Poreklo prezimena Poleksić

Stojan Karadžić, Vuk Šibalić: „Drobnjak i porodice u DROBNJAKU i njihovo porijeklo“, II dopunsko izdanje, Beograd, 1997, IŠ ‘Stručna knjiga’

POLEKSIĆI

(žive na Mokrom, Zukvi i Borovcu)

Poleksići su ogranak Kalabića i potiču od Luke Kalabića, koji je živio krajem 17. i početkom 18. vijeka. Luka je imao dva sina Vukana i Nikolu. Vukan je imao Dragića, koji je bio oženjen Poleksijom iz bratstva Ognjenovića iz Banjana. Dragić je rano poginuo i ostao mu je maloljetni sin Marko, koji se, po majci Poleksiji, prozove Poleksić. Marko je imao dva sina – Iliju i Joka. Marko Dragićev Poleksić bio je čuveni junak, koji se stalno tukao sa nikpšćkim Turcima i mnoge je pobio.

Jedna porodica Kalabića stanovala je u Kličevu kod Nikšića. Njen starješina Mirko se sa sinom Vukom, po razuru Trebjese, iseli u Bjelopavliće. Kako Vuk nije imao muških potomaka, ova porodica se istraži.

Kalabići su se iselili najčešće zbog turskog zuluma u Bosnu i Srbiju. Oni su sačuvali svoje prezime i do dana današnjega.

Kada je paša Miljevina 1812. godine popalio Drobnjak, svi se Mokrani isele u Bosnu i Srbiju. Poslije desetak godina, Joko Markov Poleksić i Duka Kitaljević vrate se u Drobnjak da obiđu svoju starevinu. U svom selu Mokrom nađu četrdesetak hrišćanskih porodica koje su tu bili naselili nikšićki Turci. Joko i Duka pokupe veću grupu Drobnjaka, istjeraju ove porodice sa svojih imanja i vrate se kod svojih u Srbiju. Nakon izvjesnog vremena Marko se sa sinovima Ilijom i Jokom vrati na svoje imanje u Mokro. Joko Markov je poginuo 1825. godine u Kraljevoj Gori u Zatarju. Ostao mu je sin Đorđije, koji je imao četiri sina: Marka, Joka, Janka i Dimitrija. Marko je poginuo u borbama koje su vođene oko Ostroga 1877, a Janko i Dimitrije su od zadobijenih rana kasnije umrli. Ovaj rat je preživio Joko.

Ilija, sin Marka Dragićeva, sa Mokroga se preselio u selo Zukvu sa sinovima: Petrom, Ignjatom, Tanasijem i Dragićem, od kojih su neki kasnije prešli u selo Borovac.

Joko Đorđijev je rođen oko 1854. godine i jedan je od najistaknutijih Drobnjaka svoga doba. Priključio se ustanku u Hercegovini, čim je pukla prva puška, u „jajoše“ Peka Pavlovića. Učesnik je svih bitaka koje su tada vođene i u njima se isticao kao izuzetno veliki junak. Za posebno junačko isticanje i zasluge dobio je od knjaza Nikole barjak koji je on s ponosom nosio u svim ratovima u kojima je Joko učestvovao. Uz barjak je Joko dobio i visoko odlikovanje kojim ga je odlikovao ruski car Aleksandar II „đurđevski krst“. Osim ovog odlikovanja, Joko je dobio zlatnu Obilića medalju i Danilov krst. Joko je tada iz ruku knjaza Nikole primio na poklon i sablju sa inicijalima knjaževim i Jokovim. Joko je kasnije postavljen za kapetana Drobnjačke kapetanije i bio je jedan od najmlađih kapetana u Crnoj Gori. Tada je odlikovan i Zlatnom medaljom za revnosnu službu.

Joko je penzionisan 1914. godine i odmah je stupio u Uskočki bataljon koji je polazio u rat koji su Crnogorci vodili protiv austrougarskih osvajača – Prvi svjetski rat. Učestvovao je u borbama koje su vođene u istočnoj Bosni, oko Romanije, Glasinca i na sandžačkom ratištu. U ovim bojevima Joko je ponosno nosio bataljonski barjak pod kojim je ranjen; odmah nakon zarastanja rana, uključuje se ponovo u redove ratnika u bataljon kojim je komandovao njegov sin Ljubo. U čuvenoj Mojkovačkoj bici Joko junački okonča svoj život i tako mu se ispunila želja da pogine u ratnim okršajima.

U borbama na Mojkovcu Uskočki bataljon je pretrpio velike gubitke u velikom broju poginulih i ranjenih ratnika. Pored Joka koji je poginuo, ranjeni su njegovi rođaci Kosta i Vukan.

Ljubo Jokov je istaknuta ličnost iz Prvog svjetskog rata. Zbog uspješnog komandovanja na Mojkovcu dobio je najveća priznanja. Penzionisan je u činu pukovnika.

Potomci slavnih predaka, u NOR-u su išli smjelo u rat protiv neprijatelja i svojim učešćem doprinijeli da se neprijatelj porazi i izvojuje sloboda.

Dušan Jankov, učitelj i jedan od prvoboraca u Posavini, poginuo je 11. avgusta 1943. godine kod Uba kao komandir čete u Posavskom odredu. Škola u Grabovcu kod Obrenovca nosi njegovo ime.

Nikola Ilijin iz Potpeća bio je u NOP-u od 1941. godine, prvo u sandžačkim jedinicama, u Četvrtoj crnogorskoj brigadi rukovodilac SKOJ-a, čete i bataljona, u Durmitorskom NOP odredu komesar čete, bataljona i odreda, a poslije rata u OZN-i Beograda. Nosilac je Partizanske spomenice 1941.

Momčilo Dimitrijev sa Mokrog, vojni službenik, u NOP-u je od prvih ustaničkih dana, komandant Durmitorskog NOP odreda, u Četvrtoj crnogorskoj proleterskoj brigadi je komandant Petog bataljona, a u krajiškim i dalmatinskim jedinicama je načelnik štaba korpusa i Operativnog odjeljenja armije. Nosilac je Partizanske spomenice 1941.

Svoje živote su na ratipggima za slobodu svoga naroda ostavili i sljedeći bratstvenici Poleksići: Đuro Jovanov iz Borovca – na Zagarču 1944. godine, Jovo Kostin iz Borovca – na Bioču 1944. godine, Mirčeta Savatijev iz Borovca poginuo je zajedno sa Jovom na Bioču, a Nikola sa Slatine okonča svoj životni put na Goraždu 1944. godine.

Vrijedno je istaći jedinstven podvig Mile Poleksić, rodom od bratstva Nenezića iz Bijele, koja je u zbjegu punom naroda u planini Vojnik iznad sela Kruševica zadavila rukama svoje dijete, šestomjesečnu kćerčicu Solumiju, jer se bila rasplakala baš u trenutku kada je kolona Nijemaca prolazila u blizini pećine. Nedaleko od pećine u kojoj se nalazio zbjeg, Nijemci su sustigli Milinog svekra, starog Dimitrija Poleksića, koji je nosio dvogodišnju unuku, Milunu drugu kćerku, i oboje ih ubili. Priča se da je u ovoj pećini ostala prazna kolijevka male Solumije, koja je podsjećala na ovaj grozan dogaćaj, koji se odigrao za vrijeme Pete neprijateljske ofanzive u junu 1943. godine.

Poleksića ima iseljenih u raznim mjestima širom naše zemlje.

Slave Đurđevdan, a prislužuju Nikoljdan.

IZVOR: Stojan Karadžić, Vuk Šibalić: Drobnjak i porodice u Drobnjaku i njihovo porijeklo, 1997, priredio saradnik portala POREKLO Vojislav Ananić