoje podmetne Jerinu, obučenu u Daničine haljine. Kad dođu pod djevojčin prozor „Danica“, tj. Jerina u Daničinim haljinama, izjavi Matijašu ljubav i od tada Matijaša nestane. Njegov brat Janko javno optuži Danicu da je kriva za smrt njegovog brata. Hrvoje se prestraši da će se tajna otkriti ako Jerina progovori, zato Jerinu otprati s dvora i pratiocima naredi da je negdje usput u šumi ubiju. Kad su pratioci našli zgodno mjesto gdje će ubiti Jerinu, naiđe glasnik kralja Sigmunda Mihailo Svilojević i spase Jerinu. Svilojević i Jerina stignu na Ostojin dvor i zateknu kako se bore Janko i nepoznat čovjek, koji štiti Danicu. Dvoboj se prekine ali Svilojević zapodjenje borbu s Hrvojem. Hrvoje biva teško ranjen i na samrti sve prizna kako je bilo. Nepoznati borac koji je ukrstio mačeve s Jankom bio je Jankov brat Matijaš kome će kralj dati svoju kći Danicu za ženu a uz to i bansku čast.
Mavra Vetranovića hrvatska istorija književnosti uzima kao pisca izrazitih rodoljubivih stihova ali on nigdje nije iskazao pohvalu bilo kojem događaju iz hrvatske prošlosti, ili hrvatskom gradu kao što je učinio Beogradu, zovući ga „sva slavo krstjanska i častn ufanja“, nigdje se nije toliko emocionalno približio bilo kome „udesnom” mjestu hrvatske prošlosti kao što je sprskom Kosovu iako je bio savremenik Mohačke i Krbavske bitke.
Istoričar Mavro Orbini objavio je svoje „Kraljevstvo Slovena“ (II regno degli Slavi) 1601. godine. U njemu je Srbima namijenio 200 strana, Bugarima 100, a Hrvatima desetak-dvadesetak redova. On Hrvatsku naziva „dalekom zemljom“ a njega sada Hrvati hrvatskim povjesničarem.
Antun Sasin svoj rad „Razboj od Turaka“ vezuje jezikom i temom za srpsko zaleđe Dubrovnika. Sasin koristi poetiku srpske narodne pjesme, unoseći u svoje stihove. nrp. stalne epitete „utva zlatokrila”, „grozne suze” itd.
Džore Držić u njegove lirske stihove upleće motive i poetske slike iz srpske narodne lirske pjesme („Djevojka je podranila”).
Cilj nam nije da napravimo neku antologiju srpskog tkiva u dubrovačkoj književnosti, već samo da ukažemo na takve primjere, mada bi se, naravno, mogla napraviti i slična antologija.
Kako je onda Dubrovnik sa svom svojom sjajnom književnom, i uopšte, kulturnom prošlošću postao hrvatski grad i hrvatska baština? Desilo se to po političkoj volji koja je slijedila hrvatsku političku misao, u svom slučaju, bez hrvatskog državnog prava.
Hrvatska politička misao je u Dubrovniku mlada i ona se oštrije manifestovala tek 1893. godine. prilikom otkrivanja spomenika Ivanu Gunduliću. Njenu geneologiju u Dubrovniku je lako pratiti jer ju je pratila ondašnja štampa, brošure i rasprave druge vrste, zabilježile su je brojne javne ličnosti toga doba i to one sa odnjegovanom političkom, nacionalnom i književnom kulturom. 0 tome je pisalo i u „Dubrovniku” od 1896. br. 7: „Hrvatska misao nije, naravski, iznikla u Dubrovniku, gdje Bogu hvala, ni do danas nije uvriježena i gdje se jedva ko i sjeća hrvatskog imena, nego ta misao bi tek u novnje vrijeme amo od nekud uvedena po nastojanju ljudi, koji amo dođoše, štono reći trbuhom za kruhom.
Ti pioneri hrvatske misli u Dubrovniku ne bijahu tobož ljudi rodom iz Hrvatske, jer do nazad malo godina kod nasamo ne bijaše nastanjen ni cigli jedan Hrvat, a i današnji nema ih do u sve tri, četiri, a to su jedan knjižar, jedan knjigoveža, jedan pop i jedan trgovac, ljudi, koji istini na čast, ne ističu se ni najmanje širenjem hrvatizma, te bi im se u tom pogledu mogla slobodno primijeniti ona Dantova: ’Che visser senza infamia e senza lode’.
Barjaktari hrvatske misli u Dubrovniku bijahu u prvom redu neki Dalmatinci, činovnici i profesori, kojijem se malo docnije pridružiše i gdjekoji naš pop i fratar, a na vlastito mlađi učitelji, bili rodom iz našeg kotara ili iz gornje Dalmacije. Ovi mladi neiskusni ljudi ne poznajući istoriju naše male republike puštahu se lasno zavesti, a to još onda dok se u Arbanasima (kod Zadra, prim. S. B.) spremahu za učiteljsko zvanje.“
Poricanje srpskog jezika u Dubrovniku, srpske književnosti i srpskog imena već smo susretali kod najbližeg Štrosmajerovog saradnika, „Jugoslavena” Račkog kad on govori o Dubrovčaninu Ruđeru Boškoviću. Povremeno to čini i Kukuljević i drugi hrvatski javni i kulturni radnici koje je stala obuzimati ideja o hrvatskom politčkom narodu, kao što su npr. Mažuranić, Pavić i dr. Ipak je poricatelj bilo kojeg znaka srpstva u Dubrovniku, može se reći ppogramski i dosljedno, bio Marsel Kušar. Kušar je to učinio u svojoj knjižici, više pamfletu. „Dubrovčani, jesu li Hrvati?“ Ovaj profesor koji je u Dubrovnik došao sa strane, iz Zadra, preko Šibenika stao je preko falsifikata, i prećutkivanja činjenica koji ne idu u prilog njegovoj tezi, širiti hrvatsku nacionalnu ideju u Dubrovniku, upravo preko pomenute knjižice, izdane 1892. Cavtaćanin i Srbin katolik Valtazar Bogišić, ugledno naučno i književno ime, rekao je tada za ovu Kušarevu tvorevinu da je „ta knjiga jako pogibeljna u rukama jednog neznalice jer u njoj neće naći nego istinu umjetnički izvrnutu“.
Vatroslav Jagić je povodom te knjige rekao da se „stari Dubrovčani nisu htjeli identifikovati ni sa Srbima ni sa Hrvatima, jer u ono vrijeme nacionalna ideja sa sadašnjim shvatanjem bijaše nepoznata”, a Lujo Vojnović i Luko Zore, oba Srbi katolici, sasvim su razotkrili falsifikate Kušarevog pamfleta. Luko Zore je, npr. ukazao na gomilu mjesta gdje se Kušar služi falsifikatima. Hpp. pišući o Stulijevom rječnnku Kušar kaže da autor nigdje nije spomenuo Srbe. Zore je naveo mnoštvo mjesta gdje ih Stuli spominje.
Armin Pavić naziva dubrovačku književnost hrvatskom književnošću (Rad JAZU, 1875. sv. XXI) kao što će činiti sve potonje njegove kolege, istoričari hrvatske književnosti, bez obzira što nemaju oslonca za takvu tvrdnju u činjenicama. Pavić je ipak iskreno naveo razlog zašto je to učinio: „Kultus Gundulićev započe u one dane hrvatskoga književnoga preporoda kada se je narodu htjelo, da bude drugim evropskim narodom jednak, a u literaturi za tu svrhu nemaše ništa drugo gotova, nego djela Dubrovčana.“ Nošen hrvatskom nacionalnom idejom i oslijepio od nje da bi mogao vidjeti ono što svak vidi, Pavić je i srpske narodne pjesme, npr. čak i one iz kosovskog ciklusa, proglašavao hrvatskim narodnim pjesmama.
Armin Pavić je proglasio da su narodne pjesme koje je Vuk sakupio „hrvatske narodne pjesme“ i da boj na Kosovu nije nikakav srpski boj, nego saveznička bitka protiv Turaka. Istovremeno Pavić je zamjerio Stojanu Novakoviću da je njegova zbirka narodnih pjesama o Kosovu dobila „onaj vrlo dosadan ton srpske eksluzivnosti”, dodavši da je to bio, zapravo, „saveznički” boj u kojem su se borili Bosanci, Hercegovci, Hrvati i „ugarska gospoda”. Novaković mu je odgovorio: „Ta za Boga, i Srbi i Turci i Mađari misle tako, kako pesme pevaju, da su Srbi na Kosovu propali. „Saveznički boj” postao je boj kosovski tek nakon članka dr Franje Račog.“ Novaković je u polemici s Pavićem istakao navode Ilariona Ruvarca koji je argumentovano oborio teze o „savezničkoj“ bici na Kosovu i naveo stihove iz, tobože, originalne pjesme o Kosovu na koju se Pavić poziva:
„Da ja ne bih izostao od vojske Lazara kneza,
„Od ugarske gospode i od braće Ugovića.”
„Dobro jutro da Vam je, lijepa ugarska gospodo.“
..To će glave padati ove ugarske gospode.”
„U kritiku teksta, kaže Novaković, on se ne upušta, očevidan falsifikat on ne opaža, njemu nije praznina što se ne spominju Srbi, samo kad se spominju Ugri. Ako će narodna pesma i spominjati Ugre kao tobožnje saveznike, kako može biti da nikako ne spominje Srbe kao glavnu silu?“
Stojan Novaković zaključuje nakon opširnije analize Pavićevog krunskog argumenta pomenutih stihova: „Prema svemu što se može misliti o boju kosovskom i prema naravi narodne pjesme, ja mislim da su u gornjim stihovima „ugarska“ na mesto „srpska” prost falsifikat, po svoj prilici hotimičan i od prepisaoca” (Pavića, prim. S. B.).
Dimitri]e Ruvarac je na duhovitiji način demantovao Pavića. On je naveo jedan motiv iz kosovskog ciklusa koji je obrađen u srpskoj narodnoj pjesmi i u Dubrovniku, ističući pitanje kako bi tek taj motiv izgledao u „Zagorju hrvatskom”.
26. maj 2017. u 10:47
vojislav ananić
8. Srpska obrada:
„Car Lazare sjede za večeru,
Pokraj njega carica Milica.
Veli njemu carica Milica:
Car Lazare srpska kruno zlatna.”
Dubrovačka obrada (kraj 17. v.):
„Na prozoru sjeđaše Milica Lazara kneza.
I š njom bjehu na prozoru dvije rođene kćerce svoje
Pođe ti im Milica kćercom svojjem govoriti:
Ljepotije Lazara među zetim pogledati,
Ma bih dala Milica moje u glavi crne oči
Da je Vuče Branković ili Miloš Kobilović.”
Narodna pjesma iz Hrvatskog Zagorja:
„Bom šel na planince.
Na strme gore,
Bom slišal od daleč,
Zagorske zvone.
Pa če je neseo,
Le paj joj neso.
Sej dolgo ne bodi,
Da pojdem za njo!“
Hrvatski istoričar Vjekoslav Klaić, koji svakako spada u red onih kojima je neuporedivo draža nacionalna propaganda od istine godine 1893. Sastavio je „Hrvatsku pjesmaricu“, koju je izdala Matica hrvatska. U toj pjesmarici našle su se mnoge srpske narodne pjesme kao što su: „Golubice bela što si nevesela”, „Dunave, Dunave, tija vodo ladna“, „Lepa Pava u kovilju spava”, sve, naravno, kao hrvatske narodne pjesme. Međutim, tu se našla i pjesma „Rado ide Srbin u vojnike” za koju je, očito, Klaić pomislio da je narodna, jer se svuda pjevala kao takva. Tu pjesmu je, međutim, napisao srpski pjesnik iz doba romantizma prota Vasa Živković.
Kad je Matica hrvatska izdala zbirku narodnih srpskih pjesama pod hrvatskim imenom došlo je do žestokih reakcija sa srpske strane, pa naravno i od Srba katolika iz Dubrovnika i okoline. Antun Fabris je 1897. u „Dubrovniku” osudno postupak Matice hrvatske u prilogu „Apoteoza Srpstva”. Reagovao je na to prisvajanje i Lujo Vojnović iste godine stavljajući pod lupu hrvatski odnos prema Srbima. „Mi (Hrvati) smo svjetlost, vi (Srbi) ste tmina. Mi smo nosioci zapadne kulture, vi ste neotesani istočnjaci (…) tako smo mi, Hrvati, zvani da vas osvojimo u ime kulture, da omekšamo vaše runjavo srce, da obasjamo vašu intelektualnu tminu.“ Postupak Matice hrvatske imenovao je i Hrvat Vatroslav Jagić kao „šovinizam hrvatske braće”, a katolički paroh dum Ivo Rajić objavio je 1896. u „Dubrovniku” članak pod naslovom „Na znanje Matici hrvatskoj” u kojem je objasnio kako su narodne pjesme koje je on 1884. sakupio kao srpske postale kad su predane Matici „hrvatske“. Srpske narodne pjesme slao je i dum Pero Marković na adresu Matice hrvatske i one su, kao i Rajićeve, izdane pod hrvatskim imenom.
Franc Miklošić je smatrao bugarštice hrvatskim narodnim pjesmama, ali su njegove tvrdnje odbacili Vatroslav Jagić, Medo Pucić, Konstantin Jiriček i dr. Rječitije ga je demantovao hrvatski pjesnik sa Hvara Petar Hektorović u svom „Ribanju i ribarskom prigovaranju”, gdje se kaže da se te pjesme kazivaju „srpskim načinom“.
Sve to ne smeta hrvatskim književnicima, književnim istoričarima i kulturnim djelatnicima da u novinama, u časopisima, na radiju i TV tovore kako Srbi nemaju ni narodnih pjesama nego su im ih dali, eto Hrvati, pri čemu se pozviaju upravo na pomenuto izdanje Matice hrvatske u prošlom vijeku.
Djela Mate Vodopića i Augustina Kaznačića izišla su u izdanju „Srpske dubrovačke biblioteke”, za njihovog života, 1878. ali se oni nisu nigdje oglasili protiv toga da ih u Dubrovniku uvrštavaju u srpske pisce. Za hrvatske istoričare književnosti, istoričare i kulturnu javnost uopšte među Hrvatima, oni su bez svake sumnje hrvatski pisci. To što su postali silom, nikog ne zanima. Tu silu je naznačio, prema svjedočenju dum Ivana Stojanovića, i sam „hrvatski” pisac, dubrovački biskup Mato Vodopić. „Sinci, rekao je Vodopić, sila nam je da budemo Hrvati, i to valja biti ako nećeš da te mnogi progone, premda ni mi u djetinjstvu, ni naši oci, ni naši djedovi nijesmo znali za to ime“.
Dubrovčani su knjižicu Marsela Kušara „Dubrovčani, jesu li Hrvati?“ nazivali remek-djelom izvrtanja, a list „Dubrovnik“ je zabilježio postupak sličan Kušarevom Juraja Bijankinija, čelnika pravaša u Dalmaciji za vrijeme zasjedanja Dalmatinskog sabora.
„Časnom zastupniku Bijankiniju nije bilo dosta da je u Saboru izazivao općeniti smijeh i rug, kad je na svoj način tvrdio da je slavni Tomazeo Hrvat, nego je sličnu budalaštinu izvalio u zadnjem broju (23) „Narodnog lista“ gdje se nije stidio da izreče i ovu debelu, da je, naime, plemenito srce velikog Šibenčanina neprestano kucalo za svoj hrvatski narod. (…) Današnji se naraštaj još lijepo spominje kako je slavni pokojnik mislio i pisao o Hrvatima i Hrvatskoj“.
Šibenčani, Hrvati, su se poslije Drugog svjetskog rata lijepo ,.odužili“ svome sugrađaninu, pjesniku Nikoli Tomazeu, na taj način što su po preporuci hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora nabacili konop oko bronzanog vrata Tomazea i srušili njegov spomenik u šibenskom parku. Izgleda da su se Šibenčani specijalizovali za skidanje bronzanih glava srpskih pjesnika, svojih sugrađana, jer su isto postupili i sa spomenikom Simi Matavulju, koji je bio postavljen pred osnovnom školom, na mjestu koje je udaljeno koju desetinu metara od onog gdje je stajao spomenik Tomazeu. Učinili su to neposredno pred ovaj zadnji srpsko-hrvatski rat. U Siminu bronzanu glavu hrvatski oružnici su pucali i u Islamu Grčkom. Nešto slično su radili i sa spomenikom srpskog pisca Vladana Desnice u Benkovcu i u Islamu Grčkom. Desnicu Hrvati inače zovu hrvatskim piscem, ali im to nije smetalo da mu oskrnave grob u porodičnoj crkvi Sv. Georgija, takođe u Islamu Grčkom.
Hrvati su u nekoliko navrata u toku druge polovine 19. i u 20. vijeku osporavali uopšte postojanje Srba u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Srbe, njihov jezik i književnosg osporavali su kad bi god povjerovali da to mogu, ali kad bi se našli u stisci i sami tada su im Srbi izranjali iz .,mraka‘ i postajali im braća. Ideolog čišćenja srpskog imena u Hrvatskoj, a kasnije i bukvalnog čišćenja ovoga naroda, uz Antu Starčevića, bio je don Miho Pavlinović. 0 toj pojavi istoričar Jeremija Mitrović šiše u svojoj knjizi „Srpstvo Dubrovnika” (str. 165). „Sve što su ovi Srbi katolici prinosili opštoj stvari, po Pavlinoviću je bilo hrvatsko. Sve što se pisalo o Dubrovniku i ppe i sada, bilo je pisano hrvatskim jezikom i uzdizalo hrvatsku književnost. Ako bi, recimo, Srbin Valtazar Bogišić poslao kakve knjige Zagrebu, to bi se odmah obeležilo kao znak njegovog hrvatstva i nigde se ne beleži da to čnni jedan Srbin odan jugoslovenskoj misli. Sve ono pohrvaćivanje, dakle, na prostoru od mora do Drine, provodilo se u duhu velikohrvatske propagande, na isti način, sa istom bezobzirnošću i to uvek uz poviku protiv velikosrpstva.”
Stanje jednog duha koji je dugom propagandom prema Srbima i srpskom jeziku izgrađen u Hrvatskoj, u svim slojevima društva, možda prikladno ilustruje napis u „Crvenoj Hrvatskoj“ organu dubrovačkih pravaša koji je prenošenje kostiju Vuka Stefanovića Karadžića iz Beča 1897. ovako popratio:
„Vuk Stefanović Karadžić ima tu zaslugu da je u Srba hrvatski jezik podigao na stupanj književnosti. On je među Srbe stanuo uvađati hrvatski književni jezik. Što više on (Vuk) isti priznaje da je jezik, što ga je uzeo, hrvatski a ne srpski. Nema toga srpskog delije koji može pobiti ovu tvrdnju, pošto je sam Vuk tako rekao i izjavio.”
Autor ovih redova imao je prilike u toku proteklog srpsko-hrvatskog rata da sluša u ranim jutarnjim časovima svakog dana na hrvatskom radiju emisiju iz jezika koja se, čini mi se, zvala „Učimo hrvatski”. Čujem da hrvatska školska djeca često podučavaju roditelje hrvatskom jeziku. Svakako zanimljiv sociolingvistički fenomen!
IZVOR: Svetozar Borak, SRBI KATOLICI, Novi Sad, 1998.
1. oktobar 2018. u 08:16
goran vojinovic
sve sto govori o poreklu srba,a nije u zvanicnoj istoriji koja je stvorena pre 150-200 godina je netacno…sve sto govori o hrvatima je tacno…eto…ende