Istine i neistine o Hercegovcima

Saradnik portala Poreklo Tomo Papić objavio je avgusta 2012. godine raspravu “Istine i neistine o Hercegovcima”  u časopisu za srpski jezik, književnost i kulturu “Slovo”. Njegov tekst objavljujemo u celini.  

Nakon još jednog rata i još dvije seobe (ratne i poratne), u Hercegovini je ostalo samo 66.000 Srba. Katolika na tom prostoru ima znatno više: preko 200.000.[1] Oni (katolici) stotinak  godina sebe smatraju etničkim Hrvatima, iako znaju da desetine njihovih  bratstava imaju prezimenjake u istočnoj (pravoslavnoj) Hercegovini, iako su svjesni da nam je zajednički dobar dio narodnog stvaralaštva i vide na stećcima, u cijeloj  Hercegovini, brzopisnu ćirilicu, koju je bosanski  franjevac Matija Divković (1563 – 1631) zvao serbskimslovima a kroatizovani Čeh Ćiro Truhelka preimenovao u bosančicu.[2]

O  pohrvaćivanju zapadnih  Hercegovaca dr Jevto Dedijer 1909. godine  svjedoči  ovako: „Katolici  (ovdje  govorimo o narodu, o seljacima) sve do najnovijeg vremena  nijesu imali  ni  nacionalne  svijesti, ni  nacionalnih  težnji. Pripadnost  katoličkoj  vjeri i jedna  velika ljubav prema svemu onome  što je katoličko  bila  su njihova  glavna osjećanja. Zbog  toga  nije  nerazumljivo  što  su oni u najnovije  vrijeme  prihvatili  hrvatsko ime, i postali  gotovo  bezuslovni  sljedbenici  austrijske  državne  ideje“. [3]

Deset godina  ranije dr Antun Radić objavio je opširan izvještaj  o svom jednomjesečnom  putovanju po Bosni i Hercegovini. Od svega što je saopšteno u Radićevom  Izvješću  najzanimljivija  je sljedeća  informacija: „(…) na dosta mjesta dovoljno i nehotice uvjerio  sam  se  da  je ime  hrvatsko  po Bosni i Hercegovini  seoskom svijetu posve  nepoznato, (…)“. [4] Dakle, nekome je bila  dovoljna  samo decenija  da  katolike u Hercegovini  navede  da prime novo nacionalno  ime. Mogli  su to ostvariti, razumije  se, samo franjevci, kao tada  jedini  visokoobrazovani  ljudi među hercegovačkim katolicima. Nekolicina  njih, zajedno  s nesvršenim  pravnikom  i trećerazrednim piscem Ivanom Milićevićem, pokreću 1898. godine, u Mostaru, list Osvit, u kojem  su zastupljene političke ideje pravaša Josipa Franka. To antisrpsko glasilo izlazi do 1907. godine.

Nedugo potom postaje jasno uz čiju su pomoć fratri – pravaši odnarodili i mržnjom prema Srbima ispunili  svoju pastvu  u Hercegovini. Naime, odmah  nakon austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine i izbijanja aneksione krize (1908), okupaciona  vlast naoružava novohrvate i veliki broj tamošnjih  muslimana da bi ispomogli  austrougarsku vojsku ukoliko Srbi dignu ustanak. Od tada do danas hercegovački katolici su, kao što je poznato, tri puta pokušali zatrijeti Srbe u Hercegovini. Hercegovina je u Drugom svjetskom ratu dala preko 15.000 pripadnika ustaškog pokreta[5], koji su, sa ličkim ustašama, prednjačili u zločinima na prostoru Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Među dvadeset trojicom najzloglasnijih Pavelićevih  ustaša četrnaest ih je što iz Hercegovine što iz Like[6], a broj Srba ubijenih u NDH  750. 000, po  njemačkim  izvještajima.[7] O ovome genocidu u zapadnim zemljama se malo zna, jer je, kako reče  dr Rastislav Petrović, počinjen s blagoslovom Vatikana.[8] Znalo bi se još manje da veliki italijanski pisac Malaparte, autor romana Kaputt (Poražen), nije preživio potonji svjetski  rat, u kojem je bio ratni  dopisnik. Krajem  ljeta  1941. godine  Ante Pavelić mu je, kaže, u svojoj radnoj sobi, smiješeći se pokazao poklon vjernih ustaša: kotaricu od vrbovog pruća s dvadeset kilograma ljudskih očiju. [9]

O  Hercegovcima je dosta govoreno i pisano, najčešće netačno. Analiza  neistina i poluistina o hercegovačkim pravoslavcima  i katolicima, odnosno Rkačima i Škutorima, kako jedni druge vijekovima oslovljavamo, ispunila bi više stotina stranica. Stoga ću ovdje razmotriti samo izmišljotine, neosnovane tvrdnje i rozentalovski izvedene zaključke koji se ne mogu otrpjeti. A ni takvih nije malo, od dr Antuna Radića do dr Novaka Zluradića.

Dr Antun Radić, u pomenutom  Izvješću iz 1899. godine, na primjeru dvojice seljaka prikazuje pravoslavne Hercegovce kao pučanstvo bez nacionalne svijesti: „Kad sam ono po drugi put išao na vrelo Bune, nađem u grmlju dva seljaka iz Nevesinja. Pravili su metle od šiblja. Sjednem k njima na travu i ponudim im, da zapalimo. Ovi ne znadu ni da su ‘Srbi’, ni ‘pravoslavni’; znadu  da nijesu Turci, (…). Znadu da imadu popa, a kad su mi rekli  da ima bradu, onda sam tek bio na čistu.  Ljudi su – za čudo – pitomi. Kako su me blaženo  gledali, kad sam ih koješta pitao i pušio  s njima! Starijega sam zazvao: ‘gazdo!’ A on će mi milo-tužnim  glasom: ‘ A, nijesam  ja gazda,  ja sam siromah Obren Kovačević iz Nevesinja’.“ [10] Svako ko štogod zna o Hercegovcima čitajući  ove retke reći će: „Valjda je bar prezimenjak ustaničkog  vojvode Stojana Kovačevića bio nacionalno svjestan“.

Znatno prije nastanka Radićevog Izvješća, grupa mostarskih  muslimana  usprotivila se pokušaju  preimenovanja  muslimanskih  Srba u Hrvate. U napisu objavljenom u zadarskom Srpskom listu, 19. februara  1887, oni, između ostalog, ističu kako se za hrvatsko  ime  do okupacije (1878)  „ovđe nikad čulo nije“ i nastavljaju: „(…) dočim smo za srpsko  ime oduvijek  znali i Hercegovce  seljake ovako pozdravljali: ‘Dobro doš’o Srbu! Kako si Srbu?’ (…)“. Ovaj navod  je izvjesno poznat  dr Novaku Zluradiću (Kilibardi), bivšem nikšićkom profesoru, koji se predstavlja kao svjetski priznat naučnik, iako ga ni u Srbiji, a kamoli drugdje, odavno niko ne pominje, jer pozitivisti su gotovo izumrli. Međutim, on je nedavno, u Istorijskim paralelama, „uzgred“ rekao da Bosanci i Hercegovci  „otprilike  do  polovine  19. vijeka  nikad nijesu čuli  za srpsko i hrvatsko  ime“. Nikšićki  „besmrtnik“ je, inače, pasionirani  pričalac  poluistina, stvor što svojim poluznanjima  kljuka  redovne  gledaoce  Istorijskih paralela  Hrvoja Crvenčića i  Žive istine  Darka Šukovića.

Po nedosljednosti,  umišljenosti, podrugivanju  dijelu  „sopstvenog“ naroda, iznošenju poluistina  i poluznanja  dr Zluradiću  je slična  samo jedna osoba na brdovitom Balkanu:  dr Davor  Perinović, osnivač i prvi predsjednik Hrvatske demokratske  zajednice (HDZ) BiH, sin Srbina i Hrvatice. Pošto je smijenjen sa mjesta predsjednika HDZ-a, dr Perinović prelazi u Hrvatsku stranku prava Ante Đapića, srbomrsca što ne taji crnogorsko porijeklo[11], a onda bježi u Hajdelberg, gdje, od  januara 1993. do maja 1996. godine, radi na Ortopedskoj klinici. U međuvremenu, 24. decembra 1993, liječnik–pravaš požalio se novinaru NIN-a: „Među Hrvatima za mene mjesta nema,   po nekim pravilima koja propisaše pokatoličeni pravoslavci, poznati  danas kao ljute  ustaše, zapadni  Hercegovci“. Predstavivši sebe kao „izvrsnog poznavaoca istorije naših prostora”, dr Perinović  je, u razgovoru za sarajevske  Dane, 11. februara  2000, navedenu izjavu  dopunio  ovim riječima: „Znate  li  vi kako je prvi  put Franjo Tuđman opjevan? Na guslama, i to onima koje  oni aktivno kupuju, nabavljaju (…) iz Trebinja, iz bilećkog kraja i tako. A vi znate čiji su nacionalni instrument  gusle. Ustvari, odgovorit ću vam jednim pitanjem: nađite nekog od naših  arheologa, neka mi nađe na onom području (o.p. zapadnoj Hercegovini) jednu katoličku crkvu koja je starija  od 150 godina“.

Kao Hercegovac po rođenju primjećujem da je izjava dr Perinovića o katoličkim Hercegovcima mikstum istine, poluistine i neistine. Da su hercegovački novohrvati srpskog porijekla, znaju ne samo „izvrsni poznavaoci istorije naših prostora“ nego i svi  što su imali  u ruci  knjigu  Srednjevekovna  srpska  država, objavljenu  u Zagrebu davne  1959. godine  a korišćenu tri  decenije, u hrvatskim i srpskim školama. Na strani  10. te  hrestomatije  stoji rečenica učenog  vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogeneta (913 – 959) iz djela O upravljanju carstvom: „Pošto su tada sadašnja Srbija, Paganija i takozvana zemlja Zahumljana i Tervunija i zemlja Konavljana, bile pod  vlašću romejskog cara a postale su opustošene zbog Avara (…) car naseli Srbe u te zemlje“. Slijedi pojašnjenje dr Sime Ćirkovića: „Paganija je primorska oblast oko ušća Neretve, Zahumlje je današnja zapadna Hercegovina, Tervunija ili Travunija oblast oko današnjeg Trebinja, dok je zemlja Konavljana sadašnje Konavle“.

Što se tiče epskog pjevanja o Tuđmanu, istina je da je opjevan uz gusle, ali ne uz neke uzete u trebinjskom ili bilećkom kraju jer tamo nema ruke  koja bi na guslama izgravirala ono što novohrvati vole:  likove  ustaša  i njihove simbole. Uostalom, najbogatiji  izbor gusala nije u istočnoj  Hercegovini  već u ljubuškom kraju, tačnije u Cernom i Artukovićevom Klobuku, gdje ima i djece guslara (Josip Barbarić, recimo).[12]

Dr Perinović je siguran da su gusle samo srpski nacionalni instrument, što se ne može potvrditi. Gusle jesu jedan od znakova prepoznavanja Srba i bivših Srba na prostoru našega četvoroimenog jezika , ali ne i izvan tog prostora. Tradiciju pjevanja uz gusle njeguju i katolički  Albanci.[13]

Ne znam zašto negdašnji predsjednik HDZ-a pominje samo guslarstvo katolika u Hercegovini. Možda zato što je jednom prilikom izvikan u Čitluku kao dr Zluradić u Bileći.[14] Guslarska tradicija postoji i kod katolika u okolini Rame, Tomislavgrada (Duvna), Livna, u cijeloj Dalmatinskoj zagori i zaleđu Zadra (benkovačkim i obrovačkim selima). U Sinju „lipo piva uz gusle, po vlaški,“ kao i Matavuljev fra Brne, fratar Stipica Grgat, a u Kongori kod  Duvna kućanica Ruža Jolić. Sudeći po broju guslara, tradicija o kojoj  je riječ iščezava u katoličkim selima Like; na Kordunu je gotovo sasvim iščezla.[15]

Za razliku od Marka Vega, bivšeg profesora nikšićke gimnazije i nesuđenog fratra, koji tvrdi  da je zapadna Hercegovina uvijek  bila katolička, dr Perinović nas obavještava  da su zapadni  Hercegovci  pokatoličeni malo prije polovine 19. vijeka. Obje tvrdnje su daleko od istine. Vego prenebregava papinu izjavu iz 1303. godine, pomenutu na strani 330. njegove  knjige Iz historijesrednjovjekovne Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1980). U toj izjavi se navodi da su od Ugarske do primorja (o.p. od Save do Jadrana) jeretici. A koga papa zove jereticima – suvišno je pitanje za pažljive  čitaoce Vegovih izabranih naučnih radova. Na strani 323. iste knjige znanstvenik  iz Čapljine priznaje da katolički izvori sa Zapada nazivaju jereticima ne samo pripadnike  crkve  bosanske nego i pravoslavce. Rasprave Marka Vega slične su istoriografskim spisima fra Dominika Mandića, što ću ovdje i dokazati. Jedan drugi redovnik – Grga Škarić, misnik sa Širokog Brijega kod Mostara, 1869. godine zapisuje: „Narod  ercegovački  vas [sav] to  je narod  srpski brez da ikakva drugoga u istome umišana ima.” On ističe potrebu da se Hercegovcima  objasni kako su svi njihovi preci bili pravoslavne vjere do 14. vijeka i „da su tada došli franciskanci (o.p. franjevci) koji su narod  rastavili na dva dila“. Zbog ovih i sličnih iskaza, fra Škarić se morao preseliti u Beograd.[16]

Franjevački misionari su došli u Humsku zemlju nakon osnivanja Bosanske vikarije/vikarijata, to jest poslije 1340. godine.[17] Upravo tada je počelo katoličenje stanovništva današnje Hercegovine, a ne znatno kasnije, kako tvrde  neki srpski naučnici, valjda da bi iz hercegovačke povjesnice izbrisali Bunjevce jer su Ante Starčević i Ante Pavelić bili pohrvaćeni lički Bunjevci.  Hercegovina  je, neosporno, matično područje Bunjevaca:  dalmatinskih, ličkih  i bačkih.[18]   Ove posljednje ugarske vlasti  nazivale su katoličkim Racima (Srbima), dok su Hrvate označavale etnonimom Horvat. [19] Zato je, vele vodeći hrvatski onomastičari – Maletić i Šimunović, prezime  Horvat najčešće u Hrvata. To prezime pominje se još  1533. godine, skoro devet decenija prije masovnog doseljenja Bunjevaca u Bačku.[20]

Koliko su uspjeha imali  franjevci u prevođenju pravoslavnih  Humljana u katoličku vjeru tokom druge polovine 14. vijeka  – ne može se tačno reći. Zna se da je među humskim (hercegovačkim) Srbima koji su se, polovinom istog vijeka,  doselili u Dalmaciju bilo i nešto katolika – Bunjevaca.[21]

Bosanski ban Stefan  II Kotromanić, katolik  od 1340. godine[22], podigao je (oko 1350) franjevački samostan na periferiji  Huma – kraj grada Novog na Neretvi. U unutrašnjosti Huma u 14. vijeku  nije bilo katoličkih manastira.[23] Najstarija manastirska crkva u zapadnom Humu za koju se pouzdano može reći da je katolička  sagrađena je u prvoj polovini 15. stoljeća u Ljubuškom. Podatak o tome  samostanu pronašla je, u Dubrovačkom arhivu, srpska istoričarka  dr Desanka Kovačević –Kojić.[24]

Daleke  1563. godine na području između rijeke Bune i Duvna postojale su samo dvije hrišćanske bogomolje: pravoslavni manastir Žitomislić i katolička crkva u Roškom Polju. Sve ostale  crkve i manastire srušili su Turci. Obnovljen ljeta  Gospodnjeg 1563, manastir  Žitomislić  je pretrajao turski zeman, vrijeme  austrougarske  vladavine Bosnom i Hercegovinom, oba svjetska  rata, ali ne i naše doba: razorili su ga, juna 1992, sljedbenici Pavelićevih ustaša, onih koji su (1941) poubijali i u Vidonjsku  jamu bacili  žitomislićke  monahe.[25] Rimokatolička  crkva u Roškom Polju kod  Duvna sravnjena  je sa zemljom još u 17. vijeku.[26]

U jednom  pismu Pravoslavne crkvene opštine Mostar ruskoj vladi, poslatom krajem 1860. godine, stoji: „U naša četiri kadiluka koji se nalaze u (…) Hercegovini, a to su konjički, mostarski, ljubuški i duvanjski, (…), nigdje ni jedne crkve nema, osim ove naše male mostarske, koja  je (…)  dopola u zemlji“.[27] (Naselje Žitomislić s manastirom pripadalo je tada blagajskom kadiluku.) Stara pravoslavna crkva u Mostaru izgrađena  je 1834. godine.

Ponovna izgradnja više crkava u Bosni i Hercegovini počinje za vrijeme vladavine mladog i skrupuloznog sultana  Abdul Medžida (1839 –1861), a nastavlja se u vrijeme uprave brata mu Abdul Aziza. Od završetka Bečkog rata (1699) do 1848. godine, kada franjevci osnivaju samostan na Širokom Brijegu, hercegovački katolici bili su bez ijednog hrama.[28]

U prvome popisu samostana Bosanske vikarije, sačinjenom oko god. 1380. i sačuvanom u djelu fra Bartolomeja iz Pize o životu sv. Franja, ne pominju se samostani u unutrašnjosti zapadnog Huma, jer tada, kao što rekoh, nijesu ni postojali. Prema raspoloživim arheološkim i istorijskim podacima, najstarije katoličke crkve na tom prostoru sagrađene su u narednom stoljeću. Jedna od njih  je crkva sv. Marije u Raštanima kod Mostara, mjestu u kojem su se, poslije odlaska Bunjevaca, naselili pravoslavni Srbi i bili većina do 1992. godine.[29]

Podaci o starosti sakralnih građevina u Humu i te kako su poznati profesoru Marku Vegu, ali  on nastoji dokazati da pravoslavlja u zapadnom dijelu Humske zemlje nije bilo ni za vrijeme vladavine Nemanjića. Pripadnost crkava Vego obično određuje prema obradi dva-tri kamena, nađena na crkvištu, ili pozivajući se na vrlo problematične i nepouzdane izvore, kakvi su većim  dijelom Ljetopis popa Dukljanina i Kraljevstvo Slovena Mavra Orbina.

Je li neka crkva bila katolička ili pravoslavna ne može se odrediti prema obradi par kamenova u njenoj ruševini. Na manastirskoj crkvi Hrista Pantokratora u Dečanima primjetno je prožimanje  elemenata zapadnog (romanskog i gotskog) i istočnog – vizantijskog stila sa već postojećim tradicijama srpske  umjetnosti.[30] Da je ta crkva sagrađena u Hercegovini i razorena za vrijeme Bečkog rata, Vego bi, vidjevši elemente romanike i gotike na crkvini, rekao da je „pripadala kršćanima zapadnog obreda“.

Mavro Orbin, koji u rečenom djelu kaže da je prapostojbina Slovena Skandinavija, navodi kako je „župan Zahumlja Jurko zamolio, 1194. godine, dubrovačkog nadbiskupa da mu osvešta crkvu sv. Kozme i Damjana”. Katolički papaz, kao što vidimo, ne zna ime tadašnjeg zahumskog kneza, Nemanjinog brata (zvao se Miroslav), a „zna“ koga je isti knez pozvao da osvešta crkvu kod Blagaja. No, na citiranom podatku Vego zasniva tvrdnju da je pomenuta Miroslavljeva zadužbina bila katolička.[31]

Knez  Miroslav  je, pretpostavlja se, podigao i crkvu sv. Petra u Zavali (Popovo) za koju škutorski povjesničar veli da je pripadala katolicima, iako se kao katolička jasno pominje tek nakon pola milenijuma postojanja (1652. godine), u vrijeme kad su pravoslavne crkve u Popovom polju otimane od strane konvertita. Jedan primjer prisvajanja pravoslavnog  hrama saopštava  dr Novica Vojinović u knjizi Hiljadugodišnji genocid Vatikana nad pravoslavnim narodima, pozivajući se na biskupski izvještaj upućen 1624. godine Kongregaciji za propagandu vjere: „(…) neki  ratoborni fra Blaž iz Gradca kraj Hutova istjerao je iz srpskog manastira u selu Orahovu kod  Trebinja pravoslavnog kaluđera, doveo katoličkog sveštenika i manastir proglasio katoličkom crkvom“.[32]

Osnov za pretpostavku da je crkva sv. Petra u Zavali oteta  daje nam Vegov crtež njenog temelja.  Na tom crtežu se vidi da je zavalska crkva imala jedan ulaz, i to na zapadnoj strani.

Stotinak godina prije osnivanja Kongregacije za propagandu vjere i početka otimanja pravoslavnih svetinja u Hercegovini, Ranjina, u svojim Analima, ostavlja prvi pisani trag o Petrovdanskom saboru kod crkve u Zavali. Dubrovački ljetopisac se 29. juna 1525. godine zatekao u Slanom,  mjestu udaljenom sat i po hoda od Zavale, i tom prilikom zapisao: „(…) jedan  franjevac  iz samostana sv. Jeronima (…) pošao je u Popovo polje na proslavu Petrovdana u Zavali, gdje se nalazi crkva posvećena sv. Petru, (…)“. Ovaj Ranjinin podatak Vego je izdvojio između još dva o istoj crkvi, kako bi dokazao da je ona i tada (u 16. vijeku) bila katolička. Pri pisanju rasprave Arheološko iskopavanje u Zavali (GZM, 1959), sinu Joze duhandžije javila se pomisao: tema  je hercegovačka, a ja Hercegovac i čovjek od autoriteta, pa niko neće provjeravati utemeljenost moga navoda. „Nažalost“, prevario se. Hercegovina je zemlja sumnjičavih ljudi. Ukoliko i oni koji se u školi nijesu umorili pročitaju Vegovu raspravu, pitaće me: „Na čemu se zasniva hućum turskog suda kojim je crkvište u Zavali pripalo tamošnjem pravoslavnom manastiru?“ Zato sam potražio odgovor i našao ga u kratkom prilogu  zavalskog igumana Hristifora Mihajlovića Crkva sv. Petra u Zavali  (GZM, II, 1890): „Kod nje (o.p. crkve) ima i starijeh grobnica, a i sad  je tu groblje pravoslavnijeh  stanovnika iz sela Zavale. Do 1867. godine ovdje su se kopali i rimokatolici, kojijeh ima u Zavali nekoliko kuća. Zbog  toga su oni do pomenute godine držali da je ova crkvina njihova. Rečene godine  pokušaju isti  rimokatolici sebi načinjeti ovu crkvu, i tako se povede oštra  parnica  između pravoslavnijeh i rimokatolika  oko nje. Napošljetku turski sud, pošto komisija  sve pregleda, oblik crkve, kud  je okrenuta, kao i po dokumentima, koje sam naprijed  spomenuo,[33] konstatuje i izda  hućum (o.p. presudu) da je crkva pravoslavna“. [34]

Ukratko rečeno, crkva sv. Petra u Zavali bila je pravoslavna od  druge polovine 12. do prve polovine  17. vijeka, kada su  je oteli katolici. Godine 1667. taj  hram je srušio zemljotres[35], a dva stoljeća  kasnije (1867.) njegovi ostaci su sudskom odlukom  pripali  pravoslavnom  manastiru  Vavedenja  sv. Marije u Zavali. Ovo je istorijska  istina. Međutim, studenti  istorije u Crnoj Gori misle drugačije jer još uvijek uče iz knjige Srednjovjekovna BiH [36] Marka Vega.

Sličnost između ukrasnih  motiva na pločama iz ruševina zavalske crkve sv. Petra i ornamenata u Miroslavljevomjevanđelju davno je primijećena. O tome se može dosta saznati od iskusnog  srpskog arheologa mr Đorđa Odavića. On ne isključuje mogućnost da je Miroslavljevo jevanđelje pisano upravo u Zavali.[37]

Daleko od Popova polja, u selu Humcu kraj Ljubuškog, rodnom mjestu Vjekoslava Maksa Luburića, nađena je kamena ploča sa uklesanim ćiriličnim natpisom (12. v.), najstarijim u Hercegovini:  „… U ime otca i sina i svetago duha. Ase crki (ovo je crkva) Arhanđela Mihajla, a zida ju  Kъrsmirъ sin Bretъ, župi  [u]runъ, i žena jega Pavica“.[38]

Marko Vego je tačno pročitao riječi na Humačkoj ploči i dao gotovo besprijekoran paleografski opis  natpisa. Ali, dio njegove rasprave o natpisu sa Humca pisan je nenaučno. Naime, on negativno selektuje naučne podatke kako bi nas naveo na zaključak da je humački natpis bio u katoličkoj crkvi iz 10. ili 11. stoljeća. Svoj sud Vego zasniva, prvenstveno, na jednom grafičkom  detalju: upotrebi glagoljskih slova ( za ti e). Šta reći? Hrvatski akademik Branko Fučić (1920 – 1999), istoričar umjetnosti, paleograf i arheolog, dokazao je da glagoljska slova sadržana u  humačkom natpisu ne pripadaju najstarijem tipu glagoljice, već onome koji je bio u upotrebi u 12. i 13. vijeku[39]. Spomenik o kojem je riječ nastao je, dakle, u nemanjićko doba[40], a glagoljicom su se tada služili i Srbi.

Dr Halid Sadiković nas obavještava da je takoreći na puškomet od Humca – u Ljubuškom, dvije godine prije početka gradnje humačkog samostana, podignuta pravoslavna crkva posvećena Arhangelu Mihailu.[41] Vego je ovaj podatak izostavio zato što ne ide u prilog rečenom zaključku. Kažem ‘izostavio’ jer sam siguran da je kao autor monografije  Ljubuški (Sarajevo, 1954) raspolagao obiljem podataka o tome i okolnim mjestima.

Izgradnji pravoslavne crkve Arhangela Mihaila u Ljubuškom (1861 – 1865) prethodilo je mučno putovanje mostarskog paroha Prokopija Čokorila po Rusiji, gdje je, od maja 1858. do zime 1860. godine, prikupljao priloge za podizanje sedam hramova u Hercegovini: u Konjicu, na Borcima, u Mostaru, mostarskom Bijelom Polju, Staroj Gabeli, Ljubuškom i Duvnu.[42] On i Joanikije Pamučina  znali su imena mnogih uništenih crkava u Hercegovini i radili po crkvenom propisu, koji nalaže da se na ruševini crkve ili u njenoj blizini gradi nova posvećena istom svetitelju (zaštitniku stare). Tako su, vjerujem, postupili i u Ljubuškom.

U nekoliko rasprava Marko Vego citira dr Dominika Mandića, istoričara crkve i poznatog ustaškog ideologa. Za vrijeme njegovog đakovanja na Širokom Brijegu, dr Mandić je bio ravnatelj (direktor) širokobriješke klasične gimnazije i, po svoj prilici, Vegov profesor. A da li mu  je omogućio studiranje teologije u Frajburgu – ne znam. Ako jeste, nije se pokajao: obojica su, kako bi rekao akademik Vasilije Krestić, „zasukali rukave da dokažu“da su među pravoslavcima u Herceg – Bosni etnički Srbi manjina, odnosno posrbljeni Vlasi većina, iako čak i pop Dukljanin (Grgur Grizogono), u devetom odjeljku Ljetopisa, pominje Bosnu kao srpsku pokrajinu: „Srbiju pak, (…), podijeli na dvije pokrajine: jednu od velike rijeke Drine u pravcu zapada sve do planine Borave (Borja – T.P.), koju još nazva Bosnom, drugu pak od iste rijeke Drine u pravcu istoka sve do Laba (…), koju nazva Raškom“.[43]

U Vegovim izabranim raspravama (Srednjovjekovna BiH) skoro dosljedno se izbjegava upotreba riječi Srbin, a u njegovoj knjizi Naselja bosanske srednjevjekovne države (Sarajevo, 1957) bezmalo svi hercegovački pravoslavci predstavljeni su kao Vlasi (slavizirani Iliro-Romani)[44]. Zanimljivo, ali ne i originalno. Slično je pisao o dinarskim Srbima dr Antun Ante Starčević, utemeljivač ustaške ideologije koga je Krleža triput hvalio: u Predgovoru Hegedušićevim Podravskim motivima, Baladama Petrice Kerempuha  i eseju Prije trideset godina.[45]

Osporavanje srpskog porijekla Hercegovaca i ostalih pravoslavnih  dinaraca podstiče me da odgovorim istom mjerom. Najkraći odgovor je u Hrvatskom prezimeniku (Zagreb, 2008). Iz tog obimnog djela saznajemo da su „najčešća prezimena u Hrvata“: Horvat, Kovačević, Babić, Marić, Novak, Jurić, Kovačić, Vuković, Knežević, Marković, Petrović, Matić, Tomić, Kovač, Pavlović, Božić, Blažević, Grgić, Pavić, Radić, Perić, Filipović, Šarić, Lovrić, Vidović, Perković, Popović, Bošnjak, Jukić, Barišić. Od 30 navedenih prezimena čak 23 postoje i kod Srba (svako koje sam boldovao).

Dok privodim kraju ovu raspravu pogled mi pada na policu s knjigama Hercegovaca. Čitam imena: Jovan Dučić, Aleksa Šantić, Ćorovići (Svetozar i Vladimir), Vasilj Popović, Jevto Dedijer, Radovan Samardžić, Slijepčevići (Pero i Đoko), Milorad Ekmečić, Jovan Deretić, Slavko Leovac, Slavko Gordić, Žarko Ružić, Rajko Petrov Nogo, Radoslav Bratić, Gojko Đogo, Miroslav Toholj,  Kusturice (Emir i Nazif), Fadil Hadžić, Mitar Papić, Hamdija Kapidžić, Savo Skoko, Miloš Kovačević, Đorđe Sladoje, Miloslav Šutić, Radomir Baturan, Goran Maksimović … Pitate li se gdje su umotvorine katolika iz zapadne Hercegovine? Ako pitate, evo odgovora: Antun Branko Šimić je jedini njihov nadaleko poznat pisac[46], a značajnih naučnika imali su nekoliko. Zašto tako malo? Zato što su franjevci taj puk vijekovima opterećivali mržnjom prema pripadnicima druge vjere, a mržnja sputava.

Čim neko pomene Hercegovce, sjetim se profesora Jovana Deretića. Bio je moj mentor na Beogradskom univerzitetu. Teško bolestan, Deretić je 2001. godine pripremao za štampu konačnu verziju svoje Istorije srpske književnosti, izdanje obimnije od prethodnog za skoro 700 strana. On je „kriv“ što u srpskom Slovu „čašćavam“ školovane nitkove. Nezaboravnom profesoru se činilo da znam sve ljude u zemlji Stefana Kosače, posmrtno pohrvaćenog hercega od svetoga Save[47], i da o njima mogu napisati zamašnu knjigu.

Prilozi:

    Jure Miloš, „hrvatski“ narodni guslar iz Gruda[48]:

,,Na braniku Herceg – Bosne

šest v’jekova fratar straži.

Povijest reć’ će, tko to ne zna,

šta taj stražar rodu važi“.

(stihovi Miroslava Džaje)

   Đoko Koprivica iz Banjana, srpski guslar sa najviše nagrada:

„Oj Srbine mučeniče pravi,

ti izmisli gusle i napravi.

Od muke ih izmislio jesi,

ponosno ih u kuću objesi“.

(stihovi Radovana Bećirovića)

Na obojici guslara je muška ječerma od crvene čohe, izvezena koncem zlatne boje. I Koprivici i Milošu poznata je pjesma Car Dušan i posestrima vila, koju su u Hercegovinu, tačnije u Banjane mogli donijeti, krajem 14. vijeka, doseljenici sa Kosova. Jednu njenu ijekaviziranu varijantu, zapisanu na Širokom Brijegu, objavio je dr Marko Dragić u fakultetskom udžbeniku Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti (Split, 2007, 315 – 316).[49] Komentar ovoga postupka je suvišan, jer istočno od Neretve malo ko zna da se Dragić, ratni pukovnik HVO-a (novoustaške vojnice), sada bavi izučavanjem folklora.

AUTOR: Saradnik portala Poreklo Tomo Papić