Poreklo stanovništva sela Goričani, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine
Ovo staro zetsko selo prostire se na lijevoj obali Morače, naspram Vukovaca. Uz plodno tle na kome se naselje razvilo, upravo je njegova pozicija prema Morači, nasuprot činjenici što mu je ona poplavama pričinjavala i znatne nevolje, njegov položaj, uglavnom, činila povoljnim. Na domaku Vukovaca, Ponara i Grbavaca, ono je istovremeno blizu stare Crne Gore, na jednoj i Lješkopolja, na drugoj strani. Prema istoku pak, vezivalo se i naslanjalo na središnje dijelove Zete, prvenstveno na Golubovce, kao najveće zetsko selo. Jedan od glavnih puteva, koji iz unutrašnjosti Zete izlazi na Moraču i preko nje na Vukovce, označava uglavnom njegovu sjevernu granicu. Tačnije rečeno, atar sela se sa sjevera graniči putem od Morače (“Vir Kuljar”) do glavnog meridijalnog puta kroz Zetu (Podgorica – Plavnica); sa zapada putem Mojanovići – Šušunja (sa manjim odstupanjem od prehhodnog glavnog puta); sa juga puhem Šušunja – Bijelo Polje, te sjeverno od ovog drugog sela, pravcem Velje međe izlazi na Moraču kod mjesha Pavlovac, odakle se sa zapadne strane graniči Moračom. Svojim trapezoidnim okvirom, atar sela zahvata oko 3,3 km2 površine.
Seoska komunica, zvana Beglak, nalazi se na južnom potezu sela. Ona je, u stvari, bila svojina podgoričkog zabita Jusa Mučina Krnića. Poslije 1879. godine bilo je pokušaja da se ona podijeli pojedincima, ali selo to nikada nije prihvatilo. Uspjelo je uprkos sporenjima da je zadrži kao zajedničku komunicu.
Iako selo nema zaseoka, mještani ipak, bar po nazivu, podvajaju Gornji kraj (sjeverni dio) i Donji kraj (južni dio) sela. Rastojanja meću njima praktično nema, sem što ih podvaja glavni seoski put Golubovci – Vukovci.
U prikazu Vukovaca naveli smo da je, najvjerovahnije, sadašnjem imenu tog sela prethodilo ime Goričani. I sam taj stari slovenski naziv ukazuje da se naselje nekada nalazilo pri Gorici, pri brdskim stranama, odakle se širilo i preko lijeve obale Morače. Ono se još 1451.: godine pominje kao jedan od peh katuna Gornje Zete (“quique catonis… Gorizane”). U njemu je (»u Goričanu u Zeti«) napisana i jedna tzv. Zetska presuda 1455. godine. U XV, XVI i XVII vijeku »postojala« su dva sela Goričani, jedno na desnoj i drugo na lijevoj obali Morače. U defteru iz 1485. godine Goričani su upisani kao timar sa deset kuća i prihodom od 2.000 akči na Vukosava sina Buraševa. Ovdje se radi o Goričanima sa lijeve obale Morače, jer je u to vrijeme Crna Gora bila pod vlašću Ivana Crnojevića. U XVI vijeku Goričani su u defterima upisani kao selo na desnoj obali Morače, u sastavu Crne Gore, a iz opisa M. Bolice vidi se da su oni postojali i na jednoj i na drugoj njenoj strani. Prema tome, Goričani sa desne obale Morače (kasnije Vukovci) 1521. godice imali su 23, 1523. 24 i 1570. 28 kuća. Godine 1614. i jedni i drugi popisani Goričani zbirno su imali 100 kuća i 200 vojnika.
Današnji Goričani, formirani kao ruralna cjelina, su »gusto« naselje i to kako rasporedom kuća tako i zbijenošću, najčešće ograćenih imovinskih potesa i dionica izmeću njih. Razlika izmeću njih i Vukovaca u tom pogledu ogleda se u tome što su kuće u Goričanima, kako bi to anhropogeografi rekli, »pošle za zemljom«, dok su se u Vukovcima najviše »držale« brdske podgorine. I dok je u prvom slučaju imovina razbacana svuda oko kuća i njihovih grupacija, u drugom je ona najvećim dijelom ispred, odnosno poniže njih. Čak i one kuće u Goričanima koje su od ranije građene bliže Morači, svakako su imale veću imovinu i prema njoj, ali ih je ona poplavama i širenjem svoje aluvijalne ravni vremenom degradirala i devastirala.
Godine 1925. A. Jovićević je u selu evidentirao 67 kuća, u kojima je prema popisu tada živjelo 70 domaćinstava sa 420 sta- novnika. Mećutim, 1941. godine u 78 kuća živjelo je 98 domaćinstava sa oko 490 stanovnika, a 1948. bilo je 93 , prvih i 470 drugih. U prvoj ratnoj godini (1941) selo je imalo samo 9 »kula« (kuća sa izbom), a ostale su bile prizemljuše; čak su i u tri pojate živjele porodice. Samo su četiri domaćinstva pored ognjišta koristila šporet, a sva ostala otvoreno ognjište. U obično povećim dvorištima nalazili su se još pojate za stoku, rjeđe posebni svinjarnici, dok su živinarnici bili dosta rijetki. U grupisanim kućama rastojanje je (kao i sada) bilo minimalno; ponegdje ih razdvajaju samo zidovi ili plotovi. Od glavnog seoskog puta do svih njih su se račvali dosta tijesni putevi i puteljci.
Selo nije imalo svoju, već pomenutu zajedničku Crkvu u Vukovcima. Takođe, nije imalo ni svoju školu, nego zajedničku u Golubovcima. U tursko doba, u mejtepu pri džamiji koja se nalazila u sredini sela, muslimani su imali vjersku školu za svoju djecu. Džamija je porušena 1927. godine, ali su njeni ostaci još vidni. Isto tako, u selu je postojala turska stražarnica-karaula i pored nje kafana. Obje su porušene osloboćenjem Zete (1879). Na istočnoj strani sela, zvanoj Hanovi, do prije dvadesetak godina, postojao je tzv. Janjića han. Podignut je krajem prošlog vijeka ukraj puta Podgorica — Plavnica. Pošto je porušen, na njegovom mjestu izgraćena je prodavnica preduzeća “1Z. jul”. Do 1941. godine postojale su dvije kafane, a za vrijeme okupacije čak tri, da bi (1945) ostala jedna. “Doganja” u Goričanima nije bilo, mada su iostojale dvije, ali na drugoj strani odnosnog puta, tj. u sastavu Golubovaca. U ataru sela, blizu .Šušunje, jedno mjesto se naziva Čardak. Misli se da je tu u velikoj kući, do zadnjih decenija prošlog vijeka živio neki pravi Turčin (efendija) koji je navodno štitio raju od zulumćara. Drugo mjesto zove se Šemovica. Smatra se da je ime dobilo po turskom begu Šemu koji je tu živio. Na drugoj strani, mjesto Prečevi dobilo je ime po uzdignutom zemljištu koje je sprečavalo poplave sela. Mjesto Pavlovac je u stvari ribolov na Morači, čiji rukavac je Bracanov potok. Tu su većinom lovljeni skobalj i ukljeva, a za vrijeme mriješćenja i krap i skakavice. Mještani su, inače, u vrijeme podvodnja lovili oko sela i niže Kurila i Bijelog Polja. Ribolov je bio dosta unosno zanimanje, a isto tako i povrtarstvo, naročito gajenje dinje i pipuna, koje je i ovdje, kao i u Ponarima, bilo dosta zastupljeno.
Porijeklo familija sela Goričani
I u ovom selu su, uoči Drugog svjetskog rata, živjela brojna bratstva, uključivši i muslimanska. To su:
Ulićevići, Rajovići, Mirovići, Petričevići, Kovačevići, Stankovići, Ivovići, Rašovići, Ražnatovići, Kopitovići, Asanovići, Klikovci-Radovići, Popovići (Lambuljići), Popovići (Kuči), Jankovići, Đurkovići, Vučkovići, Božovići, Rakčevići, Đuretići, Živkovići, Radičevići, Šuškavčevići, Čelebići, Brnovići, Perišići i muslimani: Adžagići, Mustagrudići, Piranići i Hadžijusufovići.
Ulićevići su se doselili iz Crmnice sredinom prošlog vijeka, a smatraju da su daljom starinom iz Srbije.
Rajovići su iz Riječke nahije (Dobrsko Selo) doseljeni zbog krvne osvete prije 250 godina.
Mirovići su iz Crmnice, doseljeni krajem XVI vijeka što svjedoče njihovi stari grobovi i predanje o zajedničkom brijestu.
Petričevići su iz Riječke nahije, doseljeni poslije 1879. godine, a isto tako i Kovačevići iz Lješanske nahije.
Stankovići su se doselili iz Vrake oko 1900. godine. Pominju se (Stanchovichi) u navedenom ugovoru na Vranjini iz 1455. godine. Stankovići su iz Sotonića, kaže A. Jovićević. »Njihov se predak preselio u Vraku, pa iz Vrake ovamo. Neki Mijović ubio je bio prije 40 godina jednoga Đurovića, kapetana u Ulcinju, i pobjegao u Vraku. Drago Stevov Stanković, koji je onda živio u Vraki, izvrši osvetu za svoga plemenika i u društvu sa nekim Omerom Božovićem, bjeguncem iz Crne Gore, ubije Mijovića i oba pobjegnu, u Zetu. Božoviću je onda oproštena krivica, a Dragu je dato dobro imanje u Goričanima.
Ivovići su iz Crmnice, doseljeni oko 1870, i to prvo u Golubovce a zatim ovdje.
Rašovići su doseljeni iz Lajkovića (Gornje Zete) oko 1905. godine, a Ražnatovići iz Dujeve (Riječka nahija) poslije 1879. godine (Ovo bratstvo se ovdje po muškoj liniji ugasilo 1946. godine).
Iz sela Kurila su, zbog poplava jezera, doseljeni Kopitovići 1900. godine.
Asanovići su iz Hercegovine, doseljeni poslije hercegovačkog ustanka. Njihovo jedino ovdašnje domaćinstvo se po muškoj liniji ugasilo 1943—44, kada su dvojica njih poginula u NOB-i.
Radovići su ogranak Klikovaca, doseljeni iz obližnjeg sela Mahale.
Klikovci su veliko bratstvo, pa su sadašnji Radovići u znak sjećanja na pretka Rada (zbog njegove hrabrosti i pravičnosti) promijenili prezime prije oko 120 godina. Klikovci su se doselili u Goričane (kupovinom zemlje) 1914. godine.11 Popovići (Lambulje) su iz Vukovaca, doseljeni 1895. godine. Posljednje domaćinstvo Klikovaca iz Goričana iselilo se na Cetinje.
Popovići (Kuči), doseljen kao domazet 1935. godine.
Jankovići su iz Riječke nahije, doseljeni na napušteno imanje izbjeglih muslimana iz sela.
Na isti način doselili su se i Đurkovići iz Kosijera; kasnije su se iselili (u Bar, Cetinje i Beograd).
Božovići su se ovdje preselili iz Zagore (Riječka nahija) oko 1910. godine, a Rakčevići, zbog poplava i siromaštva, iz Kurila 1900. godine.
Đuretići su preseljeni iz obližnjih Mojanovića oko 1835. godine, a Živkovići iz Vranja. Prvobitno su se prezivali Davidovići.
Vučkovići su se doselili (prvo u Golubovce) iz Stijene Piperske oko 1600. godine; prvobitno su se prezivali Vuškovići. Vučkovići su, do 1941. godšge, držali veliki broj ovaca. Dva njihova pretka (Krsto i Marko) sahranjeni su u crkvi sv. Nikole, u znak priznanja njihovim precima koji su svu svoju imovinu prodali radi otkupa vladike Danila. V crkvi je postavljena mermerna ploča sa njihovim imenima. Odobrenje za postavljanje ploče dala je Cetinjska Mitropolija.
Usančevići se smatraju starosjediocima doseljenim »nekad davno« iz Vrake.
Šuškavčevići su se, zbog krvne osvete, doselili iz Zagarača oko 1805. godine. Prvobitno su se prezivali Musterovići. Većinom su naseljeni u Šušunji.
Radičevići su staro bratstvo. M. Šobajić je o njemu napisao: »Staro vlasteosko porijeklo Radičevića vodi iz Ivanbegova doba, od nekog Radonje Radičevića, čijih potomaka danas dosta ima u Zeti, u varoši Podgorici i u selima Berislavci i Goričani«. Od njih je »Brankov predak Petar, koji je krajem XVIII vijeka živio u Podgorici. Iz osvete je ubio Turčina i pobjegao u Dalmaciju. Petrov sin je Aleksa, a njegov sin Todor, koji se preselio u Slavoniju, i tamo mu se u Brodu rodio sin Aleksa (Branko). R. Kovijanić o tome dalje kaže: »Stevan Radičević u Kotoru, Zećanin, nazivao je Branka “sinovcem”, a ovaj njega “stricem”. Po Vuku Karadžiću »šiljali« su jedan drugome pozdrave. Poznati cetinjski arhićakon Filip Radičević pričao je dosta ubjedljivo o Brankovom zetskom porijeklu. Vjerodostojnih dokaza o tome nema.
Čelebići su doseljeni iz Štitara (Lješanska nahija) poslije 1879, a isto tako i Brnovići iz iste nahije (Briđe).
Tada su se iz okoline Cetinja doselili Perišići, a kasnije se ponovo vratili na Cetinje (1941).
Adžagići smatraju da su rod sa Martinovićima i da su »istragom poturica« prebjegli u Zetu. Acagići su poznati kao dobri i plemeniti islamizirani Crnogorci«, kaže se u anketi. Dva domaćinstva su se iselila u BiH, a; jedna u Podgoricu. U selu je ostalo još tri domaćinstva.
Mustagrudići su doseljeni iz »sjeverne Crne Gore« oko 1810. godine. Mustagrudići su se raselili 1944. godine, i to dva domaćinstva u Skadar, jedno u Vranj i jedno u Tuze.
Piranići su islamizirani Raičevići iz Lješkopolja. Ovdje su se naselili prelaskom u islam u XVI vijeku. U selu je ostalo jedno domaćinstvo Piranića, i to se povratilo.
Hadžijusufovići su doseljeni iz Malesije oko 1896. godine. Zbog siromaštva, selo im je od komunice dalo zemljište da na njemu podignu pojatu.
Prije balkanskog rata tri mještanina su pošla u Ameriku (2) i Nemačku (1) i tamo ostali. U periodu 1918—41. godine iselila su se 4 domaćinstva: u Nemačku 2 i u Francusku i Južnu Ameriku po jedno. Istovremeno je, radi zarade, u inostranstvo išlo 13 mještana: u Ameriku 8, vratilo se 7, i u Francusku 5, vratilo se 2. Od 1941—45. godine iselilo se pet muslimanskih porodica (Mustagrudići i Piranići) u Albaniju. U istom periodu poginulo je (25) i umrlo (13) — 38 mještana.
Seosko zajedništvo mještana ogledalo se u korišćenju komunica, ribolovu i u ispomaganju ugroženima i nemoćnima. Komunice su u proljeće i jesen, a i ljeti, kada bi ono bilo kišovito, korišćene kao pasišta. Poslije kosidbe livada, zajedničko pasište je bilo i pod Kurilom. Prva komunica (Beglak) udaljena je od sela oko 1,5 km, a druga (pod Kurilom) oko 4 km. Zato su na ovoj drugoj podizane sojenice (kućice za čobane) i torovi za privremeno boravište. Tamo su se i livade ćubrile, a i mlijeko sirilo. Stoka se pojila na »žaljicama«, tj. udubljenjima pored jezera ispunjenih vodom. Pojila se i na rukavcu Moračinom, zvanom Kuriljanska Bistrica (Tara kuriljanska). Mještani su grupno, udruženi kao »gribari«, lovili ribu velikom mrežom zvanom grib. Sem na Morači, lovili su na jezeru, na zajedničkom »senatu« pod Kurilom, tj. na pasištu koje se u vrijeme povodnje pretvaralo u lovište. Gribom se lovilo skoro preko cijele godine. Ulov je meću »gribarima« podjednako dijeljen; izvjestan dio davao se i samohranim domaćinstvima. Nemoćnima se pak najviše pomagalo mobom. Ako bi nekom mještaninu uginulo koje grlo stoke, obično se za njega prikupljala novčana pomoć. Isto tako i za siromašne, kada bi im ponestalo hrane. Preduzimane su i druge vrste pomoći pri gradnji kuća, nabavci drveta za ogrijev itd. Zajedničke šume nije bilo već su vrbici bili svojina pojedinih domaćinstava.
IZVOR: Pavle S. Radusinović, “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine
Komentari (0)