Pleme Nikole Tesle

21. februar 2013.

komentara: 21

Piše: Saradnik portala Poreklo iz Banjaluke Siniša Jerković

O porijeklu Nikole Tesle često je pisano. Uglavnom se radilo o uzgred pomenutim dijelovima biografije poznatog naučnika vezanim za njegovu porodicu ili o novinskim člancima nedovoljno potkrepljenim izvorima. Od dosad poznatih teorija često se navode tvrdnje o Teslinom porijeklu od porodice Draganić. Izvor za ovu informaciju je Teslin američki biograf Džon O’Nil. “Postoji predanje u porodici Draganić da su članovima jedne grane dali nadimak Tesla zbog jedne nasledne osobine po kojoj su bezmalo svi imali vrlo široke, krupne i isturene prednje zube koji su mnogo ličili na trouglasto sečivo drvodeljske sekire”, zapisao je Džon O’Nil reči Nikole Tesle .

Vodeći se ovim podatkom neki hrvatski geneaolozi su nastojali povezati Teslu sa katoličkom porodicom Draginić iz Senja.

Jovan Dučić je takođe  pisao o Teslinom porijeklu:

 „Poznato je također da je veliki fizičar Nikola Tesla po precima, doseljenim u Smiljevo u Lici (Dučić piše Smiljevo), poreklom od Bileće u Hercegovini; i od porodice Komnenića od kojih su neki daleki rođaci išli da ga traže po Americi. Njihovo selo u vazdušnoj liniji je blisko selu Boška Pokrajčića kod Trebinja.“

Genealog Kljajević Teslino porijeklo nalazi u hercegovačkom bratstvu Komnenovićima koji su se, po tvrdnji Kljajevića, iz istočne Hercegovine preselili u Liku, a odatle u Bosansku Krajinu. Ne navodeći konkretnu vezu Komnenovića i Tesli, Kljajević tvrdi da su Tesle dio bratstva Komnenovića, a preko njih i mitskih Orlovića. Jedini konkretan podatak koji Kljajević navodi jeste novinski članak Petra Šoća iz 1935. u američkom „Srbobranu“ u kojem Šoć tvrdi da su krajiške Tesle porijeklom od zetskih Komnenovića.

Ujedno, veoma se rijetko u dosadašnjim istraživanjima Teslinog porijekla koristio izvor iz 1925. koji upravo o tom porijeklu najneposrednije govori, a to je obimna studija Milana Karanovića „Pounje u Bosanskoj Krajini“. Karanovićev rad, iako pod velikim uticajem prethodne, kabinetske studije Vladislava Skarića „Poreklo pravoslavnog naroda u sjeverozapadnoj Bosni“, pokušao je napraviti novu i  jedinstvenu sintezu porijekla pravoslavnih rodova Bosanske Krajine. Tu se po prvi put izdvajaju jasne bratstveničke grupe sa sviješću o zajedničkom porijeklu i jednoj krsnoj slavi, na način sličan onome koji je vijekovima čuvan u Hercegovini, a pogotovo u Crnoj Gori.  Karanovićev rad, kao uostalom i ostali radovi Cvijićevih učenika, značajni su zbog jasno definisane metodologije i pogotovo zbog načina sakupljanja podataka na terenu.

Kroz analizu porijekla Nikole Tesle i njegovih srodnika želimo prikazati  istoriju i sudbinu jednog dijela srpskog krajiškog stanovništva, za koji smatramo da je od srednjeg vijeka bio starosjedilački na prostoru Bosanske krajine. Teslino pleme predstavlja jednu od njegovih karakterističnih grana.

ODAKLE SU TESLE?

Govoreći o porijeklu krajiških porodica u svom radu „Pounje u Bosanskoj Krajini“ iz 1925. Karanović navodi jednu grupu krajiških porodica za koju kaže:

„Starinci su ovi rodovi: Vranješi, Milinovići i Mršići sa sačuvanim predanjem da su „jedno“ Svjetlice, Stanivukovići, Tesle, Ivanići, Ercezi, Arelji, Dražići, Jovanići i Orelji –  Kerkezi i od njih ZecoviRabate i od njih Marići i svi slave Đurđevdan.“

Kao što vidimo, Karanović navodi veliki broj krajiških starinačkih porodica zajedničkog porijekla. O terminu starinac u Karanovićevom radu reći ćemo nešto kasnije. Bitno je napomenuti da su autorova saznanja plod, prije svega, terenskog rada među narodom Pounja, tako da su izvor informacija uglavnom sami pripadnici ovih rodova ili pojedinci u njihovom okruženju. Vidjećemo u nastavku da Karanović nije pogriješio što je ove rodove svrstao u jednu grupu.

1530. godine dogodila se prva veća i dokumentovana seoba Srba sa turske na austrijsku teritoriju. Predvodio ju je glamočki vojvoda Stipković, a u njoj su učestvovali Srbi sa područja Srba, Unca i Glamoča. Srbi su se tada naselili na području Žumberka u Kranjskoj i ova prva seoba će biti začetak onog iz čega će  kasnije nastati ustanova Vojne Krajine. Ovu seobu pominjemo zbog činjenice da se upravo tada prvi put spominje jedno od prezimena koje Karanović navodi kao srodno Teslama. Radi se o prezimenu Orelj. Naime, u popisu vojnika Srba Žumberčana iz 1551. u mjestu Kupčini nalazimo i izvjesnog Dragoja Orelja – Dragoy Orall, Khuptschina. Aleksa Ivić ovo prezime piše kao Orao, što je svakako i pravi smisao značenja prezimena. Ono se u krajiškoj varijanti javlja i kao Arelj. Sam oblik prezimena upućuje na sjevernoslovenski areal (kod Čeha takođe postoji prezime Orel  u značenju Orla, slično je i kod Rusa i Poljaka). Potvrdu teze da su prvi srpski naseljenici u Žumberku došli upravo iz zapadnobosanskih, kraških polja, pored konkretnih istorijskih izvora, nalazimo i u podatku da su zajedno sa Oreljima u Kupčini živjeli i Prilučanini, očigledno Srbi iz mjesta Priluke u Livanjskom Polju, kao i Bastašići iz Bastasa u Uncu. Ovi doseljeni Srbi su prilikom dolaska u Žumberak bili pravoslavne vjere i u toj vjeri će ostati sve do 17. i 18. vijeka kada će ih većina postati grkokatolicima, a tek mali broj i do danas ostati pravoslavan.

Vidimo, dakle, da su pojedina krajiška prezimena, poput prezimena Orelj, veoma stara i da se u dokumentima mogu naći još u 16. vijeku, a moguće je da su postojala i ranije. Takođe, vidimo da trag Teslinih saplemenika trebamo tražiti na području zapadne Bosne početkom 16. vijeka.

Još jedan Cvijićev saradnik, Borivoje Ž. Milojević,  napisao  je značajan rad „Kupreško, Vukovsko, Ravno i Glamočko polje“. Ovaj dio Bosne, strateški veoma važna visoravan, nalazi se na sredokraći puteva koji vode iz Hercegovine za Bosansku Krajinu i iz Srednje Bosne za zapadnu Bosnu i Dalmaciju. Ima veoma malo podataka o ovom kraju u ranom srednjem vijeku.  Dolaskom Turaka osnovana je na tom prostoru nahija Kupres u Kliškom sandžaku, koja je obuhvaćena popisom iz 1550. Na prostoru Vukovskog polja i tada je postojalo selo Vukovsko na kojem je živjelo 13 hrišćanskih porodica pod vođstvom primićura Radosava, sina Vukosavovog. Upravo na visoravnima  Vukovsko i Ravno živi jedan specifičan soj srpskog stanovništva koji i danas (bar do poslednjeg rata) govori ikavskim, novoštokavskim dijalektom. O etničkim karakteristikama ovog stanovništva biće više rečeno u nastavku.

Milojević, obrađujući porodice ovih visoravni, navodi i porodice koje su od interesa za porijeklo Tesli, tačnije navodi one porodice koje i Karanović pominje u svom radu. Tako na Kupresu, Vukovskom i Ravnom Polju nalazimo Milinoviće, Svitlice, Mariće, Dražiće, Tesle i sve ove porodice, kako je to utvrdio i Karanović,  slave Đurđevdan. Pomenućemo svaku od ovih porodica ponaosob, pokušavajući da analiziramo moguće porijeklo i seobe.

Milinovići, Vranješi i Mršići

Ove tri povezane krajiške porodice pojavljuju se u uglavnom u Bosanskoj  Krajini.  Slave Đurđevdan i istog su porijekla. Vranješ je često prezime u Krajini i može biti i drugačijeg porijekla, ali ovdje govorimo samo o onima koji slave Đurđevdan. Teško je reći da li je starije prezime Vranješ ili Milinović, ili su oba prezimena bila istovremeno u upotrebi. Ono što je sasvim sigurno jeste da su Mršići samo ogranak Milinovića.

Vranješi se javljaju kao veoma stari stanovnici Bravskog Polja između Petrovca i Ključa. U Smoljani, tako, ne znaju od kuda su se doselili; znaju samo da su doseljeni odavno. I Milinovići su dosta stari stanovnici Vukovskog Polja na Kupresu. U Pounju Milinovići tvrde da su postali od Vranješa u Bravskom Polju. Sem toga, Vranješi se povezuju sa još jednim velikim srpskim starinačkim rodom – Bursaćima koji takođe slavi Đurđevdan.  Pitanje je da li je samim tim grupa rodova kojima pripadaju Tesle povezana i sa grupom rodova Bursać – Momčilović.

Svitlice

Najstariji i najveći rod u Donjem Vukovskom. Po Milojeviću „starovnici“. Ne znaju da su otkuda doselili.

Porodicu Svitlica nalazimo još samo u Pounju u Bosanskoj krajini, ali sa ijekaviziranim oblikom prezimena – Svjetlica i sa identičnom slavom Đurđevdan. Svjetlica je u Pounju bilo u Buševiću i Ivanjskoj gdje se kaže da su doseljeni iz Like prije 1879. Iz Buševića jedan dio Svjetlica se naselio u Duboviku, gdje dio sela nosi naziv Kupres. O Svjetlicama u Lici nema pomena, ali Milan Radeka pominje Svitliće sa slavom Aranđelovdan ne navodeći mjesto. Teško je pouzdano utvrditi kad su Svitlice i otkuda prešle u Liku. Ostaje činjenica da su u Lici promjenili ikavski oblik svog prezimena u ijekavski.

Svitlice nalazimo i u Sonkoviću u Skradinskom zaleđu u Dalmaciji, gdje su, po svoj prilici, došli sa Kupresa.

Postojanje starog, muslimanskog roda Svitlica u ramskom selu Varvari (nedaleko od Kupresa) dokaz je da su Svitlice sasvim sigurno starosjedioci na Kupresu i da se jedan njihov dio rano islamizirao.

Marići

Marići koji slave Đurđevdan su jedna od najraširenijih porodica pomenutog roda.

Marići na krajiškim prostorima  se prvi put  pominju  u Žumberku 1551. i to kao vojnici  uskoci Miladin i Miloš Marić u Dragoševcu i Radin Marić u Kašti.

Prisutni su  u više sela Kupreškog, Ravnog i Vukovskog polja i to u:  Bajramovcima, Blagaju, Donjem Malovanu, Zanaglini, Novom Selu, Riljiću, Šemenovcima.

Na Livanjskom polju Marići su svrstani kao Srbi ikavci doseljeni iz Donjeg Malovana na Kupresu. U Dalmaciji ih nalazimo u Orliću kao najranije doseljenike u 16. vijeku.

U Unac su  doselili iz Pašić Polja u Grahovu,  sredinom 19.vijeka. U Kolunić su prešli iz Grahova oko 1850.

Karanović ih svrstava zajedno sa Rabatima u isti rod i čini se da je velika grupa prezimena u Lici nastala od Marića.

Marići su u svakom slučaju jedno od najstarijih prezimena analiziranog roda.

Dražići

Velik rod u Kudiljima u Vukovskom Polju.

Milojević ih definiše kao starosjedioce. Od njih su na Kupresu Živanići, Dujmići, Aškići, Zolotići, Nikići, Malušići. Milojević tvrdi da su im stara prezimena Pavlović i Knežević i da su živjeli na istom mjestu još od kada je bilo „Nemanjića carstvo“. U Vukovskom i dalje živi rod Pavlovića i njima srodnih Miškovića koji su po Milojeviću doselili iz Ravnog u Donje Vukovsko krajem 18. vijeka.

Uočljivo je da Dražići sebe smatraju veoma starim stanovnicima Vukovskog polja, što bi moglo biti i tačno. Interesantno je pominjanje Kneževića kao ranijeg prezimena. Ovo prezime se spominje kao jedno od prezimena još jednog velikog starinačkog krajiškog roda-Štrbaca.

Kao i većina spomenutih rodova koje smo obrađivali i Dražići se iseljavaju najprije u pravcu Dalmacije gdje ih ima sa slavom Đurđevdan u Benkovcu i Korlatu i slavom Nikoljdan u Otonu (naseljen iz Bosne krajem 17. vijeka).

Iz Dalmacije je jedan dio Dražića prešao u Liku u periodu 1700-1712. gdje ih nalazimo u Jošanima kao doseljenike od Kninskog područja (vjerovatno iz Otona).

Interesantno je da u popisu vojnika iz prve decenije 17. vijeka u Kloštru Ivanićkom u okolini Zagreba nalazimo i izvjesnog Nikšu Dražića, vojnika. Nije isključeno da je ovaj krajiški vojnik porijeklom od Dražića iz zapadne Bosne.

Iz Like su se Dražići opet raseljavali u Pounje i ostale krajeve Bosanske Krajine.

Tesle

Spominju se u Šematizmu Mitropolije Dabrobosanske iz 1882. u Donjem Vukovskom na Kupresu sa slavom Đurđevdan. Spominje se i pravoslavna porodica Deslić u Donjem Vukovskom 1991. nismo uspjeli saznati ništa više o sudbini ove porodice danas.

Pored postojanja Tesli na Kupresu, najstariji pomen prezimena Tesla ili Teslić nalazimo u Lici početkom 18. vijeka. Sasvim je jasno da su Tesle u Liku doselile u periodu između 1690-1712. i to iz područja Bukovice i Knina u Sjevernoj Dalmaciji. Taj podatak nalazimo u popisu biskupa Brajkovića iz 1700. godine koji Tesle pronalazi u Ostrvici ličkoj kao pravoslavne. U Austrijskom popisu Like iz 1712. Tesle nalazimo u dva mjesta: Raduču i Ostrvici.

U Ostrvici je živio Marko Teslić sa braćom Dmitrom i Jankom.

U Raduču se spominju Stanko Teslić sa ocem Božom, kao i  Milašin Teslić i Stojak Teslić.

 Otac Nikole Tesle, Milutin rođen je u Raduču 1819. što implicira da mu je jedan od ovih nekoliko navedenih Teslića iz Raduča predak kao i da su prezime Teslić skratili u Tesla, a možda su oba oblika bila u upotrebi. Teslin otac je kao sveštenik došao na službu u Smiljan.

Tesle se po Lici nisu puno raseljavale i uglavnom ih nalazimo u krajevima oko Gospića: Divoselo, Raduč, Kukljić, Drenovac  gdje se pojavljuju i Tesle i Teslići. Odatle se jedan dio Tesli raseljavao po zapadu Bosanske krajine, nakon 1879. i to u Cimeše u Bjelajsko polje i u bosanske Doljane.

Etimologija prezimena Tesla je slovenska, slična onoj koju smo pominjali za Orelje,  iako su mnogi pokušavali da, na osnovu tog prezimena, označe Tesle kao vlašku porodicu. Jasna je etimologija od alatke za tesanje drveta – tesle i jasno je da je prezime nadimačkog karaktera, a da je dato pretku Tesli koji je imao jako isturene prednje zube poput tesle. Poljsko prezime Ciesla, koje se čita kao Ćesla, sa potpuno istim značenjem i etimologijom kao prezime Tesla, jasan je dokaz slovenskog karaktera prezimena.

Pominjali smo već tvrdnju, naime samog Tesle, da potiče od Draganića. Draganića Srba zaista ima u Krajini i to sa slavom Đurđevdan u Gerzovu kraj Mrkonjić Grada, a nalazimo ih i u Žažviću u Dalmaciji sa slavom Nikoljdan. Ne možemo tvrditi da su Tesle porijeklom od ovih Draganića. Tesle na Kordunu tako tvrde da su nastali od Dragića, pa čitavo ovo predanje nije sasvim pouzdano. Veoma bi  vjerovatna mogla biti mogućnost da su Draganići u stvari kupreški Dražići, koji su srodni Teslama i sa kojima su migrirali i u Dalmaciju i Liku.

Ono što je najinteresantnije kod porijekla porodice Tesla jeste njihov pomen kao Tesli sa slavom Đurđevdan na Kupresu u 19. vijeku. Taj podatak nam govori da je prezime Tesla nastalo na Kupresu prije seobe jednog dijela ovog roda u Dalmaciju i Liku.

Stanivuci i od njih Stanivukovići

Karanović ih navodi kao srodne Teslama. Ima ih dosta raseljenih po Krajini, a izgleda da im je matica na Glamoču u mjestu Prijani gdje se pominju kao knezovi i starosjedioci. Čini se da su dosta rano ušli u krug čaršijskih zanatlija, pa ih Karanović nalazi u Krupi kao terzije doseljene iz Starog Majdana prije 1875. Od ovih Stanivuka sa Glamoča su i Čolići na Kupresu koji slave Jovanjdan, kao i glamočki Stanivuci. Ostali Stanivuci i Stanivukovići uglavnom slave Đurđevdan i raseljeni su po Zmijanju i banjalučkom kraju. Ne nalazimo ih ni u Lici ni u Dalmaciju, tako da vjerovatno nisu učestvovali u srpskim seobama na zapad.

Rabati ili Rabatići

Karanović je povezao Rabate sa Marićima, rekavši da Marići proishode od Rabata. Biće, ipak, da je obrnuto, jer su Marići starije i rasprostranjenije prezime u Krajini. Tako da je vjerovatnije da su Rabate ili Rabatići nastali od Marića.

Rabate se prvi put kao prezime spominju 1712. godine u austrijskom popisu Like i to kao Rabatići,  doseljeni iz Bukovice i Obrovca u Dalmaciji. U pomenutom popisu nalazimo Stojaka Rabatića u Divoselu  i Todora Rabatu u Raduču. Iz područja Gospića će se krajem 18. vijeka naseliti u Srbu u Lici, a iz Srba će se dalje raseljavati po Pounju i Krajini.

S obzirom da se prezime prvi put pojavljuje u izvorima početkom 18. vijeka interesantno bi bilo vidjeti da li je na neki način povezano sa karlovačkim generalom Rabatom koji je upravo u tom periodu naseljavao Srbe po Lici.

Skok smatra da je prezime Rabata od turcizma rabatan-razrušen, zapušten, u smislu čovjeka koji je „zapušten i rastrošan“

Jovanići i Ivanići, Kerkezi i Zecovi

Karanović i porodicu Kerkez navodi kao povezanu sa Teslama. Kerkeze ne nalazimo u Kupresu i okolini. Nema ih ni u Dalmaciji.

Kerkez je svakako jedna od varijanti nadimka Čerkez (kavkaski narod kojeg su Turci naseljavali i po našim krajevima). Slično je ovome i katoličko prezime iz Širokog Brijega – Čerkez. Kako su Kerkezi dobili ovaj naziv ostaje nerazjašnjeno.

Najstariji pomen prezimena Kerkez  nalazimo u mjestu Orlova Greda u  Suvaji u Lici, pa je tu vjerovatno i nastalo. Odatle su se prvo naselili u Očijevo u Uncu, a iz Očijeva su prešli u Busije u Bjelajskom Polju odakle su se raseljavali po svoj Krajini.

Od Kerkeza su, po predanju, nastali Zecovi koji slave Đurđevdan i to tako što je jedan Kerkez imao jako isturene prednje zube, pa su ga prozvali Zec. Ovdje valja spomenuti da su i Tesle imale identično predanje o nadimačkom karakteru svog prezimena, zbog isturenih prednjih zuba, pa pomišljamo da li se radilo o nekoj genetski nasljednoj osobini kod ove grupe rodova – da imaju isturene prednje zube.

Iz Srba u Lici su, kao Kerkezi,  i njima srodni Jovanići, pa je starije prezime Kerkeza po svoj prilici Jovanić.

Jovanići se u ličku Dabašnicu  doseljavaju  iz obližnje Popine oko 1800. godine. I zaista u popisu iz 1712. nalazimo u Popini kod Gračaca: Radivoja Jovanića sa sinom Stojanom i Jovana Jovanića sa braćom Milićem i Miladinom. U istom mjestu, Popini, stanuje i nevelik broj Marića. S obzirom da Jovaniće ne nalazimo na Kupresu ni u Dalmaciji, čini se da je ovo prezime nastalo od prezimena Marić. Sasvim je jasno da su Ivanići iz Omsice kraj Gračaca praktično ista porodica kao i Jovanići.

Ovoj grupi  porodica bez sumnje pripadaju i Ercezi koji slave Đurđevdan u Dabašnici u Lici, a koji su se kasnije takođe raseljavali po Pounju.

Čini se da  je najstarije prezime svih ovih rodova –  Marić.

Orelji i Arelji

Po svemu sudeći, veoma staro srpsko prezime u Krajini. Mogli bi ga čitati i kao Orao. Već smo spomenuli pomen Dragoja Orelja u Žumberku 1551.

Prezimena Orelj nema u Dalmaciji, ali ga zato ima u kraju oko Gračaca u Lici gdje su se naselili upravo doseljenici iz Dalmacije 1690-1712. Vjerovatno su zajedno sa Jovanićima, prešli u srbsko-lapačko područje oko 1800., a odatle su se raseljavali u Bjelajsko Polje i Pounje.

NEPREKIDNE SEOBE

Mogli bismo zaključiti sljedeće:

U kasnom srednjem vijeku (15. vijek) na dvjema planinskim visoravnima istočno od Kupresa, Vukovskom i Ravnom Polju, ali i okolnim krajevima: Glamoču , Janju i Zmijanju  živi nekoliko srpskih bratstava zajedničkog porijekla. Najstarija su porodična imena koja su se zadržala do danas: Svitlice, Milinovići, Orelji, Tesle, Stanivuci, Pavlovići-Dražići. Jedan dio pomenutih rodova: Orelji i Marići učestvuje u prvoj seobi Srba na područej današnje Slovenije u Žumberak 1530. godine. Nakon toga, krajem 16. vijeka, a najviše u 17.vijeku najveći broj ovih kupreško-glamočkih rodova iselio se u  sjevernu Dalmaciju, područje Bukovice i Kotara. Neki su, dijelom, u Dalmaciji ostali: Svitlice, Dražići, Marići, a najveći broj se već početkom 18. vijeka naselio oko Gospića i Gračaca u Lici: Tesle, Marići, Orelji, Dražići. To područje postaje nova matica za dalja iseljavanja kao i područje nastanka novih prezimena: Jovanići, Ivanići i Rabate. Kada su Austrijanci zavladali uskim pojasom zemljišta uz rijeku Unu na samoj granici sa Bosnom 1791. ovi rodovi se pomjeraju dalje i naseljavaju srpsko-lapačko područje. Na tom prostoru od pomenutih rodova, nastaju nova prezimena: Kerkezi, Ercezi i Zecovi.  Iz srpsko-lapačkog područja ove porodice se raseljavaju prvo po Uncu, zatim Bjelajskom Polju i Pounju, a odatle po cijeloj donjoj Krajini. To je otprilike neka osnovna migraciona i vremenska  putanja pomenutih rodova. Naravno, nisu sve pomenute porodice pratile ovu putanju. Tako Stanivuci i Stanivukovići nisu uopšte u njoj učestvovali, već su se uglavnom raseljavali po unutrašnjosti Bosanske Krajine.  Jedna grana Marića je ostala na Livanjskom polju i Grahovu, odakle se selila ka Uncu i dalje ka Krajini. Simpotomatično je i kretanje Svitlica, koji kao Svjetlice dolaze iz Like u Pounje, a da u samoj Lici nemamo njihovog traga izuzev pomena prezimena Svitlić kod Milana Radeke. Grupa rodova Milinović-Vranješ-Mršić kao da je, takođe, ostala u Bosanskoj krajini i nije se kretala zajedno sa ostalima prema Dalmaciji i nalazimo je dosta rano na Bravskom Polju između Ključa i Petrovca.

Vidimo, dakle, da se velika većina pomenutog roda kretala zajedno u pravcu Zapadna Bosna – sjeverna Dalmacija Lika – Bosanska Krajina. Jasno je, takođe, da je najstarije stanište ovog roda Vukovsko polje i Ravno, istočno od Kupresa i da se, po svemu sudeći, radi o starosjediocima na tom području od kasnog srednjeg vijeka. Nemamo dokaza o daljem porijeklu ove grupe prezimena u istočnoj Hercegovini ili Crnoj Gori. Ako je takvo porijeklo i postojalo, ta seoba se morala desiti prilično rano, u 13. ili 14. vijeku.

S druge strane,  jedan dio hercegovačkih plemena govori o svom porijeklu od Travnika u Bosni, pa između ostalih i Petrović Njegoši. Većina Banjana i Drobnjaka, po predanju, potiče od plemena Novljana koje se u Crnu Goru doselilo upravo iz okoline Travnika. Možda bi se tu mogla naći veza Tesli sa Banjanima i nekim hercegovačkim i crnogorskim bratstvima. Ovo sve naravno ostaje na razini pretpostavke.

Jasno nam je, takođe, da je prezime Tesla, u svom nadimačkom korijenu moralo nastati na Kupresu najkasnije u 17. vijeku, prije seobe pomenutih rodova u Dalmaciju i dalje u Liku. U nastavku donosimo kratak osvrt na etničku grupu Srba ikavskog govora koji su sve do našeg vremena živjeli na visoravnima Vukovsko i Ravno.

DODATAK: STARI SRBI IKAVCI U BOSNI I HERCEGOVINI

Područje zapadne Bosne poznato u srednjem vijeku kao Donji Kraji i Zapadne Strane, obuhvata slivove rijeka Vrbasa, Sane, Plive te kraška polja: Livanjsko, Glamočko, Kupreško, Bjelajsko. Još od ranog srednjeg vijeka naseljeno je srpskim plemenima i kao takvo nalazilo se u sastavu prve srpske države Vlastimirovića u 9. i 10. vijeku, što spominje i vizantijski car Konstantin Porfirogenit u svom djelu De Administrando Imperio kada kaže da je Hrvatska susjed Srbiji u području Cetine i Livna.

Još je Jovan Erdeljanović u svojoj studiji  „O poreklu Bunjevaca“  jasno uočio etničke karakteristike ovog starinačkog stanovništva zapadne Bosne i Hercegovine. Tako Erdeljanović na koncu svoje studije zaključuje:

„Ukratko možemo reći da su naša istraživanja o poreklu Bunjevaca pokazala:

Da su preci svih Bunjevaca bili najvećim dijelom iseljenici iz zapadne Bosne i zapadne Hercegovine i iz susjednih krajeva Srednje Bosne i  Donje Hercegovine, koji su se kao ogranci od tamošnjih rodova našeg naroda obe vere preseljavali u Dalmaciju počevši još od 13. veka, ali poglavito od vremena turskog osvojenja Dalmacije (1511-1533).

Da se u svim istorijskim izvorima i kod svih pisaca iz prošlih vekova Bunjevci smatraju i nazivaju Srbima (odnosno imenima kojima se nazivaju ili označavaju i pravoslavni Srbi)“.

Potpuno isti etnički sloj uočio je i Milan Karanović opisujući pravoslavne Srbe starince Bosanske Krajine:

“Starinci-dao sam ovaj naziv celoj grupi rodova za koje sam stekao uverenje na osnovu svestranog ispitivanja da su ih Turci zatekli u Bosni. Čini se da im je matica srednja Bosna, oko Travnika i Zenice, a najsevernije granice Kozica i Tomina kod Sanskog Mosta, Kljevci iznad Ključa i Sanice do Bjelaja u Bjelajskom Polju. Od sredine su Bosne kretali na sve strane kad su Turci Bosnu osvojili ukoliko se nisu islamizovali. Izgleda kao da su pravoslavni starinci i rasno i etnički isto sa islamizovanim delom starinaca i sa katolicima starincima u srednjoj Bosni. Sudeći po mnogim ikavskim rečima kod pravoslavnog stanovništva u okolini Jajca, čini se da su i ovi pravoslavni starinci govorili ikavski pa su ih nadjačali doseljenici iz Hercegovine i Raške, koji su preko sjeverne Dalmacije i Zmijanja dospjeli u Pounje.”

Slično piše i Dr Milan Vasić u svojoj studiji „Etnička kretanja u Bosanskoj Krajini u 16. vijeku“

„Navedeni momenti govore da stanovnici Zmijanja, koji su popisani u najstarijim turskim registrima i koji su se u vremenskom kontinuitetu tu održali do danas, nisu naseljeni tek poslije uspostavljanja turske vlasti. Za nas i dalje ostaje otvoreno pitanje: radi li se tu o doseljenicima iz turskog perioda, ili, možda, o starosjediocima“

O jeziku Srba ikavaca na Kupresu piše Nikola Ramić u studiji „O ikavskom govoru Srba u jugozapadnoj Bosni“:

“Govor Srba u Vukovskom i Ravnom polju, po svim svojim bitnim karakteristikama spada u krug novijih ikavskih govora, odnosno pripada mlađem ikavskom dijalektu štokavskoga narječja …

Ikavizam u govoru Srba na ovom terenu više nije sporan, ali valja mu jasno utvrditi areal, i, što je, čini se, još važnije nedvosmisleno mu opredijeliti prirodu. Činjenica je da su njegovi nosioci Srbi, autohtoni stanovnici ovoga područja na kojem su većinsko stanovništvo, a u mnogim naseljima i jedino, ali je istina i da u susjedstvu žive Hrvati ikavci, koji su na livanjsko-duvanjskoj teritoriji apsolutno većinsko stanovništvo, kao i Bošnjaci ikavci. Na području Vukovskoga i Ravnog (Ravanjskog) polja, barem prema geografskoj lociranosti, treba imati u vidu i značajnu izdvojenost Srba na ovom, istočnom dijelu Kupreške visoravni. Ipak, to je ikavski govor, a nije ni mješoviti – niti je miješani. “

Srbe ikavce nalazimo i u više mjesta Livanjskog polja. Ikavizam je prisutan i kod Srba ijekavaca u većoj ili manjoj mjeri, ali je u govoru kupreških Srba on cjelovit i autohton, kako to i Ramić tvrdi. Ne može se dakle kod njih govoriti o nekakvoj vrsti kontaktne ikavice pod uticajem ikavskog govora okolnog katoličkog stanovništva.  Da je ikavica dosta stara i prisutna među Srbima ovih krajeva dokazuju i mnoga imena i prezimena Srba iz tog perioda koja uglavnom imaju ikavsku varijantu. Tako se još 1530. godine pominje glamočki vojvoda Stipković. Vidjeli smo na primjeru prezimena Svitlica, da je ikavski oblik Svitlica stariji od ijekavskog  oblika  Svjetlica, slično je i sa prezimenima Ivanić-Jovanić. Ijekavizacija starosjedilačkog ikavskog stanovništva je izvršena uglavnom pod uticajem ekspanzivnih i brojnih srpskih rodova sa istoka, iz pravca istočne Hercegovine, Zete i Raške. Ovi rodovi su kako to i Karanović zapaža bili dominantniji i borbeniji od starosjedilaca, i većina vojvoda i hajduka je upravo od njih dolazila. Na taj način je i ikavica starosjedilaca ustupala pred ijekavicom doseljenika. Održala se, kao što vidimo, u čistom, autohtonom i neiskvarenom obliku jedino kod Srba na Vukovskom i Ravnom polju u Kupresu (ponajviše zbog fizičke izolacije i što je pomenuta oblast bila skrajnuta sa glavnih migracionih ruta).

To staro, srpsko stanovništvo Paganije, Huma, Rame, Donjih Kraja i Zapadnih strana, veoma rano izdvojeno od mase srpskog stanovištva na istoku, u Nemanjićkoj Srbiji, očuvalo je kroz cijeli srednji vijek  narodno pravoslavlje poznato u izvorima kao Crkva Bosanska, hijerarjiski nedovoljno ustrojeno, ali suštinski ne puno drugačije od pravoslavlja u Nemanjićkoj Srbiji (potrebno je reći da su teze o tzv. bogumilstvu crkve bosanske novijim naučnim radovima iz ove oblasti opovrgnuti i da se u naučnim krugovima više ne uzimaju za ozbiljno). Prozelitizam i krstaški ratovi koje su Ugri, a preko njih katolička crkva vodili kroz čitav Srednji vijek, rezultirali su pred sami pad ovih krajeva pod Turke činjenicom da je jedan dio ovog naroda prešao na katoličku vjeru. Najizraženije je to bilo u zapadnoj Hercegovini i Makarskom Primorju u 15. vijeku  gdje se srpska plemićka porodica Jurjevića Radivojevića priklonila katolicizmu, a preko nje i ostali narod. Tek tokom 15. vijeka imamo podizanje franjevačkih samostana u Rami, Donjim Krajima, zapadnoj Hercegovini i otvorenu akciju ovog katoličkog reda, koja je do tada uglavnom bila ograničena na misiju u srednjoj i istočnoj Bosni među kolonijama saskih rudara (Provincija Bosna Srebrena u Srebrenici-prva franjevačka provincija u Bosni). Već krajem 15. i početkom 16. vijeka,  veliki broj Srba i Vlaha iz srednjevjekovne Srbije dolazi na prostore Bosanske krajine i dalje Like i Dalmacije. Domaći Srbi starosjedioci stapaju se sa njima kao jedinovjerni  i jednokrvni, učestvuju u svim daljim seobama na zapad. Sve do poslednjih ratova ovi starinački Srbi sačinjavali su znatan dio srpske populacije u Krajini, Lici, Dalmaciji i Kordunu. Nikola Tesla je bio njihov najpoznatiji izdanak.

IZVORI:

Milan Karanović, Pounje u Bosanskoj Krajini, Srpska kraljevska akademija; 1925. Naselja i poreklo stanovnistva, knj. 20; Srpski etnografski zbornik, knj. 35, Beograd,  1925.

Borivoje Ž. Milojević, Kupreško, Vukovsko, Ravno i Glamočko polje, Srpska kraljevska akademija;  Naselja i poreklo stanovništva, knj. 13; Srpski etnografski zbornik, knj. 25. , Beograd, 1923.

Mario Petrić , Porijeklo stanovništva Livanjskog polja,  Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu – Etnologija. XV-XVI, Sarajevo, 1961.

Aleksandar Bačko, Porodice dalmatinskih Srba, Udruženje građana „Srpski despot“  Zbornik za srpsku istoriju i etnografiju knj.2, Beograd 2008

Karl Kaser, Popis Like i Krbave 1712, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Zagreb,  2003

Stjepan Pavičić, Seobe i naselja u Lici, JAZU, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena. Knj. 41,  Zagreb, 1961

Petar Rađenović, Bjelajsko Polje i Bravsko, Srpska kraljevska akademija; 1925. Naselja i poreklo stanovnistva, knj. 20; Srpski etnografski zbornik, knj. 35, Beograd,  1925.

Petar Rađenović, Unac: antropogeografska ispitivanja, SANU,  Naselja i poreklo stanovnisštva, knj. 30; Srpski etnografski zbornik, knj. 56. , Beograd, 1948.

Đorđe Janjatović, Prezimena Srba u Bosni, na osnovu Šematizma Mitropolije i dijeceze dabrobosanske za godinu 1882. Sombor, 1993.

Aleksa Ivić, Migracije Srba u Hrvatsku tokom 16. i 17.stoljeća, Srpska kraljevska akademija; Naselja i poreklo stanovništva, knj. 16; Srpski etnografski zbornik, knj. 28, Beograd,  1923

Aleksa Ivić,“Migracije Srba u Slavoniju tokom 16., 17. i 18. stoleća”,Srpska kraljevska akademija; Naselja i poreklo stanovništva, knj. 21; Srpski etnografski zbornik, knj. 36,  Beograd, 1926.

Milan Radeka, Gornja Krajina ili Karlovačko vladičanstvo, Zagreb,  1975.

Radoslav M. Grujić, Plemenski rječnik Ličko-Krbavske županije, JAZU, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slovena, 21 II, Zagreb, 1917.

Dr Jovan Erdeljanović,  O Porijeklu Bunjevaca,  Srpska Kraljevska akdemija, Posebna izdanja knj.79, Beograd, 1930.

 Nikola Ramić, O ikavskom govoru Srba u jugozapadnoj Bosni, Srpski jezik – studije srpske i slovenske, vol. 12, br. 1-2, str. 273-286,  Kragujevac

Dr Milan Vasić, Etnička kretanja u Bosanskoj Krajini u 16.vijeku, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, XIII, 233-250. Sarajevo, 1962

Aleksandra Klarić-Žak, Nikola Tesla, ipak, bio Srbin, novinski članak u Glasu Javnosti, 30.03.2006.

Milovan Matić,  Koreni od Draganića, novinski članak u Večernjim Novostima, Beograd, 10.01.2010.

 

Komentari (21)

Odgovorite

21 komentara

  1. vojislav ananić

    NIKOLA TESLA I ZEMLJA ZLATNIH OBEĆANJA
    (Smiljan, Lika, 1856 – Njujork, 1943)

    Odlučio sam okušati sreću u zemlji zlatnih obećanja.

    Nikola Tesla rođen je u Smiljanu u Lici u obitelji Milutina i Đuke rođene Mandić. Otac je pravoslavni sveštenik, vrlo obrazovan i govori više jezika. Majka je također nadarena, recitira i crta, veze i šiva, izrađuje i razna oruđa. Nikola je četvrti od ukupno petero djece. Osnovnu školu polazi u Smiljanu, nižu “realnu gimnaziju” u Gospiću, a višu u Karlovcu (u Rakovcu). Studira na Visokoj tehničkoj školi u Gracu, poslije i u Pragu. Potom nakratko radi u Budimpešti te odlazi u Francusku. Na nagovor prijatelja, Tesla odluči otići u Njujork i obratiti se već slavnome Tomasu Alvi Edisonu. Kada se iz Pariza upućuje na vlak, ustanovljava da nema ni novca ni karata, no ipak uspijeva stići do Kalaisa i odatle brodom Saturnia u Englesku. Na brod za Ameriku ukrcava se u posljednji čas. Puštaju ga na brod tek kada se nitko drugi ne pojavljuje s kartom pod imenom Nikola Tesla. Iz Liverpula kreće parobrodom City of Richmond (Inman Line) – s nekoliko svojih pjesama, snopom proračuna o rješavanju jednog nerješivog integrala i sa skicama vlastitoga letećeg stroja. Najveći dio putovanja Tesla je presjedio na krmi, ne dočekavši željenu priliku da, kako kaže, nekoga spasi iz “vodene grobnice”. Brod pristaje u Njujork 6. lipnja 1884. godine. Ukrcan kao običan iseljenik, mora proći redovit postupak i sve preglede predviđene za “treću klasu”, koji se tada još uvijek obavljaju u useljeničkom prihvatilištu Kastle Gardenu (Bateri Park) na jugu Menhetna. Za razliku od mnogih koji kreću na daljnja odredišta, Tesla ostaje u Njujorku i odmah se upućuje Edisonu. Sukob sa spretnim izumiteljem i vlastita ambicija uskoro ga odvode drugim partnerima (Westinghouse) i tjeraju na pokušaj samostalnog poduzetništva (Tesla Elektrik Compani). Doprinosom širokim područjima fizike, osobito na području izmjenične struje, ne obogaćuje se, ali stječe priznanje. Električna centrala na slapovima Nijagare te istraživanja na području bežičnog telegrafa i radija donose mu glas jednog od najvećih znanstvenika novoga doba. Ne ženi se i nema obitelj – godinama živi osamljen i umire gotovo zaboravljen u njujorškom Hotelu New Yorker.

    Tesla o Americi

    Volio bih kad bih riječima mogao opisati svoje prve dojmove o ovoj zemlji. U arapskim pričama čitao sam kako su duhovi prevozili ljude u zemlju snova, a usput i kroz prekrasne pustolovine. Moj je slučaj bio upravo suprotan. Duhovi su me prenijeli iz svijeta snova u svijet stvarnosti. Ono što sam ostavio bilo je lijepo, produhovljeno i u svakom pogledu čudesno; ono što sam ovdje vidio bilo je mehanizirano, grubo i neprivlačno. Glomazni policajac vrtio je u ruci palicu koja mi je izgledala velika poput panja. Približio sam mu se pristojno da ga upitam za adresu. “šest blokova niže, a onda lijevo”, rekao je ubojito me gledajući. “Je li ovo Amerika?” pitao sam se bolno iznenađen. “U civilizaciji zaostaje za Evropom stotinu godina.” A kad sam 1889. god. prvi put otišao iz Amerike – pet godina nakon svog dolaska – bio sam uvjeren da je Amerika više od stotinu godina ispred Evrope, i do danas se nije dogodilo ništa zbog čega bih promijenio svoje mišljenje.

    Tesle u Americi

    Još su brojni Tesle dolazili u SAD krajem devetnaestoga i prvih desetljeća dvadesetoga stoljeća. Među njima si još I barem dvojica Nikole, od kojih prvi dolazi 1892. a drugi 1893. godine. Prvi Teslin Imenjak stiže u Njujork 7. travnja 1892, a drugi 1893. godine. Prvi Teslin imenjak stiže u Njujork 7. travnja 1892. To je 25-godišnjak, radnik, neoženjen, iz Austrije, a dolazi iz Antverpena Red Star Lineovim parobrodom Nordland. Idućih su desetljeća u Ameriku dolazili brojni Tesle iz raznih zemalja. Na popisu onih koji dolaze u Njujork ima ih gotovo stotinjak iz raznih krajeva I zemalja – iz Italije Alfonso, Angelo, Antonio, Đovani, Đuzepe Tesla, iz Francuske Georges Tesla), iz Galicije (Helena Tesla), iz Mađarske (Ištvan Tesla), iz Ukrajine ( Dušan Tesla iz Odese), ali ipak najviše – iz Like.

    IZVOR: Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880 –1914. Emigration from Central Europe to America 1880 – 1914.

    Autor i urednik Autor and editor
    Ervin Dubrović
    Rijeka 2008.

    Odabrao i priredio: Vojislav Ananić

  2. vojislav ananić

    Dr Nele Karajlić (Nenad Janković), autor muzičlo-scensog ZD spektakla “FBI – DOSIJE TESLA”, osvetlio je iz svog ugla karijeru i život naučnika srpskog porekla, Nikolu Tesla. Sinoć je trebala biti predstava i u B. Luci, a o njemu piše i Srpska televizija izn dalekog Čikaga.

    http://srpskatelevizija.com/2016/12/22/fbi-dosije-tesla/

  3. Vojislav Ananić

    Najveći Srpski naučnici i pronalazači

    Pripremio: Vidosava Janković

    Tesla i Pupin

    Poslednji susret

    O tome kako je jedan naš državni službenik doživeo Teslu i Pupina, govore zapisi iz beležnice Radoja Jankovića, kraljevskog jugoslovenskog generalnog konzula u Čikagu, a
    potom u Njujorku od 1926. do 1937. godine. Uz kraće odlomke iz njegovog pera, tu su i usmena sećanja njegove supruge Natalije Janković, majke Vidosave Janković koja je tih godina bila u prilici da se češće sreće sa Mihailom Pupinom i njegovom porodicom, a ređe sa Nikolom Teslom. Deo priloga su lična sećanja Vidosave Janković

    Kada sam 1926.godine pošao u Čikago”, beleži Radoje Janković, “još u Beogradu čuo sam od pojedinaca o g. Pupinu da je imućan, da voli da ga slušaju, da se obogatio na račun Srbije… na trgovini za Srbiju i srpsku vojsku. Kasnije, u Americi, video sam da je sve to o njegovom bogatstvu preterano, a ostalo netačno… G. Dajnli Prins, tadašnji
    američki poslanik u Beogradu”, produžava Janković, “kada sam otišao da ga posetim pred moj put u Ameriku, rekao mi je da pozdravim Pupina, to je njegov dobar prijatelj. Pomenuvšui mu g. Teslu, Prins je rekao da Tesla nije ništa i da je g. Pupin bogat čovek. Ta izjava bila je odveć amerikansko gledište jer glas o Tesli svrstavao ga je u Americi među naučne apostole.«

    Da baci štogod u narodni tas…

    »Pošto sam se nastanio u Čikagu, često sam opštio sa g. Pupinom pismima i ličnim sastancima. Pisao sam mu povodom raznih iseljeničkih pitanja… G. Pupin je došao na moj poziv da uzme učešća na čikaškom eparhijskom saboru koji sam sazvao da bismo pomogli eparhijskom imanju u Libertivilu, koje je bilo jako zaduženo, da bismo nastavili zidanje tamošnje crkve i da bismo doneli crkveno-školski ustav za Sjedinjene države i Kanadu. Na tom poslu, Pupin mi je mnogo pomogao rečju i novcem.Uz druge oblike njegove pomoći,

    Pupin je ustanovio Fond za prosvetu iseljeničkih Srba… a iz novčanih ostataka Fonda, Pupin je darivao manastir u Libertivilu sve do 1934. godine, da bi se podmirili manastirski dugovi”.

    Janković naglašava da je rado prihvatao saradnju sa Pupinom jer se naučnik pred iseljenicima pojavljivao lično, pisao članke o narodnoj stvari i davao novac. Janković dalje kaže: “Mene je kao generalnog konzula interesovao onaj koji baci štogod u narodni tas. G.Tesla to nije činio, bar ne javno.”

    Kasnije je generalnom konzulu bilo jasno da Tesla nije raspolagao izdašnim sredstvima pa se založio da jugoslovenska vlada da Tesli novčanu pomoć u vidu svojevrsne penzije u iznosu od 125 dolara mesečno, i to preko našeg konzulata u Njujorku.

    O daljim susretima sa Pupinom, Janković je zabeležio: “Negde tokom 1928. godine došao je g. Pupin u Čikago da primi medalju i priznanje od Društva američkih inženjera. Tom prilikom su ga pozvali čikaški bankari i industrijalci da održi predavanje sa temom: Fizičke nauke u Americi. U svom predavanju Pupin nije govorio o fizici
    već uglavnom o Srbiji, o njenom seljaku i njenim idealima. Govorio je napamet čitav sahat. Pupinovi govori na engleskom su privlačni, humani, pitomi, a on je govorio tečno, držeći uza se pažnju publike. Za vreme predavanja, gospoda bankari u frakovima, svečani kao što su uvek američki bogataši, slušali su ga ne terpćući. Vladala je mrtva tišina za sve vreme. A po završetku besede, svi prisutni prilazili su g. Pupinu da mu stisnu ruku. Ček koji je Pupinu dat za putne troškove i predavanje, on je predao meni za manastir u Libertivilu.”
    Nobelova nagrada, nemački dvor, Karnegijeva nagrada…

    Iz Jankovićevih beležaka saznajemo i da je Pupin vodio živu prepisku sa pojedinim Srbima iz domovine. Pisali su mu ljudi svih profesija i sa mnogo strana, mahom tražeći novac. Seljaci, sveštenici, književnici – svi su mu se obraćali misleći da su njegova
    sredstva neiscrpna. Pomagao je izdavanje pojedinih knjiga, publikacija i rad na pronalascima. Voleo je publicitet i radovao se kad bi u beogradskim novinama izašao kakav članak o njemu. “G.Pupin je uopšte”, zaključuje Janković, “slavoljubiv čovek. Mogli ste od njega laskavom reči dosta dobiti. Neko mi je među američkim profesorima jednom naglasio da bi g. Pupin želeo da dobije Nobelovu nagradu. To se nije dogodilo”, nastavlja Jankovića pa piše: “Tesla mi je rekao da mu je nuđena prva
    Nobelova nagrada, tek pošto je ustanovljena, ali da ju je odbio. G. Tesla mi je takođe rekao da je dobio tri poziva (prvi 1905.godine) od nemačkog cara i carice da dođe na dvor u Berlin, ali da je odbio. Rekao mi je isto tako da mu je nuđena, pre mnogo godina, nagrada Karnegijevog instituta od 65.000 dolara, koju je takođe odbio. Ne znam da li je doslovce tačno što g. Tesla veli, ali znam pouzdano da bi g. Pupin
    smatrao najvećom čašću ono što je g. Tesla odbijao.”

    Autor beležaka žali što, uprkos veoma prijateljskog i čak drugarskog odnosa sa Pupinom, ovaj ga nije pomogao kada je od njega tražio da ga podupre da u velikim njujorškim novinama izađe njegov članak potreban našoj propagandi. “G.Pupin se kolebao da to učini. To je išlo dotle dok mu jednom nisam podviknuo da je sebičan i
    da od njega nisam video hasne u pogledu kada se ticalo državnog posla. Iako su, na primer, napadi koje je g. Luj Adamič, Slovenac, 1933. i 1934. godine naneo pokojnom kralju Aleksandru i državi svojom knjigom “Povratak domoroca” (The Native s Return) teško delovali na Pupina, nisam mogao da ga krenem da napiše nekoliko redaka protiv Adamiča. Na mnoga navaljivanja i pošto sam mu dao sav materijal, Pupin je obećao da će napisati članak za objavljivanje u poznatoj publikaciji “The Yale
    review” (Zbornik Univerziteta Jel). No, do danas članak nije izašao. Ja sam, istovremeno, telefonom govorio o Adamičevom uvredljivom stavu prema Jugoslaviji sa g. Teslom koji je obećao da će i on nešto napisati, ali to nije učinio. Izgleda da su se obojica bojala da diraju u neskrupuloznog Adamiča. Ali, kada je kralj Aleksandar poginuo i kada je istog dana Adamič napao mrtvog kralja u njujorškim listovima, g. Pupin i g. Tesla su napisali po jedan člančić o pokojnom kralju pomenuvši
    Adamičevu neskrupuloznost.”
    Konektikat kao Idvor

    “Godine 1930. Pupinu je dodeljen Orden Sv. Save I stepena. On je sa osobitom radošću primio taj visoki znak priznanja mada mi je rekao: “Misle oni dole (u Beogradu) daja hajem za njinim počastima”. To je rekao ali nije tako mislio.

    G.Pupin mi je sa naročitom revnošću pričao kako ga je 1919. godine pokojni Pašić pozvao u Pariz da pomogne oko sklapanja mira. Pupin je to učinio. Bivši američki predsednik Vilson ga je u isto vreme pozvao i konsultovao po pitanju naših granica prema Italiji i Austriji, te se o tome kasnije i zalagao u našu korist.”

    Prijateljstvo i saradnja sa Mihailom Pupinom trajale su sve do njegove smrti 1935. godine. Do tog vremena generalni konzul Janković i njegova porodica često su se viđali sa Pupinom bilo kod njega u njujorškom stanu, bilo na seoskom imanju u državi
    Konektikat, ili u našem stanu gde su Jankovićevi pozivali i Pupinovu ćerku Varvaru (Vavu) i njenog muža Grahama Smita.

    Pupin nas je pozivao preko leta, o američkom Božiću i prazniku Dana zahvalnosti, u svoj dom u gradiću Norfolku, u Konektikatu. O pravoslavnom Božiću najčešće su Pupinovi dolazili k nama.Kao devojčica bila sam i ja gost uz roditelje na imanju u Norfolku. Moja najupečatljivija sećanja na starog naučnika vezana su za taj njegov
    dom i ambijent u kojem se nalazio. U kasno leto i sve do pozne jeseni, listopadne šume u Konektikatu, kao i u ostalom delu Nove Engleske, prirodni su i pravi praznik boja, počev od plamenih grimiznih boja do zagasito zelenih i žarko crvenih i žutih u vreme tzv. babinog leta (Indian summer). Sa prozora Pupinove jednospartnice pogled na ovaj vatromet boja bio je nezaboravan. Pupinova kuća sazidana duž samog
    seoskog druma, imala je veliki vrt kojim je tekao mali prirodni potok, štale i naokolo stara visoka stabla. Tu su vladali potpuni mir i tišina,daleko od susednih imanja. Kada smo upitali Pupina: zašto je svoju kuću sagradio neposredno iza ulazne kapije i takoreći uz seoski drum, odgovorio je: “Pa, tako je u mom rodnom Idvoru – tamo su sve kuće ušorene.”

    Prva približavanja dva naučnika

    Nasuprot društvenom Pupinu koji je za stanovanje izabrao seosku idilu, povučeni u
    sebe Tesla proveo je ceo vek na najvišem spratu zdanja u najbučnijem srcu Manhatna, odakle je iz orlovske perspektive mogao da posmatra njujoršku vrevu na asfaltu.

    U Pupinovoj trpezariji nalazio se veliki kamin iznad kojeg je bio dugi mermerni friz na kome je u reljefu prikazan srpski guslar a oko njega staro i mlado što ga pomno sluša. Koliko se sećam, to je bio Meštrovićev rad koji je Pupin naručio po svojoj zamisli. Ostali su mi u pamćenju svečani ručkovi za Pupinovim stolom kada je on gotovo ritualno uzimao veliki nož sa srebrnom drškom i sekao kriške pečenice, ćurke ili velike šunke da bi poslužio goste. Pri tome bi dizao čašu i izgovarao zdravice u našem narodnom duhu.

    Iz Jankovićevih beležaka se vidi da su njegovi dodiri sa Nikolom Teslom bili retki. Ovo je naročito važilo u prvih nekoliko godina njegovog konzulovanja u Čikagu. Prelaskom u Njujork, ti su se kontakti umnožili a prijateljstvo sa Teslom produbilo.Generalni konzul je u nekoliko mahova posredovao između Tesle i Pupina koji su bili niz godina u opreci. Tesla se uglavnom osećao povređenim ali mu to nije smetalo da se interesuje za Pupina makar i preko posrednika. A Pupin je u više navrata pokušavao da premosti njihovo uzajamno otuđenje. Tako je, preko Jankovića kao posrednika, Tesla bio upoznat sa Pupinovim narušenim zdravljem, što se vidi iz pisma generalnom konzulu od 12. januara 1935. Tesla piše: “… Što se tiče posete gospodinu Pupinu koju ste mi predložili u pismu… jedini razlog bila bi moja želja da mu pomognem. Kako sam već kazao, on je otrovan mokrom kiselinom, tako da mu je čitavo telo kao pršut i usled toga dobio je ulcer u stomaku koji, ako ga zanemari, može postati najgora vrsta raka jer je površina ulcera velika. Ja sam osvedočen da, ako ima voljne sile, on bi se mogao podobro izlečiti. Nu, bojim se da nema dosta voljne sile radi velike spoljne prekomernosti, a kažu mi da uvek jede i pije kao da je zdrav i, dakako, ide od gorega do gorega….”

    U pismu od 28. decembra 1934, opet u vezi sa Jankovićevim predlogom da poseti Pupina, Tesla piše: “Više sam puta mislio da posetim gospodina Pupina jer sam osvedočen da bih mu mogao pomoći. Po svoj prilici on se otrovao sa mokrom kiselinom. Edison je isto tako postradao. Njegovi doktori nisu znali kako da ga leče i on je umro od gladi. Činio sam sve što je bilo moguće da mu se život produži,
    ali doktori nisu hteli da me slušaju…”

    Napisano “u preši”

    Sa druge strane, Pupina bi interesovale Tesline finansijske nevolje. Dva čeka iz Jankovićeve ostavštine svedoče o tome da je on, generalni konzul pozajmljivao izvesne svote Tesli kada mu je bilo potrebno a ovaj je to sa zahvalnošću prihvatao. Tesla, međutim, nikako nije prihvatao novčanu pomoć koju mu je Pupin mogao
    pružiti preko svojih brojnih uticajnih veza u poslovnom svetu Amerike. Teslino pismo od 26. decembra 1934. upućeno Jankoviću, glasi: “Molim vas, javite odmah (dvostruko podvučeno) gospodinu Pupinu prije nego što se veliko zlo dogodi (i ovo je podvučeno) da ja neću ni da čujem o njegovom predlogu ako premda mu zahvaljujem. Takovo što ja bi smatrao kao najveću uvredu kad bi primio pomoć od ovih kompanija. Sav svet bi mislio da je moj rad okončat i svi moji veliki projekti bili bi propali.Bio bi ubijen kao iz puške. Meni ne treba pomoć nego teškoće. Čim teže
    tim bolje. Ja najbolje radim u borbi. Kad god hoću mogao bi prodati svoje pronalaske ovim kompanijama i oni bi mi rado platili veliku svotu i garantirali dobar godišnji dohodak. Nu, ja nisam takova luda. Moji pronalasci će kontrolirati ove kompanije i, ako mi ne plate što zaištem,mogao bi ih uništiti. Samo malo pričekajte pa ćete videti da sam situaciju dobro shvatio. Zahvaljujem…” (u donjem levom uglu pisma stoji povučeno “u preši”)

    Tesla je smatrao da svoj pronalazački rad ne sme da podjarmi novčanim obzirima. Pored slave, mogao je imati i velike prihode, ali je za njega novac bio zanemarljiva činjenica.
    “Otac modernog elektriciteta”

    Kratko vreme posle ovog pisma njujorški listovi su doneli izjavu povodom 80. godišnjice rođenja “oca modernog elektriciteta” Nikole Tesle, kako ga izveštači nazivaju. U toj izjavi, Tesla obelodanjuje veoma uopštenu pojedinost svojih planova za budućnost te kaže da je stvorio nov sistem, tj. “telegeodinamiku” kojom će moći
    da upravlja celokupnim telekomunikacionim sistemom, do najdubljih Zemljinih dubina, ali radi mirnodopskih potreba… Očito je da je celog života Tesla ostao sin svoje krševite Like i njene elementarne dinarske snage. Bio je oličenje skromnosti. Ali, iza te odluke krila se neograničena hrabrost i poverenje u vlastiti pronalazački duh. Teslin lik kao domaćina u skromnom stanu ostao je u pamćenju Natalije Janković.
    Pričala je svojim prijateljima i ukućanima da je, prilikom večeri u Teslinom apartmanu, na koje je povremeno pozivana sa svojim suprugom, Tesla najljubaznije i napredusretljivije opštio sa svojim gostima. Naročito je prema damama bio “veliki kavaljer”. Imao je običaj da na trpezu iznese bocu crnog vina, koju uopšte nije otvarao niti pio iz nje.Jankovićka se sećala Teslinog saveta da meso ne treba jesti već ga samo dobro iscediite pa taj sok, odnosno supu njegovu konzumirati a meso
    odstraniti.

    Uz slatko od pomorandžine kore

    Početkom marta 1935. Jankovićku je hitno pozvala Pupinova ćerka Vava rekavši joj da potraži Teslu i da ga, uprkos svemu iz prošlosti u njihovim odnosima, zamoli da bez odlaganja dođe do bolnice u kojoj je ležao Pupin jer, po njenim rečima, “papa ne želi da umre pre nego što se vidi sa gospodinom Teslom.” Zamolila je moju majku
    da to učini jer je znala da je generalni konzul otišao u Beograd na referisanje.

    Moja majke je odmah javila službeniku konzulata Tošiću da najavi njenu posetu Tesli i potom dođe po nju taksijem. Tesla ju je primio u svom apartmanu u hotelu “Njujorker”. Prenevši mu Pupinovu želju, strplijivo je čekala njegovu odluku dok je
    on šetao po odaji sa rukama ukrštenim na leđima. Bio je ozbiljnog izraza lica i pognute glave. Kako su minuti odmicali, Jankovićka je izgovorila:” Znam da vi, gospodine Tesla nećete odbiti molbu jedne dame!” Tesla je klimnuo glavom i rekao: “Hajdemo”.

    Žurno su ušli u taksi koji je čekao pred hotelom. Tokom vožnje, moja majka je došla na ideju da zamoli Teslu da pričeka u kolima dok ona svrati u naš stan da nešto uzme. Iz stana je ponela torbu sa priborom za slatko i teglicu sa slatkim od pomorandžine kore. Kada su stigli do bolnice, ispred bolesnikove sobe čekali su Vava,
    Pupinov sekretar Kajganić, dežurne sestre i još neko sa odeljenja. Moja majke je na malom poslužavniku iznela slatko, potražila vodu od bolničarke i unela posluženje u Pupinovu sobu. Tesla je ušao za njom. Oslovila je Pupina rečima: “Evo, profesore, donela sam vam slatko koje volite a tu je i gospodin Tesla da vas poseti.”

    Dok je služila Pupina, primetila je suze na njegovim obrazima. Tesline oči su takođe zasuzile. Posle tog tradicionalnog posluženja kao uvoda u ovaj susret pomirenja, moja majka je izašla iz sobe ostavivši Pupina i Teslu same. Ostala su tako njih
    dvojica otprilike pola sata. Šta su jedan drugom rekli, ostaće zauvek tajna. Pupin je ubrzo posle tog susreta preminuo.

    Vidosava Janković

    Izvor: planeta.org.rs