Poreklo prezimena, selo Vladni (Podgorica)

Poreklo stanovništva sela Vladni, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine

Ovo selo mataguškog kraja nije u neposrednom domaku Skadarskog jezera. Sjeverno je od Mataguža, zapadno od Vranjske gore i Vranja i istočno od Dijevne. Na istočnoj strani, prema Vranju, atarska linija vodi sredinom brda Islikama (Bećaj i Memaj) i preko njega (iznad mjesta Martin Baca) do Ubla Bacova; sa južne strane su Mataguži, a sa zapadne ide Malom Kosom preko Plane (obuhvatajući je) na pravac Nikolj-crkve, koju ne obuhvata; sa sjeverozapada i sa sjvera su Crne zemlje, odnosno, kako ih Albanci nazivaju, Leu i Zi. Čitav atar, zajedno sa njegovim nastanjenim dijelom, prostire se u »polju«, čiju pedološku osnovu čini šljunkovito-konglomeratični materijal. Tle je, da kažemo, tvrdo, posno i čisto. Naselje je na glavnoj vezi sa tuško-mataguškim putem. Taj ravni i skromno obrasli prostor, što čini atar sela, zahvata povrnžnu od 572 hektara, odnosno 5,7 km.2

Mada ranijih pomena u ovom selu, poput onih o prethodnim selima, ne nalazimo u pisanim i drugim izvorima, interesantna je činjenica da ga je Bolica u svom popisu iz 1614. godine naveo. Prema njemu, oio je tada imalo 60 kuća sa 130 vojnika. Uz ove podatke, koji ne mogu biti uvjerljivi ukoliko ne obuhvataju i neki dio susjednih sela, prvenstveno Mataguža, interesantno je pomenuti da se jedno područje današnje seoske komunice (pri brdu) naziva Samriš, što znatno podsjeća na za sada neidentifikovano selo, koje je Bolica označio imenom Samaris. Bilo kako bilo, može se retpostaviti činjenica da se u Boličino vrijeme, po opštoj predstavi o mataguškom kraju, smatralo da je ono veoma naseljeno. Neka pri tome kao mogućnost bude dozvoljeno pitanje — nijesu li Turci rastjerivanjem jakih i otpornih Mataguža »zabranjivali« upotrebu njihovog imena.

Iz novije prošlosti sela vrijedi navesti dva značajna događaja. Naime, 1909. godine kada je Turgut-paša namjeravao da sprovede mobilizaciju u Malesiji, iz Vladana je na crnogorsku teritoriju prebjeglo 42 mještanina. U Podgorici su ostali sedam nedjelja, a zatim pod oružjem, s kojim su došli, vraćeni u Tuze. Pošto im je oduzeto oružje, bili su kažnjeni sa po 25 batina i vraćeni u svoje selo. Drugi događaj donio je selu teške posljedice. Godine 1912. selo je popalila crnogorska vojska. Mještani su se razbježali u ‘Guze, Podgoricu i Skadar. Počeli su se vraćati 1915. i konačno se svi vratili do 1918. godine. U opravci i gradnji kuća mnogo su im pomogli mještani Mataguža, Vranja, Gošića, Balabana i Goričana. Dali su im drvenu graću i slamu (žar) za kuće; dali su im kola da to prebace; prvo ponovno oranje zemlje izvršili su sa njihovim volovima.

U međuratnom periodu (1918—41) ovo selo je, kao i neka druga oko jezera, bilo pod naročitom sumnjom da se bavi švercom, osobito švercom duvana iz skadarskog područja. Zato je kontrola u ovom reonu jezera bila pojačana. Godine 1927. na jezeru su bila ubijena dva člana njenih organa. Zbog toga je čitavo selo zlostavljano. Tri mještanina su kažnjena sa po tri godine robije. Kad je ustanov- ljeno da je krivac na slobodi u Albaniji, pušteni su iz zatvora.

Godine 1925. Jovićević je u selu popisao 30 kuća sa 7 bratstava, od kojih 28 domova muhamedanskih i 2 pravoslavna. Prema zvaničnom popisu, selo je tada imalo 33 domaćinstva i 148 stanovnika. Godine 1941. bilo ih je 32: 180, a 1948- 38 : 245.

Razmještene u polju, kuće su bile grupisane po mahalama, zvanim: Rahova (Gornja Mahala), Kekaj (Donja Mahala), Bokaj (Bokića Mahala), Bekaj (Bekovića Mahala), Pavaj i Jolića Mahala. Izuzev zaseoka Dubrave sa 2 kuće, udaljenog od sela oko 1,5 km, ostali dijelovi sela su grupisani i mećusobno su blizu. Struktura kuća bila je takva da su samo 4 kuće bile na sprat, sa izbom u prizemlju, 3 prizemne i 23 slamenice, zvane ksola, pokrivene ševarom (žarom) i trskom. Ove posljednje su pravljene od suvog zida, ukopanog u zemlju do jednog metra, na koji se nadodavalo prepleteno pruće sa zemljom. U kuće na sprat ulazilo se drvenim stubama. Najgušće su bile naseljene prve dvije mahale. Podvojene, dvije kuće u Dubravi bile su na sprat i pokrivene crijepom. Gotovo nijedna prizemna kuća nije imala patosa, a rijetko koja je imala tavan, i to najčešće pravljen od ljesa. U takvim dosta tijesnim kućama, bijednog izgleda, i namještenje potrebnim stvarima bilo je veoma oskudno, a jedino se ognjište koristilo.2 Uz njih je bilo 9 pojata, 5 svinjarnika i 15 živinarnika. Pored povećih dvorišta u blizini kuća su i okućnice, obično za povrće i voće. Takoće su i glavni obradivi kompleksi razmješteni oko kuća.

U središtu sela, na Brijegu džamijinom, nalazila se omanja i veoma skromno opremljena džamija, podignuta 1912. godine. U pod- nožju brda (Sa{a e MaŠ) donedavno su bili vidni ostaci crkve, svakako veoma stare.

Godine 1941. u selu su živjeli: Orahovci (10 dom.), Otovići (6), Đekaji (6), Pavaji (4), Đokići (2), Jolići (2) i Kaljaji (2), u Dubravi.

Orahovci su iz Kuča (Orahovo) od Pajovića; doselili su se prije oko 260 godina.

Otovići su iz Hota (Skorać), takođe doseljeni prije oko 250 godina.

O dolasku prvog Orahovca u selo predanje kazuje kako je došao kao dječak da čuva ovce kod jednog turskog imućnog mještanina. Kad je napunio 20 godina, gazda mu je rekao da bi ga oženio kad bi ovdje bilo Crnogorki. Čobanin, imenom Rade odgovorio je da bi se on oženio muslimankom s time što želi da zadrži svoju vjeru do smrti, dok bi djecu poturčio. Tako je i bilo. Kad je postao familijaran, gazda mu je dao veći kompleks zemlje. Sinu je dao ime Rahova, od koga su Orahovci i p0 kome Gornja Mahala nosi ime. Isto je nešto kasnije učinio i drugi čobanin iz Orahova, zvani Đuro. Do kraja života ostao je u svojoj vjeri i sahranjen je kod Vranjske crkve. A dvojici sinova dao je muslimanska imena Muča i Sujo.

Ovdašnji predak Otovića, zvani Keka, od bratstva Gojčaj iz Skoraća (Hota), doselio se po prethodnom dogovoru »sa vezirom«. Pošto je izrazio želju da se poturči, vezir mu je dao veći kompleks zemlje u mjestu Burgovi (današnje susjedno selo Dušići). Njegovi bratstvenici su se tome usprotivili. Prvi put su mu zapalili pojatu u kojoj je stanovao u tom mjestu, a druga put u Vladnama, gdje mu je vezir dao drugo imanje. Po treći put napravio je pojatu još dalje, zapadnije »s onu stranu brda« za oko 500 m i tu ostao na miru. Poturčivši se, dobio je ime Osman, a sinovima je dao imena Bećo i Muča. Donja Mahala, u kojoj žive Otovići, po prvom imenu svoga doseljenoga pretka, naziva se Kekaj.

Đekaji su od Pirovića iz Fundine, doseljeni prije oko 200 godina;

iz Kuča su i Pavaji i Jolići, od bratstva Pajovića i Nikića, takođe doseljeni prije oko 200 godina, dok su Đokići i Kaljaji iz Malesije; Đokići iz Krševa, doseljeni prije oko 200 godina, a Kaljaji iz Gruda (Pikalja), doseljeni 1912. godine.

Ovo selo, kao ni Vranje, nije karakteristila privremena emigracija mještana u druge zemlje radi zarade. U međuratnom periodu samo se jedno domaćinstvo za stalno preselilo u Vraku. U ratnom periodu (1941—45), mećutim, usljed otežanih uslova života, u Vraku se iselilo još 8 mještana. U istom periodu poginulo je i umrlo oko 20 mještana.

S obzirom na relativno malu plodnost obradivog dijela atara, seoske komunice su prvenstveno služile za ispašu stoke. Glavni okoseoski komunični kompleksi su Piograća, na sjevrneoj strani, Samriš na istočnoj i Crne zemlje na ostalim stranama. U Piograći i Samarišu bila su veoma pogodna mjesta za guvna, na kojima se konjima ili ručno vrhla špenica. Druga velika komunica nalazila se u prijezerskim lugovima, udaljena od sela 3 — 8 km. Iako toliko udaljena, korišćena je na isti način kao i u prethodnim selima. Uz ispašu stoke, iz nje su (Goveći brod, Drekavac) dogonjena drva i lužno sijeno za prostirku pod stokom. Od nje i od one u Crnim zemljama imali su najviše koristi.6

I glavna seoska ribolovišta nalazila su se u lugovima, i to u području Govećeg broda, Drekavca i Škljupe. Lovilo se pojedi- načno ili grupno; ribolov im je bio unosno zanimanje. Pri većem, grupnom ulovu, riba se katkada dijelila i drugim mještanima, u prvom redu siromašnima.

U ovom dosta siromašnom selu, i mećusobna solidarnost mještana bila je nešto bolja. Ispoljavana je u češćim mobama, u ispomaganju siromašnih, u zajedničkom održavanju seoskih puteva, džamije i groblja, u zajedničkom čuvanju stoke i sl.

IZVOR: Pavle S. Radusinović,  “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine (str. 108-111).