Poreklo prezimena, selo Botun (Podgorica)

Poreklo stanovništva sela Botun, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine

Nalazi se južno od dajbapskog atara, pravcem prema lijevoj obali Morače na zapadu i Srpštanske gore na istoku. Staro botunsko naselje nastalo je na savijutku Morače (naspram Donjih Kokota), gdje se njena obala snižava i gdje se prostiru plodniji kompleksi zemljišta. Blizina Morače na jednoj i poljskih površina za ispašu na drugoj strani su, uz plodno tle naseljenog dijela atara, preduslovili rani razvitak naselja i znatno širenje njegovog prvobitnog atara, čija današnja granica, u glavnim potezima izgleda ovako: prema Dajbabama na sjeveru linijom na pravcu mjesta zvanog Stog pećine; na istoku pravcem Velji brijeg — Srpska; na jugu Mali brijeg, Gomila — Oko Stanića do Krstivoda (Morača) i sa zapada i sjeverozapada lijevom obalom Morače do Stog pećine. S površinom od 421 hektara (oko 4,2 km2), atar sela obuhvata i dobar dio prostora sa skeletoidnim, oskudnim tlem u široj okolini naselja. No, valja naglasiti da je na razvoj naselja, i pored toga što je ono u odnosu na druga okolna sela izvjesno podvojeno, znatno uticao „botunski” prelaz preko Morače ka Lješkopolju i Lješanskoj nahiji. Tu na domaku sela nalazio se jedan od glavnih prevoza sa jedne na drugu obalu Morače, kojim je u tursko doba, a možda i ranije bilo uslovljeno jedno od zetskih pazarišta — u blizini sela i Morače.

Pored toga što i samo ime sela, vjerovatno ukazuje na njegovu dalju starost, u hrisovulji Ivana Crnojevića nalazimo zapis da meća botunska ide „kroz kuće grljske i u Cijevnu dospieva”. Kasnije ga, međutim, M. Bolica pod tim imenom ne navodi u svom popisu, ali ima osnove za pretpostavku, kako je to zapazio i Jovićević, da je naselje obuhvaćeno podacima za Grlje, koje je te (1614) godine imalo 80 domova i 185 vojnika.3 Za vrijeme Turaka u Botunu su najveće posjede imali muslimani Piranići.

Godine 1925. Jovićević je u selu evidentirao 53 kuće sa 10 bratstava, a prema zvaničnom popisu, u njemu je tada bilo 57 do- maćinstava sa 370 stanovnika. Do 1941. godine broj jednih i drugih porastao je na 61 : 392, da bi osam godina kasnije (1948) iznosio 64 : 369. U periodu 1879—1914. u druge zemlje je radi zarade išlo 17 mještana (14 u Ameriku i 13 u Tursku). Sem jednog, koji je poginuo u rudniku, ostali su se iz Amerike vratili za prvi balkanski rat, dok su se oni koji su išli za Tursku, vratili ranije. Takođe su u periodu 1918—1941. dvojica išla u Belgiju i vratila se, a u isto vrijeme iselilo se 5 porodica (2 u Metohiju i po jedna u Bar, Podgoricu i Makedoniju). Tokom rata (1941—45) poginulo je i umrlo 29 osoba.

Mada je čitavo selo predstavljalo aglomeracionu cjelinu, ipak su neka njegova mjesta označavana posebnim imenima, kao Gornji i Donji Botun. U prvom su bili: Velji brijeg, Panje, Botunska komunica, a u Donjem: Semolj, Igrište i Grobovlje. Ujedno su površine Botunsko polje, Komunica, Grobovlje i Igrište bile opšta seoska komunica. Širenjem sela, vremenom su komuni smanjivani i pretvarani u privatno vlasništvo. Selo je 1941. godine imalo 61 kuću, od kojih 52 prizemnih i 9 na sprat („kule na konobi”). Uz njih je bilo 32 pojate, oko 40 svinjarnika i oko 35 živinarnika. Sve kuće su isključivo koristile ognjište.

Crkva i škola o kojima smo govorili, locirane su u selu Srpska i zajedničke su za Lajkoviće, Srpsku, Mitroviće i Botun. Od sela su udaljene oko 2,5 km.

U selu su 1941. godine živjeli: Vukčevići (19 dom.), Stojanovići (9), Bašanovići (7), Đurišići (7), Kažići (4), Raičkovići (4), Stanići (3), Džanjevići (3), Đurovići (2), Markovići (2) i Ćetkovići (1).

Vukčevići su se ovdje doselili iz donje Lješanske nahije odmah poslije osloboćenja Zete od Turaka.

Prema užim ograncima doseljeni su iz ovih sela: Mirotići iz Goljemada i Bigora, Đukanovići iz Goljemada, Vojinovići iz Podstrane, Miloševići iz Bigora, Milonići iz Draževine; zatim u isto vrijeme Đurovići iz Oraha, Kažići iz Brežina, Đurišići i Raičkovići iz Paraca, Ćetkovići iz Bera, Markovići iz Buronja i Stojanovići iz Oraha i Donjih Kokota. Ovdje su ranije živjeli Pešukići (1) i Ikovići (1), ali su se iselili, prvi u Balabane, a drugi u Podgoricu.

Starosjediocima se ovdje smatraju Bašanovići, Stanići i Džanjevići. Prvi su iz Pipera od Vukašinovića; doseljeni zbog krvne osvete prije 200 godina; Stanići su iz Kuča, takoće davno doseljeni zbog krvi; za Džanjeviće Jovićević kaže da su doseljeni iz Gruda; računajući od sada, unatrag oko 150 godina.

Posebnih bratstveničkih komunica selo nije imalo. Seoska ispaša za stoku nalazila se u Kemovskom polju i koristila se neograničeno, a najviše s jeseni i s proljeća. Ta komunica zahvatala je prostor od Stog pećine do južne strane brdašca Zmijana, Popovog ubla i Ploče na sjeveru do Kučke branjevine na istoku i Bjelastavice, Srpštanske gore i Veljeg brijega na jugu. Prema njoj je sa zapadne strane selo bilo širom otvoreno, zbog čega je u pogledu korišćenja imalo veoma povoljan položaj.

Ljeti je manji broj domaćinstava davao ovce (oko 550 grla) kučkim stočarima na čuvanje. Ostala stoka izgonjena je „na senat sela Botuna istočno od Gornje Plavnice” pored Skadarskog jezera. Uoči posljednjeg rata selo je imalo oko 3500 ovaca.

Na Morači se, uglavnom, organizovano ribolovilo. Postojalo je ribolovno društvo sa čunovima i ostalom opremom (mrežama, samolovkama, karićima i dr.); svaki član društva imao je čun (laću), mrežu i karić. Najefikasniji ulov bio je u vrijeme prpora skobalja (februar — april). Tada se za dvadeset i četiri časa hvatalo i do dvadeset hiljada skobalja. Lovile su se i ostale vrste ribe, tako da je svaki ribolovac u ma koje doba godine za dosta kratko vrijeme mogao da ulovi „obrok ribe”. Za selo je, u tom pogledu, Morača bila veliko bogatstvo.

Iz okvira seoske solidarnosti jedan od njenih oblika valja posebno istaći. Naime, pri gradnji kuća, kamen se morao prebacivati iz brda zvanog Volujsko, koje je bilo seoska komunica; nalazi se na desnoj strani Morače. To znači da se kamen iz njega morao dogoniti do Morače, zatim čunovima prebacivati preko nje i ponovo na konjima dogoniti do odrećene kuće. Taj teški posao seljani su uglavnom obavljali u mobama. Angažovalo bi se i po nekoliko desetina volujskih kola i čunova za pregon kamena. Pomagalo se takoće i siromašnima, inokosnima itd.

IZVOR: Pavle S. Radusinović,  “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine (str. 155-157).