Kulize – rodovi koji slave sv. Mratu

13. jul 2013.

komentara: 21

Sveti Stefan DečanskiPortal Poreklo objavljuje studiju Radoslava LJ. Pavlovića  “Kulize (poreklo i starina)”, objavljenu u Glasniku Etnografskog instituta Srpske akademije nauka 1952. godine.

 

 U OVOJ STUDIJI OBRAĐENA SU SLEDEĆA PREZIMENA:

Agbaba, Akmadža, Aleksić, Antonijević, Atmadža, Bajić, Belojević, Biševac, Bogdanović, Božić,  Borovac, Bošković, Branković, Brkić, Broćić, Bubalović, Bugarac, Vasiljević, Vasić, Veka, Vekić, Veselinović, Vitorović, Vukadinović, Vukojičić, Vukomanović, Vuletić, Vulićević, Vučković, Gavrilović, Galogaža, Gligorijević, Gočmanac, Grbović, Guzić, Drakula, Drakulić, Dulović, Đaić, Đekić, Đerić, Đokić, Đurčić, Živančević, Žiža, Žiževac, Žura, Zakić, Ivanović, Ilić, Jaćimović, Jaćović, Janićijević, Janković, Jevtić, Jevtović, Jojić, Jovanović, Jović, Jovićević, Jovičić, Jocić, Kalember, Karović, Kelja, Keljić, Knežević, Kobić, Kovačević, Kostić, Krivorečanin, Krnac, Krnčević, Krstić, Kuzmanović, Kuleza, Kulezić, Kuliza, Kulizić, Kuluzić, Kurepa, Lazarević, Lalović, Lepenac, Lisičić, Lukić, Luković, Mazalica, Maksić, Malkić, Malkićanin, Marković, Mastila, Mijatović, Mikić, Milanović, Milenković, Miletić, Milić, Milićević, Milojević, Milovanović, Milosavljević, Milutinović, Minić, Mionić, Mitrović, Mišić, Mladenović, Mrnjavčević, Mrnavčić, Nešić, Nešović, Nikolić, Novaković, Pavličević, Pavlović, Panović, Peličić, Pelčić, Petrović, Ponorac, Popadić, Prža, Pržica, Prolić, Rajičević, Radenković, Radivojević, Radovankić, Radovanović, Radomirović, Rakić, Ratković, Raca, Ružić, Rumenić, Savić, Saula, Saulović, Sekulić, Simić, Simidžija, Simidžić, Simionović, Simović, Simonović, Smilić, Sovrla, Sovrlić, Sokolović, Sretenović, Stanisavljević, Stanković, Stanojević, Stević, Stemenčić, Stojanović, Tavrić, Tambura, Tamburić, Tanasković, Taralija, Taralić, Timotijević, Todorović, Tomić, Topalović, Trifunović, Trošanović, Trošić, Turudija, Ćeranac, Ćirković, Ćoparić, Urošević, Filipović, Cincarević, Cincović, Čviša, Čkaut, Čkautović, Čkonja, Čuljović, Čukuranović, Čulić,  Džidža, Džidžović, Šljivić, Šabić, Šaša, Šviša, Šiljokapić, Škaut, Škautović, Škona, Štavljanin

_________________

 

Prilikom ispitivanja naselja i porekla stanovništva u Podibru i Gokčanici (u leto 1926), zabeležio sam u selu Kovačima kod Kraljeva (Rankovićeva) među izumrlim rodovima i Kulize. Slavili su sv. Mragu (11/24 novembra). U selima Crvnju i Dobroj Bukvi u Gokčanici žive Ponorci što slave sv. Mratu. Za njih i njihove raselice kaže se da su Kulize. Tako u Podibru i Gokčalici, prema narodnom shvatanju, Kulize su svi rodovi što slave sv. Mratu.

Antropogeografski ispitivači i razni drugi pisci zabeležili su veliki broj porodica Kuliza u raznim oblastima Jugoslavije. Navešću sledeće primere.

Kulize (Milićevići, sv. Mrata) u selu Biševu u Rožaju (na gornjem Ibru). Danas u selu su samo četiri kuće, a ranije su naseljavali „celo selo“. Davno su se doselili iz Kuča u Crnoj Gori. Njihovi srodiici koji su se odavde iselili pre osamdeset godina u Mitrovu (u Štavici) nazivaju se Kulizama. Iz Biševa Kulize su se selile „od zuluma“ na sve strane: u Štavicu, okolinu Novoga Pazara, Ibarski Kolašin, Srbiju”. U Ibarskom Kolalšnu i Štavici nazivaju se Biševcima. Nadimak, prezime izvedeno je od imena selu iz koga su se doselili. )

Biševci, Kulize (10 k., Mitrovdan) u Tenjkovu.

Biševci (5 k., sv. Mrata) u Ras(t)u i jedna njihova kuća (sv. Mrata) u Manasu.

Kulizići (4 k., sv. Kralj, sv. Mrata) u selu Rajetiću.

Lalovići, Radomirovići i Jovanovići (5 k., sv. Mrata) u Belanskoj.

Đekići (Jovanovići, Minići, Milanovići i Petrovići 8 k., sv. Mrata) u Vidovu.

Rumenići (2 k,, sv. Mrata) u Dmitrovoj Reci.

Kulize (Sovrle, Sovrlići 6 k., sv. Kralj, sv. Mrata, Mina) u Kutnju. Saselili su se iz Plakaonipe u Rogoznu. Daljim su poreklom iz sela Burlata u Ibarskom Kolašinu, odnosno iz Biševa. U Kopaoniku kažu za njih da su „mimo svet, sebični, raduju se zlu svoga komšije”. Njihovi krvni orodnici su Sovrlići (3 k., sv. Mrata) u oelu Kosuriću više Đurđevih Stubova kod Novog Pazara.

Sovrle, Sovrlići (sveštenička po- rodica, sv. Mrata) u Novom Pazaru izumrli su. Bili su iz Kosurića i od Sovrla. Među nestalim rodovima u selu Vrbi u Podibru zabeležili smo i Sovrle, Sovrliće (sv. Mrata). Bili su iz Kutnja i od Kuliza, Sovrla.

Kulize (Biševci 14 k., sv. Mrata) u selu Burlatu. Neki su se odavde iselili u Spance, selo između Kuršumlije i Blaca u Toplici.

Kulize (7 k, sv. Mrata) u selu Vrbi u Ibarskom Kolašinu. Njihovi srodnici su: Vrbljani (Janićijevići 9 k., sv. Mrata) u Gornjem Korilju više Zvečana. Jedna njihova kuća je u Donjem Korilju, a dve kuće su u rudarskom naselju Zvečanu. Slave sv. Mratu. ) Ovi Vrbljani „vole goste i razgovore. Oni najbolje čine muabet“, kažu za njih u Srbovcu, Bugariću niže Kosovske Mitrovice.

Kulize (Bogdanovići i Miletići 5 k., sv. Arhanđeo) u Polazima u Deževi. Doselili su se iz neke Kule ili Kuline negde u Starom Vlahu, pa su se, „po selu iz koga su došli, nazvali Kulize“. Tamo su slavili sv. Mratu, pa kako su „pali na krv“ promenili su slavu. Broje sedmo koleno od doseljenja. Prema našim istraživanjima oni su iz sela Sasa na Goliji. Selo Sase je na Kulini nad Saškim Potokom. Kulizama su se zvali i u starom kraju (u Sasu). Njihovi srodnici su: Kulize (3 k., sv. Arhanđeo) u selu Banjskoj (na padinama Golije). Oni su se davno krenuli „zbog krvi“ iz sela Kulizina (iz Kulizinog Sela) u Moravičkom Starom Vlahu i nastanili se u Sjeničkom Polju. Otud su se povratili u stari kraj i nastanili se u selu Dajićima (u blizini Kulizinog Sela), a otud su prešli na današnja mesta, negde u prvoj polovini 19 veka. Iz Banjske neki njihovi srodnici „spustili su se u Moravu”. „Prema nepouzdanom predanju njihova je starina negde u Crnoj Gori“. Saznali smo da su ove Kulize iz Kulizina (Kulizinog Sela) izbegli u sjeničko selo Gornju Sugubinu i nastanili se na brdu (na vencu planine Javora), koje se „po njima“ zove Kulizino Brdo.

Kulize i Bogdanovići (3 k., sv. Arhanđeo) u Polokcima u Deževi.

Kulize (Jovanovići 2 k., sv. Arhanđeo) u Pnući (u Prćenovi).

Kulize (4 k., sv. Arhanđeo) u selu Slatini. Svi su u Raškoj.

Kulizići (Đerići 7 k,, Đurđevdan) u selu Trmbasu u Lepenici najstariji su doseljenici „iz Arnautske“. Ovde su se doselili kz Grošnice u Gruži. )

Kulizići (Stojanovići, Antonijevići, Mikići, Radovanovići i Jovičići 16 k., sv. Mrata) u Gornjoj Sabanti (u Levču) u kraju Kulizama. Doselili su se iz Kolašina (Ibarskog Kolašina) u vremenu 1737 do 1787.

Kulizići (2 k., sv. Mrata) u Beloševcu u Lepenici. Doselili su se takođe „iz Kolašina (Ibarskog Kolašina).

Jocići (1 k., sv. Mrata) u Lapovu u Lepenici. Doselili su se iz Dragoševca u okolini Jagodine (Svetozareva) od Veselinovića.

Kulizići (Ilići i Petrovići, Mratindan) u selu Poljanicama (u okolini Rudnika u Šumadiji). Doselili su se iz Užičkog okrua.

Kulizići (Mratindan) u selu Ugrinovcima u istom tom kraju. Doselili su se iz Ježevice u Užičkom okrugu (iz Ježevice ispod Jelice u okolini Čačka).

Pavlovići (11 k.) u Milakovcu, Rajičevići (4 k.) u Ravanici, Nešovići (3 k.) u Godačici i Grbovići (10 k.) u Glediću; svega 28 kuća, sv. Mrata. Doselili su se „iz sela Kuliza u Sjenici“. Svi su u Gruži.

Kulize (12 k., sv. Arhanđeo letnji 13/26 jula) u Velikoj Trešnjevici. Doselili su se sa Kosova pre 200 godina” .

Jovanovići, Kulizići (10 k., sv. Mrata i sv. Arhanđeo) u selu Loćiki. Doselili su se sa Kosova, Laba.

Veselinovići (12 k., sv. Mina, Mrata) u Dragoševcu. Doselili su se iz okoline Vranja. Njihovi srodnici su Jankovići, Kulizići (8 k., sv. Mina, Mrata) u selu Kalenovcu.

Milosavljevići, Kulizići (6 k., sv. Mrata, Mina) u Lukaru. Doselili ou se s Kosova. Saznali smo da su ove Kulize potomci „beratskog” kneza Milosava Kulize iz Velikih Pčelica u Levču i da su baštine ovoga Kulize bile u selu Motriću u Levču i u Lukaru. Krvni srodnici Milosavljevića, Kulizića su: Kulizići (18 k., sv. Mina, Mrata) u selu Šantrovcu. Doselili su se iz sela Vukanje (u Jastrepcu) pre 140 godina, a daljim su poreklom sa Kosova. Prema našem saznanju ovi Kulizići su „dobre gazde“. U kući se svađaju, tuku; „teraju (sude) po sudovima”. O samom nadimku Kulizići ispitivač govori ovako: „Zanimljivo je da se većina rodova koji slave sv. Minu, Mratu (24 novembra po n. k.) prezivaju Kulizići. Narod veruje da je i Vuk Branković od Kuliza i da je slavio istu slavu. Po ovome se drži da su svi svetominci potomci Vuka Brankovića „Kulize“, pa otuda i prezime Kulizići“. Svi navedeni rodovi su u Belici (u okolini Svetozareva).

Markovići, „Kulize” (z k., sv. Mrata) u selu Stojniku u Jasenici. Doselili su se „od Sjenice“.

Brankovići (8 k.) u Maloj Drenovi. Doselili su se iz Srema. Nazivaju ih i Kulize i smatraju za kosovske „brankoviće“. Slave sv. Kralja a preslavljaju Preobraženje. Preslavu su odskora uzeli.

Drema našim istraživanjima Brankovići su samo povratnici iz Srema. Tamo su izbegli u vreme propasti Karađorđeve Srbije 1813. Poreklom su iz Štave kod Kuliza. U Štavi kod seoske crkve je veliki sabor o Preobraženju. Kako sveci Mina i Mrata nemaju odgovarajuće prekade u letnjem delu godine, iseljeni Štavljani, „da ne bi bili bez prekade kao Vuk Branković“, pod pritiskom okoline, uzimaju za prekadu Preobraženje. Preobraženje je samo uspomena na veliki sabor (kod crkve) u sgarom kraju. Brkići (Kulize 1 k., sv. Kralj) u selu Županjevcu. Ispitivač ne govori ništa o poreklu. Oba roda su u Levču.

* * *

I drugi pisci beleže Kulize: … „Ljudi ima i sad koji se zovu Kulize a za turskoga vremena u Šapcu je bio jedan trgovac Jakov Kulizić” . )

M. Đ. Milićević vršio je kao malu anketu o slavljenju sv. Mrate, pa mu je iz Kruševačke nahije odgovoreno: „Za mratince se svuda drži da su rđavi ljudi i zovu ih Kulize. Doselili su se iza Kopanonika iz Stare Srbije”. Sveštenik Vićentije iz Ježevice (ispod Jelice) odgovorio je ovako: „Mratinci slave i pominju samo sv. Mratu; za Minu, Vitora i Vićentija ne znaju. Poreklo svoje dovode od kralja Vukašina. Mnogi ih zovu Kulize, što je ime poružno, a šta upravo znači ne znam. Ovde se drži da među mratincima uvek ima mnogo rđavih ljudi. Priča se da je Kraljević Marko ostavio sv. Mratu zbog očina zločinstva i uzeo Đurđevdan, krsno ime svoga ujaka vojvode Momčila, koji je bio Drobnjak.” 

Kulize u Kruševačkoj nahiji, po svemu sudeći, doseljenici su iz Raške (iz okoline Novog Pazara). Daljim poreklom su, kao što smo gore naveli, iz Moravičkog Starog Vlaha.

Prema narodnoj pesmi, dva Mrnjavčevića gradila su crkvu u pustoj planini Jelici;

„Crkvu grade dva Mrnjavčevića,
U Jelici u planini pustoj,
Pokrivaju jelovijem klisom…“

Prema predanju i narodnoj pesmi koja se čuje ispod Jelice (u okolini Trnave), crkvu (hram sv. Jovana Krstitelja) u Stjeniku (u planini Jelici) podigla su tri Mrnjavčevića:

„Crkvu grade tri Mrnjavčevića,
Crkvu grade krstitelj Jovanu,
U Stjeniku kršu velikome,
U kol’jevci b’jelih sokolova,
Sred Jelice visoke planine.
Crkvu grade sobom nadgledaju
Ban Uglješa i vojvoda Gojko
I sa njima Vukašine kralju.
Nastojava Trišo neimare.
Danju zida, noću ne počiva,
Već dovlači pjesak i kamenje.
Hoće braća u boj sa Turcima,
Pa im valja vojsku da ‘pričeste…

Mrnjavčevići nisu mogli podizati nikakvu crkvu u Jelici, jer nisu nikad držali taj kraj. Mi pomišljamo da su malu crkvu „u Stjeniku kršu velikome” magli graditi daleki preci današnjih Kuliza, „potomci Mrnjavčevića”, stanovnici sela Ježevice ili nekog drugog sela u okolini.

M. Đ. Milićević govori ovako o Milosavu Kulizi, knezu iz Levča: „Teško mi je, a moram da pomenem i jedno zločinačko ime, ‘samo da nikoga pravda ne mimoiđe. Priča se u Levču da je u selu Pčelicama (Velikim Pčelicama) bio nekakav carski beratlija Milosav Kuliza. Od 1813—1815 postane on knez u Levču.

Kao takav, pohvatao je, vele, jednom (jamačno za vreme Hadži-Prodanove bune) 70 prvih ljudi iz Levča i oterao ih kao buntovnike u Beograd paši.

U Beogradu se tada nahodio i Knez Miloš, pa videći tolike ljude povezane na pravdi Boga, rekne mu: — Milosave, od Boga ne našao! zašto činiš to od svoje braće?

— E, tako Miloše, odgovori Kuliza: — ja moje ovčice strižem, a ti kad stečeš svoje, striži kako znaš drugojačije; ja ti se neću mešati.

Docnije, kad se svršio rat 1815, Kuliza je poginuo kod oela Slatine. Niko nije ni pitao ko ga je upljeskao (ubio) i zašto.“

Svakako da je pesniku Đ. Jakšiću bila poznata ova „priča“ koju je objavio M. Đ. Milićević, a moglo se dogoditi i to da je ovo predanje, o istom knezu i njegovom teškom zločinu, Jakšić sam lično čuo i zabeležio u narodu. Bilo kako bilo, tek Jakšić „grmi“ protiv narodnog izdajnika:

Glavaš:
Što je, još začet, učio
Špijunski zanat oca nakaznog,
Jer znadi, dušo, tvoje maćehe
Pređašnji muž je bio Kuliza.

Spasenija: Kuliza ? …

Glavaš:
Jeste on
Koga sa grozom narod spominje!
Ta on je porod srca njezina
Pokvaren izmet zlobe očeve
Što je okove teške opremajuć’
Neorećnoj braći roda oopstvenog
U srce ovome sinu ulio
Pretvorstvo, zlobu, lažu, prevaru”.

Prota Sg. Dimitrijević slušao je da kulizama (tako) zovu izvesna sela na okomcima Kopaonika prema Ibru, a i izvesnu porodicu na Kosovu. Priča se za njih da su oko kosovske bitke (1389) činili Turcima neke usluge, te su im docnije data bila od njih naročita prava i oslobođeni su bili od državnih dacija. Imali su, vele, sultanski ferman urezan u pločici od srebra, koju su im turske vlasti u poslednje vreme opadanja i degeneracije Turske oduzele, da bi ih lišili tamo upisanih izuzetnih prava. O njima, pa i o njihovim raseljenim u druge” krajeve, postoje one zajedljive plemenske pošalice više nego između drugih… Opet mislim da i ona prekorna kazivanja o mratinštacima (što slave sv. Mratu), pa i ova kazivanja o kulizama (tako) i dovođenje preslave u vezu s Vukom Brankovićem (Tavrići, rod u Levču; Naselja II, 492), nije ništa drugo, nego ostatak onih izdvojenih pogleda narodnih na njihove daleke pretke Sase rudare koji su sa sobom donosili i deo mitološkog kulta sv. Martinu, a koji su, kao stranci, mogli biti neutralni u toku onog jednovekovnog prelaženja vladanja u turske ruke, pa steći i ime kuliza (tako) što u narodu zvači ulizica, nametljivac, špijun“.

Sela: Ostraće, Parlin Potok, Vrujci, Simičište, Kratina i Zaselje (u kmetiji Lešku na Ibru) nalaze se na stranama Kopaonika okrenutim Ibru. Pored ostalih rodova, u njima žive i Kulize (Biševci i dr. prezimena), doseljelici iz Biševa u Rožaju. Ne samo u ovom kraju, već u celom Kopaoniku, nema sela koje se zove Kulize. Priča „o izvesnoj porodici Kuliza na Kosovu“, potseća donekle na priču o podizanju crkve u Štavi (u Kopaoniku) koju je objavio Mih. Riznić.  Možda se priča o Kulizama sa Kosova odnosi na Babušane (Novaković) iz sela Babuša u okolini Uroševca na Kooovu. „Oni su, prema predanju, hranili tursku vojsku pred kosovsku bitku”. „Nije poznato da su se ikad zvali Kulize.“ „Babušani (Novakovići) su doseljedici iz okoline Kooovske Mitrovice; možda iz Mitrovačkog (Ibarskog) Kolašina.“ Slave Đurđic. Nema razloga da se Kulize smatraju kao potomci starih rudara Sasa, kao i to da su nadimak Kuliza dobili kao stranci, koji su možda ostali neutralni u toku onog jednovekovnog prelaženja vlasti u turske ruke; mogli su to biti i starinci koje druge, pa i srpske narodnosti. Kao što ćemo videti docnije, Kuliza je nadimak neslovenokog porekla, koji se javlja znatno ranije od dolaska Turaka, među stanovnicima primorskih gradova u latinskom i slovenskom obliku i u svom prvobitnom pravom značenju. U ovom značenju srećemo ga i danas.

U boju kod Novog Pazara 1809. zarobljeno je „od Kulizine familije“ muško dete po imenu Marko i sad je u turskoj vojsci miralaj” (pukovnik). „Ovakvi su dosad održali otomansko carstvo”.

U katastihu crkve sv. Nikole u Bijelom Polju na Limu u kome su zabeleške od 1719 do 1771, vidimo da su u toku 18 veka u Bijelom Polju živeli i Kulizići. Danas onamo nema njihovih potomaka.

U Kopaoniku i susednim oblastima zabeležio sam veliki broj porodica Kuliza.

Starinci su:

Sekulići (Jovanovići 16 k., sv. Mina) u selu Semetešu (u Kopaoniku). 0 njima ima priča da su bili „bezbožnici”, „u nekakvoj drugoj veri“ i nisu poštovali „srpske” praznike. Priča se kako je pop (daleki predak Sekulića) vro žito na guvnu na sv. Ćirika letnjeg (u julu). Pored guvna naišao neki putnik (po nekima to bio sv. Sava), pa ukorio popa što radi praznikom. „Ćirik neka ćiriče, a ja ću da vršem“, odgovorio pop. Provalila se zemlja, u dubinu utonuo pop i ceo vršaj, i stvorilo se jezero (današnje Semeteško jezero). Posle voda izbacila popovu kapu u Ibar u Popovom Polju u selu Rudnici.

Iz Semeteša došla su 1880 tri brata Sekulića u Toplicu. Jedan brat se nastanio u Blacu. Njegovi potomci su Sekulići (2 k., sv. Mina). Druga dvojica otišla su u Prebrezu. Onamo su njihovi potomci Sekulići (3 k., sv. Mina). ) Posle rata 1914—1918 neki Sekulići iz Blaca otselili su se u Lab i nastanili se u Gornjem Sibovcu. i Gornjoj Lapaštici (2 k., sv. Mina).

Maksići (1 k., sv. Mina i mali sv. Arhanđeo 6/19 septembra) u Krivoj Reci u Kopaoniku. Imaju predanje da su vrlo stari i da su živeli u selu „u vreme cara Lazara”. Danas je u selu samo jedna kuća, a ranije je to bio jak i veoma razgranat rod. Odavde su se mnogi iselili u Podibar, trsteničko Pomoravlje, Kruševačku Župu i Rasinu. Na njih se odnosi svo što smo zabeležili u Krivoj Reci: „Kulize su kulizile Turcima, vlastima uopše“. Jednom Turci iz Kruševca dođu u selo da odvedu dve sestre, obe lepe devojke. One su pobegle iz kuće i sakrile su se na tavanu seoske crkve. Turci su ih uzaludno i dugo tražili, i ne bi ih pronašli, da ih ne „prokaza” nega od Kuliza. Turci ne uspeše da odvedu devojke, pa zapališe crkvu, i u njoj obe devojke izgoreše. Priča se da je, nekako pred rat 1912, došao odnekud neki seljak da „prosi“ milostinju za podizanje crkve. Krivorečani su „pisali“ priloge, a skupljač ih je pažljivo beležio, zahvaljivao priložniku, a odbio je da primi irilog „od Kulize“ (Maksića).

Prilikom kaznene ekspedicije u oktobru 1942, Kriva Reka je ljuto nastradala. Neprijatelj je opljačkao, popalio selo i pobio preko 680 stanovnika. Porušena je, a po tom zapaljena i stara seoska crkva. Na sam dan pogibije nevinog stanovništva venčao se u ovoj crkvi jedan od Maksića iz sela. Bio je to poslednji čin koji je sveštenik obavio u ovoj crkvi. Danas Krivorečani kažu: „Prokleti Kuliza zagvori nam crkvu“. Ovome dodaju da Prilikom opšte nesreće od Kuliza nije niko nastradao. Tek dva, tri dana docnije neprijatelj je ubio starog oca mladoženjinog. „Bila je to jedina žrtva iz kuće Maksića.“

Raselice Maksića su:

Maksići (3 k., sv. Mina, mali sv. Arhanđeo n sv. Sava) u Velikoj Grabovnici (u Kopaoniku).

Maksići (1 k., sv. Mina) u Novom Selu, takođe u Kopaoniku.

Maksići (2 k., sv. Mina i mali sv. Arhanđeo) u Jelakcu (ispod Željina).

Maksići (1 k., sv. Mina) zanatlija (kovač) u Brusu.

Maksići (1 k., sv. Mina i mali sv. Arhanđeo) u Vojmilovićima (Dubravama) u Kopaoniku.

Maksići (3 k., sv. Mina) u Aleksandrovcu u Kruševačkoj Župi. Od ovih Maksića jedan priložio neko zemljište aleksandrovačkoj crkvi u Kožetinu; kažu da je to učinio „zbog nekog zlog dela“.

Simidžije, Simidžići (1 k., sv. Mina) u Ploči (ispod Željina).

Simidžije, Simidžići (sv. Mina) u Dublju i Bresnom Polju u okolini Trstenika. Jedno su s njima Kulizići (10 k., sv. Mina) u Počekovini. Oni su „mimo svet, zli ljudi i globadžije” (zelenaši). Jedan seljak iz susednog sela Stopanje ovako ih dalje opisuje „oniski ljudi, dežmekasti i crnomanjasti“.

Šabići (sv. Mina) u Globoderu u Rasini.

Filipovići (z k., sv. Mina) u Novom Selu kod Vrnjačke Banje.

Bubalovići(Stamenčići, Popadići i „Borovci” 12 k., sv. Mrata i mali sv. Arhanđeo) u Gračadu i Bubalovići (Jevtovići i Đurčići 5 k., sv. Mrata i mali sv. Arhanđeo) u Vranešima. Doselili su se „iz Bubalove Reke“, Bubalovca (izvor, potok i zemljište u Krivoj Reci), najpre u susedne Otroke, a odatle su prešli na današnja mesta. Ogranak ovog roda: Džidže, Džidžovići, Krivorečani (sv. Mrata i mali sv. Arhanđeo) u Gračacu su izumrli. Bili su „zli“ ljudi.

U selu Dražnju u Smederevskom Podunavlju žive Čulići (Mijatovići, Mišići, Milići, sv. Mrata). Doselili su se iz Starog Vlaha u doba ustanka (1804). ) Prema našim istraživanjima oni su Kulize! Imaju i drugi nadimak; Žiže, Žižavci (od imena selu iz koga su se doselili; Žižavci niže Baljevca u Ibru). Prema kazivanju jednog stanovnika Dražnja oni su „mimo svet, sebični, gledaju samo sebe“.

Njihovi srodnici su Pavlovići (Dulovići, Karovići i Čuljovići) u selu Đakovu na Đakovačkoj Planini (u Studenici). Onamo nastanjuju „zaseoke”: Križevac, Sretež, Vodovade, Vrtače i Strmoglavicu. „Stara i mnogoljudna porodica raseljena je po mnogim zaseocima u okolini. Davno su se doselili iz Crne Gore. Slava sv. Mrata“. )

Od Pavlovića su:Pavlovići (2 k.) u Rasgištu i (6 k.) u Selištu i Jovićevići (1 k.) u Baljevcu. ) Svi su u okolini Đakova i svi slave samo sv. Mratu. Pavlovići (2 k., sv. Mrata) u Matarugama.

Čuljovići (3 k., sv. Mrata) u Ratini.

Jovićevići (1 k., sv. Mrata) u Ribnici. Svi u Podibru. Jovićevići su „ljuti“ ljudi. Zabeležio sam slučaj krvne osvete između svih Jovićevića i Jaćovića, doseljenika iz Dramića u Raškoj. Oba roda žive u Ribnici kod Rankovićeva.

Dulovići (1 k., sv. Mrata) u Rankovićevu.

Dulovići (2 k., sv. Mina) u Donjem Stanovcu na Kosovu (u okolini Vučitrna).

Čuljovići (2 k., sv. Mrata) u Prnjavoru kod manastira Ljubostinje. Svi su iz Đakova i od Pavlovića.

Ćoparići, Stankovići, Saule i Broćići (6 k., sv. Mina) u Budilovini ispod grada Koznika na Rasini. Davno su se doselili iz Hercegovine.

Saula, Saulović (sv. Mina; Mata, gostioničar) u Brusu iz Budilovine od Saula.

Stankovići (6 k., sv. Mina) u selu Ljubin- cima u Kruševačkoj Župi. Doselili su se iz Budilovine od Ćoparića, Stankovića.

Kulize u Kovačima kod Rankovićeva bili su „od Deževe“, daljim poreklom nz Starog Vlaha (moravičkog). Poslednji potomak Marko Kuliza umro je „pre sedamdeset i više godina”. I danas se priča o velikom i uređenom imanju ovog „bogataša“.

Ponorci (Vukomanovići, Milojevići, Ružići i Mionići 15 k., sv. Kralj, sv. Mrata i Petrove poklade 14/27 juna) u Crvnju i Dobroj Bukvi u Gokčanici. Iz Ostatije u Moravičkom Starom Vlahu izbegli „zbog ubistva u Ponore ispod Čemerna (u Studenici).“ Odatle izbegli „zbog ubistva Turčina” u Masloševo (u Jasenici). Tu su proveli neko vreme, pa su se krenuli natrag. Jedni su se nastanili u Miločaju (u Rudničkom Pomoravlju), drugi u Kurilovu (današnjem Gračacu) kod Vrnjačke Banje, a treći su došli u selo Rogavčinu iopod Željina i tu su se najmili za čuvare vinograda manastira Studenice. Odatle su prešli, po savetu rođaka Manojla i Nikole, studeničkih kaluđera, u Crvanj. Odavde oe neki otsele u Cerje (u Gokčanici), a otud pređu u Dobru Bukvu.

Njihove raselice su:

Ponorci (6 k., sv. Kralj, sv. Mrata) u selu Brezni. Poznati su kao najimućniji rod u selu. Sam Jovan Ponorac ima preko stotinu glava ovaca n oko pedeset grla krupne stoke, a sem toga mnoge i dobre njive, livade, prostrane pašnjake i velike zabrane.

Mionići i Milovanovići (4 k.), u Gotovcu;

Mionići, Ružići i Jaćimovići (4 k.) u Kruševici;

Jaćimovići i Ružići (2 k.) u Ribnici;

Panovići (2 k.) u Ratini. Ovi slave sv. Mratu, prekađuju Petrove poklade. Svi su u Podibru.

Ružići (1 k. sv. Mrata i Petrove poklade) u Vojmilovićima u Kopaoniku. Prešli su iz susednog Crvnja na kupljeno zemljište.

Milojevići (1 k., sv. Mrata i „ženina” slava sv. Alimpije) u Pupavnu (u Kopaoniku). Prešli su „na miraz” iz susednog sela Dobre Vukve (u Gokčanici) od Milojevića.

Topalovići (7 k,, sv. Mrata) u Čumiću (u Lepenici). Doselili su se neposredno iz Ponora u Studenici.

Lukovići i Simovići (8 k., sv. Mrata) u Lipovcu u Gruži. Doselili su se takođe iz Ponora.

Kuleze, Kulezići (32 k., sv. Mrata, sv. Stevan Dečanski) u selima Pričinoviću i Prnjavoru u Mačvi. Doselili su se „davno od Rudnika“ (u Šumadiji).

Kuluzići (2 k., sv. Đorđe) u Dolovu u Banatu. Pominju se prvi put 17 92. Doselili su se iz Pančeva.

Kuluzići, stanovnik. Pančeva 1842.

Kuluzić (slava sv. Đurđe) u Kovinu u Banatu. Oni su od dolovačkih Kuluzića.

Kulize u Novom Pazaru. „Nika Kuliza, trgovac i narodni dobrotvor“ bio je iz nekog sela u okolini. Umro je 1909 i sahranjen je u gradskom groblju kod Petrove Crkve. Za života odredio je kuću novopazarskoj crkvi. Ova kuća razorena je prilikom jednog bombardovanja u prošlom ratu. Danas se „kućni plac“ blizu gradske crkve zove Kulizina Kuća.

Gavrilovići, Smilići, Miletići, Milići, Tomići, Tanaskovići, Malkići (Malkićani), Kneževići (Mitrovići, Đokići), Stevići (Jovići), Nešići, Lazarevići, Vitorovići, Milenkovići, Vuletići i Vučkovići (46 k., sv. Mina i prekada „Bogojavci” — Bogojavljenje) u Štavi (u Kopaoniku).

Mih. Riznić objavio je predanje o podizanju crkve u Štavi. Prema tom predanju, „Mrkša, vojvoda, cara Lazara, nadgledao je rad u kopaoničkim rudnicima iz kojih se vadilo srebro i zlato“, pa je „iskopano blago slao u Gnjilane i Novo Brdo da se tamo kuje novac”. Mrkša je „podigao ovoj dvor“ u blizini Štave i „crkvu u Štavi”. „Zbog svoje veštine, blaga i poštenja“ Mrkša je dobio od sultana „zlatnu čašu, srebrno posuđe i ferman, po kome je njegova i njegovih sinova sva zemlja od Kopaonika pa do Jastrepca, Toplice i Beloljina.“

Đ. Sp. Radojičić je ukazao na istorisku osnovu ovog predanja. Prema Radojičiću, Mrkša, „vojvoda cara Lazara“, to je Mrkša Sićevski iz Sićeva u Metohiji (u okolini Istoka), koji je podigao crkvu u Štavi „trideset sedam godina posle Kosovske bitke“ (1426) Vojvoda Mrkša Sićevski pominje se u Vučitrnskom ugovoru od 1426, a kao mrtav za vlade despota Đurđa.

Ilarion Ruvarac objavio je tri zapisa iz jednog rukopisnog jevanđelja Štavske crkve, koje se čuva u manastiru Beočinu u Sremu. U zapisu patrijarh Arsenije IV Jovanović priča, kako 23 aprila 1726 godine „prihodi u selo Štavu u dom Miluevića Miloša“. U drugom zapisu govori kako je 26 jula 1736 došao u „počateni dom ćir Miloša Miluevića“. Treći zalis odnosi se na samo jevanđelje. )

Izvanredno je zanimljivo kazivanje Kuliza u Štavi da su potomci „Mrkše, vojvode cara Lazara“ (vojvode Mrkše Sićevskog) i „kralja Vukašina, oca Kraljevića Marka”. Ove dve ličnosti se ponekad mešaju. Prema predanju, Mrkša je nadgledao rad u kopaoničkim rudnicima, a „za Vukašina” bilo je devet samokova na Lukovskoj Reci (od Lukova do Merćeza). Prema predanju dve porodice Kuliza doselile su se u isto vreme (pre Kosova) iz Štavice (na gornjem Ibru), i po oblasti, iz koje su došle, nazvale su naselje koje su zaonovale — Štava. I danas Štavljani, kao i njihovi krvni srodnici u susednom Seocu, dele se na dva ogranka: Kneževiće (Mitroviće i ‘Bokiće) i Malkiće, Malkićane (Steviće, Vuletiće, Tomiće i dr.).

Mrkšin srodnik i predak današnjih Stevića, Jovića u Štavi bio je vrlo vešt kopaonički rudar, pa je sultanu poslao na dar jabuku od zlata salivenu. Za tog Stevića, Jovića kaže predanje „da je, kao vrlo venšt livac, učio rudare u nekakvom sultanovom rudniku tamo negde preko mora u Aziji.“

Preci Kneževića (Đokića i Mitrovića) u Štavi bili su nasledni knezovi pod Turcima. Svaki knez je imao po tri velika imanja: u Beloljinu u Toplici, u Štavi i u Vitošu (današnjem selu Vitošu u blizini Štave). U ranija vremena živeli su veoma ugodno i bezbrižno u velikim zadrugama. Na pr. zadruga Simiona Kneževića u Štavi imala je 76 članova. Kosta Knežević, Simionović, star 50 godina (1937), iz Zakuta u Labu, n unuk ovog Simiona, priča da je njegov ded slavio slavu „sedam“ dana, a da su toliko slavili i njegovi mlađi, sve do pre pedeset godina. Činjene su obimne pripreme da se slava što bolje proslavi. Ranije su, kaže Kosta, naši Kneževići išli pred slavu radi kupovine vina u Orahovac kod Prizrena. Vino su kupovali iz tamošnjih „vinograda Nemanjića“. Za ribu saragu odlazili su u Skadar, a za rakiju („najbolju”) išli su u Matejevac kod Niša.

I o ovim Kulizama u Štavi čuju se one priče da su bili „bezbožnici” i u „nekakvoj drugoj veri“, pa nisu poštovali „srpske“ svece i radili su na „srpske“ praznike. Neki štavljanin, pričaju, bio je tako bogat i živeo u tolikom izobilju da nije znao šta će „od mnogoga dobra“, pa je na svojoj vodenici sagradio kolo od zlata. Orao taj bogataš na „Lazaricu“ (Lazarevu subotu). Naišao neki putnik, pa ga ukorio što radi praznikom. „Laza neka lazi, a ja ću da orem“, odvratio bogati Štavljanin. Odmah zatim otpočela strahovita nepogoda nad selom. Izlila se „silna“ voda iz neba. Reka nadošla, preplavila kraj oko crkve, raskopala groblje i odnela sve, pa i vodenicu sa zlatnim kolom.

Prema drugoj priči, zimovnici bogatog Štavljanina bili su u Toplici na mestu na kome je današnje selo Beloljin (kod Blaca). Sve ovce u ogromnom stadu bile su belorune (otud ime selu). Naišao pored zimovnika neki putnik, pa videći belo stado koje je prekrililo polje uzviknuo: „Hvala bogu kad je ovako što dao“. Čuo to „bezbožni” Štavljanin, pa odvratio: „Šta bog dao, kad ja zaradio“. Naskoro potom udari pomor u ovce i one sve za kratko vreme uginu.

Štavljani su dobra pričala i odlični pametari. Vrlo lepo i živo pričaju o tome kako je kralj Stefan Dečanski na svom putu u Moravu svratio u Štavu i tu ostavio srebrno sedlo s takumom da ga uzme kad se vrati. Na povratku udari drugim putem (preko Belog Brda na Kopaoniku), a sedlo ne uzme. Docnije su dečanski kaluđeri dolazeći „u pisaniju “ tražili sedlo u nekoliko mahova. Priča se da ovo sedlo „ćuti“ (leži) niže brda Treske (Štavske Treske). Štavljani pričaju isto tako lepo o svojim dalekim precima vojvodi Mrkši i kralju Vukašinu, o štavskom gospodstvu pod Turcima. Priča se da je Mrkša imao jedinicu kćer i nju je dao za Toplicu Milana, „koji je tad živeo onde gde je sad Kuršumliska Banja“ (ispod Prepolca).

Prema istoriji, Mrkšina ćerka Stepanida, „zajedno sa mužem inače nepoznatim Žigoljem” tražila je materinu ostavštinu (pojas od srebra i srebrni pehar) od Damjana i Alojza Đorđića, Dubrovčana. 1462 dolazila je „vladika” Stepanida lično u Dubrovnik i raspravljala o ostavštini materinoj.

Žigolj, muž Mrkšine ćerke, „vladike” Stepanide, po svemu sudeći, bio je neki vlastelin s privilepijama sultanovim, onakvim ili sličnim kakve je uživao njegov tast Mrkša Sićevski u Štavi. O njegovom poreklu nismo mogli ništa doznati. Mislimo da ne grešimo što smatramo da je ovaj Žigolj živeo „Preko Planine“ u Ibru i u selu koje se po njemu zove Žigolje.

… Konstantinovo seoce na vrhu brda i nad rekom Ibrom, seoce Žugoli talijanskih putnika K. Zena i P. Kontarini iz 16 veka odnose se, po svoj prilici, na današnje selo Žigolje u kmetiji Lešku (u Kopašiku). U selu je samo jedna kuća Šljivića, dooeljenika iz susednog Ostraća. Šljivići kazuju da je Žigolje „otkad se namti“ imalo samo jednu kuću. Selo je na „Niškom“ (Dubrovačkom) putu blizu mesta na kome se prelazi Ibar i pod brdom Valačem. Idući od kuće Šljivića dolaaimo na Raskrsnicu. Tu se ukrštaju putevi od sela Kamena i Žigolja. Strmenitom i uskom kosom izlazimo na Kulu. Tu su velike gomile trebljenog kamenja i neke zakopine. Prema samom opisu K. Zena, a sudeći prema ovim ostacima, pa i samom imenu Kula, pomišljamo da je na ovom mestu bila kuća Konstantinovih sinova i u kojoj se dobro i veoma udobno živelo, zahvaljujući velikim povlasticama dobivenim od sultana.

Kulize osobito dobro znaju puteve svojih raselica i imena mesta na tim putevima. I danas znaju da pokažu put kojim su se kretali Mrkšini karavani s tovarom rude za Gnjilane i Novo Brdo. Oni znaju za Orahovac i Hoču u okolini Prizrena. Oni nabavljaju vino iz „vinograda Nemanjića” u Orahovcu i dovode „majstore“ iz Belike Hoče u Štavu da opravljaju izgorelu seosku crkvu.

Porodična predanja su sveža i jaka. Znaju sve svoje srodnike po imenu, hvale i uznose njihove osobine. Ovoje hvale i preterano uzdižu, drugi susedi su za njih niži. U Štavi i danas vole da istaknu kako je seoski aga naselio svoje „čifčije” Krnce, Krnčeviće. Nerado podnose doseljenike od drugih rodova i na razne načine uspevaju da u selu ostanu kao jedini stanovnici (u susednom Seocu).

Krvni srodnici štavljanskih Kuliza su:

Malkići (Malkićani), Jovići, Ilići, Smilići, Sretenovići, Krstići, Milićevići, Vasići, Lukići, Gligorijevići, Tomići, Stevići, Todorovići, Jevtići, Trifunovići, Miletići i Kneževići (Đokići), 33 k., sv. Mina. Ovi su u Seocu (u Kopaoniku).

Kuzmanovići (1 k., sv. Mina) u Šošiću („u Rusave“). Njihovi seljaci brane im da se sahranjuju u seoskom groblju, pa su morali „obrazovati“ zasebno groblje. Tanaskovići (1 k.) u Lukovu; Jovanovići i Ilići (4 k.) u Gornjem Leviću; Miletići i Božići (6 k.) u Bozoljinu Zadruga Bože Miletića po pričanju istog Bože iz 1880 sastavljena je iz šestoro braće i njihovih potomaka, svega na broju 45 duša, Sam Boža je bio starešina. Njihova zadruga troši 100 oka žita na tri dana. Zimi lože po tri vatre i obeduju na tri trpeze.

Ovaj Boža sa svojom ženom „Žujom“ vodio je pravu bitku sa Žižama dooeljenicima iz Žigolja, ne bi li ih oterao sa zemljišta koje im je dao Turčin, seoski spahija. Za potomke ovoga Bože (Miletiće i Božiće) kažu u selu: „Gotovi su da, tuđe imanje zauzmu, da svakog optuže; opašće te, slagaće, a izvući će se ispod krivipe iako je kriv.“

Druge raselice su:

Radenkovići (2 k.) u Zamanici; Milićevići (1 k.) u Mrču; Kneževići (Simonovići 1 k.) u Paljevštici (više Brusa); Markovići (1 k.) u Graševcima; Jovanovići (Petrovići 1 k.) u Koporiću; Vučkovići, Jovanovići i Ilići (6 k.) u Radunju; Kneževići (Mitrovići i Đokići 2 k.,) u Vitošu; Jovanovići (Milanovići 1 k.,) u Trebinji. Trebinjci, svi svetolučinci i stari doseljenici od ‘Grebinja u Hercegovini „nisu se nikad orođavali s Kulizama“.

Stanisavljevići, Vuletići i Stanojevići (1 k.) u Borancu; Milutinovići (2 k.) u Crnatovu (u Obadima). Svi su u Kopaoniku i svi slave sv. Minu. Tomići i Vukojičići, dve trgovačke porodice u Kuršumliji; Ćirkovići, Tomići i Rakići (3 k.) u Pavaštici. Doselili su se odmah posle rata. 1876/78: Miletići (2 k.) u Trbunje; Tomići i Mladenovići (4 k.) u Barbatovac. Svi su u Toplici i svi noviji doseljenici, posle rata 1876—1878. Svi slave sv. Minu.

Novi iseljenici na Kosovo i u Lab:

Stanisavljevići (2 k., sv. Mina) u Ceciliji (Cece- Jšji) na Kosovu (u okolini Vučitrna). Doselili su se iz Boranca u Kopaoniku od Stanisavljevića posle rata 1914—1918.

Mladenovići (4 k., sv. Mina) u Gornjoj Repi i Zakutu; Radivojevići (1 k., sv. Mina) u Gornjoj Pakšatci; Kneževići (Simionovići 6 k., sv. Mina) u Gornjoj Repi i Zakutu; Tomići, Vuletići, Stevići i Radosavljevići (9 k., ov. Mina) u Revuću; Jovići (2 k., sv. Mina) u Dobrotinu i Donjoj Pakaštici; Jovanovići (1 k., sv. Mina) u Slatini; Grujičići (3 k., sv. Mina) u Donjoj Pakaštici; Kneževići (Đokići), Miletići i Ristići (5 k., sv. Mina) u Bradašu. Ovi u Labu. Doselili su se posle ratova 1912/13, odnosno posle rata 1914—1918. Iselili se „zbog teskobe“, a u Labu dobili od države zemljište za naseljavanje. Lazarevići (1 k., sv. Mina) u Trnavcima u Kruševačkoj Župi. Dooelili su se iz Graševaca u Kopaoniku.

Tambure (Tamburići) u Zlatarima u Donjoj Rasini (niže Razbojne). Iz Zlatara su Tamburići (3 k., sv. Mina i prekada Preobraženje) u selu Prebrezi u okolini Blaca, Doselili su se odmah posle rata 1876/78. ) Dalje im je poreklo iz Štave. Tavrići (4 k., sv. Mina) u Milutovcu u Temniću.

Stojanovići (5 k., sv. Mina i Preobraženje) u selu Lozoviku u okolini Svetozareva (Jagodine). Doselili su se iz Štave „pre sto godina“. Njihovi srodnici su u Poljni, Maloj Drenovi i Barama u Levču. )

Štavljani (16 k., sv. Kralj, a preslava Preobraženje) u Riljcu.

Belojevići (4 k., sv. Kralj, a preslava Preobraženje) u Prevešti.

Tavrići (10 k.) u Poljni. Slave sv. Minu, prekade nemaju, ali su, da ne bi bili bez prekade kao Vuk Branković, podigli crkvu u Štavi i posvetili je Preobraženju, pa su Preobraženje uzeli.

Kulizići u Gornjoj Zleginji u Kruševačkoj Župi. Doseljeni su iz Štave. Slave sv. Minu, a prekađuju nedelju pred sv. Minu. Njihovi srodiici su Kulize (Simići z k., sv. Mina i nedelja pred sv. Minu) u selu Bariljevu na Kosovu (u okolini Vučitrna). Doselili su se iz Gornje Zleginje posle rata 1914 —1918.

Nikolići i Ivanovići (6 k., sv. Mina, a prekada sv. Nikola, slava „celog“ sela) u Gočmancu u Kopaoniku. Prema predanju, njihov daleki predak Gočman doselio se davno s Radmanom, pretkom Pavličevića i Savića iz susednog Radmanova, odnekud iz Hercegovine. Starinom misle da su iz Arbanije. Ratkovići, ogranak ovog roda u Igrošu u Kruševačkoj Župi i u Brusu, doselili su se iz Ratkovca u Metohiji (u okolini Peći). Kažu da prezime nose od imena selu. Ovi Ratkovići kazuju da su se najpre nastanili u Gočmancu, a otud su prešli u susednu Paljevšticu. Iz Paljevštice sele se u Veliko Ribare. Tamo su njihovi srodnici Gočmanci (sv. Mina). Iz Velikog Ribara neki Gočmanci prelaze na levu stranu Rasine i nastanjuju se u nekim selima Kruševačke Župe i dalje — u Rasini.

Krvni srodnici Nikolića i Ivanovića su:

Radovanovići i Petrovići (2 k.) u Batotama; Radovankići (1 k.) u Brđanima; Gočmanci (7 k„ sv. Mina i Đurđic) u Velikom Ribaru; Čukuranovići (10 k., sv. Mina) u Lepencu.

Čukuranovići (Pegrovići 1 k., sv. Mina) u Brusu.

Prolići, Petrovići, Jevtići i Kostići (8 k., ov. Mina i prekada Đurđic) u Brzeću. Svi su u Kopaoniku. Svi slave sv. Minu (ukoliko slava nije spomenuta).

Gočmanci (3 k., sv. Mina) u Malom Ribaru u Gornjoj Rasini.

Gočmanci (2 k., sv. Mina) u Ljubincima u Kruševačkoj Župi. Njihove 4 kuće su u Dobroljupcima a 6 kuća su u Parčinu (u Kruševačkoj Župi). Svi slave sv. Minu, a prekađuju ‘Đurđic.

Gočmanci (1 k., sv. Mina i Đurđic) u Kobilju u Gornjoj Rasini više Brusa.

Ratkovići (8 k., sv. Miia i Đurđic) u Igrošu u Kruševačkoj Župi. Jedna njihova kuća u Kožetinu (Aleksandrovcu; Ratković, sveštenik). Kostići (1 k., sv. Mina) u Stublu u Kruševačkoj Župi. Čukuranovići (1 k., sv. Mina) u Aleksandrovcu. Ranije su živeli u Trnavcima, a otud su došli ovde. Daljim su poreklom iz Lepenca (u Gornjoj Rasini) od Čukuranovića.

Gočmanci (3 k., sv, Mina) u Draguši u Toplici.

U istoj oblasti su:

Gočmanci (4 k.) u selu Tularima.

Vasiljevići i Jojići (2 k., sv. Mina) u Sebečevcu u Donjoj Rasini. Doselili su se iz Velikog Ribara u Kopaoniku od Gočmanaca.

Čukuranovići (Markovići 3 k., sv. Mina) u Donjoj Lapaštici i Gočmanci (2 k,, sv. Mina) u Donjoj Penduvi. Oba roda su u Labu.

Lepenci (14 k., sv. Mina) u Velikoj Drenovi (u Temniću). Doselili su se iz Lepenca i od Čukuranovića.

Petrovići (1 k., sv. Mina) u Viljancu na Kooosvu (u okolini Vučitrna).

Nikolići i Ivanovići u Gočmancu su u neposrednoj blizini srednjevekovnog trga Livade, današnjeg sela Livađa i rudarskog sela Brzeća (ispod kopaoničkog brda Srebrnca). U samom Gočmancu, na mestu koje se zove Rikovac, vide se mnoge zakopine i mala levkasta ulegnuća, kao da su stara zapuštena okna. Prema predanju, Gočman, predak Nikolića i Ivanovića bio je poznati rudar. I današnji njegovi potomci vole „da rade u rudnicima.” Selo Gočmance nije siromašnije od drugih sela u okolini, da bi se njegovi stanovnici, radi zarade, morali baviti, sem uobičajenih zanimanja (zemljoradnje i stočarstva), i drugim poslovima. Ovi Gočmanci su zaista imućni ljudi. Stanuju u velikim i lepim kućama. Oko kuća su razne privredne zgrade, pa i one su izgrađene od čvrste građe.

Slabo se množe i retko dele. „Uvek nas je jedna, po jedna kuća, kao da je na nama neko prokletstvo“ žale se Ivanovići. Za otseljene Gočmance govori ovako njihov krvni srodnik Radomir Ratković, gostioničar i predsednik opštine u Brusu (1938). „Oni su (tj. Kulize) imućni, ali neplodni”. „Kostići u Stublu” (u Kruševačkoj Župi), krvni srodnici Ratkovićevi, „stari su doseljenici, a i danas ih je samo jedna kuća.“ U ovih Kuliza razvijeno je gostoprimstvo i visoko se ceni.

Kulize (Kovačevići, Pavličevići, Živančevići, Jovanovići, „Prže“ ili „Pržice“, Stankovići, Cincarevići i Uroševići 42 k,, sv. Mina, Mrata) u Tršanovcima. Imaju zajednički nadimak Šiljokapići. Nadimak je svakako uspomena na neku visoku šiljatu kapu koju su nosili njihovi daleki preci. O svom poreklu znaju samo toliko da su iz Medveđe u okolini Trstenika. Oni su iz Tršanovaca (Trošanovaca) izbegli u Medveđu, a otud su se neki vratili i ponovo nastanili u Tršanovcima. Bilo je to „u Karađorđevo vreme“. O slavi sv. Mini nejednako kazuju. Obično kažu da slave sv. Minu, međutim jedan od Uroševića na pitanje da li slavi sv. Minu odgovara potvrdno i tome dodaje — „mi smo mratinci“.

Raselice ovih Kuliza su:

Veke (Vekići), Kelje (Keljići), Ćeranci, Taralići, Simići, Bajići i Trošići (47 k., sv. Mina) u Medveđi u Levču. U Karađorđevo vreme izbegli iz Tršanovaca. Vladimir Trošić, član ovog roda star 53 godine (1931), kaže za sebe i svoje srodnike u Medveđi: „Mi smo Kulize”. O postanku imena Kuliza Trošić ovako kazuje: „Naši stari nisu nekad slavili slavu, a išli su na slavu svim ovojim susedima, ulizivali se svima koji su slavili“, pa su pod pritiskom okoline „primili slavu sv. Minu i otpočeli da je slave kao i ostali.“ Zanimljivo je ovo Trošićevo kazivanje. Njegovi daleki preci nisu slavili, ali su verovatno nosili sobom i deo kulta sv. Mini, Mrati. Docnije su uzeli da slave ovoga sveca i on je njihova prvobitna — najstarija slava, Što se tiče imena Kuliza i njegovog dovođenja u vezu s „ulizivati se“ ovo je opšte poznato i poznije tumačenje prvobitnog značenja imena kuliza. Tako i Trošić iz Medveđe, ne znajući prvobitno pravo značenje ovog imena, izvodi značenje imenu kuliza, kao što čine i ostali koji nisu Kulize — po sličnosti; kuliza-ulizica.

Druge raselice Kuliza Šiljokapića su:

Uroševići (1 k.) u Brusu i (1 k.) u Kruševcu.

Jovanovići, „Prže, Pržice“ po jedna kuća u Brusu, u selu Drtevcima kod Brusa i u Beogradu.

Trošići (0 k.) u Žilincima; jedna njihova kuća u Razbojni (u Donjoj Rasini).

Aleksići (1 k.) u Lipovcu u Kopaoniku; Cincarevići (1 k.) u Žiljcima (više Brusa).

Trošići (15 k.) u Božurevcu u Levču; Timotijevići (4 k.) u Rujišniku (u Levču). Ovi su iz Tršanovaca (Trošanovaca) i svi svetominci.

Nadimak Taralija, Taralić (u Medveđi), kao i nadimak Tavrić (u Poljni i Milutovcu) potsećaju samim oblikom na doseljenike sa reke Tare, adi Taralije, odnosno Tavrići, o tome ne kazuju ništa. Što se tiče prezimena Trošić i imena selu Tršanovci, Trošanovci, pomišljamo da bi mogla biti izvedena od muškog ličnog imena Trošan. Ovo ime je vrlo staro. Između ljudi koje kralj Sgefan Dečanski pisao manastiru Dečanima četvorici je bilo ime Trošan. Među ljudima koje taj isti kralj pisao da budu sokalnici jedan u Hrastovici beše Trošan. Kralj Stefan Dečanski dao je Dečanima i Vlahe Sušičane s njihovim međama. Među njima Vlasi: Kapor, sin mu Baldovin, a brat mu Buckat i Nenad, a ded im Trošan. Među ljudima koje je car Dušan pisao crkvi Arhanđelovoj u Prizrenu bio je u Stavici (u Štavici na gornjem Ibru) pop Trošan i još dvojica između ljudi koje isti car pisao istoj crkvi beše ime Trošan, od kojih se jedan prezivao Voihnić.

Trošanović je isto tako staro prezime. Tako među ljudima koje je kralj Stefan Dečanski dao Dečanima, među stanovnicima sela Uloćana bio je i Radoun Trošanovik. 1421, među ljudima vojvode Ivana Berojevića jedan se zvao Petar Trošanovik. O poreklu vojvode Berojevića Đ. Daničić kaže: „Mislim da je vojvoda Berojević bio iz Podrime, jer među ljudima, koje kralj Stefan Dečanski upisa Dečanima za sokalnike beše u Čabiću (u okolini Orahovca u Podrimi) Preljub Berojević; valjda je bio neki srodnik vojvodin”. 

U ravnici Zadrimi (u Arbaniji) ima naselje Trošani.  Sem toga na Prokletijama na granici Malesije prema Šalji ima vrh koji se zove Trošan.

Ime Trošan, pa prezime Trošanović i toponimi Trošan i Trošani u Arbaniji upućuju nas da poreklo, upravo starinu Trošića i drugih Kuliza Šiljokapića tražimo u severnoj Arbaniji ili u Metohiji, odnosno u Štavici. Da li su Kulize Šiljokapići iz koje od pomenutih oblasti ne možemo tvrditi.

Neposredno iz Biševa u Rožaju doselili su se:

Kulize (Biševci, Vulićevići i Vukadinovići 4 k., sv. Kralj, sv. Mrata) u Kijevčiću.

Biševci, Bogdanovići i Zakići (18 k., sv. Mrata) u Parlin Potoku, Vrujcima, Kratini, Zaselju i Simičištu (u kmetijiLešku).

Biševci (2 k., sv. Mrata) u selu Zabrđu (u kmetiji Dobravi). Svi su u Kopaoniku.

Biševci u Kotoru u Drenici. Slava nepoznata.

Biševci u Vučitrnu. Iselili su se ili izumrli. Slavili su sv. Petku. Sv. Petka je nova slava. Staru slavu sv. Mratu prekađuju.

Razna imena mesta vezuju se za život Kuliza uopšte i potvrđuju pravce njihovih kretanja. U katastihu manastira Dobrilovine (na Tari) u kome su zabeleške od početka 17 veka zabeležene su porodice radi spominjanja na liturgijama: u selu Kulizićima: kuća Vuletića, Vukmilova, kneza Milike i popa Miodraga. ) Danas u bližoj okolini manastira Dobrilovine nema ovog imena (Kulizića). Moglo bi se pomišljati na Kulize, današnji zaselak u kmetiji Zagradini u Pribojskom srezu i u okolini Pljevalja.

Mih. Dragić navodi da se iz sela Kuliza u Donjem Poblaću doselila u Gružu jedna porodica sa 14 kuća. Na drugom mestu Dragić kaže da su se Pavlovići u selu Milakovcu doselili „od Sjenice iz sela Kuliza“; biće iz Kuliza u okolini Pljevalja.

Kulizino Selo ili samo Kulizino je na padinama Golije u Moravičkom Starom Vlahu. Osnivač toga sela bio je svakako neki čovek s nadimkom Kuliza. Danas u selu nema njegovih potomaka. Današnje (doseljeno) stanovništvo je od Vasojevića. U selu je Kulizanska Reka, nazvana tako po Kulizanima (Kulizama) koji su tu nekad živeli. Na vencu planine Javora (više sela Sugubine) ima Kulizino Brdo. Tu je neko vreme živeo izbegli Kuliza iz Kulizinog Sela.

Kulize je „kućna grupa“ u selu Gornjoj Sabanti u okolini Kragujevca. Naziva se po Kulizama koji tu stanuju.

O baštini Kulizinoj u Levču i o baštini Kulizinoj u Lukaru (u Belici) već smo govorili. Govorili smo takođe i o Kulizinoj Kući u Novom Nazaru.

 

II deo

Razni pisci različito govore o poreklu i starini Kuliza. Kulize su „potomci starih rudara Sasa“. Oni dovode svoje poreklo od vladarskih porodica Brankovića i Mrnjavčevića. Doseljenici su iz Kuča, iz Crne Gore, iz Kuline (Sasa) i Kulizinog Sela na Goliji; „iz Arnautske“, „iz Kolašina” (Ibarskog Kolašina), iz Užičkog okruga, iz sela Ježevice (ispod Jelice), „od Sjenice”, „iz sela Kuliza od Sjenice (od Pljevalja)”, „iz Stare Srbije“ (iza Kopaonika), „sa Kosova“.

Govorili smo da nema razloga što prota Dimitrijević smatra da su Kulize poreklom Sasi. Pored Kuliza u Semetešu i Krivoj Reci (u Kopaoniku), koji tvrde da su starinci, i banatskih Kuluzića, koji su nepoznatog porekla, svi ostali su doseljenici.

U težnji da istaknu svoje visoko poreklo, Kulize u Seocu i Štavi, kao i njihovi srodnici ispod Jelice u okolini Čačka, pretstavljaju se kao potomci Mrnjavčevića, odnosno vojvode Mrkše Sićevskog. Štavljani i Seočani su doseljenici iz Štavice. Ne kažu iz koga mesta. Tavrići u Temniću i Levču i Taralići u Medveđi u okolini Trstenika su, sudeći prema prezimenima, sa reke Tare. Drugi doseljenici su „od Deževe“, „od Rudnika“, iz Ostatije u Moravičkom Starom Vlahu, iz Štavice, iz Metohije, iz Arbanije, iz Kuča u Crnoj Gori, iz Hercegovine.

Sudeći prema izloženom, kao i prema rasprostranjenju toponima koji se vezuju za život Kuliza uopšte, izgleda da je zemlja matica Kuliza Arbanija, kraj oko Bojane, Skadra i Pilota u staroj srpskoj državi u kome se mešao balkansko-romanski, arbanaški i slovenski elemenat. Iz Arbanije Kulize se kreću preko Crne Gore, Hercegovine i dalje. Kulize uveravaju da su svi mratinci, svetominci i svetodečanci „jedno“, upravo krvni srodnici. Da se utvrdi zajedničko poreklo Kuliza, kao i svih onih mnogobrojnih porodica drugih nadimaka i prezimena, i što slave sv. Mratu, sv. Minu, sv. Sgevana Dečanskog, treba, pored ostalog, proučiti i one raznovrsne brojne običaje koji se vezuju za praznike Mratince, odnosno Minove praznike, „za vučje dane“ koji su najbolje očuvani u stanovnika sklonjenih i besputnih predela na nr. u Starom Vlahu i Kopaoniku. Jedan od tih običaja je i „običaj klanja mratinčića (živine), običaj koji pretstavlja ostatak dohrišćanskih žrtvenih prinosa”.

Kuliza (Kulizić), Kuleza (Kulezić), Kuluza (Kuluzić) i Kulizan (mn. Kulizani) nisu imena srpskog porekla, to je sigurno. P. Skok kaže: „Izvesno je da (ova imena) pripadaju pučanstvu koje se je selilo iz Crne Gore preko Hercegovine i dalje. Vjerovatno je da ovo pučanstvo potječe iz krajeva oko Bojane, Skadra, Pilota itd. u staroj srpskoj državi. Prema tome mislim da će ići u isti red kao lička i kordunska prezimena Kalember, Kurepa, Sarapa i dr., koja su vlaškoga i arbanaškoga porijekla. Sve su to nadimci.”Kuliza sudeći po dočetku -za odgovara prezimenu Kokeza (u Mrkonjićgradu), imenici drteza – jagoda (u Crnoj Gori). Obje ove riječi su arbanaški deminutivi obrazovani deminutivnim sufiksom -za, koji odgovara našemu -ica; Kokeza znači, prema tome, mala glava, glavica. Prema tome treba uzeti da su Kuliza, Kuleza, Kuluza arbanaški deminutivi”„Osnova ovih nadimaka može se dovesti u vezu sa latinskim culus = stražnjica. Ovo tumačenje može se održati samo onda ako nosioci svih nadimaka, prezimena potječu iz sjeverne Arbanije, gdje se je mješao slavenski, balkansko-romanski i arbanaški elemenat… Kuliza je pogrdno ime za Mratince. To je Milićević zabilježio. Ovo je dragocjen podatak, koji potvrđuje moje gornje tumačenje… Četiri zabilježbe: Kulizići na Tari, Kulizino Selo u Moravičkom srezu, Kulize u Pribojskom srezu i u Lepenici odlično potvrđuju gornju pretpostavku o kretanju pučanstva ovih nadimaka, prezimena iz sjeverne Arbanije.”  (P. Skok)

Ovakvog pogrdnog značenja su nadimci, prezimena izvedena od osnove kul (cul) raznim dodacima koja nose neke porodice u gradovima Primorja u srednjem veku: Kul, Kulo, eufemistički Gulo. Plemićska porodica u Dubrovniku od 1286 do 1321.: Palma, kći nekog Petra Kula, prezviter Nikola Kulo (Cul, Culo, Culio oder euphemistisch de Gulo. Raguzaner Nobiles 1286-1321; Palma f. q. Petri de Culo, presbyter Nicola de C. 1321.) Kulu, Kuli u Kotoru. Marko Kulu 1330, Merdikulo u Splitu. Vita, sudija s nadimkom Merdikulo 1150 i Vita Dindikulo, Modrokul, Modrokulo, oko 1385 Modrokur, jedanput 1400 Mortukul. Plemići u Baru. Spominju se od 1334 do 1400.

Istog pogrdnog značenja su nadimci, prezimena slovenski prevodi (od kul, kulo i sl.): Guzi, u Splitu. Dujmo Jovana Guzi 1327. U Trogiru Gauzije Dese Guzi 1313, Guzit u Dubrovniku. Cvetko Vratunović zvani Guzica 1379. Upor. Goriguzica u Dubrovniku. Dobre Goriguzica. U Bariju (u Italiji) Kalopetar Goriguzi 1011, Guzeli u Splitu: Miša, sin Save G. 1327 (Guseli, In Spalato Micha filius Sabe G. 1237). Guzina u Baru. Priboje Guzina 1441 (Gusina. In Antivari. Priboe Gusina 1441). O poreklu ovih porodica ne znamo ništa više.

U naše vreme ime Kuliza je: „ime poružno”, znači „izdajicu”, „brankovića”, „ulizicu”, „nametljivca”, „špijuna”. U Vuka nalazimo samo ovo: „Ljudi ima i sad koji se zovu Kulize ‘. Kuliziti u narodu znači što i umiljavati se, ulagivati se, lepim rečima laskati: Kulize se kulizile Turcima, vlastima uopšte. Onome koji laska, koji želi da se dodvori, kaže se da „kulizi“ (u Kulizinom Selu).

Ova navedena predanja, kazivanja i tumačenja o postanku imena Kuliza su novijeg porekla, potiču iz vremena pod Turcima, i nastala su, po svemu sudeći, zbog naročitih duševnih osobina, različitih društvenih pogleda i shvatanja, kao i osobine Kuliza, da su se oni, kao starinci, zahvaljujući životnom iskustvu, znali održati nod Turcima, i da su zbog toga što su „kulizili” uspevali da se dodvore Turcima i dođu do ugleda, počasti i dobiju razne povlastice.

Antropogeografski ispitivači, pa i ostali pisci, ne daju imenu Kuliza ono značenje koje daje P. Skok. Izuzetak čine Milićević i možda Vuk Karadžić. Ipak to ne znači da ime Kuliza ne živi i danas u narodu u onom svom prvobitnom pravom značenju. U selu Zalogovcu (u Temniću) u Guzićskoj Mali žive samo Guzići (8 k,, sv. Mina i sv. Arhanđeo). Doselili su se „iz Kruševačkog okruga“.  U selu Županjevcu (u Levču) ima Guzićski Potok. Zove se po Stevanu Guziću, „hajduku“ iz Zalogovca. ) Prema našim istraživanjima Guzići u Zalogovcu su Kulize; nadimak Guzići nije ništa drugo do slovenski oblik imena Kuliza.

O zanimanju Kuliza uopšte nema nikakvih objavljenih podataka.

Kulize su stanovale, a i danas ponegde stanuju, u planinskim krajevima i mestima u kojima je rudarstvo bilo razvijeno u ranija vremena (u Kopaoniku, Goliji, Rogoznu). Neki su se među njima bavili rudarstvom (u Gočmancu i Štavi).

Kao stanovnici krajeva u kojima je obilje vode, senokosa i pašnjaka Kulpze su svakako bili dobri stočari (zimovnici Štavljana u Beloljinu u Toplici). Sem toga, u Kopaoniku i Raškoj Kulize imaju nadimke, prezimena Bugari, Cincarevići, Cincovići. Sve su ovo nadimci, izvedenice od bugarin, cincarin, cinco i znače samo brđanskog stočara. Bugarci (Simonovići) u selu Drenovi više Brusa potomci su usinovljenika. Prezivaju se Bugarci po Kulizi, Bugarinu — stočaru koji se u Drenovu deselio „zbog zlodela” iz nekog sela u okolini. U selu je usinio Radosava (od Simonovića). U maticama rođenih crkve u Brusu (od 1852 do 1860) „Bugari” su stanovnici sela Tršanovaca, Dubaca, Žareva i Batota (u okolini Brusa). Danas se niko u ovim selima ne preziva Bugarin. Krvni srodnici ovih Bugara su Cincarevići (u Tršanovcima i Žiljcima) i drugi, svi Kulize, Kulizići poznati pod zajedničkim nadimkom Šiljokapići:„Svi su Kulizići Šiljokapići“. Nama se sve čini „da je ovaj poslednji nadimak uspomena na daleke pretke Bugara, odnosno Cincarevića koji su kao stočari nosili nekakve visoke i šiljate kape. U selima Tušimlji i Todorici u Raškoj žive Cincovići što slave sv. Mratu. Za njih ispitivač kaže da se smatraju starincima i „ostatak su sgočara Crnovuiaca, Karakačana“. 

Glavna grana zanimanja današnjih Kuliza je zemljoradnja u ravničarskim krajevima, dok se u planinskim krajevima Kulize bave stočarstvom, ali ni zemljoradnja nije zanemarena. Po gradovima su vredne i sposobne zanatlije. Među zanatlijama najčešće oe sreću kovači, potkivači i hlebari. Poznati su kao okretni, umešni i uslužni trgovci. Odaju se najviše ugostiteljstvu, pa se među njima najčešće sreću hotelijeri, kafedžije, mehandžije.

Prema predanju Kulize su „nekad“ bili „bezbožnici“ (u Semetešu i Štavi), bili su „u nekakvoj drugoj veri“, ia nisu poštovali „srpske“ praznike. Daleki preci Trošića, krvni srodnici Šiljokapića u Tršanovcima nisu „nekad“ slavili slavu, pa su pod pritiskom okoline otpočeli da slave sv. Minu.

Razni isnitivači naselja i porekla stanovništva zabeležili su da Kulize slave:

– u Rožaju: (u Biševu) i Štavici sv. Mratu, Mratin- dan;

– u Raškoj: sv. Mratu, sv. Kralja (Kraljevdan), sv. Dimitrija i sv. Arhanđela;

– u Lepenici: sv. Đurđa i Mratindan (sv. Mratu);

– u Kačeru Mratindan;

– u Gruži sv. Mratu;

– u Belici: sv. Arhanđela letnjeg 13/26 jula, sv. Mratu, sv. Minu, Mratu, sv. Mratu, Minu;

– u Jasenici sv. Mratu;

– u Levču: sv. Kralja, sv. Minu.

Prema odgovoru koji je Milićević dobio, Kulize ispod Jelice (u okolini Čačka) „slave i pominju samo sv. Mratu“, a u Kruševačkoj (nahiji) sv. Minu;

– u Kopaoniku sv. Minu, sv. Mratu, sv. Kralja;

– u Kruševačkoj Župi sv. Minu;

– u trsteničko-kruševačkom Pomorazlju sv. Minu;

– u Podibru i Gokčanici sv. Mratu, sv. Kralja;

– u Ibru sv. Mratu;

– u Smederevskom Podunavlju sv. Mratu;

– u Rasini sv. Minu;

– u Toplici, Labu i na Kosovu sv. Minu;

– u Mačvi sv. Mratu, sv. Stevana Dečanskog;

– u Banatu sv. Đurđa.

Sveti Mrata je, tvrde Kulize, njihova prava i najstarija slava i retko su je menjali (zbog krvne osvete, pod pritiskom okoline). U narodu se kaže da oni slave sv. Mratu; Mratu, Minu ili Minu, Mratu. U Kopaoniku i Gokčanici o slavama Kuliza govori se s potsmehom. Onamo kažu da Kulize slave „onog“ (Mratu), „onog“ (Minu), pa i „onu“ (Mratu), „onu” (Minu). U Rudnici (više Raške) neke svetomince zadirkuju kako oni slave „Minu Krivoguzog”. U selu Lepencu (niže Brusa) ima priča kako je sv. Mina ukrao vola koga su zajednički čuvali i tovili sveci Nikola i Alimpije (Stolpnik). Tako su oba sveca ostala bez mesa, pa su za to sv. Nikola i sv. Alimpije „posne“ slave, dok je sv. Mina „mrsna” slava.

Zbog navedenih zadirkivanja, pod uticajem srpskih popova i inteligencije i same raširenosti kulta sv. Stevana Dečanskog, Kulize vode da istaknu kako oni slave sv. Stevana Dečanskog. Na pitanje koju slavu slave odgovaraju: sv. Stevana Dečanskog, sv. Kralja, sv. Kralja Dečanskog, Kraljevdan, a tome dodaju nešto spuštenim glasom sv. Mratu, sv. Minu (Biševci u Raškoj i Kopaoniku; Ponorci u Podibru i Gokčanici). Sganovnici gradova ističu slavu sv. Stevana Dečanskog. Milićević je od jednog mratinca u Beogradu čuo da oni slave Stevana Dečanskoga, ali mu to niko u narodu nije potvrdio. „Svugda se zna samo za svetoga Mratu i tek po negde za svetoga Minu“.

Prota St. Dimitrijević ovako objašnjava ovo mešanje slava: „Od opštih svetitelja koji se pod 11/24 novembrom nalaze u štampanim slovenskim crkvenim knjigama najistaknutiji su velikomučenici Mina, Viktor, Vićentije i prepodobni ispovednik Teodor Studit. U nas je naročito poštovan sv. Mina. Poštovanje sv. Mine naročito je razvijeno u Grka, a od Grka je ovo naročito poštovanje sv. Mine prešlo i na naš susedni živalj i Arbanase.”

„Kad je posle proslavljalja moštiju i proglasa za svetitelja kralja Stevana Dečanskog uzet dan njegove smrti, ovaj isti datum (11 /24 no- vembar) i za njegov praznik, otpočet je toga dana da se slavi i sv. Kralj Dečanski, a zavetovani uzimali su ga i za krsno ime.“

„Ali od svih svetitelja koji se ovoga dana praznuju u narodu i to vrlo rano, najvećeg korena uhvatio je sv. Martin (prema narodnom sv. Mrata). To je sv. Martin Turski (316—340). Sv. Mrata u našoj crkvi praznovan je od vremena 11/24 novembra, pa je i njegovo slavljenje kao domaće slave logičio i sv. Mrata nije istisnuo slavljenje Stevana Dečanskog. Naprotiv, slavljenje sv. Stevana Dečanskog razvijalo se na račun sv. Mrate naročito pod uticajem sveštenika i inteligencije. Bilo je i otvorenog uticanja od strane popova na ovakvu smenu u korist sv. Stevana Dečanskog. Međutim narod je produžio slaviti sv. Mratu. Prema tome primanje sv. Stevana Dečanokog ,je docnijeg datuma kod ovih svetodečanaca, mratinaca i svetominaca“. 

U Kopaoniku, na Kosovu, u Toplici, Labu, Kruševačkoj Župi, Temniću i Levču zabeležio sam veliki broj porodica svetominaca. Naveli smo da je poštovanje sv. Mine naročito razvijeno u Grka i da je od njih ovo naročito poštovanje prešlo i na naš susedni živalj. Verovatno je da je i Kopaonik bio pod jačim uticajem grčke crkve s juga, i da je sv. Mina i ovde, kao uostalom i u drugim oblastima na jugu od Kopaonika, na Kosovu, Metohiji i u Makedoniji potisnuo slavljenje sv. Mrate. Iseljenici iz Kopaonika (Kulize) nosili su sobom i slavljenje sv. Mine i raširili ga u oblastima, u kojima su se nastanili. Da se u Kopaoniku i Toplici (niže Merćeza) slavljenje sv. Mine razvilo na račun sv. Mrate svedoči to što u selima Mesnog narodnog odbora u Blaževu praznuju „Mratince (vučje dane) i „čuvaju“ (praznuju) Mratinu nedelju.“ U Štavi, Seocu, Lukovu i drugim selima u okolini Lukovske Banje „čuvaju Mratinu nedelju pred sv. Minu“. U Krivoj Reci i Mačkovcu (u Kopaoniku) „drže Mratinu nedelju“. U selima Mesnog narodnog odbora u Žuči u Toplici „neki čuvaju Mratinu nedelju radi zdravlja kod stoke”. Onamo je Mratina nedelja „od sv. Mine, pa do dana u koji je pao sv. Mina“. „Mratinje noći su najduže”, kažu u selima oko grada Koznika (na Rasini). Šiljokapići (Uroševići) u Tršanovcima na pitanje da li slave sv. Minu odgovaraju potvrdno, a tome nešto povišenim glasom dodaju: „Mi smo mratinci”.

Kulize obično nemaju prekade. Negde njihove crekade dovode u vezu s imenom Buka Brankovića (u Levču). Štavljani preslavljuju Bogojavce, slavu cele Štave. I druge Kulize uzimaju prekade pošto sv. Mrata, odnosno sv. Mina, nemaju odgovarajuće prekade u letnjem delu godine. Prekađuju sv. Nikolu, Đurđic, sv. Arhanđela, Petrove poklade, sv. Savu, nedelju pred sv. Minu. Kulize „prizeti“, „domazeti”, „nakalemci“ preslavljaju „ženinu veliku slavu“, odnosno obe slave ženine (veliku i ,,malu“). Usinovljenici slave slavu poočimovu, a svoju prekađuju.

Kulize slave svece zaštitnike stada, domaćih životinja uopšte: sv. Mratu, sv. Minu, ov. Arhanđela. Samo po izuzetku slave koga drugog sveca, na pr. sv. Đurđa (u Lepenici i Banatu), sv. Dimitrija (u Raškoj). Pored drugih prekada, najčešće uzimaju za prekadu opet svece zaštitnike stada, sv. Arhanđela i sv. Savu. Prekadu ou uzimali iz raznih uzroka: pod pritiskom okoline, a najviše kao stočari iz zaveta. Kako je kult svetaca Mrate, Mine, Arhanđela i Save osobito razvijen u Kuliza stanovnika brdskih i planinskih krajeva, i kako su u njih očuvani u punoj svežini običaji Mratinaca, odnosno Minovih praznika, mogli bismo pomišljati da se kult svetaca Mrate i Arhanđela, odnosno Mine i Save, razvio vrlo rano, znatno pre no što su ih zavetovani počeli uzimati za krsno ime.

Na drugom mestu govorili smo o zajedničkim (telesnim i duševnim) odlikama Kuliza. Da ne bismo ponavljali rečeno, dodaćemo ovo: Među Kulizama nismo našli ljude visokog uzrasta. Oni su samo „oniski, dežmekasti i crnomanjasti“ (Kulizići u Počekovini u okolini Trstenika). Oni su „kao sklepani” (rđavo telesno građeni), na pr. Jovan Milićev „Klepan”, jedini mratinac u selu Starčevu niže Pančeva.

U vezi s telesnim sastavom stoje nadimci, prezimena:

Veke i Kelje (Šiljokapići u Medveđi u okolini Trstenika); Prža, jače Pržica (Šiljokapići, Jovanovići u Trošanovcima, Brusu i Beogradu;) Žiže, Žiževci (Čulići i dr. prezimena u Dražnju u Smederevskom Podunavlju); Džidže, Krivorečani (Maksići u Gračacu u Podibru); Žura (jače Žurica, Žuravica) u Toplici (u selu Vlainji), u Gornjoj Rasini, u Kruševačkoj Župi i Banatu. Pomenuti nadimci znače male, mršave i slabe, ali okretne i vredne ljude.

Prema opštem izgledu i kompleksiji među Kulizama uočili smo dva tipa:

– Jedni su srednjeg uzrasta, osrednje glave, izduženog ovalnog lica i svetle kompleksije. Koža lica je svetla, skoro rumena. Kosa, brada i brkovi su riđi, boje rđe. Oči su plave, u nekih neobično zelene (Kulize, Jovanovići u Pnući, Prćenovi). U narodu su poznata kao „riđoš“, „crveni”, „žuti“.

– Drugi su srednjeg, pa i ispod srednjeg uzrasta, osrednje, pa i male glave i tamne kompleksije (crnomanjisti). Koža lica je tamnožuta. Kosa, brada i brkovi su mrki ili crn«. Oči su mrke boje ili crne.

Sve su ovo opšte odlike, jer se na pr. među Štavljanima sreću oba tipa (crnomanjasti Tomići i „riđovi“ Vuletići). Kulize se uopšte slabo množe i retko se dele (Maksići u Krivoj Reci, Ivanovići u Gočmancu, Kostići u Stublu, Ratkovići u Brusu i Alek- sandrovcu).

Dodaćemo još neke napomene o duševnim osobinama Kuliza:

Ovi su štedljiv svet. Štede u svemu i rade istrajno i marljivo u težnji da steknu velika imanja, mnogu stoku, da pograde velike i dobre kuće za stanovanje i zgrade, da dođu do ugleda i položaja, do „vlasti” od kojih će oni i njihovi imati stvarne i neposredne koristi; Kneževići u Štavi; Milosav Kuliza, beratski knez u Levču, Gočmanci u Gočmaicu, Marko Kuliza u Kovačima kod Rankovićeva; Jovan Ponorac u Brezni; Kulize, „dobre gazde” (u Šantrovcu u Belici).

Gostoprimstvo u Kuliza je veoma razvijeno i visoko se ceni (Vrbljani, Janićijevići u Gornjem Korilju više Zvečana). Kulize su me uvek pozivali da „svratim u kuću‘. Uvek su me primali i gostili što su najbolje mogli, i iscraćali me vazda oa željom da ih opet posetim, a nikad nisu tražili priznanja i nagradu za usluge koje bi mi učinili (Ratkovići u Brusu i Aleksandrovcu, Maksići u Krivoj Reci i Brusu, Kneževići, Simionovići u Zakutu u Labu, Tomići i Vuletići u Štavi i dr.).

Osećaj srodstva je vrlo razvijen; paze veoma na krvno srodstvo. U Kopaoniku, Podibru i Gokčanici do balkanskih ratova 1912, 1913 Kulize su se smatrali kao srodnici i nisu se orođavali među sobom. Danas se već rode.

Pobožni su, ali ta njihova pobožnost nije iskrena. Podižu crkve, daju im poklone (u zemlji i stoci), na pr. Mrkša Sićevski podigao je crkvu u Štavi, a jedan Maksić poklonio je neko zemljište aleksandrovačkoj crkvi u Kožetinu. Daju rado svešteniku i crkvi, ali to čine „radi iskupljenja od zlodela” (Maksići u Kožetinu).

Dobri su govornici. Rado i lepo pričaju. Cene ozbiljnu i pametnu reč, a ne trpe neozbiljna prazna pričala. Vole šalu, ali koja ne vređa.

Brzo se ljute i za uvredu se teško svete — ubistvom. Često su padali „na krv“ i bežali od osvete (Ponorci iz Ostatije odnosno Ponora, Kulize iv Sasa i Kulizinog Sela na Goliji). I u naše vreme u Kuliza ima slučajeva krvne osvete (Jovićevići u Ribnici).

Kulize laskaju, ulaguju se oiima od kojih imaju koristi ili kojih se boje. Stvarno mrze ih i čekaju prvu priliku da im se osvete. Varaju ih, svete se ubistvom, beže, izlažu se progonima i nedaćama i potucaju se od mesta do mesta. U tom pogledu veoma je zanimljiv put Ponoraca u Crvnju i Dobroj Bukvi u Gokčanici.

Dobre su pamtiše (Kulize u Štavi). Cene veoma školu i nauku. Potomstvo marljivo spremaju za život. Svoju decu šalju u grad da tamo izuče zanat u kakvog poznatog i sposobnog zanatlije. Od sve dece postaju vredni i sposobni majstori. U školi njihova deca odlikuju se dobrom umnom bistrinom, marljivošću i predanošću školskom radu, pa postižu vrlo dobre uspehe. Na univerzitetima Kulize izučavaju u prvom redu tehniku, prava, medicinu, farmaciju.

U gradskom društvu zauzimaju često najviše položaje. Sem toga mnoge porodice istakle su se kao svešteničke, trgovačke i zanatlijske.

Svoje hvale i preterano uzdižu, a tuđin je za njih niži. Kao i drugi starinci Kulize prema doseljenicima su netrpeljivi (u Štavi i Bozoljinu). Otud čitava sela, zaseoci, pa i krajevi ostaju „od odavna” nastanjeni samo Kulizama, na pr. selo Seoce oa 33 kuće, selo Gočmance sa 6 kuća, Trošanovci sa preko 40 kuća. U Štavi ima danas pored 46 kuća Kuliza samo osam kuća pripadnika drugog’ roda, „aginih čifčija”. „Zaoeoci”: Križevac, Sretež, Vodovade, Vrtače i Strmoglavica na Đakovačkoj Planini u Studenici nastanjeni su i danas samo Kulizama. Guzići u oelu Zalogovcu u Temniću su jedini stanovnici u Guzićkoj Mali.

Zbog dobrog imovnog stanja, uglađenog ponašanja i prijateljskog ophođenja sa svakim, dalje, zbog umešnosti da se znaju snaći i u najtežim prilikama, sugrađani Kuliza često ih ističu i bira ju za svoje pretstavnike.

*   *   *

Na kraju napominjemo da je ovaj naš rad samo skroman prilog za poznavanje Kuliza. Njime hoćemo da ukažemo samo na to od kolike je važnosti pitalje porekla i starine naših mratinaca, svetominaca i svetodečanaca. Verujemo da bi potpuno rešenje toga pitanja bilo u mnogome pogledu korisno za poznavanje stanovništva naše zemlje u dalekoj prošlosti. Da se to postigne treba izvršiti svestrana ispitivanja one velike grupe „rodova“ u raznim oblastima, odnosno krajevima naše zemlje, koji, kao i ogromna većina Kuliza, slave sv. Mratu, sv. Minu, sv. Stevana Dečanskog, a nose nadimke, prezimena: Kalember, Kurepa, Mazalica (Kurepa), Mastila (Kurepa), Drakula, Drakulić, Škona (Čkonja), Šviša (Čviša), Škaut, Škautović (Čkaut, Čkautović), Raca, Turudija, Galogaža, Šaša, Agbaba, Sokolović, Đaić, Kobić, Bošković, Pelčić ili Peličić, Lisičić, mratinci (s raznim prezimenima) u Osatu; Žura, Kelja, Veka, Prža, Akmadža, Atmadža i razni slovenski oblici, prevodi od culus.

Izvanredno su zanimljiva predanja po kojima Mrnjavčići, bratstvo u Kučima (u Crnoj Gori), grupe rodova u Gerzovu, Mednoj i Peckoj u okolini Jajca, Kulize ispod Jelice (u okolini Čačka), u Štavi (u Kopaoniku) i u okolini Svetozareva (Jagodine), kao i Šibeničanin Ivan Tomko Mrnavić, istoričar i pesnik (1580—1637,) dovode svoje pareklo od vladalačkih porodica Mrnjavčevića i Brankovića. Da li su sva ta predanja lišena istorijske osnave, ponikla jedino u težnji da se istakne poreklo „od visokog roda“?

 PRILOG: 

Karta rasprostranjenja Kuliza

Pregled oblasti i mesta porekla, oblasti i mesta stanovanja Kuliza, kao i broj njihovih kuća

STARINCI

Kopaonik:

Semeteš………………………. 6
Kriva Reka……………………. 1
Velika Grabovnica……….. 3
Novo Selo…………………….. 1
Jelakce (u Jošanici)……. 2
Brus…………………………….. 1
Vojmilović………………….. 1
Ploča………………………….. 2

Lab:

Gornji Sibovac……………… 1
Gornja Lapaštica…………. 1

Kruševačka Župa:

Aleksandrovac……………… 3

Okolina Trstenika:

Bresno Polje…………………. ?
Dublje………………………….. ?
Novo Selo…………………….. 3
Počekovina…………………. 10

Rasina:

Globoder……………………… ?

Podibar:

Gračac…………………………. 12
Vraneši………………………. 5

Toplica:

Blace…………………………… 2
Prebreza………………………. 3

NEPOZNATOG POREKLA

Banat:

Dolovo…………………………. 2
Kovin……………………………. 1

DOSELJENICI:

1. Iz Arbanije preko Metohije i Štavice (na gornjem Ibru)

Kopaonik:

Trošanovci………………….. 42
Brus………………………………. 1
Žiljci…………………………… 1
Drtevci…………………………. 1
Lipovac…………………………. 1

Kruševačka Župa:

Žilinci………………………… 6

Rasina:

Kruševac……………………….. 1

Razbojna………………………….. 1

Levač:

Medveđa…………………………. 47
Božurevac……………………… 15
Rujišnik………………………… 4

2. Iz Crne Gore preko Starog Vlaha (sela Sasa i Kulizinog Sela na Goliji)

Raška:

Polazi…………………………….. 5
Banjska…………………………….. 3
Vranovina………………………… 2
Polokci………………………….. 3
Prćenova…………………………. 2
Slatina…………………………… 4

Podibar:

Mataruge…………………………. 2
Ratina……………………………… 3
Ribnica……………………………. 1

Nadibar:

Rankovićevo……………………… 1

Studenica:

Đakovo………………………………. ?
Rastište…………………………… 2
Selište……………………………. 6
Baljevac…………………………….. 1

Levač:

Prnjavor (kod man. Ljubostinje)…. 2

Smederevsko Podunavlje:

Dražanj…………………………….. 20

Kosovo:

Donje Stanovce……………………. 2

3. Iz Kuča (u Crnoj Gori)

Rožaje:

Biševo……………………………….. 4

Ibarski Kolašin:

Vrba……………………………………. 7
Burlate……………………………… 14

Štavica:

Mitrova………………………………. ?

Raška:

Tenjkovo……………………………… 10
Ras………………………………………. 5
Manase…………………………………. 1
Rajetiće……………………………….. 4
Belanska………………………………. 5
Vidovo………………………………….. 8
Dmitrova Reka………………………. 2
Kutnje…………………………………… 6
Kosuriće………………………………. 3
Gornje Korilje………………………. 9
Donje Korilje………………………… 1
Zvečan………………………………….. 2

Kopaonik:

Kijevčiće……………………………… 4
Lešak………………………………….. 18
Dobrava (Zabrđe)…………………… 2

Kosovo:

Vučitrn…………………………………. ?

Drenica:

Kotor…………………………………….. ?

4. Iz Hercegovine

Kopaonik:

Gočmance………………………………… 6
Batote……………………………………. 2
Brđani……………………………………. 1
Lepenac…………………………………. 10
Brus……………………………………….. 2
Kobilje…………………………………… 1
Veliko Ribare…………………………. 7
Brzeće…………………………………….. 8
Malo Ribare……………………………. 3
Budilovina…………………………….. 6

Lab:

Donja Lapaštica……………………… 3
Donja Pendu(v)a……………………….. 2

Kruševačka Župa: 

Ljubinci…………………………………. 8
Dobroljupci……………………………. 4
Parčin……………………………………. 6
Igroš…………………………………….. 8
Aleksandrovac………………………… 2
Stubal…………………………………….. 1

Rasina:

Sebečevac………………………………… 2

Temnić:

Velika Drenova……………………….. 14

Toplica:

Draguša…………………………………… 3
Tulari……………………………………… ?

5. Iz Štavice (na gornjem Ibru)

Kopaonik:

Štava………………………………………. 46
Seoce……………………………………….. 33
Šošić……………………………………… 1
Lukovo……………………………………… 1
Graševci………………………………….. 1
Koporiće………………………………….. 1
Radunje……………………………………… 6
Vitoše……………………………………… 2
Gornje Leviće…………………………….. 4
Bozoljin……………………………………. 6
Zamanica…………………………………… 2
Mrče…………………………………………. 1
Paljevštica (kod Krive Reke)…….. 1

Kruševačka Župa:

Trnavci…………………………………….. 1
Gornja Zleginja………………………….. 3

Rasina:

Zlatari…………………………………….. ?

Belica:

Lozovik…………………………………….. 5

Levač:

Županjevac………………………………… 1
Mala Drenova……………………………. 8

Kosovo:

Cecilija…………………………………… 2
Bariljevo………………………………….. 3

Lab:

Gornja Pakaštica……………………… 1
Revuće………………………………………. 9
Slatina…………………………………….. 1
Trebinja…………………………………….. 1
Borance…………………………………….. 11
Crnatovo…………………………………… 2

Toplica:

Kuršumlija……………………………….. 2
Pavaštica…………………………………. 3
Trbunje………………………………………. 3
Prebreza……………………………………. 3
Barbatovac………………………………… 4

Temnić:

Milutovac………………………………… 4

Levač:

Riljac………………………………………. 16
Prevešt……………………………………. 4
Poljna………………………………………. 10

Lab:

Gornja Repa………………………………… 6
Zakut………………………………………… 4
Donja Pakaštica……………………….. 4
Dobrotin………………………………….. 1
Bradaš……………………………………… 5

6. Iz Ibarskog Kolašina

Lepenica:

Gornja Sabanta…………………………… 16
Beloševac…………………………………. 2

7. Iz sela Kuliza (u Pribojskom Srezu)

Gruža:

Milakovac………………………………….. 11
Godačica……………………………………… 3
Ravanica………………………………………. 4
Gledić………………………………………… 10

8. “Od Sjenice”

Jasenica:

Stojnik………………………………………….. 3

9. Iz Ostatije (u Moravičkom Starom Vlahu):

Gokčanica:

Crvanj…………………………………………… 12
Dobra Bukva…………………………………… 3

Podibar:

Brezna……………………………………………. 6
Kruševica…………………………………….. 4
Ratina…………………………………………… 2
Gotovac…………………………………………. 4
Ribnica…………………………………………. 2

Lepenica:

Čumić…………………………………………… 7

Kopaonik:

Vojmilovići………………………………….. 1
Pupavne…………………………………………. 1

Gruža:

Lipovac…………………………………………. 8

10. Sa Kosova

Belica:

Velika Trešnjevica…………………………. 12
Loćika……………………………………………. 10

11. “Iz Arnautske”

Lepenica:

Trmbas……………………………………………… 7

12. Iz okoline Vranja

Belica:

Lukar……………………………………………….. 6
Dragoševac……………………………………… 12
“Šantarovac”……………………………………. 18
Kalenovac…………………………………………. 8

Lepenica:

Lapovo………………………………………………. 1

13. “Iz Užičkog okruga”

Kačer:

Poljanice………………………………………….. ?

14. Iz sela Ježevice (niže Jelice u okolini Čačka)

15. “Od Rudnika” (u Šumadiji)

Mačva:
Prnjavor……………………………………………. 20
Pričinović……………………………………….. 12

_____________________________________

SVEGA………………………………………………. 878

 

IZVOR: “Kulize (poreklo i starina)”, Radoslav LJ. Pavlović, Glasnik Etnografskog instituta SAN, I, 1-2, 1952, str. 9-34. (Primljeno na sednici Naučnog saveta Etnografskog instituta SAN 1- XII- 1950). Objavljeno u ediciji Koreni, u izdanju JP Službeni glasnik, knjiga 2, “Naseljavanje Srbije”, 2011.

Koreni

Komentari (21)

Odgovorite

21 komentara

  1. Loengrin

    Ima i Martinovića što slave Sv. Stefana Dečanskog.
    Pozz!

  2. Vukadinović

    Selo Gornje Svarče (Toplički ogrug – blizu Blaca) – Vukadinovići slave Svetog Minu (24.11.) i Vukadinoviće zovu kulizani.

  3. Dragan Duvnjak

    Moji su iz Bosne postings Kupres drop Donji Malovan a Slava he Sv. Marta Stefan Decanski.

  4. Dragan Duvnjak

    Mala greska . Opstina Kupres selo Donji Malovan slava Sv.Mrata Stefan Decanski(Bosna I Hercegovina).Prezime prije toga jer smo presli iz Duvna je bilo po predanju Bila a prije Tvrtkovic.

  5. Miloš Tiosavljević

    Moje ime je Miloš Tiosavljević a moja baba očeva majka je od Kuliza – Jovanovića koji žive u Deževi.

  6. Čar Ević

    Da li tu spadaju Lončarevići poreklom potekli iz bratstva Milić? Iz Bjelica oko Resine.
    U skorije vreme naseljena mesta su Andrijevica, Berane i Komovsko polimska oblast. Slava je bila Nikoljdan dok je promenjena iz meni nepoznatih razloga u Mratindan od strane dedinog pretka…verovatno zbog ratova, skrivanja.. Bliske grane nama su Laban – Mijović iz Lopaćana – Bojović – Marići iz Banjana koji su prešli u Andrijevicu, deo ostao u Boki. Maksimović L. – Trebješani. .
    Pozdrav!

  7. Goran

    Kulize su svi rodovi sa Kopaonika,Srbi koji su živeli zajedno sa rudarima Sasima,u srednjem veku,i od njih prihvatili slavljenje Sv.Martina,tj.Mratindan.S Kopaonika su u 15.veku Mratinci bežali od Turaka u Hercegovinu,Trebinje,a odatle za Skadar,Zadrimlje,Drivast.Tu su živeli dugo vremena i odatle su otišli u Kuče i Moraču,odakle odlaze u Stari Vlah i Kopaonik.U Zadrimlje su prozvani Kulize,tako ih prozvali Romani iz gradova na Drimu,jer su se mešali sa Arbanasima iz Donjeg Pilota.Značenje Prosti,prljavi Brđani.Kulize se poznaju uglavnom po nadimačkim prezimenima,slavi Mratindan,mada ih ima i sa drugim slavama koji se prizetili u velike familije.Skoro svi su poreklom sa Kopaonika,Raška.Neki su potomci rudara Sasa,iz Brskova i Koporića.

  8. Goran

    Kulize su imali i nadimak Šiljokapići.Tako su zvali njihove pretke rudare Sase koji su u 13 i 14veku radili u Srpskim rudnicima.Na glavi su nosili uske šiljate kape s vrhom malo zakrivljenim,Sasi su bili poznati po tim šiljatim kapama,što se može i videti na grafikama i slikama koje prikazuju srednjovekovne rudare Sase u Brskovu i drugim rudnicima u Srbiji.Ova šiljata Saska kapa je bila tipična uz odeću zapadnjaka u srednjovekovnoj Evropi.Svakako da su Sasi sa ovim uskim šiljatim kapama,koje nisu bile od krzna ili vune,odudarali od tadašnjih Srba i Vlaha i njihovih šubara od vune.Vremenom je ime Kulize preovladalo zbog mešanja Šiljokapića Sasa sa Vlasima u Raškoj,ili Arbanasima u Sev.Albaniji.Potpuno su prihvatili Vlašku nošnju,odeću,stočarstvo,samo zadržali slavu Mratindan ili Stevanjdan,uz brojne preslave.

  9. Gordana Tošić

    U selu Lazarevac kod Kruševca žive Stojkovići doseljeni iz Toplice.Slave samo svetog Minu Mratu i imaju svi nadimak Kulizani.