Poreklo prezimena, selo Doljani (Podgorica)

14. aprila 2013.

komentara: 1

Poreklo stanovništva naselja Doljani, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine

 

Zahvatajući donjokučke padine i doljansku ravnicu izmeću Zagoriča i Morače na zapadu i Maslina na istoku, ovo selo ima veoma povoljan i značajan položaj. Čineći dio prelazne zone sjevernog kraja Zetske ravnice prema kučkom zaleću, njegovo područje je svojim blagodjetnim pedo-klimatskim uslovima bilo privlačno za naseljavanje od najstarijih vremena. Stara nastanjena mjesta (Medun, Fundina, Peuta, Duklja) bila su stvarni i simbolični okvir tog naseljavanja. „Plodni i od vajkada gusto naseljeni Doljani, blizu kojih je bila stara Dioklea i katoličanska episkopija, bili su zacijelo najpodesniji, da se u njima podigne srpska pravoslavna episkopija u Zeti”. I kao što su, najvjerovatnije, naselja Zagoriča, Maslina i Doljana u doba Duklje predstavljala njena predgrađa i perivoje, to isto su značila za Podgoricu poslije opustošenja Duklje. Pitoma prisoja, izvorske vode, ravnica i nedaleka Morača i Ribnica, dali su glavni ekološki okvir ovom kraju. Maslina i vinova loza su svakako dvije njegove drevne kulture. Sjevernu granicu doljanskog atara čine Sjeničke stijene, sjeverozapadnu Morača, jugozapadnu atar Zagoriča i istočnu i jugoistočnu atar Maslina. Veći, brdsko-padinasti dio atara (Mosori, Podglavica, Peuta, Zelenika) zahvata površinu od oko 500 hektara, a manji, više ravni (Zlatica) oko 170 hektara, odnosno svega oko 6,7 km2. Posve je prirodno to što je ovo razgranato selo „steklo” svoje komunice i u brdskom i u ravničarskom, perifernom dijelu atara. Prve zahvataju Sjeničke strane, i to od gornjeg vijenca pa prema naselju i ravnici. Bile su isključivo vlasništvo doljanskog sela. Svakom domaćinstvu bile su ravnopravno podijeljene, s pravom vlasništva pri branju drva za ogrijev, dok je ispaša ostala zajednička. Nju, mećutim, nijesu smjeli koristiti uzimaoci stoke „na zetsku” više od tri dana za planinski izdig i jedne noći u povratku, poslije ljetnje ispaše gornjih i donjih planina ispod Koma.

U ravničarskom dijelu, komunice su obuhvatale Zlatičko polje koje je u stvari bilo vlasništvo plemena Kuča. Sjeverni dio ovog polja bio je ispašni komun zvani Lakat (na lijevoj obali Morače, oko 8 hektara) i služio je kao doljansko vlasništvo. Jugoistočno od Zlatičkog polja hpire se prostrane obradive površine i čuveni doljanski vinogradi. Dobrim dijelom držali su ih podgorički vlasnici, meću kojima jedan broj muslimana, kasnijih muhadžira. Mećutim, u samom Zlatičkom polju, u blizini Morače, „a mnogo niže današnjeg sela Zlatice, ima široko mjesto koje se zove Stara Zlatica. Predanje tvrdi, da je tu bilo nekad.srpsko naselje. Tragova od kuća sad nema, ali ima dosta veliko staro groblje i na njemu crkvina.. ,”. Inače, i na prostoru same komunice Zlatičkog polja zadržali su se stara imena kao: Čobovina, Turovina, Murtovina, Krnjevina, Suljovina, Nukovina, Badara, te Smederevo kod mosta na Zlatici i dr.

Padom Zetske ravnice pod tursku vlast i njenim, posebno Podgorice, pretvaranjem u bastion borbe protiv okolnih ple- mena, doljansko područje je sticajem prilika izmijenilo svoju ulogu. Kao neodvojivom dijelu teritorije kučkog plemena, Turci su mu pridavali izuzegan značaj, nastojeći da ga što više potčine i ekonomski prisvoje. Podgoričke age i begovi držali su ovdje bogate posjede, posebno vinograde. Jedno vrijeme su čak imali svoje pazarište u Doljanima, „te su Kuči s oružjem u ruci slazili tamo i trgovali sa njima“. U izvjesnom smislu, moglo bi se reći da su Turci na Doljane gledali kao na svoju tampon-zonu prema najmoćnijem i najratobornijem plemenu, prema Kučima. Otuda se i može shvatiti činjenica što je ponovno naseljavanje Doljana kučkim življem jedva započelo tek sredinom prošlog vijeka i intenzivno se nastavilo uoči i naročito posdije Berlinskog kongresa, otkada su podgorički muslimani sve radije prodavali svoju imovinu i iseljavali se. Ritam tog naseljavanja ne može se pouzdano pratiti, ali se iz podataka za 1925. godinu može vidjeti koliko je ono bilo zamašno. Te godine, zapravo, Doljani su zajedno sa Zlaticom (19 : 110) imali 96 domaćinstava sa 560 stanovnika. Do 1941. godine njihov broj je porastao na 116:770, a osam godina kasnije (1948) na 123 : 595. U periodu 1879—1914. iz ovog sela je, radi zarade, išlo u Ameriku 12 mještana, od kojih se 5 vratilo. Broj iseljenih u mećuratnom periodu (1918—41) iznosio je 95, od kojih za Ameriku 9, za Srbiju 22 i Metohiju (mahom porodično) 66. Izuzev 18 njih, koji se nijesu vratili, svi ostali su godine 1941. iz Metohije bili nasilno izgnani i došli ovamo. Iz ratnog perioda (1941—45) broj onih koji su, kao preživjeli partizani, ostali da žive u drugim krajevima naše zemlje iznosio je 45, dok je u istom periodu poginulih i umrlih u selu bilo 52 lica.

U doljanskom području sa njegovim padinama i podgorinskim ravnima i prisojima razasulo se naselje sa brojnim lokacijama gru- pisanih kuća. Godine 1941. selo je imalo 116 kuća, i to: u Zlatici 18, u Peuti 13, u Mosoru 7, u Zelenici 7, Podglavici 7, Račici 5, Ograćenici 5, Tabačici 5, Krnjanu 4, Čobovini 4, Pod ulicom 4, Staroj Zlatici 4, Škalicama 3, Kulinama 3, Plosnoj glavici 3, Dolinama 3, Žalani 3, Muratovinama 3, Smokovcu 1, Troglavici 2, Suljovinama 2 i u Kiljanu 3. Od svih njih prizemnih je bilo 63, na izbi 49 i na dva sprata 4. Pored pomoćnih objekata neophod- nih za smještaj stoke, ne manje ih je bilo potrebno za ostavu fruta i posebno vina i rakije, čijom proizvodnjom se ovo relativno bogato selo oduvijek odlikovalo. A osnovu stočarstvu, i krupnom i sitnom, davale su ne samo komunice nego i zalivaćene pićne površine, poglavito u doljanskoj ravni. Imovinska moć pretežnog dijela domaćinstava ogledala se u bolje urećenim kućama nego drugdje, kao i u znatnom procentu djece, koja su se školovala u podgoričkim školama. Već uoči posljednjeg rata, priličan broj domaćinstava je, pored ognjišta, koristio i šporet. Selo je imalo i svoju školu i crkvu. Prva je podignuta na Mosoru 1915. godine, a zatim renovirana 1918. Do početka njenog rada nastava je izvoćena u privatnim kućama. Druga je podignuta pod Ograćenicom 1883. godine i to do mjesta gdje je bila omanja crkva koju su Turci porušili. Što se tiče ostalih kulturno-istorijskih vrijednosti vezanih za prošlost ovoga kraja, podsjetimo samo na ono što smo već rekli o ilirsko-rimskom, slovenskom i turskom periodu u ovom dijelu Zetske ravnice.

Posve je prirodno što su Doljani, u najširem smislu, u posljednjih oko 130—150 godina, postali područje za dominantno naseljavanje Kuča. Velika prenaseljenost i česte gladne godine prinuđavali su doseljenike da argatuju na ovdašnjim agalucima i džamijskim imanjima, na kojima se najviše razvijalo vinogradarstvo i „bostanluk”. Nadničarenjem, koje je vremenom bivalo masovnije i tako reći stalno, sami doseljenici su se sve više osamostaljivali, tako da su najprije napolicom, a kasnije i otkupom zemlje postajali njeni vlasnici. I, mada doseljavanje nije prestajalo, ipak je najintenzivnije bilo od Berlinskog kongresa do prvog svjetskog rata. Doseljenici su najviše silazili iz donjih i srednjih, ali i iz gornjih Kuča. Za relativno malobrojne inoplemenike bilo je malo mjesta.

Do 1941. godine bili su to:

Milatovići (1 :5) ispod Ostroga (Peuta), Brakovići (1 : 8 ) iz Bratonožića (Murtovina), Garići (1 : 8 ) iz Brskuta (Zelenika) i iz Lješanske nahije — Vukčevići (1:9) i Burzani (1 : 7) u Troglavicama. Svi ostali, prije svih najbrojniji Ivanovići (68 : 446), zatim Popovići (17 : 124), Prelevići (3 : 17), Vujoševići (5 : 29), Belojevići (7 : 62), Nikolići (2 : 12), Milačići (4 :28), Perići (2 : 9), Radevići (2:11) i Pavićevići (1 : 7), doseljeni iz Kuča (Mnoga imanja u Doljanima i kasnije su zadržala stara imena svojih vlasnika, kao: Trnovi Dekovića, Redžovina, Suljovina, Murtovina, Vinogradi Arovića, Seratlića i dr. Isto tako relativno dugo su se zadržala, mjesti- mično čak do danas, imena onih imovinskih dionica koje su držali pravoslavni podgorički trgovci, kao: Pištelići, Lučići, Stijovići, Radovići, Radojkovići i dr. U argatovanju i jednim i drugam posjednicima, osobito u vinogradarstvu, bili su najbrojniji Ivanovići).

Svi doljanski Ivanovići su od Ivana Ilikova — unuka Drekalova, a po ograncima su: Kekići, Šutkovići, Mašovići, Milovanovići, Đurovići, Jokovići, Paovići i Perišići. Od Popovića je ogranak Spaovići.

Selo je imalo dvojake komunice — seoske i plemenske. Prve su se, kao i sada, nalazile na padinama Sjeničkih stijena i bogate su izvorištima vode (Mosori, Žalana, Kotlevik i Peuta). Kvalitetna vodom za piće, služila su i kao stočna pojišta i za natapanje zemljišta, posebno bostana. Plemenska komunica u ataru sela nalazila se u Zlatičkom polju i kao ispaša je neograničeno korišćena. Druge pak plemenske komunice, razmještene u Kučkim planinama, korišćene su po tradicionalnom običajno-pravnom tur- nusu, tj. ljetnjem plemenskom režimu korišćenja planinskih pašnjaka. U tom domenu vrijedi posebno naglasiti da je, do prije 50—60 godina, bilo „buljuka ovaca uzetih na takozvanu zetsku”, koji su brojili i do 1.000 grla.

Postepenim naseljavanjem i naporednim iseljavanjem muslimanskog življa iz ovog kraja, jačala je patrijarhalna solidarnost novodoseljenika; utoliko više što su dolazeći iz istog ili približno istog matičnog područja, ujedno manje-više bili bratstvenički i prijateljski povezani. Najprije su, recimo, zajednički podigli crkvu, zatim praktično u dva navrata školu, te ujedno neke seoske puteve i dr. I svi ostali oblici solidarnosti (moba, pomoć pri izgradnji kuće, pomoć nastradalim od požara ili drugih nepogoda i sl.) bili su takoće praktikovani.

 

IZVOR: Pavle S. Radusinović,  “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine (str. 143-149).

Komentari (1)

Odgovorite

Jedan komentar

  1. Dok

    Interesuje me ima li tu negde prezimena Dokljan. Nigde ne mogu da nadjem nikakav dokument a najstariji za kojeg znam zvao se Djura i on je ziveo okolini Panceva za vreme drugog svetskog rata.