Poreklo prezimena, selo Biograd (Nevesinje)

Poreklo stanovništva sela Bigoradkod Nevesinja. Priredio saradnik portala Poreklo prof. Nikola Vladov Laketa.

U Biograd pod Kuline nevesinjci sabor čine.

Prije 120 godina istraživači Hercegovine ostavili su zapis o hercegovačkom selu Biograd:

”Selo i seoska opština nalazi se 4 km južno od Nevesinjskog Polja. Zemljište na kome je selo, sastavljeno je od vododrživih stijena, zbog toga ima dosta izvora i potoka koji teku po površini. Te su osobine uzrok, što je selo jako razbacano i što zauzima srazmjerno veliki prostor. U ataru sela nalazi se ponor rijeke Zalomčice, koju zovu Zalomski Potok i Kolešcica i Koleškom Rijekom. Kuće su uzdignute na pojedine brežuljke, koji se ovako zovu: Zelena Glavica, Medljine, Tanjevo, Ćukovina, Krstišta, Grabovik i Čirakovina. Selo je vrlo bogato vodom i šumom, a imaju i dva bunara. Masa vrela izvedena je na česme. Selo je šumovito, osim toga zaklonjeno je velikim uzvišenjima, pa je blaža klima. Biograđani imaju dosta zemlje za obrađivanje, koja je u selu ili u najbližoj okolini. Najplodnije su zemlje u dolini rijeke Zalomčice. Najbolje su ispaše na Sniježnici, Bukvici i Tanjevu. Iz šume prodaju ćumur i drva. Većinom su seljaci kmetovi, a ima ih koji imaju i svoje zemlje. Jedni su ućesimljeni, a drugi plaćaju trećinu. Selo je neobično razbijenog tipa pravog starovlaškog. Dijeli se na nekih 8 malih grupica koje se zovu : Grabovik, Osredina, Ponor, Buklići, Lješcice, Lastavica, Solakovići i Kosovača. Najmanja od tih mahala ima 12, a najveća ima 22 kuće. Rijetko su kuće zbijene. U selu ima svega 123 kuće”. (Jevto Dedijer).

PORIJEKLO STANOVNIŠTVA SELA BIOGRAD

U selu Biogradu žive srpske porodice:

1. Čupković, slave Đurđevdan, najstarija su srpska porodica u selu Biograd. Za sebe tvrde da su porijeklom od porodice Predojević iz sela Čukovića kod Bileće. Svi Predojevići slave Nikoljdan, a Čupkovići slave Đurđevdan. Kako je do ove promjene došlo niko ne zna.

2. Kokoti, slave Tomindan, porijeklom od porodice Bratić iz Banjana.

3. Graovci, slave Vartolomijev dan, prislužuju Trojičindan, starinom Čurlijevići iz Krivošija, došli preko Graova u selo Biograd.

4. Kuljići, slave Jovanjdan, došli iz Vranjske kod Bileće.

5. Đerići, slave Aranđelovdan, porijeklom od porodice Mučibabić sa Ljeskova Duba.

6. Vučetići, slave Nikoljdan, njih je zarobio Ali-paša u bici na Grahovu 1856 godine, doveo ih i naselio u Biograd.

7. Skorupi, slave Aranđelovdan, došli sa brda Graovca sa Graova.

8. Fržovići, slave Nikoljdan, starinom potiču od porodice Ivković sa Meke Grude kod Bileće.

9. Čampare, slave Joakima i Anu (Aćimijanu) došli zbog turskog zuluma iz Trebinja, a u Trebinje došli iz Riđana kod Nikšića.

10. Parovići, slave Aranđelovdan, porijeklom iz Gacka od porodice Papković. Iz porodice Parović potiče Blagoje Parović (1903-1937) poznati revolucionsr i borac koji je poginuo u Španskom građanskom ratu.

11. Kulaši, slave Stefanjdan, došli iz sela Fatnice kod Bileće.

12. Pojužine, slave Lučindan, došli sa Mareve Ljuti u Popovom polju.

13. Dragovići, slava Jovanjdan, došli iz Crne Gore. Nijesu nikakav rod sa porodicom Dragović sa Udrežnja koja slavi Đurđevdan.

14. Kovačevići, slave Đurđevdan, prislužuju Matijevdan, došli sa Grahova i naselili se kod ponora rijeke Zalomke. Jedna kuća ove porodice Kovačević naselila se u selu Krekavice u Grabovici.

15. Lažetići, slave Aranđelovdan, porijeklom od porodice Zlatarević sa Cetinja. Nešto su pogriješili na Cetinju i došli su u Biograd.

Pored ovih srpskih porodica u selu Biogradu živjele su nekada muslimanske porodice: Sidran, Kljako i Ćupina.

ISTORIJA SELA BIOGRADA

Ispitivačima Hercegovine stanovnici sela Biograd nisu znali ništa reći o imenu sela. Naselje je veoma staro, bilo je naseljeno u antici što potvrđuju arheloški nalazi, stara groblja i ostaci starih gradova na brdu iznad ponora rijeke zalomke i na Kulinama kod crkve u selu Biogradu. Crkva Presvete Bogorodice podignuta je 1867. Na crkvenom saboru 21. septembra 1874. godine, dvanaest srpskih knezova, tri sveštenika i jedan trgovac iz nevesinjskog kadiluka donijeli su odluku o pokretanju ustanka koji je kasnije poznat pod imenom Nevesinjska puška.

Biograd je poznat po ustancima, vojskovođama, groblju i crkvi u koj se svake godine na Veliku Gospojinu 28. avgusta sastaju Biograđani i njihova rodbina iz bijelog svijeta. Svi dođu da se vide i da se podsjete na slavna i dana vremena. Ova crkva bila je majka svih dogovora pa i onog slavnog dogovora za pokretanje ustanka Nevesinjska puška. Na saboru na Malu Gospojinu 21. septembra 1874. godine, odlučeno je da se krene u borbu i zatražena je pomoć od crnogorskog kneza Nikole Petrovića. Bez znanja kneza Nikole i njegove pomoći svaki ustanički pokret bio je unaprijed osuđen na neuspjeh. Naredne 1875. godine, u crkvi pred sveštenikom i pred časnim krstom ustanici su se zakleli za borbu i slobodu:
“Za krst časni i slobodu zlatnu!” i “Ujedinjenje ili smrt!”

Žalbu knezu Nikoli Petroviću potpisali su nevesinjski knezovi:

1. Jovan Gutić, knez sela Zovi Do
2. Mihajlo Gutić, knez sela Zovi Do
3. Simun Zečević, trgovac selo Zovi Do
4. Miloš Kešelj, knez sela Studenci
5. Ilija Stevanović, knez sela Lukavca
6. Risto Gaćinović, sveštenik selo Lukavac, pisac teksta žalbe
7. Prodan Rupar, knez sela Trusine
8. Šurko Petković, knez sela Grabovice
9. Trivko Grubačić, knez sela Rast
10. Petar Radović, sveštenik iz sela Bratač
11. Anto Glogovac, sveštenik iz sela Bratač
12. Trivko Radović, knez sela Bratač
13. Jovan Đogović, knez sela Rijeka
14. Tomo Stanić, knez sela Slivalja
15. Trivko Buva (Bjelokosić) knez sela Koleška
16. Jovan Savić, knez sela Krekovi

Da odnesu žalbu knezu Nikoli određena su trojica: Jovan Gutić, Miloš Kešelj i trgovac Simun Zečević radi lakšeg kretanja. Na put su pošli poslije 15 dana. Radi sigurnosti putovali su noću i sa sobom ponijeli su dosta hrane i za dva dan i noći stigli su na Cetinje.

PRVE USTANIČKE BORBE U NEVESINJSKOM KRAJU

Cijelo proljeće 1875. godine proteklo je u međusobnim čarka borbama i ubistva pojedinih istaknutih lokalnih feudalaca. Tako je hajdučki harambaša Pero Tunguz na Zalomu ubio je nevesinjskog kadiju Saliha Korkuta, zatim nekoliko dana kasnije na Hercegovom vrelu u Fojnici ubio je Ibricu Kovačevića iz Gacka. Poslije ovih ubistava turske vlasti odlučile su da protjeraju Tunguza i njegove hajduke u Donju Hercegovinu. Tunguz se iznenada vratio i u Bišini na Ćetnoj poljani 5. jula 1875 godine, napao jedan turski karavan koji je opljačkao i tom prilikom ubio je sedam kiridžija. Turske vlasti su krenule u potjeru za Tunguzom i hajducima i sukobili su se u selu Krekovi na brdu Gradac 9 jula 1875. godine. Taj prvi oružani sukob ustanika i Turaka poznat je pod imenom Nevesinjska puška 1875. Četiri dana kasnije počeli su pregovori ustanika i turskih vlasti u Nevesinju koji su završeni neuspjehom 16. jula 1875.

Postupajući po naređenju Sulejman-paša je 22 jula 1875. godine, izvršio mobilizaciju vojske i bašibozlika i krenuo u napad na ustanike koji su držali položaje na poziciji: Biograd, Fojnica, Divin i Predolje. Dana 23 jula 1875. godine, desile su se prve borbe u jednom klancu kod sela Predolja, Turci su potisnuti prema Stocu i zatvoren je putna komunikacija Stolac-Nevesinje.
Turska nevesinjska grupa preduzela je 24. jula nastupanje u širokom frontu u obliku lepeze oko Nevesinja prema nevesinjskim ustaničkim selima: Biogradu, Zovom Dolu, Grabovici, Zalomu i Kifinu Selu. Turci su naišli na veliki otpor ustanika i razvile su se ogorčene borbe na liniji: Kifino Selo, Bratač, Sopot, Ruda brda, Grabovica, Donji Drežanj, Zovi Do, Biograd. Desna turska kolona potisla je ustanike na položajima na planini Bukvici,prodrla je u selo Biograd do Džinove Mahale, ali nije mogla ići dalje i tu su zaustavljeni. Glavna turska kolona koja se kretala i nastupala preko Odžaka, Ljeskovika premo Zovom Dolu, prodrla je u selo i nije mogla dalje. Ustanicima je došao u pomoć Mrdak Luburić sa stotinjak Rudinjana. Poslije žestoke dvodnevne bitke u Lukavačkom klancu Turci su bili prinuđeni na povlačenje prema selu Odžak gdje se nalazilo 300 turskih konjanika. Poslije ovih uspješnih borbi ustaničke snage zauzele su položaje na liniji : Vojine, Ljeskovik,Kuline, Bukvica.
Lijeva kolona turske vojske nastupala je prema selu Grabovici i zaustavljena je na Pokoscu 24 jula. Narednog dana 25. jula potisnuta je prema selu Odžak. Kolona turske vojske koja je nastupala prema selu Zalomu, gdje se nalazila jedna jaka turska karaula koja je štitila put Nevesinje –Gacko, podržavana je artiljerijom sa Trtina nije uspjela ući u Sopot. Čim su prve turske trupe prešle most Ovčiji brod dočekala ih je snažna ustanička vatra zalomskih ustanika. Ubrzo zalomcima stižu u pomoć ustanici iz Fojnice i Ljeskova Duba. Turci su zaustavljeni i natjerani na povlačenje prema selu Odžak.

Krajnje lijeva Sulejman-pašina kolona koja je nastupala prema Kifinom Selu pretrpjela je neuspjeh. Odranije se u selu Plužinama nalazilo 400 ustanika iz Nevesinjske Površi. Kifljani i Bratačani pustili su tursku lijevu kolonu da što bliže priđu njihovim selima i da je onda zajednički napadnu i nanesu joj poraz. Ustanicima sa Površi komandovali su Tivko Buva i Tomo Stanić i natjerali su Turke na povlačenje prema Nevesinju. Poslije ovih uspješnih ustaničkih borbi, ustanici su 28 jula poslali izvještaj knezu Nikoli u kome ga izvještavaju da je u ovim borbama poginulo 60 ustanika.

Pošto se uvjerio da nijedna njegova napadna kola nije uspješno izvršila zadatak Sulejman-paša je 26 jula naredio povlačenje svih svojih jedinica u Nevesinje. Dana 20 avgusta 1875 godine, održana je ustanička skupština na Ivanovim Koritima na kojopj je knez Nikola obećao svaku pomoć ustanicima i da se ustaničke borbe uspješno nastave dalje. Do tada ustanici su bili zauzeli strateški važne sve klance i karaule od Nikšića do Nevesinja.

NAPAD NA NEVESINJE

Za napad na Nevesinje izvršene su pripreme u selu Slatu koje je udaljeno od Nevesinja 20 km. Tu se našlo 2.700 ustanika i 700 jajoša, (crnogorskih uskoka dobrovoljaca) kojima su komandovali Peko Pavlović, Mile Jovović i Andrija Daković. Vojvoda Maksim Baćović, Gišan Miljanić i Blagoje Koprivica komanduju Banjanima i Rudinjanima. Baćo Mićunović komanduje Trepčanima. Stojan Kovačević komanduje Gačanima. Ilija Stevanović, Drago Kovačević i Simun Zečević komanduju Nevesinjcima. Pero Tunguz komanduje hajducima.

U gradu Nevesinju nalazilo se 370 redovnih turskih vojnika i mnogo bašubozluka , turskih neredovnih vojnika koji su se svi tu povukli poslije zauzimanja karaula i drugih turskih utvrđenja, sve je to pobjeglo i sleglo se u grad Nevesinje. Selo Odžak udaljeno od Nevesinja 7 km čuvalo je 300 turskih konjanika. Napad na Nevesenje počeo je rano u zoru 29 avgusta 1875. godine, sa Grepka, Gradine, Male Veleži, i preko polja od Miljevca i Šehovine. Ogorčene borbe u gradu trajale su čitav dan, borilo se vatrenim oružjem i na nož jer ustanici nisu imalu dovoljno oružja i municije. Branioci su se borili uporno iz utvrđenog grada Vjenčac sa koga su ustanike tukli topovi. Oko grada vatru iz modernih engleskih pušaka u dva reda neprestalno je otvorala turska redovna vojska. Ustanici nisu imali topova,ima li su neke stare duge puške kremenjače i često su u nedostatku oružja inicirali borbu prsa u prsa i na nož. Čitav dan nije patisalo vatreno i hladno oružje. Ustanici su pred veče zauzeli
grad Nevesinje, zaplijenili su veliku količinu modernog oružja,municije i hrane . Najdragocjeniji plijen bile su im moderne engleske puške ostraguše . Bez svoje artiljerije ustanici nisu mogli osvojiti tvrđavu Knežaču niti zarobiti tursku posadu. Povukli su se iz Nevesinja paleći sve pred sobom, hrišćanske i muslimanske kuće,noseći sa sobom plijen i svoje ranjene i mrtve drugove koje su sahranili u selu Slatu. Zajedno sa ustaničkom vojskom povlačio se veliki dio srpskog civilnog stanovništva : starci, žene, djeca – izbjeglice koje su povlačile na sigurno u Crnu Goru. Poslije neuspjelog napada na grad Nevesinje u znak odmazde, Redžepagići su pogubili 12 srpskih knezova koje su ranije pohapsili na prevaru, odveli su ih na Ćetnu poljanu i tamo su ih pogubili.
Drugi neuspjeli napad na grad Nevesinje izveli su 20. 9. 1875 godine,ustanici pod komandom Lazara Sočice . I ovaj kao i raniji napad završio se neuspješno jer ustanicu nisu imali artiljeriju da zauzmu dobro utvrđeni grad Nevesinje. Ohrabren ovim drugim ustaničkim neuspjehom da zauzmu grad Nevesinje, poslednji beg, Osman-beg Ljubović i njegova petorica braće, pojahali su konje i pošli su da obiđu svoja imanja i spahiluke u Dabru i da pokupe harače i zaostale poreze od srpske raje.
Ne sluteći ništa loše osioni Ljubovići upali su u ustaničku klopku i zasjedu u planini Trusini. Njih su ustanici sačekali u zasjedi i sve su ih ubili : petoricu braće Ljubovića i svu njihovu pratnju.

Literatura:

Jevto Dedijer, Hercegovina, Gacko 2004.
Savo Skoko, Napad hercegovačkih ustanika i crnogorskih jajoša
na Nevesinje 29 avgusta 1875. Zbornik radova, Sarajevo 2006.
Neđo Šipovac, Nevesinje slavno, Nevesinje 2003.
Novak Laketa, Petrova loza, Užice 2003.
Miloš Okuka i Nikola Laketa, Morine planina u Hercegovini, Begd. 2017.