Poreklo prezimena Kosovčić

7 komentara

1. 5. septembar 2014. u 10:37

   milija malović

   Proizvoljan tekst i potpuno netačan kako istorijski tako i kao narodno predanje.Svim zainteresovanim za podatke o bratsvu Kosovčić preporučujem sajt http://bratstvokosovcic.weebly.com/

   Odgovori

2. 5. septembar 2014. u 12:08

   Vojislav Ananić

   Poštujem Vaše mišljenje gospodine Maloviću! Hvala na priloženom sajtu o bratstvu Kosovčić. No, ja sam samo prezentirao podatke iz navedene knjige. Ako su oni netačni, odgovornost snose autori. A, sigurno su se i oni služili odgovarajućom literaturom. Na kraju, zato i postojimo – da dođemo do istinitih podataka.
   Pozdrav,
   Vojislav

   Odgovori

3. 28. mart 2017. u 13:47

   vojislav ananić

   BRATSTVO KOSOVČIĆA

   Bratstvo Kosovčića je od davnina nastanjeno na području visokog Durmitora, u plemenu Drobnjaci, teritoriji nekadašnje hercegove države, stare Hercegovine, danas severozapadne Crne Gore. Ono se tu nastanilo u selima Pošćenje i Duži, a kasnije i u selu Samoboru kod Gacka. Bratstvo je oduvek negovalo usmenu predaju zahvaljujući brojnim sveštenicima kojih je uvek bilo i koji su postovali kult predaka i Svetog Save, bratstveničkog zaštitnika i sveca. Njemu je danas u selima Duži i Samobor, posvećen hram, ali i novopodignuti manastir na Goliji, čiji je ktitor Miodrag Daka Davidović, potomak Kosovčića. Porodična predaja najdalje ide do vojvode Lapca koji je bio vođ slovenskog plemena Novljana od kog uglavnom potiče svo drobnjačko stanovništvo. U doba plemenskog seljakanja po Balkanu prvo su se bili nastanili u okolini Travnika, a po nekima i Novog po kome su prozvani Novljani. Nedugo zatim sišli su do Neretve, da bi napokon došli u predele današnjih plemena Pive, Banjana i Drobnjaka. Posle vojvode Lapca pominje se Orli-ban Kosovčić (XIII vek), kome se pripisuje podizanje danas porušenog manastira Jelovca u Drobnjaku. Manastir je porušen u XIX veku, a potomci veruju u njegovu skoriju obnovu. Danas se predeo u Pošćenju u kom je on živeo zove Banovina. Andrija Luburić, etnolog, učenik i saradnik Jovana Cvijića, po nagovoru istog, odlazi na vrletni Durmitor i počinje iscrpna istraživanja, koja 1930. godine pretače u monumentalno delo ,,Drobnjaci, pleme u Hercegovini“. U njemu piše o svemu što je čuo, sakupio na terenu i onome što su drugi pisali o plemenu. Posle svog doseljenja u sela Duži i Pošćenje, Kosovčići se dele na dve grupe Đurjanoviće i Omakaloviće, prvi su naselili selo Duži, a drugi Pošćenje. Đurjanovići su potomci vojvode Đurjana koji je prema predanju bio učesnik kosovske bitke. U njoj je predvodio Drobnjake preživevši boj zadobivši sedam rana. Kasnije je za to učešće kneginja Milica, udovica kneza Lazara Hrebeljanovića poklonila drobnjačkom manastiru Bijela ikonu presvete Bogorodice, koja je bila sačuvana do prve polovice XIX veka. On se pominje u i u narodnoj pesmi u kojoj knez Lazar Hrebeljanović piše knjige svojoj vlasteli da dođe u boj na Kosovo, ,,sedmu posla Nikoli boljaru, u Popovo na Hercegovinu, a devetu Đurici serdaru, u Drobnjaku, u plemenu jaku“. Vojvoda Đurjan ili Đurica pominje se i u ,,Priči o boju kosovskom“ , nepoznatog autora sa kraja XVII veka, kao prisutan na kneževoj večeri. I danas se u Drobnjaku vide razvaline njegove kule. Za njega je vezana legenda koja kaže da je posle boja isprosio Grlicu, udovicu Stefana Musića za svoga brata Joka. Grlica je prema predanju bila u rodbinskim vezama sa Nemanjićima. Rodila ju je Nemanjića odiva, kako navode potomci i kako to piše istoričar Milan Karanović u svome delu ”Dinarska plemena Nemanjićkog porijekla“ (1937). Ostala je i u bratstvu priča da je ono za slavu uzelo svoga sveca, Svetog Savu, princa Rastka Nemanjića. Prema toj legendi Joko je bio starac, nimalo naočit kao brat mu Đurjan. Đurjan se poslužio lukavstvom prilikom prošnje plemenite Grlice te nahvali brata Joka kako je slikom i prilikom kao on. Mlada Grlica je otom i došla sa pratnjom i darovima u Drobnjake gde je shvatila da je prevarena, te krenu natrag. No, narod sa sveštenstvom je prekumi da ne bruka pleme i ostane. Preokret se desio na lokalitetu Kumine bukve, jer su je tu vele prekumili da ostane, što ona učini pod uslovom da u crkvi narod potvrdi sve što ona rekne. Ona reče da sve što se rodi u starca Joka, prozvanog Omakalcem jer je umakao hleb u svadbarsko jelo, umetne i bude naočito kao vojvoda Đurjan. Jedan od potomaka Joka i Grlice, zvao se po stricu Đurjan i nasledio ga je u vojvodstvu. Njihov unuk Đurica Kosovčić je prema predanju bio oženjen od Crnojevića, a zanimljivo je da se na području nahije Komarnice, tadašnjeg naziva predela drobnjačkog plemena u defteru od 1477. godine pominju dva Crnojevića koja su tamo živela. Sin tog Đurice je bio Vučur, prozvan Omakalovićem po starcu Joku Omakalcu. Živeo je u doba pada Hercegovine pod Turke. Pleme je tada i dobilo izvesnu autonomiju pod uslovom da daje vojsku pri ratnim pohodima. U defteru iz 1477. godine nahija Komarnica je i zapisana, kao nahija u vojnucima. Vučur je upravo sa pedesetak plemenika išao u Malu Aziju da ratuje za sultana. Tamo se odvažio neki Arapin i izazivao i samog sultana na dvoboj. Kako je mnoge pobedio, pročuje se među svom vojskom njegov izazov. Prijavi se Vučur kao sultanov zatočnik da mu izađe na megdan. Podelio je Vučur megdan sa obesnim Arapinom i pobedio ga. Kada je sultan pročuo kako je za njega hrabro izišao on mu zauzvrat dariva beratom spahiluk u selu Samobor, kod Gacka, crvenu kabanicu i ogromnu količinu sukna ,,abe“. Potomci njegovi prozovu se po suknu abi, Abazovići. Vučurev sin Marko Abazović, doselio se sa četiri sina na očev spahiluk u prvoj polovici XVI veka i od njegovih sinova su danas tamo četiri bratstva: Slijepčevića, Starovića, Davidovića i Popovića. Te porodice su dugo zadržale svoje privilegije i zemlju, a učešćem u ustanku vojvode Grdana 1597. godine, na njihovo mesto i funkciju čuvara raskršća puteva dolaze čuveni Čengići, koji su ih oduvek poštovali kao stare imaoce berata i nosioce kneževskog zvanja. Abazovići su drobnjačkom plemenu dali vojvoda Drakulu, vojvoda Simu, vojvoda Mirčetu, vojvodu Drekala (XVI vek), vojvodu Pavla (XVII vek) do danas se pozna natpis na grobu) i poslednjeg u nizu vojvoda Stanišu (XVIII vek). Vojvoda Staniša Aleksin Abazović je dobio od skadarskog Mahmut-paše Bušatlije hercegovačko vojvodstvo i alajbarjak za pleme, kako bi organizovao otcepljenje Hercegovine od travničkog sandžaka i pripajanje skadarskom. Od Abazovića je bio i jedini drobnjački vladika Dionisije. On je stolovao potkraj XVII veka u manastiru Jelovcu, a pominje ga jedan konzularni izveštaj upućen mletačkom senatu u kom se spominje njegova smrt kao veliki gubitak za Mletke. Poznata su i tri serdara Bašovića: Savo, Milutin i sin mu Đorđije. Živeli su u XIX veku. Orodili su bratstvo Kosovčića sa kraljevskom kućom Petrović-Njegoša tako što se Ćana, sestra vojvode Boža Petrovića, crnogorskog senatora, predsednika senata i bliskog rođaka kralja Nikole Petrović-Njegoša, udala za Vojina Bašovića, brata serdara Đorđija. Kosovčići su se vremenom podelili u dve široke bratstveničke loze, Omakalovića i Đurjanovića. Danas se u Đurjanoviće računaju prezimena: Memedović, Malović, Ćeranić, Vilotijević, Pavićević, Mandić, Mašić, Barac i Baranin. Od Omakalovića su prezimena: Abazović, Grbović, Aleksić, Bašović, Vojinović, Radulović, Kočović, Simunović, Duković, Golović, Kovijanić, Pušelja, Sandić, Vuković, Ćorović, Odović, Perišić, Kadić, te pomenuta: Slijepčević, Starović, Davidović, Popović i njihovi ogranci, čuveni sarajevski Despići, Jeftanovići i drugi. Zajedničko za sve ove porodice je da slave Sv. Savu kao i da do kraja XX veka nisu stupali u brakove, što je i danas retkost. Svetozar Tomić je u svom delu ,,Drobnjak“ 1902. godine zapisao da u selima Duži i Pošćenje ima 31 kula, od kojih je deobom i razgradnjom do danas ostalo 10-ak. U knjizi ,,Vlastela ilirskog grbovnika“ dr Srđana Rudića, izdanje Istorijskog instituta (2006), napominje se da je preko narodne tradicije u tkz. ilirske grbovnike ušao grb Kosovića i da se verovatno odnosi na drobnjačko bratstvo Kosovčića. U dalmatinskim pesmama ,,bugaršticama“ pominju se tri Kosovčića, Milan, Nikola i Ivan kao pobratimi Miloša Obilića. U većini grbovnika upravo se grb (K)Obilića nalazi odmah pored grba Kosovića- Kosovčića.
   Potomci Kosovčića danas žive složno u pomenutim selima i svake godine pred bratstveničku slavu u januaru organizuju sabor Kosovčića. Na saboru se okupe, druže i zbore o prošlim i budućim vremenima. Potomaka ovog velikog roda danas ima širom sveta. Još na početku XX veka, bilo je od njih 177 domova u Drobnjaku i još 80 u Samoboru kod Gacka. Upravo toj brojnosti se duguje izuzetna snaga i životnost bratstva koje je dug niz vekova davalo plemenu jake predstavnike i upravljalo njime. I danas potomci Kosovčića daju izuzetne ljude u svojim oblastima života. Ima od njih pevača, vrhunskih sportista reprezentativaca, tv i filmskih stvaralaca, pisaca, profesora univerziteta, kao i sasvim običnih ljudi koji čuvaju svoju tradiciju i spremni su da je prenesu potomcima.

   Risto Starović

   Odabrao i priredio: Vojislav Ananić

   Odgovori

4. 29. mart 2017. u 07:33

   vojislav ananić

   Istorija
   Preci i doseljenje

   Preci današnjih Samoborana doseliše se u prvoj polovini XVI veka iz Drobnjaka ispod Durmitora, gde su živeli nekoliko stotina godina. Najstariji trag njihova kretanja vodi nas preko Drobnjaka i Banjana u Bosnu. Predanje govori da se slovensko pleme Novljani doselilo u VII veku u okolinu Travnika , odakle se kreće na jug i izbija na more na ušću Neretve. Tu su stupili u borbu sa starosedeocima Maturgama i zauzali njihovu zemlju. Ubrzo se Novljani kreću prema istoku i naseljavaju banjansku visoravn, odakle jedan deo skreće na sever- pod Durmitor. Tu su opet stupili u borbu sa starosedeocima Kričima i pobedili ih. Najjače bratstvo Novljana bili su Kosovčići, njihov vojvoda Lapac na prevaru je rasporio drob, stomak, kričkom vojvodi Kaloki, zbog čega se po predanju ovo pleme nazvalo Drobnjacima. Bratstvo Kosovčići nastanilo se u centru Drobnjaka, u selu Pošćenju, gde zauze najplodniju zemlju. Kroz njihovo naselje vodio je put još u rimsko vreme. Tu se nalaze ostaci rimske gradine i naselja. Priča se da su Kosovčići bili uvek brojni i jaki i da su u bratstvu imali dosta sveštenika koji najviše sačuvaše tradiciju plemena. U njihovom naselju bila je podignuta Saborna crkva, drobnjački hram Sv. Đorđa, stare drobnjačke krsne slave. U Drobnjacima je sačuvana uspomena na Orli – bana Kosovčića koji je ziveo polovinom 13-og veka i podigao manastir. Njegovo mesto stanovanja i danas se u Pošćenju zove Banovina. Svežija uspomena sačuvana na vojvode Đurjana i Živana Kosovčića koji su prema predanju učestvovali u Kosovskoj bici. Ime vojvode Đurjana (Đurice) pominje se i u narodnoj pesmi u kojoj knez Lazar poziva velikaše u boj na Kosovo… a devetu Đurici serdaru, u Drobnjaku, u plemenu jaku…Legenda koja se rado prepričava u Samoboru kazuje da se vojvoda Đurica vratio sa Kosova sa sedam rana. U Sjenici je isprosio Grlicu, udovu Musića Stefana, koji je poginuo na Kosovu, za brata Jokana. Prema predanju Grlica je bila u rodbinskim vezama sa Nemanjićima. Istorija zna da su Musići sestrići kneza Lazara. Prilikom Grličine prošnje Đurjan se poslužio lukavstvom, rekavši da je njegov brat Joko njegova slika i prilika, iako je Joko bio u godinama i nije bio lep kao Đurjan. Grlica je došla u Drobnjak sa pratnjom i darovima. Za vreme svadbe, gledajući gde će videti čoveka sličnog vojvodi Đurjanu, zapita postarijeg čoveka koji nadgledaše spremanje hrane za svatove, da li zna za koga je dovedena. Joko odgovori: “Za mene starca omakalca”. Grlica se odmah spremi sa pratnjom i tovarima i uputi se natrag u Sjenicu. Uzaludne su bile molbe Drobnjaka da ostane. Vojvoda Đurjan i bratstvenici ispratiše je do Godijelja gde sedoše da se odmore. Zamoliše je da ostane. Ona obeća pod uslovom da joj Drobnjaci aminuju sve što bude rekla na venčanju. Oni pristadoše. Na venčanju Grlica reče: “Dabogda sve što se rodi od Joka bude kao Đurjan, a u Đurjana kao Joko”. Drobnjaci aminovaše. Joko, koga prozvaše omakalo, imao je sa Grlicom 4 sina, Đurjana, Vučura, Novicu i Jovicu. Vojvodstvo je prešlo na Omakalova sina Đurjana. Sin vojvode Đurjana je vojvoda Đurica, koji je opet, prema predanju, bio oženjen sestrom Ivana Crnojevića. Njegov sin Vučur živeo je u doba turskog osvajanja Drobnjaka. Drobnjak je dobio od Turaka autonomiju pod uslovom da daje vojnu pomoć Turcima. U jednom takvom pohodu, Vučur Omakalović učini junaštvo koje se rado prepričava u Samoboru. Razglasi se da se od sultana odmetnuo neki Arapin. Koji god sultanov zatočenik je otišao na megdan, bio bi pogubljen, jer je Arapin bacao na njega čegrtaljku – vetreno kolo, poplašio bi konja i lako pobeđivao. Javi se Vučur Omakalović za megdan koji, znajući za vetreno kolo, uzjaha konja koji se nije plašio, a od oružja ponese ćuskiju. Čim se megdandžije sretoše, baci Arapin vetreno kolo, ali se Vučurov konj ne uplaši, a kolo bi polomljeno udarom Vučurove ćuskije. Arapin poče da beži, a Vučur baci na njega ćuskiju, obori sa konja, poseče glavu i posla sultanu. Car obdari Vučura, dade mu crvenu kabanicu, abu i čitluk u Gacku, onoliko koliko može da obiđe na konju od sunca do sunca. Od ove maštovite priče sigurno je da su se Vučurovi potomci, sin Marko sa porodicom doselili u Samobor negde oko 1530. god. i da se i danas tačno po belegama znaju granice imanja koje su tada dobili. Potomci Vučura Omakalovića koji ostali u Drobnjacima, prozvali su se Abazovićima po dobijenoj abi. Zna se da je vojvoda Drakula Abazović sin ili rođak Vučurov pogubio u Drobnjacima Husref bega 1541. god. i da su vojvodu Mirčetu Abazovića pogubili Turci na višegradskom mostu 1568. god. Verovatno bi bilo: da je Vučur živeo pre tih sukoba najmanje za jednu generaciju. Drugi dokaz o njihovom dolasku u Samobor bila bio kula popa Baja, jednog od potomaka Marka Vučurova Omakalovića koji je podigao u Samoboru i na kojoj je uklesana 1588.god. Ako se proračunaju pasovi (kolena) prema predanju i čituljama, izlazi da je to doseljenje bilo početkom 16-og veka. U knjizi A. Luburića “Drobnjaci” stoji da su svi Drobnjaci odseljeni pre 1601. god. Slave samo SV. Savu, a posle tog datuma da prislužuju i Đurđevdan. U Samoboru se priča da je jedan od sinova Vučura Omakalovića Marko doselio se očevim beratom u Gacko i ograničio dobijeni posed. Neki od tih graničnih belega i danas postoje: krst kod Lijepe vode, kamen na Mekoj grudi idr. Marko je pošao sa Ravnoga, planine iznad Samobora idući na desnu stranu prema zapadu, stavio je prvi beleg kod Lijepe vode. Zatim na mestima Kovioce, ljeljenak, Pastina, Gruda, Žrvanj, odakle se kreće prema jugu na mesta Neradoviće, Đilas do, zaokreće prema istoku ispred Špile i ostavlja beleg na Mekoj grudi, Javljenju, Ćabi, Pođeljenom dolu, Pandurici, Suvom polju, odakle skreće prema severu preko Glasovite do Lijepe vode, odakle je pošao. Ovaj udut dugačak je oko 20 km a širok oko 4 km što bi iznosilo oko 80 km2: 20km2 polja, 40 km2 brda i 20km2 planina i šuma. Marko je tog dana prešao na konju 60 km, zasecajući belege, krstove oko udut. Priča se da mu je konj bio sasvim posustao. Kasnije su se u Samoborskom udutu smestila dva sela, sa severa Lipnik a sa juga Prisoje – Mala Gareva, i od Samoborskog uduta uzela oko polovine njegove zemlje. Marko Vučurov Omakalović naselio se najpre pored stare kule Samobor, uz cerovo kućište, danasnje njive – Luke, gde se i danas poznaju temelji njihovih kuća i pojata. Izgleda da je to prvo naselje imalo veze sa čuvanjem starog Vlaškog puta kao što su njegovi čuvari bili i Samoborani. Verovatno je kao martoloz, dužnost čuvara dobio zajedno sa zemljom. Marko i njegovi sinovi zadržali su se na tom mestu oko 70 god. Posle ustanka vojvode Grdana 1597. god. u kome su učestvovali, dužnost čuvara puta preuzimaju Čengići, a Omakalovići se preseliše 1 km na istok i sagradiše kulu dugačku 16 a široku 8 m sa dvoja vrata prema Polju, čiji su temelji dobro i do danas sačuvani kao i pločno gumno i omeđine staja niže kule. U blizini na izvoru napravili su ubo zvani Ublić koji i danas postoji
   .
   Razvoj četiri bratstva

   Marko Omakalović imao je četiri sina: Nikolu, Miloša, Davida, i Jovana, čije ćemo potomke tokom prve četiri generacije pratiti, prema predanju. Najstariji Markov sin Nikola nastanio se posle Prijeke omeđine u blizini Čengića kule – pod Dubom. Po predanju bio je najjstariji od braće i starješina u kući; njegovi su ga zvali Starim, i po tome su se njegovi potomci nazvali Starovići. Nikolini sinovi su Pero i još jedan kome se ne pamti ime. Perov je Đuro, a Đurov Jovo, a Jovovi su Nikola i Dabo. Od Nikole, praunuka Nikole Staroga, pratićemo porodicu Starovića po čitulji, u koju su zapisani svi umrli Starovići od 1650. do 1914. godine. Potomci Dabovi prozvaše se Dabovići i kasnije se preseliše negde u Bosnu. Jedan se Dabović pominje u zapisu o Dukićima-Davidovićima godine 1766. da živi u Samoboru. Dabovići su plaćali zaseban harač u između osam harača Samobora. Dakle pasovi po predanju su: Marko – Nikola – Pero – Đuro – Jovo. Drugi Markov sin je Miloš. Bio je knez i oslepeo je. Po njemu se njegovi potomci prozvaše Slijepčevići i imao je sinove Sava i Baja, sveštenika. Bajov sin je Božo, Božov Aleksa, a njegov, opet Božo. Po popu Baju zvali su se Bajovići i plaćalali su jedan od osam Samoborskih harača. Odselili su se u Bosnu. Savin sin je Simo, a njegovi Miloš i Rašo. Rašovi su Luka i drugi kome se ime ne zna. Po Rašu su se prozvali Rašovići. I oni su plaćali jedan od Samoborskih harača i odselili se u Bosnu. Mesto gde su stanovali, u Samoboru, zove se i danas Rašovića dolina. Milošev sin je Sava čije ćemo potomke pratiti po čituljama od 1650. Treći sin Simov je Risto; gde se njegovi potomci prozvaše Despići. Knez Miloš sa sinovima preseli se iz Prijeke omeđine 500 m na istok u zaklon od Polja i puta, odakle su se kasnije naseljavali svi Slijepčevići. Zato se to mesto i danas zove Stare kuće. Pop Bajo je sagradio svoju kulu 1588. godine. Ta godina je uklesana na dovratniku iznad vrata. Bila je na dva sprata i sa izbom od klesanog kamena, prozori i vrata iznutra gotski, kameni odžaci, kameni držaci za oluke i puškarnice. Cela kula prekrivena je pločom. Gorela je u razurama Samobora više puta, i obnavljana. Posle paljevine 1941 nije više obnavljana. I danas se njena omeđina zove Bajovića Kula. Pasovi: Marko – Miloš – Savo – Simo – Miloš. Treci Markov sin je David, i po njemu su njegovi potomci Davidovići. Posle odlaska iz Prijeke kule naseliše se u Dolu, gde je i danas stara kuća Davidovića. Davidovi sinovi su Đuro i jedan kome se ne zna ime. Đurov je Miloš, a njegovi sinovi su Pavle i Duka. Pavlovi su Sava i još jedan čije ime ne znamo. Po Savi ćemo pratiti čitulju Davidovića od 1650. Dukini potomci prozvaše se Dukići i odseliše se u Srbiju. Davidović i njihov ogranak Dukići plaćali su posebne harače. Pasovi: Marko – David – Đuro – Miloš – Pavle. Četvrti Markov sin je Jovan, pop, zvani Đak. On se iz Prijeke omeđine naselio pri samom Polju, u Dolu, koji će po njemu nazvati Popova dolja, kako se i danas zove. Njegovi se potomci preseliše dalje u Polja, u Kamenice, gde se i danas nalaze omeđine Popovića kuća, koji se Popovićima nazvaše po popu Jovanu. Jovanovi sinovi su Simo i Joko. Jokov je Simo, a Simov je Jeftan, koji se odselio u Bosnu i od njega vodi porodica Jeftanović u Sarajevu. Simov je Joko, Jokov Tomo i Tomov Jovo, čije ćemo potomke dalje pratiti prema čituljama. Pasovi su: Marko – Jovan – Simo – Joko – Tomo. Od četiri sina Markova znamo, kako je rečeno samo za njihovih šest potomaka. Tako isto znamo po jednog od njihovih sinova, unuka i praunuka. Ovo je bio period o kome je predanje Samoborana dosta nepotpuno, možda zato što je bilo dosta pomora od kuge, pogibija, buna, seoba. Posle četiri generacije moći ćemo da pratimo samo potomstvo četvorice, i to onih koji su ostali da žive u Samoboru. Udut samoborski razdelili su još Markovi sinovi na četiri dela. Istočni deo pripao je Slijepčevićima, do njih je udut Davidovića, do ovih Popovića, a zapadni deo sela pripao je Starovićima. Tako su i danas smeštene njihove kuće, staje i zemlja oko njih, dok je ostala zemlja, oranica i kosanica, izmešana po celom udutu, a pašnjak je uvek bio zajednički. I grobovi pred crkvom idu istim redom. U Samoboru su se, dakle, još samo sinovi Markovi zvali Omakalovićima, a već se njegovi unuci zovu njihovim imenima. Samoborani su uvek sa poštovanjem i ljubavlju pričali o staroj postojbini Drobnjaku. Neprekidno su održavali veze sa njima, govoreći davnjašnjim saplemenicima kao o bliskim rođacima. Nekoliko puta su za vreme razura bežali da se sklone kod svojih u Drobnjake. I danas se u Drobnjaku, u Pošćenju, jedna livada zove Samoborska bara. Dalji razvoj četiri samoborske porodice praćen je po čituljama. Čitulja je do kraja XVIII veka bila zajednica za ceo Samobor. Razdvojena je tada na čeriri bratstva. Sve su izgorele 1914. Sačuvan je samo prepis čitulje porodice Starović. Čitulje smatramo samo pouzdanim izvorom, jer su u njih unošena imena svakog umrlog muškog i ženskog stanovnika Samobora. Svak je dobro pazio da njegov predak bude zapisan u čitulju. Kako su ove čitulje čitane svake godine na prekadama u svakoj kući u selu, bio je veliki broj onih koji su ih znali napamet. Imena žena iz tih čitulja nisu unošena u ovaj rad, jer nisu rođene u Samoboru. Najpotpuniji su podaci za porodicu Slijepčević, jer se od 1900. godine najmanje iseljavala. Sve citulje su počinjale riječima: “Da pomjanet rab božiji arhijerej Melentija i Savatija, monahinja Jeftimija i Teodosija”, a posle su dolazila imena umrlih iz svakog brastva. Ne zna se da li su ova sveštena lica pripadala porodici Omakalovića.

   Iseljenici iz Samobora

   Nema nijednig sela u predelu Gacka koje je, srazmerno broju stanovnika dalo više iseljenika no što je to Samobor. Iseljavalo se u Bosnu, Srbiju, Hercegovinu, Crnu Goru, Slavoniju, Vojvodinu, Kosovo, u Ameriku. Zna se da se useljavaju već posle četiri generacije nakon njihovog dolaska u Samobor. Veća iseljavanja počinju pred Prvi Svetski rat, najveća su posle oslobađanja 1918, a nešto manja posle Drugog svetskog rata. Za poslednjih 70 godina broj iseljenih prema onim koji su ostali u srazmeri je 4:1. Najcešći uzroci iseljavanja su: deobe domaćinstava, prenaseljenost, nerodne godine, epidemije, opustošena sela posle buna, turska nasilja, zaduženost, padanje u kmetski položaj, dobijanje zemlje… Među najstarije iseljenike spadaju Jeftovići. Polovinom 17. veka odseli se Jeftan Popović, najpre u Posavinu, a odatle u Sarajevo. Po Jeftanu su se njegovi potomci prozvali Jeftanovići. Postali su bogati i ugledni trgovci. Ubrzo posle Jeftanovića – Popovića odselio se mladić Risto Slijepčević u Sarajevo. Tu se oženi udovicom Despom. Umro je mlad, pa se njegovi sinovi prozvaše Despici. Neki njegovi potomci žive i danas u Sarajevu, Beogradu, po Evropi. Obogatili su se trgovinom i bankarstvom, postali ugledni po bogatstvu i narodnim poslovima. Potomci popa Baja Slijepčevića, koji je podigao kulu u Samoboru 1588, odseliše se u Bosnu – u Snagovo kod Zvornika. Danas se zovu Stanišići. U okolini Užica žive potomci Bajovića – danas pod imenom Bojovići. Slave Sv. Savu i znaju da su se doselili iz Samobora. Jedan od njih, kapetan Bojović, bio je 1935. u službi kod kneza Đordja Karađorđevića na Belju. Potomci Raša Slijepčevića nastaniše se u selu Pustoljani kod Nevesinja, gde i danas ima nekoliko njihovih domova. Docnije neki od njih preseliše se u Nahorevo kod Sarajeva gde i danas žive. Potomci Duke Davidovića preseliše se u okolinu Užica. Danas tamo žive kao Dukići. Kujundžići – Popovići su ogranak Starovića, a potiču od Jovana zvanog Kujundžija. Verovatno je kovao Srmu, po čemu je i dobio ime. Najpre su se preselili u Posavinu, odakle se neki vratiše u okolinu Zvornika i Vlasenice, od kojih potiče i prota Zarija Popović, iz čijeg je teftera stampano nekoliko zapisa u Srpskoj Akademiji Nauka. Dabovići su ogranak Starovića, a iselili su se u Bosnu 1776. godine. Radoši su porodica koja stanuje kod Stoca u Hercegovini. Slave sv. Savu i imaju isto predanje kao i Samoborani. Oni misle da su se doselili iz Gacka pa su možda ogranak Samoborana. U Samoboru nije na njih sačuvano nikakvo sećanje. Slijepčevića ima iseljenih u raznim našim krajevima. Dve kuće su u Prijeđelju kod Foče. Tri domaćinstva u Krupcu u Borcu, tri domaćinstva u Riocima kod Bileće, u okolini Leskovca su tri kuće, u Uroševcu 5; ima ih i u okolini Bijeljine u Loparama, Osmacima kod Vlasenice, u Kozicama u Slavoniji, u Novom Sadu, Adi, Nišu, kod Bosanske Dubice i Gradiške, u Glini, u Crvenki, Sarajevu, Beogradu.

   Preuzeto iz knjige Miloša Slijepčevića “Samobor – selo u gornjoj Hercegovini”

   Odabrao i priredio: Vojislav Ananić

   Odgovori

5. 29. mart 2017. u 16:57

   vojislav ananić

   Pogibija Smail-age Čengića
   (5. oktobra 1840.)
   Dogođaj iz novuje historije u Bosni
   Napisao Ferdo Šišić
   (Nastavak)

   Još iste godine 1830. izađe Smail-aga u Drobnjake. Kod sela Dubrovske srete se sa glavarima te opazivši Đoku Malovića, potjera konja do njega pa mu reče: „Vala, Marijane, ne rodi bula Turčina, da ospeti Mahmut- pašu Bušatliju prije mone, a ja, šyćyp Bogu, ocvetih“. Na to se pozdravi s drugima, te roče: „Ja vac zvah u indat“. Sada mu upade u riječ knez Amza Tomić: „Čestiti pašo, a mi smo bili na muku, čuvajući ovo sirotinje od Brđana i Moračana“. Smail-aga cmijući se dodade na to: „A ešhedu bilah, znao sam da nećete doći; krv nije voda; vama je žao Petrovića!“
   Prođoše pune četiri godine, a da Smail- age nije bilo među Drobnjacima. Za to je vrijeme ovdje mogla dozrijeti misao: da Smail- aga ima pognuti. Velika slava nije mnogomu dala spavatp. Znamo za vladiku, a sasvim je i prirodno što je mrzio agu, krvnika svoje porodice; razumljivo je i za Drobnjake i Grahovljane, koji su uvijek nastojali da se oproste osmanlijskog gospodstva i pridruže Crnoj Gori: nego začudno je što se u tom kolu zavidnika Smail-aginih našao sam Ali-paša Rizvanbegović-Stočević. On je tako daleko pošao, da je najmio nekog krvoločnog Ferhata Krvavca da ubije agu; no taj pokušaj nije uspio, kao što ni vladičin, koji je jednako tražio koga, da smakne iz potaje Smail-agu, a nije mogao naći. Toliki je strah vladao pred Gazi Smail- agom Čengićem.
   Cva je prilika da je vladika nešto načuo o mržnji Ali-pašinoj, jer ih skoro viđamo gdje se dogovaraju i zajednički snuju propast „prvomu junaku u carevpni Turskoj“, kako je narod nazvao našeg agu. Veli se da ljubav, sve može, no i mržnja ako ne sve, a ono bar mnogo, jer kratko vrijeme, a paša i pladika se pobratiše, šta više zasnovaše plan, kako da oslobode Hercegovinu od turskog gospodstva; U toj oslobođenoj Hercegovini ima do smrtn cvoje da vlada Ali-paša, a onda će Petrovpći sjediniti Hercegovinu i Crnu Goru. Bože moj, koji je od obojice iskreno i ozbiljno mislio, kad su o tome govorili?! Nećemo daleko biti od istine, ako reknemo nijedan. Ele bilo kako mu drago, samo to je istina da je cve bilo protiv Smail-age, sve je tražilo smrt njegovu, jer je odviše velik junak bio: Alp-paša, vladika i Drobnjaci.
   Drobnjaci su uvijek pogovarali među sobom, kako bi k sebi namamili agu, pa ga ubili. Baš u tom razgovoru, eto ti njima pismo od vladike, u kome ih pozivaše neka se spreme, a on da će im dati pomoći. Sada se sastaše na ozbiljnije dogovore. Prvi se taki dogovor desio u kuli Tomićevoj na Previšu, drugi u kuli Karadžićevoj u Petujici, a treći u kuli Okice Jakića na Dobrim Silama. Glavnn ortaci bili su ovi: s Previša knez drobnjačkn Amza Tomić i Milić Tomić; iz Petujice: vojvoda Šujo i Mitar Kapadžić; s Pošćenja: pop Mitar Golović i serdar Milutin Bašović; nz Komarnice: Krečko Jakov Đurđić; s Duži: Đoko Malović, Mićo Nemedović i Radojica Vilotijević; pz Bijele: Jovo Kekin Vulović; s Dobrih Sela: Okica Jakić; s Mljetička: Filip Žugić; s Kocopića: Milija Srdanović; iz Tušine: Mušo, Sekuo u Novica Cerovići; s Malinska: Mpirko Aleksić Damjanović; iz Sirovca: Petar Kršikapa; iz Jezera: Šibalija; zz Šarenaca: pop Vid Bojović; iz Pridvorice: Joksim Janković.
   Pomenuti se među sobom zakleše, da se neće izdati. Iza toga se dogovoriše: kako će Smail-agu izmamiti u Drobnjake; jer na njegov Lipnik udarnti, to nijesu smjeli. Zacijelo je sigurnnje bilo agu izmamiti, te onda noćy ubiti iz potaje. Tako ugovoriše, da će Đoka Malović, koga je on veoma cijenio i u koga se sasvim pouzdavao, poći do age, te ga bud pod kojom zgodnom izlikom izvaabiti među Drobnjake. Da ih bude više, morade Petar Kršikapa pozvati u pomoć još i Moračane i Rovčane, dok su drugi svi trebali po svojim selima dići ljude na oružje, te svaku važniju dojaviti drobnjačkom knezu Amzi Tomiću i vojvodi Šuju Karadžiću.
   Kad je sve tako bilo ugovoreno, pođoše vojvoda Šujo, Mirko Aleksić Damjanović, Muša i Novica Cerović na Cetinje, gdje snečano obreknu vdadici, da će Smail-agu pogubiti; Mušo se zakuno, da će ga on ubiti, čime tako obraduje vladiku, da mu je poklonio dvije srebrne ledenice, dok nije ni drugih praznih ruku pustio od sebe.
   Nu evo što se međutim dogodi. Znamo da su se urotnici zavjerili izmeću sebe tvrdom riječi da se neće izdati, no uza sve to Novica Cepović izlane vladici, da je lasno pogubiti Smail-agu, ali da to priječi Đoko Malović, jer da ih izdaje. Ove riječi Novičine nemalo se kosnuše vladike, pa kad je tako, odluči se i ubiti Đoku, bio kriv ili nevin, jer Smail-aga mora kako mu drago umrijeti. Ali kako će Đoku ubiti? Konačno se odluče ovako: vladika pozove k sebi Jovu Kekina Vulovića, kapetana drobnjačkoga, to mu naloži da skupi nešto perjanika, pa da s njima pođu u Drobnjake, davši mu podjedno pismo na kneza Amzu Tomića. Tomiću je vladika poručio, neka skupi oko sebe sve Drobnjake, a kad to bude, onda je imao Jovo Kekin Vulović zametnuti kavgu s Đokom Malovićem, koji će se gakođer desiti na skupu, i u toj kavgi tobože iz inata ubiti izdajicu.
   Jovo se vrati u Drobnjake, te pođe u svoje selo Bijelu, a odavle u Tušinu, gde prenoći kod Muša Cerovića, sjetivši ga opet njegove riječi, da he ubiti Smail-agu. Iz Tušine svrne Jovo na Mljetičak, te dođu na konak Novičinom zetu Žugiću; Žugić bio je sestrić Đoka Malovića, no toga Jovo nije znao, pa mu tako sve ispriča i njegov nalog da ima Đoku ubiti. Kad je Žugić sve saznao, zacijelo se začudio, no ipak nije ni slovca izrekao u obranu Đokinu, već pridržav goste kod sebe, odmah pošalje sina svoga Mihajla na Dužu Đoki, poručivši mu sve šo ga čeka.
   Čim je sjutradan Jovo stigao na Previš, potraži Amzu Tomića, predade mu vladičino pismo, našto knez sazove skupštinu; dakako Đoke nije bilo, već sin mu Jakov, pa tako se ne izvede namjera vladike crnogorskoga. Poslije tobožnje skupštine Joko odmah okrene za Cetinje, gdje ga je vladika nestrpljivo iščekivao; opazivši Jovu, upita ga žurno: „Jovo, jesi li ubio najboljega i najpametnijega Horcegovca?“ Jovo ljubeći vladiku u ruku, odvrati: „Gospodaru, nijesam, jer ne dođe na skup“, to mu ispriča što je i kako je sve bnilo. Vladika se većem pokajao za svoju namjeru, pa čuvši sve, reče: „Bogu hvala, kad nijesi učinio zlo i slomio krajini krila.” Đoko Malović u istinu nije ni mpslio o kakoj izdaji, a to je vladika kasnije i čuo s više otrana, već je Novica ono na njega natovario iz zavisti. Karakteristčno je, kako veliku ulogu zavist igpa u cijeloj ovoj Smail-aginoj tragediji.
   Spomenusmo, da je Đoko Malonić imao namamiti Smail-agu među Drobnjake. To je on i veoma vješto izveo, kako su urotnici od njega i iščeknvali. Ponajprije mu je picao, da se Drobnjaci bune, pa da bi najbolje bilo, ako on sam s trista ljudi dođe među njih da ih umiri; više od trista momaka neka ne vodi sobom, jer bi se narod mogao uplašiti. Uz to mu javi, da bi već trebao da dođe da riješi nekolike pravde, a na koncu dometne, da ljudi između sebe šapćy, da Smail-aga ne smije doći u Drobnjake, jer da se boji, otkad je ono posmicao na Grahovu Potroviće. Pismo je majstorski smišljeno, jer ako i aga može biti ne bi mario za one poslove, no njemu junaku spočinuti da je kukavica, to je moralo namamti ponosnog agu u zasjedu.
   U isto vrijeme uspiše Đoka i Amzi i Šuji, javljajući im šta je pisao Smail-agi, pa onda im stavi na srce da se spremaju sasvim tajno i da pošalju Kršikapu među Moračane, da im u pomoć dođu.
   Kad je Smail-aga pročatao pismo Đokino, plane kao ris: on da je kukavica, da se boji Vlaha drobnjačkih! Umah naloži slugama da se spreme na odlazak u Drobnjake, a na to napiše pismo u Mostar Ali-paši Stočeviću, moleći ga da mu pošalje sina Miralaj-bega s nešto ljudi, nu podjedno mu obeća, da mu sina neće voditi sobom među Drobnjake, već ostaviti u Ljipniku. Uz ovo napiše još dva pisma kapetanu Mušoviću i pobratimu Ahmedu Bauku u Nikšiće ravno, moleći ih da mu dođu u pomoć, te da se sastanu među Drobnjacima. Sam Smail-aga skupi trista Gačana, među kojima bijahu gotovo svi bezi i age njegovog pašaluka, pa onda krene na jug. Prvog dana pade u Pivu na konak, te prenoći prvu noć kod manastira zadužbine Gagovića, a drugu na Bezuju u kuli Gagovića. Na prvom se konaku Smail-aga nešto naljutio i ošine kaluđera klndžijom, našto ga kaluđer stade kleti, ali aga, smijući se, zapjeva:
   „Kuni mene, crni kaluđere;
   „Kad god su me kaluđeri kleli.
   „Vazda mi je dobra creća bila.“
   Na Bezujima upita Čengić Milisava Gagovića, što mu se čini o njegovom nutu na Drobnjake. Mnlisav mu odgovori: „Pašo, ovuda je pređe tebe prešlo sedam paša u Drobnjake, dvojica za doba moga pradjeda, i trojica za doba moga djeda, za doba mog oca i za moga doba dvojica; nijedan se nije vratio, pa i tebe što Bog da; budi dobar raji, pa se ne boj!“ Smail aga odgovori posle kratke šutnje: „Zar mi ti ne bi rekao da idem?“ „Bože sačuvaj, pašo,“ reče Mplislav, „to bi ti rekao tvoj dušmanin; zar da se uplašiš rajinih riječi. Smrt i jest za junake, a pogani umiru kod kuće; tebe Drobnjain neće hile učiljeti jer si im dobar.“ Kolike lukavštnne i neiskrenosti u ovo par rnjsči! Često se je događalo da čovjeka pred kaku nespećy neka tajna slutnja obuzima, pa biće da je taka slutnja i Smail-agu obuzela; ali njegovo junačko srce niko ne bi mogao natrag krenuti. S toga i govori onako Mplisav, poznavajući agu dok mu u isti čas crnu sudbinu, regbi — proriče.
   Đoko Malović saznlo je, da se aga nalazi na Bozuju, pa odmah to javi vojvodi Šuju, poručujući mu, da bi dobro bilo, da Smail-agu glavari drobnjački dočekaju na granici. Šujo doda ovaj glao knezu Amzi, a sam krene na put, te se na Pošćenju i u Komarnici udruži ca serdarom Mnlutinom Bašovićem u Krečkom Đurđićem. Beć sada se prepirahu ovi glavari, tko će ubiti agu, jer za tu slavu natjecahu se putom Šujo i Krečko. Kad su došli na Duži, pridruže se Đoki pa onda svi pođu zajedno Smail-agi u susret, dogovarajući se šta da rade, ako ll je možda aga što načuo o njihovoj namjeri. Međutim javi knez Amza Tomić svim glanarima, da se primiče Smail-aga, te podjedno poruči Mašu Ceroviću, neka javi Petru Kpšikapi da pozove Moračane.
   Glas se ovaj u čas paširi svuda, tako da je bilo cve spremno, pa i Moračani.
   Znamo da su Đoka i Šujo s drugim glavarima pošli u susret agi te ga onda otpratili cve do na Duži, gdje je učinio tabor. Na Dužima spočtine Smail-aga vojvodi Šuju: „Kamo ti knez Amza? Jesu li se vratili iz Morače poslanici, koji su išli bratu vladnčinu i dar ponijeli, a šta im je obećao?
   Na mjesec dana pred odlazak Smail-agin, pošao je Pero Tomov Petrović-Njegoš, predsjednpk crnogorskog senata i rođeni brat vladičin u Moraču, gdje je sazvao Drobnjake na sastanak; ispred Drobnjaka su išli Petar Kršikapa, Sekuo i Novica Cerovići, Mirko Aleksić Damjanović, Filip Žygić i Milija Srdanović, te su potjerali pladičinom bratu na poklon pedeset ovnova, kao pozdrav naroda. Inače je ovaj sastanak opet išao za tim da se vidi, xoće li moći Drobnjaci pogubiti Smaal-agu. Sve je ovo aga saznao od hodže Mušovića, koji je često putovao po Drobnjacima, te dolazio Čengiću u Lipnik.
   Na pitanje agino vojvoda IIIujo se lecnu, no ipak se lukavo u himbeno nekako izvuče, preklinjući agu da to nije ništa i da se ne boji. Amza opet otišao je da pokuni harače, a pleme da je šiljalo poslanike toga radi, da umole Moračane, da ne bi s brđanima navalili na Drobnjake baš onda, kad je Smail-aga ovdje; ostali glavari svi će se sutradan skupiti na Pošćenjy kod kule Bašovića.
   (svršiće se)

   Odabrao i priredio: Vojislav Ananić

   Odgovori

6. 30. mart 2017. u 05:04

   vojislav ananić

   Manastiri u Drobnjaku
   Žarko Leković
   Istorijski institut Crne Gore, Podgorica
   [email protected]

   Manastiri u Drobnjaku bili su ne samo bogomolje, nego i škole, jedina utočišta prosvjete. Njihova je zasluga što je snažno izgrađena, razvijena i očuvana svetosavska, srpska nacionalna svijest, srpski jezik, pravoslavni običaji. U njima su se učile brojne generacije monaha koje su, birajući Hristov put, izabrali put ljubavi: moralan, častan, hrabar i dostojanstven i slijedili ga i u najtežim vremenima. U blizini sela Donja Bijela, u kanjonu rječice Bijele, pritoke Komarnice, smješten je istoimeni manastir sa crkvom posvećenom Sv. Velikomučeniku Georgiju. Po narodnom predanju, sagradili su ga ban Kozlina iz Tušine i knez Vulović iz Bijele, uz bogat prilog kralja Vladimira, u jedanaestom vijeku. Predanje kaže da su Drobnjaci potukli Bugare, kad su ovi pregazili sve srpske zemlje i da je sveti kralj Vladimir u slavu ove pobjede pomogao knezu Vuloviću podići manastir Bijelu u Drobnjaku. Ova pobjeda nad Bugarima mogla je biti 1002. godine, prilikom velikog pohoda cara Samuila na srpske zemlje u Jadranskom primorju. Posle poraza Bugara na Tari, u vrijeme građenja, manastir se zvao Tunjemirski, dok se sama crkva zvala Tunjemirica, nazvana tako po imenu brda u blizini manastira. U nekim izvorima iz ranijeg doba manastir se zove Biovski. Sačuvano je predanje da se ovaj manastir zvao i „Gromobolja“.
   Naziv Bijela je novijeg datuma. Po jednom predanju – Vulovići, prvi stanovnici Bijele, porijeklom su iz Bijele u Bokokotorskom zalivu, pa su oni novome selu dali ime Bijela radi sjećanja na svoju maticu. Drugi, opet, vele da je selo dobilo ime po rijeci Bijeloj, koja kroz njega protiče.
   Zna se da je u doba kralja Milutina Drobnjak pripadao Raškoj. To doznajemo iz svetostefanske hrisovulje kralja Milutina. Po Dušanovoj smrti Drobnjak je došao pod vlast Vojinovića, a malo kasnije vlast preuzima Nikola Altomanović. Namjeru da podijele njegovu državu imali su kralj Vukašin i Đurađ Balšić, ali je to uspjelo tek 1374. godine knezu Lazaru i banu Tvrtku. Lazaru su pripali Drobnjak, Onogošt i Piva. Tada je drobnjački vojvoda bio Mileša Mandić, koji se te 1374. godine borio u vojsci kneza Lazara i od njega dobio povelju. Knezu Lazaru bio je vjeran i vojvoda Đurjan Kosovčić, koji je predvodio Drobnjake u Kosovskom boju 1389. godine. Duboko je u narodnu svijest urezana legenda da su se drobnjački vitezovi pred polazak na polje Kosovo u ovom svetom manastiru ispovijedili i pričestili. Ovakav odnos prema svetom knezu Lazaru uticao je na to da on bogato obdari manastir Bijelu. Prema kazivanju, do sredine XIX vijeka bila je očuvana ikona Presvete Bogorodice koju je ovom manastiru priložila kneginja Milica.
   Manastir je uspio da preživi turska osvajanja. To nedvosmisleno potvrđuju pisani izvori iz kasnijeg perioda, iz kojih se vidi ne samo da je manastir bio aktivan, već se u njemu odvijala prepisivačka djelatnost.
   Prvi pisani pomen o manastiru potiče iz 1656. godine, kada je u njemu pisana jedna knjiga.
   Katastik manastira Dobrilovine je najvrijednija među dobrilovinskim knjigama. Ovaj rukopis je pisalo više pisara iz različitih perioda. Njen osnovni dio je iz prve polovine XVII vijeka. Pominju se imena jeromonaha više manastira, između ostalih i manastira Bijele, a upisana su imena Nikona, Arsenija, Maksima (1735), jereja Simona, Aleksija, Stefa i Tanasija jereja.
   Do pred kraj XVII vijeka Vulovići su pored kneževa dali i mnogo sveštenika. Poslednji sveštenici iz ovog bratstva bili su u Bijeloj pop Spasoje i kaluđer Aksentije.
   Početkom 1700. godine zabilježen je pokušaj drobnjačke seobe na mletačko područje, a jedan od organizatora bio je pop Miloš Ćirković iz Bijele.
   I pored izrazite nepristupačnosti manastir su Turci spalili po ko zna koji put 1694. godine, a zatim i 1702. godine. Na svetom jevanđelju u manastiru Kosijerevu zapisano je da su „počeli graditi manastir Bijelu u 1728. godini i 1848. godine“.
   Sačuvani zapisi o manastiru, nastali u XVIII vijeku, odnose se na život njegovih monaha. Zapis iz 1735. govori o igumanu Maksimu, sinu kneza Nikole Jankovića iz Miloševića, koji je bio u manastiru od 1705. do 1735. godine, kada se upokojio. Za njegovo vrijeme 1716. godine u ovom manastiru postrižen je jeromonah manastira Krušedola Gavril Stefanović. U manastiru Bijeloj, prije 1717. godine, đak Grigorije učio se kod igumana Nikona, svog strica, pismenosti i bogoslovlju, da bi potom bio sveštenik u selu Družetić, Rudnički kraj.
   Knjiga priložnika manastira Ostroga navodi pod 1751. godinom da su iguman manastira Bijela Arsenije i monahinja Stefanija dali prilog.
   Iz spiska manastira u Hercegovini za 1804-1805. godinu vidimo da manastir Bijela nije na spisku zapustjelih manastira, već se za njega navodi da je „pojušči“ Iguman manastira Bijele za vrijeme ustanka bio je Arsenije.
   Pored toga što su ga Turci više puta palili i pljačkali – 1812, 1820. i 1830. godine – manastir se, nažalost, i sam tri puta rušio u XIX vijeku – 1810, 1841. i 1865. godine, zbog „klizavog zemljišta i hrđavog građenja.“ Na razvaline manastira Bijela oko 1813. godine došao je kaluđer iz Srbije – Valjevac po imenu Makarije. Njegova smrt 1840. godine privlačila je pažnju više autora. Najslikovitiji prikaz ovog događaja daje nam Lazo Đ. Popović: „Prvi je donio glas na Cetinje o Smail-aginoj pogibiji kaluđer Bijelskog manastira (koji se nalazi u Drobnjacima, jedan sat od Mljetička), Makarije Šumadinac kome vladika daruje krst. U povratku preko Krnova (u Drobnjacima) uhvate ovoga kaluđera Turci i odvedu ga put Nikšića, ali ga tamo ne dovedu, na Ošljoj kosi više Gradačke poljane, na kaiše isijeku jadnog kaluđera, da pamti kad je bio muštulugdžija!“ Tvrdi se da je Njegoš skinuo svoj naprsni krst sa zlatnim lancem i dao ga ovom kaluđeru.
   Od januara 1857. do 1. oktobra 1862. godine, u njemu je bio iguman Serafim Đačić, dok je nastojatelj u manastiru od 1863. do 1887. godine bio Dionisije Glođaja. Poslije smrti igumana Dionisija nastojatelj manastira bio je Prokopije Vračar, poslije njega jeromonah Savatije Vujović, zatim Josif Lekić. Nakon I svjetskog rata nastojatelji manastira bili su Jeftimije Glomazić, Lukijan Zečević, Rafailo Đurović, Mihailo Žugić, Pahomije Ivanović, Melhisedek Đurović i Rufim Žižić.
   Dva zvona sa manastira su ponijele okupatorske vlasti 1916. godine. Za vrijeme II svjetskog rata Italijani su zapalili konak manastira Bijele 6. avgusta 1941. godine kada je potpuno uništena manastirska arhiva, namještaj i crkvene utvari koje su se u konaku nalazile. Poslije II svjetskog rata crkva je bila zanemarena i napuštena, tako da ni hram ni konak nisu bili u dobrom stanju.
   Najveća obnova manastira izvršena je 1887. godine, kada je nanovo i po novom planu ozidan. Obnovljen je i 1908. godine. Oblik hrama je jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom i trodjelnim zvonikom na preslicu koji izranja iz zapadne fasade. Dugačka je 13,5 metara, široka 6,5 metara. Pročelje crkve je od dobro obrađenog tesanog kamena, ostali dio od grubljeg materijala. Portal je lučnog oblika sa profilisanim okvirom, visoko na fasadi je šestokraka, dekorativna rozeta. Svod je poluobličast sa dva para pilastera, pod je od kamenih ploča, a moguće je da je dekorativni amvon pripadao starijoj crkvi. Stari manastirski temelji se naziru i bili su veći od današnje crkve.
   Manastirska crkva svetog Đorđa u Dobrilovini po arhitekturi podsjeća na crkvu manastira Morače, sagrađenu 1252. godine. Osnova crkve je u obliku krsta. Kube leži na presjeku poluobličastih svodova, a priprata je rađena istovremeno sa crkvom. Oltarska apsida je spolja polukružna, a tambur kubeta spolja okrugao. Hram je zidan lomljenim i pritesanim kamenom i sigom. Sve nas upućuje na to da su ga gradili isti majstori koji su gradili i manastir Moraču.
   Manastir je podignut u najnepristupačnijem kraju Potarja. Sa jedne strane je rijeka Tara, od koje je udaljen oko 200 metara, a sa druge strane dolinu natrkiljuju visoki stjenoviti vrhovi i strmine, tako da ova izolacija samog mjesta ide u prilog tezi da je manastir sagrađen u tursko doba.
   Prvi siguran podatak o manastiru Dobrilovini potiče iz 1592. godine kada je vojvoda Šaban izdao dozvolu „za opravku crkve u dolini, koja je sklona padu“.
   Znači da je mogla biti obnovljena crkva koja je postojala prije najmanje pedeset godina, možda i mnogo ranije.
   Cjelokupan manastirski kompleks završen je 1610. godine. Kroz cio XVII i XVIII vijek u manastiru se odvijala živa aktivnost, zbog čega je više puta stradao od turskih najezdi.
   Krajem XVI vijeka starješina u manastiru je iguman Janićije, sabrat duhovnik Zarija.
   Kao ktitor Dobrilovine pominje se 1609. godine vojvoda Radič (Raič) Milošević, a kao priložnici ovog manastira pominju se i knez Milovan Lazarević, protopop Radul, knez Vukić Vuković, knez Herak Radonić, knez Vojin Radulović i knez Pavle Vuković.
   Uticaj manastira Dobrilovine osjećao se u cijelom Potarju i Polimlju, Drobnjaku, Rovcima, pa čak i u Metohiji. O tome svjedoče podaci iz Dobrilovinskog katastika, gdje se upisuju i pojedinci iz Orahovca i Crnog Luga kod Istoka u Metohiji, dok u manastirima Ibarskog Kolašina srećemo monahe iz Dobrilovine.
   Iguman manastira Ravne Rijeke Makarije donio je 1658. godine u manastir Dobrilovinu dvanaest mineja i tipik i prodao ih igumanu Maksimu, koji ih za svoju dušu priloži Dobrilovini.
   Kada je mletački vanredni providur, u pismu iz Kotora u proljeće 1689. godine, preko kaluđera Dobrilovine Teodosija, pozvao kneževe Potarja na ustanak, ovi su mu odgovorili da su odani principu, ali da ustanak mogu podići tek kada mletačka vojska dođe u njihov kraj, žaleći se da su pod velikom prismotrom Turaka.
   U XVIII vijeku o manastiru ima mnogo više vijesti.
   Ibarski kraj je 1712. godine obilazio monah Georgije Dobrilovac i skupljao priloge za Dobrilovinu, a to je činio i 1714. godine, kada je manastirom Crna Rijeka u Ibarskom Kolašinu upravljao „iguman Maksim ot manastira Dobrilovine, otčastvom Dobroević ot sela Bistrice.“
   U manastiru su se sveštenici učili knjizi kod kaluđera Filoteja, koji se utopio u Tari 1731. godine. Crkva u Dobrilovini je prekrivena 1749. godine, mada je imovina manastira bila prilično skromna, što se vidi iz jednog sumarnog popisa manastirske imovine iz te godine. Zbog zuluma vojske iz Pljevalja i Novog Pazara 1769. i 1771. godine, kad sejmeni po Potarju počiniše mnoge zulume, Georgije Dobrilovac, kaluđer, služaše na strani, mada je bilo i onih koji su ostali u Potarju. Pred pljevaljskom vojskom bili su Mehmed Selmanović i njegov sin.
   Manastir Dobrilovina je opustio krajem XVIII vijeka, o čemu svjedoči i zapis koji potiče najvjerovatnije iz 1799. godine. Manastir je obnovio Makarije Savić, rodom iz Peštera, koga je protjerao iz Srbije arhimandrit Melentije Pavlović. Zbog turskog nasilja Dobrilovina zapustje već 1833. godine.
   U manastiru su se čuvale stare rukopisne crkvene knjige „srbulje“, kojih je, prema prepisci Vuka Karadžića sa Vukom Popovićem i Vukom Vrčevićem, sredinom XIX vijeka bilo „dva konjska tovara“
   Godine 1866. došao je u Dobrilovinu jerođakon Mihailo Dožić, koji je zatekao crkvu svu obraslu u goru. On je obnovio crkvu, koja je propojala 1867. godine. Razvoj školstva, čiji počeci datiraju od 1870. godine, takođe je vezan za prosvetiteljsku misiju kaluđera ovog manastira Mihaila Dožića. Dožić je i mirio zavađena bratstva, pružao pomoć pri biranju narodnih prvaka.
   Za vrijeme turskog vojnog pohoda Hafiz-pašinih snaga iz Novog Pazara, krajem avgusta i početkom septembra 1877. godine, spaljeni su manastir Dobrilovina i neka okolna sela.
   Šaranci su manastir popravili već 1878. godine. Na mjesto Mihaila Dožića, koji je postao nastojatelj Moračkog manastira, došao je mirski sveštenik Radosav Rondović, a poslije njega nastojatelj je bio Đorđije Rondović. Manastir 1884. godine dobija poklone u knjigama direktno iz Rusije, iz Petrograda.
   Za nastojatelja manastira Dobrilovine imenovan je septembra 1900. godine Nikodim Janjušević. On je svojim neumornim radom i trudom stavio u red kako manastir tako i manastirske kuće i imanje, te je manastir imao lijep ugled i kod prekograničnih Srba.
   Crkva je pokrivena 1898. godine, ikonostas je napravljen 1905. godine, a takođe i nova vrata na crkvi, prozori su popravljeni, crkva je okrečena. Zvonik je napravljen 1907. godine i imao je četiri zvona. Popravku ikona vršio je 1908. i 1909. godine Petar Čolanović iz Podgorice.
   Austrougarske vlasti su na Krstovdan 1918. godine ubile starog i bolesnog jeromonaha manastira Dobrilovine Vikentija Grbovića, koji je bio nastojatelj ovog manastira od 11. avgusta 1909. godine. Tada je manastir i opljačkan. Jeromonah Mojsije Popović, sabrat istog manastira, umro je za vrijeme rata u centralnom kaznenom zavodu u Podgorici. Godine 1919. za nastojatelja manastira Dobrilovine dolazi jeromonah Pahomije Ivanović.
   Manastir Podmalinsko, sa crkvom posvećenom Arhanđelu Mihailu, podignut je na jednom proplanku, na desnoj obali rječice Bukovice, ispod sela Malinska. Po narodnom predanju, na mjestu gdje se nalazi manastir Podmalinsko postojala je crkva manjih dimenzija još u X vijeku. Prema drugom predanju, manastir Podmalinsko je rad svetih ruku Nemanjića. Građen je za vrijeme drobnjačkog bana Orlibrana Strahinjića, koji je vladao Drobnjakom u vrijeme zidanja Moračkog manastira. Pretpostavlja se da je bio filijala Moračkog manastira, od koga je udaljen dan hoda.
   Manastirska crkva je prostrani kupolni jednobrodni hram, sa polukružnom apsidom i pripratom. Dugačka je 16,5 metara, a široka 7,5 metara. Zidana je od kvadera sige, srednje veličine, koji su složeni u vodoravne redove. Uglovi zidova izvedeni su od krupnijih komada sige. Za razliku od jednostavnog eksterijera, unutrašnjost crkve je složena i izvanredno proporcionalna. Kao prvo, u crkvu se silazi sa dva stepenika, tako da je unutrašnjost za toliko viša. Priprata je odvojena od naosa trolučnim prolazom. Stubovi lukova priprate i nosači kupole formiraju trobrodni unutrašnji izgled naosa, što je jedna od specifičnosti arhitekture ovog manastira. Druga osobenost je postojanje zidanog ikonostasa, nažalost, bez ostataka slikarstva. Na manastiru je vidan uticaj kotorskih neimara, naročito njihov način zidanja.
   U vrijeme turskog osvajanja ovih zemalja manastir je razoren, ali je brzo i obnovljen. Po nekim arhitektonskim osobinama današnji izgled manastira Podmalinsko može se datovati u XV vijek zbog stilske sličnosti sa čitavom jednom grupom spomenika iz vremena Kosača.
   Manastir se pominje u zapisima na rukopisima iz 1558. i 1698, kao i na jednom kandilu iz 1724. godine. Narodna tradicija pamti da je Podmalinsko stradalo od Turaka u XVII vijeku. Obnovila su ga drobnjačka plemena, tako da je u kasnijem periodu posjedovao brojnu stoku i zemlju. U pohari 1620. godine ubijeno je dvanaest kaluđera i njihovi grobovi se nalaze sa sjeverne strane crkve. Kaluđeri su obješeni o jednu šljivu za oltarom.
   U jednom periodu manastir je bio pust, a pripovijeda se da ga je obnovio kaluđer Šutulja Srbljanović, najvjerovatnije odmah iza Kandijskog rata, 1669. godine. Iz jednog zapisa doznajemo da je manastir bio popravljen prije 1694, jer se tamo pominje neki Vasilije, rodom Drobnjak, kako prilaže jednu knjigu ovom manastiru. Zapis iz 1695. godine nam govori da je tada u manastiru bio iguman Teodosije i njegov sinovac Ananije, rodom iz sela Miloševića. Iz ovog zapisa saznajemo da je u to vrijeme manastir bio vrlo bogat, jer mu je uprava pokupovala mnoge zemlje. Tada se manastir nazivao i Tušinom. Manastir se pominje i 1755. godine u jednom zapisu. Tamo se kaže kako je „Ilarion jer Pivac došao u manastir Tušinu zvani radi viđenja sa protosinđelom Danilom.“
   U katastiku manastira Dobrilovine pominju se jeromonasi ovog manastira Aksentije i Teodosije.
   Krajem XVIII vijeka iguman manastira Podmalinsko je izvjesni Saravelja, poslije čijeg je progona 1790. godine manastir zapustio.
   I pored relativno povoljnih prilika manastir ostaje pust sve do 1830. godine. Oko 1830. godine dođe u Malinsko kaluđer Serafim Vukosavljević iz Srbije. On nagovori Malinštane da obnove manastir Podmalinsko. Oni to i učine pomoću ostalih Drobnjaka. Crkva je podignuta na mjestu stare, ali je mnogo manja.
   Godine 1840. u manastiru Podmalinsko rukopisano je jevanđelje koje je pisao kaluđer Vasilije. U to vrijeme je kao monah u manastiru boravio i Josif Stojković rodom iz Šapca, koji se u junu 1840. godine vratio u kneževinu Srbiju. Manastir su Turci spalili 1841. godine.
   Manastir je zaživio posle crkvene reforme iz 1868. godine, kojom je određeno da se manastirska zemlja da narodu pod zakup, a kaluđerima odsjekom godišnja plata. U to vrijeme svi kaluđeri u Crnoj Gori bili su iz drugih krajeva. Granice manastirskih imanja u Drobnjaku ograničila je 1868. godine komisija u sastavu: mitropolit Ilarion, vojvoda pop Ilija Plamenac i plemenski kapetan Živko Pekić. Original ovog dokumenta nalazio se u Arhivu manastira Podmalinsko do I svjetskog rata.
   Sela oko ovih manastira nijesu bila pusta nikad. Cijelo je stanovništvo uvijek bilo hrišćansko, te je imalo poštovanja prema manastirima. Crkve u manastirima Podmalinsko, Dobrilovina i Bijela bile su ujedno i parohijske, a kaluđeri iz tih manastira obavljali su sve crkvene obrede, ne izuzimajući ni vjenčanje.
   Za nastojatelja manastira Podmalinsko postavljen je 1870. godine jeromonah Mihail Ranković. Manastir je bio već četiri godine prazan, bez jeromonaha, pa je već sledeće godine počela njegova popravka. Manastirska kuća je gotovo pala, bilo je potrebno napraviti i školu. Narod je bio veoma privržen crkvi, tako da se odmah pristupilo poslu. Na crkvi je urađeno novo templo (ikonostas), postavljen je krst, urađeni su i prozori na crkvenom kubetu, krov i konak. U manastiru Podmalinsko je od 1870. godine radila i državna škola, do čijeg je otvaranja gotovo sav narod u Uskocima bio nepismen.
   Na početku XX vijeka Podmalinsko je ponovo zapustjelo. Obnovio ga je kaluđer Nikodim Janjušević, 1908. i 1909. godine.
   Oko crkve, posebno iza apside, ima više starih grobova sa rustičnim, monumentalnim krstovima od sige. Za oltarom, idući od Šavnika na desnoj strani je grob Gazi Mirka Aleksića Damjanovića, koji je 1840. godine posjekao Smail-agu Čengića. Grob Mirkov obilježen je jednom skromnom spomen-pločom, na kojoj su izrezani njegovi ordeni, sablja i stihovi koje mu je posvetio knjaz Nikola, 1894. godine.
   Važnije stvari iz manastira nestaju za vrijeme austrougarske okupacije, a nije pošteđen ni za vrijeme drugog svjetskog rata.
   Stradanje i razaranje manastira izvršeno tokom Drugog svjetskog rata nastavljeno je i u poratnim decenijama. Pošto nije bilo dovoljno sveštenika, pogotovo monaha, manastiri u Drobnjaku bili su izloženi zubu vremena i ljudskoj nebrizi. Njihov izgled bio je očajan, jer su zjapili kao puste pećine. Crkve su od naroda bile zanemarene i napuštene, mnoge bez vrata, krovovi propali, voda se ulivala na voltove, zidovi popucali, i bile su sklone padu.
   Nezavidno stanje ovih manastira, njihovih objekata i imovine biće promijenjeno dolaskom mitropolita Amfilohija u Crnu Goru 1991. godine, od kog vremena počinje obnova duhovnog života na ovim prostorima. Manastiri su oživjeli, narod se vraća crkvi, mnogi se krštavaju, vjenčavaju, pričešćuju, a igumani obavljaju parohijske obaveze kao nekada.

   Odabrao i priredio: Vojislav Ananić

   Odgovori

7. 6. mart 2018. u 12:17

   Vojislav Ananić

   Bratstvo Kosovčića

   Luburić piše kako je bratstvo Kosovčića, od kojih i Jakšići vode porijeklo, po broju domova i porodica najveće u drobnjačkom plemenu. Kao najglavnija vojvodska drobnjačka porodica, koja je plemenu oduvijek davala jake predstavnike, vojvode i sveštenike, Kosovčići su se naselili na najljepšem mjestu i u centru plemena, u selu Pošćenju. Tu je podignuta i prva srpska crkva, hram apostola Petra i Pavla koja je u to vrijeme bila saborna crkva cijelog plemena. Kosovčići su uvijek bili bogati, posjedujući plodnu zemlju i planine. Luburić dalje piše, imajući u vidu gore spomenuto, kao i samu tradiciju Kosovčića, da možda u cijelom srpstvu nema slična primjera u ovom pogledu.

   Vojvoda Lapac Kosovčić

   Predanje kaže da su upravo Kosovčići upravljali plemenom još od seoba Novljana, pod vodstvom vojvode Lapca Kosovčića. Vojvoda Lapac je tada poveo Novljane preko Bosne, pa onda Hercegovine, u Banjane, a potom veći dio plemena i u Drobnjak.
   Tada dolazi do sukoba sa plemenskim ogrankom Mataruga, Kričima, koji su u to vrijeme imali zajednički vodopoj sa Drobnjacima na rijeci Bukovici. Tu su Kriči pobijedili Drobnjake, pa je sklopljen mir po kome su Drobnjaci bili prinuđeni da daju ćerku kneza Simeuna Kosorića, vrlo uglednog bratstvenika, za sina kričkog vojvode Kaloke. I pored ovako sklopljenog mira, prijateljstva između ova dva plemena različita po krvi i jeziku, nije bilo. Kriči su mrzili Drobnjake kao osvajače, a ovi njih kao inferiorniju naciju. Legenda kaže da se pune tri godine nisu sastajali čak ni na vodopoju. Naposljetku, vojvoda Lapac savjetuje Drobnjake da pozovu zeta, sina kričkog vojvode, u prviče. On se odazva, i dođe sam sa ženom, i dvogodišnjim sinčićem, a od pratnje uzme samo jednog slugu. Kad su se sastali i zagrlili, vojvoda Lapac, koji je već bio slijep i u dubokoj starosti, „razbuči drob Kriču”. Sluga poginulog odmah ubije vojvodu Lapca, a žena poginulog, Kosorićevka, prebježe Drobnjacima i „unese” malog sinčića.
   Predanje dalje kazuje da su od tada, po ovom ubistvu, okolna plemena nazvala Novljane Drobnjacima jer su „razbučili drob svome zetu i još preko vjere”. Taj naziv „Drobnjaci”, bio je, vele, zadugo pogrdan. Po pogibiji Lapca Kosovčića, drobnjački vojvoda je postao Simeun Kosorić.
   Poslije ovog događaja dolazi do krvave bitke u Bukovičkoj gori, gdje su Drobnjaci uz pomoć okolnih srpskih plemena potukli Kriče i tom prilikom je poginuo krički vojvoda Kaloka. Borbe su nastavljene sve do potpunog poraza Kriča, i proširenjem drobnjačke teritorije do rijeke Tare. Nije tačno utvrđen period kad su se ovi sukobi sa Kričima desili, ali su se oni morali okončati najkasnije prije posljednih decenija XIV vijeka kada postoje pomeni Drobnjaka, a ne Kriča, u Jezerima.
   Interesantno je i napomenuti da je od tog sinčića, unuka Kričkog vojvode Kaloke, nastala porodica Guske. To je jedina porodica od starog stanovništva Kriča koja je stanovala na teritoriji Drobnjaka. Za Guske je narod pričao da su i po krvi i po obliku bili osobiti, zdepasti, sitnog rasta, crnputasti, debelih usana. Po spoljašnosti svako je, vele, mogao lako poznati da nisu od „našeg naroda” – od Drobnjaka.
   Na mjestu ove bitke u Bukovičkoj gori, na plani Ivici, i danas je vidljiv mermerni stećak u obliku krstače okrenut prema istoku. Na njoj je predstavljen ratnik sa mačem i štitom. Po bilješkama Nićifora Dućića i Tomića, ovdje se najvjerovatnije radi o spomeniku koji označava mjesto pogibije kričkog vojvode Kaloke, mada Luburić bilježi predanje da je ovdje ustvari predstavljen vojvoda Lapac.
   Predanja o ovim „krvavim” borbama sačuvanima su do danas i u samim toponimima lokaliteta koji se nalaze u blizini spomenika: Izvor „Krvavac”, što je krvav protekao, „Klađe”, mjesto gdje je bio najviši pokolj, kao i „Krvava lokva“. Današnji potomci ovog starog vlaškog plemena su se u potpunosti slovenizovali (haplogrupa J2b1 M205), i ima ih pretežno kod pravoslavnih, ali i kod muslimana. Vrijedno je ovdje napomenuti i to da mnogi stari dubrovački i kotorski zapisi, sve stanovnike Drobnjaka sa klasičnim starosrpskim imenima (Kovijanić), kao po nekom nepisanom pravilu, spominju kao Vlahe. Ovo je, naravno, netačna odrednica bez obzira na to da li je ovdje namjera bila da se ukaže na njihovo porijeklo (recimo da su potomci romanizovanih starosjedilačkih plemena poput Ilira, Kelta i Tračana) ili možda čak i na njihov društveno-socijalni status (slobodni brđani, stočari).

   Orliban Strahinjin Kosovčić

   Još jedna od istaknutih ličnosti iz bogate prošlosti bratstva Kosovčića je bio Orliban Strahinjin Kosovčić. Narodno predanje kazuje, da je u doba osnivanja manastira Morače, 1252. godine, na Pošćenju živio Orliban Strahinjin Kosovčić, koji je tada bio starješina drobnjačkog plemena. On je zaslužan i za osnivanje manastira Jelovca, u jugozapadnom dijelu Drobnjaka, na desnoj obali Komarnice, između sela Pošćenja i Duži.
   Manastir Jelovica je porušen i o njemu je sačuvano veoma malo pisanih podataka, a tiču se najčešće njegovih razaranja. Iako je bio smješten na skoro nepristupačnom terenu, Turci su do njega stizali da ga opljačkaju i zapale. Tomić navodi na osnovu predanja koja je čuo u narodu da je manastir bio bogat knjigama i crkvenim utvarima. Pretpostavlja da su se u njemu i knjige prepisivale. Manastir je imao više kaluđera, od kojih su neki bili parohijski sveštenici, dok su ostali brinuli o manastiru i podučavali đake koji su se spremali za sveštenički i monaški čin.

   Predanje o braći Đurjanu i Omakalu

   U XIV vijeku, na čelu Drobnjaka je bio vojvoda Đurjan Kosovčić. Prema narodnoj tradiciji, u vrijeme Kosovske bitke 1389. godine, vojvoda Đurjan je poveo Drobnjake u borbu za odbranu Lazarevog carstva. Jedna narodna pjesma, koja opisuje kako knez Lazar „piše knjige” na srpske vojvode da mu dođu u boj na Kosovo, kaže se:
   „Osmu posla Nikoli Boljaru „U Popovo na Ercegovinu,
   „A devetu Đurici serdaru „U Drobnjaku u plemenu jaku”.
   U opisu Kosovskog boja koji je rađen u XVIII vijeku po narodnom predanju, među srpskim vojvodama pominju se Đurica i Živan Kosievčići. Luburić zaključuje da se ovdje mislilo na drobnjačkog vojvodu Đurjana Kosovčića. Predanje dalje kazuje, da je u toj borbi, vojvoda Đurjan zadobio sedam rana i izgubio mnogo Drobnjaka.
   Vođeni vjerom i idealima slobode, odbrane svog roda i zemlje ali i cjelokupnog hrišćanstva, sa hrabrošću koja se graničila sa ludilom, Srbi su zaista pobijedili na Kosovu polju te godine, ali će vrijeme pokazati da je to bila pirova pobjeda. Proći će skoro punih devet decenija poslije ove bitke, dok i Drobnjak ne izgubi svoju slobodu, i ne potpadne pod tursku vladavinu.
   Razvaline od kule vojvode Đurjana u predjelu između Pošćenskih jezera, u Banovini, mogle su se raspoznati do prije neku decniju. To je bila ogromna građevina, solidno zidana od prefinjenog tjesanog kamena, ukrašenog na mjestima ornamentima kakvi se viđaju na stećcima. Na njoj je Luburić uočio sedamnaest vrata. Ove razvaline možda i najrječitije govore o bogatstvu i sili ovog čuvenog Drobnjaka.

   Manastir Bijela u Drobnjaku

   Duboko je u narodnu svijest urezana legenda da su se drobnjački vitezovi pred polazak na polje Kosovo u manastiru Bijela ispovjedili i pričestili. Ovakav odnos prema svetom knezu Lazaru uticao je na to da on bogato obdari manastir Bijelu. Prema kazivanju, do sredine XIX vijeka bila je očuvana ikona Presvete Bogorodice koju je ovom manastiru priložila kneginja Milica.
   U blizini sela Donja Bijela, u kanjonu rječice Bijele, pritoke Komarnice, smješten je istoimeni manastir sa crkvom posvećenom Sv. Velikomučeniku Georgiju. Po narodnom predanju, sagradili su ga ban Kozlina iz Tušine i knez Vulović iz Bijele, uz bogat prilog kralja sv. Jovana Vladimira, početkom XI vijeka.
   Manastir Bijela, nekoliko puta potpuno uništavan i pustošen kroz svoju dugu istoriju, 2012. godine je obilježio 1.000 godina postojanja.

   Vjenčanje Joka i Grlice

   Vojvoda Đurjan je imao brata Joka, koji je bio vrlo prost i neugledan, neka „smlatina” kako Hercegovci vele. Đurjan je želio po svaku cijenu da oženi brata Joka. Išao je lično da isprosi Grlicu, koja je tad ostala udovica (žena od sjeničkog vojvode Stevana Musića koji je poginuo na Kosovskom boju), ali koja je bila od Nemanjićkog roda.
   Karanović naime piše kako je dinastija Nemanjića vladala 200 godina, s oca na sina, počev od Stefana Nemanje, pa do Uroša, koji je bio posljednji u dinastiji. Mali broj Nemanjića odiva udale su se za susjedne vladare – dvije u Bugarsku, dvije u Vizantiju, jedna u Bosnu, jedna u Hrvatsku, a jedna za albanskog poglavara. Ostale su se poudavale za domaću vlastelu, ali to nigdje nije zapisano, nego je zasnovano na usmenim narodnim predanjima.
   Grlica je, po opštem vjerovanju, bila ćerka jedne od Nemanjićkih odiva.
   Vojvoda Đurjan, slika i prilika drobnjačkog gorštaka, i jedan od vitezova Kosovskog boja, kako bi nagovorio Grlicu da se uda za njegovog brata Joka, rekao je za brata Joku da je on „čita njegova slika”. Naravno, prilikom ove prošnje, Joko nije bio sa njim. Kako je vojvoda Đurjan bio vrlo „gledan”, Grlica, ne sumnjajući u tačnost njegovih riječi, pristade poći za Joka. Dok se svadba spremala, ona je gledala po svadbarima ne bi li spazila „sliku Đurjanovu”. Pošto takvog nije vidjela, uđe u jednu kolibicu gdje je jedan postariji čovjek kuvao meso za svadbare, pri tome halapljivo jedući hljeb umakajući ga u tu čorbu.
   Kad saznade da je prevarena, i da je taj „omakalac” zaista Joko, Grlica ljutito odbi da se vjenča s njim i pođe nazad da se vrati u Sjenicu sa svojom pratnjom. Nije pomoglo ni to što ju je vojvoda Đurjan molio s narodom da se predomisli. Na Godijeljima je presrete cijelo pleme sa sveštenstvom i „prekumi” je da se vrati na Pošćenje. To mjesto se i danas zove Kumina Bukva, jer su je tu, vele, prekumili da se vrati.
   Grlica pristade da se vjenča s Jokom, ali pod uslovom da joj vojvoda s narodom tri puta aminuje riječi koje izgovori u crkvi na dan vjenčanja. Vojvoda Đurjan pristade.
   Pred sam čin vjenčanja Grlica viknu u crkvi: „Da Bog da, sve što se rodilo od Joka, umetnulo se na vojvodu Đurjana, a što se rodilo od vojvode Đurjana, umetnulo se na Joka!”
   Vojvoda Đurjan to aminova s narodom. Grlica se potom vjenča za Joka.
   Joka prozovu Omakalom.
   Grličino predskazanje se zaista i obistinilo. Vojvodstvo je s Đurjana prešlo vremenom na Omakalova i Grličina sina, Đurjana, koji se prema predanju bio „umetnuo’ na svog strica, vojvodu Đurjana.

   Neslaganja oko perioda naseljavanja Kosovčića u Drobnjak

   Autori Karadžić-Šibalić uvode novu kategoriju u klasifikaciji drobnjačkih rodova, „starince”, tj. one rodove koji su se u Drobnjak naseli prije XVI vijeka. Potom jedan dio novljanskih rodova, poput bratstva Mandića (Mileševića) svrstavaju, ne u Novljane već u „starince”, dok dolazak bratstva Kosovčića stavljaju na početak XVI vijeka!? Po predanjima koji oni bilježe, Kosovčići dolaze iz sela Pogane iz Nikšićkih Rudina, predvođeni vojvodom Lapcem i naseljavajući centralno drobnjačko selo Duži. Ovo se predanje uglavnom poklapa s onim što je i Luburić zabilježio, sa izuzetkom da se radi o razlici u periodu naseljavanja od skoro tri vijeka.
   Radeći detaljna istraživanja, sagledavajući i upoređujući gotovo sve postojeće istorijske izvore u vezi ovih seoba, ili barem one meni dostupne i znane, došao sam do zaključka da je predanje o velikoj migraciji Novljana iz okoline Travnika, odnosno srednje Bosne, preko Nikšićih Rudina i Banjana, pa sve do Drobnjaka, veoma očuvano u pojedinim bratstvima čiji su preci i bili neposredni učesnici ovih seoba. Predanje je posebno živo i prisutno u bratstvu Kosovčića, bratstvu Cerovića, rodu Petrovića- Njeguša, kao i drugim novljanskim bratstvima i porodicama, a zabilježeno je i u nekoliko knjiga. Glavno neslaganje je u tome kad su se ove migracije mogle zaista i desiti. Ako isključimo Luburićevu tezu o naseljavanju u VII-VIII vijeku, za koju i on sam piše da je utemeljena na njegovim proračunima, ostaju nam dvije glavne pretpostavke oko mogućeg stvarnog perioda naseljavanja. Jedna ukazuje na to da su Novljani, sa drugim rodovima, mogli završiti naseljavanje u Drobnjak negdje između sredine XIII vijeka, i najkasnije do kraja XIV vijeka, a druga kazuje da su te seobe pokrenute nakon pada Bosne pod Tursku, 1463. godine, i da su se odigrale, zbog zbjegova od Turaka, negdje u XVI vijeku.
   Tomić pronicljivo primjećuje kako naš narod voli da mnoga stara predanja „prepakuje” stavljajući ih u tursko doba. To se izgleda desilo i sa predanjem o dolasku Novljana. Karadžić-Šibalić očigledno izvode razne zaključke na osnovu ove druge, „turske” teze, koja sam period seoba „podmlađuje” za dva do tri vijeka. Smatram da je ova teorija neodrživa, i da mnogo više logike i činjenica leži na strani istovremenog naseljavanja Novljana u Drobnjak, i to najkasnije do kraja XIV vijeka, a samim tim i zajedničkog dolaska tri novljanska najjača i najuticajnija bratstva, Kosovčića, Kosorića i Mandića, uz druga znamenita bratstva poput Cerovića, Miloševića, Balotića, Miličića, Zlatnopojasevića, Srbljanovića, Vulovića, Đurišića, Milutinovića, Đurđića, Dobrilovića, Kalabića i Lazarevića.

   Ovdje navodim razloge zbog kojih smatram da su se Kosovčići sa ostalim Novljanima naselili u Drobnjak tokom XIII ili XIV vijeka, a ne u XVI vijeku.
   Prvo, logičnije je da Novljani potuku Kriče zajedno sa Kosovčićima, nego bez njih, pogotovo imajući u vidu tadašnju snagu i brojnost Kosovčića. Više istorijskih izvora već u XIV vijeku spominje Jezera i predjele do rijeke Tare kao drobnjačko, a ne kričko vlasništvo.
   Drugo, kako neko kao došljak u pleme može ubrzo potom da se naprosto nametne za plemenske vojvode, sveštenstvo, da podiže manastire i kule, i da tek tako zaposjedne centralna sela u plemenu? Valjda su za sve ovo potrebni vijekovi tradicije, stvaranja, iskazanog morala i herojstva, i na kraju krajeva, značajnog doprinosa u samom formiranju plemenske svijesti i plemena.
   Treće, zašto je toliko prisutno usmeno predanje o kosovskom zavjetu, pored svetosavskog, kod svih Kosovčića, kako onih u Drobnjaku, tako i ovih iseljenih u Samobor (Gacko), na Glasinac i širom svijeta? I koje to onda vojvode Kosovčiće iz Kosovskog boja epske pjesme opjevavaju i slave, ako među njima nije i vojvoda Đurjan?
   Četvrto, ako pratimo onaj ogranak Kosovčića koji je otišao u Samobor, po generacijama, on bi se otprilike ovako odvijao: Joko Omakalo, vojvoda Đurjan (na koga je bilo „prešlo” vojvodstvo sa njegova strica Đurjana), vojvoda Đurica, Vučur (rodonačelnik Abazovića, vidjeti Potomci Kosovčića), i potom Marko, koji se sa porodicom naseljava u Samoboru oko 1530. godine, i čiji je unuk, pop Bajo, podigao kulu u Samoboru na kojoj je uklesana 1588. godina (Slijepčević). Drugi Vučurev sin ili bratić, Drakula Abazović, je bio drobnjački vojvoda 1541. godine kad su Drobnjaci na Petrovdan potukli veoma jaku vojsku od Husref-bega, u Mokrom, u kojoj je i sam beg ubijen. Ako se na osnovu ova tri datuma, i nekoliko još drugih upečatljivih događaja iz ovog perioda koje ovdje nisam naveo, izračunaju koljena unazad do braće vojvode Đurjana i Omakala, da se zaključiti da je vojvoda Đurjan bio u punoj snazi i zrelosti pred Kosovski boj.
   Peto, bratstvo Herakovića (vidjeti Porijeklo roda Petrovića), od kojih potiče i vladika Petar II Petrović Njegoš, dolazi u Nikšićke Rudine i Banjane, na područje Njegoš-planine, zajedno sa ostalim Novljanima. Besmisleno je tvrditi da su preci Petrovića, ovdje došli u XVI vijeku, dok su navodno „bježali od Turaka” iz srednje Bosne, kad postoje pisani kotorski dokumenti koji nedvosmisleno ukazuju da znameniti rodonačelnici roda Petrovića žive u Drobnjaku već 1399. godine, a vjerovatno i mnogo prije, ali barem sedam decenija prije turske okupacije Bosne.
   I na kraju, možda i ključna činjenica, a koju tek odnedavno znamo. I bratsvo Kosovčića, uz bratsvo Mandića, kao i svih drugih novljanskih rodova, pripadaju istoj DNK haplogrupi I1-P109, što znači da su svi od istog zajedničkog pretka, i da su zaista od jednog, novljanskog, roda. Po najnovijim proračunima, koji iz godine u godinu postaju sve precizniji i pouzdaniji, na osnovu DNK uzoraka današnjih potomaka novljanskih rodova, uključujući i moje rezultate, zajednički predak svih Novljana je rođen prije otprilike 763 godine (vidjeti https://www.yfull.com/tree/I-FGC22045/). Dakle, on je mogao biti rođen oko 1250. godine, odnosno sredinom XIII vijeka.
   Zato podjela na „starince” i Novljane, u okviru samih Novljana, gubi svaki smisao. Nesumljivo je da je bilo starih porodica koje su naseljavale teritoriju Drobnjaka i prije dolaska Novljana, ali je pitanje da li se ovdje radilo samo o Kričima, ogranku romanizovanog ilirskog plemena Mataruga, ili je bilo i slovenskih rodova?

   Zbog svega ovdje navedenog, smatram da su Novljani, zajedno sa Kosovčićima, naselili Drobnjak između sredine XIII pa najkasnije do kraja XIV vijeka. Ove ću se teze držati kroz moj cjelokupan rad predstavljen u ovim spisima, sve do pojave nekih novih istorijskih dokaza ili naučnih saznanja, koji bi ovo ili potvrdili ili demantovali. Đurjan je imao pet sinova: Milana, pa Vukmira i Dančulu, i još dvojicu, koji su se iselili u Bosnu u nepoznato vrijeme i iz nepoznatih razloga.
   Omakalo je imao sa Grlicom četiri sina: već spomenutog Đurjana, Vučura, i blizance, Novicu i Jovicu.

   Bez sumnje u XIV vijeku Kosovčići nisu bili spali na Đurjana i Omakala, moralo ih je biti više, pa su se njihovi potomci vremenom iselili, a možda i izumrli. Danas se niko ne preziva starim prezimenom Kosovčići. Luburić piše da su se oni razbrastvili na mnoge porodice, i da ih u Drobnjaku ima 27 rodova, od kojih je većina iz sela Pošćenja i Duži, a ima ih još i u selima Pošćenskom Kraju, Komarnici, Motičkom Gaju, Dubrovsko, Malinsko i Vrtoč-Polju.
   Kosovčići se dijele na dvije glavne grupe: Đurjanoviće i Omakaloviće. Omakalovići se dalje dijele na dvije glavne podgrupe: Abazoviće i Grboviće.
   Inače, rodonačelnik Abazovića je praunuk Omakalov i Grličin, zvani Vučur. Otac mu je bio vojvoda Đurica (jedan od Omakalovih unuka), a majka mu je bila sestra od Ivana Crnojevića (vladao Zetom od 1465-1490). U Vučurevo vrijeme Drobnjak je bio potpao pod Turke i jednom prilikom je Vučur morao ići s 50 Drobnjaka i ratovati za turski račun negdje u Maloj Aziji. Priča se da se u to vrijeme bio odmetnuo od sultana neki Arap, koji se bio toliko osilio da je i samog cara zvao na megdan. Imao je neko „vatreno kolo”, koje bi zakotrljao u pravcu protivnika, čime bi mu poplašio konja, pa ga onda lako posjekao. Zadugo mu niko nije smio izaći na medgan. Vučur se javi dobrovoljno, i ode na megdan pješke. Arap „pušti” kolo na Vučura, ovaj se ne „prepane”, nego kolo pribode kopljem za zemlju, pa ga onda hitro izlomi topuzom. Kad to vidje Arap, grdno se prepade, pa nagne bježati. Vučur ga potom pogodi iz praćke, obori s bedevije, i njegovom sabljom odsječe mu glavu. Tada sultan bogato obdari Vučura velikom količinom „abe”, dade mu velike povlastice u pogledu plaćanja poreza, i pokloni mu imanje (tur. spahiluk) u Gacku. Vučurovi potomci se prozvaše Abazovići po „abi” koju je dobio od cara. Na ovo imanje se doselio Vučurov sin Marko, i od njih su brojni potomci Kosovčića iz gatačkog sela Samobora.
   Što se tiče Grbovića, Karadžić-Šibalić prenose narodno predanje po kojem je jedan od Jokinih sinova, Novica, imao nadimak Grbo, i od njega su se poslije prozvali Grbovići.
   Ima jedna, meni lično interesantna priča, od Đurjanovića, koja samo potvrđuje koliko se svijest o rodu u drobnjačkom plemenu dugo čuva. Kao što je već spomenuto, vojvoda Đurjan je u XIV vijeku imao pet sinova među kojima Vukmira i Dančulu. Od Vukmira su Memedovići, Ćeranići i Pejovići, a od Dančule su Malovići, Mašići, Mandići i Vilotijevići. Sve ove porodice su se svojatale do početka XX vijeka, a onda se prvi oženio Joksim od Memedovića sa Danicom od Malovića.
   Pričaju da ih tada zamalo nisu linčovali Đurjanovići.
   Svi ogranci Kosovčića slave sv. Savu, kako ovi u Drobnjaku, tako i njihovi iseljenici iz Samobora, Glasinca i drugih krajeva. Kosovčići prislužuju i Đurđevdan, a od iseljenih potomaka Kosovčića, Đurđevdan prislužuju samo oni koji su se iselili poslije 1605. godine. Filipović piše da je na Glasincu u periodu njegovog intenzivnog naseljavanja, koje se odvijalo od kraja XVIII i tokom XIX vijeka, pa sve do okupacije BiH 1878. godine, bilo snažno zastupljeno negdašnje drobnjačko bratstvo Kosovčići, odnosno njegove dvije glavne grupe: Đurjanovići i Omakalovići.
   Do ovih značajnih migracija iz Drobnjaka na Glasinac dolazi kako zbog velikih stradanja Drobnjaka pod turskom okupacijom u tom periodu tako i usljed čestih kuga, a i bježanja od gladnih godina, pa čak i krvnih osveta. U tom periodu Drobnjaci su gotovo stalno bili u pobuni i borbi sa Turcima. Nesumnjivo je da su Drobnjaci na Glasincu tražili, govoreći današnjim riječnikom, bezbjednost i prosperitet za svoje porodice.
   I na samom Glasincu, a i šire, su periodično nastupale kuge koje bi satrle lokalno stanovništvo. Zabilježeno je da su od 1792. do 1798. godine, kao i od 1813. do 1817. kuge praktično pomorile skoro svo tadašnje dotadašnje stanovništvo na Glasincu.
   Na Glasincu je 1830. godine bilo svega 12 pravoslavnih porodica, kad se zajedno doseljavaju pojedini potomci Kosovčića poput Batinića, Abazovića, Bašovića i Konjokrada, bježeći od Turaka. Nesumljivo, kao što sam već spomenuo, bilo naseljavanja i u prethodnim periodima, ali to stanovništvo, na žalost, nije uspjelo opstati u značajnijem broju.
   Po turskom popisu iz 1835. godine, ukupno 32 pravoslavne porodice žive na središnjem području Glasinca. Analiza ovog popisa glasinačkih imanja (tur. čifluka) u Rogatičkom srezu (tur. kadiluku) je urađena od strane Sućeske koji detaljno tumači turske agrarne i poreske zakone toga vremena, a onda poimenice navodi sva popisana imanja po selima. Za svako imanje se dalje navodi ime njegovog zemljoposjednika (iz prezimena vlasnika se može vidjeti da se uglavnom radi o islamizovanom stanovništvu srpskog porijekla) kao i ime obrađivača-kmeta (uglavnom pravoslavni Srbi), uz čija imena turski popisivači obavezno dodavaju riječ „zimija” što u prevodu znači „nemuslimanski podanik Turskog carstva”. Poreska osnovica za naseljena imanja se utvrđivala na bazi posjedovanja stoke, a to se izražavalo terminom „zuba”. Tako da jedan zub predstavlja ili četrdeset ovaca odnosno koza ili četiri vola, konja ili kobile ili osam krava ili šesnaest junadi. Ovim popisom iz 1835. godine su navedeni sljedeći Konjokradi:
   • Sočice, Maravići, imanje Mehmed-spahije Marave, obrađivač Risto Konjokrad, sa stokom od dva zuba, jednom četvrtinom i jednom šesnaestinom.
   • Glasinac, Baltići, imanje Ibrahim-bega Hadžića (Tankovića), obrađivač Marko Konjokrad, sa stokom od dva zuba.
   • Glasinac, Rešetnica, imanje Ibrahim-bega Hadžića (Tankovića), obrađivač Janko Konjokrad, sa stokom od četiri zuba, jednom osminom i jednom šesnaestinom.
   • Rogatica, Kujundžijevići, imanje Kazića, obrađivač Aleksa Konjokrad, sa stokom od jednog zuba, tri četvrtine i jednom šesnaestinom.

   Spomenuti su još i Petar Pantović iz Burata, Mitar Pantović iz Vragolova, Savo Malović iz Kule, Tripko Batinić iz Baltića, Jovan Batinić iz Rešetnice, kao i Stojan Abazović iz Pariževića. Naseljenika od brastva Kosovčića je vjerovatno bilo i više nego što je ovdje spomenuto, jer za barem jednu trećinu pravoslavnih popisanika prezimena nisu ni navedena, a možda neki nisu ni popisani (npr. Baševići iz Kusača). Barem još dva puta ovoliko porodica je spomenuto i od drugih Drobnjačkih rodova, poput Kosorića i drugih.
   Po Šematizmu Dabrobosanske mitropolije sačinjene 1882. godine, primjetno je prisustvo svih ovih rodova i njihovo dalje širenje, jer se doseljavanje kako iz Drobnjaka tako i drugih srpskih krajeva nastavlja, a i vitalnost naroda je bila jaka. U okviru rogatičkog protoprezviterata, popisana su glasinačka parohija sa 187 kuća i 1.724 duše, košutnička parohija sa 143 kuće i 1.129 duša, sokolovićka parohija sa 232 kuće i 2.094 duše, zajedno još sa rogatičkom, bjelogorskom i goraždanskom parohijom. Interesanto je pomenuti da ovdje primjećujem i pomen porodice Grbović (sv. Sava) u košutničkoj parohiji, ali pola vijeka kasnije, Filipović ovu porodicu ne spominje.
   Inače, po više porodica ili zadruga koje su istog porijekla smatraju se rodom. Rod nije organizovan, i obično porodice jednog roda žive rasturene po raznim selima. Već krajem XIX vijeka je bilo uobičajeno na Glasincu da pojedine porodice od nekog roda nemaju više ni zajedničko prezime, ali pored svijesti o zajedničkom porijeklu, obično znaju da su imali i zajedničku slavu, i ne uzimaju se dok se zna da su rod.

   Omakalovići

   Po istraživanjima Filipovića u periodu 1930-1933. godine, grupi Omakalovića na Glasincu pripadaju sledeća tri roda, odnosno rodovske grupe, sa ukupno 73 kuće:
   • Abazovići (sv. Sava, sv. Georgije, starinom iz Pošćenja, žive u selima Podromanija, Sijerci, Kula i Vukusavljevići, ukupno 14 kuća), sa ograncima Bašovićima (sv. Georgije, davno prestali da prislužuju o Savindanu, starinom iz Pošćenja, žive u selu Kusače, 9 kuća) i Gošićima (sv. Georgije, selo Podromanija, 2 kuće). Neke porodice slave Đurđevdan i prislužuju Savindan, neke rade obrnuto, a neke slave samo Savindan. Bašovići znaju da su zajedničkog porijekla sa glasinačkim Batinićima i Konjokradima.
   • Batinići (sv. Georgije, starinom iz Komarnice, žive u selima Baltići, Baljačkov Do, Prača, Bereg, Sokolac i Donji Odžak, 10 kuća), sa ograncima Zečevići (sv. Georgije, selo Vražići-Sajice, 3 kuće), Tošići (sv. Georgije, selo Sajice, a došli iz Primičića, 4 kuće), i Jankovići (sv. Georgije, selo Krnije- Donji Odžak, 6 kuća),
   • Konjokradi, sa ukupno 25 kuća i ograncima Konjokradi, Jakšići, Jankovići, Pantovići, Bojovići i Pajići (detaljnije prikazani u posebnom poglavlju). Kao i kod Abazovića, neke porodice slave Đurđevdan i prislužuju Savindan, neke rade obrnuto, a Jakšići i Pajići slave samo Savindan. Svi glasinački Konjokradi su iz drobnjačkog sela Komarnice, osim Pajića koji su iz Pošćenja.

   Konjokradi

   Filipović potvrđuje, na osnovu razgovora koje je imao sa glasinačkim Konjokradima, da su i oni „od Đurjana ili od Omakala”, dakle od drobnjačkog bratstva Kosovčića. Dalje kaže kako Konjokradi ne govore ništa o Kosovčićima, ali je među njima i te kako živo predanje o Đurjanu i Omakalu.

   Prvu je zabilježio Luburić, po sjećanjima starih ljudi u Drobnjaku, kako su se posljednji Konjokradi odselili iz Drobnjaka oko 1750. godine. Živjeli su u Pošćenju, kod izvora Glave. Otac im se zvao Sava i imao je četiri sina. Priča se, da je Savi jednog proljeća oralo četvoro domaćih volova. Snaha njegova donese ručak oračima. Oni sve pojedu i ne ponudivši ženu, misleći da je ona ručala kod kuće. Ona tada zaplače od gladi. Kad to saznade Sava, reče da neće raditi zemlju koja ga ne može hljebom hraniti. Odmah zakla jednog vola, nahrani sve gladne, pa se sa svojim sinovima odseli u Bosnu.
   Drugu bilježi Filipović, po kazivanju Pajića, koji kazuju o svom iseljenju iz Pošćenja oko 1830. godine, i što je isto tako značajno, o nastanku prezimena Konjokrad. Bio jedan silan beg koji je držao konja u magazi pod kućom. Taj beg je pričao da će pokloniti konja onome ko ga uspije ukrasti. Najmlađi od trojice braće reče begu da će mu on ukrasti konja. To mu je i pošlo za rukom, nakon što je na neki način prevario ili bega ili čuvare. Kako je beg poslije prijetio da će ga ubiti, oni su izbjegli iz Drobnjaka.
   Međutim, ni po sjećanjima Jakšića, a ni po Filipovićevim zabilješkama, nije se dalo zaključiti da su glasinački Konjokradi, koji su došli iz Komarnice svjesni roda sa Pajićima, potomcima Konjokrada koji su došli iz Pošćenja, iako su nesumljivo obje porodice od bratstva Kosovčića s obzirom odakle su se naselili i koje slave slave.

   Od Abazovića do Konjokrada, preostale nedoumice.

   Ono što se sa sigurnošću može zaključiti je da do iseljenja svih Konjokrada iz Drobnjaka nije došlo istovremeno. Iseljavanje Konjokrada iz Pošćenja, se možda desilo 50-80 godina prije iseljavanja Konjokrada iz Komarnice. Možda su ti Pošćenjski Konjokradi potom imali privremene etape nastanjivanja u Podrinju ili Hercegovini, gdje su proveli dvije do tri generacije, i tamo promijenili prezime u Pajić, i tako izgubili vezu o srodstvu jednih sa drugima.
   Znamo dakle da su Bašovići (od Baše Abazovića koji je živio u drugoj polovini XVIII vijeka) od Abazovića, kao i to da su Bašovići svjesni zajedničkog porijekla sa Batinićima i Konjokradima. Međutim, nisam mogao pouzdano da utvrdim ko je svim ovim glasinačkim rodovima Omakalovića bio zajednički predak, da li lično Joko Omakalo, ili neko od njegovih potomaka, a možda čak i predaka?
   Selo Komarnica ne slovi za karakteristično selo Kosovčića u Drobnjaku. Kad sam bio u Pošćenju 2012. godine i pričao sa jedinim preostalim živim potomcima od Abazovića u selu, đedom Momirom i sinom mu Dejanom, bilo im je čudno da su moji preci iz Komarnice, ako smo od Abazovića? Međutim, Tomić bilježi kako je se jedan ogranak od Abazovića, Šarovići, naselio upravo u Komarnicu, i kako su poslije od njih nastali i Jankovići. Možda su komarnički Konjokradi od Šarovića ili tih Jankovića? Međutim, poslije Tomića, niko više Šaroviće nije dovodio u vezu sa Abazovićima, možda i zato jer su preuzeli slavu od starosjedilačkog bratsva, Đurđića? Ako su promijenili slavu, ovo je moglo biti poslije iseljenja dijela Šarovića-Jankovića za Glasinac početkom XIX vijeka, jer Jankovići na Glasincu imaju karakteristične slave od Kosovčića. Opet drugi izvori navode za Šaroviće da su od starog novljanskog bratsva Dobrilovića, ali uglavnom postoje nedoumice oko nastanka njhivog imena i samog bratstva iz kojeg potiču.
   Možda su moji Konjokradi mislili na župu Komarnicu (širi pojam) kao mjesto porijekla, a Filipović to zabilježio kao selo (uži pojam), pa su u stvari starinom i oni iz Pošćenja? Ipak, smatram da je selo Komarnica tačno zabilježeno kao mjesto gdje su živili Konjokradi sve do XVIII ili najkasnije do početka XIX vijeka.
   Jankovići su mi u istraživanjima predstavljali posebnu teškoću, jer postoji određen broj slava i sela odakle potiču, i često jedni sa drugima nisu ni u kakvom srodstvu, a prezime im je rasprostranjeno. Batinići sa Glasinca imaju svoj ogranak Jankovića, a Konjokradi svoj, koji su, najvjerovatnije, nastali od Janka Konjokrada, i prozvali se Jankovićima. Inače čest je slučaj bio da od imena oca nastane novo prezime. Tako su od Boja Pantovića, a i Pantovići su od Konjokrada, nastali i Bojovići.
   Međutim, nesumnjivo je da su glasinači Konjokradi od bratstva Kosovčića, i najvjerovatnije od Abazovića, samo još nisam uspio tačno da saznam i kako, ali imam dosta indicija i materijala za buduća istraživanja. Pored slava, mjesta porijekla, srodnosti i poklapanja sa drugim porodicama od Abazovića, tu su i najnovija DNK testiranja.

   Izvor: Aleksandar Jakšić, Porijeklo Jakšića sa Glasinca, mart 2018.

   Odgovori