Na današnji dan: Rođen književnik Borislav Pekić

4. februar 2013.

komentara: 2

4. februara 1930. – Rođen Borislav V. Pekić, jedan od najznačajnijih srpskih književnika 20. veka, romansijer, dramski pisac, filmski scenarista, i jedan od trinaest intelektualaca koji su obnovili rad Demokratske stranke.

Borislav Pekić se rodio u Podgorici. Njegov otac Vojislav D. Pekić je u Kraljevini Jugoslaviji bio visoki državni činovnik, tako da su od Borislavovog rođenja do 1941. živeli u Starom i Novom Bečeju, Mrkonjić Gradu, Kninu i Cetinju. Početkom Drugog svetskog rata, italijanske okupacione vlasti ih proteruju iz Cetinja za Srbiju. Njegova porodica se nastanila u Bavaništu (južni Banat), a 1945. se sele u Beograd. Po preseljenju u Beograd 1945, obrazovanje nastavlja u Trećoj muškoj gimnaziji, gde je maturirao 1948. Ubrzo posle toga je bio uhapšen:

Bio sam član ilegalne studentsko-gimnazijske organizacije koja se zvala Savez demokratske omladine Jugoslavije. Uhapšen sam 7. novembra 1948, maja 1949. osuđen po Zakonu o krivičnim delima protiv naroda i države, na prvostepenom Okružnom sudu na 10 godina, a potom mi je na Vrhovnom sudu (Narodne Republike Srbije 26. juna 1949. godine) kazna povećana na 15 godina zatvora sa prisilnim radom i izvesnim brojem godina gubitka građanskih prava nakon izdržane kazne. Pomilovan sam 29. novembra 1953. godine.

Izdržavao je kaznu u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Za vreme tamnovanja začete su mnoge ideje koje je posle razvio u svojim glavnim romanima.

Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1954—1958).

Godine 1958. oženio se inženjerkom arhitekture Ljiljanom Glišić, sestričinom dr Milana Stojadinovića, koji je bio predsednik vlade Jugoslavije (1935—1939) i ministar finansija. Godinu dana kasnije rodila im se ćerka Aleksandra. Godina 1959. je takođe godina kada je Pekić napisao svoj prvi od preko dvadeset originalnih filmskih scenarija za glavne filmske kuće u Jugoslaviji, među kojima i Dan četrnaesti koji je predstavljao Jugoslaviju na Kanskom filmskom festivalu 1961. godine.

Godinama je Pekić radio na nekolicini romana a kada je prvi od njih Vreme čuda (1965), štampan privukao je pažnju velikog broja čitalaca kao i književnih kritičara. Ovaj roman je 1976. izdat na engleskom od strane Harcourt Brace Jovanovic u Njujorku kao Time of Miracles (Vreme čuda). Preveden je na francuski 1986, na poljski 1986, rumunski 1987, italijanski 2004. i grčki 2007. Pekićev prvi roman jasno je ukazao na dve važne karakteristike njegovog rada, oštar antidogmatizam i konstantni skepticizam u pogledu mogućeg „progresa“ čovečanstva koji je dostignut u toku svoje istorije.

U periodu između 1968. i 1969, Pekić je bio jedan od urednika „Književnih novina“. Njegov drugi roman Hodočašće Arsenija Njegovana (1970) u kome je pored ostalog dao sliku studentskog protesta 1968. u Jugoslaviji. Iako se ideološki distancirao od ovog opozicionog pokreta, nova politička klima je dalje komplikovala njegov odnos sa vlašću tako da je godinu dana bio bez pasoša. Roman je ipak dobio Ninovu nagradu kao najbolji jugoslovenski roman te godine. Engleski prevod pod naslovom Houses of Belgrade (Beogradske kuće) se objavio 1978. u izdavačkoj kući Harcourt Brace Jovanovic u Njujorku, a kasnije je bio preveden na poljski, češki i rumunski.

Nakon Pekićeve emigracije u London 1971, jugoslovenske vlasti su ga smatrale personom non grata i niz godina su osujećivali izdavanje njegovih dela u Jugoslaviji. Najzad se 1975. pojavilo Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana koje je kasnije prevedeno na poljski 1980, mađarski 1982, češki 1985. i francuski 1992.

Godine 1977. poslao je rukopis sotije “Kako upokojiti vampira” na anonimni književni konkurs Udruženih izdavača Jugoslavije koji su prepoznali u njemu najbolje pristiglo delo i tako je knjiga štampana. Kasnije je prevedena na češki 1980, poljski 1985, italijanski 1992, a engleski prevod se pojavio 2005. Baziran delimično na Pekićevom sopstvenom izskustvu u zatvoru i istrazi, roman pokazuje metode, logiku i psihologiju modernog totalitarnog režima.

Odbrana i poslednji dani (1977) saga-fantasmagorija prevedena je na poljski i mađarski 1982, na češki 1983, francuski 1989. i švedski 2003. Ova tri romana bazično se bave raznim vrstama i na raznim nivoima kolaboracije u Jugoslaviji za vreme Drugog svetskog rata.

Posle više od dve decenije priprema, studija i proučavanja prvi tom Pekićeve sedmotomovne fantasmagorije Zlatno runo se 1978. godine pojavljuje pred čitaocima. Slede zatim i ostalih šest tomova tokom 1978—1986. godine. Tim delom se Pekić uvrstio u najznačajnije srpske književnike. Za ovu sagu Pekić je 1987. dobio Njegoševu nagradu, označujući ga kao jednog od vrhovnih savremenih proznih pisca u Jugoslaviji. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, taj roman je ušao u izbor deset najboljih romana, napisanih na srpskom jeziku u periodu od 1982. do 1992. godine. Zlatno runo je upoređivano od strane inostranih kritičara sa Džems Džojsovim „Uliksom“ po strukturi naracije klasičnog mita, sa Manovim Budenbrokovima po dugačkoj porodičnoj istoriji i evoluciji predratnog društva, kao i sa Oldos Hakslijevim Kontrapunktom života po unutrašnjoj tenziji koja prolazi kroz lavirint konfliktnih perspektiva. No ipak je Zlatno runo slavljeno kao jedinstveno. Jedna od očiglednih odlika je i ogroman obim i tematska kompleksnost. Zlatno runo opisuje lutanje generacija Njegovana i kroz njih istražuje istoriju Balkana. Prvi, drugi i treći tom izdat je na francuskom 2002, 2003. i 2004. godine.

Osamdesetih Pekić je napisao nešto sasvim novo. Sakupljao je materijal za pisanje knjige o izgubljenom ostrvu Atlantidi, sa namerom da da jedno novo objašnjenje za korene, razvoj i propast naše civilizacije. I pored klasičnih izvora koji su inspirisali njegov antropološki interes, Pekić je odlučio da ocrta svoju novu viziju budućnosti i time izbegne restrikcije „istorijskog modela“ sa kojim je on nesumnjivo morao da se suoči u starim mitovima. Iz toga su proizišle tri knjige: žanr-roman Besnilo (1983), antropološki roman 1999 (1984) i epos Atlantida (1988). Ove knjige su doživele veliki broj izdanja u Srbiji, a Besnilo je bio bestseler. Besnilo je prevedeno na španski 1988 i na mađarski 1994, a Atlantida na češki 1989. Za Atlantidu Pekić je dobio „Goranovi nagradu“ 1988. Ovaj roman je 1983 izabran za najčitaniju knjigu domaćeg autora te godine i dobio je nagradu Beogradski pobednici.

Pekićeva Odabrana dela u 12 tomova štampana su krajem 1984. a za njih je dobio Nagradu Udruženja književnika Srbije.

Godine koje su pojeli skakavci u tri toma, izdate su između 1987. i 1990. Dva odlomka prve knjige su prevedena na engleski i publikovana u književnim časopisima Velike Britanije. Ovo je Pekićeva autobiografsko-memoarska proza sa ocenom i objašnjenjem posleratnih dana, životom i proganjanjem buržoazije pod komunističkim režimom. Ove knjige nisu samo autobiografske u klasičnom smislu reči, pošto se Pekić bavi i opštim stanjem Jugoslavije posle Drugog svetskog rata, kao i drugim zemljama i njihovim penalnim sistemima. On slika zatvorski život kao jedinstvenu civilizaciju, a civilizaciju „slobode“ kao specijalan vid zatvora. Ova trilogija je izabrana kao najbolja memoarska proza i za njih je Pekić dobio Nagradu Miloš Crnjanski 1989.

Gotske priče Novi Jerusalim su štampane 1989, za koje je Pekić je dobio Nagradu Majska rukovanja u Crnoj Gori 1990. za svoja literarna i kulturna dostignuća. Dve priče iz ove zbirke su publikovane na francuskom, engleskom i ukrajinskom u raznim antologijama. Priča Čovek koji je jeo smrt iz ove knjige bila je posebno prevedena u Francuskoj 2005. kao separatno izdanje. Na talasima radio-stanice France kulture je 21. septembra 2005. ovo Pekićevo delo predstavljeno kao knjiga dana odnosno kao najbolja knjiga stranog pisca te godine.

Tokom svoje karijere Pekić je radio na mnogim filmovima, napisao je više od dvadeset originalnih scenarija i adaptirao neke od svojih romana za film. Film Vreme čuda je bio izabran da reprezentuje Jugoslaviju na Kanskom festivalu 1991. gde je Goran Paskaljević dobio nagradu za režiju, a kasnije film učestvuje na festivalima u Glazgovu, Moskvi, Montrealu i Vrnjačkoj Banji. Nagrada kritičara dodeljena je u San Sebastijanu 1990. Đavolji raj (1989) (That summer of white roses) rađen po sagi-fantasmagoriji Odbrana i poslednji dani i dobio je nagradu na filmskom festivalu u Tokiju 1989 i bio je selektovan iste godine da reprezentuje Jugoslaviju na festivalu u Monpeljeu (Francuska), Puli (Hrvatska) i San Sebastijan (Španija) i Los Anđelesu i San Francisku (SAD).

Kao honorarni komentator Jugoslovenskog odeljenja Svetske sekcije Bi-Bi-Sija u Londonu (1986—1991) Pekić je čitao svoja „Pisma iz Londona“ svake nedelje; ova Pisma su posle štampana u Jugoslaviji kao Pisma iz tuđine, Nova pisma iz tuđine i Poslednja pisma iz tuđine (1987—1991). Svaka knjiga je sadržavala pedeset pisama sa duhovitim i inovativnim zapažanjima o Engleskoj i engleskom narodu. Pisma su bila emitovana za jugoslovenske i srpske slušaoce, za koje je Pekić naročito uživao da napravi brojna i humoristična poređenja između engleske i naše vlasti, države, običaja i ljudi. Za ove knjige dobio je Nagradu Jaša Ignjatović u Mađarskoj 1991. Pekić je takođe na istom programu Bi-Bi-Sija imao seriju o istoriji Velike Britanije, koja je izdata posthumno sa naslovom Sentimentalna povest Britanskog carstva (1992). Za ovo delo je dobio Počasnu nagradu BIGZ-a, izdavača knjige. Delo je štampano nekoliko puta i imalo je velikog uspeha.

Dela su mu prevedena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski, grčki, švedski i ukrajinski.

Borislav Pekić na prvim masovnim demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, 9. marta 1991.

Godine 1989. zajedno sa još dvanaest intelektualaca obnovio je rad Demokratske stranke, da bi sledeće, 1990. godine, postao njen potpredsednik i član Glavnog odbora, kao i jedan od urednika obnovljenog opozicionog lista „Demokratija“. Godine 1991. bio je kandidat Demokratske stranke za narodnog poslanika u Skupštini Republike Srbije u beogradskoj opštini Rakovica kada je pobedio njegov protivkandidat Vojislav Šešelj.

Pekić je bio potpredsednik Srpskog PEN centra od 1990. do 1992. godine i član engleskog PEN centra. Bio je dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, kao i član Krunskog saveta princa Aleksandra Karađorđevića 1992. godine.

Aktivan kako kao autor tako i kao javna ličnost do poslednjeg dana, Pekić je umro od raka pluća u svom domu u Londonu, 2. jula 1992. Kremiran je u Londonu, a njegova urna se nalazi u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu, zajedno sa drugim uvaženim ličnostima iz socijalnog, političkog i kulturnog reda građana. Posthumno, 1992, ga je NJ. K. V. prestolonaslednik Aleksandar odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena, kao najvišeg odlikovanja dodeljenog od srpskog pretendenta na poziciju monarha.

IZVOR: Vikipedija

Komentari (2)

Odgovorite

2 komentara