Poreklo prezimena zaseoka Predanča, selo Gornji Dejan (Vlasotince)

31. mart 2013.

komentara: 30

Poreklo stanovništva zaseoka Predanča sela Gornji Dejan, opština Vlasotince. Istraživanje saradnika portala Poreklo Miroslava B. Mladenovića Mirca, lokalnog etnologa i istoričara

Predanča

 

Nastanak zaseoka Predanča

Planinski zaseok  Predanča je mahala u sklopu sela Gornji Dejan, koja je najudaljenija od svih mahala i pripadala je administartivno selu Gornji Dejan sve do 60. godina 20. veka;  da bi potom 1979. bila administrativno pripojena selu Zlatićevo.

Planinska mahala Predanča zasnovana je negde početkom XIX veka od čobana iz Gornjeg Dejana.

Oni su imali kolibe, prvo u podnožju, na mestu zvano Čukar.

Čobani su sagradili kolibe na padinama sadašnjeg sela, a potom kolibe dogradili u kuće.

Zaseoci Predanče su: Pi (po jezercu za ispiranje rude) Ravnište, Međak, Preslap, Ivje i Bagrovit.

Negde 1897. u Predanči je bilo pet kuća pokrivenih slamom. Prva kuća je pokrivena ćeremidom 1912. godine.

Predanča je povezana makadamskim putem preko sela Ravni Del sa Vlasotincem. Kolski put preko vodenice za selo Zlatićevo.  kojim su deca nekad išla u školu, je potpuno zarastao šumom.

Predanča je bila poznata po vodenicama i valjavicama.

Najpoznatiji vodeničari i valjaci bile su tri generacije Ilića. Vodeničari su mleli žito na vodenicama reke Bistrice i na rečicama Mala reka i Gracka. U prostoru između Donjeg Dejana,  Đorđina. Predanče do Javorja  bilo je nekada na rekama i planinskim potocima preko trista vodenica. Danas su samo dve u povremenoj upotrebi: jedna u Đorđinu i jedna u Donjem Dejanu.

Okolina Predanče je obrasla bukovom šumom. Nekada su korišćene bukve za ćumurdžijski zanat, koje se razvijao zbog obližnjih kovačkih radnji. Na mnogim mestima ima ostataka tog zanata u vidu ”stetina”.

U okolini Dejana su Turci rudovali pa ima ostataka šljake i kopanih rovina.

Na zaravnom delu Predanče je bio “krst”-obeležje, ali je srušen od strane komunista.

Tu kod „krsta“ su se slavile seoske litije u vreme verskih praznika.

To pre svega važi za Markov Dan ali mahom se slavile „krsne slave“: Sveti Đorđe, Sveti Nikola i Sveti Ranđel.

Posle Drugog svetskog rata predančani su slavili drugi maj i održavan je sabor za okolna sela na mestu Preslap. Tu je danas obeležje “drvenog krsta”, ali se okuplja mali broj ljudi, jer su iseljena sva okolna mesta i samo žive isključivo staračka domaćinstva.

Nekada se na konjima odlazilo do Vlasotinca, a sada postoji makadamski put.

Selo je dobilo vodu, struju i put.

Onda oko “izbora” krajem 20-.veka formirana je mesna zajednica i administrativno selo Predanča.

Potom kada je nastala opšta seoba stanovništva, ponovo na početku 21. veka zaseok Predanča administrativno je vraćena selu Zlatićevo.

U vađenju ličnih dokumenata o rođenju,  predančarcima se piše mesto rođenja selo Gornji Dejan.

Planinski zaseok Predančučine (male)mahale-mali zaseoci od nekoliko kuća:Pi, Ramnište, Međak, Preslap, Dolina, Ivje i Bagrovit.

 

Na kosi  obroncima planine Čemernik (Ostrozuba), planinskog visa Bukova Glava (1336m), između dve rečice:Bistrica i Gracka nalazi se planiski zaseok Predanča, sa zaravni Del (836.m).

 

Od te zaravni Del, počinju i zavrašvaju se litice i dubodoline prema  naseljima zasaeooka Zimovište i Đorđine, Čika sela G.Dejan i Zlatićevo.

 

Sa desne strane  rečice Bistrica su načičkane po rodvima  kuće po mahlama, dok sa desne strane se nalaze sela:Kozilo, Javorje, Čuka (Zlatićevo, Zimovište, Đorđine (G.Dejan).

 

Rečice Gracka i Bistrica se “spajaju” kod mahale Đorđine, gde se nalaze vodenice sve do ulivanja rečice Bistrice u reku Vlasinu.

 

Sa leve strane rečice Gracke nalaze se  “ostaci” turske vade, koja je poslužila kao kolski put za selo Ravni Del odnosno prema Vlasotincu.

 

Ovaj čitav kraj je bogat bukovom šumom, vodama-izvorima, a i pašnjacima za ovce, pa su mnoga domaćinstva ovde  18. i 19 veka “hiljadila” broj ovaca, kada se trgovalo stokom.

 

Najpoznati trgovas ovcama bio je Stanko “Adžija” koji je od Dejana, preko Predanče, prešao sa stočarenjem u Kozilo, Brezovicu, Ravnu Goru i pašnjacima sela Ravni Del.

 

Pored stočarstva, postojala je  povoljna klima i za voćarstvo.

 Mahom se živelo od pečalbarsko ciglarskog zanata.

  Tako su ciglari išli  u pečalbu i u Vlaško.

 

  U Predanču su postojale i crepane  na kojima je izrađivan crep “biber”.

Proizvodnja crepa je vršena i posle drugog svetskog rata.

 

Bila je  i ćerimidjiska radnja-za izradu ćeremida, kojim se pokrivale kuće, Crep je kasnije izašao u izradi.

 

 Prvu takvu ćerimidžilnicu posle  u vreme prvog balkanskog rata, je drzao Stojan Stojanović Veršula, a posle je bila u Ivje i  u Nešćevo gumno.

 

Crep  i ceremida je na konjima nosen i prodavan u crnotravskom kraju.

 

 

Po njegovom ocu Spasi i jedna mahala u Predanču nosi naziv “Spasinci”.

U ovom kraju se rudarilo za vreme Rimljana i Turaka, pa zato i postoje mnogo ostataka u vidu “vada”, šljaka, jalovine i šljake na rečicama Gracka (Zemničište) i u rečicu Bistricu(Vidnja).

 

Ovaj kraj je bio slobodarski.

Ovde se u vremenu pod Turcima uvek dizale bune i ustanci.

 

Učestvovalo se u svim bunama. Mnogi od njih su danju čuvali stoku i obrađivali zemlju, a noću “hajdukovali”.

 

U vremenu “tri bune”-kada je paljeno Vlasotince sa okolinom, ovde se u vodenicama i jazbinama nalazio spas od Turaka.

 

Mnogo je ostalo predanja i priča o učešću u ratu sa Turcoma na Kosovu, onda učešćee u borbi protivu Turaka  u 15. i 16 veku, potom u 18. i 19. veku, do konačnog oslobođenja 1878.godine.

 

Još žive sećanja na mnoge hajduke iz ovoga kraja:  Stojan,  Đura, Strelja, . Stanko, Mladen, Stanko, Neša, Đorđe, Stojan… , pa čak je jatakovao i hajduk Veljko Petrović iz negotinske krajine.

O borvima za nacionalnu slobodu i protivu petovekovnog ropstva  turaka, mnogo je ostalo ispevano hajdučih pesama u ovom kraju, koje su pevane uz gusle  na slavama i svetkovinama.

 

Borilo se i protivu bugarizacije u prvom i drugom svetskom ratu, kao i protivu fašizma u Drugom svetskom ratu.

 

Mnogo junaka – ratnika je dobilo najviša odlikovanja u balkanskkom i prvom svetskom ratu.

Za nacionalnu slobodu mnogi  od njih je ostavilo svoje kosti na Ceru, Gučevu,Kumanovu, Kajmakačalanu, Kumanovu, Bitolju, Babuni, Krfu…..

 

*

Planinska mahala Predanča je zaseljena   os stočara iz Dejana , koji su ovde krčili šumu, čuvali stoku.

Ovde je još pod Turcima bilo  i rudarenje.

Na potesima Rovine, Zemničište, Del  i Preki Jandak ima ostataka “jalovine”, rovina (valoga) i šljake.

 

Takođe rovina i vada  ime i prema kozilskoj reci(Bistrici), Grackoj i selu Ravni Del.

 

Naročito  ima  ostataka šljake u mestu Vidnja prema selo Javorje u reci Bistrici(Kozilsko reci,-Golema reka-Gradsja reka);gde su postojali samokovi u kojima se lila ruda gvožđa.

 

Na potesu zaravni Del (636 menatara nadmorske visine) postoji i danas kao  uvala- nekada “malog jezerca” pod nazivom „Pi”-na turskom jeziku a na srpskom to znači- gde se ruda fizički odvajala od zemlje: tu se vršilo  ispiranje “mešavine” rude i zemlje  vodom koja je na „šopama“(bukove polucevi) dovođena iz reke Bistrice i potoka Gracka.

 

Posle odllaska 1878.godine Turaka iz ovih krajeva i posle  prvog i drugog svetskog rata, u 20. veku su te “vade” poslužile da se “trasiraju” prvo “kolski-konjski” ptevi i nstaze, potom pri kraju 20 veka su izgrađeni neki putevi poput “vade”:Predanča-Ravni Del; gde se danas koristi kao put za motorna vozila.

 

 

Predanča kao naselje postojalo u 18. veku. Kada su postojale kolibe sa ovčarima-nomadima.

 

Negde 1897.godine u zaeoku Predanča je postojalo  5 kuća.

 

Pre toga se živelo u  stočarskim kolibama planinskih visova, i  u vodenicama i valjavici pored reke Bistrice.

Postoje Male(Mahale) po rodovima:-Spasinci( Međak, Preslap), Ravnište, “Pi” (Đukinci-Gmitrinci), Ivje (Krpuzovi), Bagrovit-gde su se naseljavali stočari iz Dejana, Zlatićeva i Javorja.

U Predanču 18-19 veku se doselio Spasoje (Spasa).

Njegov sin Stanoje se 1830 godine  zaselio iz Dejana i napravio kolibu na “kućište” (Međak-današnja kuća Vukašina Mladenovića) i stara kuća Save Andrejevića (zapis iz 1975.godine-zabeležio: M.M . Predanča).

                            

                                                      *

 Predanja o nastanku sela:-Predanča po legendi je dobila po  “predaji” srpske vojske u borbi sa Turcima na Begovoj livadi kod sela boljare, jer na turskom  “Predandža’ znači predaja.

 

Po drugoj legendi koju je zapisao etnolog Miroslav Mladenović, rodom iz ove mahale od Vladimira Ilića  i Stojana Stojanovića,  učesnika balkanskih ratova, ovo mesto je dobilo naziv po predaji rimljana u vreme najezde  Srba kao plemena iz Rusije, gde su borbe bile  u Rimskom graduvizantisko utvrđenje u.  6/7 veku, na potesu “Prekop”.

 

Na tom mestu  su bile 30-40 kuća rimljana(potes sela Zlatićevo i na zaravni potesa “Orašaka širina”-njivama vađene kosti grobova, sela Jakovljevo- nekada selo ORA ), a groblje je bilo na kosi Čuke sela Zlatićevo, sa desne strane reke Bistrice.

 

Priča se da su srpska plemena došla iz pravca Grdelice sa niskim konjima, pa su poubijali muškarce rimljane  a  njihove žene su ostavili, pa se zato žene čukinke( a i jakoljevke) zovu latinke-rimljanke.

 

U potesu Košare od mahale Čuka prema reci Bistrica između  mahale Predanča i sela Javorje postoji Boškov kamen i srpsko groblje čija starost nije ispitana.

 

Zato i kruži legenda u ovom kraju da je Boško Jugović posle boja na Kosova,  na konju stigao ranjen sa barjakom u lukama pored reke Vlasine sela Dejan.

 

Po predanju  tu su ga ovčari negovali, a barjak je predat tada u crkvi  planinskog sela Dobro Polje.

Prema Bošku Jugoviću  postoji Boškov Kamen.

A postoji i mahala Boskovci u Donjem Dejanu i Zlatićevu, kao i mnoga mesta u ovom kraju nose njegov naziv.

 

Čak se pominje da ovaj rod BOŠKOVCI su najstariji rod u ovom kraju, koji su direkni potomci prvog nasljavanja  Srba u sedmom veku.

 

U ovom  planinskom kraju je bilo dosta hajduka, medjunjima je bio pznat hajduk Strelja, nesa. Stanko, pa cak je jatakovao i hajduk Veljko petrovic iz negotinske krajine. Ovde su turci rudovali pa ima ostataka sljake i kopanih rovina.

 

Pri kraju 20. i početkom 21. veku planinski zaseok Predanča je kao i ostala planinska naselja ovog dela juga srbije opustela i preti potpuno nestajanje naselja sa topografske karte.

Stanovništvo je iseljeno u mestima:Vlasotince, Bački Maglić, Bački Brestovac, Beograd, Aranđelovac, Sloveniju, Hrvatsku.

Nekada njive, livade, voćnjaci, kuće, vodenice, valjavice, crepane, trle, pojate, gumna, stada ovaca-sve je opusatelo i uraslo u korov.

Strašno je pogledati neobrađene njive, neobrane šljive, orahe, jabuke, nepokeošene livade; ada se neprisetimo nekada odavno u nekim vekovimakada je “čuma” pokosila stanovništvo u ovom kraju.

Bilo je i onih koji su se bavili raznim zanatima:dunđerski, drvodelje, vodeničar, valjač, crepar, pinter.

U toku čitavog 20 veka predančari su išli u pečalbu kao ciglari.torbari(ručna cigla  potom i mašinska cigla, širom bivše Jugoslavije. Najviše se išlo u pečalbu u Hrvatsku, Vojvodinu, Bosnu, Makedoniju i Šumadiju.

Potom na kraju 20. veka i početkom 21. veka ciglarski zanat se zamenjuje ѕidarskim zanatom.

Drvarilo se i rabadžisalo sa stokom i konjima terala drva i krompir u Vlasotince i uzimalo žito i vino. Neki su trgovačli i kruškama u planini i rakijom.

Tako se za tri(3kg) kilograma krompira uzimalo  jedan litar vina u selo Boljare.

Nekad se živelo samo od stoke, onda se išlo u pečalbu-ciglara, potom u zidare.

Ovde ekonomska emigracija i loša politika prema selu i seljaku uništilia je onaj koren nacionalnog identiteta Srba i srpske države.

 

 

 

* * *

 

Naseljavanje stanovništva:

 

Stanovništvo u planinski zaseeok Predanča je zasnovano od stočara-nomada, kao i od bivših rudara i onih koji su bežali  od turskog zuluma sa Kosova, Znepolja, Makedonije, Stare Srbije, Kopaonika, Raške. Lužnice, Bugarske.

 

Konkretno Predanča je prvo zaseljena od prvih ovčara iz dejanske luke, potom onih koji su “bežanijama” posle nekog ubistva Turčina, kao i “hajdukovanja”-nasšli spas u planinsko neprohodnom planinskom bespuću obraslo neprohdnom bukovom šumom i bez ikakvih puteva.

 

Maseljavli se rodovi iz: mahala: Zimovište i Đorđine(Gornji Dejan), Donjeg dejana,  Zlatićeva(Gara) i Javorja. O svakom rodu i njegovom poreklu biće detaljnije istraživano poreklo naseljavanje ovih rodova kada budu istraživački obrađivana pomenuta naselja.

 

Mahale PREDANČA I ZIMOVIŠTE(selo G.Dejan)- Zimoviste je na blagoj padini zaravni sela Gornji dejan, pored prosecenog puta D.Dejan Zlaticevo.

 

Tu su stocari prezimili i zasnovali naselje, jer je zaklonjeno od vetrova, a kolibe su drzali u Čukar, preko reke Bistrice, u podnožju planinskog zaseoka Predanča. Neki stočari su krenuli iz sela Boljara, a pre tog sa Kosova, a drugi su pre toga bili naseljeni pored reke  Vlasine u lukama, a od tih familija iz Donjeg Dejana (Boškovci)-su Nikolini u Zimovištu.

 

 Spasinci u Predancu su  od Spase (Spasoje-živeo 110.godina).

 Spasa je imao dva sina:Stanoje i Stanko.

Gmitrinci(Đukinci) u Predanču su bili ovčari, koji su bili na sadašnjem potesu mahale “Pi”.

Živeli su u potesu između Zimovišta i Leneova(Levenova).

 

Gmitra je bila  Stankova žena, zvanog  Stanko Adžija, koja je bila vračarica a Stanko ništa nije radio.

Njegovo imanje je bilo pored luke u Vlasinu, rodila je dva sina Petra i Milena, od petra  je savina familija a od Milena Vasiljkova i Mirkova familija Stanković u Zimovištu.

 

Naselje planinske mahale Predanča zasnovana je negde početkom 19 veka  iz Gornjeg Dejana od čobana koji su imali kolibe prvo u podnožu mestu zvano Čukar, onda sagradili kolibe na  padinama sadašnjeg sela, a potom kolibe pretvorili u kuće.

 

Negde 1897 je bilo pet kuća pokrivene slamom. prva kuća pokrivena ćeremidom je 1912. godine, da bi se formirale familije “Spasinci “(Andrejevići i Petrovići), Krpuzovci (Đorđevići i Ilići),  Gmitrinci-Đukinci (po babiĐuki) (familije Mladenovići i Ilići,Čadarovci (Stojanovići), onda Stančići u Ivje i Mladenovići i Petkovici(Bagrovit: Mladenović, Petković) u Bagrovit, Đukinci(“Pi”:-Mladenović, Ilić, Stojanović).

 

Dakle, ovi rodovi su zaseljeni u mahalama:Bagrovt, Međak, Ravnište (“Dolina”), Preslap i “Pi”.

                              * * *

 

 

                                  * * *

 

Seoska slava(litije):- Markov Dan

 

Krsne slave:

– Sveti Đorđe( 9 decembar), Sveti Nikola ,  Sveti Ranđel, Sveti Stevan

 

                                        * * *

Poreklo, Miroslav Mladenović, lokali etnolog i istoričar-planinski zaseok Predanča selo Gornji Dejan (Vlasotince):

 

Rođen: 23.09.1948.godine, s.Dejan (Vlasotince)

 

Otac:Blagoje Mladenović (1920.g-2004.g.), pečalbar, učesnik NOR-a

 

Majka: Marica(Mara) Mladenović (1925-2004.g), seljanka, učesnik NOR-a

 

Krsna slava: Sveti Nikola( slava uzeta po majki na “zemlju”- kao prizrtak,), Sveti Đorđe (9 decembar-očeva slava).

 

 

                           

                         * * *

 

 

 

Stare kuće :“busenjače”, “čakmare” , “kovanice” i “zidanice”:

 

Prve kolibe su se sastajale samo od najednostavnijeg materijala, pokrivena sa papratom i zemljom, a na sredini kolibe se nalazilo ognjište, oko koga se spavalo na posteljini od ručne izrade, a početku na kožu od ovaca i koza.

 

Prema kazivanju deda Vladimira Ilića (1881)iz Predanče,  prema zapisu  1975.godine Miroslava Mladenovića(1948.) iz Predanče, lokalnog etnologa-u planinskom zaseoku Ivje mahale Predanča (Dejan), Stanča je napravio kuću-Busenjaču.

 

Ovako se pravila:- Napravi se u zemlju prostorija  u vidu pravougaonika pravougaonika i pokrije busenjem (zemlja sa korenom trave na dve vode) se pokrije, sa otvorom za ulaz i mali otvor za svetlost.

 

Takve kuće se sećala i baba Natalija Stančić i Vladimir  Stančić iz male Ivje.

 

Sve familije u Predanču su živele u u kolibama, koje su pravili stočari, koji su živeli u Donjem i Gornjem Dejanu, a neki su se doseljavali direkno sa Kosova preko sela Boljare (Kosovski boljari).

Prva kuća u Predanču sagrađena je 1885 godine u “Dolinu”-Cadarovci (iz D.Dejana) .

 

Takođe Stanko i Zlatan su iste godine sagradili kuću zetu MarjanuĐorđeviću(iz Đorđine) u Ramnište (Milutinova kuća- postojala je do 80. godina 20. veka, u Ramnište-Predanča) , pokrivena slamom, a sagradio je Stojan “Sinđirdžija”  (pravio sindžire, julare za krave, konopce-majstor), koja je tek  1913 godine pokrivena ćeremidom.

 

Interesantno je da u planinskim selima ovoga kraja, poput Lopušnje, Javorja, Kozila, Ravne Gore-sve do posle Drugog svetskog rata kuce su bile pokrivene slamom.

 

A kasnije je bio u upotrebi i “biber crep” koji se pravio u Predanču i prodavao po okolnim selima u vlasotinacko-crnotravskom kraju.

Posle “busenjača”, u Predanču i okolnim selima ovog dela Povlasinja u planinskom kraju Vlasotinca , pravile se  kuće  pod nazivom  “čakmare”.

 

čakmare” su se gradile ovako:- pravile su se od pruća i blata, a kasnije se gradile kuće  “kovanice”;  koje su kratkotrajnije po trajanju (od drveta i greda i baskija-izdeljane letve grubog oblika od bukovine).

 

Na prozorima u tom vremenu –umesto prozorskog stakla na prozorima je stavljana hartija za ulazak svetslosti u kuću.

 

Stare kućesu bile niske, streje velike, sobe male-bez odzaka, a vatra se ložila na sredini kuće.

 

Kasnije u Predanču  je Arsa (Gmitrinci-Đukinci-familija Mladenović) je napravio  u mali  „Pi“  napravio kuću čakmaru, pokrivenu slamom.

 

Ostaci ovih kuća u ovom kraju-Gornjeg Povlasinja, je bilo sve do sedamdesetih godina 20. veka.

 

Deda Vladimir Ilić (1881) valjač i vodeničar je pričao da pamti kao dete, kako su pravili obične kolibe za život porodica.

 

Bila je dugačke 14 metara, zidine od platna omazane blatom, a odozgo lese (od leskovine ispletena vratanca) ispletene-pa pokrivene slamom, a prozor (obična rupa od blata), a vrata od lesu( lesa je ispleteno pruća)- u obliku pravougaonika,

 

Spavalo se na zemlju, na slamu ili na ragozu (ispletena od remenja slame razene).

* * *

 

Život na selo u prošlosti:

Patrijahlne zadruge-odnosi i život u zajednici:- U  porodici  su postojale seosko porodične zadruge patrijahalnog tipa.

Znao se ko je najstariji član Starešina zadruge.

 

Određivao je suživot u samoj  seoskoj porodičnoj zajednici života: rada, načina ponašanja i uopšte života svih članova zadruge.

 

To je bila mudra osoba, koja je imala iskustvo u vođenju domaćinstva,  koje je često brojalo  i od  30 do 50 članova zadruge.

Njegova reč uvek bila prva i poslednja u zadruzi.

 

Svako je poštovao taj patrijahalni red života i rada.

Znalo se koje dete , koja žena ili koji muškarac će šta raditi određenog dana.

 

Takva organizacija patrijahalne zadruge rada i života je  stvarala  duh zajedništva-slogu.

 

To je  bila čvrsto uređena patrijahalna  zajednica, u kojoj se poštovala reč starijih, onda se znalo za red u svakom pogledu od deteta do najstare osobe u porodici.

 

Tako za obrokom-ručkom ili večerom, kraće za obedom se prvo sedalo na tronoškama za sovrom (napravljena od drveta ovalnog oblika)  po starešinstvu.

 

Prema patrijahalnom odnosu u porodici deca su se zgugurila u ćošku dok su stariji obedovali, pa tek što ostane,  onda su deca nastupla za sovrom.

 

Mahom se jelo iz jedne zemljane (a nekada iz drvene)-panice -dok su bogatiji jeli iz panica (drvenih ili zemljanih), svaki posebno za sovrom , a kusalo se drvenim kašikama, potom aluminiskim.

 

Siromasi su kusali svi jednom kašikom-muž i žena, pa baba i deda i onda deca,a to se kaže  da su „posparali“.

 

Spavalo su tu pored ognjišta na ragoži, često na slamu  a pokrivke su bile u početku od kože  ovce, a potom od tkanog materijala od konoplje ili vune-čerge koje su izatkane na razboju.

 

Prvo se vuna prela na kudeljama (preslicama) a potom se ta vuna (koja se vlačila kod vlačara) ispredena, mota na motovilče u pređu, koja se nosi kod bojadžije da se oboji ili se pak se bojila pomoću orahovine ili jasikovine-samostalno.

 

Onda se  mota u klupčetija (klube) i mota na cevkama, koje se stavljaju u saveljke i s njim se na  razboj tkalo.

 

Na razboj su tkane tkanine (od konoplja-grsnice, u vidu kučina se urade na Trlici)-prtene, pa su od njih pravljene košulje i letnje gaće za muškarce.

 

 Od vunene tkanine su pravljene-prvo se vuna ispere, odnese izatkano vuneno platno da se izvalja u valjavicu, ali pre toga se to na kudelji isprede i izatkaje na razboju: klašnje-grubo sukno, za pantalone i kaput, a i za grube ženske vutare (suknje).

 

Tkale su se i čerge-pokrivači, prilikom spavanja na ragožu, a potom   se spavalo na slamarici sa slamom na drvenim krevetima.

 

U Zapisu iz 1975. godine deda Vladimir Ilić (1881.)  paradeda Stojan Krpuz je imao dva razboja i nabrdila, na kojima  se tkale klašnje (vuneno sukno).

 

U ovom kraju, naročito u brdsko planinskom delu Gornjeg Povlasinja, mnogo se tkalo na razbojima i postojala su mnoga nabrdila, osnove i razni oblici šara čergi-ćilima za pokrivku, kao dar devojkama za udaju, jer su taj dar spremale i  njihove majke i devojke pred udaju.

 

 

U vremenu između dva svetska rata i posle drugog svetskog rata, početkom  u drugoj polovini  20. veka, mladež u Gornjem Povlasinju se zabavljala raznoliko: na igrankama verskih praznika i na druge načine.

 

Na Sirne nedelje (verski praznik) se pravili vitlovi (na velikom stubu stavljana su dva ukrštena drveta sa držačima, na kojima su sedeli momak i devojka) za vožnju-preteča kasnijim vrteškama-ringišpila na vašarima.

 

U toku  s kraja jeseni i u toku zimskih meseci,  momci su išli po drva u braništima bukove šume .

 

Devojke su sakupljale granje i nosile “uvrzak” na leđima, vezan južetom, a momci su se takmičili sa „naramkom“- mlado oblo stablo nošeno na ramenu.

 

Tamo u šumi su iskazivali simpatije jedni prema drugima, rađale se nove ljubavi, sakupljali drva, šalili se i pevalo se uz druženje

 

Posle završetka letnjih radova u polju, krajem avgusta i početkom jeseni, u selima su se organizovale sedenjke (prela).

Devojke, mlade žene  i babe su prele;  pevalo se i šalilo na sedenjkama.

 

Tu su se unapred donosila drva i palila vatra negde na krstoputini sela.

 

Noću seokupljali  momci i devojke iz sela, a dolazila je mladež  i iz drugih sela, gde su se tražile devojke za udaju i momci za ženidbu.

 

Na sedenjke su dolazila i deca-učenici kasnije šezdesetih godina i sa  starijim ženama se pravili “mečkari”(preličotine), koji su kobajagi plašili devojke i žene, a oni su zasmejavali prisutne na sedenjku.

 

Tako što su imitirali ili starije žene ili muškarce sela. Naravno “preličotina”(“mečkar”) je bio ogaraven crnim ugljenom od ugljenja sa ognjišta, obučen i tako preličen da se nekada i nije mogao prepoznati.

 

I pisac ovog zapisa je bio „uspešan“ mečkar (preličotina) u mladosti na sedenjkama kao   dečak u osmogodišnjoj školi u svom rodnom selu Predanča (G.Dejan).

 

Naravno  u podloženoj vatri je pečen  planinski krompir, klasje od kukuruza.

 

Nekada se išlo i u „krađu“ jabuka i podarivalo devojkama-kao znak udvaranja i simpatisanja.

 

Deca su se zabavljala raznim igrama-čuvajući stoku, oponašajući odrasle, a najčešća igra ovčara-dece, bio je džilit.

 

Iskopa se rupa, stavi se jedno drvo zaoštreno sa obe strane-„baba“, štapom se to drvo baca što dalje od rupe.

 

Tamo ako ga dečak ili devojčica uhvate, onda oni igraju, a  ako ga ispuste, onda tim drvetom se gađa štap (tojaga) postavljena na rupi.

 

Zavisno od broja puta udara tojagom (stapom) se broji:jedna baba, deset babe i tako se igra do 101 babu.

 

Mala deca su se najčešće igrala izradom od šašinjki vodenica-kada padne kiša, na malim nabujalim potocicima, a i  igrom oponašanja mlade neveste i momka, muža i žene, kao i pravljenjem  banice kolača od blata..

 

Deca uz čuvanje stoke najviše su se igrala-„ljuškala’ na pavitu, dok je stoka plandovala ili mirovala na pašu.

 

Stariji ljudi u toku zimskih meseci, slobodno vreme su ispunjavali raneći stoku, kao i svakodnevno donošenje drva-naramaka, na leđima iz braništa i po najvećem snegu iz braništa.

 

Oni nisu spremali drva za zimu, jer su bili pečalbari. Ujutru su često jedni druge zvali na grejanu rakiju , a i kada se oteli krava obavezno se pila  „krčma“.

 

Često se zimi pravio kačamak, i to sa slaninom.

To je bio  svečan dan za sve ukućane.

 

Bilo je  zimskih sedenjki po kućama, gde su žene prele, a muževi su vrtkali ili su držali pređu da se mota pređa.

 

Uz veselost se vadio  kisel kupus, sir, pila grejana rakija, pevalo i šalilo, vodio vedar život, pun radosti i veselja.

 

Zdrav duh  naroda ovoga kraja, nadoknađivao je  tegoban život u materijalnoj nemaštini.

 

U jesenjim danima je pečena i rakija od šljiva sitnica (dženerika), belica, divljih krušaka, jesenjki šljiva (požegača), divljih jabuka, a negde i dudovača.

 

Prvo su kazani bili primitivniji od drvenog kapaka i drvene kace, a potom sa kapakom pravljen od gline i najzad sve od lima.

 

Rakija je pečena  kao „meka’ a potom prepicana kao „ljuta“-za svadbe, udadbe i slave, a „meka“ se pila za svaki dan ujutru  kad se ustajalo.

 

Kasnije su ljudi prepicali i pili ljutu rakiju, jer je meka puna kiseline i nije zdrava za organizam, dok je ljuta rakija korišćena i kao lek protivu visoke temperature.

 

Često ljuta čašica rakije uz težak rad je davala apetit i služila  za “pročišćavanje“ organizma.

 

Umerenost u piću i jelu je bila  tajna dugovečnosti, pa su mnogi doziveli devetu deceniju života u planini, a bilo je i onih sa 112 godina života.

 

Rakija se stavljala u burićima i u početku točila „ajdukom“ (čaša sa drškom-koja je vrsta tikve-bundeve).

 

Ajdukom” se povuče  rakija iz bureta na gornji otvor, a na cev s donje strane se drži prst i tako točila rakija iz bureta u flaše-da bi se potom točila pomoću gumenog creva.

 

U ovom kraju su mnogi poput kruševčana, dejanaca, predančaraca, crnatovčana  i drugih seljana -bili poznati po dobroj rakiji.

 

Zapis 1975.g. planiski zaseok Predanča selo Gornji Dejan

 

Kazivač: Vladimira Ilića, valjača-vodeničara, rođenog 1882 godine iz mahale Predanča-Gornji Dejan,

 

Zabeležio:Miroslav Mladenović lokalni etnolog i istoričar, 1975 godine

 

* * *

Crepane (na kojima se izrađivao “biber” crep u Predanču do 65.g. 20. veka):

 

–          Jordan i Stojan Stojanović,

–          Lazar Jovanović,

–          Vojislav i Svetozar Ilić,

–          Svetozar Stojanović,

–          Danil i Stanija Ilić.

 

 

 

* * *

 

 

 

 

 

 

Kazivanja iz života u prošlosti

 

Vladimir Ilić(1881).g valjač, vodeničar, učesnik balkansih i prvog svetskog rata(1912-1918) usmeni pripovedač:- 

 

Najbogatiji u Zlatićevo bio je Miladin (imao je 13 deteta)- Jemka i Janika se udavile u reku, a Kita izgorela u oganj,  a najsiromašnijiMilojko Đorin iz Dejana.

Tražio po selo i prosio, a imao četiri deteta.

 

U selima su postojali kavgadžije, koji su na saborima verskih praznika dizali kavgu-svađu, gde su obavezno izbijale tuče između momaka, pa i oženjenih zbog vođenja kola.

Najveći kavgadžija bio je Dimitrije iz Dejana.

 

Baba Đujin sin Stojan (Brankov otac-Branko se odselio u Soko Banju 1925.g.)-Đukinska familija, doselio se iz Dejan u Predamču- kao starešina sela, presuđivao drsko.

Određivao ga narod.

 Nosio belo dalamče (belo džupče).

 

Činovnici su nosili brade, a tukli su se štapovima.

 Crkva je bila u Kruševicu, Dobro Polje i Gare.

 

 Pop Mitko je bio najveći parničar na svetu.

Kamenjar Bogdan iz Vlasinu (Donji Dejan) ga naterao da plati 30 zlatnika.

Parničilo se i posle toga.

Najveći lažov-kavgadžija Dimitrije poginuo na Gučevo u prvom svetskom ratu 1914.godine.

 

Za vreme turske vlasti, Turci su preko seoskih kmetova sprovodili svoju vlast i zakone propisane iz Carigrada.

U Dejan su Turci živeli– u Garine.

 

Pamte se sve bune i ustanci. Pamti se Boj na Čegru u prvom srpskom ustanku.

Pamti se oslobađanje od Turaka. Tako je kod predančarsko sadašnje groblje-Petkanin Rid, crešnjovim topum gađani Turci na gumno-brda između Boškovci (Zlatićevo) i Gori Dejan (kod  današnju trafostanicu je bilo gumno gde su Turci vrli žito i naplaćivali desetak).

 

Na premlaz  (25. maj kada se odlučuju jaganjci od ovaca-dan ovčara na bačijama-odvukao M.M), negde 1872 godine Dejanci i Zlatićevci, sa predančarima oterali su oko 200 ovaca u kozilsku reku.

 

Tamo su na bačiji  zametnuli kavgu oko vlasništva Bukove Glave (1330 metara nadmorska visina) sa Kozilcima.

Deda Ilija “Koca” iz Bagrovit (Predanča) je zametnuo kavgu-svađu.

 Milinkabadžinskog(Zlatićevo) su Kozilci ubili iz pištolja, a ubijen je i Stanoje iz Kozila.

Sve su ih turci pozatvarali.

 

Seoski starešina sa kmetom se dogovore da te  livade (pašnjaci) na Bukovu Glavu dodele siročićima poginulih u dvoboju između kozilaca i dejanaca.

Ali sudija bio potplaćen, došao sa konjem u Javorje i dao je kozilcima.

 

Podignut spomenik kozilcu, označavao je dokle je čija Bukova Glava.

 

Dejanci su taj spomenik (u vidu kamena) pomerili od mesta Rudine (kod Miloradovu njivu-na krstoputini puta za Predanču, Dragojcevicu i Polom) u Kozilsku reku(Bistrica- Grdaska reka), a Kozilci ga ponovo vraćali.

Tako je  potplacivanjem turske vlasti kamen-međaš(spomenik poginulom Stanoji) stavljen na Rudine, koji je stajao do šezdesetih godina 20. veka.

 

Opis suđenja-parnice:-posle se za Bukovu glavu (1330 metara nadmorske visine-pojas bukovom šumom i pašnjacima) parničilo veoma dugo.

Suđenje je čak trajalo u Prizrenu.

Vučko Stojanović (iz Mrtvicu-Zlatićevo) tužio  kozilce na sud.

Vučko je  sa Stojicom iz Javorja  su išli pešice do Prizrena i dobili suđenje za Bukovu glavu.

 

Ilja-tapija (turska reč)-ugovor od  opštinsko imanje  nalazio se u Dobro Polje u crkvu punih 30 godina, pa je iljam kupila kozilska opština a parničar je bio Stoica iz Javorje.

 

Vučko je preko suda (Kadija bio iz Leskovca) iljam-tapiju, ugovor o Bukovoj Glavi  dao Stoici iz Javorja.

 

Ljudi su kavge-svađe započinjali   za imanje, za međe, za krađe, za vođenja kola(ora), za devojke na saborima, vašarima, crkvenim praznicima.

Nekada su potezani i pištolji, izbijale tuče, cak padale i ljudske glave.

Bilo je dosta lopova u tom vremenu.

 

Tako je ostala priča još iz vremena pod Turcimak kako je Ilija “Koca”(Bagrovit-Predanča) bio lopov, koji je krao jaganjcnj, pa ga pitali za obedom čije je ovo jagnjem a on je odgovorio :”- more jeđ pa ni pituj čije je jagnje”.

 

Tako je oko zauzimanja imanja u predančarsko-dejanski atar ( i dan danas ima livada naziv-Vučina livada u mahali Ivje, Predanča)-Vučko Stojanović (Zlatićevo), Vuča Stanković(Dejan) i Vukadin Stojanović ubili iz pištolja Vlajka Đokića (Alabirci-Zlatićevo). Tu livadu su do 70.godina kosili Alabirci(Đokići) iz Zlatićevo, potom je prodali Stančićčima u Ivje (Predanča).

 

 

Vučko Stojanović Nije radio, pa je živeo od pljačke.

Tada je bio kmet Stojan rabadžiski iz Zlatićevo.

 

Lopov je takođe bio i Đokić Vukadin.

Nosio revolver, pucao od konja, jurili žene, pljačkali u selo Javorje.

 

Kod Mladena Kurtu (kurtinci) u Javorje silom narede- mesene im pogače i na njoj stavljali im napalioni, a noću “Kocu” Iliju iz Bagrovit(Predanča) ranili, pa je tako klecao i  kasnije  umro.

 

To su uradili Vuča Stanković iz Dejana i Vukadin Stojanović, pa su im posle u zatvoru okovali 20 kilograma železa.

 

Porodice  su im trpele gladne a njihovom imanje je kupio Stoilko Stranjevac(Stranjevo-mahala kod Tegošnice).

Iz zatvora su izašli posle oslobođenja od Turaka 1878.godine .

Ljudi su u toku verskih praznika isli na slave, a odlazili su i na svadbena i druga veselja jedni kod drugih.

 

Tamo se pevalo, igralo i veselilo i radovalo životu.

Od  muzickih istrumenata su bili:  Zurle, tupan, gajde, duduk, dvojnice, duduče(frula), alavutka-šupeljka (okarina), drveni klanet , a potom od 1923 godine i pleh muzika (orkestar trubača), potom posle drugog svetskog rata i harmonika u ovom kraju.

*

Teško je bilo “razvrzati” jezik i oraspoložiti starog solunca te 1975 godine,  da priča o svemu i svačemu.

Deda Vladimir Ilić valjač i vodeničar  je bio živa usmena legenda za ovaj kraj.

 

Naravno da su sva usmena kazivanja  iskazivana u noćnim satima dok se čekalo u vodenici i valjavici.

 

Noćima je etnolog  Miroslav Mladenović beležio ta kazivanja uz čašu rakije- sa punim balonom rakije se  cele noći pevalo, da bi se moglo to sve staviti na papir.

Ovog puta  su zabeležene  ove pesme  od deda  Vladimira:

“Čuvam ovce tri godine,
tri godine, tri stotine
nikom štetu učini
vrag nanese tri devojke
jedna svira a dve igraju
al me stado za breg zašlo
za breg zašlo,

štetu našlo
čija njiva

popova je
zlo popište,

mnogo ište
nikom štetu ne učini
Jano, Jano e Bojano (Gostinjska pesma)
*

HAJDUK ĐURA
Beše vedro pa se naoblači
iz oblaka sitna kiša rosi
pa porosi argati po polje
i porosi ajduci po goru
svi ajduci barjaci poviše
‘ajduk Đura barjak ne uvija
povikaše 30 ‘ajduka
uvi Đuro krstaša barjaka
da nekisne svila i kadifa
neka kisne pust ostanuo
imao sam 9 mila brata
svi su 9 pod njim poginuli
ega da Bog i ja da poginem
to govori Đura harambaša
puška puče iz zelenu goru
loše puče, pravo pogodila
te pogodi Đuru među oči
mrtav Đura pa progovori
iznesite me na Del
pa iskopajte groba megdaniju
pobete mi 4-5 krstača
vrzete mi konja na krstaču
dan da jede, tri da boluje
stavite mu travu čemeriku
da žaleje Đuru Arambašu (Hajducka pesma)

 

 

*
Deda Vladimir je pričao, kada se ženio Milija (Gavrilov otac-familija Mladenović u Predanču), onda se na svadbi sviralo samo u duduk-svirajku, a uzeo je  tada nevestu  Staniju iz Popazikinci (Jakovljevo)-gde se išlo u svatovima za devojku sa konjima i barjakom.

 

Njegov deda Pejča je ukrao devojku.

kad se devojka ukrade-u subotu se ne spava, a unedelju se ide u crkvu, a kada se pomire roditelji devojke i momka onda se ide na ispit kod popa.

 

Pitaju da li se sam ženiš, pita se u crkvu, da li si rod, voliš li ga-kad n ebi ga volela ne bi ni posla za njim.

Naravno za ispit se plaća u napalionima.

Momak za devojku plaća 10 napaliona, a popu sleduje 3 napaliona. Naravno da se u crkvu ide sa svatovima.

 

Na svadbenim veseljima se najčešće sviralo u jednom instrumentu, a bogatiji su plaćali svirku u više instrumenata (najčešće zurle i tupan).

 

Najbolji svirač na zurlama bio je Zlatko-ciganin iz Zlatićeva, a u Predanču najbolji gajdaš bio je Trajko (Randjelov sin-familija).

 

U svakom selu-zaseoku- u ovom kraju, bio je po neki gajdardžija, a sa guslama se mahom sviralo na slavama i verskim praznicima u večernjim satima, uz piće i pesmu za sovorm.

 

Pevane su junačke – gostinske pesme (setno-lirske pesme o momku i devojci)  pesme.

 

Vesela narav:-U Ovom kraju su ljudi imali veselu narav, pa se smeh i šala uvek zapodenula u svakom susretu-na bilo kom mestu.

To se smatralo kao vrlinom planinskog gorštaka-koji zna da uvek nasmeje nekog drugog, koji se nalazi u nekoj nevolji ili  brizi.

 

Za takve ljude se kazalo da su šaldžije, pa se šala koristila kao lek u prevazilazenju mnogih ljudskih slabosti u čoveku.

 

Vodenice i valjavice:-Stojan-Krpuz (sin Kara-Mladena, koji je ziveo u Malornicu, Predanča) bio je među prvim majstorima- 1856/8 godine, koji je  napravio vodenicu i valjavicu u ovom kraju na reku Bistrica.

Bio je  mnogo gladan,  jer je po nalogu Turaka svo   žito  odneo u Carigrad.

 

Kad je voda odnela vodenicu i valjavicu- Pejča je napravio  nove vodenice i valjavicu. Prvo su bile blizu do Kozilište, pa onda danas gde su sada su izgrađene.

U reku Bistricu vodenice i valjavice su imali:Ilići iz Ivje(Krpuzovbci):Vladimir, Dobrosav-njihovi sinovi:Dika, Stanija, Danilo Ilić.

Na rečicu Gracka postojače su vodenice:Stojan-sin Jordan Stojanović i Vojislav Ilić, kao i Svetozar Stojanović.

 

 

Pinteri:- Pejča (deda Vladimirov otac) je bio pinter i izučio pinterski zanat u Gare. Pinterski zanat je izučio i Jordan Mladenović iz Predanču.
Život pod Turcima:-U Vreme kada su Turci pljačkali (tri pljačke) deda Pejča jeo je pepel i šišarke od gorun(hrasta) da bi preziveo.

Za vreme pljačke (tri puta je Vlasotince  sa okolinom gorelo) obogatio se Stanija-spasinski (Predanča).

U tom vremenu hajduci-Karađorđa, su jatakovali  u toku zime, po vodenicama i ovčarskim kolibama.

Dolazili su u vodenicama i kolibama  sa košuljama-toskama, oro (kolo) igrali i barjak nosili.

 

Hajduci boravili: u Goveđe plandište, Nešćevo gumno-sa leve i desne strane potočica Gracka u bukovoj šumi- u kolibama jatakovali-a i grali su i na Javorsku Čuku (iznad Javorja) i na mesečini u Čukar(ispod Predanče, pokraj reke Bistrice u kolibama).

 

Mnoga mesta u ovom kraju nose imena po hajducima: Hajdučka padina, ‘ajducki kladanac, nešcevo gumno.

 

Za hajduk Nešu iz Dejana,  se vezuje priča da  se odmetnuo u hajduke jer je ubio Turčina koji je tražio da mu odvede devojke iz sela(a među njima i njegovu sestru) na spavanje sa Turčinom.

 

Hajduk Neša je bio učesnik balkanskih i prvog svetskog rata-potom iz Dejana odlazi u selo Brezovica, gde je bio seoski kmet.

Poginuo je od Bugara u selu Mankićevo za vreme Drugog svetskog rata 1943.godine, kada su Bugari vršili raciju i činili zlodela u ovom kraju.

 

Tako su  Hajduci igrali  noću i  u kolibi Stanoja-spasinskog u Ramnište (Predanča) dolazili po hranu,  koja je sakupljana u okolnim selima.

Hrana za hajduke je sakupljana u Ramnište(Predanča) i u kolibi Stojana đukinskog(Mladenovići).

Deda Vladimir je pričao da je kod njegovog čukun dedu “Krpuza”-Stojana, dolazio sa dviskom ovcom  na leđima čuveni hajdukStojan- Masenga, koji je na kamenom pragu zaklao i  pekao meso.

 

O njemu su ispričane mnoge legende, a jedna je zabeležena tom prilikom od deda Vladimira:
Stojan-Masenga je rođen u Gornjem Orahu u vlasotinačkom kraju.

Bio je visokograsta, plećast, nosio kuburu, odeven hajdučkim odelom, znao da govori aranautskim i turskim jezikom.

 

Nadimak Masenga, dobio je kao  ”opasan” hajduk-na turskom jeziku. Hajdukovao je u 18 veku u doba Turaka.

 

još kod starijih ljudi u ovom kraju se prepricava-kako je kako je u u Gornjem  Orahu, u obilasku dece u vreme jesenjih zadušnica,  žena svarila mleko i žito i stavila na klin pred kuću.

 

Masaenga je prilikom ulaska u kuću uzeo mleko sa klina i počeo pred kuću da kusa.

 

Tada jedan špijun iz selo  je to video i kazao Turcima, jer je u tom vremenu  u Gornjem Orahu bila turska  stražarnica.

 

Turci su mu opkolili njegovu kuću.

Turci obazrivo sa strane pitaju je li tu Maenga-da bi Masenga uhvatio Turčina, zavrteo ga, daleko bacio,  da su mu papuče  odletele u Papazikinski dvor, a haljina u ruke mu ostala.

 

Toliko je hajduk  Masenga bio jak čovek, pa je potom odmah pobegao u šumu.

 

Prema priči deda Vladimira prilikom dolaska sa hajdučkom družinom u vodenicu i valjavicu,  Stojana- krpuza na reku Bistricu u Predanču, uvek je na leđima nosio po jednu  dvisku ovcu.

 

Posle hajdukovanja u ovom kraju, pobegao je u Sarajevu i tamo bio Arambaša.

 

Priča se da ga je tamo  bila opkolila Turska vojska -rečima “držte Masengu”.

Znajuci turski jezik,   hajduk  Stojan.Masenga uvek  je  Turcima pobegao u šumu.

 

Priča se da je bio neustrašivi hajduk, hrabar i jak.

Da je skakao iz mesta 24 stope, a njegov konj je skakao 16 stope .

Da takav junak u snazi nije bio rođen u  vlasotinačkom kraju.

 

(Sličnu legendu 1975 godine  je ispričao  i Svetozar Stojanović (60.g) koji je odseljen u selo Stubla kod Leskovca.-podvukao M.M)

Hajduci  su presritali Turke, ubijali ih u neprohodnoj gustoj bukovoj šumi, pljačkali zlato, jer je taj put vodio preko sela Javorje, Kozila do rudnika u Mlačište ( u planini crnotravsko-surdulickog kraja).

Hajduci su bili veseli ljudi, tako u zapisu iz 1975 godine, etnolog  Miroslav mladenović je zabelezio ovu hajdučku pesmu:

“Ogenj gore jagodo
ogenj na Janin planini
tu se momci zbiraju
pa devojke biraju

na dva momka devojka
u Jovanu samome
jedna dobra devojka”.
Turski buljubaša je često jahao konja  iz Garine (tu su živeli Turci u G.Dejanu), pa preko reke Bistrice uz planinsku stazu preko hajducke padine , potom prolazili pored valjavice i vodenice u Predanču, nastavljali put uz reku do selo javorje i Kozilo.

 

Tu je bila staza za konje, koja je vodila do Vidnje “uz” reku Bistricu kod sela Javorje, gde se  vršila prerada gvozdene rude.

 

Tu je u selo Javorje u reku Bistrica  bila i kovačnica-Samokov. To mesto i danas po nazivu Vidnja, ima ostaka u “troski” i “šljaki” od topljenja gvozdene rude na primitivan način.

 

 

Na toj strmini, na kosi, sa leve strane reke Bistrice-uzvisenja Đurkin Dola (koje je dobilo naziv-Đurkovita mesta imaju neka vetrišta (Đurke”), koje po verovanju  aljave po verovanju čoveka-ima ga i na Belutak u Predanču.
Život je u tom vremenu bio dugovečan.

Tako je mahom bilo dosta veliki broj ljudi koji su živeli preko 100 godina.

 

Deda Vladimirov čukun deda “Kara” (na turski “crn”) Mladen je živeo 116 godina.

 

Nošnja:- Nosio čakšire, japundžu  (od klašnje) na  grbini (leđima), veliku kapu, čakširu prostu, bez vesa na glavi, proste čarape, svinjski opanci, crne vrce (kanap) od koze.

 

Gajtan za deda Mladenovo vreme se nosio-

Govor isti.

 

Žene su nosile: šamije(marame) na glavi, eleci, a neke i kape na glavi, bojelek, tkane vutare,  terzije-proste rađene na ruke (krojene na ruke).

Svadbe su trajale 2-3 dana, muzika:gajde od jareću kožu i gusle, a zurle su išle sa tupanom (bubnjem) i svirajkom-dudukom u oro sa devojkama.

 

Deda čukun “Kara” Mladen svirao u gusle, a njegove gusle su čuvane sve do 1902 godine.

 

Dugovečnost:-Živeo je jdnostavno i prosto, bez sekiracija, a hranio se ovčim proizvodima, uz čist planinski vazduh,  jednostavan zivot-formula dugovečnosti.

 

U Javorju je jedan baba iz Kurtinci živela 130 godina-prema pričanju Natalije Stancić, a Kita u Zlatićevu rodom iz Gavrilove familije-sestra, Mladenović iz Predanču) živela je 103. godina.

Zapis iz 1975 godine, planinski zaseok predanča, selo G.Dejan

Kazivač: Vladimir Ilić(1881), valjač, vodeničar, Predanča(G.Dejan)

 

Zabeležio: Miroslav Mladenović lokalni etnolog i istoriograf

* * *

 

 

Učesnici ratova (sa medaljama):

 

Balkansko-prvi svetski rat(1912-1918):

–          Đorđević Milan,( odlikovanje:“Krst časni”)

–          Đorđević Marjan,(odlikovanje:”Krst časni”)

–          Stojanović Bogdan,

–          Stojanović Stojan, (bolničar na solunski front)

–          Stojanović Nikola (Čadarovci-poginuo u tunle 1916.g. na pruzi Skoplje.Struga,)

–          Stojanović Trajko (Čadarovci-otac Nikole, poginuo na Krivu feju 1915.godine.))

–          Mladenović Gavril(tobdžija 1913. na Bregalnici-Jedrenje),

–          Ilić Milan “Ivje”, (na Crni Kamen 1916)

–          -Ilić(Mladenović) Milan “Đukinci”

–          Stojanović Svetozar,

–          Jovanović Milan,(poginuo)

–          Ilić Dobrosav,

–          Ilić Vladimir(istakao se u ratu sa Turcima na Kumanovo 1912.g.).

–          Petković Stanija(poginuo na cer 1914.g).

–    Stanko Stojanović( poginuo na Gučevo 1914.g).

–     Petrović Bogdan (nosialc najvećih kraljevih odlikovanja)

–    Ilić Miladin (“Ivje”-poginuo 1913.g na Grljanski Vis kod Aleksinac)

–    Živadin Mladenović (sin Ilije “Koce” iz Bagrovit-poginuo na Kozjaku)

 

 

*

 

Drugi svetski rat-partizani:

– Petrović Jovan,

– Petrović Todor,

– Stojanović Čedomir,

– Stojanović Dikomir,

– Mladenović Perka,

– Stojanović Marica,

– Petrović Roska,

– Petković Neša,

– Mladenović Ranđel,

– Mladenović Milivoje,

– Mladenović Živojin(Žika),

– Mladenović Blagoje,

– Ilić Svetozar,

– Ilić Vojislav,

– Ilić Mihajlo,

– Mladenović Ćira,

– Ilić Dikomir,

– Ilić Stojan,

– Ilić Danilo,

– Ilić Stanija,

– Stojanović Jordan,

– Mladenović Jordan.

– Đorđević Rada.

* * *

 

Kazivanja ratnika:         

 

Kazivanja ratnika iz planinskog zaseoka Predanča selo Gornji Dejan

 

 

VLADIMIR ILIĆ-VALJAČ-mahala Predanča. selo Gornji Dejan-Učesnik balknskih i Prvog svestkog rata:

 

Bio je živa legenda usmenog pripovedanja o svemu iz prošlih vremena.

 Ceo svoj vek proveo je u vodenicu i valjavicu na rečici Bistrici, planinskog zaseoka Predanča, sela Gornji Dejan u vlasotinackoj opštini, Juga Srbije.

 

 Usmena pripovedanja su vršena u valjavici i vodenici, a sve što je čuo od starijih, sve je pamtio, bezobzira što je bio nepismen.

Interesantna su bila njegova kazivanja o turskim stradanijama u ovom kraju.

 

 Njegova tvrdnja o učesniku i jednom od organizatoru bune od 1841.godine protivu Turaka u vlasotinačkom kraju – „Bojadžiska buna“-je tvrdnja da je Stojan Čavdar ( u istoriskoj građi se piše da je iz Krčimira, a u Letopisu škole kruševačke-iz Kruševice)-bio iz familije Čadarovci-naseljeni u  Dejan,- Gornji Dejan (Birovcvi) i Predanču (Stojan Sindžirdžija).

 

Tvrdnja deda Vladimira se zasniva na osnovu naziva čadarovska familija-na osnovu njihovog poseda livada i šuma pod nazivom:Vranska livada, Vranski rid, a smatra se da je Stojan dobio nadimak Čadar (živeo pod venik-šator, napravljen od paprati. bukovine i zemlje).

 

Prema pričanju je naseljen iz vranjskog kraja i da je jedan od učesnika ustanka 1841.godine u vlasotinačkom kraju.

Pamti sva kazivanja njegovih predaka o svim BUNAMA protivu petovekovnog ropstva Turaaka, kao i borbe za oslobađanje od turaka. Bio je čak i svedok i učesnik mnogih istoriskih sogađaja kako u sredini tako i šire u Srbiji.

 

Svoju priču o ratovanju i borbu za nacionalno oslobođenje i ropstva pod Turcima deda Vladimir Ilić (1881), valjač, vodeničar-učesnik balkanskih i prvog svetskog rata svoju priču  nastavlja ovako:

 

-Mobilisan sam  u Vranje na dan Krstovdan 1912. godine. Naš kraj je bio slobodan do Ristovca (kod Vranja). Trebalo je proterati turke dalje od Ristovca (kod Vranja).

 

Prvo vatreno krštenje smo imali na Ristovac.

Arnautin je pogodio jednog našeg vojnika koji je šetao u rovu.

Žene su kukale-zašto nas braćo napuštate, bežalo se niz duvan, a jedan arnautin prešao je srpsku granicu i sve to sam pazio jer sam bio blizu.

 

 Donesoše nam ručak.

 Kuvara pogodi metak u koleno.

 Odnesite ga tamo-reče narednik Kosta Popović.

Narednik Kosta Popović je u četu bio pisar i kao vodnik.

Skrasili smo se i tu logorovali (položaj granice Gornji Vrtogošac).

 

Iz Kozarice ubijen je jedan čovek (hrišćanske vere-od strane arnauta, koi je hteo da ubije nekog turčina).

 

 Išli smo niz jedan vinograd. Sišli smo u reku, koja ide od Kozarice.

Turci izašli i puše duvan. karaula na dva sprata. naše karaule pokrivene su trskom.

 

Komandir opali jedan metak. Turci su pobegli u karaule.

 Mi ćutimo. Kokoške bežale od Bujanovca.

Došao je komandant iz bataljona-pomoz Bog junaci-odgovorismo tiho:-’Bog ti pomogo, da nečuju Turci.

 

 Vratili smo se u rov. Turci su srušili ćupriju na Ristovac.

 Naši staviše pruge i voz ide.

Kiša padala, pop nas je opojio.

 

 Svake subote posle podne (u ratu) nas pop opaja. Ranjenike pročati, opoji ih-a i mrtve borce opoji ih. Iskopaju se rupe i u njima se bace.

 

 Otišli smo u rov. Komandant je naredio da se zatvore usta-puca aljtiljerija. Granate su pogodile jednu karaulu na Kozarnicu.

Pošli smo napred.

 Neko iz komande poviče-trećopozivci napred.

Kuće u Bujanovcu su bile zatvorene-Turci su pobegli.

 

Postaviše me u patrolu da tražim arnaute.

 Sreo sam jednu babu-rekao sam joj stoj babo-ima li Turaka vojnika.

Ona je odgovorila:- oni su u Trnuve.

 

Dobio sam smenu.

 U jednu krčmu smo pili. U njoj smo prespavali-u selo Loparnica kod Inatovac. Kroz njega prolazi rečica.

U selo kraljeva kuća, konji su jeli seno i okrenuše topove i dođoše do nas.

Do mlin ih doteraše.

 

 Od Rujnika-Turci su nas tukli topom.

 Turska aljtiljerija je pucala na nas.

 Naša baterija je isterala topove kod mlina.

 

Komandant puka komanduje-trčeći korak, pravac Morava.

Gazili smo tog jesenjeg dana-14 oktobra 1912. godine Moravu.

Pregazismo Moravu.

 Naši su se na Rujnik  borili.

 

Jedna naša četa otišla je u patrolu.

Treća naša baterija je bila preko potočić niže kasarne u Rujnik…

Četa je patrolirala duž Trnavac-Bujanovac.

 Mi pešaci tukli smo prvi bataljon Turaka.

 

 Hladnoća je bila velika, jesenja slana.

Prekonačismo tu na položaj u rovove.

 Sutradan patrola je našla jednog arnautina.

 

Izađosmo na brdo. To je bilo za vreme Aleksandra Obrenovića.

Komandir nam je bio komita Kosta Đorđević, kapetan I(prve) klase, a vojvoda Petar Bojović iz Gornju Konjušu preko Toplice.

 

Izađosmo u polje.

Došla noć. ujutru smo dobrim putem krenuli-od Rujnik za Kumanovo.

 Četa vojske, pa baterija.

Dođosmo kod Biljača-selo.

Tu je bila kasarna.

 

 Sreli smo trgovce sa ovcama. Ovce poklasmo i oterasmo ih u Kumanovo.

 Na cerovu(hrastovu ) šumu smo spavali.

 Greškom smo otvorili borbu na naše.

Turaka nije bilo. Komandant Drugog bataljona je bio Milan Marinković, a komandant puka-pukovnik Dušan Stefanović.

 

 Krenuli smo niz reku i tu se ukopali.

Krenusmo u razvijen front na Turke.

Narednik pobeže.

 

Preuzeo sam komandu.

 Turske se i naše granate sastavljaju. Poginuo komandant bataljona Milan Marinković (leskovčanin), a takođe poginuo je i komandant sedmog puka.

 

 Borba se završi. Iskopali smo rovove.

Na mlado Goričanje je bio sedmi puk iz Beograda.

Srbi su bacali bombe.

Među Turcima je prava panika-naglas su Turci izgovarali na turskom:“svako srpče nosi po jedan top“.

 

U panici su se razbežali.

Izašli smo na brdo.

Turci su bežali ispred nas.

 Sišao sam u reku u pešadiju.

Naši su primetili gde je ceo puk turske vojske-turska artiljerija. Pešaci su gurali topove.

 

 

Topovi su su postavljeni između slame  na  gumnu.

 Turci su nasumice pucali.

Od jake pucnjave-između nas su bežali i zečevi.

 Od naših topova su se razbežali.

 

Municiju su vukli sa sobom i bežali uz brdo prema Skoplju.

U Kumunavo nas dočekaše kao oslobodioce od Turaka.

Ispred Skoplja-ispod nas, levo od nasipa , Tsu iskopali rovove od dva metra.

 

Barjaktar predaje Skoplje- rukovaše se sa Petrom.

Naša četa je krenula uz Kačar planinu.

Dođosmo u jedan manastir.

 

Dimitrije Popović sa njima govorio na makedonski jezik.

Video sam varoš Skoplje i reku Vardar.

 I tako stigosmo oko podne u Skoplje.

 

Dole  -bežanija. Svi na kup arnauti.

U Skoplju smo tri dana sedeli, a odatle krenuli u Kumanovo, onda u Pčinju i Ovče Polje-gde je skoro bila vođena borba..

 

Putovali smo tri dana i tri noći.

Hrane nije bilo. Vinogradi su mnogo bili rodili.

Tu je bio vojvoda Stepa Stepanović-vodio brobu sa Turci- zauzeo Veles.

 

Prošli smo Ovče Polje i preko Vardar ušli u Veles.

Hleba nije bilo. Jeli smo turski peksimit, a onda pili vino.

 

 Od Velesa krenuli smo preko planine Babuna na Prilep.

Tamo su bili Turci zauzeli.. Ležali smo u barčugu-močvarnom mestu.

U jedan leštak-šumarak sa lešnjacima, sam potražio mesto za šator.

 

 Tu smo na brdo zatekli sneg. Upalili smo borovinu.

Turci su bili po rovovima.

 Tu je Nikola Stančić Zlatanov iz Predanču poginuo.

 Ugasismo vatru.

 

 Pređosmo rečicu. Veliki mrak. Umotasmo se u šatorska krila.

 Komandant naređuje Trećoj  četi zbor.

Do mraka nismo izilizili.

U trnje smo prespavali.

 

Gore se  borba vodi. Iz reke ih pogodi naša granata-na vrh brda, pa se Turci razbežaše iz rovova.

Tu noć prekonačismo. Rov se umrzo.

Legli smo jedan preko drugog. Neki su pomrli u rovovima.

Turci su palili vatru. Bilo je tako do sredine noći.

 

 Smeni se straža. Otišao sam kod komandira čete i stražario kod njega-pitao šta je bilo. Rekao mi je sedi tu i grej se.

Komandir je imao pet ćebadi. Ogrejao sam se. Dobili smo trećinu hleba.

 

Ustadosmo i otišli smo u drinsku diviziju.

Naša vojska je išla poljem.

Izgubismo se i javili smo se komandantu Drinske divizije.

Uputio  nas je kod komandanta Bojovića. Nađosmo IV(Četvrtu)  četu  Drugog  bataljona-nađosmo svoju četu.

 

Pošli smo ka Prilepu. Turci pobegli iz Prilepa.

Dve mlade žene su nam dale hleba.

U polje podigosmo šatore-na kraj Markovog Kamena (između dve reke).

 

 Turci su pucali topovima od Bakarnog Gumna, dok su naši pucali iza reke. Prestolonaslednik i Vojvoda su posmatrali borbu.

 

Na mestu gde se prolazi za Bitolj-prelazeći reku, videli smo tursku konjicu.

 U selo Topolče sedeli smo osam dana.

Grčki prestolonaslednik je javljao našem prestolonasledniku-Bitolj je tvoj, ja ga nemogu zauzmem.

 

Topove su vukli makedonski bivoli.

Gazimo vodu, sneg se topi ispod nogu. Idemo na Bitolj.

 Stigli smo u selo Drvenik -preko Crne Reke i druge reke.

 

 Nastala je borba. Ogladneli smo. Bio je sneg. Krenuli smo niz njive.

 Pod nogama voda i sneg.

 Idemo tako potpuno izgladneli.

 

Sreo sam jednog, kako nosi  vurdu-od mleka se dobija, nosio u selo Drvenik. Omesio sam kravajče(mali okrugli hleeb) od brašna.

Jedan mi je dao kiselo mleko i pojero sam sa „kravajčetom“-hlebom, koga sam ispekao u pepelu na poljani.

 

Naišli smo na tursku kuću. Pobegli su. Omesih hleb i odoh u jedinicu i podelih ga sa drugovima.

Doneo sam im kiselo mleko i vurdu.

Komandir mi je naredio da svakom vojniku omesim po jedan hleb od brašna.

To sam i uradio.

 

Na Bitolj se čuje jauk topova, sve redom jauči. Moravska divizija bije od glavnog druma na Oblakovac.

Turci beže. Brđani topovi pucaju na Turke.

Iz rečice prema Bitolj, biju u Oblokovac Turski položaj.

 

Crnu  Reku smo gazili u toku borbe. Neke je vojnike voda odnela.. Prešli smo Crnu Reku.

Jesenje vreme. Novembar mesec.Ležali smo u snegu na Oblakov položaj.

Naš poručnik je iz Dejana-Dimitrije Popović, popov sin.

 

Naši su našli turski peksimit, uzimali ga i gazili nogama..

Iz Oblakova pošli smo za Bitolj.

Sreli smo jednog Turčina, koji je komandiru saopštio-da je Priština zauzeta.

 

Prema Bitolju ugledali smo oganj. Tamo je bio 16 puk naše vojske.

Paša, pošto je video s jedne strane Grčku-a  sdruge strane srpsku stranu, dao je komandantu Drugog bataljona-prekobrojni puk: tri čizme zlata-da ne vršimo napad na njega.

 

Krenuli smo ka Bitolju. Prvi puk da uđe u Bitolj. 

Bilo je leda i snega. Prolazeći poljem, prošli smo pored Turskog adžilaka (salaša).

 

 Prešli smo Bitolj. Idemo za Lerin. Tu smo prekonačili, u jedno selo.

 Jeli smo pšenicu i u vodu sedeli.

Otišli smo u kasarnu.

Pozadinci su pljačkali-uzimali šećer, pa ih je komandir tukao.

Letvom ih je tukao.

Okrenuo sam se u stranu-nisam mogao to da gledam.

 

Tu smo bili nekoliko dana.

 Kupio sam orahe.

Krenuli smo za Resen. razboleo sam se.

 Pašinu kuću razbili smo kundacima. Kuća je bila na spratove..

Vršili smo nuždu (fiziološka potreba).

 

Uveče vodnik je istukao vojnika zbog nužde (fiziološke potrebe) u Pašinoj kući.

 

 Džavid Paši, makedonke su mu pesmu ispevale:“ Oj Džavide, gde su bule ,da  te vide’kako begaš gologlav-preko Elbasan“.

 

U Resen, pored Prespanskog jezera, sedeli smo 2-3 dana. Oficiri su odseli u kafanu Sirkan-pored jezera., a mi smo u štalu za stoku..

Nije imalo hleba.

 

 Nalomio sam od smreke grane, pa sam na njih ležao. Pošli smo da tražimo srpsku granicu, gde je držao car Dušan.

 

Komandir naredio da slabiji ostanu, pa nek nas stignu..

Vratili smo se u selo Kraljevinu i ležali u bugarsku školu.,

 a oni koji su ranjeni i umrli, oterali ih u bolnicu za Bitolj.

 

Vojska je otputovala pored jezera u Deval Reku.

Komandir je kažnjavao one koji su pljačkali u selo Pojano preko Deval Reke. Preko Deval Reke se ide u Albaniju.

 

Paša što smo ga iz Bitolja isterali, dolazio kod nas.

Grčka konjica ih je potukla-kad su Turci bežali iz Resen u selo Jankovac iznad Bitolja i krenuli prema Kruševo.

 

Vojska je krenula iz Resena prema Ohridu.

Vratio sam se u u Sirkin.

U Čukus selo 3 dana sam ležao na livadu.

Krenuli smo preko Škumbu za Elbasan.

Tri dana sam bio u bolnicu u Elbasanu.

Dali su mi vojničkog konja.

 

Iz Elbasana za Ćukus selo sam  krenuo.

Češljao sam po glavi svinjske vaške.

U selo sam sedeo 3 dana. Punih tri dana nisam jeo hleba. kupio sam 3 orlova jaja.

 

Odstupali smo iz Albanije. Komordžijama je naređeno da voze municiju i teraju hranu.

Komora je vozila bolesne, a zdravi su išli pešice.

Bili smo ušli 80 kilometara u albansku teritoriju.

 

Do Ohrida su me doterali-iz Bakarnog Gumna. Bivolima natovarili-do Grčku granicu.

Onda od Ohrida za Resen, pa onda za Bitolj.

U Topljak smo konačili. Ispred bolnice u Bitolj su  me stovarili.

 

Onda sam krenuo do Lerin, preko Solun, Demir Kapiju, Đevđeliju, Veles-želežnicom, do Grdelice.

Tri dana ništa nismo jeli.

Od Grdelice peške stigosmo u Vlasotince.

U Elbasan sam boravio 22 marta 1913 godine.

 

Bio sam kući na bolovanje 20 dana, pa se ponovo vraćam u puk u Veles.

Brat iz Trećeg  puka me oblačio.

Posle dođe naredba da se ratuje sa Bugarima.

Hteo sam da umrem u Ovče Polje.

 

 Od Štipa su sevale granate-jutrom.

 Vojska se pobunila. Bugarska vojska udarila na drinsku diviziju-komandant nam saopštava 13 juna 1913.godine

 

 Otvoren je front na Bugarsku. Udarili smo se sa Bugarima-na Krvavo Brdo.

To je učinio i puk.

16 puk je ratovao do Štipa, a Treći puk na Štip.

Udri-telefonom su javili.

Razbijena timočka divizija.

Naređeno  je da iz moravske divizije  po jedan bataljon iz pukova ide na Krvolok-u  vreme Gorešljaka, vašara u Vlasotincu.

 

Bugari nas razbiše na Ježevo Polje do Štip.

Krenusmo gde aljtiljerija puca.

Aljtiljerija je tukla Bugare.

Preko Bregalnice ih je razbila.

 

Otidosmo na Krivolak. Prestolonaslednik Aleksandar naredio da se pale Bugarska sela.

 Desetog jula dođosmo na Crni Kamen-izvršismo juriš.

Razvi se borba. Ispred sebe sve gori, pade žeravica, krv poče da šušsti-jurnuo sam prema jednom potoku-susreo samjednog vojnika.

 

Sav u krvi legnuo sam na kamen.

 Onda su me bolničari odneli u bolnicu. Ukočio sam se.

Bilo je previše ranjenika. ležali su preko mene.

 Ništa nisam osećao-kasnije su me razmrdali.

Došao sam svesti. predveče je padala kiša.

 

Bolničari dušmani ljudi-bunili ljude. Prebacili su me u reku Bregalnicu-u previjalište divizije.

Diviziska bolnica je bila blizu fronta. Borba je bila do 26. jula.

Zaključeno je primirje.

 

Oteraše me u Valjevo u bolnicu 1913 godine. Iz Valjeva u Mladenovac-kući 20 dana u Niš u diviziju, a potom u Skoplje sam išao kod komandanta, koji me je pustio  15 dana kući.

 

 Moj puk je u međuvremenu bio u Đakovicu-tu smo igrali karte.

Iz Leskovca (10-11 decembra 1913.godine) smo pešice krenuli kući-preko Uroševca, do Skoplja-vozom do Leskovca, pa kući.

 

Ponovo 1914 godine sam mobiliziran za rat sa Austrijom. Sakupiše nas na železnicu u Leskovcu-kao i u Prokuplje, a poslali su nas u Niš.

 

Pripao sam dopunskom bataljonu Drugog  puka moravske divizije. Odmah smo upućeni na ratište.

 oko Preobraženja-trećeg avgusta 1914.godine vođena je borba sa austrijancima na Ceru.

 

Austrijanci su zauzeli Šabac. Natovariše nas na voz u Mladenovac a onda peške za Valjevo.

Onda u selo Badovinci, pa na Drinu. Na Drinu-švaba probio Loznicu, zauzeo Gučevo.

 

Po kiši smo išli, svuda mršljak-leševi smrde. Tri dana smo jurišali.

Bilo je dosta naših mrtvih.

Ginulo se kao pleva.

Dosta je poginulo boraca iz ovoga kraja te 1914. godine.

 Ranjen sam na Gučevo.

 

Onda krenusmo ka Valjevo. Na Kamenicu srete nas Kralj Petar i Pašić.

Tu me previše. Pa onda za Kladovo.

Sedeli smo u Kladovo 1915. godine-posle se vratili u Zaječar, Brzan, Topolu i Leti pa u Zaječar.

 

Da kažem  da smo kopali rovove i utvrđivali se . Od Dunav bije nemac-otvara se borba, sa nemcima dve nedelje.

Osmi puk na Torlak se predao-da se prevoze na Dunav. Onda borba na selo Vrbočki Brod kod Knjaževca.  Bugari porobiše 40 duša.

 

U borbi kod Aleksinca sa Bugarima bio sam zarobljen.

Sve zarobljene Srbe-preko Pirota, sproveli su u Sliven na Crno more-a i ja sa njima.

Tri godine sam bio u zarobljeništvu-od 1915 do 1918 godine. Tamo sam radio kao pekar.

 

Posle puštanja iz ropstva 1918 godine, ponovo su me oterali na Crvenu Reku na tunel, a 1920 godine u Ćićevac u delegaciju za istovaranje drva za moravsku diviziju.

 

U Predanču solunci su bili:-od 1912 godine Gavril Mladenović-na Jedrenje tobdžija –i to sa teškim topovima (paradeda pisca ovog zapisa), Milan Ilić-na Crni Kamen, Stojanović Nikola (Čadarovci)’poginuo u tunel 1916 godine na pruzi skoplje-Struga-a njegov otac Trajko Stojanović poginuo na Krivu Feju 1915. godine, Živadin Mladenović(„Kocin“-Ilijin sin-Bagrovit) na Kozjaku , Milan Jovanović poginuo, Ilić Miladin poginuo 1913 godine na Grljanski Vis kod Kočana -kojih se sećam.

 

-Ispričaću kako su nas 40 duše olako zarobili Bugari u Aleksincu. malo smo se zamajali u varoš i kad da dođemo na Žitkovac, ono slomljen most

Slomio ga Milan Pribićević, komandant Trećeg bataljona Drugog  prekobrojnog puka.

 

Vratili smo se u varoš-nas 40 duše su zarobili Bugari i prebacili nas u Soko Banju, na dan Gmitrovdan 1915 godine.

 

Oterali su nas u Kalnu.

Tu smo konačili. Onda su nas preko Pirota, pred jesenji Ranđelevdan 8. novembra oterali u Carigrad, a onda nas natovarili u voz za Sofiju.

 

Nekoliko dana smo bili u lager (logor) i imali smo vaške. Posle 20 dana su nas rasporedili prema zanatima da radimo.

Obavljali smo pekarske, kovačke i druge zanate.

 

U vreme drugog svetskog rata u borbi protiv Bugara i nemaca (1941-1945. godine) pomagao sam partizane, tako što sam sklanjao ranjenike u vodenicu i valjavicu tu ih negovao i čuvao, hranio i sakupljao hranu za njih.

 

Nisam nikada od nikoga dobio nikakvu  pomoć za svoje učešće u svim ratovima za oslobođenje od Turaka, Bugara i Nemaca u balkanskom, prvom i drugom svetskom ratu.

 

Zapis 1975-1976. godine,  planinski zaseok , selo Dejan

Kazivač: Vladimir Ilić (1881.g.) učesnik blakanskih i orvog svetskog rata (1912-1918.g.) planinski zaseok Predanča, selo Gornji Dejan Vlasotince

 Zabeležio Miroslav Mladenović, lokalni etnograf i istoričar

 

                                              *

 

NEŠA PETKOVIĆ(rođen 1905.g.-Uesnik partizanskog pokreta  Drugog  svetskog rata 1941-1945, mahala Predanča, selo Gornji Dejan, Vlasotince):

 

-Između dva rata u ovom kraju su bile tri  stranke:radikalna, demokratska i komunistička. stranka.

 Ja sam pripadao demokratama, a i Toza i Damnjan Stojanović (javorci poreklom a prizećeni u Predanču-po majci dede piscu ovog zapisa)-a ostali predančari su bili radikali.

 

Za demokrate  sam se opredelio zbog teškog života kao radnika pečalbara, a nije se smelo ničta govoriti, odmah se išlo u zatvor.

 U naš kraj u komunističku partiju su bili Vladimir Kurta iz Javorje i  i Božil Dojčinović iz  Kozilo.

 

U tadašnje izbore (a moj Bagrovit mala je pre Drugog  svetskog rata pripadala Javorju) sam agitovao kupujući po pet pakli cigareta za jedan glas javorcima i tako smo za jedan glas pobedili deemokrate u dobropoljskoj opštini(Javorje, Dobro Polje, Vus . Kozilo, Donja i Gornja Bistrica).

 

Kada smo dobili izbore demokrate-Vladimir Kurta-komunisti i radikali se pripremili da nas biju, a mi kroz prednji ulaz kafane smo pobegli u potok.

 Sa sviračima smo proslavili kad su demokrate pobedili i u Kozilo .

 

Posle je vršena odmazda na mene kao organizatora demokratske stranke na izborima u dobropoljskoj opštini.

 Pisar u opštini-kod presednika su me pozivali svaki dan da se u toku zime javljam.

Tako 15-put pitam, dobro bre presedniče opštine-šta mi ovo radite, a on će na to-šta ima da pitaš-oćeš li mene da glasaš.

Neću-odgovorio sam presedniku.

 

Pružio mi je ruku i rekao-alal ti vera, tvrda si ti vera. Rekao sam ja se ne prodajem za pare. 

Velja Petković iz Bečinicu(Javorje) je 1930 godine bio član komunističke partije, a Dimitrije  Popović’bio je poslanik radikal u Vlasotince a od demokrata u Vlasotince je pobeđivao Dušan apotekar.

 

Zadnji put je dobio Dimitrije Popović, parama i štapovima je kupovao glasove.  Vladimir Kurta i Božil iz Kozilo-komuniste, su 1936 godine išli od kuće do kuće po Predanču i agitovali za komunističku partiju.

Svi su agitovali, svako za svoju stranku.

 

Negde početkom 1943 godine u selo Ravno Gora-Vlasotince, došao je Svetozar Vukmanović-Tempo, revolucionar i tada izaslanik komunističke partije jugoslavije i druga Tita-jednog od organizatora  partizanskog ustanka na jugu Srbije i Makedoniji-ispred Vrhovnog štaba NOB-e.

 

 Od crnotravskog i drugog južnomoravskog  odreda formirao je drugi južnomoravski odred-a na njegovom čelu  za komandanta odreda postavio je legendarnog partizanskog i španskog borca Ratka Pavlovića-Ćićka.

 

 

Negde početkom marta štab odreda sa Ćićkom je došao u Bagrovit-Predanču i smestio se u našu kuću i kuću Ranđela Mladenovića.

Odred je formiran 20. februara 1943. godine.

Politički komesar je bio  Vladimir Vujović-Vuja.

 

 Odred je imao tri čete: Prvu (vranjsku)-komandir crnotravac Mirko Sotirović-Sotir, a politički kmesar Dušan devedžić-Žika, Druga četa (vlasotinačka), komandir Milorad Dimanić-Miloš, Treća četa(lužnička)-komadir Živojin Nikolić-Brka, a politički komesar svođanin Dragomir Nikolić-Aca Šipa.

 

  U odredu je bilo 10-15 partizana. punih mesec dana sam ih hranio, pa je posle Ćićko rekao:“Domaćine, potražićemo hranu i od selo, nemožeš ti sve sam da nas hranič“.

 

Posle su hranu donosili za odred iz sela:Javorje, Predanču i Kozilo.

Dragoljub iz Samarnice je poginuo 20.maja 1943 godine kada je odred napao i uništio bugarsku arhivu i mandru (mlekaru) u selo Strelac.

 

Kad je Ratko Pavlović Ćićko-špnski borac, komandant partizanskog odreda ,  boravio sa odredom 1943.godine  u mojoj kući, zahtevao sam da se i ja borim protivu Bugara okupatora, a on mi je odgovorio-“Nešo ne može da ti ideš sa nama, neko treba da ostane ovde u pozadinu“.

 

Ćićkova pogibija 1943.godine na području Crne Trave  teško je pogodila čitav odredi ovaj kraj.

 

 Evo kakva su istoriska pisanja o njegovoj poginiji:

– U različitim istoriskim arhivama piše da je Ratko Paqvlović-Ćićko, proslavljeni komandant partizanskog pokreta u drugom svetskom ratu, španski borac, poginuo 26.aprila 1943. godine na Plani, područja crnotravskog rejona-od zalutalog metka-zrna ili na bliskom odstojanju u borbi sa bugarima-podvukao M.M 1975/76.godine).

 

Deda Neša Petković (1906.g) u svom kazivanju 1975.godine ovako iskazuje svoja viđenja o zagonetnoj pogibiji slavnog partizansakog komandanta, španskog borca i srpskog intelektualca rodom iz topličkog kraja, potomka slavnog vojvode Peke hercegovca:

 

– Posle borbi na Plani u Crnoj Travi, došao je odred-onako sav ućutan, a najviše među njima utučen Vuja, politički komesar.

Izdvojio se sa strane, podbočen, zamišljen, odvojen po strani od ostalih boraca-nekako zamišljeno gledao negde daleko u stranu.

 

Pitao sam ga Vujo gde je Ćićko-a on onako zamišljen mi odgovori-tu je otišao na neku drugu stranu.

Tek posle sat ipo mi reše-bre Nešo, da ti kažem za Ćićka. nisam hteo pred vojskom da ti kažem, poginuo na Planu, bez ikakve borbe i ja neznam kako je poginuo-reče Vuja.

 

Dok još jednom u razgovoru mi samo reče-Nešo, ubiše ga naši.

Kasnije sam čuo od boraca i ljudi iz sela Darkovca, kako je pred pogibiju držao govor u Darkovce i izjavio je tom prilikom Ćićko-ako ja ostanem živ, biće dobro za Srbe, a ako ja neostanem živ neće biti dobro za Srbiju.

 

Ćićko je bio nizak. širok, pun, plav-a kasnije sam i od drugih boraca i ljudi čuo da su ga drugi ubili. –Tako je tužnu priču završio deda neša Petković, kome nikada nije priznato učešće u NOR-u, jer je znao tada mnogo o tabu temi-zagonetnoj pogibiji slavnog topličkog partizanskog komandanta o kome su ispevane mnoge junačke pesme.

 

Deda Neša Petković i dalje nastavlja da priča svoje ratne događaje iz toga vremena:

 

– Čak mi je u avgustu 1943.godine  o zagonetnoj pogibiji pričao i Aca Šipa Nikolić iz Svođa tada politički komesar  i Mika (Jova Milenković)  iz Šisšavu-poginuo od Bugara-nosio bugarsko odelo i išao od Javorje prema Ranđelovu kuću u Bagrovit(Predanču )-gde je bila bugarska patrola od pet vojnika, koja je redom palila krajem avgusta 1943.godine.

 

Zbog prisustva partizanskog štaba u Predanču, krajem avgusta 1943.godine, Bugari su ubili Ranđela Mladenovića-mrcvarili su ga i zapalili mu kuću, dok sam ja pobegao od Bugara.

 

Prvo je njihova kaznena ekspedicija palila kuće, staje u Javorje i Kozilo-pa onda Predanču-u Bečinicu dve kuće:moju i Ranđelovu-a u selo je popalila sve plemnje i kolibe i ćerimdžilnice za izradu crepa i ćeremida. 

 

Kad je moja kuća izgorela,  partizanski Štab se preselio kod Rosku i Kristu Petrovića u Predanču-na Preslap.

 

Nikolić-Brka sa svojom vojskom je boravio u kućama: Svetozara Stojanovića i Jordana Mladenovića.

U to vreme naši iz selo-Toza Ilić i drugi iz Predanču i Đorđine su radili u rudnik u Mačkaticu.

 

 Posle paljevine kuće, preselili smo se u kuću Stojana Veršule, a Ranđelova familija u Trajkovu kuću Andrejevića. 

Šestog decembra 1943.godine bugarska vlast je donela pozive da se dođe u u selo Svođe u bugarski štab.

Otišli smo. Tu su nas internirali do Babušnice, preko Pirota za Plovdiv-išlo se iz Kruševice, Vlasotinca, Dejana, Zlatićeva, Gara, Svođa, Oraha i drugih okolnih sela.

 

Išlo se  u dve grupe-partije-otišao sam u drugu partiju-grupu.

 Neki od naših iz Predanču su otišli u Bugarsku da rade kao ciglarski radnici:Jordan Mladenović, Milivoje Mladenović-koji se tamo razboleo i umro u zarobljeništvu, kao i njegovi sinovi Blagoje i Ćira su radili kao ciglari sve do propassti bugarske i potom otišli u partizane. išla je u internaciju u bugarsku cela babušnička i pirotska okolina sa volovima i stvarima-kao da će da živimo tamo zanavek.

 

 Da kažem kad je moja i Ranđelova kuća kuća gorela-u njoj su gorele i knjige Ratka Pavlovića- Ćićka, pa je Jovan Petrović-tada simpatizer partizanskog pokreta, a kasnije  SKOJEVAC , partizan i slavni akcijaš iz našeg sela na svim posleratnim akcijama u Jugoslaviji bio komandant i odlikovan za  udarnike na akcijama-pokušao da spasi knjige iz vatre, ali su ga Bugari uvatili, tukli i izbili mu nekoliko zuba iz glave.

 

U internaciji-zarobljeništvu,a u Bugarskoj smo bili   od 6.12.1943. godine do 28.8.1944.godine-gde su nas oslobodili bugarski partizani. da bi odmah 10.9.1944. godine stupio u 12 brigadu, 22 divizije u Jakovljevo u 4. bataljon, gde mi je bio komandant Žika Dinić, komandir čete Čeda Kitanović iz Zlatanovce.

 

Zaboravio sam da kažem da je 15 dana u mojoj kući boravila porodica Sinadina Milenovića iz Mlačišta-čiju su kuću Bugari zapalili, a posle ih Žika iz Kozilo  odveo u valjavicu-vodenicu u reku Bistricu kod  Vladimira Ilića-valjača.

 

 Od Jakovljevo sa brigadom iz Jakovljeva smo krenuli na Gornji Dejan-pa je bila  borba sa Nemcima, kod školu 5. septembra, onda pređemo na Aleksine.

 

 

Njih oko 800 Nemaca se ušančilo na Gabrovačkom brdu iznad  Svođa.

Nemci su držali kose: Gunjetuna-Lipovica-Piskopovo.

 Preko Lukačevo prešli smo na Aleksine, zatim pređemo kod Mihajla Tropšu, pa onda u Linovo kod Ljuberaše na obezbeđenje-pa opet kod  Mihajla Tropšu-Svođe.

 

 Zatim preko Ljuberađu vraćamo se u Jakovljevo.

Išao sam na najopasnija mesta.

Išao sam po zadatku sa Stankom iz Vranja-sa dve bombe, ruskim šanžerom i pretrisali kolibe sve do Rajno Polje.

 

U tom vremenu se na Vlasotince vodila borba sa nemcima.

Za jednu noć sam išao i vratio se u Predanču.

 Moj četvrti omladinski bataljon iz Jakovljeva-naravno i ja sa njim,  iz Jakovljevo preko Predanču, onda se spustimo u Ravni del, pa preko Ravni del u Boljare-onda smo izašli na Beli Kamen, da čistimo teren:Šišava-Konopnica-Gradašnica-Rajno Polje.

 

 U tom vremenu treći bataljon je na Lipovicu vodio borbu s Nemcima-a onda brigada primila  borbu sa njima i razbila ih.

 Od Orašje otišli za Grajevce.

 

Namera je bila da se pređe preko Morave i  zauzme Leskovac.

Borba nije vođena.

25 dražićevca i belogardejca  uhvatili smo na Grajevce na Moravu, bez oružje-predali smo ih u Štab, krenuli i izbegli od borbe na Lipovici.

 

 Onda dobijemo-pokret, pa smo izašli ispod Biljanicu i tu  je bio jedan bataljon iz 8.  partizanske brigade.

 Iz greške zamalo da se razvije borba sa njima.

 Onda ispod selo  Rajno Polje  od komadira dobijemo odmor.

Na odstojanju od 20 do 25 metara, Nemci  od Biljanicu su nas primetili i počeli da biju sa aljtiljerijom.

 

Nije bilo moguće odstupati. Uhvatili smo levo i desno i izašli u  Konopnicu na brdo prema Lipovicu.

 Tada 8. partizanska  brigada iz greške je bila u borbi sa Nemcima na Lipovicu, pošto je bila skoro razbijena, pa je onda Ivčetvrti)  omladinski  bataljon stupio u pomoć.

 

Mi smo prihvatili borbu.  Odbili ih i oterali sa Vite Kruške nad Gunjetinom. Borba je bila dva dana (dan i noć neprekidno).

 Onda je Treći  bataljon uveče primio položaje, a IV(Četvri) bataljon  se povukao na Konopnicu da se sretne na Rasadnik u Vlasotince.

 

Nemci sa artiljerijom su nas razbili kod Konopnice, pa smo ispod Skrapeža, Crne Bare-prešli prema Ravnom Delu i Mankićevu.

 Odatle smo pošli za Ravnu Goru-Lopušnju-Lopušku Mejanu, da sačekamo Nemce .

Tu smo primili borbu-na Jatrebac.

 Kao artiljerac sam povučen na Pirot i ostao do mobilizacije.

 

Naš IV (Četvrti) bataljon imao je oko 1200 vojnika-a iz njega je izvađeno 20 aljtiljeraca, pravo za diviziju u Borin Dol.

 

Oko 20 nemaca i dražićevaca zarobljeni su u borbi na Vlasotince i poterani su za Pirot u zatvor.

U tim borbama za oslobođenje Vlasotinca od Nemaca-iz Predanču napada na Lipovicu protiv Nemaca ranjen iz Predanču je Dikomir Ilić.

Iz Predanču u  borbama  na Jastrebac iznad Vlasotinca je  ranjen Svetozar Ilić .

 

Vojislav Ilić je bio u štabu, a Trajko Andrejević, Vladimir Stančić i Stojan Ilić bili su konjovodci.

Dikomira Ilića  i Svetozara Ilića  su posle oslobođenja Vlasotinca oterali u bolnicu u Pirot.

 

Kao rukovodilac- instruktor, radio sam u Nišu za obučavanje artiljeraca za sremski front.

Mnogo je naših učestvovalo na sremski front.

 Dikomir Ilić kao borac prptivu Nemaca na sremski front je ranjen na reci Bosuti, pa je kasnije prebačen na lečenje u Beogradu, gde ga je posetio vrhovni komandant Tito.

 

Kao učesniku  rata sa Nemcima , kao partizanu nije mi priznato  učešće u NOR samo meni-a svima ostalima je priznato učešće i  svi oni primaju borački dodatak ili penziju. Samo sam ja ostao i bez penzije i bez ikakvih prava kao učesnik u ratu protivu fašizma:Nemca i Bugara u Drugi svetski rat.

 

Zapis1975- 1979. godine mahala  Predanča, selo Gornji dejan, opština Vlasotince

Kazivač Neša petkjović (1905) maghala pšredanča. Selo Gornji Dejan, opština Vlasotince

 

 Zabeležio Miroslav Mladenović lokalni etnolog i istoričar

 

                                              *

 

BLAGOJE MLADENOVIĆ (Učesnik  partizanskog pokreta u Drugom  svetskom ratu 1941-1945, pečalbar, mahala Predanča. selo Gornji Dejan. Vlasotince):

 

Posle povratka iz zarobljeništva  iz Bugarske, u jesen 1944. godine su  bili svi sposbni muškarci iz sela su mobilisani u partizane  da idemo u rat za oslobođenje od Bugara i Nemaca.

Pošli smo u rat isteramo Nemce i Bugare kao okupatore.

Pre toga u  1942/1943 godini sam  jedni vreme bio partizanski kurir u selo Kozilo i Javorje.

 

 Bio sam mobilisan  u 46. diviziji, u  27 brigadi, Prvog  bataljona, u Drugoj  četi, Prvog  voda.

 Komandir mi je bio iz okoline Pirota a komandant bataljona Jovan iz Jabukovik kod Crne Trave.

 

Krenuli smo 1944. godine prema Kosovo-na Podujevo, Vučitrn, Suvu Reku, Lipljan, Prizren, Đakovicu, Peć. Dragaš.

Tamo smo vodili borbe sa Balistima, pa onda išli dalje preko Albaniju na Skadar, Bar-preko Crni Drim.  Bili smo opkoljeni u obruču.

 

Bile su teške borbe na Kosovu sa Balistima. Jednom su bacili granatu i svi su  moji drugovi izginuli. Bio sam puškomitraljezac.

Nekako sam srećno ostao živ. Bio  sam ošamućen. Balisti su me opkolili.

 

Pokušao sam da pucam. Metak se zaglavio u puškomitraljez. Uvideli su da sm gotov. Počeli da se približavaju da me živog uhvate.

Imao sam sreću. Udario sam mitraljez od bukvu. Naglo se otkočio. Mitraljezom sam tada sve  Baliste  pobio i ostao jedini živ iz obruča sa Balistima.

 

 Drugi put sam opet imao sreće da ostanem živ,  kada smo zarobljene  Baliste-njih 5 000 Arnauta  sprovodili od  Prizrena  do Bara (Crna Gora) preko Albanije-varoši Kuks, pa onda na Skadar na Bojanu.

 

Prilikom sprovoda, njih 20-30 Arnauta se pobunilo i izvrnulo je čamac.

Nisam znao da plivam.  onda sam morao da upotrebim puškomitraljez i zaustavim pobunu.

 

U ratu na Kosovu, bili smo u toku zime gladni, bosi, jele su nas vaške.

 Albansko(aranautsko) stanonovništvo je bilo neprijateljski raspoloženo prema nama.

 

Mnogo je noću naših stražara zaklano na straži.

 Sa mnom u jedinici je bio moj brat  od strica Žika Mladenović, a  moj brat Ćira  Mladenović je pešice prešao od Leskovca  sve do Trsta.

Bio je kao partizan  na oslobađanju Trsta.

 

 Iz Predanču su i žene bili skojevke-kuriri .

 Mara(Marica) devojačko Stojanović-Mladenović iz Predanču kao SKOJEVKA je bila izvesno vreme partizanka bolničarka u 12 vlasotinačkoj brigadi.

 Skojevke su bile Perka Mladenović iz Bagorvit, rada iz dolinu i Kosovaka iz Ivje.

 

Zapis 1980 godine  mahala Predanča, selo Gornji dejna, opština Vlasotince

Kazivač: Blagoje Mladenović 81920), mahala Predanča, selo Gornji dejan, opština Vlasotince

 Zabeležio Miroslav Mladenović lokalni etnolog i istoriograf

                       

 

 

* * *

 

  Znamenite ličnosti sela:

-Jovan Petrović-učesnik NOR-a, akcijaš, udarnik i komnadnt radnih akcija Brčko-Banovići, prosvećen čovek, jedini posedovao biblioteku u selo, zaslužan za sve one koji su posle Drugog svetskog rata pošli i završili škole i zanate u selo, organizator svih seoskih komunalnih akcija u selo, izgradnje puta, dovod vode i elektrifikaciju sela.

Mihajlo Ilić (Mika)-trgovac u selima:G.Dekan i D. Dejan, koji je svakodnevno pešice kroz pklaninu putovao 12 kilometara dnevno.

Stojan Stojanović-Veršula, učesnik balkanskih i prvog svetskog rata, bolničar i samouki lekar, koji je  “namešta” prelome ruku i nogu sve de+ce u selu, najuticajni čovek u selo po mudrosti, starešina sela.

Vladimir Ilić-valjač, vodeničar i  usmeni narodni pripovedač i svedok istorije, učesnik balkanskih i prvog svetskog rata.

Stojanović Slaviša:-  igrač u fudbalu prve lige i trener reprezentacje Slovenije.

Miroslav B Mladenović Mirac:- lokalni etnolog i istoričar i pisac pesama i priča na dijalektu juga Srbije, inovator u nastavi u školi,  pisac pedagoško metodskih članaka i radova u časopisima, novinar saradnik dnevnih novina u staroj Jugoislaviji i Srbiji, saradnik elektronskih glasila i Portala.

Saša Mladenović:-lekar specijalista, romanopisac

 

                                * * *

 

Obrazovanje:

 

Posle Drugog svetskog rata je u selima organizovan Kurs-Alfabetski tečaj opismenjavanja muške i ženske dece.

 

Pre Drugog svetskog rata kao da nije bilo pismenih ljudi u selo.  Jedino je Damnjan Stojanović (1903) doseljen iz selo Dobro Polje, kao zidar bio pismen, pa je Ilić Vojislava(1912.g.) naučio da čita i piše za „kapu orasi“.

 

Koji je posle drugog svetskog rata se odselio u Vlasotince i sa tom pismenošću završio stolarski kurs i bio poslovođa u fabrici „Besko“ a i na ciglanama.

Kusr alfabetski su završavale skojevke i skojevci, koji su kasnije postali pečalbari-gde su bili toliko pismeni da mogu da napišu Pečalbarsko pismo.

 

Deca iz planinskog zaseoka(selo-administartivno zbog izborne jedinice bilo pred kraj 20. veka) Predanča sela Gornji Dejan(pre drugog svetskog rata pripadalu Dejan-vodilo se kao mahala Lenove), potom i sela Zlatićevo (od 1979.g.-pre toga pripadalo G.Dejanu a nekada se zvalo Zlatiševe kao mahala sela Dejan); pohađala su posle drugog svetskog rata četvorozradenu osnovnu školu u selo  Gornji Dejan, potom od 1955.godine u selo Zlatićevo.

 

Pešačilo se pet kilometara u jednom  pravcu  kroz planinsko bespuće, bukove šume i prolazili nabujali potoci i reke (Mala-Zlatićevcska i Velika-Kozilska-Gradska reka-Bistrica) u toku zimskih meseci kada se padalo „skakući“ od kamena na kamen u zamrznutu reku.

 

U toku topljenja snega i nabujalih vodoerina, često puta su životi dece-đaka pešaka životi bili ugroženi. Padalo se u nabujale potoke i brzaci su ih izbacivali na površinu nekog vira.

 

Vladalo je siromaštvo, oskudno se živelo, pa su prve pisaljke i „table“ bile osnovno sredstvo pisanja i učenja, jer je jedino učitelj u početku pohađao bukvar i čitanku-iz koje nam je čitao o junaštvima  hajduka, ustanaka protivu Turskog ropstva, o „Crnom“ Đorđi, partizanima i albanskoj golgoti u prvom svetskom ratu.

 

Kada se malo vreme smirilo, dobili smo prve sveske, olovke i knjige putem Crvenjnog krsta. Naravno da je prvi bukvar bio prva knjiga koja se prvi put videla u život, iz koje su s eučile pesmice, koje se pamte sve do života.

 

Bili smo gladni, nosi, nosili svinjske opanke, klašnjeno odelo i prtene košulje, pa kada smo dobijali prvu pomoć od Crvenbog Krsta(od Amerike):pantalone, džempere, beli hleb, mleko u prahu, kačkavalj-našoj dečjoj sreći nije bilo kraja.

 

Negde 60. godina 20. veka prva generacija iz sela:Predanča, Jakovljevo, Zlatićevo, Gornji Dejan i ostalih planinskih sela; krenula je u osmogodišnju školu „Dositej Obradović“ u selo Svođe, opština Vlasotince.

 

Do 1965. godine u školu nisu išla ženska deca. Ona su posle završetka čevororazredne škole, čuvala stoku, radila u polje:žela, plela, tkala, vezla i spremala dar za udaju.

 

U  jedan pravac iz planinskog zaseoka je trebalo prepešačiti 10 kilometara kozjim stazama od kuće do škole, preko neprohodne planinske bukove i druge šume, prelazeći nabujale potoke i rečice bez mostova.

 

Treba zabeležiti te prve đake, koji su pocepani, sa svinnjskim opancima, polugosi i poluobučeni po snegu i kišu pohađali osmogodišnju školu u selo Svođe: Milivoje Petrović(1948.-dobrovoljno jednu godinu pošao u školu), Mirko Stojanović(1947), Borko Ilić(1948.g.), Miroslav Mladenović (1948), Krista Petrović(1949.g.).

 

Od te genarcije i posle nje u selo Predanča su stekli srednje, više i visko obrazovanje:

 

Milivoje Petrović (1948)-učitelj i nastavnik likovnog vaspitanja,

 

Mirko Stojanović (1947)-vojni oficir bezbednosti, pravnik i vojni sudija u bivšoj Jugoslaviji

 

Borko Ilić (1948) –srednjo poljoprivredna škola,

 

Miroslav Mladenović (1948)-srednjo poljoprivredna škola, Viša pedagoška škola(matematika) i apsolvirao na prirodno matematičkom fakultetu(matematika); novinar dopisnik svih dnevnih novina u bišoj Jugoslaviji, inovator u nastavi, objavio naučno stručno pedfagoške radove u časopisima  i učestvovao na preko 40 kongresa matematičara, pedagoga, učitelja, pisac(u rukopisu) zbirke i metodike u nastavi matematike, lokalni etnolog i istoričar i pisac pesama(objavio tri zbirke pesama na dijalektu:Planinska orata, Aber sa planine i Pečalovina) i priča na dijalektu juga Srbije-u pripremi su još oko 20 rukopisa napisanih knjiga iz svih navedenih oblasti stvaralaštva.

 

Krista Petrović (1949.g)-učitelj.

 

Zanimljivo da su posle ovih učenika još u drugoj generaciji posle svakodnevnog pešačenja u završetko osmoljetke u selo Svođe- završili ovajve škole:

 

Dragi Mladenović(1950):-građevinska,

Dušan Petrović-metalostrugar,

Ljubinko(Ljubomir) Mladenović  (1952.)-srednjo građevinska,

Tihomir-Dika Ilić,  građevinska,

Smilja Stančić, tekstilna,

Lepka Đorđević 1957.)-tekstilna škola)……………….

Bojana Đorđević, tekstilna

Milica Petrović, srednja škola

 

Ova  prva generacija će zapamtiti svoje prve učitelje u selo Gornji Dejan i selo Zlatićevo. Najviše je ostao sa radom partizanski učitelj Vitomir Mladenović(rodom iz s.Jakovljevo-poreklo iz Dejana) sa šestomesečnim kurskom za učitelja i školovani bračni par: Nenad i Natalija Lazarević.

Potom učiteljice:Cana Spasić i Snežana Krstić.

 

* * *

„RABUŠ“-PRETEČA PISMA (Sporazumevanje pomoću simbola)

 

U toku turskog doba nije bilo pismenih ljudi, pa se sporazumevanje  ljudi u međusobnom trgovanju-služilo raznim simbolima.

Posle pod turskom okupacojom, a i kasnije-trgovci , bojadžije, vodeničari, valjači i drugi-najčešći simbol za sporazumevanje (kao preteča pisma) bio je-„Rabuš“.

 

Čovečanstvo se uvek trudilo da tekovine svoje kulture sačuva  od zaborava.

U tim nastojanjima pismo je, u svim svojim oblicima, imalo najvažniju funkciju.. u početku-početnici komuniciranja i vizuelnim zvučnim i vizuelnim signalima, su bili znaci preteče pisma.

 

Kod nas u našim krajevima u brdsko-planinskom području su to komuniciranje-jakim glasom, „vikanje“ i saopčtavanje od jedno do drugo mesto („vikanje“-to su radili  takozvani „ birovi“)-pa i danas kao ostatak takvog „komuniciranja“ pomoču „birova“(ljudi sa jakim glasom-vikali su od jednog brda  da se na drugo brdo čuje saopštenje tadašnje vlasti-turske, prenoseći poruke seoskog kmeta ili sreskog načelnika).

 

Tako jedna familija u Gornjem Dejanu čak i po tim „birovima“ nosi naziv Birovci.

 

Svako selo je imalo po jednog „birova“ u planini, a dovikivanje od brda-preko planinskih uvala i dolina-često se vršilo komuniciranje-glasnim dovikivanjem planinskih kosača, čobana, žetalaca, drvoseča, momaka i devojaka-što je sve to ostavilo traga sve nas planinske gorštake-pa i sada „glasno“ govorimo-što nekada često smeta kada komuniciramo u gradu i bavimo se poslom gde se treba „tiho“ govoriti-gde nije baž preporučljivo biti „glasovit“.

 

Često to komuniciranje „glasovitim“ dovikivanjem može imati značaja ohrabrenja za izvrženje nekog težačkog posla u planini:“Ide li bre najstore, kolko pokosi, samo napred, ožešte li bre, obraste li rukoljke, zbraste li seno, zdenuste li stog, pokosiste li bre, okopaste li bre, pooraste li bre,…“.

 

Težilo se da se podigne moral u izvršavanju težačkih poslova u planini-tako teških, p se u društvu često lakše podeli i tečina, tuga i bol i radost u završetku posla.

 

Spomenimo zakon iz turskih vremena, kojim je bilo i u našem kraju-sa kojih bi se putnici, udaranjem u tupan(bubanj), upozoravali o prisustvu hajduka-kao vid komuniciranja. tako prema zapisima solunaca ratnika-učesnika balkanskih  ratova.

 

Zabeležio sam da je takva jedna drvena kula bila u selo bila u selo Borin Dol-Tupanski del, gde je vodio turski put preko Svođa ya carigrad. tako su se turci u karavanima, koji su bili tada u prolazu u Svođu tupanom opominjali-yvukom, da li postoji ili nepostoji opasnost od hajduka na datom putu za

 

Carigrad, pa je to mesto-mahala i dobila naziv Tupanski Del.

Postojali su i drugi vidovi komunikacije našega naroda u tom vremenu pod turcima, pomoću mnogih simbola i sredstvima –naprimer slanje jabuke, abera(poruka), nakita,, cveća-iskazivanje znaka pažnje, ljubavi i prijateljstva-zatim pobadanje „potke“(drveni prutić sa lišćem, koji označava zabranu ispaše   na livadi od tuđe stoke –da bi se kasnije kosila „otava“.

 

Zbog „potki“ često je i dolazilo do sukoba ovčara.

Simbolika je bila obeležena i u obeležavanju društvenog statusa-tako je ovčar(pastir) nosio tojagu(toljagu)-grubi štap, kojim je terao stoku na ispašu, branio se od ymija otrovnica, tuđih ovčarskih pasa- a momci i deca su često znala da „išaraju“ štapove od leskovine-skidanjem „krivoliniski“ koru i „bojenjem“ štapova šumskim jagoda.

 

Malo imućniji su imali i  pravene drvene  i gvozdene štapove-a postoje i zapisi o štapovima-društveni  staus na :čobanske, begovske i monaške.

Među inemotehničkim sredstvima, koja su se koristila do sedamdesaetih godina 20. veka u vlasotinačkom kraju-proučaqvju se kao preteča pisma-najznačajniji su „Rabuši“.

 

Poznato je da su sloveni pre primanja hrišćanstva bili bez pisma. „Rabuš“ se sastoji od dva komada drveta, od kojih se jedan naziva „kvočka“ ili „matica“ i drugi „pile“ ili „cipak“.

 

U njih se jednovremeno urezuju zarezi prilikom činjenja usluga i obavljanja pazara „na kredit“ (kod vodeničara, valjača, pekara, bojadžije, krčmara…). to je često odgovaralo siromačnem sloju ljudi da pazare  „na rabuš“. Pazarilo se tako u vodenicama, valjavicama i kod bojadžija u Vlasotincu.

 

Tako je i u prošlom veku-19- veku deda Đoka-selo Zlatićevo-Rabudžinski, sve pazario i računao na „rabuš“, pa je i njegova familija dobila naziv Rabudžinci u selo Zlatićevo.

 

Vodeničarske i valjačke rabuše su pravili vodeničari do sedamdesetih godina u selo predanča, a bilo je i kod borondolaca-bojadžije u Vlasotincu.

 

Na rabušu se nekada  racunao novac u napalionima(jedan napalion je vredeo 10 dinara), dukatima (jedan dukat je vredeo 12 dinara-prema rečima starog valjača i vodeničara deda Vladimira Ilića(rođenog 1881.godine u Predanču).

————————————-                                          ————————————————————————–

Ovakva tri „nareza“ na drvo čine:

Napalion na „rabušu“

 

 

 

————————————

———————————-

 

 

Jedan „kosi narez“ činio je dinar na „rabušu

 

Zapis 1976. godine  planinski zaseok  Predanča selo Gornji Dejan, opština Vlasotince

Zabeležio: Miroslav Mladenović, lokalni etnolog i istoričar

 

                       * * *

 

 

 

OBIČAJI:

Navike koje postoje u načinu života i međusobnom ophođenju među članovima jedne etničke zajednice ili jednog naroda, a koje im služe kao pravilo-kako će postupati u pojedinim prilikama bilo u odnosima između sebe bilo u odnosima s drugim narodima-nazivaju se OBIČAJI.

 

Kod zaostalih naroda običaji se poštuju kao pisani zakoni a kod civilizovanih naroda-običaji se drže izvesnih običaja u ophođenju među sobom i s drugima, iako nigde nisu predviđeni(gstoprimstvo, pobratimstvo, kumstvo, poštovanje starijih).

 

Postoje i verski običaji, ostaci primitivnih shvatanja i u vezi sa izvesnim religiskim obredima, svečanostima ili praznicima(Badnjak, uskršnja jaja,  i drugo).

 

U nekim verskim običajima u svom planinskom zaseoku-mahali Predanča, sela Gornji Dejan-vlasotinačko crnotravskoga kraja, kao dete sam učestvovao  šezdesetih godina 20.veka u  izvođenju obrednih rituala-vezanih za verske praznike:Božić(Badnje veče),Veligden(Uskrs),

 

Đurđevdan-a često i u nekim svadbenim ritualima.

Na osnovu kazivanja(a i učešća) kao prosvetni radnik, negde 70.-ih godina 20. veka-sve sam to počeo da beležim, čak negde i na papiru nekog hartijenog džaka seoske prodavnice, kako bih ostavio nekin trag pokolenju o narodnim običajima iz ovoga kraja.

 

Naravno da su vremena bila teška po pitanju očuvanja tradicije, ali moja ljubav prema tradiciji i običajima je bila  velika-zadojena u samoj sredini u planinskom delu na obroncima Čemernika-Bukove Glave i Kruševice, koja traje do današnjega dana ulaska u 21. veku..

 

Mnogi običaji su sa vremenom nestali, a mnogi se izvode u nekom drugom obliku, a neki i na starinski način. Moja beleženja su ostala i ona su deo moga i  života generacija ispred nas i ostaće i iza nas.

 

Zapis 1970-2008.godine  selo Kruševica-Vlasotince

Zabeležio: Miroslav Mladenović lokalni etnolog

                            

*

 

Đurđevdan( Premlaz i Seoska slava):- Išle su devojke da beru cveće, pevale pesme i posle toga se odlazilo u dolinu,  da pletu vence.

Dok su pravile vence pevale su  đurđevdanske pesme i  selo je organizovalo „đurđevdanski“ ručak.  Đurđevdan se slavio 6. maja.

 

Dok su devojke brale đurđevo cveće po rascvetalim livadama, pevale su se pesme:
“Zdravče momče, beru li te mome,

Beru, beru mlade  lepe devojke,

Đurđevo cveće, joj obava mala momo.

…………………………………………………………..

…………………………………………………………….“.

 

 

Svako domaćinstvo je donosilo u bečelak sve što je moglo da spremi u hrani, a i donosila se rakija i vino.

 

Obred se izvodio kod „drvenog krsta“ koji je bio zapis na hrastu-puta prema mahali Ivje.

 

Taj zapis je  „prenesen“ u vidu „Krsta“ na potes Del, gde je kod njega na  Seoskoj slavi-Litijama 8. maja slavljen Markov Dan.

Tu se prvo odlazilo sa svešetenikom u polje sa određenim ritualom, da bi se posle toga održavao sabor i veselje.

 

Posle 19 dana posle Đurđevdana na isto mesto slavio se i ovčarski praznik Premlaz (25. maja)-na bačevini; gde su se odlučivala jaganjci i počinjala muža ovaca, od čije mleko s eu bučkama bučkao maslo(maslac).

 

Tog dana se oivce puštale da pasu po žita, livade i onda jedan dan pre Premlaza se pomuzu i od tog mleka se zajednički u kotao pravio B e l m u ž.

 

Prvo se podsirilo mleko, pa onda pravio neslani sir. Nekada se od tog mleka bučkalo maslo(maslac)-od čega se takođe pravio B e l m u ž.

 

Taj poseban ovčarski specijalitet B e l m u ž se pravio tako što se u kotal na vatri prvo  kuvao neslan sir, potom kada se mešanjem varjačom ta smesa dobro skuvala (odvajala se od dna kotla) onda se dodavalao brašno od belu ili žutu kukuruz , samleto u vodenici potočari.

 

U toku je  ta masa soljena i tako kada se skuva B e l m u ž, onda se na livadi prostru čerge i u panicama (posudama) organizovao zajednički ručak sa B e l m u ž om.

 

Zanimljivo je da su nekada pravili B e l m u ž od masla(izbučkanog u bučke) .

Kada su se ovce zajednički muzle, stavljao se „prsten“ preko koga se promuzla prva ovca, a ima i drugih obreda koji su s eizvodsili da ovce daju bolje mleko i da se množi broj ovaca u toku godine.

 

Ovca koja se prva ojagnjila obavezno na Đurđevdan (a nekada i na Premlaz) se „kitila“ vencem od nabranog cveća po livadama.

 

O ovim  i drugim  narodnim običajima koji su bili deo života u planinski zaseok Predanča i druga okolna  sela vlasotinačko-vlasinsko-crnotravskoga kraja  biće   poseban zapis  od ovog autora.

 

Svadbarski običaj:- U stara vremena se ženilo i udavalao prema „ugovaranju“-navidadžije, tajo da se momak i devojka nisu često ni poznavali pa se videli po prvi put na dan svadbe. Na svadbama se u stara vremena sviralo i pevalo uz muziku, koju su koristili različito bogati i siromasi.

Siromasi su po devojku išli sa konjima sa svatovima  i uz „dudak“(frula-svirajka) a bogati sa muzikantima „zurlašima“(zurle) i tupanom.

Tako se pravile svadbe u 18 i 19. veku, gde su se svatovi dočekivali sa kumom i starojkom (pobratimom) uz „svadbardki kupus“ u kotao na ognjište.

Svadbe su trajale tri dana, gađala se jabuka iz puške i nosio svadbarski barjak.

U 20 veku su  postojali slični svadbeni običaji, spremao se miraz za  devojku. Tkale se čerge, tkalo, plelo. Darovao:kum, starojko, dever, svekar, svekrva i uža rodbina.

Vezlo se  i kupovao „nameštaj“ ili se pravio „kovčeg“ za dar kod majstora drvodelju-stolara.  Čak se išlo u penjčalbu da bi se zaradilo i napravi svadba,a naravnoi godinama se sakupljala rakija i čuvalo vino, uz kiseli kupus i papriku iz kaca i sireva iz kaca i đuđuma (prave se od gline).

Polovinom 20 veka umesto gajdaša počlei su da sviraju svirači-trubači, potom harmonikaši, a onda na početku 21. veku ponovo trubači na svadbama u ovom kraju.

Nažalost od  starih običaja malo je ostalo. Svadbe se prave po jedan dan. Prvo je bilo 70.godina u barakama, potom po hotelima.

Deda Vladimir Ilić(1881) valjač iz Predanču mi je 1975.godine  ispričao starinsku svadbu moga pretka Milije Mladenovića, koji je živeo u G.Dejan.

– Kad se ženio Milija Mladenović (oko 1793.godine -Gavrilov otac) sa Stanijom iz Popazikinci(Jakovljevo), onda se na svadbi sviralo samo u duduk-svirajku-a išlo se u svatovima sa konjima i sa barjakom- Završio je svoju priču  o svadbenom običaju 18. veka deda Vladimir.

 

Svadbe su trajale 2-3 dana, muzika:-gajde od jareću kožu i gusle, a zurle su išle sa tupanom (bubnjem) i svirajkom-dudukom u oro sa devojkama.

 

Deda Vladimirov Ilić(1881) čukun “kara” Mladen svirao u gusle, a njegove gusle su čuvane sve do 1902 godine.

*

 

Legenda o barjaku:

Išao turski poreznik da sakuplja porez po selima i tražio je porez od jedne siromašne žene u selo jakovljevo rečima:“ Stani mi na postelju“-a žena mu odgovrila:“ nisi plaćen da ti  žene stanu na postelju- no da  naplaćuješ vergiju( turski porez) i da si ideš kući“.

 

Onda je turčin opsovao, a sve je to brat slušao na vrata. Brat je kazao Begu i on ga najurio.

U Drugom selu hteli na silu da odvedu mladu nevestu-srpskinju, pa onda Srbi naprave barjak i zakunu se pod njim da nedadu devojku turčinu i pobiju sve turke i turci kad vide barjak se plaše i nesmeju da idu za srpsku devojku i zato se nosi barjak u svatovima među srbima na svadbenim veseljima.

 

Zapis: 1975.g. planinski zaseok Predanča sela Gornji Dejan, opština Vlasotince

 

Kazivač: Vladimir Ilić, valjač, 89. god. rođen 1881.g,  planinski zaseok  Predanča selo Gornji Dejan

Zabeležio: Miroslav  Miroslav lokalni etnolog i istoričar

 

 

 

 

                       * * *

 

Lazaričke pesme i igre-Predanča                      

 

Ovaj obred se izvodio na verski praznik Lazarevu subotu-u oči Veligdena (Uskrsa) .

 

U lazarice se pevalo: na ovce, na ljudi, na goveda, na momčetija, na kuću, na devojke, na mladoženju, na vojnika.

 

Nošnja:-Nosile se vutare-vunene i od pamuk, kombinizon beli od platno.

Vutarke su bile u crno belo, a preko se nosila rekla (u vidu košuljice-današnja bluza) a preko kostim(džemper) prten ili od vune.

 

Košulje su nam bile dugačke sve do kolena, čarape vunene, opanci svinjski-a kasnije pirotski.

 U lazarice smo išle  6 devojke, sa „vođom“ 

Marica(devojačko Stojanović-Predanča, rođena 1925.godine) Mladenović, je između dva svetska rata bila u lazaricama i u vremenu pod okupacijom u drugom svetskom ratu.

Bile su šest devojke iz sela:-Marica Ljubina, Rada Pejkina(udata u Predanču), Nikolka(u G.Dejan), Milanova,Perka(Javorje) Miloradova i još dve povremene iz susednih sela.

Samo iz Predanču pevale u Lazarice:- Milunka Stančić(Ivje), Perka Mladenović(Bagrovit), Marica Stojanović(Pi),Rada  Đorđević(bila usvojena od Toze i Pejke Stojanović-PI, Predanča) , Josimka Stančić(Ivje) i Rada Stanković- Žike iz Zimovište(usvojena kod Dobrosava-Ivje) išle 19371940.godine u lazarice, a vodio ih Milorad Đorđević(Ramnište)-svi iz Predanču.

 „Vođa“ im je bio Milorad Đorđević iz sela Predanča.

Kao lazarice su mahom pevale po selima crnotravskoga kraja: Bistricu, Kozilo, Dobo Polje, Ruplje, Mlačište, Baince.

Marica kaže da  su Miloradu kao vođi morale da okopavaku leti krompir, što ih je vodio u lazarice.

U lazaricama za otpevane pesme su im davali: jaja, novac i mnoge stvari, a nosio je sve to vođa u krošnju.

Posle toga kada se završilo pevanje i igre u lazaricama, sve sa vođom su dobijene darove podelile podjednako svim članovima grupe koja je sačinjavala lazarice.

Takođe i  Zorica Đorđević(devojačko Stojanović)  sestra  Marice (Stojanović) Mladenović-udata u faliji Đorđević u Predanču, rođena 1934.godine je bila u lazaricama od 1945.godine do 1951.godine u grupi od šest devojaka iz Predanče:Zorica, dve Smilje(Stojanova i Kristina), dve ćerke Miloradove(koji je bio vođa) i šesta iz Ivje ili Trajkova ćerka. Pevale su okolna sela.

                       *

Lazaričke pesme:

 

DVA SE MLAĐI OGLEĐUJU

Oj ubavo malo  mamo,

Dva se mlađi ogleđuju

U šareno ogledalo,

Čije lice poubavo.

Nevestica se rasrdila

A on njojzi odgovara:

„Ćuti, ćuti nevestice,

Ću da idem u Soviju,

Dalj ti kupim bembeliju,

Da izbeliš lice tvoje,

Pa da bude kao moje.

Oj ubavo malo mome!

 

*

 

ORAČ ORE RAVNO POLJE

Orač ore ravno polje.

Volovi mu dva jelena,

dva jergena.

Ralo mu je čudno drvo,

dovinovo,

a prut mu je struk bosiljak.

Brana mu je sitno mreže,

da zamreži ravno polje.

Pa se žito prerodilo,

ambari je preljiljalo

da je gazdi domilelo.

 

Zapis: 1975.godine planinski zaseok Predanča, selo Gornji Dejan

 

Kazivači:Zorka(Zorica) Đorđević, rođena Stojanović(rođena 1933.g), Marica Mladenović, rođena Stojanović(1925.g) i njihova majka Ljuba Stojanović, devojačko Jovanović , planinski zaseok Predanča, selo Gornji Dejan

 

Zabeležio: Miroslav Mladenović(sin Marice Stojanović-Mladenović) lokalni etnolog(sestrić Zorice (Stojanović) Đorđević 1975.godine selo Predanča opština Vlasoti

 

(Iz RUKOPISA:Lazaričke i kraljičke pesme iz vlasotinačkoga kraja“,2009.godine, AUTOR:Miroslav B Mladenović Mirac, Vlasotince)

 

 

 

 

    

 

                                            * * *

 

 

 

 

 

 

STARA SRPSKA NOŠNJA:

Izgledala je  ovako:-momak je nosio čakšire-kao mađarske, gajtan crni od vune, kolo ispred džepa od gajtan uvije, gajtan niz rub.

Kicošisu nosili gajtan niz rub čakšire sve do gleždena.

Gajtan je pravila mundžiska fabrika  u Leskovcu.

Čisto belo je turska nošnja.

 

Kao čizme od klašnje-dizluci, nosili su momci, zatim košulju preko gaća-koja se zvala Toska, nabrana košulja, praveni šumadinski opanci i na vrhu kitka, sa šajkačom na glavi.

 

Pre šajkače nošeni su vesovi-kapice, muški i ženski vesovi-koja devojka hoće da bude kicoška, nosila je muški ves.

 

Gospoda je nosila papuče od kože sa đonom.

 

Prema zapamćenim pričama deda Stojana-krpuza-deda Vladimira Ilića (1881), ova nošnja je nošena u ovim krajevima  od 15 do 19 veka, a nošena je po rečima deda Vladimira i u početku 20 veku.

 

Deda Vladimirov Ilić(1881) čukun deda “kara” (na turski “crnomanjest”) Mladen je živeo 116 godina- nosio čakšire, japundžu  (od klašnje) na  grbini (leđima), veliku kapu, čakširu prostu, bez vesa na glavi, proste čarape, svinjski opanci, crne vrce (kanap) od koze.

 

Gajtan za deda Mladenovo vreme se nosio.

 Govor bio  isti.

 Žene su nosile: šamije(marame) na glavi, eleci, a neke i kape na glavi, bojelek, tkane vutare, terzije-proste rađene na ruke (krojene na ruke).

 

U pogledu nošnje momaka, posebno mesto su zauzimali dizluci, posebno kod kicoša momaka-a to su bile kao čarape bez stopala, potkolenice sa gajtanom, na krilima od gajtana-kao ptica kad raširi krila.

 

Siromašniji sloj momaka, ispod čarapa je nosio svinjske opanke, košulja prtena-od konoplja, sa ogrljakom-okovratnik, zakačen na dva konca.

 

Kasnije su nošene vezane čarape na rubovi, na jedan konac platene.

Preko košulje se nosilo dalamče-eleče od klašnje-današnji prsluk.

 

Neki momci su nosili crno dalamče, pa preko njega belo dalamče-bez rukav, široko, dugačko do zemlju kao šinjel vojnički-a otvoreno napred.

Ovu nošnju su nosili i oženjeni ljudi, a i muškarci u godinama.

 

Bogataši su nosili goleme-velike čakšire, od devet aršina, sedlo dohvata do ispod kolena.

Bogataši su nosili vesove, šešire, jeleke.

 

Kad su Srbi udarili na Aleksinac u vremenu početka 20 veka-od jagnjeću kožu su bile kape.

 

 Dalama je bila najprostija- pa onda gunjče bez gajtana, sa vrčicom-kanapom, svaki rub s vrcu- skanapom.

 

U Predanču prvo gunjče s gajtanom napravio je i nosio Zlatan a u Zlatićevo Miladin Veličković je nosio dizluci.

Spasa Rabudžinski je bio kicoš-nosio je tosku.

Najveći kicoš bio je Petronije iz Dejana.

 

U selo Javorje nošnja je izgledala ovako:

-bele pantalone, bele čarape, bele potkolenice, kape od ovčje  kože-šubare.

 

Žene su nosile bojelek-za mlade neveste i elek do zemlju, bez rukava.

Nosilo se dalamče do zemlju umesto kaputa, a dalamče kratko-kao prsluk.

 

 U selo  Javorje su nosili bele haljine od bele klašnje-vuneno i valjano u valjavicu vuneno sukno i  dalamče prteno-kao elek.

Belo dalamče se zvalo Belo Džube.

 

Zapis1975.g. planiski zaseok Predanča selo Gornji Dejan

 

Kazivač: Vladimira Ilića, valjača-vodeničara, rođenog 1882 godine iz mahale Predanča-Gornji Dejan,

 

Zabeležio:Miroslav Mladenović lokalni etnolog i istoričar, 1975 godine

* * *

Muzikanti:

–    Mladen(KRPUZOVCI):-gusle

–          Milivoje Mladenović-gusle,

–          Stojan Stojanović-gusle

–          Trajko Andrejević-gajde,

–          Vladimir Andrejević-klarinet,svirao u “pleh orkestar” sa lopušnjanima,

–          Milutin Andrejević-klarinet, saksafon, harmonika, gajde, frula,

–          Milorad Đorđević-okarina(alavutka),

–          Josif Đorđević-okarina (alavutka), frula,

–          Vlastimir Mladenović-harmonikia,

–          Zoran Mladenović-harmonika,

–          Goran Mladenović-harmonika,

–          Novica Mladenović-bubanj,

–          Staniša Mladenović-bubanj-

–          Dragan Andrejević-bubanj,

–          Dragiša Stanković-harmonika.

 

 

 

 

* * *

Dugovečnost života:

 

Istraživanja vršena u ovom kraju, planinskog dela Povlasinja, u pogledu dugovečnosti je posebna tema za proučavanje.

 

Zbog zdravog planinskog vazduha, zdrave hrane, ovčarsko-nomadskog života u prirodi, ishranom mlečnih proizvoda, kao i žiataricama koje su se mlele u vodenicama potočarama, kao i i harmoniju života u patrijahalnoj zajednici-su bili neki od glavnih faktora dugovečnostu ljudi u planini ovoga kraja.

 

Beležeći poreklo stanovništva po rodovima određenih naselja, beležio sam i godine života pojediaca u svakom selo po dugovečnosti, pa i svoje rodno mesto planiski zaseok predanča, selo Gornji Dejan, u opštini Vlasotince, jablaničkog okruga, juga Srbije.

 

Krajem 18, onda 19 i do kraja 20 veka bilo je dosta ljudi kojisu živeli i preko 100. godina ili doživevši i preko devedeset i osamdeset godina života.

Ovde će biti navedena neka istraživanja za zaseok Predanča.

 

Zivot je u tom vremenu bio dugovečan.

Tako je mahom bilo dosta veliki broj ljudi koji su živeli preko 100 godina.

 

Deda Vladimirov Ilić(1881) čukun deda “kara” (na turski “crnomanjest”) Mladen je živeo 116 godina- nosio čakšire, japundžu  (od klašnje) na  grbini (leđima), veliku kapu, čakširu prostu, bez vesa na glavi, proste čarape, svinjski opanci, crne vrce (kanap) od koze.

 

Živeo je jdnostavno i prosto, bez sekiracija, a hranio se ovčim proizvodima, uz čist planinski vazduh,  jednostavan život-formula dugovecnosti.

 

U Javorju je jedan baba iz Kurtinci živela 130 godina-prema pričanju Natalije Stancić(zapis 1975.g-podvukao M.M), a Kita u Zlatićevu rodom iz Gavrilove familije-sestra) živela je 103. godina.

 

Krajem 18, onda 19 i do kraja 20 veka bilo je dosta ljudi kojisu živeli i preko 100. godina ili doživevši i preko devedeset i osamdeset godina života.

 

Ovde će biti navedena neka istraživanja za zaseok Predanča:

 

  

      –  Branko Ilić 112.godina,

–          Kita Mladenović – živeo 103.gtodina,

–          “Kara” Mladen (KRPUZOVCI)-  živeo 100.godina,

–          Spasoja-živeo 110. godina, 

–          Stanka 103-živela 103.godina,

–          Marjan Đorđević-živeo  95.godina.            

 

 

 

* * *

 

 

 

 

 

 

 

 

 

   

Priče (pesme), narodne izreke, predanja, kletve, zdravice:

 

 

 

16.

CRNA I BELA VUNA

Pratila maćija-maćeha  pastorku devojku u valjavicu-vodenicu   da od crnu napravi belu vunu. Ona otidne u vodenicu-valjavicu i tamo je plakala. El nikako ne mogla da od crnu napraj belu vunu.

 

Dojde deda pri tuj devojku i pita gu što plače.

-Ma pratila me maćija-maćeha da od crnu napraim belu vunu.

-Ma ostaj toj dete, no jela me poiskaj i potucaj v’ške po belu glavu.Deda gu pital:“kvo iskaš i  tucaš dete“?

 

Ona mu ovakoj odgovorila:“ dedo iskam i tucam zlato i srebro“.

Na toj će deda:“ ako dete, ako, neka  takoj po tebe sve ide zlato i srebro“. Otidne pastorka devojka doma sas zlato i i srebro i ispriča priču maćiji-maćehi.

 

Ondak maćija-maćeha odma isprati svoju ćerku u vodenicu-valjavicu da od crnu vunu  naprai belu vunu. Sve se isto dogodi. K’d deda pita maćijinu-maćehinu ćerku:“kvo iskaš i tucaš dete“?

 

Ona mu ovakoj rekne:“dedo iskam i  tucam, gnjide i v’ške“-a on joj odgovori:“ako dete, ako, neka sve takoj gnjide i v’ške idu po tebe“.

Takoj i beše. Kod maćiju-maćehu se doma vrnu njena  ćerka puna sas gnjide i v’ške.

 

(Iz rukopisa: PEČALNIK ( Zavičajne priče, legende, predanja, izreke, kletve, zdravice i zagonetke –OTRGUNUTO OD ZABIRAVA, 2012.g. Vlasotince, Autor: Miroslav B Mladenović Mirac)

 

                              * * *

 

 

 

 

 

   67.

    JAJCA I SOL 

U rano proleće pečalbari kreću u pečalbu.  Žene ih ispraćaju u pečalbu. Nose im torbe i ciglarski, pinterski zidarski alat.

 

Pije se rakija, usput se dovikuje sa planinskih visova, da se krene zajedno, kako bi bilo sve veselo prilikom polaska u pečalbu.

 

Tu se zbijaju i razne pošalice. Među šaljdživčijama se isticao  majstor Jordan iz planinskog sela Predanča.

 

Tako njegova žena Stevka ga ispraća svaku prolet u pečalbu do prvih planinskih rovina sa bukovom šumom, dok se ne prođe prvi planinski potok.

 

Naravno  jedino u oskudici pečalbarima su spremana kuvana jaja i mesena banica gužvara pod  vršnjikom. Naravno da se sve to uvrzavalo u krpama od tkanina, koje su kasnije razvrzavane u

 

Vozovima kada se putovalo noću za Hrvatsku u pečalbu.

Put je bio dalek, pa se vreme u vozovima skraćivalo pošalicama i doskočicama pečalbara.

 

Uz šalu i smeh se iz krpa vadilo sirenje, jajca i banica i pila rakija šljivovica iz čuturica ili iz pljosnatih flaša.

 

Kada su se sve žene iz planinskog sela vraćale posle ispraćaja pečalbara do mesta Pataševica, prema bistričkoj reci-Stevka žena majstor Jordana zidara se setila da je svom mužu u torbu pored kuvanih jajca nije stavila sol.

 

Potrčala je niz bukovu šumu i počela da viče: „Jordane, Jordane čekaj vrni se naz’d, zabraila sam da ti vežem sol za jajca“.

 

Naravno uz šaljiv komentar, među pečalbarima svaka reč ima i „rep“, pa su tako pečalbari uz šalu okrenuli na drugu stranu i dugo vremena ga zadirkivali:“zatoj se ti slabo pentraš, ‘el ti Stevka vrzala sol za jajaca“.

 

(Iz rukopisa: PEČALNIK ( Zavičajne priče, legende, predanja, izreke, kletve, zdravice i zagonetke –OTRGUNUTO OD ZABIRAVA, 2012.g. Vlasotince, Autor: Miroslav B Mladenović Mirac)

                                   * * *

 

 

66.

MUŠKE I ŽENSKE  KARTE

Dva pečalbara rešila da se vrate svojim kućama. Stigli su vozom do Leskovca, a odatle krenu pešice za Vlasotince.

 

U staro vreme pečalbari su, na putu za svoja planinska sela, kada od Leskovca pešice stigli do sela Boljare, tu i odspavali.

 

Naravno, spavalo se na drvenim podovima, u određenim kafanama.

Za autobus se nije ni znalo.

 

Kada su se pojavili prvi autobusi u ovom kraju,  jedan je prevozio putnike za Crnu travu i jedan za Pirot.

 

Mnogi od sirotinje se nisu ni vozili autobusom.

Pošto nisu znali kako se vade karte, otresitiji od  dva  pečalbara pošalje onog drugog da  izvadi karte, a on navodno eto mora u nužnik da ode.

 

Kada je ova malo priprost pečalbar malo se gurajući nekako snašao da uzme dve karte za njega i svoga drugara u autobusu prema Crnoj Travi.

 

Na biletarnici je kupio dve karte, jedna je bila crvene a druga plave boje.

Onaj otresitiji pečalbar šaljivdžija, onako snebivajući postavi mu pitanje:“A bre braco, pa ti si izvadio jednu mušku i jednu žensku kartu.

 

Vidiš da ti je jedna crevena a druga plava. Trči odma na biletarnicu i uzni obe muške karte, dok nam autobus još ne pobegne“.

 

Ovaj drugi priprosti pečalbar potrča prema šalteru, ali kada se šaljivdžija, njegov drugar pečalbar poče jako da smeje na sav glas, onda onaj drugi pečalbar shvati prevaru.

 

Uz zajednički smeh oba pečalbara su se popeli u autobus i veselo putovali autobusom do mesta, odakle su kasnije pešice više časova stigli svojim kućama u svoje planinsko selo Predanča.

 

Iz rukopisa: PEČALNIK ( Zavičajne priče, legende, predanja, izreke, kletve, zdravice i zagonetke –OTRGUNUTO OD ZABIRAVA, 2012.g. Vlasotince, Autor: Miroslav B Mladenović Mirac)

                                  

                          * * *                                           

 

    

 

 

 

 

 

  136.

    LEGENDA O KOSOVSKOM BARJAKU

U potesu Košare   mahale Čuka sela Zlatićevo,  prema reci Bistrica -između mahale Predanča i sela Javorje postoji Boškov kamen i srpsko groblje čija starost nije ispitana.

 

Zato i kruži legenda u ovom kraju da je Boško Jugović posle boja na Kosovu, na konju stigao ranjen sa barjakom u lukama sela Dejan pored reke Vlasine.

 

Tu su ga ovčari negovali, a barjak je predat tada crkvi planinskog sela Dobro Polje.

 

Po njemu postoje mahale Boškovci u Donjem Dejanu i Zlatićevu, kao i mnoga mesta poput Boškovog kamena u reci Bistrici u ovom kraju- koja nose njegov naziv.

 

U ovom planinskom kraju je bilo dosta hajduka. Među njima je bio poznat hajduk Stojan Masenga,  Strelja,  Neša,  Janko, Stojan Čavdar, Stanko, Stanoje  i drugi.

Čak je jatakovao i hajduk Veljko Petrović iz Negotinske krajine.

 

Iz rukopisa: PEČALNIK ( Zavičajne priče, legende, predanja, izreke, kletve, zdravice i zagonetke –OTRGUNUTO OD ZABIRAVA, 2012.g. Vlasotince, Autor: Miroslav B Mladenović Mirac)

 

 

 

                                            * * *

 164.

PREDANJA O  “PREDAJI“-PREDANČA

Planinski zaseok Predanča, sela Gornji Dejan je po prvom predanju dobija ime po „predaji“ srpske vojske u borbi sa Turcima na Begovoj livadi kod sela Boljare.

Jer na turskom „Predandža“ znači predaja.

 

Po kazivanjima Vladimira Ilića i Stojana Stojanovića, rođenih 1881.godine-učesnika balkasnkih ratova, druga legenda govori da je Predanča dobila  naziv po predaji rimljana u vreme najezde srba kao plemena iz Rusije.

 

Borbe su bile u Rimskom gradu(obližnjem lokalnom vizantiskom utvđenju  VI-VII  veka).

 

Po priči deda Vladimira valjača Ilića iz mahale Predanča-srpska plemena su došla iz pravca Grdelice sa niskim konjima.

 

Muškarrci(rimljani) su ubijeni, dok su žene tu ostale. Zbog toga se žene Čukinke zovu još i Latinke(rimljanke). A isto to kažu i za žene jakoljevke.

 

Na padinama  mahale Čuka, sela Zlatićevo, bilo je trideset do četrdeset kuća rimaljana(latina), dok je rimsko(latinsko) groblje bilo na kosi Čuke sa selom Zlatićevo, sa desne strane reke Bistrice.

 

Tako su 50.godina u obližnjem delu groblja, prilikom oranja njiva nalaženi razni glineni ćupovi, novac, pa i ženske ogrlice-pa čak i bisernu ogrlicu su našle tada kao devojčice Zorica i Najda Zlatković iz mahale Čuka

 

Danas pri kraju 20. veka sve je uništeno i preorano,  uraslo u korov; kao  da nema znaka i obeležja da je tu nekada  postojalo rimsko groblje.

 

Po već  isaknutom predanju se kazuje da je Predanča dobila naziv po „predaji“ turske vojske u bitci kod sela Boljara.

 

U selo Boljare je živeo turski beg, pa i danas postoji naziv mesta Begova livada, na kojoj je prema istoriskom zapisu vođena teška borba između turske i srpske vojske prilikom ustanka Skobaljića, pa je prema pričama se  vojska predala na današnje mesto Predanča, što na turskom znači „Predandža“-predaja.

 

Ta legenda o „predaji“ vojske ima osnove, jer između mahale-sela Predanča i sela Javorje, pored reke Bistrice-postoji nesipitano srpsko groblje, od običnih kamena bez ikakvih oznaka.

 

Možda je i moguća istoriska činjenica da je tada mir sa turcima sklopljen u Trnu-koji danas pripada Bugarskoj- a nekada je čak pripadao i vlasotinačkom srezu.

 

Iz rukopisa: PEČALNIK ( Zavičajne priče, legende, predanja, izreke, kletve, zdravice i zagonetke –OTRGUNUTO OD ZABIRAVA, 2012.g. Vlasotince, Autor: Miroslav B Mladenović Mirac)

 

                                               * * *

 

NARODNE IZREKE

 

 183.

Sela : Predanča(Dejan), Kruševica, Ramni Del, Gunjetina (delimično), Komarica, Crna Bara:

 

 

Ama beše što beše.:- Neka nepromišljenost u životu  od koje se dobija neka šteta.

A bre brate, dokle se može.:- Uteha u nemoći rada u starosti.

“Ako od gomno bude direk, ta i od tebe da bude čovek“.:- Poruka neradnicima i lažovima.

– Ako koza laže, rog ne laže.:- Laž se ne može sakriti.

– Ako čitaš tuđa pisma, će te bije maler.:- Tuđa Pisma se ne čitaju.

Kude pojde glamnju da si ponese-da si zapali kuću.:- Loš čovek.

– Ako, ako samo nemoj jako.:- Ne treba preterivati .

– Ako je mlada, samo nek je ubava.:- Pošalica pečalbara u dokolici vremena.

– ‘Ajd, ‘ajd’ nešto te napelo.:- Predskazivanje neke nesreće.

Alamani obraše mi krastavice .:-   Mangupska  krađa  „zabranjenog“ u pubertetu.

– Abna krv. :- Loša krv

–  Ako te pravo gleda oči, toj ti je prijatelj.:- Dobar čovek.

Babina voćka.:- Ništa od posla.

Baba će mu omesi kravajče što se upalo za jezik.:- Babina vradžbina da umiri dete da ne plače.

Bajem si na glavicu.:- verovanje da bajanjem može da prođe bo9l u glavi.

Baksuz u koske:- sebični ljudi

– Bolje pijan, nego bolan.:-  pečalbarska pošalica, pijan se trezni a bolestan se teško leči.

Bilmezu jedan.:-neradniče jedan.

–  Brat za brata sirenje za pare.:- U trgovini nema rodbinske veze.

Budala pamti a pametan zapisuje.:- Bolje je zapisati nego se opterećivati.

Bežanova majka ne plače.:-  Onaj ko beži ostaje živ

Bolje  cuni popa u ruku, nego popadiju u dupe.:- Bolje lepim rečima  nešto se potraži nego li  svađom (ružnim rečima).

Budi dobar da ne budeš modar.:- Mirno dete ne dobija batine od roditelja.

– Bolje skrati jezik, da ti ga drugi ne skrate.:- Bolje ne pričaj ono što ne treba da ne bi bilo posledica. Mnogo ne pričaj loše  o  ljudima, da ne bude belaja.

Brza kučka slepi kučići koti.:- Ako se na brzinu nešto uradi loše se uradi. Sve što je brzo to je i kratkotrajno.

–  Besno ali vredno.:- Mlada snajka „ljute“ naravi.

–  Baba davala banku da se uvati u kolo, a dve banke da se pušti iz kolo.:- Kada se uhvatite u narodno kole nesme da se pušta dok se ne završi igra.

–  Blaii  ko ovca. :- Ništa ne razume, priglup

Bolni boluju, a crveni putuju.:- Bolestan se leči i duže živi, a „crveni“ naprasno umire.

–  Bog na nebu kum na zemlju.:- Poštovanje prema kumu.

– Bog pa kum.:- Kum je svetac u životu odmah posle Boga.

–  Bir, bir pa u vir.:- Ako se  bira , uvek se  na seoskom putu zagazi nogom u  rupčagu punom vode  (vir).

……………………………………………………………………………………………..

………………………………………………………………………………………….

(Iz rukopisa: PEČALNIK ( Zavičajne priče, legende, predanja, izreke, kletve, zdravice i zagonetke –OTRGUNUTO OD ZABIRAVA, 2012.g. Vlasotince, Autor: Miroslav B Mladenović Mirac)

 

           

                                          * * *

 

 

 

ŽENSKE KLETVE                                    

 

     191.

     Selo Predanča(Dejan):

–  Dabogda u alene čerge te odneli.

– Dabogda sve u zamet noć’s ti ovce se izdule.

– Dabogda te nigde nemalo.

– Dabogda nogu slomil.

– Dabogda se nik’d dom ne vrnul.

– Dabogda ti sve po kuću pomrlo.

-Dabogda roda ne imal.

– Dabogda se noć’s u krevet izvrnul.

-Dabogda nikog neimal pa se po selo majal.

– Dabogda mušku decu ne imal.

-Dabogda  te grum udaril .

– Dabogda ti se sem zatrlo.

– Dabogda ti u njivu ništa ne rodilo.

– Dabogda ti ruke otpale.

-Dabogda se po svet majal.

– Dabogda se izbečil.

– Dabogda oćaravel pa belo videlo nik’d ne videl.

– Dabogda ti sekira obe noge otcekla.

–  Dabogda padal iz krušku pa se nik’d ne dignul.

– Dabogda nik’d ti u kuću ne zaigralo i ne zapevalo.

– Pijavica gu izela.

– Dabogda se nevrnul.

– Dabogda se izvrnul.

– Dabogda odma crknul.

– Tresak te utepal.

-Zemlja te  crna izela.

– Dabogda te zmija ujela pa crkla ovčice,

– Dabogda se izvrnula pa doma ne otišla,

– Dabogda te kurjak pojel,

– Dabogda te vandžir uvatil i nik’d se u zamet nevrnula….

– Dabogda si noge skršlila.

–  Dabogda ne pošla.

–  Dabogda se zadavil.

– Dabogda mu se ruke usušile.

–  Dabogda mu kuća opustela.

–  Dabogda nik’d videlo ne videl.

– Dabogda se razbolel.

–  Dabogda nik’d dobro ne videl.

……………………………………………………………………………………………………………………………,,……………………………………………………………………………………………………………………………….

 

Iz rukopisa: PEČALNIK ( Zavičajne priče, legende, predanja, izreke, kletve, zdravice i zagonetke –OTRGUNUTO OD ZABIRAVA, 2012.g. Vlasotince, Autor: Miroslav B Mladenović Mirac)

 

                                          * * *

 

 206.

13. ZDRAVICA(Gostinska):

 

-„Oj  rakijo rako

Ja te volim jako

Ajde rako

Meni u gušu

Oj rakijo rako

Ja ću tebe u rnje

A ti mene u trnje.“

Iz rukopisa: PEČALNIK ( Zavičajne priče, legende, predanja, izreke, kletve, zdravice i zagonetke –OTRGUNUTO OD ZABIRAVA, 2012.g. Vlasotince, Autor: Miroslav B Mladenović Mirac)

 

   

 

                                       * * *

 

     94.

 ŠATROVAČKIM JEZIKOM VIŠE NEMA KO DA PRIČA

Šatrovački jezik bio je zvanični jezik komuniciranja među ovčara, nadničara, ciglara-crepara, dunđera-zidara, pintera: po brdsko planinskom području  u vlasotinačkom kraju-Gornjeg Povlasinja.

 

Pedesetih godina prošloga veka sam i sam kao dete u planini učio da se njime služim, dok sam čuvao stoku u selo Predanča-da govorim tim jezikom.

 

Varijante su bile različite-neki su izgovarali reči tako što prvo izgovore drugu polovinu pa onda prvu polovinu reči u povezanom smislu izgovora.

 

Na primer, moje ime izgovaralo se Ko-mir(Mirko) Nović-Mlad(Mladenović).

Slično se izgovaralo ovim jezikom i u Zapadnoj makedoniji(selo Crešnjevo, Makedonski Brod-Porečje)-jer je i moja suprug.

 

Kao makedonka iz tog sela se služila šatrovačkim jezikom.

 

Ovim jezikom dobro je govrila i moja snajka Zorica (devojačko Zlatković-mahala Čuka selo Zlatićevo-G.Dejan), rođena 1934. godine.

 

Dobro se sećam da u moje vreme detinjatva sve devojčice i devojke ovačrice su govorile drugačijim šatrovačkim jezikom-od svakodnevnog govora na našem dijalektu.

 

One su pre svakog sloga dodavale slog-„ci“. Tako su moje ime izgovarale ovako: „Ci-Mi-cirko(Mirko), Ci-Mla-ci-no-ci-vić(Mladenović).

 

Od mojih učenika šestog razreda škole sela Šišava-Lomnica, opština Vlasotince-sakupio sam zbirku šatrovačkih reči.

 

Interesanttno je da su njihove majke, koje imajo po 35 godina, dobro se služe šatrovačkim jezikom, kao i njihova deca u komuniciranju, jer su im roditelji pečalbari.

 

Njihov govor, a to je bio govor njihovih očeva, dedova-zidara, ciglara, pečalbara, ovčara; kojim su oni govorili da bi se sigurnije sproazumevali u stranom svetu.

 

Oni su razgovarali tako što posle svakog sloga dodavali slovo „P“ i samoglasnik kojim se završava predhodni slog.

 

Na primer moje ime i prezime se tim načinom izgovaralo: „Mi-pi-rko-po(Mirko), Mla-pa-de-pe-no-po-vi-pić(Mladenović).

 

Evo još nekoliko reči iskazane šatrovačkim jezikom u selo Lomnica: Mi-pi-la-pan(Milan), Mipilopoš(Miloš), Mipiroposlapav(Miroslav), Stopolipicapa(Stolica), Zepemljapa(zemlja). Nepebopo(Nebo)…

 

Ipak zabeleženi su ostaci dva tipa  majstorskih tajnih jezika  zidara iz  Gornjeg Povlasinja, koje sam čuo od  majstor Jordana  Stojanovića(1926.g)iz sela Predanča .

Jedan se zasniva na izmeni oblika reči premeštanjem i umetanjem slogova (ujstormanje = majstor, ujmidanje = daj mi, ulterkamanje = malterka, itd.), dok drugi pripada tipu tajnih jezika koji imaju poseban leksički fond (Lasa binja, ete ga midža = Tišina, eto gazde).

 

Danas se ovih govora retko ko seća, a još manje i govor. Ovčara i govedara gotovo da više i nema, a ciglari-zidari, pečalbari, koji su na taj način komunicirali umeđu sebe  u nepoznatom svetu-skrivali su svoje intimne razgovore ili se dogovarali o poslu a da gazde to ne čuju i nerazumeju.

 

Danas svega toga i nema-sve manje ima razloga da se sačuvaju tajne među nekada govedara, ovčara i pečalbara u tuđini.

 

Ostaje da je ovo jedno neistraženo polje koje zaslužuje dublje proučljvanje  šatrovačkog jezika u ovom kraju.

 

Iz rukopisa: PEČALNIK ( Zavičajne priče, legende, predanja, izreke, kletve, zdravice i zagonetke –OTRGUNUTO OD ZABIRAVA, 2012.g. Vlasotince, Autor: Miroslav B Mladenović Mirac)

 

 

* * *

PREDANČARSKE ŽENE

Ej, kude si je onoj vreme,

Da se malko podsetimo

Što je sve bilo

Sas predančarske žene.

U priču su ušle odamna.

Da si pojdemo redom-

U malu Pi bile dve Mare:

‘Edna bila miradžika,

A druga meraklika.

Obe malecke i vredne.

Al’, za merak stvorene.

Edna, dok beše pomlada,

Zbirala od bube med,

A druga ga lizala,

Po livade i padine.

Pusta mladinja i ubavinja.

Muževima pamet vrtele.

Bila Simka, Zora i Cana.

Po livade i šumarci,

Po gradine i padine,

Pojale i tuđo plevile.

Torbu i dršu punile.

Bila Najda i vesela Sinka,

Što uz bure i kondir

Čaše sas rakiju praznile.

Bile snajke, strinke i majke,

Što su letile  i ovce čuvale.

Kosom livade kosile,

Seno zbirale, stogove denule.

U prolet orale i sadile,

Kopale, žele i vrle,

A zimi uz razboj tkale.

Ramnište i Međak posebna priča:

Kruna, Olga i leposja,

Pa zagorka i Slavica,

Mirna Marica i verica.

U Vrljak bila opaka bitka,
Krvave glave i otimačine

Oko podebelbe Kakavca i Vodunke.

Moral je da prooradi

I pendrek milicajca Nedeljka,

Da gi malko smiri,

Da sae ne tepu za međe,

I otkjos sena u livadi.

Na Preslap rada Partijka

Uvek bila po sastanci,

Sas Jovana Komunistu.

Da selssku politiku razbistru,

Takoj je bilo leti,

K’d su muževi u pečalbu,

Uvek neka svađa i tepanje,

Ni Nedeljkovo tepanje,

Neje pomoglo,

Da se po selo ne grmi.

Svađalo se i u jesen.

Tepalo, pilo i kralo.

Otimali tuđi muževi.

U dolinu Rada udovica,

I kruna, njena drugarica.

A tuj je i savetka Čadarovka,

Kitku neje skidala.

Kad je gradinu posipuvala,

Sas ovce bila, il na sabor.

Dok je Jovana bengedisala,

I sas žene se zbog njega tepala.

Sve su birale pilajke,

Pa su mlogi pomladi

Ostajali neženje i razvedeni.

U Ivje sve mirne žene bile,

Al’ krišom po braništa,

U livade i  zelena žita,

Leti varale muževi,

Dok su bili u pečalbu.

Vrućo, mlado, pusta planina.

Vazduh, voda i ubavilo.

Bile i postare žene:

Ruža, pejka, Vaska, Ljuba,

Šro su priče pričale,

Kakoj su muževi varale,

Po vodenice i valjavice,

Po vašari i livade,

Sas dukati i ogrlice;

Kakoj su silom mudavane,

Zbog rabotu i njive,

Nek’d zbog sirotinju,

Za mladu decu udavane.

Takoj je bilo i u Ivje-

Vasku za Dragutina udali.

Od sedenjku ga u skut nosila,

Ko dete uspavano u krevet.

Sas tupan i gajde

Se igralo i provodilo.

A imale gi i verne,

Što se čuvale

Da budu čedne,

I sas bosiljak na uvo

Muža iz pečalbu,

U zavreloj krvi

Stalno sanjale i čekale.

Da si ga dočeku,

K’o što se uljudno čeka

I dočeka domaćin u kuću.

Takoj su i mlade i stare

Predančarske žene,

I onakve i ovakve,

Po neobičnosti života

Ostale u priči i pesmi.

 

  28.septembar 2006.godine

(str. 84. iz Zbirke pesama na dijalektu: PLANINSKA ORATA, Autor: Miroslav Mladenović Mirac, Vlasotince, 2008.godine)

 

                                * * *

 

KAKO SAM SAKUPLJO NARODNE UMOTVOREVINE

Još kao dete, dok sam sa dedom iz majkine familije, čuvao krave  u planini, pedeset i neke godine 20. veka, počeo sam da u svojoj glavi unosim  misli  za velika istoriska dela mnogih junaka hajduka, koji su se borili za nacionalnu slobodu u ovom kraju-od petovekovnog turskoga ropstva.

Junačke pesme su bile prvi moj učitelj da zavolim da se interesujem za prošlost moga rodnoga kraja. Taj deda Toza je bio učesnik balkanskog rata protivu turaka, a i bio učesnik ostalih ratova toga vremena, da bi potom prvi svetski rat završio kao isrpljeni borac srpske vojske, poslat na oporavak u Francuskoj.

Odmah potom kao učenik iz rodnog planinsakog zaseoka Predanča sela Gornji Dejan, opština Vlasotince , dosta naučio od svog učitelja u susedno selo Zlatićevo-gde sam pohađao četvororazrednu osnovnu školu, udaljenu od našeg planinskog visa četiri do pet kilometara u jednom pravcu.

Svi iz moje generacije ovog dela vlasotinačkoga kraja u planinskom delu Gornjeg Povlasinja, smo „upijali“ sve što je bilo vezano za hajdučki i kosovski ciklus narodnih pesama.

Znali smo napamet hajdučke pesme o Malom Radojici, Starom Vujadinu i o kosovskim junacima, a i o junaštvu  Kraljevića Marka, Crnog Đorđa Petrovića u ratu protivu turaka. U tom vremenu smo bili  malo zadojeni i drugim junacima za nacionalno oslobođenje.

Kasnije kada smo pošli na dalje školovanje, počev od osmoletke u selo Svođe-deset kilometara pešačenja kroz planinsko bespuće bukovih šuma u jednom pravcu, pa preko srednje poljoprivredne škole i studiranja-prihvatili smo partizanaske junake kao  idole socojalističke revolucije.

Posle završetka školovanja, sedamdesete godine dvadesetog veka, započeo sam svoj radni vek u novoformiranoj osmogodišnjoj školi u selo Tegošnica-gde smo u početku radili pod šatorima, u seoskoj bojadžiskoj radnji,a u kafani držali svoje dnevnike, pod najgorim uslovima života i rada, bez struje i potpuno odsečenog u svemu od sveta. Uzeo sam učešće  u izradnji nove škole.

Kao mlad prosvetni radnik-nastavnik matematike, obilazio sam seoska naselja i vodio razgovore sa starim soluncima i učesnicima drugih ratova, potom beležio olovkom svuda gde sam stigao. Počeo sam da se interesujem za prošlost svoga kraja.

Nažalost u tom vremenu nisu bili povoljni uslovi za istraživanje prošlosti, morao si biti pod „kontrolom vlasti“.

Od učenika sam sakupljao stari novac, koga sam kasnije odneo u Bački Maglić(mali deo poseedujem) i poklonio jednom zemljaku numizmatičaru Markoviću, rodom iz našega kraja. Jedino sam sačuvao prstenje iz 16 veka kroz koji su se na premlaz „promuzuvale“ ovce-u vremenu đurđevdanskih običaja šestoga maja.

Posle služenja vojnog roka prelazim sa radom u osmogodišnjoj školi u selo Kruševica 1973.godine i tu nastavljam sa velikim interesovanjem u čitavom kraju Gornjeg Povlasinja da sakupljam narodne umotvorevine, poreklo nasenjavanja stanovništva, istoriografiju i sve što je vezano za običaje i život moga naorda u prošlosti.

Sva usmena kazivanja sam beležio i fotografskim aparatom smene osam zapsivao kao trag vremena života na selo.

Beležio sam sa svojim učenicima sve:obrede , sve vrste starih obrednih i izvornih pesama, zagonetke, nardone izreke, verovanja, priče i legenede o nastanku sela i naseljavanja, kazivanje svih ratnika iz svih ratova.

Često sam beležio i na list džaka hartije pred seoskom prodavnicom i na magnetofonskoj traci, ali pre toga i sam učio da otpevam neke stare pesme uz kazan pečenja rakije.

Dešavalo se dok sam čekao autobus na autobuskoj stanici u Vlasotincu za planinu-nailazio sam na mnoge ljude koji su mi pričali razne umotvorevine, a ja ih beležio  i na hartiji od  pakle cigareta koju sam nailazio na stanici.

Najviše su mi pomagali u beleženju umotvorevina moj sin, moji učenici i stari solunci ratnici-svoga rodnoga kraja, kao i moji roditelji u planini.

Dobro se sećam davne 1975.godine sam morao da odnesem ceo balon rakije soluncima i ratnicima iz Drugog svetskogv rata-deda Vladimiru Iliću i Neši Petkoviću u moje rodnom planinasko mesto Predanča, kako bi dva dana i dve noći mogao da beležim sve o  onom što su jedino pod „gasom“ rakije mogli ili smeli da pričaju. Ta kazivanja ostaće kao dragocen Materijal-etnografsko istriografska građa za buduća pokolenja.

Naravno da je to bio mukotrpan rad. Sa mnogim neugodnostima života, pa i progona zbog uverenja i mojih interesovanja za prošlost, platilo sam i  veliku cenu moga i života moje porodice.

Čak su me i „partiski kažnjavali“(a i na poslu dobio OPOMENU) što sam pustio seoskog popa da igra fudbal u seoskom klubu sela Kruševica. Nekako se ostalo živo.

Svoja istraživanja posle svih doživljenih trauma i borbe za goli život-nastavio da radim na prikupljanju narodnih umotvorevina i zabeležim deo svoga dijalekta, običaja i života jednoga vremena na selo-koje potpuno nestaje  na početku 21. veka.

Moji  najbolji  saradnici  su bili i ostali moji učenici-sve od 1970 godine preko osmogodišnjih škola u selima:Tegošnica, Svođe, Kruševica-pa sve do ove 2008. godine u selo Šišava-Lomnica u vlasotinačkom kraju.

Danas ni na početku 21. veka još nema potpunog razumevanja za moj istraživački rad  u etnologiji i istoriografiji, ali će zato nekada u drugom vremenu da to koriste drugi koji neće biti opterećeni nikakvim ideologijama života.

12.februar  2008. godine Vlasotince Miroslav Mladenović lokalni  etnolog                                                                                                                                       

 

 

 

 

 

* * *

 

      Toponimi (Nazivi mesta):

Vranski rid-livada, bukova šuma

Vranska livada-livada

Šavar-gradina, izvor, njiva

Lisičak-šuma,

Podorište-njiva,

Žiro-livada,

Garine-šuma,

Vučina-livada,

Šopa-izvor, livada

Belutak– njiva, livada, bukova šuma,

Kruškar– mesto divljih krušaka,

Senoorište-livada, njiva

Pažar-bukova šuma, gradina, izvor.

“Reka”-mesto pored reke Bistrice, vodenice, valjavica, kuće, njiva, bukova šuma,

Bučje-mesto sa bukovom šumom, izvor, livada,

Podvada-livada, njiva,

Pataševica-hrastova šuma, pašnjak,

Kuževački kladanac-izvor

Ajdučka padina-bukova šuma, pašnjak,

Ajdučki kladanac-izvor,

Nešćevo gumno-mesto po hajduk Neši, livada, njiva, voćnjak, izvor

Čukar-pašnjak, livada, njiva, izvor,

“Lice”-bukova šuma, trnjak, pašnjak, kupinjak,

Petkovica-njiva, livada,

Petkanin rid-groblje, njiva, pašnjak,

Petkanina njiva-njiva,

Stanina bara-mesto izvora(bara) gde je Stana Gavrila “kvasila” grsnice, bukova šuma, pašnjak, njiva,

Brištova garina– njiva, livada, bukova šuma,

Gracka-rečica,

Preod-pašnjak pored rečice gracke(s druge strane)

Đorčev rid (mali i veliki)-pašnjak, njiva, livada, šuma, voćnjak

“Dolina”-njiva, livada, voćnjak, gradina, naselje,

Rudine-njiva, paratnjak, bukova šuma, zaravan, razoren pašnjak,

Markova bara-izvor, pašnjak, bukova šuma,paratnjak,

Đurkin Dol-hrastova šumna, pašnjak, udolina,

Vrljak-strmina, livada, njiva, bukova šuma, trnjak, vonjak,

Grsnice-mesto zasađeno konopljem(grsnice-konoplje), livada,

Gumno-mesto gde se odvijala vrša  strmnog žita  kravama i konjima,

Del-zaravan, livada, njiva, vonjak,

Padina-livada, voćnjak, njiva,

Prelom-pašnjak, bukova šuma,

Malornica-pašnjak, livada, šuma, njiva,

Crnonica-livada, njiva, bukova šuma, kupinjak,

Kopotina-njiva, bukova šuma, pašnjak, papratnjak, kupinjak,

Lom-bukova šuma, lipova šuma, gabrova šuma, livada, njiva, voćnjak, kupinjak, pašnjak,

Zemničište-pašnjak, paratnjak, kupinjak, trnjak, hrastova i bukova šuma, ostaci šljake “topljenja rude” gvožđa na  rečici  Gracka,

Kokolača-kruškar sa kruškama, livada, njiva, raznolika šuma,

Smrdan-njiva, livada, voćnjak, paratnjak, trnjak, pašnjak, paratnjak,

Rovine-udoline, ostatak rudarenja-kopanja rude, jalovina, pašnjak, sitna bukova šuma, pašnjak,

Sredorid-pašnjak, njiva,

Miloševo-njiva, livada, pašnjak, izvor, voćnjak,

Dragojčevica-bukova šuma, livada, njiva,

Šljivar-voćnjak,

Duvke-njiva, gradina, šuma,

Jastrebac-šuma,

DZukar-njiva, livada,

Podpreod-pašnjak, šuma

Ž(DŽ)arkova čuka-trnjak, pašnjak, njiva, šuma,

Plandište (Kozilište)-mesto ispod velike bukve pored izvora ili rečice  gde ovce(koze) u toku vrućine “planduju”, šuma, paratnjak, izvor,

Ćumurište-mesto gde je pravljen ćumur od bukovine,

Štetina-zaravn na kome je pravljen ćumur od bukovog drveta,

Kućište-mesto stare kuće,

Lozje-mesto gde je nekada biuo stari vinograd,

Dl’g’čki rid-bukova šuma, pašnjak,

Trševina- pašnjak, branište, „otršena“ šuma

Golema njiva– njiva

Trnjak-mesto pokriveno trnjem:šipak, glog, ostalo šipražje

Međak-mesto omeđeno livadama i voćnjacima i njivama

Preslap-njive, livade, voćnjak

Kozjelega-pašnjak, hrastova šuma

 

* * *

 

Porekla prezimena po rodovima mahala:

BAGROVIT, IVJE, RAVNIŠTE(DOLINA), “PI”,

MEĐAK(PRESLAP):

 

                             * * *

 

 

 

 

PORODIČNO STABLO MIROSLAVA MLADENOVIĆA:

 

Predanča:-familija(rodoslov) po majci:

 

Marica devojačko Stojanović se udala za Blagoju Mladenović i uzela njegovo prezime Mladenović. Blagoja se iz male Ramnište prizetio u malu Pi mahale Predanča sela Gornji Dejan.

 

Rođena je 1925.godine od oca Damnjana i Ljube (Jovanović) Stojanović. Njen otac Damnjan je poreklom iz sela Javorje,a majka Ljuba iz mahale Predanča,a obadvojica su rođena 1903.godine.

 

Damnjan je poginuo nesretnim slučajem od bukve, dok su sekli bukvu sekirom u mesto Stanina Bara u Predanču sa   Tihomirom Mladenovićem-dok je pomerao vola dok je bukva padala 1940.godine.

 

Pošto je Damnjan, njegov brat Svetozar i sestre Desimirka i Milunka-sa majkom Milanom ostali bez glave domaćinstva-njihovog oca Mike, koji je poginuo u ratovima protivu turaka, onda se Svetozar prizetio kod Pejke Arsine ćerke iz familije Mladenović u mahali Pi.

 

Naravno zbog siromaštva su živeli u kolibi u mahali Bečinica sa leve strane reke Bistice, koja je pripadala selu Javorje, ali bila veoma blizu do Predanče.

 

Stare zidine kolibe-potom i kuće dugo su stajale u delu Bečinica (selo Javorje) pored bukove šume planinskog proplanka. Baba Milana je rodom iz sela Dobro Polje(mahala Bobino).

 

Imala je sestre:Stojanu udatu  u Veličkovićima u Dobro Polje(unuk Toma živi u Vlasotince i bio direktor zemljordaničke zadruge u drugoj polovini 20.veka u  socijalističkoj Jugoslaviji-živi do igrališta) i Siku    udata u Kozilo- -sin Blagoje  -sinovi:Đole(bio klanetaš)-žive u Vlasotince pored igrališta FK“Vlasina“(Rosulja) i Momir. Brat Dragutin je živeo u Dobro Polje.

 

U selo Javorje poznat je rodoslov Stojanović:-braća Mika i Jovan. Jovanovi sinovi: Borivoje, Mirko, Boža(odselio se). Borivojini sinovi:Sava (Vlasotince), Miroslav(Velika Plana), tri  ćerke: Slovka(udata za Svetomira u Javorje), Stana udata u selo Jakovljevo, a treće se nesećam gde je udata.Mirkovi sinovi:- jedan živi  u Staro Selo kod velike Plane, a drugi u Bački Maglić- ćerke: desanka(udata za Sretka Petrović-Predanča-žive u Bački Maglić) ,Milica je bila udata u Predanču u porodici Ilić-Mladenović(odseljeni u Vlasotince).

 

Simka-Dragoljub, Rusanda-udata u Brezovicu i odseljeni bili u Banat(vratili se u Vlasotince), Milica(udata ua Luku Ilića Predanča), Boža-odseljen u Belu Crkvu.

 

Svetozar i Damnjan Stojanović su tako se naselili u malu „Pi u Predanču da žive, kada se Toza prizetio  kod Arse za Pejku-koja se predhodno udavala u selo Crnatovo i za Dobrosava valjača „krpuza“ u Ivje-reku Bistricu u Predanču.

 

Tada se baba Milana preudala za nekokog Stamenka u Džakmanove-Borinog Dola(sin živi u Ćićevac) i odvela sa sobom ćerku Milunku), dok je druga ćerka  Desimirka  ostala u Predanču sa braćom Tozom i Damnjanom, da bi se potom udala za Radivoju Petrovića-Grginci u Gornji Dejan.

 

Milunka se udala u Džakmonove-Borin Dol-za Teodosiju (dva sina se odselila u selo Boljare u drugoj polivini  20.veka-a jedna ćerka Stojana  se udala u Borin Dol).

 

Sinovi Desimirke:Laza i Stojan(harmonikaš) odselili se u Kragujevac, dok je Vukadin ostao da živi u Gornji Dejan. Stojan ima. Sina Zorana i ćerke:Lepku(koju je posinio Vukadin) i Gordanu udala se za Ratka  Ignjatovića u Sovčinu-odseljeni u Aranđelovac), da bi Vukadin (žena Slavica iz roda Ilići-Kuskinci) potom dobio sina Ivana(koji se prezivaju Stojanović), koji se odselio mu Vlasotince i postao profesor matematike.

 

Toza nije imao dece sa Pejkom pa je od njenih sestara u  Đorđine(usvojio Vlajka Stankovića-sin Jovan, ćerke Gordana i još jedna, koje su sa majkom  Zorkom-koja je bila od Petrovići iz Predanču,otišle u selo Šišava-preudala se njihova majka, jer je Vlajko ubijen od strane Bugara priliko internacije u Bugarskoj u drugom svestkom ratu-negde blizu sela Bonjince, kada su  bili internirani iz rudnika Mačkatica, a Vlajka i još jednog su streljali samo što nisu hteli da sa glave bace srpsku „šajkaču“ i stave bugarsku kapu) i u Mankićevo-Ramni Del iz porodice Mitića-Vlastimira.

 

Jovan se oženio Zoricom iz Čuke-Zlatićeva i imaju sina Dragišu(živi u Vlasotince-oženio Dragicu Stojčić iz G-Dejan-imaju sinove:Bobana i Vladicu). Vlastimir(1934.g) Mitić oženio se  Stanom Đorđević(iz Krpuzovci-Marjanova familija:ćerka Milutina-braća Ratko, Toza i Luka  žive u Bački Maglić,  a sestra Verica udata u Brezovicu)-imaju sina:Slavoljuba i Slobodana Koji žive u Vlasotince.

 

 

Toza je bio učesnik balkasnkog(1912.g) rata protivu turaka , kao i prvog svestkog rata – bio je na oporavak u Francuskoj u vremenu prvog svestkog rata(1915-1918.g). Damnjan Stojanović, Tozin brat je rođen 1900.godine, bio je veoma dobar majstor-dunđer(zidar), a u to vreme i pismen čovek.

 

Prema pričanju njegove ćerke Marice(rođena 1925.g) imao je mnogo knjiga koje je čitao, a neke su spalili bugari.

 

 Za kapu oraha je naučio Vojislava Ilića_Mladenović(rođenog 1912.g)  da piše i čita. Sam je napravio kuću čakmaru u „Pi“. Sa podrumom, „kućom“, sobom, plemljnjom i pomoćnom zgradom sa trlom i štalom za stoku.

 

 

 Brat Toza mu je dao jedan deo imovine od „prizetovalja“. Oženio se Ljubom  Jovanović-đerke Milana Jovanović-Petrović od Spasinci(Međak) iz Predanču(poginuo u ratovima sa turcima) i Milje(koja je bila rodom iz mahale Čuka-Zlatićevo od familije Ilić-jedni žive u Bojnik jedni u Vlasotince).Miljina braća:Milutin, Milivoje(u Čuku), sestra jedean udata u Podrimce kod Leskovca, a Milka u Soko Banju-zaBrankovog sina Dragutina(Mladenovići), jedna sestra udata u Zlatićevo za Kristu Aleksića(sin Stanomir Aleksić bio opštinski poštar posle drugog svetskog rata sve do pred kraj 20.veka).

 

 

Milan i Milja su iali:sina Lazara(1912.g) i Dimitriju)žena Savka sestra Kriste Stojanović  iz Dolinu-Predanča, ćerke Ljubu(udata za Damnjana Stojanovića), Kevu(nije se udavala( i Danicu (udata u Ramni Del-jedan sin  po nadimku „major“(oženio se Slavicom Voje Stančića iz Predanču-imaju dva deteta)-živi u Ramni Del  a Andreja se odselio u Boljare-đerka udata u selo Sredor).

 

Dimitrije(oženio se Savkom-Kristina sestra iz Dolinu-Čadarovci Predanča) je ubijen nesrećnim slučajem u drugom svetskom ratu)-sinovi:Aca(živi u Kragujevcu-oženio se Radmilom ćerkom Trajka Andrejevića-spasinci) i Dušan(oženio se Slavicom Andrejević iz Ravnog Dela)-sin Žika(živi u Vlasotince), Blagoje(umro kao momak)i ćerka Mara(udata u Stojčići u Ramnu Goru-žive u Vlasotince). Lazar(oženjen Julkom)-sin Jovan(odseljeni u Beli manastir-Hrvatska, tamo  Lazar i Julka živeli preko 80.godina) i sestre:Ruža i Mira se udale u Natalince u Šumadiji.

 

Mikini  braća- su bila: Đorđe(žena Natalija iz Javorje) i Bogdan, Đorđini sinovi: Pavle, Todor, Sretko i ćerke:Zorka(udata za Vlajka Stankovića-preudala se u Šišavu),Ljubica(udata za Tomu Mladenovića Predanča), Jovanka(udata u Dejan), Kosara(udata za Milutina Đorđevića-Ramnište u Predanču), Jovanka u Dejan, Zorka u Predanču(za Vlajka Stankovića-prisvojen kod Pejke Arsine u „Pi“:Mladenović-Predanča, preudala se u Šišavu).

 

Pavlova-žena Rada  Stančići iz Ivje Predanča-(odselio se u Vlasotince-imao tri ćerke:Marija, Leposava, Vera) , Todorova-žena Rada iz Zimovište(Gornji Dejan)-(odselio ѕe u Vlasotince-sinovi:Jovan, Duško i Dragoljub) i Sretko(odselio se u Bački Maglić)-svi Petrovići. Bogdan(žena Milana): ćerke: Mileva(udata za Vojislava Ilića-Mladenović familija u Predanču) i Ruža u Ramni Del- sin:Krista(žena Roska-  Dragutinova sestra Stančića iz Ivje-Zlatanova ćerka, rođena 1903.g)-posinio Jovan Petrovića iz Džakmonove-Borin Dol(rođenog 1925.g-učesnika u partizanskom pokretu i mnogim radnim akcijama u socijalističkoj Jugoslaviji)-sinovi:Milivoje i Krista(učitelji)-žive u Vlasotince i Nišu i sestra Milica udata u Prisjan.

 

 

Kristin sin Boško(oženio se Leposjom ćerke Stojana  Stojanovića-Predanča) ima sina Duška (koji živi u Vlasotince) i ćerku Mirjanu(udata u Petkovići-Javorje, odseljeni u Veliku Planu). Duško je oženjen  njenom iz Crne Bare-imaju sina i ćerku.

 

 

Damnjan i Ljuba Stojanović su izrodili tri ćerke:Maricu(1925.g-udatu i prizetenu sa Blagojem Mladenovićem iz Predanče).Sin Miroslav Mladenović(rođen 1948.godine-nastavnik matematike-oženjen makedonkom Stojnom-Cacom Adamčeska-Jankuloski iz sela Crešnjevo(Starovci) opština Makedonski Brod  Zapadna Makedonija-od  oca Sekule i  majke Ruske-ima braću:Zore, Ile i Mire i sestre:Janu i Anđelinu)-sin Saša –farmaceutski fakultet završio(radi u vojnoj bolnici-napisao i roman „Rt dobre nade“ kao učesnik studentskog pokreta 1996-1997.godine), a ćerka

 

Nataša studira medecinski fakultet u Beogradu.

Ćerka Stojana rođena 1952.godine udata za Živka Icića u selo Sredor  Vlasotince-ima sinove:Icu i Bogeta, dok najmlađa ѕestra Dušanka se udala za Zorana Minjkovića u selo Borin Dol-odseljeni u selo Markovac kod Velike Plane-imaju sina Bobana i ćerku Maju(pedagog).

 

 

Srednja sestra Ikonija(udata u Crnu Baru za Dragoslava Milenkovića(oba umrli mladi-Ikonijna umrla 1975.godine)-deca ostala siročići:najstarija Ljubinka 1953.godište(udata u Crnu Baru za Peru Andrejevića-žive u Vlasotince), Dragoslav srednji(živi u Crnu Baru-oženjen Ratkom iz Crne Bare-deca:sin Dejan i ćerka  Danijela udata u Sredor-živi u Vlasotince) i Dragan najmlađi(živi u Crnu Baru-ima tri ćerke: Kristina, Aleksandra i Žaklina, oženjen Ljiljom iz Crne Bare) 1965.godište.

 

 

Najmlađa sestra Zorica(1934.god.) udala se za Vitomira Đorđevića(Ramnište-krpuzovci) Predanča ima ćerke:Lepka(udala se za Vlastu-Laleta Stoiljkovića u Donju Lomnicu(žive u Vlasotince).ima ćerke:Ivanu i Draganu –a ćerka Bojana(udatata za Branču Stankovića u Jakovljevu)-žive u Vlasotince-imaju sina Bobana i ćerku  Dušica.

 

* * *

 

 

 

 

 

PORODIČNO STABLO MIROSLAVA MLADENOVIĆA:

Predanča:-familija (rodoslov) po oca :

 

Rodoslov(familija) po ocu-Blagoje Mladenović-Njegova majka Julijana je rođena u Zimovištu(Gornji Dejan) 1881.godine, od oca Stanka(pa se familija i preziva Stanković), koji je poginuo u ratu  u borbi za oslobođe od turaka, a njena se majka  Marija preudala u Gornji Dejan za Ranđela(sinovi:Stevan i Radivoje(brat po majci-majka ga povela sa sobom)-oženjen Desimirkom tetkom Mare Stojanović(Mladenović)).

 

Stanko je živeo u kolibu u Čukar-preko reke  Bistrice-u podnožju planinskog visa Predanča  u bukovoj šumi. Njena sestra Keva se udala za Milorada „brkatog“-Ranđelova familija Petrović(familija Stojadina-Nikodije iz  Gornjeg Dejana).

 

Spasa je imao sinove:Stanka i Stanoja(koji se doselio u Predanču-potom se negde odselio-a druga „spasinska“ familija(od koje su se zasnovale kasnije familije Andrejević, Petrović, Jovanović)-je drugi rod koja se doselila iz sela Boljara u Zimovište, a ova „spasina“ familija je starosedelečka u Dejanu.Stanko je bio adžija-bogat.

 

 Živeo je u Dejanu- imao imanje  pored luke u Donjem Dejanu, hanove i ništa nije radio. Njegova žena baba Gmitra je tada bila čuvena vračarica, pa se familija Mladenović u mali „PI“ u Predanči često naziva i Gmitrinci-jer se na njihovom imanju zasnovala kasnije cela familija iz Gornjeg Dejana, koja je kupovala imanje od njega.

 

 Prema kazivalju deda VladimiraIlića-krpuza (19881.g) valjača i vodeničara iz Predanču-spasnici u Zimovište, Predanču i Zlatićevo su različite familije. Od Petra je Savina familija (ostao bez obe noge) a od Milena familija Stanković-Mirka i Vasiljka.

 

Petar-sin:Ranđel-sinovi:Sava i Žika u Zimovište, đerke:Darinka-udata u Đorđine(G.Dejan) za Milana(sinovi:Đura i Bogoljub), Mileva za Atanasa-Zlatićevo(otac Stane STanije Ilić-valjača iz Predanču-ćerka za Ljubu Ilića u Čuku(Zlatićevo).

 

Druga sestra Tamanija bila je udata za Svetislava u Gornji  Dejan- Milenkovići(sestra Julijana i  Tamanija,Mirka, Radivoje(posinjen u Petrović)  i Vasiljka Stanković  su braća iz mahale Zimovište). A muž joj bio Svetislav-sinovi:Josa, , Sanda, Simka, Zorica i Vukica ,Josa-sin Novica u Vlasotince, đerka Lepka(Levenove u Pumpalovi) Vlasotince, Bojana(Bučkarovi-Dragana Borivojin sin  Zimovište )Beograd.

 

Sanda:Radomir(Dejan-sin Goran u Vlasotince), Slavoljub (Kragujevac), Toma(Vlasotince), Luka(Ranđelovac), Dragica (Andrrejević Crna Bara-Vlasotince). Simka se udala u Birovci za Vitu Stojčića. Vukica(udata u Požerevac) živi u Austriju, Zorica(udata u Baru) i živi u Donji Dejan. Rođeni braća su:Sanda,  i Simka su od  iste majke Tamanije m -druga žena Svetislava Stana iz Jakovljeva  je rodila:  Josu, Vukicu i Zoricu.

 

 

Njihova braća  još bila :Vasiljko i Mirko,Radivoje (koga je privela sa sobom njihova majka Marija-kada je njihov otac Milen bio poginuo u ratu sa turcima u Gornji Dejan u Grginci-Petrovići, kada se preudala). Radivoje je kasnije postao ujak Blagoji Mladenović a Marici Mladenović teča (jer se oženio Marinom tetkom Desimirkom) i često je dolazio na slavu Sveti Đorđu devetog decembar u familiji Mladenović i pevao starinske pesme.

 

 

Mirkovi sinovi:

Dragoslav (Zimovište)  Gornji Dejan, Slavoljub (Beograd), Vukašin  (Zimovište) Gornji Dejan, ćerke: Leposava(udata u Suknarevo-Donji Dejan-odseljena u Smederevsku Palanku). Olga(rođena 1933.g) :udata u Gornji Dejan-za Luku Krstić(rođen 1936.g), sin Dragiša: Ljiljana udata u Stojčići za Dragana(žive u Vlasotince) , a ćerka  Snežana udata u Živkovci(Zlatićevo) za Boru Anđelkovića. Dobrica(udala se u selo Brezovica-živi u Vlasotince kod „Besko“-na ulazu Vlasotinca od Svođa).Vukašinov rodoslov: sin Dragan(živi u Manastirište), ćerka  Snežana (udata u Ravni Del-živi u Vlasotince). Dragoslovin rodoslov: sin Živorad, đerke (Marica(udata u Suknareve(Bara) Stankovi-Donji Dejan, odselila se u Vlasotince) i ćerka Slobodanka  udata u Bolžderci(Cvetković)-Kruševica.

 

 Vasiljkov rodoslov:

sinovi:Bora(umro u Zimovište), Tiha i Ljuba (odseljeni u Aranđelovac) i ćerka Nasta (udata u Gornji Dejan za Stanoju Ranđelovića-sin Zoran živi u Vlasotince, ćerka Lepka udata za Savu(iz Gracku-Crna Trava) kafedžiju-žive u Vlasotince).Borin(žena Jordanova sestra iz Predanču-veršule Stojana ćerka) rodoslov:sin Branko(Bajmok-Vojvodina),  ćerke: Marica(udata za Ljupču Mladenović-Igrište u Zlatićevo), Snežana(Pržonje), Bosanka(Gare), Mira(Ravna Gora).

 

                                        * * *

 

RODOSLOV FAMILIJE BLAGOJE MLADENOVIĆA:

 

Porodični rodoslov: Mladenović

Stara familija Mladenović potiče poreklom iz Gornjeg Dejana. Kuća im je bila kod male Pinkini(Miloševići:Miloš, Ljubomir, Voja-a u Predanču Lazara Jovanovića imanje u mesto Miloševo(Mali Đorčev rid) nosi naziv Miloševo-kupio ga od dejanaca Miloša iz Levenove), ispod groblja u Gornji Dejan.

 

U Gornji Dejan živeli:Milija(rođen 1775.godineu G.Dejan-Levenove), Ilija i Mladen.

 

Familija Mladenović se još i zove Đukinci-po baba Đuki, koja je imala sedam sinova:Stojan, Ilija, Milija,  Mladen,Stanija, Lepoje i Mihajil.

Baba Đuka je bila sestra Miljkova(Miljkovci) iz  Đorđine(Gornji Dejan). Miljinska familija se doselila iz Krivog Dela. 

 

Čukar se nalazi u podnožju Predanče, sa leve strane reke Bistrice, puta od mahale Zimovište prema Predanči-na zaravni, zaklonjenoj  bukovom šumom od vetrova, sa livadskim proplancima i planinskim izvorima postojale su kolibe-kuće ovčara, u kojima su jatakovali hajduci.

 

U Čukar se doselili sinovi Arsa i Stanoja iz Dejana(sinovi baba Đuke-Mladenovići).  Kupili su kuću od Ranđela iz Gornji Dejan . kolibe i gradine sa livadom Radivoje(baba Desimirkin muž) Ranđela očuha Radivoje- Stankova familija iz Zimovište- bile sve do sredinom 20.veka, a iznad njih su bile kolibe sa ovcama i govedama-familje Vasiljka i Mirka(Stankova familija iz Zimovište)-a bile su i gradine dejanske i savinske(od Stankovi).

 

Prema reci Bistrici su bile dejanske vodenice i gradine, koje su postojale do druge polovine 20.veka.

 

Posle su Arsa i Stanoja napravili kolibe i kupili imanje na mestu gde su postojale trle sa ovcama Stanka(Gmitrinci)- spasinskog(ali nije onaj spasinski iz familije Andrejević)-kažu da se kasnije odeslio negde. Tu su kasnije Arsa i Stanoja zasnovali familije-Ilići.

 

Naparvili su kuće čakmare-kovanice, potom je brat Toze(prizeđen za pejku Arsinu) napravio kovanicu kuću i u njoj se kasnije prizetio Blagoje Mladenović(oženivši se Mraicom Stojanović-đerkom damnjana i Ljube).

 

Stanojini sinovi  su napravili nove kuće i podelile se:Milan(napravio čakmaru), Vojislav zidanicu kuću na „Ge“ od cigala, Tihomir zidanicu-a potom i sin Svetozar Milana napravio je zidanicu kuću od pečenih cigala na mesto kuće Branka Stojanovoga koji se odselio u Soko Banju.

 

Tako su pred drugi svetski rat(pre 1945 i posle toga) Svetozar i Vojislav Ilić-kao i Svetozar Stojanović (Arsin zet) imali crepane u mesto zvano Nešćevo gumno prema potoku Gracka,  u podnožju Bukove Glave.

 

Stojanova žena se zvala Ilinka iz Gare. Stojan se prvi doselio u Ramnište-gde je na zaravni u Predanču kuća Tomislava Mladenovića-tu je sada Ćirina livada, a bila je njiva.

 

Tu je napravio kolibu i čuvao ovce. Kaže deda Vladimir valjač(19881.g) da je u njegovoj kolibi se sakupljala hrana za hajduke koji su jatakovali u kolibama Nešćevog Gumna, Čukaru i Kozilskoj i Javorskoj Čuki. Deda Stojanovu kolibu pammti baba Julijana(1900.g rođena)-pričala sinu Blagoji(1920.g)  da je bila na Ramnište, pa je pojatu, Ramnište, Padinu, Pi, Dolinu(livade i njive)-otkupili Gavril i Stanoja i Arsa(to je imanje Damnjana Stojanovića-brata Toze prizetenog kod Arse).

 

Posle toga njegov sin Branko je napravio kuću u malu „Pi“ Gmitrinci (baba-đukinci).Brankovi sinovi: Dragutin, Milutin, Milija, Milorad.

 

Milutinovi sinovi: Dragiša i Ljubiša.Milijini sinovi:Nikola, Vitomir i Bogosav. Miloradovi sinovi: Ljubiša, Dragutin-jedan umro. Svi žive u Soko Banju, jer se Branko sa sinovima odselio 1925.godine u Soko Banju-na mesto zvano Podina. Branko je živeo 115.godina.

 

 Stanija se prizetio u Popazikinci(Jakovljevo). Lepoje je bio  sreski pandur u Vlasotince, a njegova familija drži dućan kod Mihajla Ramnodelca(današnja Lenkina  radnja za bižinteriju i dugmad). Stojanov sin  Branko se odselio u Soko Banju.

 

 U Predanču su ostala dva brata:Ilija i Milija. Ilijini sinovi su bili:Cvetko, Arsa, Mladen i Stanoja. Arsa  nije imao sinove (imao tri ćerke)- pa je prizetio Svetozara(živeo 64.godina-učesnik balkanskog rata i prvog svestkog rata 1912-1918.g Stojanovića iz Javorja) a ovaj priveo brata Damnjana, sestre  DesimirkuMilunku,  i majku Milanu-koja se preudala u Džakmonove-Borin Dol i sa sobom odvela i ćerku Milunku).

 

Deda Toza Pejkin(Arsin zet) pričao da su imovinu pored luke reke Vlasine u Donjem Dejanu prodali-livade i šive, familiji Stojčićima-Birovcima, što znači da je familija Mladenović veoma stara familija koja s prvo naselila kao ovčarska pored reke Vlasine, potom kasnije u Gornji Dejan, pa onda u mahalu Predanču.

 

 Stanojina žena zvala se Pejka.Stanojini sinovi  su bili:Milan(učesnik balkasnog i prvog svetskog rata 1912-1918.g), Tihomir i Vojislav(učesnici u drugom svetskom  ratu u partizanima 1944.g u borbi za oslobođenje od bugara i nemaca)i ćerke:Danicu(udata u Đorđine u krpuzovci za Svetislava-Đorđevići), Julka(udata u Đorđine) i Ruža(udata  za Milorada Ćorđevića- krpuzovci u Predanču).Vojislovina žena Mileva je od spasinci(Kristina sestra-Petrović) iz Predanču, a Tihomirova žena je Desanka-sestra Trajka i Božidara Andrejevića.

 

 Milanova žena je bila Keva-koja je bila alkoholičar. Milanovi sinovi:Svetozar i Mihajlo(učesnici NOB-a 1944.g) i ćerke: Radmilu(udatu za Dragomira Petrovića-Grginci u G.Dejan) i Nikoliju(udatu u Pavlovići u G.Dejan(odseljeni u Velikoj Plani).  Vojislav je bio građevinski poslovođa  na ciglanama, onda u „Besko“ Vlasotince.

 

Bio je pismen ćovek za to vreme među familijom. Vojislovini sinovi:Vladimir(majstor metalac-radio u fabrici „Miloš Dimanić“-na popravku i izradi ciglasrkih mašina-bio poznat širom bivše Jugoslavije)-žena Milica-ćerka Neše Petkovića iz Bagrovita-doseljeni iz Javorje) Luka(ciglar na ciglani u Vlasotince)-žena Milica-ćerka Mirka Stojanovića iz Javorje, imao sina:Miška i ćerku Branku-odseljeni u Vlasotince, ćerke Veru(udatu u Ramni Del) i drugu Simku udatu u Mankićevo(Ramni Del)-Stankovići(sin Bora učitelj).

 

Dikomir ima:sina Ljubomira, ćerke Slavicu(udatu za Nikolu Mladenovića u Bagrovit-Predanča-odseljeni u Vlasotince) i Jelku udatu u Brezovicu. Ljubomir(ciglar i zidar) je  oženjen Marom iz Čadarovci(Dolina-Kriste Stojanovića ćerka)-ima sina Novicu(koji je oženjen  Slađanom i ima sina Sašu(student)  i ćerku-žive u Vlasotince) i ćerku Slađanu udata u Jakovljevo(živi u Leskovcu).

 

Svetozar se oženio Simkom od Veličkovići iz selo Zlatićevo. Svetozar ima:sina Borka(poljoprivreni tehničar-radio kao  činovnik u kafani „Zemun“)i Tihomira(majstor KV zidar)-odseljeni u Vlasotince), ćerke:Maricu(udatu u Baru-Donji Dejan-Milanova familija-žive u Kragujevcu) i Nadu(udata u Kozilo-žive u Vlasotince).

 

 Borko se oženio Divnom-imaju sina Dragana i žive u Vlasotince, a i Tihomir je ožnjen i ima tri sina i živi u Vlasotince.Mihajlo-Mika se oženio Najdom od Zlatkovići iz mahale Čuka-Zlatićevo-radio kao magacioner u prodavnici u Gornji i Donji Dejan(tu se i odselio-a ima kuću i u Vlasotince sa bratom Tozom) i ćerke:Slovku i Milicu(udate) i sina Dragana(živi u Vlasotince).

 

Dragan je oženjen  dejankom(iz Krstići-D.Dejan) i ima sina . Svi iz rodoslova Ilije se prezivaju Ilić, sem Tihomira, koji je zadržao prezime roda:Mladenović-prema verovatno baba-Đukinog muža Mladena.

 

Arsa je imao tri ćerke-Milkana udata u Đorđine(Stankovići), druga Leposja  udata u Mankićevo-Ravni Del(Mitići), a treća Pejka-koja se udavala tri puta. Milkanini(Stankovići) sninovi u Đorđine: Milan, Cane(Ćićevac) i Vlajko. Milanovi sinovi: Đura i Bogoljub. Vlajkovi sinovi: Jovan(Predanča) i ćerka Nada(Šišava).

 

Leposini sinovi(Mankićevo-Ramni Del-Mitići):Tihomir, Cane, Vlastimir(Predanča) i Stevan-ćerka Slavica u Mankićevo. Jednom za Dobrosova valjača Ilića u Ivje(Predanča), drugi put u selo Crnatovo i treći put je „privela“(prizetila) Tozu Stojanovića iz Javorje.

 

Pošto nisu imali dece, onda su  usvojili Vlajka Stankovića(sina sestre udate u Đorđine) i Vlastu Mitića(sina sestre u Mankićevo). Vlajko se oženio Zorkom(iz Međak-Predanča od Petrovići). Nesrećno je izgubio život 1943.godine od strane bugara. Imali su sina Jovana i ćerku  Nadu-a Zorka se preudala u selo Šišava. Jovan(ciglar) Stanković se oženio Zoricom(od Zlatkovići-Čuka-Zlatićevo-sestra Najde za Miku Ilića).

 

Imaju sina Dragišu(oženjen Dragicom iz Stojčići iz G.Dejan)-sinovi:Boban(šumski tehničar-stolar) i Vladica(student građevine) i ćerku Mirjanu(udatu u Rajićevo-Jakovljevo). Jovan i Zorica žive u Predanču-a njihova deca sa porodicama žive u Vlasotince.

 

Vlasta Mitić se oženio Stanom(đerka Milutina Đorđevića-Predanča)-imaju sinove:Slavoljub i Slobodan. Slavoljub se oženio Srebrom iz selo Sredor-imaju sina Miloša i ćerku Tanju.

 

Svi žive u Vlasotince. Vlasta i Stana živeli su u Predanču. Slobodan je oženjen sa Vesnom iz sela Lopušlje- i ima  sina Ivana-žive u Vlasotince.

 

Familija Ilije: Arse i i Stanoje su naseljene u mali „Pi“ a  familije Milije su naseljene u mali „Ramnište“ mahale Predanča sela Gornji Dejan.

Deda Vladimir Ilić(1881.g) u zapisu u 1975 godini-pričao je:

„Kad se ženio Milija (Gavrilov otac) sa Stanijom iz Popazikinci(Jakovljevo), onda se na svadbi sviralo samo u duduk-svirajku-a išlo se u svatovima sa konjima i sa barjakom.

 

 

Milijini sin: Gavril(učesnik balkanskog rata i prvog svestkog rata-1912-1918.godine), oženjen Stanom-po kojoj i postoji naziv mesta Stanina Bara, gde su se „kvasile“ grsnice, kada se od konoplja tkalo platno za košunje i pantalone.

 

Stana Gavrilova je bila sestra Dimitrije terzije(majstor ručni krojač )-rabudžinska familija u Zlatićevo.

 

Stana je bila sestra Stamene(brat Milivoje)-tetke rođene na   Radivoju(borac) iz Zlatićevo-pastorci Arse(solunac)-Arsa Dilibanić.

 

Gavril je imao sestru Kitu(rođena 1855.godine u G.Dejan) koja se udala u Veličkovci u selo Zlatićevo(živela 103.godine).Gavril je umro 1938.godine, živeo 63.godine-rođen 1875.godine u Gornji Dejan.

 

Kada se vraćao iz Vlasotinca sa  rabadžiskim volovima-napio se umoran čorbe od šljiva iz kace u jesen-tada njegov unuk Blagoje je bio ciglar u Nišu –pukla mu „žljučka“(pukao žuč) kaže unuk Đira i odmah crkao.

 

Bio je snažan, visok  dva metara, crvenog lica i snage-debeo, pun mišića, smeđih očiju, kraće veoma jak planinski gorštak, pa je zato bio poznati tobdžija u ratovima protiv turaka u  balkanskim ratovima  i protivu bugara -1912 i 1915 godine se istakao u borbi na Jedrenu i na Kajmakčalanu.

 

Napravio 2-3  kuće  od pruća-čakmare, a pre toga se doselila Gavrilova familija iznad kladanca u Bučje-mesto zvano „Buke“(Padina)- Gavrilova stara  kuća  bila u Vrljak, pokrivena đeremidom, a u Čukar Stanojina kuća sa ćeremidom-dok Arsina kuća bila pokrivena sa  slamom, dok Ranđelovu(Ranđel očuh Radivoje-Desimirkin muž i brat Julijane) kuću u Čukar kupio Stanoja Ilić iz Predanču .

 

Do 60.godina 20. veka su bile zidine koliba i kuće sa pojatom za stoku-gde je bilo imanje Vukašina Mladenovića-njive, potom livade, potom  se preselio  na potesu Ramnište.

 

Prošao je celu albansku golgotu u ratovima od 1912 sve do 1918 godine-i prvog svestkog rata.

 

Bio je odlikovan mnogim odlikovanjima koja nisu sačuvana. O njegovom junaštvu mi je pričao deda Vladimir  Ilić Valjač(1881.g)-i sam učesnik balkasnih ratova.

 

Prema kazivanju  njegovog unuka  Blagoja Mladenovića-merio je 120 kilograma, bio najbolji kosač u planini, bio dobar i pravedan čovek.

 

Kada je prolazio  volovskim kolima sve je ploteve lomio u spasinci-jer su bili cicije i zgradili uzak put da se nemože prođe i niko nije smeo da mu se suprostavi u selo.

 

Imao je smeđe oči i na njega je imao lik njegov sin  Milivoje(otac Blagoje Mladenovića)-kao njegov drugi sin Krista i ćerka Cveta(rođena 1903.g), kada je dolazila na slavu Sveti Đorđu u Predanču kod deda Jordana brata Mladenovicć iz Đordđine, deca su se radovala posebno njenom dolasku.

 

Posebno je delovala njena snazna pojava, snazan glas, visine oko 180 santimetara, smedje kose.-udata u Savinci za Svetu Savića(sin Steva) u Đorđine).

 

Steva:sin Mile  i đerke: Vinka(udatau Ramni Del-odseljeni u Kragujevac) i Vidosava(udata u Dejan*-živi u Kragujevac)Gavril se bavio stočarstvom-dva tri puta je „hiljadio“ u ovcama-imao čak i preko hiljadu ovaca u stado, potom  čuvao i 50 koze. Blagoje i Ćira kao deca čuvali ovce sa deda Gavrilom.Svirao u gusle junačke pesme.

 

Gavrilov spomenik se nalazi u Gornji Dejan.

 Gavrilovi sinovi su bili:Krista(sa sinovima se odselio posle drugog svetskog rata-posle 1945.godine u  Bački Brestovac), Milovoje i Jordana i ćerku Cvetu(druga  ćerka Zagorka rođena 1910.godine umrla je kao devojka) -koja se udala u familiji Savići u Đorđine(G.Dejan).

 

Na potesu Ramnište u Predanču,  sinovi Gavrila:Milivoje, Krista i Jordan su napravili kuće čakmare(a Jordan kovanicu). Prve kuće su bile pokrivene sa slamom.

 

Deda Vladimir se seća da su čak neke i 1913 godine bile pokrivene sa slamom, ali pojavom ćerimidžilnica i crepana u Predanču su počele da se pokrivaju ćeremidom i biber crepom. Posle drugog svestkog rata(posle 1945.godine)-su u Predanču počele da se prave zidanice kuće od pečene cigle, pa su tako u Ramnište napravili sinovi Jordana: Tomislav, Slavko i Vlastimir-kao i Vukašin Mladenović na „kućištu“ nekada stare familije spasinci-koja se iselila iz Predanču.

 

Krista(rođen 1902.g) se posle oslobođenja(1945.godine odselio sa porodicom u Bački  Brestovac)-sinovi: Živojin-Žika(1927.g), Luka(1931.g), Svetislav(1933.g)-svi u Bački Brestovac i Ljubomir(1942.g(Beograd) i ćerka Vera(1940.godine).

 

Milivoje je rođen 1900.godine-oženio se  u 17. godini  sa Julijanom(živela 58.g) iz Zimovište. Bio je ciglar i crepar, a radio u pečalbu u Bugarsku sa svojim sinovima Blagojem i Ćirom.

 

Sinovi Blagoje i Ćira  su sa njim radili od 11.godine života kao ciglari.Bio je visok dva metara, crven u licu-planinski gorštak. Svirao u gusle junačke pesme. Interniran u Bugarsku u vreme bugarske okupacije u Drugom svetskom ratu i tamo se razboleo i umro u ropstvu u Plovdinu1944.godine.

 

Milivojini sinovi su:Blagoje(1920.g-učesnik NOB-E 1944.g-prizetio se u „Pi“-Predanča u kući  Ljube Stojanović-za ćerku Maricu, jer je bila siroče-otac Damnjan poginuo nesretno 1940.godine od bukve), Đira(1916.g-učesnik NOB-e -1944.g-prizetio se kod Živke u Ravnu Goru i imao ćerku Dragicu-udata  u selo kod Smedereva).

 

Blagoja ima sina:Miroslav(živi u Vlasotince-oženjen makedonkom Stojnom Adamčeska-Jankuloski iz sela Crešnjevo, Makedonski Brod-sin Saša završio farmaceutski fakultet i živi i radi u vojnoj bolnici  u Beogradu i ćerka Nataša student medecinskog fakulteta u Beogradu) i ćerke:Stojana(udata u Sredor) i Dušanka(udata u Borin Dol).

 

Potom sin Vitomir(rođen 1926.g)(nikada nije išao u pečalbu-bio govedar i ovčar-oženjen Ologom iz Ravne Gore-ima sina Stanišu(žive u Predanču), onda Vukašin(1934.g)(bio ciglar i stolar, kao i dobar kosač)-oženjen Leposjom(ćerka Božidara Andrejevića iz Predanču-imaju: dve ćerke(Caka i  Slađana)  -žive u Predanču.

 

Josim-Džole(1923.g) se nije ženio, bio je sluga u planini, a povremeno je živeo kod braće:Vukašina, Blagoju i Vitomira.

 

Blagoja je živeo 85.godina, Ćira 81.godinu, Josim-Džole 66.godina, Vitomir 63.godina, Vukašin 64.godina.

 Jordan(živeo 76.godina) je bio oženjen Desankom-sestrom Neše i Ratka Petkovića iz Bagrovit(Predanča).

 

Umrla je rano, pa se pod starost  poženio sa Zagorkom iz Kruševice-imali su  dve ćerke: Divnu i    .Jordanovi sinovi i ćerka sa ženom Desankom su:Slavko(umro u 34.godini), Tomislav i Vlastimir i ćerka Stojana(udata u Ramni Del-za Dobeta Stankovića, ćerke Ljilja i Snežana –udate u Jastrebac).

 

Slavko je oženjen Krunom iz Ravne Gore-njegovi sinovi:Ljubinko(oželjen Dragicom hrvaticom selo Tešanj u Bosni)-sinovi: Slavko(student engleskog jezika) i Mladen(apsolvent na arhikterture) i Dragi(oženjen  sa Stojanom iz Mankićeva(Ravmni del)-Stančić) i imaju ćerke:Milina(udata za Lopušnjana-žive u Kamenicu-Vlasotince) i Ivana.

 

Ljubinko se selio u Doboj u Bosni-pa se posle građanskog rata 1992-1995(raspadom socijalističke Jugoslavije) vratio živi u Vlasotince. Ljihov otac  Slavko je umro veoma mlad zbog dobijanja turbekuloze radeći i spavajući  pod  teškim uslovima ciglarskoga zanata u pečalbi. Bio je među najboljima  po duši u familiji Mladenović.Tako su Dragi i Ljubinko kao deca ostala siročići u osnovnoj školi.

 

Završili su srednju građevinsku školu(Ljubinko-bio šef Doboja puteva-a dans radi kao preduzetnik) a Dragi KV majstor zidar. Vlastimirovi sinovi: Novica(oženjen sa Zoricom iz Borin Dol-ima sina i ćerku(obadvojica su studenti), Zoran(oženjen ženom iz Jezdine-Gornji Orah)-ima dva sina, Goran(oženjen Gordanom iz Konopnice)-ima dva sina.

 

Vlastimir je bio poznat harmoniukaš u kraju, a i deca:Zoran i Goran su harmonikaši, a Novica je tupandžija Vlastini sinovi su zidari. Tomislav je bio majstoričav-stolar, zidar i ciglar.Bio je kicoš-voleo mnogo žene.Tomislav(oženjen Ljubicom iz Spasinci-Petrovići, Predanča)-deca:Vera(udata u Gornji Dejan-Ranđelovići:sinovi Saša i Nenad-oženjeni-žive Vlasotince), Mira(udata u Skrapež-ima dva sina oženjeni-žive u Vlasotince), sin Zoran(oženjen vaspitačicom Vesnom-deca:dve ćerke i sina, žive u Vlasotince)-veterinar.

 

Deda Jordan je bio „potrepoja“ sa očima, vesele naravi, najbolji kosač planinskih trava  i  dobar majstor-pinter, pravio kace i burad.

 

 Deda Jordan je bio „crvenjajko“-potom njegov sin Tomisalv, brat Milivoje, Krista-kao i Blagoje, Đira i Josim-Džole, koji su imali planinsko gorštačku snagu njihovog pretka Gavrila. Cela familija Milije(Gavrila) preziva se Mladenović i slave Sveti Đorđu. Takođe i familija Ilije(Ilići) slavi Sveti Đorđu(ali su prizeteni: Toza i Damnjana  -slavili Sveti Nikolu-slavu Stojanovića iz Javorja, Mitić Vlasta slavi slavu iz Mankićevo oca-Sveti Stevan), a mnogi su uzimali i druge slave-kako bi imali goste na slavama.

 

Zapis:1975-a976-1997-1998-2008.godine selo Predanča Vlasotince

 

Kazivači:Vladimir Ilić(1881.g), Blagoje Mladenović(1920.g) i Miroslav Mladenović(1948.g)

Zabeležio: Miroslav Mladenović lokalni
* * *

Poreklo prezimena po mahalama zaseoka  Predanča:

 

 

Mahala BAGROVIT:

 

Poreklo prezimena Petković  mahala  BAGROVIT

 

Krsna slava Sveti Nikola (19.decembar)

Poreklo:selo Javorje (zaseok Donja Mala)

Prezime:Petković

 

Rodonačelnik:  Petko (hajduk)

Ilija „Koca“ je prodao zemlju Staniji (Veljku-Velji), koji je zasnovao rod PETKOVIĆ u BAGROVIT (Predanča)

 

Poznat rodoslov:

Petko:-Veljko (Velja hajduk)

 

Veljko (Velja) Petković :-  Petković Stanija (poginuo 1914.g na Cer u Prvi svetski rat)

Stanija Petković :-Neša Petković(1905) i Ratko Petković (1913.g). Desanka (1903).

 

Neša Petković(1905)-Jagodinka (s. Vus-Dobro Polje):- Milica (1933.), Siniša (usvojen iz s.Lopušnja od familije „muzikanti-trubači“)

 

Milica Petković(1933)-Ilić Vladimir(1933. mahala „Pi“.s. Predanča-G.Dejan).

Kažu  u selo da su sklopili brak po „rodnoj vezi„(četvrto kloleno) i imali retardirasno dete(mentalno nesposobno). Žive u Vlasotince

 

Siniša Petković (usvojen)- Kosovka Stančić (iz Ivje, Predanča). Odseljeni u Valjevo. Neša Petković  se odelio u Vlasotince.

 

 

Ratko Petković–    ? :-Rustomir Petković (1947), Dobrivoje(odseljen).

Rustomir Petković (1947.)-Mila (iz Bosne):- Vesna. Odseljeni 60.g 20. veka u Vlasotince, potom u Bosnu i vratili se ponovo 1995.g u vremenu građanskog rata u Bosni prilikom raspada stare Jugoslavije.

 

Zapis: 1975 i 2011.g s. Predanča i  Vlasotince

Kazivači:  Neša Petković (1905) i Rustomir Petković(1947.g.) Vlasotince

Zabeležio: Miroslav  B. Mladenović Mirac lokalni etnolog i istoričar

 

* * *

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poreklo prezimena Mladenović (Ilić) mahala BAGROVIT

 

Krsna slava: Sveti Đorđe

 

Poreklo: selo Gare (Crna Trava)

 

Naseljavanje: 1878.g u selo Zlatićevo    

 

Rodonačelnik: Mladen (1786-1902)-živeo 116 godina, bio guslar.

 

Braća:-Mladen i Veličko. Naseljeni polse oslobođenja 1878.godine iz selo Gare u selo Zlatićevo.

 

 

Prezimena:Mladenović, Ilić

 

 

Poznat je ovakav rodoslov:

 

Mladen (1786-1902)- – Gruja, Ilija („Koca“), Aleksa i Lepoja.

 

Od Gruje  postoji toponim GRUJINCI u mahali Igrište u selo Zlatićevo.

 

Ilija „Koca“ Mladenović je pobegao u pavitnjak, napravio kolibu i zaselio se  na potesu GABROVIT (Predanča). Tu je pobegao od maćehe . Počeli da jure žene

Tu se  naselio i Gruja, koji je pobegao od svoje maćehe; tu se razboleo  u pavitnjaku i umro.

 

Ilija( „Koca“) Mladenović:- Živadin Mladenović (poginuo u balkanski-prvi svetski rat(1912-1918) na Kozjaku), Stanko-Ranđel (zapaljen i streljan u sopstvenoj kući 1943.g.od Bugara).

 

Ranđel  S. (Mladenović)-Mileva Tasić (Kletište, G.Dejan):-Nikola (1933.g. odseljen u Vlasotince), Perka(udata u s. Ravni Del), Nikoska (udata u Javorje-živi u Banat), Stanko (odseljen u Banat), Julka (u Banat).

 

Nikola R. Mladenović(1933)- Slavica Ilić(1934.g. mahala „Pi“, Predanča):-Stanomir Ilić, Verica Mladenović, Peka Mladenović-svi žive u Vlasotince i imaju svoje porodice.

 

 

 

                                     * * *

 

 

 

 

MAHALA  IVJE („Reka“):

 

 

Poreklo prezimena: Mladenović.  Ilić  (KRPUZOVCI-VALJAČI i VODENIČARI ) mahala IVJE:

 

 

Braća:-Kara“ (Crn) MLADEN i ĐORĐA(po njemu dobilo ime Đorđine)

 

ĐORĐA:-sinovi: STOJKO(odselio se u Sokobanju) , MARJAN(prizeio se u Predanču) , SPASA( Đorđine), NEŠA(Đorđine)

 

STOJKO:- odselio se u SOKO BANJU.

 

ZLATAN se rodio u REKU.

 

NEŠA otišao u BREZOVICU i poginuo u MANKIĆEVO ( o  hajduku  NEŠI postoje priče i naziv mesta NEŠĆEVO GUMNO prema potesu  BIŠTROVA GARINA (BIŠTROV) potoka GRACKA)- Stavili  ga za KMETA.

 

 

Rodonačelnik : „Kara“Mladen (1776-1876), živeo 100.godina, bio guslar

( „KARA“-Crn na turski ) MLADEN)

 

„Kara“ Mladen  je živeo  na potesu Malornica, potesu iznad Valjavice nauna padini iznad litice reke Bistrice u kolibi,  u bukovoj neprohodnoj  šumi.

 

Krsna slava: Sveti Đorđe (9.decembar)

 

Poreklo: „Dulan“(BIROVCI)-G.Dejan

 

Prezimena: Mladenović, Ilić

 

                            

 

 

Poznat rodoslov:

 

Mladen (1776-1876):- JOVAN MLADENOVIĆ

JOVAN MLADENOVIĆ-STOJAN

 

STOJAJAN MLADENOVIĆ:- CVETKO, ILIJA

CVETKO Mladenović:- PETAR

 

ILIJA MLADENOVIĆ:- PEJČA, RAJKO

PEJČA ILIĆ:- DOBROSAV , VLADIMIR

RAJKO:-MILORAD

 

Stojan Mladenović(1828.g. došao u vodenicu u REKU-Bistricca, Golema reka, Gracka reka (Po  gradiću Gracko iz Makedonije-selo Gracko u Crnoj Travi-poreklom Makedonci)zvani „Krpuz“-kad je bio dete u vodenici, bio ošišan na „nularicu“, pa ga Turčin-Gospodar „mazio“ po glavi rečima:“mali krpuz“; što  reč „!krpuiz“ na turskom znači lubenica.

Što znači da mu je ošišana glava ličila na lubenicu.

 

Tako je i ceo rod Ilić dobio naziv KRPUZOVCI.

 

Stojan:- Cvetko, Ilija.

Cvetko:-Petar.

Ilija-Stana:-Pejča, Rajko.

 

Pejča(1852-1934)-Milena(1852.):-Dobrosav, Vladimir

Rajko:-Milorad.

 

Dobrosav Ilić (1878.g)-Kosara (prva žena Pejka  Ilić iz „Pi“ Predanča-nisu imali dece): Stanija, Stojan, Danilo, Rada (Stanković-usvojena iz Zimovište-G.Dejan).

 

Stojan Ilić(1919)- Persa (Jovanović, Čuka, Zlatićevo:-Mira(udata u Ravni Del za Đoru), Stanomir (odselio se).

 

Stanija Ilić(1921) -Stana (Zlatićevo, badžinci):-Miroslavka, Najda, Dragan (umro). Ćerke udate u Jakovljevo.

 

Danilo Ilić (1926)- Ljubica (Zlatićevo) :-Slovka(udata u D. Lomnicu), Nacko (oženjen sa porodicom živi u Vlasotince), Verica (udata u Ivje Ptredanča), Stojanka(udata u Jakovljevo)

 

 

Vladimir Ilić (1881) -Darinka (Stanojević, s. Kozilo):-Stojan(1919), Stojadin (1923), Ilija(1929), Gradimir (1933) , umro od turbekuloze posle drugog svetskog rata.

 

 

Stojadin Ilić(1923)- Smilja :- Ratko, Stanomir,

Ratko Ilić (1951)-Milica (Đorđević, Predanča):-Saša (1972), Marina.

 Odselili se u Veliku Planu

Stanomir se ženio , razveo i umro.

Imao jednu ćerku. Živeo u selo Predanča.

 

Ilija Ilić (1929.g)-Radmila (1934.g iz Đorđine, G.Dejan):- Goran-Vesna(od Andrejevići Međak, Predanča), Divna Iudata u Jakovljevo.Krstićevo), Stojanka(udata u Ravni Del.Mankićevo).

 Ilija, Radmila i sin Goran sa familijom odseljnjeni  u Požarevac

 

Gradimir(1933.g.)-(umro  60.g. 20. veka od turbelkuloze)-Milja(Stanimirocić, s.Javorje):– Novica „Lisičko“)-Suzana (Mladenović. Ravnište, Predanča)-odseljeni u selo Kolare kod Smedereva. Ćerke: Milica, Rada-udate i odseljene.

 

 

 

 

                                * * *

 

 

Poreklo prezimena Stančić(1),  Stojanović, Dimitrijević (Mahala IVJE):

 

Rodonačelnik: Jovan:-Stanča, Stojan „Sindžirdžija“(iz „Dulan“-BIROVCI, G.Dejan)

 

Stojan se u Predanču doseli 1835.godine

Stanča bio siromah i ostao u  IVJE-Predanču, dok je Đorđe otišao u ĐORĐINE(G.Dejan) .

 

Stančina žena  Srebrenka (Radenkova sestra iz Dejana) rodila Katu u Predanču 1846.godine.

 

Stanča se doselio u mahali IVJE a Stojan „Sindžirdžija“(pravio julare i konopce za krave) se doselio u mahali RAVNIŠTE.

 

Prezime  Stančić rod nosi prema STANČI.

 

 

Krsna slava: Sveti Đorđe (posna 9 decembar)

Rodonačelnik:  Stanča

Poreklo naseljavanja: Dejan

Prezimena: Stančić,  Dimitrijević

 

Poznat rodoslov:-

 

STANČA i  ĐORĐA iz IVJE otišao u Đorđine.

STANČA (bio siromah i ostao u Predanču):- sinovi: ZLATAN,STANKO,

STANKO:- RAKA. VLADIMIR, ROSKA (udata za Kristu petrovića-Preslap, Predanča).

ZLATAN:- sinovi: NIKOLA i DRAGUTIN,

 

*

Dragutin(1900.g)-Vaska( 1888.g.):- Vaska(Za Dragutina u Ivje Stančića-imala 25.godine a Dragutin 12 godina kada se udala za njega, pa kada se na sedenjku uspavao nosila ga na rukama kuči u krevet)

 

 

Dragutin Stančić-Vaska(Andrejević, MEĐAK, Predanča):-sin  Stančić Desimir poginuo u Drugom svetskom ratu(1941-1945), „usvojio“ Radu Stojanović (isti rod).

 

Desimir Stančić-Vrosa Stančić (drugi brak Dimitrijević):- Lenka (943)-udata za Josifa Zlatkovića(Čuka, Zlatićevo-1939), Mirjana(udata u „Alabirci“-Đokić Bogoljuba, s. Zlatićevo).

 

Dragutin i Vaska su 1947. godine „priveli“ kao zeta  Dragoljuba Dimitrijevića iz s. Zlatićevo-za svoju snaju Vrosu. „Usvojili“ Radu (iz roda Stojanović-Ramnište)-udata u Ravni Del.

 

 Imali su troje dece: Slobodanka(1948), Ljubinka i Novica(poginuo od motora). Odselili se u Veliku Planu.

 

(Dragutin(1900.g)-Vaska( 1888.g.):- Vaska(Za Dragutina u Ivje Stančića-imala 25.godine a Dragutin 12 godina kada se udala za njega, pa kada se na sedenjku uspavao nosila ga na rukama kuči u krevet.)

 

                            * * *

 

 

 

Poreklo prezimena Stančić (2)(mahala IVJE)

Krsna slava: Sveti Đorđe (posna slava 9 decembar)

 

Rodonačelnik: Jovan:-Stanča, Stojan „Sindžirdžija“(iz „Dulan“-BIROVCI, G.Dejan)

 

STANČA i  ĐORĐA iz IVJE otišao u Đorđine.

STANČA (bio siromah i ostao u Predanču):- sinovi: ZLATAN,STANKO,

 

Stanko Stančić: Raka, Vladimir(1900.g), Roska (udata za Kristu petrovića u malu PRESLAP-Predanča)

Raka Stančić:- Dragoslav, Vojislav, Josimka

Dragoslav  Stančić(1933.g)-Persa (Andrejević Međak, Predanča):-Marica(1957-u data Baru. D. Dejan-živi u Kragujevac), Boško(1961),, Vinka   (u Vlasotince),  Lepka (1955.-udata u Orašje, živi u Vlasotince)

Vojislav Stančić(1929)-Danica(iz Javorje Dragomir Petković-Petković,:-Slavica((udata u Ravni Del u Mitrović), Dragiša(1958))

 

Dragiša-Verica Ilić(1955):–Goran(1978), Sunčica(1976).

 

Vladimir(1900)-Natalija (Kurtinci, Javorje):-Stojanka(udata za Trajka Andrejevića u MEĐAK-Predanča),  Stanoje, Rada

Stanoje Stančić(1931)-Stana(1931)(Čuka, Zlatićevo):-Rade(1958)(oženjen ima porodicu i živi u Vlasotince), Smilja(1955), Zorica(umrla), Verica (1959-udavalau Bilo i u Sombor ima dve ćerke), Smilja(1955.-u Leskovac)……….

               

 

 

* * *

 

 

 

 

Mahale RAVNIŠTE :

 

 

 

Poreklo prezimena Stojanović(1) (RAVNIŠTE-Stojan „Sindžirdžija“)

 

 

Prezime Stojanović rod nosi prema Stojanu „SINDŽIRDŽIJI“-RAVNIŠTE.

 

Stojan („Sindžirdžija“-doseljen 1875.g u Predanču-RAVNIŠTE):-   Trajko, Zlatko, Ranđel (u Crkvicu), Gavril prisvojen u Rastavnicu(sada u Boljare ima familija Gavrilović i čak nosi potes branište „Predanča“ kod vodenica na rečici „Rastavnica“ koja se uliva u reku Vlasinu kod ravnodelski most)

 

 

 

Stanko „Čadarovac“ se zaselio u „Dolinu“ mahale Predanča-gde je kasnije  se  odselio, a tu se zasnovala familija  Trajka Stojanovića, pa se ta familija do današnjega dana često zovu i Čadarovci. Postoji zapis da se odselio u Donji Dejan(Kruševicu ili Prisjan-različiti istoriski izvori) sa ocem  Stojanom-negde se pominje „sindžirdžija“ negde Stojan „Čadar“ kao jedan od vođa ustanaka protivu turaka u ovom kraju.

 

 

 

 

Zlatko-Stojadina:-Stojan Stojanović (učesnik balkansih i prvog svetskog rata-bolničar, guslar, 1912-1918.g, „VERŠULA“).

Stojan Stojanović(1882)-Ljuba (s. Javorje, živela 81.g.):-Jordan(1926.g), Svetomir(poginuo kao graničar 1946.g ), Milica(udata u Zimovište za Borivoju Stankovića-Vasiljkov), Rada i Smilja(u Ramni Del), Vidosava(u Čuku za Zlatković Đuru-odseljeni u Vojvodinu), Stana(u  Dejan).

 

Svetomir Stojanović-Dobrunka(sestra Vukojice iz Javorje):-Slavica (1945.g), Rada (1943).

Dobrunka je 1962. godine pogunula od groma, dok je sa ćerkom Slavicom za onjištem varila  zeleni parat  za svinje u kotao, dok je ćerka Slavica bila „kontuzovana“ i ostala živa.

 

Jordan Stojanović(1926)-Stevka (iz G.Dejan):-nisu imali dece, pa su usvojili i očuvali decu Slavicu svoga brata.

Radu je „usvojio“ Dragutin Stančić i Vaska, pošto nisu imali dece. Udala se u Ravni Del.

 

 

Slavica se udala za Miodraga Andrejevića u Predanču(1946.g) koji se udavio 1969. godine u reku Tamiš kao pečalbar-zidar.

 

Za sobom je ostavio dvoje maloletne ćerke, koje je očuvao i udao Jordan Stojanović (stric Slavice) a Slavica devojačko Stojanović(udata Andrejević) se preudala u Donji Dejan-Suknarevi u rod Cvetković, gde je izrodila sina-koji sada žive u Vlasotince.

 

 

Stanko-Stojna:-Krsta, Persa, Gavril,  Gavril „usvojen“ u seloBoljare u mahali „RASTAVNICA“ (kuća pored reke Rastavnice i vodenice, koja se uliva u reku Vlasinu ). Danas ta familija postoji u selo Boljare(po prezimenu Stojanović i Gavrilović).

 Stanko poginuo u prvom svetskom ratu, a njegova žena Stojka se preudala u selo Brezovicu, tamo „privela“ i decu:Krstu i Perse(1905.g-udala se za Dragišu u Brezovicu).

 

 

Bogdan-Milanka.

 

 

 

                                                 * *  *

 

Poreklo prezimena Stojanović(2) („ČA(V)DAROVCI“-DOLINA)

 

Trajko Stojanović-Bogdan, Stanko, Krista, Sovka (udata za Dimitriju Petrovića u MEĐAK-Predanča).

 

 

Bogdan-Milanka.

 

 

Stanko-Stojka:-Krsta, Persa,

Stanko poginuo u prvom svetskom ratu, a njegova žena Stojka se preudala u selo Brezovicu, tamo „privela“ i decu:Krstu i Perse(1905.g-udala se za Dragišu u Brezovicu).

 

Krista Stojanović-Ruža(Jovanović,1903.g., Čuka, Zlatićevo):-Čedomir, Dikomir, Ljubomir(nije se ženio), Mara(udata u Predanču), Smilja(udata u Ravnu Goru), Rada.

 

Čedomir Stojanović-Rada Đorđević(1925.g.usvojena kod Pejke i Toze Stojanović u „Pi“ Predanča):- Mirko (1947), Simka (1952,-udata u Kruševicu)), Brankica(udata u Sloveniju).

 

Mirko Stojanović(1947)- Zora(iz Mankićevo, Ravni Del):-Saša(1970,  Vesna-žive u Sloveniju. Mirko je umro.

Sin Saša Stojanović je postao trener fudbalske  reprezentacije Slovenije.

 

DikomirStojanović -Savetka(iz Ravni Del):- Slavica (udata u Čuku U Ranđelovići), Ljubinka udata u Čuku. Odselili se u Kulu u Vojvodinu.

 

 

 

 

                            * * *

 

Poreklo prezimena Đorđević (RAVNIŠTE-Predanča:

 

Rodonačelnik: Đorđe (poginuo 1814.g od Turaka)

Đorđe:-Milan

Milan-Nikola

Nikola:-Marjan, Stojko, Neša, Stanko, Spasa

 

Stojkova kuća  bila u Ječmište-do puta Dejan-Zlatićevo, od Đorđina prema reci Bistrici.

 

Do 6o.godina su bile zidine i stalno su dudovi rađali, gde su ovčari iz Predanče, često krali dudinjke.

 

Naravno da se tu uvek žeo ječam ili kukuruz, pa su dečurliju-ovčara često jurile motkama žene đorđinke zbog krađa dudinjki.

 

Stankov sin Svetislav-poginuo o goruna-hrasta kada su ga sekirama sekli kao drvoseče. Sinovi:Luka i Tisa-žive u Đorđine.

 

Kod Nešu u reku Bistricu(ispod Đorđine-vodenica) živeo  Marjanov sin Kira-sin Dragomir.

 

Stojkovi sinovi su odseljeni u Soko Banju.

 

Neša se odselio u Brezovicu, tamo bio kmet, bio učesnik Prvog svetskog rata.

Poginuo nesrećno u Mankićevo, kada se “uhvatio” za pušku da vidi kakva je kod Bugara, onda ga oni odmah ubili.

Spasa se negde odselio, možda i prizetio u susedna sela

 

Marjanova(Milutinova kuća) u Predanču stara 150.godina(zapis iz 1975.g-kazivač Deda Vladimir Ilić valjač)

 

 

Poznat rodoslov:

 

Krsna slava: Sveti Đorđe (9 decembar posna slava)

Rodonačelnik: Marjan

(prizećen u rod Stančić(Stojanović) u Ivje za Katu, ćerku Stanče iz mahale Đorđine, s-G.Dejan)).

 

Marjan učesnik balkanskih  ratova i turskogog rata 1885, dobio  za hrabrost i odanost otadžbini „medalja i krst“.

 

 

Poznat rodoslov:

 

Marjan-Kata (876):-Milorad , Dragomir(odselio se u Miletić), Milutin , Jovan(odselio se u Bački Brestovac) Ljuba(udata u Svođe-Gabrovik, preudala se u Borin Dol u Stanojevići –muž poginuo kao pčelbar-ciglar od Rumuna)

 

Dragomir Đorđević (odseljen u Srpski Miletić.kolonizacija posle Drugi svetski rat):-sinovii: Miloje (920), Dragoljub, Radomir, Slavko.

 

Jovan Đorđević (odselili se u Bački Brestovac):-dva sina i ćerka.

 

Ćira Đorđević(bio vodeničar i živeu u „reku“ u Đorđine):-dva sina i ćerku-sin Dragomir ostao da živi od vodenice, ima dva sina.

 

 Milorad-Ruža(1903. „Pi“ Ilić, Predanča): Gradomir(1931), Josim(1938) i Vitomir(1934), Perka (udata u Javorje), Milica (udata u Ranđelović, G.Dejan).

 

Gradomir-Verica (iz Zimovište): -Milica (1951. udata za ratka Ilić u Ivje, živi u Veliku Planu), Slovka(udata u Bečinicu u Petković-Javorje. Odseljeni u Veliku Planu).

 

Vitomir (1934)-Zorica(1934. Stojanović, „Pi“, Predanča):-Lepka (1957.g, udata u Lomnicu za Vlastimira-Lale  Stoiljković), Bojana (udata za Branka Stanojevića u  Jakovljevo). Žive u Vlasotince

 

Josim(1938.g)-Mira (iz Ranđelović, Čuka, Zlatićevo):-Gordana(udata u Andrejević, Međak-Predanča), Suzana(udata u Boškovci-Zlatićevo, žive u s. Manastirište, Vlasotince), Ljiljana (udata u Jakovljevo).

 

 

 

 

 Milutin-Kosara(iz Petrović, međak, Predanča):-Stana(1929-udata un „Pi“ za Mitić Vlastu)Verica(udata u Brezovicu u Kostići),Luka(1935), Toza (1939), Ratko(1947)- (odseljeni u Bački Maglić).

 

Ratko(1947)-Lenka):Željko, Željka

 

Svetozar-Mica:-Miroslav. Svetozar Đorđević je umro.

 

Luka Đorđević u Bački Maglić ima dva sina. Umro je pri kraju 20. veka.

 

 

 

                           * * *

 

 

 

 

 

 

Mahale: RAVNIŠTE i „PI“:

 

Poreklo prezimena Mladenović, Ilić, Arsić, Stanković, Mitić, Stojanović (mahale:RAVNIŠTE i „PI“)

 

Krsne slave: Sveti Đorđe  (posna slava 9 decembar), Sveti Nikola, Sveti Stevan

 

Rodonačelnik (mahala Ravnište): Mladen

 

Naseljeni: iz G.Dejan(Lenove-Levenove, „Pinkini“, kod starog groblja bila stara kuća-kod Zlatkovići)

 

Familija Mladenović se još i zove Đukinci-po baba Đuki, koja je imala sedam sinova:Stojan, Ilija, Milija,  Mladen,Stanija, Lepoje i Mihajil.

 

Deda Ilić Vladimir (1881,g.) 1975. godine je pored ovog „spiska“ sinova, navodio još  i imena:Đoka, Dinča.

 

 Govorio je samo o baba Đuki, a Mladena nije pominjao, što znači da je kao hajduk poginuo ili u ratu sa Turcima u ustancima;  pa se  rod  pominje po baba ĐUKI-ĐUKINCI.

 

Za Mihajila se kaže da se prizetio u Đorđine.(Podvukao zapisivač M.M)

 

 

Baba Đuka je bila sestra Miljkova(Miljkovci) iz  Đorđine(Gornji Dejan). Miljinska familija se doselila iz Krivog Dela. Osnivač roda Mladen je bio hajduk ili je poginuo u ratu sa Turcima, pa je i rod je zapamćenpo baba ĐUKI-ĐUKINCI.

 

Prvi se u zaseok Predanča zaselio na potesu kolibom Stojan-baba ĐUKIN sin, što znači da je njegov otac MLADEN poginuo kao hajduk; jer  je ta predpostavka zasnovana  prema priči deda Vladimira služila kao jatak hajducima u 19. veku.

 

Tada su hajduci boravili u GARINE(rečicu Gracka) u bukovoj šumi-jazbinama, potom na Nešćevo gumno se sakupljali, potom do potesa PRESLAPA,  svirali  na „duduk“(muzički instrument-veća frula po dužini) kolo igrali ipevali, sve do kolibe.

 

Druga grupa hajduka je jatakovala u kolibama  na potesu Čukar-između PREDANČE i ZIMOVIŠTA, sa leve strane reke Bistrice, na zaravni okružena u podnožju planinskog zaseoka sa bukovom šumom-igrali i pevali, jatakovali.

 

Treća grupa hajduka je pevala i igrala na Javorskoj Čuki iznad sela Javorja-između Dobrog polja i Kozila.

 

 

Potom se u STOJANOVOJ  kolibi sakupljala sa svih strana hrana i davala hajducima, dok su jatakovali.

 

Stojan-Ilinka(iz  s. Gare):-Branko,…

Stojan-Branko(odseljeni na „Podinu“.Soko Banja.

 Branko je živeo 115.godina.

 Napravio kuću u mahali „Pi“ gde je kasnije sagrađena kuća u 20. veku  iz roda ILIĆA(Ilije).

 

Brankovi sinovi: Dragutin, Milutin, Milija, Milorad. Milutinovi sinovi: Dragiša i Ljubiša.Milijini sinovi:Nikola, Vitomir i Bogosav.

 

Miloradovi sinovi: Ljubiša, Dragutin-jedan umro.

Svi žive u Soko Banju, jer se Branko sa sinovima odselio 1925.godine u Soko Banju-na mesto zvano Podina.

 

Drugi od sinova STANIJA se prizetio u mahali „POPAZIKINCI“ u selo Jakovljevo (Ora).

 

U Gornji Dejan su ostali da žive Ilija i Milija, dok su njihovi sinovi kao ovčari se prvo zaselili na obroncima planinskog dela PREDANČA(Čukar i Bučje)-prvo sagradili kolibe, potom u mahalama:(RAVNIŠTE:-Stanoja i Arsa-sinovi Ilije i „PI“:-Gavril-sin Milije).

 

Đoka, Mikail i Lepoja su otišli iz Lenove(Levenove) selo Dejan-kasnije –kasnije je  dobilo status Gornji Dejan.

 

Mikail se prizetio u Đorđine odnosno u mahalu BARA, dok LEPOJA je postao sreski pandur u varoš Vlasotince. Njeoga familja e nalazi kod Mikaila ravnodelca(Kostić)-rasksrnica prema igralištu.

 

 

Mladen se odselio u Jakovljevo.

 

Cvetko bio prglup, pa ga žena otrula i udala se za  Mladena.

 

                     *

Poreklo prezimena Mladenović(RAVNIŠTE):

 

Milija Mladenović-Gavril Mladenović (RAVNIŠTE-PREDANČA). Kita(1855.g-udala se u rod Veličković u zlatićevo za Miladina(treća ženidba), živela 1003.godine).

 

Poznat rodoslov:

 

Gavril(učesnik ratova 1912-1918) -Stana(Stojanović, Igrište-Glučinci,  tetka Radivoje Stojanović učesnika NOR-a 1945.g.):-Krista (sa sinovima i ćerkom Verom s eodselio u Bačku-Bački Brestovac), Jordan (1913.g), Milivoje(1900.umro u zarobljeništvo u Bugarskoj), Cveta (1905.g., udata u Đorđine u Savići).

 

Familije :Stanković, Mitić i Stojanović su „privedeni“ rodovi u rod MLADENOVIĆ(Ilić, Arsić).

 

 

                                     * * *

 

 Poreklo prezimena Mladenović(„PI):

 

Rodonačelnik: Milija

 

Krsna slava:Sveti Đorđe(posna slava 9 decembar)-samo je Blagoje Mladenović kao „prizetak“ NA ZEMLJU poprimio i krsnu slavu  roda Stojanović(u „Pi“-Predanča) Sveti Nikolu (19.decembra).

 

Milija Mladenović-Gavril Mladenović (RAVNIŠTE-PREDANČA). Kita(1855.g-udala se u rod Veličković u zlatićevo za Miladina(treća ženidba), živela 103.godine).

 

Poznat rodoslov:

 

Gavril(učesnik ratova 1912-1918) -Stana(Stojanović, Igrište-Glučinci,  tetka Radivoje Stojanović učesnika NOR-a 1945.g.):-Krista(1902.g. sa sinovima: Živojin-Žika(1927), Luka (1931), Svetislav (1933), Ljubomir (1942.g-iz Brestovac se odselio u Beograd) i ćerkom Verom (1940) se odselio u Bačku-Bački Brestovac), Jordan (1913.g), Milivoje(1900. umro u zarobljeništvo u Bugarskoj), Cveta (1905.g., udata u Đorđine u Savići).

 

 

Milivoje (1881-umro 1944.g u zarobljeništvu u Bugarskoj)- Julijana(1881-živela 56.godina, Stanković, Zimovište, G.Dejan)):-Ćira (1916.g.prizećen za draginju u selo Ravna Gora-izrodili ćerku Dragicu, udata u selo Livadica   okolini Velike Plane-Petrović), Blagoje (1920.), Vitomir(1926), Josim(1923), Vukašin(1934).

 

 

Blagoja je živeo 85.godina, Ćira 81.godinu, Josim-Džole 66.godina, Vitomir 63.godina, Vukašin 64.godina.

 

Blagoje Mladenović(1920.g-prizećen u rod Stojanović-„Pi“, Predanča)-Marica(1925.g.Stojanović(„Pi“):-Miroslav (1948), Milica (1951-1951), Stojana (1952.g)-udata za Živka Icića u s. Sredor), Dušanka(1956.g. udata za Zorana Miljkovića u s. Borin Dol-žive u Markovac kod Velike Plane)

 

Miroslav Mladenović(1948)-Stojna(1955.-Adamčeska-Jankuloska. Starovci, s. Crešnevo-Makedonski brod, Poreče, Makedonija):-Saša(1974.-živi u Beograd), Nataša(1981-udata  za Dragoslava Trifunovića, imaju ćerku Teodoru-žive u Sremsku Mitrovicu.

 

Vitomir Mladenović(1926)-Olga (Veličković, 1921.g, s. Ravna Gora):-Staniša-živi u Predanču.

 

Vukašin Mladenović (1934)-Leposava(Andrejević-Međak, Predančaa):-Stana-Caka(udavala se u Gare, ćerka Marina udata u s. Zlatićevo-žive u Vlasotince), Slađana (neudata). Živeli  u Predanču.

 

Josim Mladenović (1921.g) nije se ženio.

 

Jordan Mladenović (1912.g)- (prvi brak)Desanka(Petković-sestra Neše i Ratka Petkovića, Bagrovit, Predanča):-Slavko (1929-umro u 34.g. života od turbekuloze), Tomislav (1933), Vlastimir(1938-2013.), Stojana81944.g-udata u rod Stanković u Ravni Del-ima dve ćerke Ljilja i Snežana, udate u s. Jastrebac).

Jordan Mladenović-Zagorka (iz s. Kruševica-drugi brak):-Divna (udata za Novicu ilića u „Reku“-žive u Kolare kod Smedereva) i Suzana(udata).  Zagorka se i treći put udavala u Kruševicdžu.

 

 

Slavko Mladenović –Kruna (Veličković, s. Ravna Gora):-Ljubinko(Ljubomir) rođen 1952.g i sin Dragi (1951.g-oženjn Stojanom iz s. Mankićenjvo-ima dve ćerke, udate. Žici u vlasotince).

Ljubinko-Dragica( Tešanj, iz Bosne,):-Slavko (1981), Mlađan(1981). Živeli u Bosnu, sada žive u Vlasotince.

 

Tomislav Mladenović:-Ljubica(Petrović, Međak, Predanča):- Verica(udata  u  rod Ranđelović u G.Dejan, ima decu:Saša Nenad-imaju porodice i žive u Vlasotince, Mira (udata u s. Skrapež, imaju decu-žive u Vlasotince). Zoran Mladenović.

Zoran Mladenović oženjen vaspitačicom, imaju  dva sina i ćerku. Žive u Vlasotince

 

Vlastimir Mladenović(1938-2013.g)-marica (Đorđević, Zimovište, G.Dejan):- Novica (1959),  Zoran, Goran (1970).

 

Novica-Zorica(s.Džakmonovo):-sin ? i ćerka Danijela. Žive u Vlasotince

Zoran-Evica(s.Jezdine):-imaju dva sina. Žive u Vlasotince

 

Vitomir Mladenović(1926)-Olga (Veličković, 1921.g, s. Ravna Gora):-Staniša-živi u Predanču.

 

Josim Mladenović (1921.g) nije se ženio.

 

 

 

                                       * * *

 

Poreklo prezimena Ilić, Mladenović, Stanković, Mitić („PI“):

 

Krsna slava:Sveti Đorđe (posna 9. decembar), Sveti Stevan(kad s eodelio Mitić-slavio dve godine), Sveti Nikola ( 19.decembar).

 

Poznat rodoslov Mladenović, Ilić, Stanković. Mitić, („PI“):

 

 

Ilija: Arsa,    Cvetko, Stanoja.

 

Arsa-Božana:-Mladen (umro kao momak), Pejka(tri puta se udavala:u Crnatovo, za Dobrosava Ilića-valjač, IVJE, Predanča i treći put „privela“ Svetozara Stojanovića iz Bečinicu sela Javorje), Milkana (udala se u Đorđine), Leposava( udata u Mitić familiju u Mankićevo-Ravni Del).

 

Arsina ćerka Pejka Ilić(devojačko Stojanović) nije imal asa Svetozarom dece i usvojila je decu svojih sestara:sestre Milkane, Vlajka Stankovića, sestre Leposave iz Mankićevo: Mitić Vlastimira.

 

Pejka Ilić-Svetozar Stojanović:-nisu imali dece. Svetozar je „priveo“ sestru Desimirku, sestru Milunku, brata Damnjana (1903.) i majku Milanu. 

 

Majka Milunka se udala  za u Džakmonove(Borin Dol) i „privela“  majku Milanu, koji su imali dva sina i ćerku

 

Vlajko Stanković-Zorka Petrović(Predanča):-Jovan (1938), Nada 81943.g).

Vlajka Stankovića su ubili Bugari kada su ga poterali 1943 godine u internaciju, što je odbio da „baci srpsku šajkaču“ negde blizu Babušnice.

 

Zorka Stanković (Petrović) se preudala u selo Šišava za Stojana Stojiljkovića(Đurinci) i odvela sa sobom ćerku Nadu, a Jovan Stanković je ostao kod baba Pejke i deda Svetozara Stankovića u Predanču. Zorka i Stojan su imali još jednog sina i ćerku u selo šišava. Sin se   odselio u Kladovo.

 

Jovan Stanković (1938)-Zorka Zlatković(Čuka-Zlatićevo):- Dragiša (1959), Mirjana (1964).

 

Dragiša Stanković (1959)-Dragica(1960) (Stojčić-Birovci, G.Dejan): Boban (1982), Vladica (1985). Odseljeni u Vlasotince.

 

Mirjana se udala za Predraga Nikolića u mahali Rajićevo, selo Jakovljevo. Imaju trojee dece i žive u Vlasotince.

 

Vlastimir Mitić (1929)-Stana (1929, Đorđević, RAVNIŠTE-Predanča):- Slavoljub (1951), Slobodan (1955.g).

 

Slavoljub-Srebra(Đikić, s. Sredor):-Miloš(oženjen), Tanja(udata)-žive u Australiju.

Slobodan-Vesna (s. Lopušnja):-Ivan. Žive u Vlasotince.

 

 

 

                                         * * *

 

 

Poreklo prezimena:Stojanović, Mladenović

 

Krsna slava: Sveti Nikola (19.decembar), Sveti Đorđe(posna 9 decembar)

 

Poznat rodoslov:

 

Damnjan (1903) Stojanović-Ljubica(Ljuba) (1903.). mahala MEĐAK-Predanča):

 

 

-Marica(Mara) (1925.), Ikonija (1928-udata za Dragutina  Milenkovića u selo Crna Bara-deca:Ljubinka, Dragoslav-imaju porodice, neki žive u Vlasotince)), Zorica(1934-udata za Vitomira Đorđevića, RAVNIŠTE-Predanča-deca:Lepka i Bojana-imaju porodice i žive u Vlasotince)).

 

Damnjan Stojanović(1940.g) poginuo nesretnim slučajem dok je Tihmir(Dikomir)  sekao bukvu, dok je pomerao vola.

 

Bio poznat dunđer-zidar i imao je sopstvenu biblioteku, koju su Bugari zapalili prilikom pretresa kuće 1943.godine.

 

Drugi deo knjiga sa tavana kuće su izgorela tada nepismena deca i nepismena njegova žena Ljuba.

 

Deca-tri ćerke, su ostala siročići. Trpele gladne i u vreme rata bile sluge po selima da bi se preživelo, a Marica potom bila i SKOJEVKA u partizanima.

 

Marica(Mara) Stojanović-Blagoje Mladenović(1920.g-prizećen iz RAVNIŠTE od roda Mladenović  Gavrila-otac Milivoje 1900.g):-          Miroslav (1948), Milica(1951-1951, umrla u selo Saraorce(Velika Plana), gde su se selili na ciglani kao pečalbari), Stojana (1952-udata u Sredor za Živka Icića-deca:Ice i Boge-oženjeni), Dušanaka(1956-udata za Miljković Zorana u s. Borin Dol-deca:Boban i Marija-oženjen, udata-žive u Veliku Planu),

 

Miroslav Mladenović (1948)-Stojna (1955.g. Adamčeska-Jankuloska, s. Crešnevo-Starovce, Makedonski Brod-Poreče-Makedonija):-Saša (1974.-živi u Beograd), Nataša(1981). Nataša udata u Sremsku Mitrovicu za Trifunović Dragoslava, imaju ćerku Teodoru.

 

                                              * * *

 

 

Stanoja Mladenović -Pejka:-Milan Ilić(učesnik ratova 1912-1918), Vojislav Ilić(1913), Tihomir (Dikomir) Mladenović,  Ruža(1903.g-udata u Đorđević familiju u Predanču), Danica (udata u Đorđine u rod Đorđević), Julka(udata  ćerka u Đorđine)

 

Milan Ilić(učesnik ratova 1912-1918):-Keva (Ilić, Čuka, Zlatićevo):-Svetozar Ilić(1923), Mihajlo Ilić(1927)  Radmila(udata za Dragomira petrovića-Grginci, G.Dejan-deca:Mile i Mirjana-imaju porodice), Nikolija (udata u rod Pavlović, odseljeni u Veliku Planu, imaju tri sina i unuke), majka Voje Ignjatovića u Sovčinu(G.Dejan)?.

 

Svetozar Ilić (1921)-Simka (1923.g. Veličković, Zlatićevo):-Mara(1943-udata u Barau, Donji Dejan-u mladenovići-odseljeni u Kragujevac), Nada(1946-udata za Dragišu Stanojevića u s. Kozilo, žive u Vlasotince sa porodicom), Borko (1948), Tihomir(1954). Svetozar se odselio 70.g 20. veka u Vlasotince

 

Borko Ilić (1948.g)-Divna(Filipović, Krčimir):-Dragan-ima dvoje dece. Borko je umro.

Dikomir oženjen ženom hravaticom i imao je tri sina-dva blizanca. Umro je. Živeo je u Vlasotince.

 

Vojislav (1912) Ilić- Mileva(petrović, sestra Kriste Petrovića-MEĐAK, Predanča, 1913.g):-Luka(1933), Vladimir (1935),  Simka (udata u rod Stanković-Mankićevo, Ravni Del), Vera(udata u Mankićevo). Vojislav se odselio u Vlasotince 65.g. 20. veka.

 

Luka-Milica (Stojanović-ćerka Mirka Stojanovića Javorje): Miško, Brankica.-žive u Vlasotince

Vladimir-Milica(Petković, Bagrovit, Predanča):-jednu ćerku.

 

Tihomir (Dikomir) Mladenović-Desanka (Andrejević. Međak, Predanča):-Slavica(umrla-udata u Bagrovit za Nikolu Mladenović, izrodila troje dece), Jelka(udata u Brezovicu, ima porodicu), Ljubomir81938.g).

 

Ljubomir Ilić(1938)- Mara(1938. Stojanović, „Dolina“-Predanča):-Novica(1958, Slađana(1964-udata za Mile Stankovića u selo Jakovljevo-žive u Leskovac sa porodicom).

 

Novica-Slađana(s. Lopušnja):-Saša i  ćerka. Imaju porodice i žive u Vlasotince

 

Mihajlo-najda(Zlatković, Čuka, Zlatićevo):-Slovka(udata u D.Dejan-razvedena, sa ćerkom i zetom živi u Vlasotince), Milica(udata van Vlasotinca), Dragan(1950.g.).

 

Novica Ilić-Slađana(s. Lopušnja):-Saša i  ćerka. Imaju porodice i žive u Vlasotince

 

Mihajlo Ilić-Najda (Zlatković, Čuka, Zlatićevo):-Slovka (1951.g,-udata u D.Dejan-razvedena, sa ćerkom i zetom živi u Vlasotince), Milica(udata van Vlasotinca), Dragan(1950 (oženjen iz roda Krstić iz s. D. Dejan, imaju dvoje dece-živeli u D.Dejan, sada žive u Vlasotince).

 

 

 

 

                                          * * *

 

Poreklo prezimena Petrović, Andrejević, Jovanović (MEĐAK-PRESLAP)

 

Krsna slava:Sveti ranđel

 

Poreklo.- naseljeni iz Zimovište(G.Dejan)

Naselili se iznad „puta“ gde je ispod puta mahala ZIMOVIŠTE, tu prezimili, pa je po njima ovo naselje dobilo naziv ZIMOVIŠTE, a onda se naselili u Predanču.

 

Rodonačelnik: Jovan

Jovan:-Andreja i Petar.

 

Petar se  zaselio na potesu MEĐAK i PRESLAP, a Andreja samo u MEĐAK.

Andreja je napravio prvu kolibu na „kućište“ Spasojoja  spasinskog(koji se odselio), negde 1830.godine (između današnje kuće Vukašina Mladenovića i stare kuće save Andrejevića). Otac Spasa-sin Spasoje se u Predanču zaselio 1816.godine iz Dejana.

 

Od Petra je nastala familija Petrović, a od Andreje familija Andrejević.

Poznat rodoslov:

 

                                      * * *

 

Poreklo prezimena Andrejević(MEĐAK):

 

Rodonačelnik:Andreja

Andreja:-Ranđel, Stojan

 

Ranđel-Stanka(iz s. Dejan živela 100.g, umrla u drugoj polovini 20. veka):-Božidar( 1912), Trajko (1910), Desanka (udata za Dikomira Mladenovića-Pi, Predanča 1910), Zorica(udata u s. Gornja Lomnica), Zagorka (udata u Mankićevo), Vaska (udata za Dragutina Stančića u IVJE-imala 25.g a Dragutin 12.g. pa ga od sedenjku nosila u krevet kada se uspavao)

 

Trajko Andrejević (1910)-???(prvi brak-):-Persa(udata u Ivje  u Stančići), Vladimir(1938.)

 

Vladimir Andrejević(1910)- ? (iz Ravne Gore)-Zoran i Dragan(„Džaja“)-Odseljeni u Vlasotince, Radmila (udata za Petrović Aleksandra-imaju dva sina i žive u Kragujevac).

 

Trajko-Stojanka(drugi brak-iz IVJE- ćerka Vladimira Stančića):-Ranđel (1947, Milutin(1952), Novica.

 

Ranđel Andrejević(1947.g.)-Marika(iz Ravnu Goru)-imaju tri ćerke, udate. Žive u Vlasotince.

 

Milutin-Dušanka(iz Ravne Gore):-ima dva sina: Boban i Srđan.

Boban živi sa porodicom u Vlasotince, a drigi sin se prizetio van Vlasotinca. Milutin-Luta i Dušanka žive u Predanču.

 

Novica-Gordana:-imaju tri sina.  Nisu ženjeni.  Žive u Predanču

 

Božidar Andrejević-Stojanka(iz Veličkovići iz Zlatićevo):- Sava (1938.g), Milica(udata u s. Dobroviš-porodica živi u Vlasotince), Miodrag(Midža) (1946.g.-udavio se u tamiš 1963.g.oženjen Slavicom Stojanović-Predanča i ostavio siročiće dve ćerke, koje su odrasle i udale se i imaju porodice),

Sava-Ljubica(Đorđević, Ramnište, Predanča):- Dragan(1959), Slavica8udata u Sredor).

Dragan Andrejević oženio se ženom iz Dobroviša, ima jednog sina i živi u Vlasotince.

 

                                        * * *

 

Poreklo prezimena Petrović, Jovanović (MEĐAK-PRESLAP)

 

Rodonačelnik: Petar

Petar:Đorđija, Bogdan i Milan.

 

Đorđija Petrović(MEĐAK)-Natalija (iz s. Javorje):-Todor, Pavle, Sretko, Zorka(udata za Vlajka Stankovića u Đorđine-„prisvojen“ u „Pi“ kod Pejke i Toze Stojanović-Predanča)), Kosara(udata za Milutina Đorđevića-RAVNIŠTE, Predanča), Ljubica(udata za Tomislava Mladenović-RAVNIŠTE, Predanča),  Jovanka(udata  G.Dejan).

 

Todor Petrović(1923)- Rada (Zimovište):-Jovan, Dušan, Dragoljub.  Oženjeni. Imaju porodice. Odseljeni u Vlasotince.

 

Pavle Petrović-Rada(Stančić-IVJE):- Lepka, Marica, Branka, Vinka. Udate i imaju porodice. Odseljeni u Vlasotince.

 

Sretko odseljen kolonizacijom posle drugog svetskog rata u Bački Maglić.

 

Dimitrije Petrović (MEĐAK)-Sovka ( iz „Dolinu“-Kristina sestra Stojanovića, Predanča):-Dušan, Aleksandar, Mara (udata za Stojču u Ravnu Goru-žive u Vlasotince)

 

Dušan Petrović(MEĐAK)-Slavica (Andrejević, Ravni Del):-Žika(1958). Žena iz D.Dejan-kamenjari. Oženjen ima sina i dva unuika. Žive u Vlasotince

 

Aleksandar Petrović-Radmila(Andrejević, MEĐAK, Predanča):-imaju dva sina. Odseljeni u Kragujevac.

 

 

Bogdan Petrović (PRESLAP):-Krista, Mileva(udaza za Vojislava Ilića-„PI“, Predanča).

 

Krsita-Roska (sestra Dragutina Stančića):-Boško, Jovan (1925.g-„usvojen“ kao blizanac -Jovanka u G.Dejan-usvojena u Krstić familiju(Vlada),  udata u G.dejan, otac  iz selo Svođe-Gabrovik, nesrećno poginuo kao pečlbar-ciglar od Rumuna, a majka Ljuba se preudala u Stanojevići u Borin Dol)

 

Jovan Petrović (1925)-Rada (Ilić, ČUKA, Zlatićevo):-Milivoje (1948-2011), Krista Petrović(1949), Milica(1954-udata u Drajčinu Baru).

 

Milivoje Petrović (1948-2011)- Verica Stamenković(1953):- Sanja (1976), Aleksandar-oženjen i ima dva sina- Žive u Vlasotince.

 

Milivoje  Petrović (1948.g.) poginuo nesrećnim slučajem kao građevinski radnik-bio napustio rad u prosveti , kao nastavnik likovnog vaspitanja i kao učitelj radio od 1968-1996.g u selima: Svođe, Šišava, Tegošnica- onda u školi u Stalaću i OŠ „8 oktobar“ u Vlasotincu.

Prosvetu napustio iz prinude u vremenu sankcija  NATO alijanse nad SR Jugoslaviju (1992-1998.g) – da bi radeći na građevini decu iškolovao. Pogrešna procena u donošenju odluke napuštanja prosvete  koštala ga je životom.

 

Boško Petrović(1933)-Leposava(Stojanović, RAVNIŠTE):- Dušan (1951) i ćerka „Poka“ udata u Bečinicu u Petkovići(Javirje) i žive u veliku Planu.

 

Dušan Petrović(1951)-Verica( iz s. Crna Bara):- ima sina i ćerku. Odseljeni u Vlasotince.

 

Zapis 1975-2012.g. planisnki zaseok  Predanča selo Gornji Dejan, opština Vlasotince

 

Kazivači: Vladimir Ilić (1881).g valjač i vodeničar, Blagoje Mladenović (1920), Miroslav Mladenović (1948),  planisnki zaseok  Predanča selo Gornji Dejan, opština Vlasotince

 

Zabeležio: Miroslav Mladenović (1948),  rođen u planinski zaseok Predanča selo G.Dejan, opština Vlasotince

 

* * *

 

Odseljeni (u  20. veku  i početkom 21. veka):

 

 

-Bački Brestovac: Đorđević, Mladenović,

 

-Bački Maglić:-Đorđević, petrović

 

– Kragujevac: Petrović

 

– Srpski Miletić: Đorđević, Petrović, Mladenović

 

– Beograd: Mladenović,  Ilić

 

– Požarevac(okolina): Ilić

 

– Kolare (Smederevo): Ilić

 

-Valjevo: Petković, Ilić

 

– Ljubljana (Slovenija): Stojanović,

 

– Hrvatska (Beli Manstir):-Jovanović,

 

– Sombor-Jovanović, Stančić,

 

– Niš:-Petrović,

 

– Soko Banja: Mladenović, Đorđević, Ilić

 

– Velika Plana: Ilić, Đorđević, Dimitrijević,

 

– Vlasotince: Stančić,  Petković, Ilić, Mladenović, Mitić, Stanković,  Stojanović, Andrejević, Petrović

                                * * *

 

IZVORI:

[1]  Miroslav B. Mladenović Mirac: Rukopis:- ZAPISI Iz rukopisa:“ Sela u vlasotinačkom kraju“, 1970-2012.g., Vlasotince

[2]  Miroslav B Mladenović Mirac: Rukopis:- ZAPISI iz rukopisa:”PEČALNIK-priče, legende, predanja, izreke, kletve, zdravice i zagonetke iz vlasotinačkoga kraja- Povlasinje)” 2012.g., Vlasotince

[3] Miroslav  Mladenović Mirac: PLANINSKA ORATA (Pesme), na dijalektu juga Srbije, Vlasotince, 2008.godine 

[4] Miroslav  Mladenović Mirac:- Rukopis( NARODNE UMOTVOREVINE IZ VLASOTINAČKOG KRAJA, 2009.g, Autor:Miroslav B Mladenović Mirac, Vlasotince)

Autor: Miroslav B Mladenović Mirac lokalni etnolog i istoričar Vlasotince

28. februar .2013.godine Vlasotince, jablanički okrug jug Srbije

 

 

Komentari (30)

Odgovorite

30 komentara

  1. Miroslav B. Mladenović Mirac, lokalni etnolog i istoričar, Vlasotince

    Poštovani,
    Pošto mesecima niste objavili ove DODATKE za planinski zaseok Predanča (rodno mesto) a u istoriografiji se objavljuju mnoge netačnosti i zlonamernosti; zato sam prinuđen radi svoga RODA i pokolenja barem ovde objavim DODATAK.
    Miroslav B Mladenović Mirac lokalni etnolog i istoričar i pisac pesama i priča na dijalektu juga Srbije
    7.septembar 2013.g. Vlasotince, repubvlika Srbija

    • Zoran T Mladenovic

      Miroslave lepo je sve ovo sto si napisao, dobro je da ima i takvih ljudi.Ja licno imam nekoliko primedbi a prva je koliko ja znam da si ti vrlo retko dolazio u selu ranije A I DAN DANAS NE DOLAZIS I NEZNAM KAKO SI SVE NAPRED SAZNAO I NAPSAO.Postoje mnoge netacnosti i kao vazna greska u ovom tvom izlaganju je krsna slava koja se oduvek slavi u nasem selu Predanca jeste 09.12. je ALIMPIJE STOLPTNIK A NE KAKO TI PISES SVETI DJORDJE koji se slavi drugog datuma.Ida znas nase selo nije zaseok,mahala..vec mesna zajednica selo Predancai moja preporuka bi tebi bila ako hoces da idalje pises o selu Predanci odes gore i vidis rodno selo kako bi bolje to opisao i molim te ispravi naziv oko krsne slave.poz.

      • Miroslav B Mladenovic Mirac

        —– Original Message —–
        From: Mladenovic
        To: Miroslav Mladenovic
        Cc: Sasa Mira Mladenovic
        Sent: Friday, March 27, 2009 11:45 PM
        Subject: Re: Odgovor

        Postovani prezimenjace!
        Veoma sam vam zahvalan na onome sto ste do sada ucinili za mene i moj rad na poreklu, drugim recima neizmerno ste mi pomogli.Objasnicu vam do kojih zakljucaka sam dosao koji ce mozda i vama koristiti. Za sada zeleo bih da vam prenesem sta sam saznao iz mog dosadasnjeg rada na temu Sv.Djordjija Posen u Makedoniji i Juznoj Srbiji i Sv. Alempija kako se kaze kod nas u Vrbovcu u Sumadiji kazem tako jer se kod nas smatra Vrbovac prvim sumadijskim selom kad se ide od Smedereva na jug. Evo sad mog razmisljanja na temu Slave.
        O Službama i Velikdenima su se skupljali oko starih srpskih manastira. Slavili su Sv. Alimpija Stolpnika za koga se u narodu verovalo da je pregazio kugu, odbijao nezdrave vetrove i činio druga čudesa. Ovaj Paflagonijski (Mala Azija) Svetitelj je stekao svoje svečare na području pre svega Ohridske arhiepiskopije i Svete Gore odakle se njegov kult širio ka severu naj verovatnije prema Skadru, Prizrenu i Prištini. Malisori fisa Šalja su izgleda slavile i ovog Sveca iako B.Nušić tvrdi da su Slavili Sv.Jovana,a Marko Miljanov Sv.Ivana posto su bili Rimokatolici. M.DJ Milicevic tvrdi da su postovali Sv.Djordja jer se i u Drenici slavio Sv.Đorđe Alimpije u rodovima poreklom iz Zete koji su ušli u fis Šalja. U Gračanici ozidanoj u vreme kralja Milutina imamo fresku Svetitelja. Naime ako je ovaj Svetitelj postao zaštitnik mutavdžijskog zanata onda je Prizren kao grad nadaleko čuven po proizvodima ove vrste jasno bio i jedan od jakih uporišta kulta ovog svetitelja u srednjem veku. Praznuju ga više sitni stočari ali i oni koji rade sa krupnijom stokom pa se na njegov dan ne upreže tegleća stoka. Ova činjenica nas upućuje na zaključak da je pored Sv.Vlasija, Sv.Teodora, Sv.Save, Sv.Đorđa i Sv.Alimpije preuzeo neke epikleze slovenskog paganskog boga Gerovita ili Jarovita. Glava svetitelja se nalazi u rumunskom manastiru Kutlumušu, koga sada drze Grci što upućuje na vezu sa aromunskim stanovništvom. Ako je ovo tačno onda bi porodica Mladenović vrlo lako mogla da vodi poreklo od ostataka plemena Brsjaka (Brđana) i Mijaka iz Zapadne Makedonije ali i Malisora. Nije nemoguće da je kult došao među Slovene i aromunskim posredovanjem i to onih aromuna iz grčkog kulturnog kruga oko Soluna. Odlazilo se rano u Crkvu i strogo postilo da bi sve bilo zdravo u narednoj godini. Ova Slava se relativno slabo slavi u severnim srpskim zemljama dok broj onih koji slave raste od Grdeličke klisure prema jugu ali pogrešno bi bilo reći da nije slavljena u srednjem veku na Kosovu jer za to imamo jake dokaze. U Kičevu, Prilepu, Bitolju, Strugi, Ohridu, Tetovu i Skoplju u Makedoniji bio je do Drugog Svetskog rata, veliki broj porodica koje slave ovu Slavu i svakako predstavljaju daleke rođake familije Mladenović iz Vrbovca. Bugarske okupacione vlasti i komunističke posle rata smatrajući sa pravom ovaj običaj srpskim zabraniće ga. Prvi pomen ove Slave nalazimo u dnevniku poznate trgovačke porodice Andrejevića iz Peći u 18 veku. Andrejevići su poticali starinom iz Nerodimlja na Kosovu, gde je očigledno postojao u srednjem veku kult ovog Sveca. Oblast Nerodimlja je smatrana delom skopske oblasti a uostalom kao i celo Šarsko Zagorje pojedinačno je naseljavana strujama iz Makedonije kroz ceo period turske vladavine. Kult ovog Svetitelja je verovatno u vezi sa Svetom Gorom gde se u manastiru Kutlumušu nalazi glava, deo moštiju otuda Vlasi u Istočnoj Srbiji izuzetno poštuju Sv.Alimpija. Srpski Kraljevi i feudalci su Svetogorskim manastirima davali ogromne metohe unutar svoje države od Soluna do Peći i Debra. Svetogorski monasi su verovatno otuda bili prenosioci kulta ovog Svetitelja u ondašnju Srbiju. Ovo je još potkrepljeno činjenicom da se radi o istom etnosu sa jedne i druge strane Skopske Crne Gore (Karadaga) koje se veoma mnogo selilo iz jedne oblasti u drugu, putevima kroz šarsko-skopsko-crnogorske planinske magistrale. U srednjem veku je preko ove dve planine postojao jak kiridžijski saobraćaj pa planine na centralnom balkanu ne predstavljaju etničke ni dijalekatske granice. Još je zanimljivija veza između Sv.Alimpija i Sv.Đorđa. Zabeleženo je u centralnoj oblasti balkana da su mnoge familije slavile “Sv.Đorđa Alempija” što je ukazivalo da je narod ova dva svetitelja stopio u jednog. U Lešku (Tetovo) je čak u naj novije vreme jedan makedonac tvrdio da slavi Đorđiju na dan Sv.Alimpija. U Ruskoj i Grčkoj Crkvi na ovaj dan se praznuje osvećenje dva hrama Sv.Đorđa te je tako među našim narodom u centralnoj oblasti došlo do fuzije ova dva Svetitelja. U ranijim vekovima biva kod stanovništva naročito upražnjavan kult pojedinih Svetitelja kao što su Sv. Dimitrije na području Šopluka istočno od Vardara, na prostoru centralne Makedonije dakle zapadno od Vardara- Sv.Vasilije, Sv.Atanasije, Sv.Naum, Sv. Alimpije Stolpnik, Sv.Đorđe, Velike Gospojine i Sv. Dimitrija. Na prostoru Epira, Južne Albanije i Zapadne Makedonije Sv.Jovana i Velike Gospojine, na prostoru Tesalije Sv.Tome i Velike Gospojine i na prostoru Severne Albanije i Dalmacije Sv.Nikole i Sv.Stefana. U okviru Ohridske Arhiepiskopije i poglavito Kosturske episkopije negovan je kult Sv.Alimpija koga Slave samo Srbi Kosovci i(li) Brsjaci i oni su bili po svemu sudeći nosioci kulta ovog svetitelja u svojoj postojbini kao i prenosioci među Torlake i Šopove i Sumadince. Crkva Sv. Alimpija u selu Bobišta danas Vergas kod Kostura, danas Kastorija u Grčkoj Egejskoj Makedoniji je najstariji hram koji je podiglo Slovensko stanovništvo ovog kraja a vrlo rano Svečare sa ovom Službom nalazimo severozapadno od ove oblasti u selima oko Korče, Struge, Bitolja gde se verovatno proširila seobom pojedinih porodica iz ovog sela. Rod Naumovića iz Užica koji slave Sv.Alimpija potiče starinom iz okoline Korče. I tamo u Korči su imali svoje rođake koji su slavili istu slavu zabeležio je Popović. Prema naj novijim istraživanjima šira oblast zapadno od Kostura prema reci Vojuši u Toskeriji pripadala je u 11 veku Kosturskoj episkopiji. Interesantno je reći ovde da prvi spomen običaja Slave u istoriji uopšte potiče iz 1018 godine od vizantijskog letopisca Skilice a slavio ju je izvesni velmoža Ivac. Iako bi smo očekivali da je on taj običaj pomenuo severno u Raškoj eparhiji, on ovaj običaj nalazi u okolini Devola u današnjoj jugoistočnoj Albaniji koji se nalazio u sastavu Kosturske eparhije. Ipak freska Svetitelja iz Gračanice i javljanje ove Slave u Župi kod Kruševca i u Jelašnici na Staroj Planini u Zaglavku, te mutavdžijski esnaf u Prizrenu veoma indikativno govore da se ovaj svetac i pre najezde Turaka slavio među raškim i kosovskim Srbima gde je on praznovan pre svega kao zastitnik od kuge kod Bugara su tu ulogu imali Sv.Anton i Sv.Atanas.

  2. DODATAK: Poreklo prezimena zaseoka Predanča sela G.Dejan (Vlasotince)

    POSTAVITI ISPOD:“NASTANK SELA“ (gde je najprikladinije-vi „otvarate“ i postavljate, jer ja sam onemogućen da postavim na svoj ČLANAK):

    *

    Planinski zaseok Predanča (Dejan) imao je svoj nastanak na čudan način.
    Kao svoj rodni planinski zaseok sela G.Dejan, nikada u selu nije se pomenuo naziv naselja Prodanča.

    Negde 60.godina 20. veka kada sam kao dete slušao od dece drugih sela ( a i do današnjih dana početka 21. veka) uvek se pitalo:„Ti li si iz Prodanču ili iz Prdanče“.

    Kada sam odrastao i postao intelektualac, uvek sam se čudio da čak i u geografsko-topografskim vojnim kartama je pisalo „latiničnim pismom“:“Prodanče“.

    To mi je tada smetalo jer sam smatrao da nam se rugaju na naš planinsko-torlačko poreklo, stočačrsko primitivnu stranu života.

    Jer tada se živelo u oskudnoj bedi:materijalno-duhovnoj, gde je sve do 1945.godine sve bilo nepismeno u čitavom tom planinskom delu Bukovika- vlasotinačkoga kraja.

    Kasnije 70.godina 20. veka sam se zaintersovao za naziv svog rodnog planinskog zaseoka PREDANČA.

    Od starijih solunaca sam doznao da smo zaseljeni iz G.Dejana i da smo predhodno živeli pored luke reke Vlasine(jer su naši prodali livade Stojičićima-Birovcima u G.Dejan).

    Prema kazivanju odatle su se ovčari prvo zaselili u GARINAMA, pa onda u Gornji Dejan-koji je dobio nazov posle Drugog svetskog rata, a pre toga se zvala mahala LENOVE sela DEJAN. Posle toga kao ovčari su se naselili u zaseok PREDANČA.

    Utvrdio sam da starije stanovništvo koje slavi krsnu slavu SVETI ĐORĐE („posna slava“)-nije znalo svoje poreklo naseljavanja.

    Kao da se vekovima nešto „skrivalo“ odakle je naseljeno. Nikako nisam saznao pretke.
    Proučio sam tu krsnu slavu „Sveti Đorđe-posna slava“, koja je „spojena“ sa Sv. Alimpije Stolpnik.

    Evo skoro sam kod nekih istraživača utvrdio da je to „skriveno“ selo Prodanča-meni često zadavajući brigu „ruganja“ došlo do malok saznanja o svojim precima.

    Verujem da je bilo „višeslojno“ raseljavanje, pa tek prestoji široko etnografsko proučavanje porekla stanovništva jednom detaljnim istraživanjima svih koji su se doselili iz Bugarske na ovim prostorima juga Srbije- za lužničko-vlasinsko-crnotravsko-vlasotinački kraj.

    Dakle, zaseok PREDANČA ima svoja dva „nastanka“: kao mesto je dobilo naziv na osnovu legende o „predaji“ vojske, jer na turskom PREDANDŽA-znači predaja; a pored ovog naziva mesta sam naišao i na branik šume Vidosavljević(starog roda naseljenih prvog naselja u Smrdan u Vlasotince-napisao sam to u legendi o Vlasotincu-podvukao M.M 2013.g Vlasaotince) kod mesta „Rastavnica“ preko reke Vlasine početka puta prema selo Ravni Del.

    Teks sada sam doznao od nekih istraživača da je samo naselje PREDANČA u topografskim kartama i administraciji i okolnim selima nosilo naziv PRODANČA, a to je selo u okolini ošštini TRN oblasti PERNIK u Bugarskoj.

    U bugarskoj istoriji iz 15-16. veka u turskim popisima znepoljske nahije (1447-1489) se pominje pod nazivom PRODANOVCI ( danas selo Prodanča u Bugarskoj-istočno od Trna) sa 6. kuća, sa turkim porezom 408 akča i 30 stanovnika; a postoji i selo PRODANČA (isti naziv danas u Bugarskoj-istočno od Trna) sa 11.kuća sa porezom 765 akča i sa 55 stanovnika. Tada je okarakterisano kao malo selo.

    Nisam još saznao „skrivanje“ krsne slave u svim selima vlasotinačkoga kraja koji slave krsnu slavu „Sveti Đorđu-„posnu“, koja je „spojena“ sa slavom Sv. Alimpije Stolpnik.

    Da li se to „skrivanje“ porekla ticalo biološkog opstanka stannovništva od „islamizacije“ ili „bugarizacije“ u svim burnim vekovima petovekovnog turskog ropstva ili se pobglo od „čume“(kuge) koja je zahvatila ovaj kra od 1437 do 1439.godine tek treba istražiti.

    Ovde je otvorena posebna tema i u njoj se treba interdisviplinarno uključe naše istorisko-naučno-antropološko i etnografske institucije u republici Srbiji; jer pojedinačan istraživački rad samo pokreće problem koga nije u mogućnosti da samostalno reši bez pomoći raznoraznih institucija u Srrbiji a i u okruženju Bugarske, Makedonije, Grčke i Turske.

    Na kraju, ponosan sam što sam kao planiski gorštak gvodim poreklo iz torlačko-stočarske porodice koja ima svoje korene u svim vekovima u kojima se ovde živelo i borilo za biološki opstanak.
    * * *

    26.septembar 2013.g Vlasotince Miroslav B Mladenović Mirac

  3. Etimološko značenje naziva zaseoka Predanča (prodanča-Prodanovci)
    *

    DOPUNA: Poreklo prezimena zaseoka Predanča sela G.Dejan (Vlasotince)
    Poštovani,
    http://www.poreklo.rs/2013/03/31/poreklo-prezimena-zaseoka-predanča-selo-gornji-dejan-vlasotince/

    ISPOD teksta „NASTANAK SELA“-postaviti ovaj
    PRILOG.
    1.oktobar 2013.g. Vlasotince
    Pozdrav M.M Vlasotince

    PRILOG:

    * * *

    http://www.poreklo.rs/2013/03/31/poreklo-prezimena-zaseoka-predanča-selo-gornji-dejan-vlasotince/

    Etimološko značenje naziva zaseoka Predanča (Prodanča-Prodanovci):

    Iz izvora bugarske istoriografije sačuvan je popisni defter sela za nahiju Znepolje iz vremena XV- XVI veka pod Turcima u vremenu vladavina: Mehmeda I, Murata I i Murata II.

    Tako u popisu iz 1447 u Znepoljskoj nahiji je zabeleženo je da selo Prodanovci (danas selo Prodanča-istočno od Trna) ima prihod 480 akča, sa 6 kuća i 30 stanovnika; dok je u popisu posebno navedeno selo Prodanča (istočno od Trna) sa 11 kuća, 55 stanovnika i sa peihodom od 765 akča.

    Interesantno da selo Prodanovci postoji i u Zapadnoj Bugarskoj- u sofiskoj oblasti, opštine Samokov.
    Selo Prodanovci, je dobilo naziv prema ovčaru Prodanu guslaru, ratniku protivu Tatara (u ratu protivu Vizantije 1278.g. u Veliko Trnovo).

    Ime Prodan je slovensko ime, a najviše među hrišćana je zastupljeno u Bugarskoj kod Bugara.
    Kasnije iz tog plemena su postali mnogi vojvode i ratnici u borbi za nacionolno oslobođenje od Turaka.

    Ime Prodana-guslara, ovčara ratnika, Bugari su znali da to postave i rodoljubivo u operi:“ Lюbomir Sagaev — Kniga za operata (68) — Moяta biblioteka
    chitanka.info/text/8501/68 – Keširano
    Guslarяt dяdo Prodan gi uspokoяva s edna pesen za Ivaйlo — smeliяt … To se zasilva osobeno mnogo pri predloženieto na bolяrina Terter, …”

    Etimološki naziv sela PRODANČA je nastala od dve reči: PRODAN +ČA.

    Deda PRODAN je bio čuven guslar ovčar u planinsko bugarsko selo na istoj nadmorskoj visini kao i u planinski zaseok Prodanča(Predanča) sela Gornji Dejan, opštine Vlasotince u republici Srbija.

    Sama reč ČA je bugarskog značenja, koja označava “stric-čiča”, a to dijalektološko značenje i upotrebu sam čuo od svojih najbližih u familiji(mlađih sestara) u svoje rodno sel Predanča u vlasotinačkoj opštini, republike Srbije negde sve do 70.godina 20. veka.

    Tako je od dve reči:- slovenskog imena PRODAN i reči ČA, nastala u “povezivanju” reč PRODANČA-naziv sela u Bugarskoj i u Srbiji je to ime na topografskim kartama postojalo sve do 90.godina 20. veka, dok nije prevagnuo naziv PREDANČA(od turske reči PREDANDŽA-“predaja” vojske, gde se neka vojska predala u vremenu srpsko-turskog boja).

    Zanimljiva je povezanost ova dva pojma PRODANČA-sela u Bugarskoj i Srbiji, a da do sada to niko nije uopšte ni istraživao nastanak ovog pojma naziva sela PREDANČA(Prodanča) u Srbiji – sem autora ovog zapisa u pogledu istraživanja porekla stanovništva svoga rodnog sela.
    *
    IZVOR: Za pisanje ovog ZAPISA Autor je koristio Bugarsku istoriografiju sa “skinutu” sa INTERNETA.

    * * *
    1.oktobar 2013.g. Vlasotince Srbija Miroslav B Mladenović Mirac

  4. Miroslav B Mladenović Mirac lokalni etnolog i istoričar Vlasotince

    http://www.poreklo.rs/2013/03/31/poreklo-prezimena-zaseoka-predanča-selo-gornji-dejan-vlasotince/
    Poštovani,

    Ispod TEKSTA:“ Učesnici ratova (sa medaljama):
    Balkansko-prvi svetski rat(1912-1918): “
    IZBRIŠITE ovau rečenicu(greška u mestu i republici): “ Ilić Miladin
    (“Ivje”-poginuo 1913.g na Grljanski Vis kod Aleksinac)”

    a NAPIŠITE ovu rečenicu:” Ilić Miladin (“Ivje”-poginuo 1913.g na
    Grljanski Vis kod Kočane Makedonija) “

    Pozdrav. M. M Vlasotince
    22.sept.2013.g. Vlasotince

    * * *
    http://www.poreklo.rs/2013/03/31/poreklo-prezimena-zaseoka-predanča-selo-gornji-dejan-vlasotince/

    Poštovani,

    NISTE još UBACILI DODATAK (stri tekst) za PEDANČU) koga sam slao više
    puta. Evo ponovo ga šaljem:

    http://www.poreklo.rs/2013/03/31/poreklo-prezimena-zaseoka-predanča-selo-gornji-dejan-vlasotince/

    DODATAK(1):

    Ispod dela teksta:

    “Znamenite ličnosti sela:” UBACITI na kraju ovaj tekst:

    -Boško Stančić, Presedsedik opštine Vlasotince, Načelnik odeljenja za
    urbanizam SO-e Vlasotince

    DODATAK (2):
    U istom delu teksta:” Znamenite ličnosti sela:” ovaj tekst :

    “- Stojanović Slaviša:- igrač u fudbalu prve lige i trener
    reprezentacje Slovenije”

    Sa DODATKOM napisati:

    – Stojanović Slaviša:- igrač u fudbalu prve lige i trener
    reprezentacije Slovenije, trener klubova u inostranstvu i trener FK
    “Crvena Zvezda prve lige u Srbiji

    Pozdrav i svako dobro. M.M Vlasotince

    10.sept. 2013.g. Vlasotince

    Tokom 10.9.13., Miroslav Mladenovic je napisao:

  5. Miroslav B Mladenović Mirac lokalni etnolog i istoričar Vlasotince

    [email protected]( PORTALU POREKLO) :

    Poreklo prezimena zaseoka Predanča, selo Gornji Dejan (Vlasotince)

    http://www.poreklo.rs/2013/03/31/poreklo-prezimena-zaseoka-predanča-selo-gornji-dejan-vlasotince/

    DODATAK: Poreklo prezimena zaseoka Predanča sela G.Dejan (Vlasotince)

    POSTAVITI ovaj PRILOG(Od igre na poljančetu do Crvene Zvezde) ispod teksta:“ Obrazovanje: “.
    Saradnik portala POREKLO: Miroslav B Mladenović Mirac lokalni etnolog i istoričar i pisac pesama i priča na dijalektu juga Srbije
    1.oktobar 2013.g. Vlasotince republika Srbija
    PRILOG:

    * * *
    Od igre na poljančetu do Crvene Zvezde

    Mnogo nas kao dece 60.godina 20. veka nije znalo ništa o sportu i fudbalsim klubovima.
    Sve do završetka četvrtog razreda u planinsko selo Zlatićevo (pešačili smo dnevno kroz planinske vrleti 10 kilometara u oba pravca) nismo znali ni o Crvenoj Zvezdi ni o Partizanu.

    Pošto je u toku Drugog svetskog rata ovo bio „partizanski kraj“, onda smo posle polaska u osmogodišnju školu „Dositej Obradović“ u selo Svođe (pešačeljnje 10 kilometara kroz bukovu šumu, kozjim stazama i preko nabujalim planinskim rečicama i potocima…); čitajući u listu „Politika“(donosili smo učitelju u selo Zlatićevo iz pošte sela Svođe) o sportu počeli da se određujemo kao navijači fudbalskih klubova u bivšoj Jugoslaviji.

    Tada zbog „Partizana“ u ratu i „Crvene zvezde“ na partizanskoj kapi, postojali su tada samo navijači ova dva kluba u čitavom Povlasinjskom kraju.
    U svoj rodni planinski zaseok Predanča, sela Dejan svi smo postali navijači FK „Pratizan“ a jedino je jedan naš drug iz inata postao navijač FK „Crvena zvezda“.

    U početku smo igrali se loptom od kravlje dlake, potom krpenjače, onda malom gumenom lopto (nalik na onu sa za tenis) potom nam je učitelj doneo pravi fudbal.

    Tada smo u osmogodišnju školu išli samo dečaci, dok devojčice su bile obavezne za obavljanje kućnih i poljskih poslova, kao i da čuvajući ovce spremaju dar za udaju.

    Zimi su morale da izučavaju tkački zanat i postanu vezilje, a leti da okopavaju kukuruz, krompir -onda obavljaju žetvarske i druge radove u polje.

    Svi mi iz susednih sela:Predanča. Zlatićevo, Jakovljevo, Dejan-igrali smo na poljančetu loptu od kravlje dlake ili gumenjaču ujutru na mestu Zlatićevsko gumno ili u Dejanskom ataru i onda trčeći niz Svođsko Bučje strčali za početak časa.

    Nismo imali lopte ali su imućniji svođani imali fudbal pa smo morali da „plaćamo“ list hartije od sveske ili „dinarče“ da bi nas spustili da igramo fudbal na školskom igralištu.

    U tom vremenu naši roditelji su bili siromašni pečalbari-ciglari u Vojvodini.
    Jednoga dana ujak Mirka Stojanović(sada pokojnog) je iz Sombora doneo gumenu loptu, koja je toliko odskakala da kada smo igrali na zaravan Del u večernjim satima(jer smo danju obavljali seoske poslove u polju) negde odskoči tako daleko niz litice prema reki Bistrici mahale Đorđine, da smo je često mesecima svi mi sa ovčarima tražili.

    Onaj ko je nađe onda je čuvao kod sebe kao „dar“ za dečju radost, da se njom igramo na poljančetu „Del“.

    Godine su prolazile sva deca pečalbara su otišla svako na svoju stranu.
    Meni kao slabašnom i neuhranjenom dečaku nije bilo omogućeeno da se upišem u vojne škole, a jedino je to pored škole za policajce bila besplatna školarina za nas siromašne đake koji smo bili odlični đaci.

    Ja nisam uspeo da se upišem u vojne škole ali je uspeo moj drug Mirko Stojanović.
    Meni je ostao teži trnoviti put školovanja-uz pečalbu i rad kao nadničara u samoškolovanju.

    Kada smo formirali porodice, deca su naša rasla i naravno svi su postali navijači klubova za koje su navijali njihovi roditelji.

    Sakupljali smo se u toku leta i na državnim praznicima i sa našom decom igrali loptu i po snegu na poljančetu Del našeg rodnog planinskog zaseoka Del.

    Mnogo nas je maštalo da postane igrač velikih fudbalskih klubova u tadašnjoj Jugoslaviji.

    Nas nekoliko je igralo fudbal u klubovima do Srpske lige, dok naš drug Mirko Stojanović kao vojno lice u Sloveniji, dospeo je da igra fudbal do Druge a i prve slovenske lige.

    Iskreno bio je veoma talentovan od sve dece u seoskoj osmogodišnjoj školi, ali bije imao ko da ga „pogura“ a i oskudan siromašan život je učinio svoje.

    Ali zato kada smo sa našim sinovima u toku raspusta igrali loptu na poljančetu, hvalisavo se ponosio sa svojim sinom Slavišom-Sašom Stojanović, da će barem on ispuniti naše dečačke sne i zaigrati fudbal u nekom velikom klubu.

    Bili smo ponosni na njegovog sina kao „partizanovci“ pa čak i onaj naš jedini „zvezdaš“ iz sela-koji je postao zidarski pečalbar preduzimač.

    Mi se rasturismo ko gde, sela postadoše pusta. Naša poljančeta su zasrasla u korovu i tako ostadoše sela bez dece.
    Nema više igre dece na poljančetima širom Povlasinja u planini.

    U vremenu raspada stare Jugoslavije na kraju 20 veka, na mojoj kapiji u Vlasotincu došao je sam moj drug iz detinjstva Mirko Stojanović, kao bivši oficir i vojni sudija tadašnje vojske stare socijalističke Jugoslavije.

    Bio je utučen. Proteran iz Slovenije kao „nepoželjna osoba“ vojnog oficira-morao je da ostavi ženu, sina i ćerku u Sloveniju i da pređeu Beograd odnosno u Vlasotince da živi.

    Bila mu je živa majka u naše selo i gore je provodio vreme nekako boreći se protivu samoće i taznih nepravdi.

    U tim turbulentnim vremenima pod ratnim sankcijama ratova u:Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, Kosovu-moj dragi drug iz detinjstva Mirko Stojanović(1947.g.) morao je preko Mađarske da odlazi da vidi porodicu u Sloveniju.
    Hrvati mu nisu davali prolaz ulaska u Hrvatsku odnosno Sloveniju.

    Često smo se šetali pored reke Vlasine, kupovali zajedno štampu na kiosk u centru grada .
    Pričao mi hvalisavao o svom sinu Saši-Slaviši fudbaleru u prvoj slovenačkoj ligi. Svi smo tada u selo bili ponosni na njegovog sina kao fudbalera a kasnije i trenera.

    Srce mog druga Mirka Stojanović (oca Slaviše) nije izdržalo. Umro je mlad od srčanog udara-infrakt.
    Tuga i bol za porodicom i nepravde učinile su svoje.

    Pre neku godinu dolazio je njegov sin Slaviša-saša Stojanović u Vlasotince. Potražio mog sina-inače oficira u vojsci.
    Poslao sam mu na sećanje njegovog oca jednu objavljenu zbirku pesama na dijalektu. Ne znam da li je dobio.

    Sin mi je ispričao da su se kupali zajednu u reku Vlasinu i da mu je ispričao da posle igre fudbala u prvoj slovenskoj ligi, Saša-Slaviša Stojanović je sada trener fudbalskih klubova.

    Raspitivao se za Afriku, jer se tada moj sin kao sanitetski oficir vratio sa svojom vojnom lekarskom ekipom iz Čada(Afrika).

    Prođoše nekoliko godina, na lokalnoj televiziji TV Leskovac odgledao sam INTERVJU sa Slavišom-Sašom Stojanovićem, kao trenerom slovenačke reprezentacije.
    Ponosno je pričao na svoje poreklo sela svoga oca i majke u vlasotinačkom kraju.

    Nije zaboravio svoje korene. Bilo mi je drago kada sam ga slušao.
    Potekle su nekoliko suza niz moje ostarelo lice-sa uzdahom: “E da mu je otac Mirko živ da ga sada sluša i gleda“.

    Prođe neko vreme, evo sadašnje početkom 21. veka- ostvaruju se snovi nas koji smo šutkali krpenjaču po poljančetu po planinskim livadama Povlasinja, naš Slaviša-Saša Stojanović je postao trener FK „Crvena Zvezda“.

    Tu radost smo svuda delili-sa svih susednih sela kada smo se susretali u čaršiji kada se uveče iziliazlio u šetnju pored prelepe reke Vlasine u Vlasotincu.

    Moj sin je čak i kao romanopisac u šali meni napisao nekoliko rečenici:“ne znam kako će Saša da prođe u naše selo Predanča, da li će mu „oprostiti“ svi PARTIZANOVCI, jer je „izdao“ naše selo i otišao u Crvenu Zvezdu“.

    Naravno to je izgovorenuo šaljivo uz ponos što smo eto i mi doživeli da neko od naših planinskih gorštaka ispuni san našeg detinjstva i naše maladosti.

    Eto naš Saša-Slaviša Stojanović iz našeg planinskog zaseoka Predanča, od seosko-planinskog poljančeta dođe i do najvišeg trona u fudbalu-postade trener FK „Crvena Zvezda“. Meni i mojoj generacija kao „partiizanoivcima“(ali pravih –ne ovdašnjih) želimo našem Saši-Slaviši Stojanović uspeh kao treneru FK „Crvena Zvezda“.

    Srce je jače od razuma. Neka sa Zvezdom na fer i sposobnošću kao trener osvoji titulu prvaka i povrati ugled FK“Crvene zvezde“ i našge fudbala u Evropi i svetu.

    Autor: Miroslav B Mladenović Mirac, nekada i sam se igrao krpenjačom u planinski zaseok Predanča sela Dejan, opština Vlasotince jug Srbije
    1. novembar 2013.g. Vlasotince, republika Srbija

    * * *

  6. Miroslav B Mladenović Mirac lokalni etnolog i istoričar Vlasotince

    DOPUNA
    Šaljemo Vam TEKST sa ispravljenim tehničkim greškama i uređen sa jezičke
    strane. Podvukao M.M (2 novembar 2013.g. Vlasotince).
    PRILOG:
    [email protected]( PORTALU POREKLO) :

    Poreklo prezimena zaseoka Predanča, selo Gornji Dejan (Vlasotince)

    http://www.poreklo.rs/2013/03/31/poreklo-prezimena-zaseoka-predanča-selo-gornji-dejan-vlasotince/

    DODATAK: Poreklo prezimena zaseoka Predanča sela G.Dejan (Vlasotince)

    POSTAVITI ovaj PRILOG(Od igre na poljančetu do Crvene Zvezde) ispod
    teksta:“ Obrazovanje: “.
    Saradnik portala POREKLO: Miroslav B Mladenović Mirac lokalni etnolog
    i istoričar i pisac pesama i priča na dijalektu juga Srbije
    1.oktobar 2013.g. Vlasotince republika Srbija
    PRILOG:

    * * *
    Od igre na poljančetu do Crvene Zvezde

    Mnogo nas kao dece 60.godina 20. veka nije znalo ništa o sportu i
    fudbalsim klubovima.
    Sve do završetka četvrtog razreda u planinsko selo Zlatićevo (pešačili
    smo dnevno kroz planinske vrleti 10 kilometara u oba pravca) nismo
    znali ni o Crvenoj Zvezdi ni o Partizanu.
    Pošto je u toku Drugog svetskog rata ovo bio „partizanski kraj“, onda
    smo posle polaska u osmogodišnju školu „Dositej Obradović“ u selo Svođe
    (pešačenje 10 kilometara kroz bukovu šumu, kozjim stazama i preko
    nabujalim planinskim rečicama i potocima…); čitajući u listu
    „Politika“ (donosili smo učitelju u selo Zlatićevo iz pošte sela Svođe)
    o sportu počeli da se određujemo kao navijači fudbalskih klubova u
    bivšoj Jugoslaviji.

    Tada zbog „Partizana“ u ratu i „Crvene zvezde“ na partizanskoj kapi,
    postojali su tada samo navijači ova dva kluba u čitavom Povlasinjskom
    kraju.
    U svoj rodni planinski zaseok Predanča, sela Dejan svi smo postali
    navijači FK „Pratizan“ a jedino je jedan naš drug iz inata postao
    navijač FK „Crvena zvezda“.

    U početku smo se igrali sa loptom od kravlje dlake, potom krpenjačom,
    onda malom gumenom loptom (nalik na onu za tenis); potom za igru
    nam je učitelj doneo pravi fudbal.

    Tada su u osmogodišnju školu išli samo dečaci, dok devojčice su bile
    obavezne za obavljanje kućnih i poljskih poslova; da čuvaj ovce i
    spremaju dar za udaju.

    Zimi su morale da izučavaju tkački zanat i postanu vezilje, a leti da
    okopavaju kukuruz, krompir -onda obavljaju žetvarske i druge radove u
    polje.

    Svi mi iz susednih sela:Predanča, Zlatićevo,Javorje, Kozilo,
    Jakovljevo, Dejan-igrali smo na poljančetu loptu od kravlje dlake ili
    gumenjaču ujutru na mestu Zlatićevsko gumno ili u Dejanskom ataru i
    onda trčeći niz Svođsko Bučje strčali za početak časa u školi sela
    Svođe.
    – Prikaži navedeni tekst –
    Iskreno bio je veoma talentovaniji od sve dece u seoskoj osmogodišnjoj
    školi, ali nije imao ko da ga „pogura“- a i oskudan siromašan život na
    selo je učinio svoje.

    Ali zato kada smo sa našim sinovima u toku raspusta igrali loptu na
    poljančetu, hvalisavo se ponosio sa svojim sinom Slavišom-Sašom
    Stojanović, da će barem on ispuniti naše dečačke sne i zaigrati fudbal
    u nekom velikom klubu.

    Bili smo ponosni na njegovog sina kao „partizanovci“ pa čak i onaj naš
    jedini „zvezdaš“ iz sela-koji je postao zidarski pečalbar preduzimač.

    Mi se rasturismo ko gde, sela postadoše pusta. Naša poljančeta su
    zasrasla u korovu i tako ostadoše sela bez dece.
    Nema više igre dece na poljančetima širom Povlasinja u planini.

    U vremenu raspada stare Jugoslavije na kraju 20 veka, na mojoj kapiji
    u Vlasotincu došao je sam moj drug iz detinjstva Mirko Stojanović, kao
    bivši oficir i vojni sudija tadašnje vojske stare socijalističke
    Jugoslavije.

    Bio je utučen. Proteran iz Slovenije kao „nepoželjna osoba“ vojnog
    oficira-morao je da ostavi ženu, sina i ćerku u Sloveniju i da pređe u
    Beograd odnosno u Vlasotince da živi. U to vreme je više boravio kod
    tada žive svoje ostarele majke u rodno selo u planini.

    U tim turbulentnim vremenima pod ratnim sankcijama ratova
    u:Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, Kosovu-moj dragi drug iz detinjstva
    Mirko Stojanović(1947.g.) morao je preko Mađarske da odlazi da vidi
    porodicu u Sloveniju-a čak u početku se “susretao” sa porodicom iz
    Slovenije u Mađarskoj, da bi se ponovo vraćao za Vlasotince.
    Hrvati i Slovenci mu nisu davali prolaz ulaska u Hrvatsku odnosno Sloveniju.

    Često smo se šetali pored reke Vlasine, kupovali zajedno štampu na
    kiosk u centru grada .
    Pričao mi je hvalisavao o svom sinu Saši-Slaviši fudbaleru u prvoj
    slovenačkoj ligi. Svi smo tada u selo bili ponosni na njegovog sina kao
    fudbalera a kasnije i trenera.

    Srce mog druga Mirka Stojanovića (oca Slaviše) nije izdržalo.
    Umro je mlad od srčanog udara-infrakt.
    Tuga i bol za porodicom i nepravde učinile su svoje.

    Prođoše nekoliko godina, na lokalnoj televiziji TV Leskovac odgledao
    sam INTERVJU sa Slavišom-Sašom Stojanovićem, kao trenerom slovenačke
    reprezentacije.
    Ponosno je pričao na svoje poreklo sela svoga oca i majke iz
    vlasotinačkog kraja.

    Nije zaboravio svoje korene. Bilo mi je drago kada sam ga slušao.
    Potekle su nekoliko suza niz moje ostarelo lice-sa uzdahom: “E da mu
    je otac Mirko živ da ga sada sluša i gleda“.

    Prođe neko vreme, evo sadašnje početkom 21. veka- ostvaruju se snovi
    nas koji smo šutkali krpenjaču po poljančetu po planinskim livadama
    Povlasinja, naš Slaviša-Saša Stojanović je postao trener FK „Crvena
    Zvezda“.

    Tu radost smo svuda delili-sa svih susednih sela kada smo se
    susretali u čaršiji kada se uveče izilazilo u šetnju pored prelepe reke
    Vlasine u Vlasotincu.

    Moj sin je kao romanopisac meni napisao nekoliko šaljivih zađevica u
    rečenici:“ne znam kako će Saša da prođe u naše selo Predanča, da li
    će mu „oprostiti“ svi PARTIZANOVCI, jer je „izdao“ naše selo i otišao
    u Crvenu Zvezdu“.

    Naravno to je izgovorenuo šaljivo uz ponos što smo eto i mi doživeli da
    neko od naših planinskih gorštaka ispuni san našeg detinjstva i naše
    mladosti.

    Eto naš Saša-Slaviša Stojanović iz našeg planinskog zaseoka Predanča,
    od seosko-planinskog poljančeta dođe i do najvišeg trona u
    fudbalu-postade trener FK „Crvena Zvezda“.
    Meni i mojoj generacija kao „partizanoivcima“(ali pravih –ne ovdašnjih)
    želimo našem Saši-Slaviši Stojanović uspeh kao treneru FK „Crvena
    Zvezda“.

    Srce je jače od razuma. Neka sa Zvezdom na fer način i sposobnošću
    kao trener osvoji titulu prvaka i povrati ugled FK “Crvene zvezde“ i
    našge fudbala u Evropi i svetu.

    Autor: Miroslav B Mladenović Mirac, nekada i sam se igrao
    krpenjačom u planinski zaseok Predanča sela Dejan, opština Vlasotince
    jug Srbije
    1. novembar 2013.g. Vlasotince, republika Srbija

  7. Miroslav B Mladenović Mirac

    KOSIDBA U PLANINI

    3. jun. 2009. godine Vlasotince
    Kosidba u planini je jedan od najtežih težačkih poslova-rada u polju.
    U proleće kada se sprema za odlazak u pečalbu-majstori zidari, dunđeri, zidari i pinteri; čim sneg okopni-odmah se late čišćenju livada grabuljama i sekirama.

    Onda se odlazi u pečalbu-dok počnu prvi cvetovi bele rade i ljubičica,a nekada i pojavom kukurega.

    Početak zelenila na livadama se oseti negde početkom maja-u vreme đurđevdana, kada devojke i mlade snajke beru cveće i kite vencima svoje kapije.

    Negde krajem juna i početkom jula, pa sve do pred Svetiliju drugog avgusta, kada cvetne livade počnu da mirišu, kada sazri šuškavac i bude vreme za kosidbu-počinje jedan od najtežih, a često i možda najlepših poslova na selo-kosidba.

    U prošlim vremenima, te majstorske poslove su obavljali stariji koji više nisu bili za pečalbu ili oni koji su isključivo živeli od bavljenja stočarstvom.

    Kosilo se ručno. Najpre se odabere kosa „petica“ ili ređe „šestica“, potom alat za kovanje kose-čekić i nakovanje.

    Naravno bilo je veoma važno i postavljanje kose na kosilu, gde se merila dužina „hipotenuze“-od totmaka (ručice) kosila do vrha kose, gde se obavezno ostavlja prostor u dužini desetina santimetara od dužine „katete“ od totmaka do „petice“ (široki deo kose)-pravouglog trougla: ručke, vrha i „petice“ kose.

    To je veoma važno kako bi kosa ravnomerno zahvatala travu i mnogo ne ulazila u travu i zamarala kosača.

    Kada se oštri kosa ostrilom, onda je važno da se ako je nakovana-samo „prevlači“ oštrilo i „ispravlja rez“, a ukoliko se želi „izvući rez“; onda se ide „odozdo“ jače u stranu a odozdo se samo prevlači oštrilom-jer ako se odozgo jako oštri onda se tupi rez kose.

    Vreme kosidbe u planini majstori građevinari i ciglari ostavljali su svoje vangle i mistrije, ciglarske kalupe-zamenom nakovanja, čekića za kovanje kose, oštrila i kose.
    Za dobrog kosača se treba učiti od detinjstva, počev od izbora kose, kovanja, oštrenja kose, kao i veštinu baratnja sa kosom kod različitih vrsta trava.

    Veoma je važno da se dužina od „petice“ do totmaka (ručke) kose poklopi sa dužinom do kuka kosača.

    Potom treba kosu lako držati i ravnomerno je držati iznad zemlje, kako bih sama išla kroz travu, a kosač sa lakoćom uživao u čari same kosidbe.

    Ako se kosi krupna trava, često orišta-zaparložene njive, onda se rez kose nakove malo zubasto i kosa se drži na ruke i ne pušta se na zemlju.

    Kad se kosi sitna i mala trava poput planinskog tipavca ili kozje bradice-onda rez mora da bude sitno nakovan i to su mahom čiste livade; onda se kosa pušta do zemlje.
    Pravi kosač nikada ne upotrebljava svoju snagu, nego se koristi veštinom kosenja trave.

    Kada kosa sama „ide“ kroz travu, čuje se „zvuk“-da „sviri“; znači da je dobro nakovana, a da tako dobar kosač kosi livadu.
    Oko izbor kose veoma je važno da kada se kosa „udari“-da ima dobar zvuk ili kada se „nategne“ da „vijuga“.

    U protivnom prilikom izbora kose, ukoliko ne ispunjava ove uslove kaže se da je „ljuta“-da će pukne ili je loša kosa koja nije za upotrebu pravom majstoru kosaču.

    U vremenu kada su smo počeli da se školujemo, još kao deca su nas podučavali tom teškom zanatu-kosaču planinskih livada.

    Dok su naši očevi bili u pečalbu, počinjali smo još kao golobradi dečaci da kosimo prvo „lakše“ trave-pa onda kada se izučio zanat i one „teške“ trave poput „tipavca“ ili „kozje bradice“.

    Često onako nejaki, vezivali smo kosilo kanapom za granu bukve, kako bi mogli da nekako nakovemo kosu.

    Od teškog umora na kosidbi planinskih trava, nismo mogli ni da večeramo. Tako preko dana se dešavalo da nas majke zateknu kako od umora spavamo u hladovini neke stoletne bukve.

    Kada se kose planinske livade na strmini, onda se ide „ukoso“, jer je tada lakše kosidba.
    Otkosi ostaju nekoliko dana da se osuši seno, a nekada kada su velike vrućine u julu mesecu-seno se sabira i istoga dana i dene u plasteve, gde se u toku dana suši, potom osušeno u plastevima stoji sve dok se ne pripremi onolika količina sena da se zdene stog.

    Nekada seno zatekne kiša iz oblaka, pa je crno-ali se prosuši pa zimi posluži kao kabasta hrana za ishranu ovaca, krava, konja a nekada i koza.

    Veština denjenja stoga kupastog oblika je u tome da se seno stvalja vilom ravnomerno sa zemlje-onom koji „prima seno“ na stogu.

    Tada te plastice stavlja ravnomerno oko stožeta „u krug“ i gazi“ nogama. Prvo se „širi“ denjenje stoga do polovine, potom „sužava sve do „vrha“ stožeta.

    Stože je visoko mlado odsečeno oblo izemčesto drvo(mladica) od bukovine, koje se nabije u rupu, a oko njega se stavljaju „raklje“ i „lištevina“ (granje“-kako bi se seno odiglo od zemlje da ne bi skapalo u toku zimskih dana.

    Kada se dođe di „polovine“ stoga onda se grabuljom „ogriba“ veoma lagano odozgo na dole stog, a kada se dođe do vrha to lagano „ogribanje“ stoga vrši majstor koji dene stog.

    Odozdo mahom baca jedna ili dve osobe „plastice“ na vili seno denaču stoga, koji gvozdenom vilom „prima seno i vrši raspored sena ispod nogu tamo gde nedostaje.
    Kada se dene stog nema prekida u poslu.

    Često se seno dene negde posle kada „okrene“ sunce posle tro sati po podne kada je najveća vrućina, pa tako dok se stog dene svakome teče znoj niz čeko a denač stoga ne sme da silazi sa stoga dok ga ne zdene.

    Naravno ako je žedan onda mu se daje na vilu testija sa vodom da popije vodu-a ukoliko krene nevreme onda se stog na sredini pokrije najlonom davoda ne probije sredinu stoga. Drugi dan se seno prosuši i nastavi sa denjenjem stoga.

    Da bi se na stogu seno sleglo, na vrh stožeta se stavljaju lemeznice (mladike od bukovine ili drugog mladog drveta „rašljaste“ sa šumom na vrhu-koje se stavljaju na vrhu u polukrug) i one služe da se seno slegne i tako preko njih voda kada curi posle kiše se sliva na zemlju i u sredini seno ostaje suvo.

    Ako je stog zdenut pravilno kupast, onda seno je suvo, a ako je previše „tubast“ na sredini, onda se seno skapava-a ako je stog „šiljat“ seno se skapava, a može i jaki zimski vetrovi da sruše stog na zemlju.

    Pisac ove priče je od majke i oca dobro izučio denjenje stoga, a i plasteva sena, dok majstoriju kosača od starijih majstora kosača iz sela.

    U planini stogove su najčešće denule žene, jer su muževi pečalbari često bili odsutni, a i sam ih mnogo puta zdenuo i na kraju uživao u dražima svršenog posla.

    Taj posao sam radio ovako. Prvo pokosim livade za količinu jednog stoga. Onda čekamo da se malo otkosi prosuše, potom grabuljama zberemo seno na „kuparke“ po livadama, potom tu sušimo seno. Vilama „obrtamo“ seno.

    A često ga „pretrisamo“ kako bi se brže isušilo.
    U podne kada su vrućine, često se spava ispod bukve ili hratsta posle obedovanja; dok mi je majka ili sestra donosila obed u vremenu kosidbe i sušenja sena.
    Nekada dok se seno sušilo brao sam pečurke ili vrganje u bukovoj šumi.

    Majka i sestre su često na ramenu u bremenima prenosile seno od neprohodnog brdovitog terena do naše kuće, a često sam im i sam pomagao-tako što se ustane pre svanuće zore, pa tako rano ujutru prenosimo seno dok je još hladovina.

    Tamo gde smo kosili i sakupljali seno pored kladenca, stavljali smo i hladili rakiju, a često uživali u hladnoj planinskoj vodi u vremenu žestokim letnjim vrućinama u julu mesecu.

    Ako su izvori bili daleko, onda se išlo testijom na česmu ili se lončićem sa izvora punila testija i čuvala voda u paprat u hladovini.

    Uveče su se denuli plastevi sena, potom se pokrivali nečim od kiše, a na vrh stavljao obaveznio kamen da seno ne rasturi olujni vetar.
    Najteži deo posla je kada se dene stog ako su velike vrućine i započne da grmi i zapreti olujna kiša i padavina grada.
    Tada obavezno se potmomaže u selo. Svako pritrči da se zdene stog.

    To su bili dani i godine zajedništva u selu. Posle toga se radovalo završenom poslu.
    U planini nekada može da bude kišovito vreme, pa tako sakupljanje sena i denjenje stogova traje nedeljama i mesec dana ako je kišovoto leto.

    Stog se dene kada sunce bude prema zapadu; posle podne kada bude najveća vrućina.

    Onda znoj lije dok se baca seno, prima i dene stog, pa se tako popije mnogo hladne izvorske vode, za koju su zadužena deca da je donose u testijama sa planinskih izvora-kladenaca.

    Kada se sakuplja seno, onda se mlade devojke i žene oblače u belim košuljama, suknjama i zabrade belom maramom-obavezno sa kitkom na glavi.

    Tako dok se sakuplja, vilom vilči, suši seno-onda se pevaju pesme, da se preko visokih planinskih visova čuje u drugo selo, da se ukaže i iskaže radost što se eto sakuplja letina sa polja.

    Naravno dolazak muževa pečalbara-kod mladih žena podstiče i još veću potrebu iskazivanja u radostima življenja i ljubavi prema poslu koji se obavlja zajedno sa celom porodicom na okupu.
    Na planinskim strminama seno se nosilo sa južetom u vidu bremeta, pa je teško bilo obavljati kosidbu i sakupljanje sena.

    Po velikim vrućinama se nije moglo seno nositi na leđa pa se ustajalo rano zorom dok još nisu se pojavili prvi sunčani zraci.
    Veliku draž u nošenju sena imalo je u vreme zimskih meseci-kada se organizovano nosilo na molbama (mobama) u selo; pa se potom pila grejana rakija i pevalo, igralo uz gajde ili duduče (frulu).

    U oskudnim vremenima, kada se gladovalo, u planini je bila teška kosidba. Kosilo se na posan pasulj ili posan krompir, a često uz parče sira i čaravačnog (projnog-žutog kukuruza) ili raženog hleba.

    Sećam se kada mi je majka i baba kao detetu govorila-neka ostane malo mesa za kosača; kada se kose livade, a mi možemo i da trpimo gladni, jer „brajko moj nije šala“ to je kosidba-pripovedala nam je baba dok smo bili deca u planini.

    Preko dve decenije sam kosio u planini-iako sam postao intelektualac.
    Nešto me vuklo ka planini, prema kosidbi.
    Onako da pomognem roditeljima pri sakupljanju letine, ali i u onom vremenu kada sam zbog uverenja ostao na goloj ledini sa porodicom bez egzistencije.

    Tih teških godina, pored pečalbe.radio sam i ako kosač u nadnici na selo u planini.

    Od zarađenog novca izdržavao sam porodicu, a i dan danas negde u šupi-plemnje, pored napuštenog ognjišta, stoji moja kosa sva “izlizana“ od kosenja, koja mi je spasila život.

    Danas više nema života u planini. Sve je uraslo u korov.
    Livade-trave su u selo sve nekošene. U njima slobodno šetaju zmije i po koja još starica ili starac.
    Meni je ostalo samo sećanje na kosače i kosidbu u planini kao deo jednog ispunjenja života-na vreme koje se nikada više neće vratiti, ali će ostati zapisano u pričama.
    3. jun. 2009. godine Vlasotince

    Iz RUKOPISA : MOJE PRIČE (2009.g Vlasotince), Autor: Miroslav B. Mladenović Mirac

    Postavio( 29 jul 2014.g. Vlasotince):- Autor Miroslav B. Mladenović Mirac lokalni etnolog i istoričar i pisac pesama i priča na dijalektu juga Srbije

  8. Miroslav B Mladenović Mirac

    SEDENJKE-PRELA

    jun 2002.godine
    U vremenu kada se sakupi letina- početkom jeseni, u selima počinje jedan vid društvene zabave mladih i starijih-sedenjke, a u Šumadiji se to zove Prelo.

    U Gornjem Povlasinju od sela do sela postojali su različiti oblici zabave.

    U svakoj seoskoj mali na „krstoputini“ posle večere, kad se namiri stoka- sakuplja se mladež-momci, devojke, deca i žene, gde se uz vatru na tronoškama prede, plete, peva, igra i šali sve do ponoći.

    Za sedenjku se sakupljaju drva suvarci u toku dana-a nekada se „potkradu“ i od nekog seoskog plota, a za to zaduženje se određuje unapred neka mlada devojka iz sela.

    Sedenjke traju sve do kasno u jesen, kad se sakuplja kukuruz i vadi krompir, pa se onda na vatri peče zeleno klasje i planinski krompir.

    Nekada se umesto sedenjki organizovane i lupenjke-komišanja kukuruza, na kome su se sakupljali iz sela da bih olupili kukuruz-a tada se varilo klasje, jelo, pevalo i šalilo.

    Devojke sa sobom uvek nose crvene jabuke i onda kada se sa momcima „šale“-onda devojka koja je zaljubljena u nekog momka ona mu podaje jabuku ili mu ustupi tronošku stolicu za vatrom.

    U svako selo postoji po nekoliko grupnih sedenjki-prela.

    Obavezno se dolazilo u narodnim nošnjama, a ponosilo ogledalce od momaka i maramice vezane od devojaka i tako među zaljubljenim se to razmenjivalo.

    Devojke su po dve i dve pevale stare izvorne pesme negde pedesetih i šezdesetih godina 20. veka-a i pevale su i u grupi: jedna peva a ostale su „basirale“, kao pratilje u pevanju.

    Ako je pevala samo jedana devojka, onda druga posle pesme je obavezno uzvikivala-ihuhuhu…
    Posle 60-70- godina 20. veka to pevanje je nestalo.

    Na sedenjakama su dolazili momci iz drugih sela.
    Noću su deca često išla u „krađu“ jabuka-kako bi ih doneli devojkama i momcima, a često je bilo i sa zelenim kukuruzom-to su bile obešeničke dečačke ludorije, koje su se kasnije završavale bez većih posledica.

    Na sedenjkama su se zabavljali na razne načine.
    Jedan od poznatih u tom vremenu je bila „Mečkar“-„Preličotina

    Tako se deca i neka žena „preliče“ u mušku ili neku staru osobu-starca sa brkovima ili babu, pa se uzmu premena od neke babe ili dede, ucrni se i ogaravi sa crnim ugljenom od vatre, pa se onda „izopači“ osoba u ponašanju i govoru-često imitirajući neke u selo po ponašanju.

    Sve to ide uz smeh i šalu.
    Često sam i sam kao dečak bio „Mečkar“-oblačio se kao „žena“ sa belom dugačkom košuljom sa nagaravenim licem sa „dedom“ muškarcem koja se „preliči“ neka žena iz sela-a često puta sam i bi šaljivdžija sa imitacijom ljudi u selo i tako uveseljavao te večeri sedenjkare sela.

    Te „preličotine“ obavezno nose tojage ili štapove, pa im se ne može prići tako lako, a guraju ih devojkama i ženama „ispod suknju“-ide smejurija, pa tako to traje sve dok se ili ne prepoznu ili napuste sedenjku.

    Najbolji su „mečkari“-„preličotine“ oni koje niko ne može da prepozna.

    Nekada se kao „preličotina“-„mečkar“ dolazi čak iz drugoga sela, da se malo pošali i zabavi na sedenjkama.

    Postojali su i drugi oblici šala.
    Neko od deteta se preobrati u „Tikvara“:-od tikve-bundeve se napravi „glava“ sa očima i na njima upale sveće i tako se „plaše“ deca i žene i omladina na sedenjku.

    Postojale su i zimske sedenjke, na kojima se odlazilo da se pomogne u vrtkanju pređe sa vitla, gde se tkalo, prelo, sviralo u dvojnicama, dudučetu, duduku, gajdama, igralo, donosili orasi, jabuke, kruške, grickale semnke, pila grejana rakija, mezilo uz kiseo kupus iz trušiju, igrale karte tablići, zaljubljivalo, šalilo i pričale dogodovštine iz pečalbarskoga života.

    Sedenjke su bile važan deo društvenog života na selo u jesenjim i zimskim danima života u selima planine Povlasinja.
    jun 2002.godine

    Iz RUKOPISA : MOJE PRIČE (2009.g Vlasotince), Autor: Miroslav B. Mladenović Mirac

    Postavio( 29 jul 2014.g. Vlasotince):- Autor Miroslav B. Mladenović Mirac lokalni etnolog i istoričar i pisac pesama i priča na dijalektu juga Srbije

  9. Miroslav B Mladenović Mirac

    Miroslav B Mladenovic Mirac | 15/08/2014 12:35
    Broj preporuka: 3 Preporuči Predloži za brisanje
    REAGOVANJE

    Na tekst: “DŽUDŽEVIĆ POSTAO DŽUDŽO”- Presdnik BNV u tehničkom mandatu prvi iz prezimena izbacio “vić” ”, Autor:S.N
    (list “danas” 14 avgust 2014.g.)

    Piše: Miroslav B. Mladenović Mirac

    Lični stav

    Povodom “promene” prezimena Gospodina Esada Džudždžvića u prezime “Džudo”(izbacivanje “ić”)- mislio sam da napišem kao REAGOVANJE na stranu lista”Danas”.

    No, Izgleda da i dalje u Srbiji sa juga Srbijje vlada CENZURA i dosada nekoliko takvih REAGOVANJA nisu objavljivana na stranu DIJALOZI, pa sam ih “smeštao” kao KOMENTARI na određene teme stranica lista “Danas”.

    U neka po meni dobra vremena (samo nekoliko godina posle 2000.godine)- dobro se sećam da su čak neki moji STAVOVI i REAGOVANJA objavljivana u listu “danas” čak i sledećeg dana.

    Sada se vratimo na određenu temu iz pomenutog članka.
    Čitam sa nevericom:” Esad Džudžević, presednik Bošnjačkog nacionalnog (BNV) u tehničkom mandatu ubuduće će se prezivati Džudžo. Rešenje o promeni prezimena donelo je Odeljenje opšte uprave u Tutinu, a na osnovu zahteva presednika ovog BNV”.

    Vidim “senzacionalizma” u tabloidnim sredstvima unformisanja(elektronskim i na preteku). Očekivao sam reagovanje barem u ozbiljnim novinama kakav je list “Danas”, da se uključe kompententi stručnjaci : lingvistike, etnolozi i etnografi akademskog tipa iz srpske akademije nauke i umetnosti.

    Naravno mnogi ima da “pljuju” na takozvanu “tehničko-gramatičku nepismenost” nas starih generacija koji nikada nismo ni imali prilike ni kao deca ni kasnije da imamo nastavnike i profesore srpskog jezika(učiči su nas učitelji-partizani sa “šest meseci kursa” u vremenu Drugog svetskog rata )- poput pisca ovog REAGOVANJA i mnogih drugih kritičkih tekstova interdisciplinarno u mnogim oblastima društvenih i prirodnih nauka.

    Naravno da su takvi destruktivci bili(a i sada ) dobro plaćeni da na takav način(bez argumenata-van teme) iz konteksta “izvrću” neke “tehničko-gramatičke greške” i tako vređajući omalovažavaju analitičkoog pisca kritičira na konstruktivan način na određenu temu.

    Dobro se znalo da nekada u svim glasilima, časopisima(bilo kog žanra) je bilo i mora da bude LEKTURA(pa i korektora) – koji su uvek “tehničko-lingvistički” sređivali tekstove koji su dobrog sadržaja iz određene oblasti pisanja.

    Čovek da se ne začudi kada čak i “doktori nauka”(matematika, istorija)-meni kao matematičaru(a o vređanjima na forumima i internet izdanjima novina su “biseri do bisera” u omalovažavanju i vređanju ličnost- su bili “opijeni” bilo milo bilo silom “lingvističkom” euforijom u Srbiji u pogledu upotrebe i zloupotrebe za diskvalifikaciju- a da vas niko u ovoj haotičnoj državi uopšte ne uzme zaštitu kao intelektualca i čoveka-STRAŠNO!

    No, to će biti za neko drugo vreme kada se istražuje patološka svest onih koji su sebe rasprodavali i služili za neku malu”siću” ili dobijanjem materijalne i drugih koristi u napredovanju u karijeri i vlasti i iskrevljenoj svesti svog nacionalnog identiteta.

    Sve sam ovo pisao kako bi malo pokušao da delićem objasnim ovu začuđujuću promenu prezimena Gospodina “Džudževića” u prezime “Džudo”.

    Naravno neko ko se kao lokalni etnolog bavio i bavi 40 i više godina u vlasotinačko-crotravskom kraju na jugu Srbije, dolazio je do mnogih neugodnih situacija i raznoraznih “promena” nacionolanog identiteta u prošlosti: od straha iz krvne osvete(promena imena i prezimena i krsne slave), islamizacije i bugarizacije.

    Imao sam prilika da zabeležim da se mnogi Srbi u pograničnom delu sa Bugaskom (posle “pripajanja” delova Srbije iz vremena Nemnjića) prezivaju na “ov” ili “ev”.

    Mnogo je Srba bilo musliminizirano i bugarizirano, a imao sam prilike da vidim dasu se ti “procesi” odvijali i u suprotnom pravcu.

    Mnogo njih kao:Bugari, Torlaci, Šopovi, Brsjaci, Makedonci, Grci, Cincari, Mađari, Austrijanci, Rusi, Belorusi, Cigani(iz: Indije, Turske, Anadolije, Albanije…) Ukrajinci, Crnogorci, Hrvati. Arnauti, Hercegovci, Sasi, Kelti, Iliri…-uzimali su “pravoslavnu veru” i nacionalni identitet Srba; prihvatajući iz generaciju u generaciju:običaje, jezik i tradiciju.

    Danas te familije čak i ne znaju svoje poreklo.
    Čak sam imao i neprilike kada sam pisao poreklo jednog roda na portalu POREKLO.

    Unuk nije hteo da se upiše kao CIGANIN-nego SRBIN, jer mu je majka bila srpskinja a otac ciganin.
    Zamalo da me tuže na sud.

    Drugu nepriliku sam imao od Srbina koji nije hteo da bude po “poreklu” iz roda drugog sela Stajkovce (Vlasotince), koje je malo bilo u prošlosti poznato prema”kavgama”.

    Naravno da je selo Stajkovce danas među najpoznatim proizvođačima povrtarstva u plastenicima na jugu Srbije.
    To su bili etnografski podaci poznatog istraživača etnografa Dr. Trifunovskog.

    Navešću i primer iz rodbine supruge makedonke iz dela POREČE(Zapadna Makedonija).

    Taj kraj u vremenu islamizacije nije se “poturčio”-čitav kraj bio poznat po hajducima i komitama u borbi za nacionalno oslobođenja Makedonaca od petovekovnog ropstva Turaka.

    U prvom i Drugom svetskom ratu bio je pokuašaja BUGARIZACIJE i SRBIZACIJE.
    Čak su deca učila “bugarske” i “srpske” škole- menjala su makedonska prezimena u prezimena: bugarska i srpska.

    To su istoriski fakti i lično sam mogao da se lično uverim u užuj familiji svoje supruge makedonke.

    Pre nekoliko godina dok Bugarska nije ušla u Evropsku uniju – Makedonci da bi ekomski opstali, su počeli naglo da uzimaju “bugarske pasoše”-pa i promenu prezimena: “ski” sa “ov” ili”ev”.

    Tako nekada nacionalno gorde i posnosne makedonce muka i nevolja ih je naterala na “formalnu” promenu prezimena.

    Naravno da je toga bilo i među uže rodbine moje supruge iz POREČA-koji su prosrpski orjentisani, a ima i drugih sela probugarski orjentisanih oko Prilepa i Istočnoj Makedoniji.

    Naravno da je i danas petovekovno ropstvo pod Turcima i bugarska zla u Prvom i Drugom svetskom ratu ostavila traga na starije generacije u Makedoniji i Jugosistočnoj Srbiji.

    Danas su nastala druga vremena. Više su pošalice i “zadirkivanja” nego li postojanje ikakve mržnje prema Turcima i Bugarima.

    Sve sam ovo zapisao i opisao da se uoči postojanje raznoraznih oblika esktremizma u pogledu Gospodina Džudževića(Džudo) iz nekih po meni veoma opasnih zlih namera.

    Kao lokalni etnolog (bezobzira na lične stavove o bilo čemu) kao ateista se zgrožavam ovakvim pojavama iracionalnosti u pogledu “promena” prezimena.

    Nikada se nisam odrekao svog nacionalnog identiteta i korena-bezobzira na svoja uverenja; ali sam uvek štitio ljude prema njihovoj ljudsim vrednostima bezobzira na veroisppovest i ancionalnost.

    Ovog puta želm da uputim jedan apel da ovakva destrukcija jednog iracioalnog čoveka ima na dalje staze veliko zlo za Srbiju i čitav region na Balkanu.

    Uvek sam se borio protivu svih oblika ekstremizma:nacionalizam, klero-nacionalizam, fašizam, i drugi oblici ekstremizma i destruktivnih ideologija…

    U prošlosti sam napisao više kolumni i komentara na ovu temu.
    To je veliko zlo koje izeda čoveka “iznutra” i čitave nacionalne i društvene grupe na biološki nestanak.

    Sa ovakve strane posmatram ovaj iracionalan čin Gospodina Džudovića(Džudo) u izbacivanju “ić”-srpskog prezimena i “pomuslimanjenje” po meni na jedan iracionalno bolestan način.

    Mogu sa punom odgovornošću da saopštim javnosti da barem moja delimična saznanja kao lokalnog etnologa me upućuju da su u bivšoj Jugoslaviji mnogi nama “bratski” narodni i narodnisti istog-SLOVENSKOG(pa i srpskog) porekla, sa različitim VERAMA(pravoslavna, rimokatolička i muslimanska).

    Svi ekstremni nacionalizmi “hrane” jedni druge-što smo videli njihove posledice u svim krvavim ratovaima polslke raspadanja socoijalističke federativne Jugoslavije.

    Neznam da li želi ili samo želi da svoju iraconalnost “ispiranjem mozga” čestitim ljudima Novog Pazara(Sandžaka) i u Bosni-navede na još veće zlo, da se ponovo krene u ratovima za nove “etničke podele ili banana-državice”.

    Takvih iracionalnih tonova se moglo čuti i od sina Alije Izetbegovića (sada državnika i politilara u Bosni-federaciji) da se u dogledno vreme formira “državica-banana republika, pripojena Turskoj)-kojoj bi pripadao i Sandžak-Raška(stara nekada srpska država).

    Da podsetim kao lokalni etnolog da su terminološki BOŠNJACI-Srbi muslimanske veroispovesti. Zanimljivo je da su čak i autentični Hrvati kao etnička grupacija Slovena potpuno nestali.

    Čak se pominje da su bili negde u Koruškoj i tamo su otišli prema Austrougarskoj i Italiji.
    U Hrvatskoj kao u Srbiji postojale su razne etnolooške grupacije slovensih plemena koja su srbizirana ili pohrvateni.

    Dakle, sadašnje većinsko slovensko stanovništvo je prosrpsko koje je prvo katolizirano pa onda pohrvateno.

    Pravih autentičnih Hrvata sa etnološke strane u Hrvatskoj i ne postoje.
    Kakva je etnološka i ljudska tragedija bila u “pomračenim umovima” 20 i 21 veku da “Brat ubija brata”-“hraneći” se mržnjom i zaslepenošću ekstremizmima raznih oblika.

    Bilo je bolje da je Gospodin Esad Džudžević (Džudo), kao Presednik Bošnjačkog nacionalnog veća (BNV) –umesto “promena” prezimena, radio na PROMENI teškog ekonomskog stanja u Sandžaku.

    Da se barem podsetimo da treba se naprave putevi i obezbedi zapošljavanje mladim ljudima u Sandžaku i stočarima se obezbedi da se povećava stado ovaca i krava i obezbedi zdrava hrana za čitavu Evropu i Malu Aziju.

    Bilo je bolje da se malo pogleda kakve su nam škole, bolnice, domovi kultura.
    Kakvi su nam primitivni sadržaji na televizijama i u tabloiziranim televiziskim programima se truje omladina primitivizmom i izopačenim načinom života.

    Bolje je umesto “promene prezimena” sa ESAD- da se malo “zaviri” u ljudske duše omladine i dece i preupitamo se zašto su nam deca i omladina krenula na pogrešnu stranu života:droga, alkohol, nasilje, ubistva , smamoubistva…

    Da se preupitamo kakvi su nam sudovi, nauka, kultura, školstvo i privreda; zašto nema vladavina prava, pravde, morala i kako se boriti protivu kriminilizacije čitavog društva.
    Zašto su nam posledice katastrofalne za sve nas ovde na Balkanu.

    Na kraju kao lokalni etnolog i kao nastavnik matematike u penziji, koji kao disident, ceo svoj životni vek i radni vek proveo na selo “po kazni” zbog kritičnog mišljenja; u teškim vremenima je i kao ovčar i pečalbar(zidar) imao najbolje prijatelje među muslimanima(bilo Turaka ili Srba muslimanske vere-Bošnjaka).

    Naš način života Srba od “Dunava i Save-sve do male Azije i Afrike je sličan, a negde smo čak i sa istim svadbenim i drugim običajima.

    Dakle, svi mi treba da sačuvamo našu tradiciju i prave korene i poštujemo raličitost i ljudsske vrednosti-kako bi zajednički biološki opstali.

    Zato je potrebna mudrost i realnost života sa iskrenošću prema drugim ljudima bezobzira na naciju, veru i uverenje.

    Autor: Miroslav B Mladenović Mirac nastavnik u penziji i lokalni etnolog i istoričar i lokalni pisac pesama i priča na dijalektu juga Srbije iz Vlasotinca
    15 avgust 2014.godine Vlasotince (jug Srbije) republika Srbija
    – See more at: http://www.danas.rs/danasrs/drustvo/dzudzevic_postao_dzudzo.55.html?news_id=287154#sthash.ODX9XOkd.dpuf

    http://www.danas.rs/danasrs/drustvo/dzudzevic_postao_dzudzo.55.html?news_id=287154

  10. Miroslav B. Mladenović Mirac

    Dnevni list Danas | Kultura | Kome trebaju lektori?
    Komentar:
    Nekada u bivšoj Jugoslaviji svaka novina, časopis i izdavačke kuće su imale svoje lektore i kolektore.

    Tako mi iz stare generacije, koji nismo imali mogućnost sticanja tog LINGVISTIČKOG ZNANJA(učitelji-partizani sa šest meseci kursa su nas učili a siromaštvo je učinilo svoje)-sticali smo i visoke diplome i znanja iz određenih oblasti, koja su bila MERILO a ne “zapeta” ili “znak interpukcije”-koji u mojoj matematici mnogo i nisu mnogo uticali u rešavanju zadataka u metodskom smislu.

    Danas, kada je u društvu zavladalo neznanje i sticanje raznoraznih diploma na sumljiv način; potreba je da sama država u pogledu očuvanja srpskog jezika, u svakoj novini i na televizijama i izdavačkim kućama obavezno o svom trošku plaća LEKTORE i KOLEKTORE.

    Smataram da svaka novina tamo gde se elektronskim putem pišu KOMENTARI, potrebna je lektura, jer se mnogo zloupotrebljljava često i TEHNIČKA GREŠKA za takozvanu “nepismenost” pa se tako LINGVISTIKA zloupotrebljava za druge ciljeve, jer se često ne komentarišiše suština sadržaja komentara nego se odmah komentator VREĐA:”nepismen” ili” ko ti dade diplomu nastavnika matematike”-a da se sa druge strane i ne zna pravi uzrok pravljenja “lingvističko-pravopisnih grešakka”.

    Meni kao matemnatičaru kada sam pisao metodsko-didaktičko matematičke članke za časopise i kongrese, niko nije čak ni želeo da mi ni pomogne da se “lektoriše”-nego zbog svojih kritičkih stavova o društvu, često su me “lovili” kako bi me omalovažavali-ali kasnije te radove su rado slušali svi i na internetu su imali najviše “posetilaca”.

    Dakle, važnija je suština i sadržaj teksta, a ne formalno LEKTURA u pogledu vrednovanja nekog teksta.

    Meni kao lokalnom piscu na dijalektu juga Srbije mnogo i ne znači LEKTURA.

    Objavio sam na dijalektu juga Srbije tri zbirke pesama (Planinska Orata (2008), Aber sa planine(2011) i Pečalovina-2011.g) i publikaciju (na dijalektu) PEČALBARSKA PISMA(2014.g)-sve o svom trošku.

    Nažalost u očuvanju našeg dijakteloškog nasleđa za sada se nedovoljno čini, pa sami autori (kao i ja) plaćamo iz džepa za publikovanje a i ako još treba i platititi LEKTORA onda teško da se može sve to finasiski podneti i izdati o svom trošku neka publikacija.

    Tako zbog LEKTORISANJA i nemogućnosti iz materijalnih razloga mnogi svoji rukopisi iz:ETNOLOGIJE, lokalne istorije, matematike(zbirka i metodika matematike) čekaju na izdavanje godinama; jer se mogu objavljivati samo ako ste član neke partije ili na vas neko zaradi-stoje u fiokama kao rukopisi i ne objavljeni .

    Autor komentara:-Miroslav B Mladenović Mirac matematičar u penziji i lokalni etnolog i istoričar i lokalni pisac pesama i priča na dijalektu juga Srbije iz Vlasotinca

    19. avgust 2014.g. Vlasotince, jug Srbije
    *
    Miroslav B Mladenovic Mirac | 19/08/2014 23:04
    Broj preporuka: 0 Preporuči Predloži za brisanje

    *
    Dnevni list Danas | Kultura | Kome trebaju lektori?

    18 avg 2014 … Pre tridesetak i više godina Ilija Moljković i Miroslav Josić Višnjić, (ne … Autor komentara:-Miroslav B Mladenović Mirac matematičar u …
    http://www.danas.rs
    http://www.danas.rs/danasrs/kultura/kome_trebaju_lektori.11.html?...

    http://www.danas.rs/danasrs/kultura/kome_trebaju_lektori.11.html?news_id=287395