Na današnji dan: Rođen vojvoda Stepa Stepanović

11. mart 2013.

komentara: 4

11. marta 1856. – U Kumodražu rođen Stepa Stepanović, srpski vojskovođa i vojvoda.

Učesnik je srpsko-turskih ratova (1876—1878), kao pitomac-narednik, kasnije potporučnik (na slici desno iz tog perioda). U periodu između bitaka na Slivnici i kod Kumanova obavljao je dužnosti komandanta bataljona, puka, brigade i divizije i pomoćnika načelnika Glavnog generalštaba. Dva puta bio je i ministar vojske. U tom periodu Srpska vojska je u organizacionom, stručnom, materijalnom i moralnom pogledu bila dobro pripremljena za predstojeće ratove. U Prvom balkanskom ratu (1912—1913) Stepa Stepanović je komandovao Drugom armijom.

U Drugom balkanskom ratu, armija pod Stepinom komandom požrtvovano je branila nišavsku zonu sa utvrđenim logorom u Pirotu. Kada je počeo Prvi svetski rat, kao zastupnik odsutnog načelnika Štaba Vrhovne komande Radomira Putnika, rukovodio je mobilizacijom i koncentracijom Srpske vojske. Posle Putnikovog povratka u zemlju, ponovo preuzima dužnost komandanta Druge armije i sa njenim glavnim snagama izvodi marš-manevar preko Koceljeve i Tekeriša. U noćnom napadu, na istočnim padinama Cera, porazio je 21. diviziju austrougarskog 8. korpusa i čime je omogućio je pobedu Srba u toj bici Cerske bitke. Za tu savezničku pobedu nad Centralnim silama, 29. avgusta 1914. godine, unapređen je u čin vojvode.

Njegova armija je u bici na Drini požrtvovano branila Mačvu, uspešno odbijala više koncentričnih napada nadmoćnijih austrougarskih snaga, prikovala Poćorekovu Petu armiju za obale Drine i Save i mesecima iscrpljivala i trošila njene snage.

U Kolubarskoj bici (od 16. novembar do 15. decembar 1914.) Druga armija je na desnoj obali Kolubare najpre zaustavila neprijateljski napad, a zatim učestvovala u manevarskim poduhvatima vojvoda Radomira Putnika i Živojina Mišića, što je dovelo do sloma austrougarske Balkanske vojske.

Za vreme invazije na Srbiju u jesen 1915. godine, Stepanovićeva armija je zajedno sa Timočkom vojskom, osujetila pokušaj bugarske Prve armije da kroz nišavsku zonu prodre u pozadinu glavnih snaga Srpske vojske angažovane na severnom frontu i time umnogome doprinela propadanju Makenzenovih planova o brzom okruženju i uništenju Srpske vojske. Iako je imao značajnu ulogu u reorganizaciji Srpske vojske na Krfu i njenim prvim uspesima na frontu kod Gornićeva, na Kajmakčalanu i oko Bitolja, najveći uspeh vezan je za proboj solunskog fronta i izbacivanje Bugarske iz rata.

Vojnici Stepanovićeve Druge armije su u jakom naletu probile neprijateljski utvrđeni front na Dobrom polju i Kozjaku i zajedno sa Prvom armijom i savezničkim snagama, bez predaha, gonile razbijene bugarske i nemačke trupe sve dok, 29. septembra 1918. godine, nisu prinudile Bugarsku na kapitulaciju i otvorile put za konačno oslobođenje Srbije. Ta vešto izvedena operacija i prva saveznička pobeda, koju je izvojevala srpska vojska u Cerskoj bici, uvrstile su ga u red najvećih vojskovođa Prvog svetskog rata i srpske ratne istorije.

Umro je 1929. godine i sahranjen na groblju u Čačku.

 

IZVOR: Vikipedija

Komentari (4)

Odgovorite

4 komentara

  1. vojislav ananić

    Molnar Tibor
    Istorijski arhiv, Senta

    ISTRAŽIVANJE LJUDSKIH GUBITAKA U PRVOM SVETSKOM RATU SA DANAŠNJE TERITORIJE VOJVODINE

    Apstrakt: Tokom Prvog svetskog rata (1914-1918) na ratištima je poginulo više miliona vojnika, uključujući i više hiljada sa današnje teritorije Vojvodine. Arhivističkim istraživanjima je moguće sastaviti spisak poginulih ratnika. Najvažniji izvori za sastavljanje spiskova poginulih su: matične knjige umrlih (civilne i vojne), sudski spisi postupaka proglašenja umrlim u ratu nestalih vojnika, dosijei porodičnih vojnih invalida. Iz navedenih dokumenata je moguće doći do podataka o tragičnoj sudbini vojnika sa ovih prostora, koji su se borili na srpskom, ruskom i italijanskom ratištu. Korišćenjem pomenutih izvora do sada su objavljena tri izdanja sa bazama podataka poginulih/nestalih vojnika sa teritorija opština Kanjiža, Senta i Bečej. Demografsko-privredne posledice ogromnih ljudskih gubitaka iz Prvog svetskog rata i danas su evidentne u Vojvodini.
    Ključne reči: Prvi svetski rat, ljudski gubici, istraživanje, matične knjige umrlih

    Borbe, koje su vođene tokom Prvog svetskog rata prouzrokovale su do tada neviđene ljudske gubitke: poginulo je oko 10 miliona vojnika, a na frontovima je ranjeno ili se razbolelo više od 20 miliona njih. Kraljevina Srbija, koja je pred izbijanje Prvog svetskog rata imala oko 4 milona stanovnika, imala je 400 hiljada mrtvih i 150 hiljada ranjenih i bolesnih. Mađarska, koja je bila u sastavu Austro-Ugarske, i prema popisu stanovništva iz 1910. imala skoro 21 miliona stanovnika, a koja je tokom rata mobilisala 3,8 miliona vojnika, imala je 660 hiljada mrtvih i 800 hiljada ranjenih i bolesnih.
    Stanovništvo Mobilisano Poginuli % Ranjeni/
    bolesni %
    Austro-Ugarska 51.390.2232 9.000.000 1.534.200 17,052
    3,003 1.943.000 21,592
    Mađarska (u istorijskim granicama) 20.886.487 3.800.000 660.000 7,363
    3,614 800.000 21,002
    Srbija oko 4.000.0005 700.000 400.000 57,142
    10,003 150.000 21,432

    Po pretrpljenim ljudskim žrtvama tokom Prvog svetskog rata Srbija se našla na čelu, dok se Austro-Ugarska – iza Francuske i Nemačke – svrstala na četvrto mesto neslavne liste. Svakako moramo imati u vidu činjenicu, da se iza ovih brojki skrivaju bezbrojne tragične ljudske sudbine.
    Građani koji su živeli na teritoriji današnje Vojvodine bili su austrougarski podanici, i bez obzira na nacionalnu i versku pripadnost služili su vojsku – kako u miru, tako i u ratu – u Austro- Ugarskoj oružanoj sili. Tokom rata, deo zarobljenih austrougarskih vojnika – pretežno Srbi – priključili su se Srpskoj vojsci, ili su pristupili Srpskom dobrovoljačkom korpusu koji je formiran u Rusiji. Pouzdanih podataka o tome, koliko je vojnika poginulo u Prvom svetskom ratu sa teritorije Vojvodine, za sada nema.
    Ratne operacije Austro-Ugarske protiv Srbije su otpočele avgusta 1914. godine, a u rat se ubrzo uključila i Rusija. Stupanjem u rat Italije maja 1915. godine austrougarski vojnici su se borili na tri fronta.
    Već u prvim danima rata ljudski gubici su bili ogromni: za prikupljanje leševa poginulih i njihovo sahranjivanje na ratištu bilo je moguće samo u retkim i kratkim pauzama borbi: ponekad su leševi danima, pa čak i nedeljama ležali nepokopani. Sahranjivanje poginulih su obavljali vojni sveštenici, kojih je u okviru Austro-Ugarske vojske
    2 Prema popisu stanovništva iz 1910. godine.
    3 U odnosu na mobilisane.
    4 U odnosu na ukunpno stnovništvo.
    5 Krajem 1913. godine.
    bilo raznih konfesija. Među zadatke vojnih sveštenika spadalo je i identifikovanje i evidentiranje poginulih. Identifikaciju poginulih austrougarskih vojnika pomagala je indentifikaciona oznaka, koja se sastojala od metalne futrole u kojem se nalazio listić sa osnovnim podacima vojnika. Pri štabovima jedinica – obično pukova – zaduženi vojni sveštenici su vodili pukovske matične knjige poginulih. Matične knjige umrlih vojnika vođene su i pri vojnim bolnicama, odn. vojnim zdravstvenim ustanovama, gde su mnogi od zadobijenih rana, odn. bolesti umrli. Velike vojne bolnice su se nalazile u pozadini, pa i na teritoriji Vojvodine npr. u Novom Sadu, Subotici, Somboru, Velikom Bečkereku.
    Popuna vojnih jedinica – pukova – Austro-Ugarske zasnivala se na teritorijalnoj osnovi. To znači, da su sa određene teritorije vojni obveznici pozivani u određene vojne jedinice. Imajući u vidu da je pešadija bila najbrojniji rod kopnene vojske, najviše vojnih obveznika sa teritorije današnje Vojvodine je za vreme Prvog svetskog rata služilo u sledećim pešadijskim pukovima:
    – C. i kr. 6. (novosadski) pešadijski puk,
    – C. i kr. 23. (somborski) pešadijski puk,
    – C. i kr. 29. (velokbečkereški) pešadijski puk,
    – C. i kr. 61. (temišvarski) pešadijski puk,
    – C. i kr. 70. (petrovaradinski) pešadijski puk,
    – C. i kr. 86. (subotički) pešadijski puk,
    – M. kr. 6. (subotički) domobranski pešadijski puk,
    – M. kr. 7. (vršački) domobranski pešadijski puk.
    Matične knjige poginulih voj nika ovih j edinica čuva Voj noistorij ski arhiv u Budimpešti. U njima se mogu pronaći osnovni lični podaci poginulih vojnika, poznate činjenice o datumu i okolnostima smrti, kao i o mestu sahranjivanja. Podaci o ljudskim gubicima vojnih jedinica i vojnih bolnica su dostavljani zajedničkom Ministarstvu rata u Beču. U ministarstvu je postojalo posebno odeljenje, koje se bavilo ljudskim gubicima. Odeljenje za ljudske gubitke je obrađivalo i proveravalo dospele podatake, i sastavljalo lične kartone gubitaka za poginule, a isto tako i za ranjene/bolesne, odnosno i za one, koji su dospeli u zarobljeništvo. Ministarstvo rata je s vremena na vreme izdavalo i zvaničnu Listu gubitaka: u periodu 1914-1919. štampano je ukupno 709 brojeva ovog službenog izdanja. Lista gubitaka je pored podataka poginulih i umrlih sadržavala i podatke ranjenih i obolelih, kao i nestalih. Kategoriju nestalih su u najvećem broju činili oni vojnici, koji su dospeli u zarobljeništvo. Zvanične liste ljudskih gubitaka su dostavljane i ugarskom Ministarstvu unutrašnjih poslova. Na osnovu dospelih zvaničnih podataka ovo ministarstvo je izdavalo obaveštenja opštinama i gradovima, na osnovu kojih su matičari mogli poginule vojnike upisati u građanske matične knjige umrlih. Izvodom iz matične knjige umrlih porodice poginulih su mogle da traže novčanu potporu od države, da regulišu sprovođenje ostavinske rasprave iza poginulog, odnosno isti je mogao da posluži kao dokaz prestanka bračne zajednice. Dosadašnja istraživanja su dokazala, da je zaključno sa 1920. godinom – do sklapanja mirovnog ugovora – u matične knjige umrlih upisano 60-70 % vojnika poginulih u ratu. Matični uredi su još za vreme rata vodili i posebnu Knjigu poginulih u ratu, koja je bila važna prilikom isplaćivanja socijalnih davanja porodicama.
    Po završetku rata postojala je mogućnost, da se vojnici, koji su nestali u ratu proglase umrlim. Procese proglašenja umrlim su po pravilima vanparničnog postupka najčešće vodili sreski sudovi, a ponekad i okružni sudovi. Predlagač je sudu trebao da dokaže, da je nestali vojnik stvarno poginuo: kao dokazi predlogu priključeni su razni dokumenti. Pozivani su svedoci, najčešće ratni drugovi nestalih, koji su u svojim iskazima opisivali sudbinu nestalih. Sudski predmeti proglašenja umrlim su dragoceni izvori podataka za proučavanje sudbine vojnika, koji su se borili u Prvom svetskom ratu.
    Kada se završio rat, sve države – učesnice rata, bilo da su se našle na strani pobednika ili gubitnika, pokušale su da se staraju o porodicama poginulih, odnosno o ratnim vojnim invalidima. Za dobijanje statusa ratnog vojnog invalida bilo je potrebno najmanje 25% gubitak radne sposobnosti, koje je dokazano prouzrokovano učešćem u ratu, odnosno regulisano državljanstvo Kraljevine SHS/Jugoslavije. Zbog postojanja mogućnosti optiranja, koje je garantovao mirovni sporazum, mnogi pripadnici nacionalnih manjina su do sredine 20- ih godina bili sprečeni da ostvaruju ovo pravo.
    U Kraljevini SHS je na osnovu Zakona o privremenoj pomoći invalida i porodica poginulih, pomrlih i nestalih vojnika i nekih građanskih ratnih žrtava bilo moguće predati molbe za invalidninu od 1921. godine. Ovaj zakon je faktički priznavao i ostavljao na snazi one propise, koji su u pojedinim krajevima bili važeći pre ujedinjenja: u slučaju Vojvodine to su bili ugarski zakoni i propisi. Na osnovu ovog zakona je na teritoriji Kraljevine SHS bilo evidentirano 90 hiljada ratnih vojnih invalida, 180 hiljada udovica i 200 hiljada ratnih siročića. Godine 1925. je na snagu stupio Invalidski zakon, koji je pitanje ratnih vojnih invalida i porodičnih invalida regulisao jedinstveno na teritoriji čitave Kraljevine SHS. Na osnovu ovog za- kona je krajem 1926. godine invalidsku potporu primalo 273 hiljade osoba: 62.500 vojnih invalida, i 210.500 članova porodica. Sledeći Invalidski zakon je stupio na snagu 1929. godine, dok je Uredba o rat- nim invalidima i ostalim žrtvama rata stupila na snagu 1938. godine.
    Prilikom podnošenja zahteva ispunjavan je upitnik, u koji je pored ličnih podataka trebalo navesti podatke o vojnoj službi u ratu, u ranjavanjima i bolestima, odnosno o pogibiji. Navedene podatke je trebalo potkrepiti odgovarajućim dokumentima: izvodima iz matičnih knjiga, izjavama svedoka, vojnim dokumentima, lekarskim nalazima. Od prikupljenih dokumenata su formirani invalidski dosijei dva tipa:
    1. ličnih ratnih vojnih invalida
    2. porodičnih vojnih invalida
    Priloženi dokumenti iz ovih dosijea pružaju dragocene podatke, na osnovu kojih se mogu rekonstruisati sudbine pojedinih vojnika, porodični odnosi i socijalni status. Godine 1941, odnosno 1947. izvršene su revizije procene invalidnosti, odnosno ispunjavanje uslova, a ovim dosijeima su i priključeni i dodatni dokumenti. Dosijeima su – dok je postojao osnov za isplaćivanje ovog socijalnog davanja – raspolagale nadležne službe opština, a po prestanku osnova oni su arhivirani. Korišćenjem pomenutih izvora – matičnih knjiga umrlih (građanskih i vojnih), sudskih predmeta proglašenja umrlim, dosijea porodičnih vojnih invalida – uz upotrebu dodatnih podataka iz različitih izvora – na teritoriji Vojvodine – po opštinama, odn. gradovima – mogu se sastaviti spiskovi poginulih vojnika u Prvom 
    svetskom ratu. Spiskovi se podacima iz crkvenih matičnik knjiga krštenih, odnosno matičnih knjiga venčanih mogu dopunjavati, precizirati.
    Na osnovu izloženih izvora do sada su sastavljene baze podataka za opštine Senta, Kanjižai Bečej i isti su objavljeni u tri izdanja.
    Ljudski gubici bačkog Potisja po naseljima u Prvom svetkom ratu (1914-1918) prema istraživanjima koja su vršena u periodu 1999-2010:
    Naselje Broj
    stanovništva
    (1910) Broj evidentiranih poginulih/nestalih vojnika (1914-1918) Procenat ljudskih gubitaka u odnosu na celokupno stanovništvo
    Horgoš 8.037 177 2,20
    Martonoš 6.311 165 2,61
    Kanjiža 17.018 781 4,58
    Senta 29.666 1.017 3,42
    B. P. Selo 10.049 218 2,16
    Bečej 19.372 389 2,00
    B. Gradište 6.882 148 2,15
    Ukupno 97.335 2.895 2,97

    U ovim izdanjima postoje spiskovi za evidentirane poginule vojnike, u kojima su dati sledeći podaci: ime i prezime, vojnički čin i naziv vojne jedinice kojoj je pripadao, datum rođenja odn. životna dob, mesto rođenja i ime roditelja, veroispovest, civilno zanimanje, ako je bio oženjen ime supruge, mesto i datum sklapanja braka, podaci o mestu, vremenu i okolnostima pogibije, podaci o proglašenju umrlim – izloženi su i izvori podataka.
    Prilikom analize izloženih podataka mora se imati u vidu, da je velika većina poginulih/nestalih vojnika pripadala generacijama životne dobi od 21-40 godina, što je u posleratnom periodu – pored ličnih i porodičnih tragedija – prouzrokovalo velike demografske i privredne poteškoće, od kojih se – zbog sledećeg svetskog rata, koji je ove prostore zadesio između 1941. i 1944. godine – društvo do današnjeg dana nije u potpunosti oporavilo.

    IZVOR: A R H I V V O J V O D I N E, ZBORNIK RADOVA SA MEĐUNARODNE KONFERENCIJE, ARHIV, MEDIJI I KULTURA SEĆANJA U PRVOM SVETSKOM RATU, NOVI SAD, 29-30. OKTOBAR 2014. Novi Sad, 2014.

  2. Vojislav Ananić

    Civilne žrtve uz Cersku bitku (Vaseljenska.TV, Ilija Petrović)

    Austrougarska vojska prešla je Drinu 12. avgusta 1914. godine, a u noći između 15. i 16. došlo je do iznenadnog noćnog boja kod Tekeriša, koji je otvorio vrata konačnoj srpskoj pobedi na Ceru. Iako su okršaji trajali do 24, obično se piše da je bitka okončana 18. avgusta.
    Bilans Cerske bitke bio je stravičan: austrougarska vojska imala je oko 25.000 mrtvih i ranjenih, dok su Srbi izgubili 16.000 vojnika i podoficira i 259 oficira.
    O vojnom delu ove bitke zna se valjda sve, tako da će čuvari (kustosi) Muzeja cerske bitke, postavljenog u Tekerišu, biti spremni da to posetiocima prepričaju do najsitnije pojedinosti.
    Potpisnik ovih redova priznaje da je u više navrata, vodeći tamo planinarske grupe, saznao sve o operativnom, taktičkom i strateškom nadmudrivanju zaraćenih strana, ali zato može posvedočiti da o austrougarskim zločinima nad srpskim civilnim stanovništvom i žrtvama koje su pratile tu veličanstvenu srpsku vojničku pobedu – nije čuo ni reč. Zbog toga, on je svaki put, da li u autobusu pre dolaska u Tekeriš ili na povratku iz Tekeriša, a dva puta i u Muzeju, kao dodatak “zvaničnim” saopštenjima, ne bi li njegovi saputnici stekli potpuniju sliku o celini tog događaja, na svoju ruku preuzimao ulogu “rezervnog” tumača i izgovarao ponešto od ovoga što će biti sadržano u narednim redovima.

    Austrougarski zločini nad civilnim stanovništvom

    Uopšteno rečeno, Srbima je svojstveno da prerano zaboravljaju zločine koje su nad njima izveli ne samo ratni protivnici, već i neprijatelji po duhovnosti. Bili bi zaboravljeni i zločini s početka Prvog svetskog rata, da nije podataka koje je svetu saopštio dr Rudolf Arčibald Rajs (1875-1929), švajcarski kriminalist, kapetan srpske vojske, srpski dobrovoljac. Dr Rajs došao je u Srbiju na poziv srpske vlade, neposredno po okončanju Cerske bitke, da u Mačvi utvrdi ratne zločine koje je austrougarska vojska počinila nad srpskim civilnim stanovništvom.
    Njegovi nalazi kazuju da je na tom nevelikom području, tokom te kratkotrajne austrougarske invazije, na najzverskiji način pobijeno približno četiri hiljade civila. “Kakvi su to ljudi”, pitao se dr Rajs, “kakva je to ubilačka pomama nagonila ove “heroje pljačke” da ništa i nikoga ne štede… kakva je to »zločinačka gnusoba« pirovala kod »plemenitih« barona, grofova i vitezova, salonskih uglađenika i lažnih pobožnika, da sa najvećom surovošću uništavaju sve što vide u Srbiji, siluju, kolju, spaljuju žive nemoćnike, pogane, pljačkaju…
    Habzburški riteri i »pokorni rimokatolici« su od bogomolja pravili štale… u oltarima su žene napastvovali. I svuda su vojnici ostavljali izmet, čak i na stolu za obed«. To je genocid! Nastup kolektivnog sadizma. To je, jednostavno, kriminal”, optuživao je dr Rajs, ali njegova svedočenja o zločinima, s obeležjima prvorazredne pravne i istorijske dokumentacije, nisu potresla svet; “američka publika se čak uzbuđivala pričama o strahotama koje su austrijski vojnici činili po Srbiji” (Jugoslavija po volji naroda 1914-1918, Novi Sad 1990).

    Zločini u Mačvi

    Dr Rajs je o austrougarskim zločinima u Mačvi svedočio u svom Izveštaju dostavljenom aprila 1915. predsedniku srpske vlade Nikoli Pašiću, a potom objavljenom u Londonu 1916. godine. Izvode iz tog izveštaja, kao posebnu knjižicu (bez naznake koje je godine izdata), objavio je Manastir Svete Trojice, pod Ovčarom, a pod naslovom: Austrougarska zverstva, Segmenti izveštaja podneseni srbskoj vlasti o zverstvima koja je austrougarska vojska počinila za vreme prvog upada u Srbiju 1914. godine, a koji su obrađeni od strane profesora univerziteta u Lozani Arčibalda Rajsa.
    U predgovoru tom izdanju istaknuto je da su “varvarske metode ratovanja i svirepost prema civilnom stanovništvu okupirane zemlje koje je nemačka vojska primenjivala u Belgiji, verno oponašali njeni austrijski saveznici u Srbiji. Ova istraživanja i izveštaj… zapravo dokazuju da su »prijatan austrijski narod« i »ponosna i viteška mađarska rasa« imali neslavnu čast da premaše u bestijalnosti, ako je to uopšte moguće, i svoje pruske prijatelje.
    Materijal za svoj izveštaj dr Rajs je prikupio na licu mesta tokom septembra, oktobra i novembra 1914. godine. On je nepotpun, s obzirom na to da je “u to vreme veliki deo Srbije još uvek bio okupiran, pa je u tom delu bilo nemoguće pristupiti istrazi. Osim toga, pošto su mnogi civili pobegli sa opustošenih područja, bilo je nemoguće precizno utvrditi broj žrtava. Iz tih razloga šteta koja je nanesena prilikom prve austrougarske invazije mnogo je veća a broj žrtava premašuje brojku koja se u izveštaju navodi”.
    Rajsov izveštaj kazuje da samo u selima (ali ne svim) šabačkog i lozničkog sreza “ukupan broj ubijenih… iznosi 1.300 ljudi, ukupan broj ranjenih je 116, dok je ukupan broj nestalih 562. Ubijeno je 994 muškaraca i 306 žena, 51 muškarac i 65 žena je ranjeno, dok je nestalo 489 muškaraca i 73 žene. Ubijeno je 87 dece mlađe od deset godina (osmoro mlađe od godinu dana – IP), 15 ih je ranjeno, a 20 nestalo… Stvarni broj ranjenih je mnogo veći od onog koji pokazuju cifre; međutim, zbog toga što seljaci ne pridaju veliki značaj ranama koje nisu smrtonosne, oni propuštaju i da ih prijave vlastima”.
    Pored toga, Rajs “nije imao na raspolaganju spiskove ubijenih, ranjenih i nestalih u brojnim selima, ili čak gradovima kroz koje su Austrijanci prošli prilikom prve invazije. Grad Šabac, na primer, nije uračunat u…statistike, a na osnovu (nepotpunih) podataka… Austrijanci su odatle odveli oko 1.500 stanovnika. S druge strane, austrougarska vojska se često rešavala talaca tako što ih je ubijala. Zato se može sa sigurnošću pretpostaviti da je među nestalima bilo mnogo ubijenih. Pod ovim uslovima usuđujem se da procenim, naravno, bez mogućnosti da apsolutno precizno potvrdim ove cifre, da je ukupan broj civilnih žrtava prve austrougarske invazije oko 3.500 do 4.000… Žrtve su streljali, nanosili im smrtonosne ubode bajonetima, ubijali ih noževima, odsecali im ruke, lomili ih ili su sa njih drali kožu, lomili im noge, odsecali nos i uši, vadili im oči, odsecali im genitalne organe. Žrtve su kamenovali, žene su silovali, ubijali i odsecali im dojke; žrtve su vešali i žive spaljivali, jedno dete bacili su svinjama, zadavali su im kundacima ili štapovima smrtne udarce, nabijali ih na kolac i drali im kožu na kaiševe. Veliki broj osoba su žive spalili. Samo u prnjavorskoj opštini bilo ih je 122. Kako kod ubijenih, tako i kod ranjenih, rane su nanošene po svim delovima tela. Broj osakaćenih takođe je veliki”.

    Ubistva

    Na osnovu izjava brojnih ratnih zarobljenika iz sastava austrougarske vojske, koja je Rajs smatrao verodostojnim, “s obzirom na to da diskredituju njihovu sopstvenu vojsku”, u izveštaju je naveden velik broj zločina nad civilima u Mačvi. Rajs je svedoke ispitivao na licu mesta i u većini slučajeva oni su mu bili vodiči na mestima u kojima su se zločini dogodili. On se, tako, neposrednim i ličnim uvidom mogao uveriti u istinitost njihovih izjava, a trudio se da pomoću “potkrepljujućih dokaza” uveri sebe u pouzdanost svedoka i autentičnost činjenica koje su bile pred njim. Iz tih svedočenja dokazan je velik broj zločina.
    “Mađari i Hrvati su bili najgori, a njihovi oficiri su ih neprekidno podsticali na zverstva. Kad god je puk prolazio oficiri su ih hrabrili da ubijaju sve što je živo: krave, svinje, živinu, sve bez obzira na to da li je to potrebno za snabdevanje vojske ili ne”. Jedan austrougarski vojni hirurg izjavio je u Štabu srpske Treće armije da su hrvatski oficiri, pre upada u Srbiju, naredili svojim vojnicima da “nikome ne smete poštedeti život, čak ni detetu u majčinoj utrobi”, a za ubijanje “ne smete trošiti metke… Pošto svako telo ima dve rupe, neka vaši bajoneti uđu na jednu i izađu na drugu”.
    Vojnik iz 26. linijskog puka “tvrdi da je izvesni poručnik Lazar sa svojih 80 vojnika ubio najmanje 30 muškaraca i žena. Ljudi iz njegove čete su videli kako je ulaz u jednu kafanu bio zakrčen poluspaljenim leševima. Ovo se dogodilo nedaleko od Zvornika (u selu Zuline)… Vojnik iz 26. puka trećeg poziva “izjavio je da je ljudima bilo naređeno da bajonetima izbodu sve što je živo, žene, muškarce i decu bez ikakve razlike. Vojnik iz 79. puka… je rekao da su u blizini Drenovca austrijski oficiri napravili obruč od dvadeset šestoro ljudi oko jedne kuće da bi potom spalili kuću i svih 26 žrtava u njoj… Vojnik iz 78. puka “kaže da je kapetan Ajzenhut izdao naređenje da se u Srbiji poubija sve što je živo… Kaplar iz 28. landverskog puka, svedočio je da su Austrijanci u Šapcu pored crkve ubili preko 60 civila koji su prethodno u njoj zatočeni. Iskasapljeni su bajonetima kako bi se uštedela municija. Osmorica vojnika bili su izvršioci ovog zločina. Svedok nije mogao da podnese taj prizor. Tela su dva dana ležala na trgu dok ih nisu sahranili… Jedan general i oficiri su izdali naređenje za ovaj masakr.
    Među žrtvama je bilo i nekoliko dece i staraca… Vojnik iz 18. pešadijskog puka… tvrdi da je u Dobriću video kako vojnici iz 37. mađarskog puka ubijaju bajonetima jedanaestoro ili dvanaestoro dece stare između 6 i 12 godina. Ovaj masakr izvršen je po naređenju natporučnika Nađa i dogodio se 16. ili 17. avgusta. Svedok je bio samo na trideset-četrdeset metara udaljen od vojnika ubica… Vojnik iz 6. zabalskog pešadijskog puka (veli da im je) pre prelaska granice, kapetan Bosnai izdao naređenje da ubijaju sve redom, od petogodišnje dece do starica. Međutim, kad su prešli granicu i stigli do prvog srpskog sela, kapetan im je naredio da zapale dve kuće; tom prilikom im je naložio da ubiju čak i novorođenčad u kolevkama. Uhvatili su 30-40 žena, dece i staraca i postavili su ih ispred trupa za vreme okršaja (ispred prve borbene linije) i svedok je video kako ovi civili ginu od austrijskih i srpskih metaka. Ovo se dogodilo u Okolištu. Svedok je dodao da bi mu bilo veoma drago kada bi bio u prilici da o tome posvedoči na sudu”.
    Prema Rajsovim nalazima, u Šapcu su “uglavnom Mađari zlostavljali žene i decu, a potom ih ubijali”. Jedan zarobljeni vojnik iz 96. linijskog puka potvrdio je da su austrougarski vojnici “zlostavljali civilno stanovništvo i da su se naročito Mađari isticali u ovim masakrima”.
    U selu Bogosavcu, u kući Nikole Antića zatečeni su leševi domaćinov i njegove žene, njihove snahe stare dvadeset godina, trojice dečaka između tri i sedam godina i jedne devojčice stare između tri i četiri godine, u drugoj sobi leš Nikolinog brata. U drugoj sobi nađena su tela osam izmasakriranih osoba: tri žene, dva muškarca i tri dečaka – bačena na gomilu. U trećoj kući nađena je žena “iz čije su utrobe austrougarski vojnici izvadili muški plod”. U Prnjavoru, u zgradi osnovne škole zatvoreno je sedamnaest osoba i tamo živo spaljeno.
    U opštini Brezjak, sastavljenoj od sela Slatine, Gornje i Donje Nedeljice, austrijski vojnici su ubili 54 osobe; Rajs je naveo imena dve trećine tih nesrećnika, dajući kraći opis njihovih rana. “Većini je izvađena utroba pomoću velikih sablji. Ovo oruž-je ima sledeće dimenzije: širina sečiva 5 cm, debljina tupog dela sečiva 0,7 cm, dužina sečiva 46 cm, dužina cele sablje 63 cm… Sva ova zverstva Austrijanci su počinili prilikom dolaska 3. avgusta. Niko od civila nije pucao u neprijatelja i većina seljaka je pobegla. Skoro svi koji su ostali, izmasakrirani su… Aleksandar Stevanović, inženjerijski kapetan, video je leševe dveju žena u Bastavi. Žrtvama su odsečene dojke i stavljene u usta (žene iz porodice Soldatović)… U Šljivovu je kapetan pronašao telo jedne četvoromesečne bebe kojoj su proboli grkljan… U Kostajniku… Aleksija Gajić, koja je bila u odmakloj trudnoći, prvo je sva izbodena bajonetom, a potom ubijena. Masakrirano je još osam žena”.
    Austrijanci su u Lešnici ubili 109 civila između 8 i 80 godina. “Svih 109 žrtava je odvedeno do mesta u blizini stanice gde je već iskopana velika jama duga 20 i široka 3 metra. Taoci su imali vezane ruke, a cela grupa je bila okružena žicom. Potom su vojnici zauzeli svoj položaj na železničkom nasipu na 20 m udaljenosti od jame, i odatle ispalili plotun. Svi su na gomilu upali u jamu koja je odmah prekrivena zemljom, a da pritom niko nije proverio da li među streljanima ima još živih ili su svi mrtvi. Mnoge žrtve bez sumnje nisu bile smrtno ranjene, a neke možda nisu uopšte bile ranjene, ali su ih ostale povukle u zajedničku jamu. Mislim da ne grešim u proceni da ih je oko 50 procenata živo zatrpano”. Rajs u svom izveštaju dodaje da je “pregledao… i izmerio zajedničku grobnicu i zatražio da se delimično otvori… Primetio sam da su tela ležala nagomilana na zemlji, neka su bila okrenuta glavom nadole, neka u čučećem položaju, druga presavijena nadvoje itd. Položaj nekih tela ukazuje da su ove žrtve verovatno bile samo ranjene i da su pokušavale da se oslobode zemlje koja ih je pokrivala”.

    Silovanja

    U Ljuboviji, Sima Savić, koji je zbog izliva krvi u mozak ležao nepokretan, “živ je spaljen u svojoj kući. Ostale žrtve su streljane ili izbodene bajonetom. Žene su silovane. U početku su se žalile na to, ali sada ništa ne kažu i pokušavaju da sakriju svoju sramotu… U jednom selu nedaleko od Krupnja, dve devojke stare 17 i 21 godinu pronađene su kako leže bez svesti jer ih je silovalo više od dvadeset vojnika… Mirosavu Vasiljević, staru 21 godinu: silovalo je oko 40 vojnika, potom su joj isečeni genitalni organi a kosa gurnuta u vaginu. Na kraju su joj izvadili utrobu. Umrla je tek neposredno nakon ovoga… Smilja Vasiljević, stara 60 godina, iz Brezjaka, bila je svedok ubistva Smiljane Vasiljević. Pošto su ubili majku, Austrijanci su hteli da siluju njenu ćerku Mirosavu… Mirosava je zvala Vasiljevićku u pomoć, ali ova nije mogla ni smela da se umeša… U Krupnju (onom već pomenutom vojniku iz 78. puka) su pokazali jednu sasvim mladu devojku koja je izjavila da ju je silovao jedan oficir, a zatim još pedeset ljudi. Devojka stara 16 godina bila je neobično lepa. Dve žene su potvrdile njenu izjavu”. U Likodri, selu pored Krupnja, “uhvaćena je jedna trudna žena koju su silovali i potom je ubili”. U Šapcu, austrougarski vojnici zatvorili su sve žene u hotel, a potom silovali sve starije od deset godina. Vasilija Preizović iz Prnjavora svedočila je da su Austrijanci, vraćajući se sa Cera, “uhapsili 500 do 600 žena i držali ih 4-5 dana… Devojke i mlade žene odvođene su i silovane. Oslobodili su ih Srbi”. Austrijanci su iz Donje Bukovice “odveli žene u svoj logor i tamo ih držali tri dana. Sve žene su silovane. Među njima bilo je dvanaestogodišnjih i trinaestogodišnjih devojčica… U selu Banjevcu vojnici Franje Josifa silovali su 40 žena i svaka je silovana po petnaestak puta”.
    Dr Rajs u svom izveštaju navodi da je do tačnih podataka o broju silovanja (“koja su izvršili pripadnici okupatorske vojske”) bilo nemoguće doći. “Ovo je bio još teži zadatak od određivanja broja ranjenih. Dobro sam upoznat sa opštim osećanjem ljudi u srpskom narodu, kada je reč o napadu na čast porodice i znam da je devojci koja je silovana nemoguće ili bar krajnje teško da se uda. Porodice se trude da što bolje sakriju nesreću koja ih je snašla zbog napastvovanja njihovih žena. Otuda je apsolutno nemoguće utvrditi broj žena izloženih razvratnim napadima neprijateljske vojske. Ubeđen sam da je broj silovanih žena i mladih devojaka veoma veliki, a sudeći po onome što sam prilikom istrage video, mislim da ne grešim u konstataciji da su u mnogim okupiranim selima gotovo sve žene, od najmlađih do najstarijih, silovane. U vezi s ovim pitanjem prikupio sam i priključio ovom izveštaju određeni broj izjava i tipičnih svedočenja”.

    Stradanje naseljenih mesta

    Rajsov izveštaj potvrđuje da su zločini austrougarske vojske u selima po Mačvi, tokom prve invazije na Srbiju (od 12. do 24. avgusta 1914), bili plod neizmerne mržnje koju su prema srpskom narodu iskazivali politički i vojni vrh Austrougarske monarhije, a koju su podsticali Vatikan i austrijska, ugarska i nemačka štampa.
    No, svoje tragove austrougarska vojska ostavila je i po gradskim naseljima Loznici i Šapcu. Dr Rajs boravio je u Šapcu od 22. do 24. oktobra. “Grad su još uvek bombardovali Austrijanci. Centar grada je skoro potpuno razoren običnim granatama i zapaljivim projektilima. Gradska četvrt uz obalu Save je posebno stradala… Fasada i zvonik glavne crkve ozbiljno su oštećeni… Šabac nije bio samo ozbiljno izložen bombardovanju, već su ga neprijateljske trupe potpuno opljačkale dok su kroz njega prolazile… U Loznici sam primetio istu žestinu razaranja koja me je već pogodila u Šapcu… Vojnici austrijske vojske zapalili su bezbroj kuća. Kako u gradu tako i u selu… U vreme moje istrage i to samo u četiri sreza šabačkog okruga zapaljeno je 1658 zgrada: 232 u pocerskom srezu, 457 u mačvanskom srezu, 228 u azbukovačom srezu i 741 u jadarskom srezu. Skoro sve kuće su seoske. Kao posledica ovih požara 1748 porodica iz ova četiri sreza dovedeno je do krajnjeg siromaštva”.
    Jedan zarobljeni sanitetski poručnik iz 28. landverskog puka izjavio je da su “vojnici pljačkali i palili sve što su stigli: kuće, bašte, ambare itd. U pratnji svakog bataljona bilo je oko 50 muslimanskih seljaka iz Bosne čiji je zadatak bio da pljačkaju srpska sela. Ovi ljudi su pravi divljaci i urliču sve dok pljač-kaju… Tako su služili za primer vojnicima koji su se možda do tog trenutka ustezali iz nekog osećanja pristojnosti. Suvišno je insistirati na nelegalnom i nehumanom karakteru ovih mera koje je austrougarska vojna komanda primenjivala, ali ovo predstavlja još jedan dokaz o sistematskom istrebljivanju koje je neprijatelj vršio” po Srbiji.

    Haška konvencija

    Uz podatke o bombardovanju civilnih objekata, Rajs je naveo i odredbu člana 27. Haške konvencije od 18. oktobra 1907. godine, koju je potpisala i Austrougarska: “Prilikom opsada i bombardovanja moraju se preduzeti sve potrebne mere da bi se poštedele, što je moguće više, sve zgrade namenjene bogosluženju, umetnosti, nauci i za humane svrhe, svi istorijski spomenici, bolnice i mesta gde se okupljaju bolesni i ranjeni, pod uslovom da se ovakva mesta u isto vreme ne koriste u vojne svrhe”.
    Budući da se lično uverio u sve opisivane činjenice, profesor Rajs je konstatovao da srušene, oštećene ili spaljene zgrade “nisu korišćene u vojne svrhe i nisu se nalazile u neposrednoj blizini bilo kog objekta čije je rušenje bilo neophodno iz strateških razloga. Takođe sam, manje ili više, na svakom mestu, primećivao tragove šrapnelskog dejstva… Sačuvao sam određen broj ovih projektila kao dokazni materijal, kao i komad drveta klupe iz sale za predavanje fizičkih nauka; ovaj komad je probijen šrapnelom… U modernom ratovanju šrapnel se koristi samo protiv neprijateljskih snaga, a nikada za bombardovanje gradova jer postoji rizik da stradaju i civili. Korišćenje ovih naprava za razaranje navodi na zaključak da su Austrijanci namerno napadali civilno stanovništvo”.
    Na osnovu činjenica o ubistvima, silovanjima, masakriranju, bombardovanju, paljevinama i drugim ratnim zločinima, Rajs je konstatovao da je sve to obavljano “određenim sistemom”, te da “zverstva koja su počinjena nemoguće je posmatrati kao delo nekolicine razbojnika, kakve je svakako moguće naći u svim vojskama. U to bi se moglo poverovati da je bilo nekoliko desetina žrtava, ali ako je njihov broj u hiljadama, onda ne može biti prihvatljivo objašnjenje da je reč o rđavom ponašanju izolovanih nitkovskih elemenata”.
    Suočena s optužbama objavljenim u listu Gazette de Lausanne, Austrougarska, nemajući mogućnosti da negira masakre nad civilnim stanovništvom, potrudila se, “na nemački način”, da sebe opravda pričom da je “egzekucija civila postala neophodna zbog neprijateljskog držanja stanovništva, koje su optužili da je aktivno učestvovalo u vojnim operacijama. Drugim rečima, civilno stanovništvo je navodno pucalo na trupe. Moja istraga, međutim dokazuje sasvim sigurno da većina civila nije ispalila ni jedan metak niti je izvršila bilo kakav neprijateljski čin prema austrijskim trupama. Moguće je da je tu i tamo poneki seljak ispalio metak na neprijatelja, ali čak i da je bilo takvih slučajeva, Austrougari nisu imali pravo da ubijaju taoce, i to zbog člana 50. Haške konvencije od 18. oktobra 1907. godine… u kome se kaže: “Nikakvo kolektivno kažnjavanje, novčano ili bilo koje drugo, ne može biti izvršeno nad stanovništvom na osnovu postupaka pojedinaca za koje stanovništvo ne može biti smatrano kolektivno odgovornim”.

    Iskustva, zaboravnost

    Dr Arčibald Rajs još je poručivao Srbima da ne smeju zaboraviti ono što im se desilo na početku Velikog rata. Podsećajući da je neki neimenovani francuski patriota savetovao da “ne govorimo nikad o tome, ali mislimo uvek na to”, dr Rajs je tu leporeku i blagoglagoljivu misao “redefinisao” i pretvorio u vrlo ozbiljno upozorenje srpskom narodu: “Mislimo uvek na to i govorimo uvek o tome”. Nažalost, Srbi ga nisu poslušali: sve što se dešavalo zaboravili su, a četvrt veka kasnije, u Drugom svetskom ratu, dozvolili da im se desi “isto to, samo malo drukčije”.
    I prvih godina poslednje decenije 20. veka, tokom ratova za Republiku Srpsku Krajinu i Republiku Srpsku, takođe.