Poreklo prezimena, selo Begluci (Drvar)

2. septembar 2013.

komentara: 0

Poreklo stanovništva sela Begluci, opština Drvar. Prema istraživanju Petra Rađenovića „Unac“ iz 1933-34. godine.

 

Begluci počinju od sastavaka Une i Krke i protežu se odatle dalje u južnom pravcu. Granice su im: do severa ugao što ga čine korita Une i Krke na ušću ove poslednje, do istoka korito Krke, do zapada korito Une i Sredice. Prema jugu nema prirodno izražene granice. Na toj strani se nadovezuju na Begluke Osreci, a da se ne može ni po čemu primetiti gde jedni prestaju a drugi počinju. Na celoj svojoj zapadnoj granici Begluci se graniče s Likom. Do ličke granice, pokraj Une i Sredice prostrle su se ravne, dobre i duboke zemlje, koje hrane glavni deo sela. Ostala zemljišta su brdovita i kamenita s plitkom zemljom.

Oranice nose ove nazive: Sastavci, Tuk, Član, Luka, Palučak, Jezerce, Ešanovica, Graovište, Njiva, Do, Brežina, Dočić, Zavođe, Žila, Okruglica, Šajatovica, Dolovi, Njive, Grobljice, Gaj.

Livade: Bare, Okrajci, Polje.

Pašnjaci: Brdo, Krčka Strana, Drage.

Vode: Una, Krka i Sredica teku granicom sela. U Župi ima još nekoliko malih izvora, a na Brdu i Krčkom Brdu nema nigde žive vode osim vrela na Uvalama. Mlina ima na Sredici i na Krci. Begluci nemaju nigde planinskih livada, pa onda ni koliba.

Selo je razbijenog tipa. Deli se na tri kraja: Župu, Brdo, Krčko Brdo. Krajevi se raspadaju na omanje grupe kuća. Najveći i najstariji deo sela je Župa. Do okupacije sve su kuće bile tu, samo jedna bila na Brdu i dve na Krčkom Brdu. Danas ih je na Brdu 23, na Krčkom Brdu 10. Celo selo ima 85 kuća.

Groblja su tri: Gornje Groblje, Donje Groblje i Grobljice. Donje je najstarije. Tragovi starine primećeni su na Glavici pored Une. Tu je nađena stara zidana grobnica, a u blizini i temelji nekakve davnašnje zgrade.

O imenu sela nema kakvih naročitih pričanja. Ali to se već i samo sobom kaže otkuda je to ime. Ovde su morali biti begluci, tj. zemlje koje su begovi obrađivali sami sobom, razume se uz kulučenje kmetova, a sav je rod s ovih zemalja pripadao samo begu. Ovde su između svih okolnih desetak sela najbolje zemlje, pa je i prirodno da ih je beg zadržao za sebe.

 

Poreklo porodica.

Rađenovići (13 k.) slave Đurđevdan. Oni su od Rađenovića u Osrecima i prezivaju se Gešićima po babi Geši. Preselili su ovamo u Begluke pre kojih 80 godina, kada im je u Rađenskoj Župi zbog naglog množenja otešnjala zemlja.

Vejini (14 k.) slave Vasilijevdan. Doselili su iz Dalmacije pre 150 godina. Ovo prezime su dobili po nekoj svojoj babi, Veji. Stevan Vejin, starac od 93 godine pričao nam je 1907 g. o prošlosti svoje porodice: „Moj đed Teja (Teodor) doselio iz Mokrog Polja na nekoliko godine pred „kalajski rat“ (tursko-austriski rat 1788—91) sa svojih pet sinova i stanio se u Srbu, upravo u Neteci. Kako nije imao zemlje, dade dvojicu sinova u najam, jednoga Puvačama, jednoga Vojvodićima, a jedan mu, moj otac, bno zidar. Tako su ova trojica izrađivali i hranili onu drugu trojicu, dva brata i oca. Iza rata kada granica puče Sredicom i Neteka osta pod Austrijom, Teja prijeđe na tursku stranu, u Begluke. Zakući se ovdje i stane zametati blago, a sve zaradom one trojice sinova. Dobro ga je sreća pratila i za 10 godina zavrže 200 glava sitnog blaga, ovce n koze. Dočuje prkoški kapetan kako je Vejin u Beglucima ozgodnio pa pođe da ga ucijeni. Metnu na njega 100 talijera ucjene, a uzgred ucijeni i još 5—6 ljudi s manjim ucjenama. Teja nije imao tih novaca pa zažmiri i kriomice prijeđe preko granice (vele da su tada spaljivali Bosanca kad bi ga uhvatili da prijeđe preko granice) i kod trgovca Jurića u Srbu uzajmi 77 talijera. Za to mu je u proljeće na Đurđevdan morao dati 50 ovaca s janjcima i dvije krave s teocima. Kapetan primivši pare stade dalje da zanovijeta: „Čuo sam, vira je, da u tebeka ima krilat konj.“ „Nema, beg, oklen krilat konj, nije ga tica legla!” „Ima, bre, ima, ili krilatoga putalja ovamoka ili glavu!“ Teja mu dovede putalja i kapetan ga primi, iako je bio bez krila. Poslije jedno 40—50 godina beg im uze praviti neprilike i uzimati im više nego ga ide. Sada Vejinn napuste ovo kućište u Župi i prijeđu drugom spahiji, gore na Brdo. Negđe kasnije povrate se dva odjeljenika opet na ono staro kućište, a ostali ostadoše na Brdu“.

Pilipovići (19 k.) slave Alimpijevdan. Oni su od Pilipovića na V. Cvjetniću. Jedan njihov ogranak nastanio se ovde. Neke kuće Pilipovića imaju predevak Gajići, po pretku Gaji.

Novakovići (4 k.) slave Aranđelovdan. Privedeni su pre 100 g. s Popine u kuću Ožegovića koja je bila u Rađenskoj Župi, kod čardaka. Od ovih su privodaka svi Novakovići u Beglucima i Osrecima.

Kovačevići (2 k.) slave Stevanjdan. Poreklom su s Popine. Njihov predak došao je ovde pre 80—90 g. kao najamnik pa se posle zakućio.

Kneževići (3 k.) slave Nikoljdan. Prešli su ovamo s Malog Cvjetnića pre 80 g., kada im je tamo već postalo tesno.

Trbulini (6 k.) slave Đurđevdan. Doselili su ovamo pre kakvih 120 g. iz Srba, gde ih takođe ima nekoliko kuća. Otuda prebegne jedna kuća ovamo da im sin ne služi u vojsci.

Bokan (1 k.) slavi Nikoljdan. Predak im Maksim preselio ovamo pre 130 g. s Osredaka.

Kecmani (5 k.) slave Vartolomijevdan. Ovde su već oko 150 godina. Svakako da su došli ovamo ili iz Unca ili iz Bjelajskog Polja. Najpre došao ovamo neki Šošo Kecman. Od njega su svi ovi današnji Kecmani i dobili su po njemu predevak Šošići. Iznajpre su bili bez zemlje n kuće te se pribijali uz druge jače kuće kao najamnici. Docnije dođoše i oni do zemlje i okućiše se.

Bjelić (1 k.) slavi Vasilijevdan. Priveden pre 40 g. u kuću Ivančevića iz Vrtoča.

Rodići (7 k.) slave Aranđelovdan. Dve kuće su im od Rodića na Cvjetniću i došli su ovamo na nekoliko godina pred bunu. Ostali su od Rodića u Trubaru, iz Dolova. Ovi su još ranije doselili ovamo.

Đilasi (6 k.) slave Nikoljdan. Žive na Krčkom Brdu. Doselili ovamo na kojih 10—15 g. pre bune s Očngrija, gde im je zbog velikog množenja bilo već otešnjala zemlja. Pre njih su se na onom kućištu gde su oni danas izmenile u kratkom vremenu tri porodice: Starčevići, Rodići i Ševe. Starčevići se otselili nekuda u Krajinu rasuli se na nekoliko strana, Rodići n Ševe prešli na Osretke.

Miljuši (4 k.) slave Jovanjdan. Pre 130—150 g. naselio se ovde Stevan Miljuš iz Srba. Ovo se zvalo Jasikova Dolina. Pre Miljuša nnje ovde niko drugi živeo. U Borju iznad Krke bilo tada krupno i gusto borje. Od Krke mogle su ovce izići do navrh Kosa a da ih nigde sunce ne dohvati. Vakufljani sekli ovde građu za kuće i spuštali je niz Krku n Unu do Vakufa. Stevanu Miljušu poumirala muška deca. Već pod starost rodi mu se zadnji sin. Nadene mu na krštenju svoje ime: Stevan, a prozove ga još i Vučenom, ne bi li mu tako kako ostao u životu. Ovaj mu sin zaista ostane i on dočeka od njega sedam unuka, pa još da i oženi najstarijeg unuka.

 

IZVOR: Petar Rađenović – Unac. NASELJA I POREKLO STANOVNIŠTVA (knjiga 30) – SRPSKI ETNOGRAFSKI ZBORNIK (knjiga LVI), Beograd 1948.

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.