Poreklo prezimena, selo Zabjelo (Podgorica)

17. aprila 2013.

komentara: 0

Poreklo stanovništva sela Zabjelo, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine

 

Kao što se za Zagorič, Doljane ili Masline može reći da su bili sjeverni i sjeveroistočni perivoj bivše Podgorice, tako se izvjesno može reći da su Zabjelo, Dahna i Dajbabe (posebno Dajbabski manastir) bili njen južni perivoj. Zabjelo zahvata gotovo pravougaoni prostor izmeću Ljubovića na sjeveru i Dajbabske gore na jugu, te zetskog puta (Podgorica — Zeta) na istoku i Morače na zapadu. Taj prostor zahvata oko 6 km2. Preko njega meridijalno prolaze tri seoska puta, a paralelno dva. Čitav taj pravougli prostor je, s obzirom na njegovu plodnost i položaj prema staroj Podgorici i Morači, od davnina bio agrarno zaposjednut i korišćen. Svjedoče to mjestimični nalazi grnčarije i kamenih urni, kao i sam naziv sela, koji je slovenskog porijekla i ima značenje zabrane (najvjerovatnije zabranjene ispaše u odrećeno doba godine). Kao feudalna svojina iz predturskog doba, mogao je biti držan pod zabranom velikoposjednika, da bi u doba Turaka došao u posjed aga i begova, koji su ga manje-više, do zadnjih decenija prošlog vijeka koristili.

Poslije oslobođenja od Turaka, i Zabjelo je, kao jedan od najplodnijih dijelova Zetske ravnice, bilo zahvaćeno naseljavanjem. Raspodjelu zemlje uglavnom su vršili državni organi sa Cetinja.

S početka je najviše dodjeljivana Kučima, a zatim Lješnjanima i drugima. Dobar, ako ne i najveći dio posjeda, gotovo do kraja prošlog vijeka, držali su muslimani, bilo kao muhadžiri, ili kao žitelji Podgorice. Ali, i oni i prvi doseljenici, kao i oni što su zemlju bili dobili, ali je zbog određenih razloga nijesu naselili ni obrađivali, nešto kasnije, a naročito uoči i nakon Prvog svjetskog rata, prodavali su je drugima, tako da su nekadašnji veliki posjedi, podjelom bili umanjeni, a zatim prodajom još više usitnjeni.

Prema podacima A. Jovićevića, Zabjelo je 1925. godine imalo 17 kuća, dok je, prema Imeniku mjesta Kraljevine SHS iz 1925, u njemu živjelo 13 domaćinstava sa 80 stanovnika. Do 1941. u samom Zabjelu broj jednih i drugih popeo se na 25: 134. Toliko domaćinstava živjelo je u istom broju kuća, od kojih je prizemnih bilo 19, a na izbi 6. Meću prvima, izuzev 3, sve su bile bez patosa. Četiri kuće su pored ognjišta koristile i hpporet, a ostale samo ognjište. Kuće su, uglavnom, bile mjestimično grupisane; nekoliko ih je bilo izdvojenih.

Iste godine ovdje su živjeli:

Strugari (1 dom.); doseljeni su iz Riječke nahije (Rvaši) poslije 1878;

Lazovići (2) su iz Vukovaca, doseljeni poslije 1918;

Radunovići (2) su iz Progonovića — naseljeni: jedni uoči balkanskog rata, a drugi 1923. godine;

Bracanovići (1), doseljeni su iz Kuča oko 1918;

Đurišići (3) su iz Paraca; naseljeni 1919;

Kažići (2) su iz Ponara, doseljeni 1930;

Šiševići (1) su iz Bistrice; doselilv su se 1937;

Kekovići (1) su se doselili iz Zagarača 1927;

Radonjići (1) su doseljeni iz Kuča, prvo u Podgoricu pa ovdje (1932);

Miranovići (1) su iz Donjih Kokota, došli 1927;

Rajkovići (2) su iz Pipera, doseljeni 1920;

Popovići (1) su iz Staniseljića, doseljeni 1926;

Šanovići (1), doseljeni iz Zete 1900;

Đurovići (1) su iz Vukovaca, doseljeni 1938;

Šabani (1) su iz Ljubotinja, doseljeni 1938;

Radusinovići (1) su iz Buronja; doseljenik se nastanio ovdje poslije povratka iz Amerike — 1939. godine;

Dedići (3) su iz Kuča, doseljeni poslije 1878. i Kaluđerovići (1) iz Zete, preseljeni ovdje 1936. godine.

Širim opsegom, u okviru navedenog atara, u sastav Zabjela ulazila su i dva zaseoka. Kuće Šćepovića se nalaze blizu puta od Podgorice za Zetu, a drugi na istočnoj podgorini Dajbabske gore. Prvi nosi naziv po Šćepovićima iz Kuča, koji su držali veliki broj ovaca i ovdje ih, na sami domak Ćemovskog polja, radi ispaše od jeseni i ljeta, dogonili. Kasnije su njihovu ovdašnju imovinu kupili drugi doseljenici, koji su, takođe, držali velika stada ovaca. Godine 1925. bile su tu 4, a 1941. godine 6 kuća, od kojih 3 na izbi i tri prizemne. Samo se u jednoj koristio šporet, a u drugim ognjište. Te (1941) ovdje je bilo 5 domaćinstava sa 32 stanovnika. Bili su to Matovići (2 dom.) doseljeni iz Zete 1900; oni su ovdje kupili imovinu i kao prije njih Šćepovići, bili poznati stočari; zatim Radunovići (1) doseljeni iz Progonovića (1923); Popovići (1) iz Zete, doseljeni 1918. i Neškovići (1), doseljeni krajem prošlog vijeka, takođe tada poznati stočari.

Zelenika pak, kao treći dio sela, imala je (1941) 8 kuća; 2 na izbi i 6 prizemnih; sve sa ognjištem. U njima je živjelo 8 domaćinstava sa 44 stanovnika, i to: Nenezići (1 dom.), doseljeni iz Podgorice; od istoimenog su podgoričkog bratstva, doseljenog iz Velestova;4 Bojanići (4) su iz Pribojevića (Lješanska nahija), doseljeni 1923; Vukčevići (1), doseljeni iz Botuna 1930. i Kneževići (2) doseljeni iz Dajbaba 1928. godine.

Sva tri dijela sela, obično nazivana zajedničkim imenom Zabjelo, u periodu 1925—41. godine, uvećana su za (17 : 38) 21 domaćinstvo i (82:210) i 106 stanovnika. U ratnom periodu poginulo je i umrlo 14 mještana. Do 1948. godine to stanje se izmijenilo tako da je, prema tadašnjem popisu, u selu bilo 25 domaćinstava sa 140 stanovnika.

Navedeni podaci o naseljavanju i kretanju stanovništva u međuratnom periodu, pa i ranije, posebno ukazuju koliko je ovo selo svojom pitominom, plodnošću i položajem bilo privlačno za stanovnike okolnih nedalekih krajeva. Pored površina za obrađivanje i zalivaćivanje, ono je nudilo i velike površine za komuničnu ispašu. Neposredno od njega, prema istoku i jugu, ka Dijevni i Ribnici, prostire se Ćemovsko polje. Mještani Zabjela (uključivši njegove zaseoke) koristili su ga, bezmalo svakodnevno, krećući se sa stokom od njegovog donjeg ka gornjem dijelu, koje su okolna sela nazivala Donje i Gornje polje. Na kraju Gornjeg polja, tj. na Ribničkim Vrelima, bila su stočna pojilišta i plandišta. Selo je držalo oko 1.000 grla sitne i do 120 grla krupne stoke i konja. Doseljenici iz Zete obično su imali ranije stečena imanja u pojedinim dijelovima priobalnog pojasa Skadarskog jezera. Ljeti su, uglavnom, samo oni mještani koji su imali poveća stada, davali stoku na planinu (Kuči, Sinjajevina), dok su je siromašni zadržavali na lokalnim pasištima i plandištima.

U pogledu seoske patrijarhalne solidarnosti, karakteristično je istaći da je ona, bez obzira na neposredne uticaje bliske Podgorice i njenog tržišta, za koje je selo, takoreći, svakodnevno bilo vezano, bila veoma izražena. U svojim sjećanjima na nju, i danas je stariji mještani sa zadovoljstvom ističu. Po svojim oblicima, ona je bila zastupljena kao manje-više i u drugim okolnim selima. Međusobna ispomoć, a posebno pomoć siromašnijim i inokosnijim, činile su njenu osnovu. I ovdje i u drugim selima najugledniji su bili oni ljudi koji su je najviše podsticali i do nje mnogo držali. Među takvima, osobito se isticao ugledni i gostoljubivi domaćin Mića Đurišić.

 

IZVOR: Pavle S. Radusinović,  “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine (str. 176-178).

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.