Digitalizovana knjiga: Selo Bosut u Sremu (1706-2006)

16. jul 2013.

komentara: 5

Portal Poreklo, uz dozvolu autora Mikice Ilića, daje vam link ka digitalizovanoj knjizi: Selo Bosut u Sremu (1706-2006), koja predstavlja pravi primer i putokaz onima koji bi da se upuste u sastavljanje monografija o svom zavičaju.

Na preko 600 stranica ove knjige, sabrani su brojni podaci, dokumenti i fotografije iz istorije ovog sremskog sela, a posebno ističemo deo koji se bavi poreklom bosutskih porodica (str. 219-285) u kojima je autor iskazao veliki istraživački napor. Između ostalih, Mikica Ilić obradio je sledeća prezimena:

Starosedelačke porodice (doseljene iz Mačve u Bosut u 18. i 19. veku: Miražić, Sedlarović, Brodalić, Živanić, Lukić, Krstić, Malešević, Budimirović, Starčević, Obradović, Vučetić, Ćurušković, Budimčević, Lazović, Perunović i Petrović…

Doseljeničke porodice koje su došle u Bosut pre Drugog svetskog rata: Turudić, Budečević, Tufegdžić, Belić, Žakić, Stanić, Jokić, Dabić, Dakić, Papić…

Doseljeničke porodice koje su došle u Bosut posle Dugog svetskog rata: Mihajlović, Ivić, Stanković, Domčić, Kuzmanović, Nikolić, Badžić, Đurđević, Petrić, Mutavdžić, Drajić, Aćimović, Kvačanović, Minić, Ilić, Ercegovčević, Subotić, Đurić, Kolarević, Crepajac…

Preporučujemo svima da pročitaju stranice ove vredne monografije, tako što ćete da kliknete na sledeći link:

Mikica Ilić: Selo Bosut u Sremu (1706-2006), monografija

Komentari (5)

Odgovorite

5 komentara

  1. Slobodanka

    Da li moze da se naruci knjiga Mikice Ilica – “Selo Bosut u Sremu” u stampanoj formi?

  2. Svi zainteresovani za knjigu “Selo Bosut u Sremu” mogu da kontaktiraju autora na imejl adresu: [email protected]

  3. vojislav ananić

    OSNIVANJE SELA BOSUTA
    (1706-1745)

    Na mestu gde se danas nalazi selo Bosut nije postojalo organizovano naselje sve do početka XVIII veka, ali su ovi predeli bili delimično naseljeni.
    U srednjem veku je Srem ulazio u sastav Ugarske, dok je celo područje oko Morovića, u koje je ulazio i lokalitet na kojem se danas nalazi Bosut, pripadalo plemićkoj porodici francuskog porekla Ajnard. Postoje pretpostavke da je i tada egzistiralo naselje u okolini današnjeg Bosuta pod nekim od sledećih imena: Međurečje, Popadić rudina, Vlah selo ili Hamzov. Godine 1477. u posedu tvrđave Rače su između ostalih i mesta označena kao Hamzov i Bosut.
    Zabeleženo je u raznim izvorima da su se početkom XV veka na ušću Bosuta u Savu, na veoma nepristupačnom terenu, nastanili brojni bogumili iz Bosne. Oni su se tu verovatno sklanjali pred poterama bosanskih velikaša. Bogumili nisu priznavali crkvenu vlast i nisu plaćali desetinu. Papa Ivan XXIII je stoga ovaj kraj stavio pod svoju direktnu kontrolu, kako bi suzbio dalje širenje jeresi. Mačvanski ban, Ivan Marot, kao veliki zaštitnik i zadužbinar katoličanstva, iskorenio je bosanske bogumile nastanjene u donjem toku reke Bosuta i njegovog ušća u reku Savu.
    Najstarije sačuvano svedočanstvo o naseljavanju Bosuta ostavio je učitelj Danilo Delić, rodom iz Like, koji je službovao u Bosutu pre Prvog svetskog rata. On je prikupio i sredio kazivanja starijih meštana, koja su se prenosila s kolena na koleno. Delićeve beleške su kasnije unete u školski letopis i tako su sačuvani dragoceni podaci vezani za osnivanje sela i doseljavanje prvih porodica.
    Prema Delićevom zapisu, prvi doseljenici su stigli na ušće reke Bosuta u Savu oko 1706. godine. Ušće je tada bilo obraslo gustim šipražjem i neprohodnom šumom. Osim toga, ceo kraj je bio močvaran i nezdrav, pa su uslovi za život bili veoma teški. Ipak, prvi doseljenici, izbeglice iz Mačve, podnosili su nedaće bez roptanja, jer su iza sebe ostavili još teži život pod turskim zulumima.
    Većina doseljenika se nadala povratku u Srbiju kada Turci budu proterani, ali se to čekanje odužilo jedan vek, sve do Prvog srpskog ustanka 1804. godine. Kada su izgubili nadu u brz povratak, doseljenici su počeli tridesetih godina XVIII veka da krče šume i grade prve kolibe.
    Neposredno po doseljavanju, Bosućani su živeli u stalnom strahu od turskih upada. Ljudi su stanovali u porodičnim zadrugama po kućicama napravljenim od šiblja i blata, bez odžaka i prozora. Pokućstvo je bilo oskudno, samo najnužnije stvari koje su mogle da se ponesu u bežaniji. Niko nije obrađivao zemljište, već su se svi bavili ribolovom i stočarstvom. Ishrana je bila slaba, a smrtonosne bolesti veoma česte.
    Selo se postepeno širilo pravcem jugoistok – severozapad, od ušća Bosuta u Savu, pa nadalje uzvodno, desnom obalom reke Bosuta. Prvi naseljenici su gradili svoje kuće na najvišim mestima u današnjoj Savskoj ulici, koja su najduže odolevala poplavama.
    Bosut se naseljavao u talasima posle austrijsko – turskih ratova u kojima su Srbijanci učestvovali uvek na strani Austrije: 1683-1699, 1716-1718, 1736-1739, 1788-1791. godine. Najveći talas naseljavanja Bosuta iz Mačve desio se posle propasti Prvog srpskog ustanka 1813. godine.
    O naseljavanju Srema Dušan Popović piše da je naročito jak priliv doseljenika bio iz zapadnih krajeva: iz Like, Banije i Korduna, u vremenu od 1756-1774. Južni Srem, tzv. Posavlje, naseljeno je pretežno Srbima iz Srbije, naročito posle 1739, 1788-1790. i 1812- 1813. godine.
    Državna vlast u Sremu naredila je popis „vlastelinskih dobara, kmetova i njihovog imetka”, pre donošenja urbara od 22. maja 1737. godine. Tada su popisana: prezimena porodica, imena starešina kuća, čak i poneka njihova karakteristična osobina koja ih je činila prepoznatljivim, zanimanja i položaji na vlasti seoskih domaćina, bračno stanje, broj oženjenih, neoženjenih, obudovelih, zatim broj stoke, površina obradive zemlje, livada, vinograda i šljivika, posedovanje vodenica, gostionica i sl. Od 125 naselja popisana su 102 sela, dok za 23 mesta, među kojima je i Bosut, nema podataka.
    Dušan J. Popović u svojoj knjizi „Srbi u Sremu do 1736/7 – istorija naselja i stanovništva” govoreći o naseljavanju Srema, pominje na nekoliko mesta šanac Ušće, odnosno Bosut. O kretanju broja stanovnika i kuća u Bosutu on piše:
    „Bosut (Ušće) – 1733. imao je 14 domova sa 44 duše, od kojih je bila 21 muška, a 23 ženske. 1734. imao je 20 domova. 1756. imao je 15 domova, a potpadao je pod račansku parohiju, 1766. 18, a 1791. 37 domova sa 403 duše. 1810. imao je 42 doma, a 1808. 410 duša.”
    Na mapi Srema iz 1730. godine ucrtan je i šanac Bosut. Godine 1733. domova sa po dve duše bilo je 4, a najviše je u jednom domu bilo do 5 duša. U to vreme Bosut je bio čisto srpsko selo.
    Mesto Bosut se pominje u zvaničnoj crkvenoj prepisci u jednom aktu od 8. avgusta 1732. godine. U tom spisu je izjava sveštenika Zaharija Damnavića u kojoj on pominje devojku Martu, ćerku pokojnog bosutskog vojvode, koja je predala „memorial” protiv vojvode Gavre Monasterlije. Ona tvrdi da joj je vojvoda obećao ženidbu pred Zaharijom, koji ih je blagoslovio. Otac Zaharije, međutim, izjavljuje da je pre nekoliko godina večerao u domu Martinih roditelja na Bosutu, ali da tada nije bilo reči o ženidbi
    Svedočanstvo o naseljavanju Bosuta ostavio je i Bogoljub Poznanović u knjizi „Sveoci narodnog predanja oko groba Filipa Višnjića”: „U godinama kad se je Rača doziđivala, bi i na ušću Bosuta šanac dignut, te je i nazvan „Šanac – Bosut”.
    U zvaničnim austrijskim dokumentima mesto koje se nalazilo u Vojnoj granici nazivalo se šanac, a naselje u Provincijalu selo. Mesta uz granicu su podizana kao šančevi za odbranu od upada neprijatelja. Dokaz da je Bosut bio opasan šančevima jeste potes jugoistočno od sela pod imenom Šančine. Na čelu svakog šanca se nalazio austrijski oficir ili podoficir.
    Iako je najveći broj doseljenika u Bosut došao iz Mačve, ostalo je zabeleženo da se nekoliko porodica naselilo iz Semberije. Takođe, tri srpske uskočke porodice naselile su se 1723. godine u selo Bosut, u Donju posavsku granicu, gde ih je primio graničarski hadnađ.
    Posavska vojna granica se protezala uz reku Savu, od Gradiške do Rače. Delila se na Gornju, Srednju i Donju granicu. Donja ili Sremska granica je imala kapetanate u Rači i Moroviću. Posle sklapanja Beogradskog mira 1739. godine Sremska granica je produžena kraj Save, sve do Zemuna.
    Prema nekim izvorima jedan broj doseljenika u Bosut je stigao iz okolnih sela. Selo Čipanovčić je naseljeno, prema legendi, u XVI veku i nalazilo se nedaleko od današnjeg sela Višnjićeva. Čipanovčić je raseljen 1750. godine odlukom Petrovaradinske pukovnije, zbog čestih poplava kojima je bio izložen. Jedan deo stanovništva preselio se u Bosut, koji je tada već bio formiran, drugi deo u Adaševce i Kuzmin, a najveći broj se naselio u novoosnovano selo Grk. U blizini Višnjićeva danas postoji potes Čipanovci.
    U „Protokolu vizitacije crkava, škola, klira i pravoslavnih hrišćana Eparhije Sremske” od 25. oktobra 1756. godine, stoji zapisano da je te godine šanac Ušće (Bosut) imao svega 15 kuća.
    Za vreme Vojne granice iz sredstava graničarskog građevinskog fonda i besplatnim kulučenjem graničara, podizale su se sve državne zgrade u Krajini: oficirski stanovi, barutane, škole, parohijski domovi, zatvori, opštinske štale i druge javne građevine.
    U Bosutu su ispočetka od javnih građevina jedino postojali graničarski čardaci i zgrada austrijske vojne komande. Podizanje seoskih zgrada neophodnih za funkcionisanje sela izvršeno je tek oko 100 godina posle prvih doseljavanja u šanac Ušće. Centar Bosuta se formirao na mestu gde se danas nalazi osnovna škola. Tu su podignute: crkva, zgrada opštine i škola. Nešto kasnije su podignuti: stanovi za učitelja i beležnika, štala sa bikovima i nerastovima za priplod, a između dva rata i zdravstvena ambulanta sa javnim kupatilom. Sve ove zgrade su bile na prostoru današnjeg školskog dvorišta, neposredno uz ušće Bosuta u Savu.

    Izvor: Mikica Ilić, SELO BOSUT U SREMU (1706 – 2006), monografija, Sremska Mitrovica, 2012.