11. januara 1735. – U manastiru Podmaine umro Danilo Šćepčević Njegoš, osnivač dinastije Petrović-Njegoš.
Tokom njegove vladavine je na Badnji dan 1702. izvedeno istrebljenje poturica, koje je Petar Drugi Petrović Njegoš opevao u “Gorskom vijencu”. Kad ga je u Pečuju 1696. zavladičio izbegli srpski patrijarh Arsenije Treći Čarnojević, preuzeo je svu duhovnu i svetovnu vlast u Crnoj Gori i pravo da bira nasljednika iz svoje porodice. Prema tom pravilu, vladari iz dinastije Petrović određivali su za naslednike nekog od sinovaca, jer kao vladike nisu mogli da se žene. Oslobodilački pokret u Crnoj Gori je pod Danilom Prvim ušao u fazu borbe za oslobođenje od turske vlasti i za nezavisnost Crne Gore, pri čemu je bila presudna pobeda nad Turcima u bici na Carevom Lazu 1712. Uspostavio je veze s Rusijom posetom caru Petru Velikom 1715. i znatno je podigao ugled Crne Gore, a posle smrti ga je nasledio sinovac Sava Petrović.
Danilo Šćepčević je rođen u Njegušima oko 1670. godine. Imao je svega 13 godina kada je 1683. godine počeo razorni veliki Bečki rat, posljednji osvajački pohod otomanskih Turaka. Teška vremena kroz koja je Danilo u mladosti prošao su ostavila bitan trajan pečat na njegovo iskustvo, omugućujući budućem vladiki da objektivno sagleda i prouči sudbinu svoga naroda, što je bilo i presudno za njegovo uzdizanje na rang crkvenoga poglavara svojega kraja i za njegove nacionalne uspehe koji su usledili. Možda najvažnijeg događaja, mladi Danilo je bio, još kao petnaestogodišnjak, svedok bitke na Vrtijeljci 1685. godine, podsećajući “knezove i starješine crnogorske” na ovaj bolan događaj 22 godine kasnije i pismu svima:
“ …Kao što vam je poznato, koliko je samo hrabrih Srba, Grka, Bugara, Mađara, Nijemaca poginulo u Bečkom ratu… Pretpostavljam da će vas mnogi prekoravati, ali ne brinite o tome i nemojte nikome odgovarati, kao plemeniti i poznati hajduci koji poginuše.. na Vrtijeljci… Na Mitrov-dan, 25. u mjesecu, 1714 ”
Danilo Šćepčević je prvi put upoznao srpskog patrijarha iz Peći 1689. godine na Cetinju, kada je “sveti čovjek” držao vatrene govore i podizao moral crnogorskom narodu, podstičući Crnogorce da se u Hristovo ime prihvate oružja i s njegovim blagoslovom krenu u borbu protiv Muhamedanaca, svi ujedinjeni, čak zapretivši “pod strogom kaznom ekskomunikacije”, zabranjujući borbu pod zelenom zastavom, posebno pod komandom Sulejman-paše, koji je u bliskoj prošlosti tako mnogo napakostio tamošnjem hrišćanskom življu.
Budući vladika Danilo iz Njegoša je posvedočio i još jedan strahoviti događaj, tešku prevaru Mlečana iz 1692. godine. Pošto su Crnogorci prethodno prihvatili povratak mletačke vlasti u njihove krajeve s ciljem borbe protiv Turaka, u čemu su pobeđeni, a Venecijanci i njihov vođa Đovani Antonije Bolica se povukli, Venecijanci su tajno minirali najveću crnogorsku svetinju i potpuno je sravnili sa zemljom. Cetinjski manastir je bio najstariji objekat Cetinja, koga je osnovao još srednjovjekovni velikan Ivan Crnojević 1484. godine, a i za sam poraz i crnogorsko stradanje okrivljeni su Mlečići. Uništavanje crnogorskog nacionalnog i verskog simbola, mesto gde su se okupljali ne samo Crnogorci, već i Brđani, pa 1680 čak i Primorci koji su bili podređeni sasvim drugoj državi; svetinje koja je prethodno bila pretvorena u mletačnu kasarnu i centar njihovih guvernadura za Crnu Goru, je imalo za cilj prevaru primirja s Turcima i eliminaciju glavne prepreke u prodoru rimokatoličke vere na crnogorske prostore, programom koji je ustanovljen još 1638. godine od strane Kongregacije za propagandu vere u Rimu. Ovo je otvorilo put nepoverenju ne samo muslimanima, već i katolicima, i oteralo budućeg vladiku Danila u stopostotnu učvršćenost u isključivo pravoslavnoj veri.
Danilo Šćepčević se još kao vrlo mali mladić zamonašio, otišavši vrlo rano od svoje kuće, i otišao na učenje puta Svetog Save u monaškom miru i samoći družeći se i danju i noću sa Gospodom Bogom.
Vladika
Još dok su Mlečani bili na Cetinju, 1692. godine, pre proterivanja guvernadura Đ. A. Bolice i njegove vojske, iznenada je umro vladika Visarion Borilović Bajica, njihov veliki saveznik koji je u svom narodu uživao ogroman ugled. Još 1690. godine u vreme velike seobe Srba je srpski pećki patrijarh izbegao daleko na sever, a Pećku Patrijaršiju zauzeo jedan fanariot, Grk po imenu Kalinik, koji je sprovodio tursku državnu politiku u Srpskoj Crkvi. Venecija je imala više kandidata, sve sa svoje teritorije (Boke kotorske, tj. tzv. „Mletačke Albanije“), ali nijedan nije bio dovoljno dobar, jer nije u crnogorskom narodu uživao veliki ugled. Jedno vreme se razmatrala i mogućnost da se ostavi mesto upražnjeno, kako bi lakše Venecija kontrolisala Crnu Goru, ili čak da se katolički propagandist postavi na mesto Crnogorske mitropolije, što je brzo napušteno kao teško opcija teško prihvatljiva za Crnogorce. Poslednji i najozbiljniji kandidat im je bio bivši beogradski mitropolit Hadži-Simeon, ali je i on napušten zbog svoje prevrtljivosti (bio je u službi Habsburgovaca, potom Dubrovačke republike, a na kraju i prišao k Venecijancima nakon velikih poklona). Turski čovek koga je predložio pećki patrijarh Kalinik nije prošao na izboru, već je na Crnogorskom zboru 1694. godine izabran niko drugi do kandidat srpskog odbeglog patrijarha Arsenija III Čarnojevića, Savatije-Sava Kaluđerović iz Očinića. No, vladikovao je samo nepune tri godine, i umro, što je ponovno otvorilo pitanje cetinjskog vladike.
Danilo Šćepčević iz Njeguša, novi kandidat Patrijarha srpskoga, je kao dvadesetsedmogodišnjak izabran 1697. godine na Crnogorskom zboru za novog verskog poglavara srpske pravoslavne Cetinjske mitropolije, što je bilo bitna prekretnica u srpskoj nacionalnoj istoriji i jedan od nekoliko bitnih događaja ovih krajeva koji su označili turbulentni period velikoga Bečkoga rata u jeku sukoba između Osmanlija i Venecijanaca. 1700. godine se zaputio u daleki Sečuj u habzburškoj Ugarskoj, gde ga je hirotonisao srpski pećki patrijarh u izbeglištvu Arsenije III Crnojević za kanonskog Cetinjskog vladiku i Mitropolita Skandarije i Primorja.
Sledi crkveni opis zavladičenja:
“ Patrijarh je prije ovog objavio svojoj pastvi da će se toga dana vladičiti mladi crnogorski gospodar, pa zato su se stekla bila u Sečuju mnoga srpska vlastela [..] Ovo nije bio zbor običnog vladičenja, te da su se stekli bili ljudi iz ljubopitstva, već je to bio zbor najodabraniji Srba, koji imadu osećanje za svoj narod i za njegovu budućnost, da učestvuju iz tople ljubavi i usrdnosti pri vladičenju mladog crnogorskog gospodara, da vide srpsku uzdanicu, da vide onog, koji će da oživi srpski duh, srpsku slogu i uzoritost, da stvori srpsku državu; da se nagledaju tvoraca nove srpske vrline. ”
Vladika Danilo je izgradio vrlo blizak odnos sa patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem, koji mu je bio zemljak i sused, odnos prema svom nadležnom u crkvenoj hijerarhiji se vidi i u pismu „Poštovanim knezovima i starješinama crnogorskim“ iz 1714. godine, gde za njega Danilo tvrdi:
“ …da nije bio rđav, već sveti čovjek.., ali je otišao napustvišvi svoje sjedište zbog straha od turske sile, a to nije uradio iz bilo kojeg drugog razloga, jer je bio voljen i od Boga i od vladara, i volio ga je ćesar i ruski car koji mu je poslao (na dar) jednu odeždu i jednu mitru, kao bratu ili sinu.. ”
Godine 1707, vladika Danilo Šćepčević je razgovarao sa mletačkim providurom za Dalmaciju i Albaniju Gustavom da Rivom, iz Herceg Novoga, koji je nameravao da u Boki okupi Grbljane, Majine, Pobore, Bjelopavliće, Nikšiće, Kuče, Ozriniće, Cetinjane i sve preostale “narode” Gornjih Brda, ali ranije iskustvo i podozrivost vladike Danila nije dovela do obnove onoga što je bilo krajem XVII veka. Pravu iskrenost je Danilo pokazao prema jednovernoj, slovenskoj i pravoslavnoj Rusiji, oživljavanjem istorijskih krvnih i crkvenih srpsko-ruskih veza i preusmeravanjem Crne Gore ka novoj direktivi, združavanja svih pravoslavnih, konkretno slovenskih naroda, na balkanskom poluostrvu, što je usmerilo Crnu Goru ka ruskom kultu stoljećima koji su usledili potom.
U tu svrhu, 1711. godine je ruski car Petar Veliki iz dinastije Romanova dao gramatu Crnogorcima i poslao jednorodne Srbe, pukovnika Mihaila Miloradoviča iz Hercegovine i Ivana Lukačevića Podgoričanina da mu donesu gramatu na Cetinje, kojom se upućuje poziv na opštenarodni ustanak protiv Osmanskog carstva. Vladika Danilo je tada pozvao sve Crnogorce i održao jedan Opštenarodni sabor ispred svoje mitropolitske rezidencije, gde je održao jedan govor nadahnjivanja:
“Mi smo, ljubezna braćo Crnogorci, čuli da imamo hristijanskoga Cara na sjevernu stranu svijeta, Bog zna koliko daleko, i vazda smo željeli za njega i za njegovo carstvo znati, no kako smo u ovijem gorama sa svake strane zatvoreni, tako nijesmo mogli ni od koga ništa razumjeti, i nama se činilo da on za nas, kako za jednu šaku maloga među zmijama i skorpijama zatvorenoga naroda, ne može ništa znati i da njegovi poslanici ne bi mogli do nas doći. No evo danas, blagodareći Boga, njegove poslanike vidimo i njegove carske gramate u ruke imamo; poslanike, govorim, ne tuđine, nego našu braću Srblje, koji nam kažu, kako i gramate javljaju, da je ono Petar Prvi Veliki, Imperator i Samodržac Vserosijski, i da je njegovo Bogom blagosloveno Carstvo silno i prostrano više od svakoga carstva u svijet. On ratuje s Turcima, i ne ište druge slave, nego da crkve Hristove i manastijere oslobodi i na njima časni krst podigne, i da rod hristijanski ispod ljutoga jarma i sindžira turskoga izbavi. Za to dužni smo mi, i svaki hristijanin u svijet, ne samo Boga neprestano moliti, da on bude Caru našemu predvoditelj, nego i svaki po svojoj mogućnosti da se prigotovi, i duhom neustrašime hrabrosti i mužestva protiv obštega hristijanskoga neprijatelja oruža, i ako tako uzčinimo, mi ćemo se k Rusima i Rusi k nama, pri pomoći božjoj, približiti, da ne budemojedni od drugijeh daleko i Bog će biti nama pomoćnik. Kako smo s Rusima jedne krvi i jednoga jezika, tako i susjedstvom da se približimo. Oružajte se, dakle, braćo moja Crnogorci, kako vitezovi, i ja sam gotov s vama imanja i života moga ne pošteđeti na uslugu blagočestivoga Cara hristijanskoga i premiloga otečestva našega, moleći preblagoga Boga, da nam molitvom prečiste matere i svijeh svetijeh bude pomoćnik i rukovoditelj. ”
Danilo Šćepčević je napravio zaokret od prethodnih vladika, koji su se bavili maltene isključivo crkvenim pitanjima, i napravio konkretne pokrete ka uljuđivanju i prosvetljivanju svojih podaničkih vernika, njihovom ujedinjavanju, kako bi bespotrebno prolivanje bratske krvi bilo za svagda prekinuto, konkretno borbom protiv krvne osvete, i svi se sjedinili u svojoj borbi protiv znatno opasnijeg zajedničkog neprijatelja, ujedinjavanjem svih plemena pod pretnjom Strašnog suda koji bi ih čekao posle smrti za sva nečastiva dela koja su učinili tokom svog života, odnosno otpočinjanju procesa oslobođenja Crne Gore i začetaka stvaranja države iz mitropolije.
Kult Kosova
Moćno nasleđe srednjovekovne srpske države u crnogorskim krajevima se nikako nije zaboravljalo, među njima knez Lazar, Miloš Obilić i pogotovo kosovski kult propasti srpskog carstva. Vladika Danilo Šćepčević je bio vrlo mnogo zaokupljen kosovskom tragedijom srpskoga naroda i onim što se desilo na Kosovu polju 1389. godine te i osveti i obnovi srpske državnosti, što pokazuje i u već citiranom pismu “Poštovanim knezovima i starješinama crnogorskim” iz 1714. godine:
“Samo da znate da smo još živi i zdravi i da, iako smućeni velikom nesrećom, neprestano mislimo na vas. Trebalo je da vas odvojim, ali ne po svojoj volji, već zbog otomanske sile koja vas napada. Ova, pošto vas je podjarmila, zadavši vam lažnu vjeru, potpuno vas je smutila, uništila i učinila je da izgubite vječnu slavu i poštovanje koje vam je dodijelio Gospod Bog, a što je izazvalo divljenje i careva i kraljeva s obzirom na hrabrost i smjelost što ste pokazali za presvetu vjeru, te zbog toga sam mnogo ožalošćen i kunem se Bogom i Majkom Božjom da mi nije bilo žao umrijeti sa vama. Bila bi mi draga smrt da ste htjeli da svi skupa slavno i časno poginemo, kao što su to uradili knez Lazar i Miloš Kobilić, koji ubi cara na Kosovu i poginu sa svojim gospodarem i sa njihovih sedam hiljada boraca – što nas Crnogorce dovelo u ove krše – ostavivši poslije smrti vječnu slavu; i potrebno je, kao što je sam car Petar (ruski car) naredio, s obzirom na ljubav pokazanu prema vjeri.
Siguran sam da ove moje riječi neće biti baš drage mnogima pošto ste uznemireni od napadaja i požara koji vas uništiše. Ako je još neko živ, neka ne klone, već nek slavi Boga i neka kaže da nam je Gospod Bog poslao zlo po svom pravednom sudu zbog naših grijehova, a oni koji nisu više u životu neka se pred Bogom kaju i plaču i neka kažu: ‘Gospode, smilujte se na našu bijedu i oprostite nam grijehove’.
Ne budite tako bezdušni da se tješite tuđim zlom, već kao hrišćani živite u ljubavi i miru, pošto će vam možda blagi Bog pomoći da povratite svoje zemlje i da uvećate svoje nasljedstvo. Ja vam se kunem da ću, ako ubrzo ne umrem ili ako mi se ne desi neka nesreća na putu, uskoro biti među vama, ako Bog i Majka Božja mi budu udijelili ovu milost. Nećemo ostati u životu po odluci satane, a ako me blagi Bog sretno dovede do cara (ruskog Petra Velikog), pa da bih pred njim izgubio i glavu, zaista ću se zauzeti za vas. Blagi Bog zna, a isto tako i čitavi svijet, da kod nas nema laži dok smo besprekornom vjernošću služili i caru Petru i Bogu…”
Dinastija Petrović-Njegoš
Danilo Šćepčević Njegoš je osnovao dinastiju Petrović-Njegoša, koja je Crnom Gorom upravljala više od dva veka i dala podstrek celokupnom organizovanju i nacionalnoj borbi srpskoga naroda koji je živeo pod Turcima, te koja je uspela u skoro nemogućoj misiji izgradnje, podizanja i razvijanja samostalne crnogorske državnosti.
Njegov znatno kasniji naslednik, vladika pesničkoga duha Petar II Petrović Njegoš, je opevao vladiku Danila – “sirak tužni bez nigđe nikoga”, u svom vrhunskom djelu „Gorski vijenac”, koji predstavlja vrhunac crnogorske i srpske narodne književnosti. Petar ilustrovano prikazuje Danilove stavove kroz reči:
Crni dane, a crna sudbino!
O kukavno Srpstvo ugašeno,
zla nadživjeh tvoja svakolika,
a s najgorim hoću da se borim!
Bog vas kleo, pogani izrodi,
što će turska vjera među nama?
Kuda ćete s kletvom prađedovskom?
Su čim ćete izać pred Miloša
i pred druge srpske vitezove,
koji žive doklen sunce grije?
Udri za krst, za obraz junački,
ko gođ paše svijetlo oružje,
ko gođ čuje srce u prsima,
huljitelje imena Hristova
da krstimo vodoma li krvlju!
Trijebimo gubu iz torine!
Nek propoje pjesna od užasa,
oltar pravi na kamen krvati
Prokle Mara svog sina Stanišu,
progrize joj sisu u posanje,
rajsko piće prosu u njedrima,
Stiže đecu roditeljska kletva!
Staniša je obraz ocrnio,
pohulio na vjeru Hristovu,
na junačko pleme Crnojevo,
obuka se u vjeru krvničku
i bratske je krvi ožednio.
IZVOR: Vikipedija
10. mart 2014. u 15:45
niša petronijević
Svim silama je Vencija pokušavala da održi TAMPON – zonu između njene Boke Kotorske, Grblja i Budve i silne Turske Carevine koja je već zauzela više od pola Sredozemlja. A upravo je BokoKotorski zaliv garantovao Mletačku prevlast na Jadranu. Turci su znali da ako one Sirote Brđane, više gladne nego site, u nekim “tankim ” godinama prevedu na Islam da će samim tim preko podLovćenskih sela doći do zidina samoga Kotora. Da bi Venecija to onemogućila ona je na svake načine pokušavala to da spreči, doturom hrane Crnogorskim seljacima kao i njihovim naoružavanjem. A kad bi uprkos tome ipak počela Islamizacija onda se potezao Autoritet Cetinjskog Vladike kao i oružana sila Lokalnih Harmbaša. Tako je i bilo te 1702 kada je počelo naglo Turčenje Crnogoraca. O tome peva veliki Njegoš u svom Spevu u svom Gorskom Vijencu. Tako je to bilo 1702 … ali 1945 ne beše Vladike Danila ….
19. mart 2018. u 19:04
Vojislav Ananić
Danilo I Petrović Njegoš, crnogorski knjaz (Njeguši, 6. VI 1826 — Kotor, 13. VIII 1860)
Sin je Stanka Stijepova, a brat vojvode Mirka Petrovića. Mitropolit Petar II Petrović Njegoš, crnogorski vladar, svoju posljednju volju testamentom je saopštio maja 1850. dok se teško bolestan liječio u Boki Kotorskoj, u pet tačaka, od kojih se najvažnija odnosila na političko pitanje — ko da ga naslijedi. U toj tački se kaže: „Za nasljednika mojega ostavljam Danila, Stankova sina, a mojega sinovca… njemu ostavljam vladičestvo kako je od starine uzakonjeno u Crnu Goru… kao i svekoliko moje dvižimo i nedvižimo što imam…”. U testamentu je Danila preporučio svojemu bratu Peru, predsjedniku Crnogorskog senata, „da Danila kako svojega sina prihvati i učini sposobnim narodom upravljati”. Petar II je original testamenta „za višu sigurnost i tačnost” pohranio i u ruskom konzulatu u Dubrovniku. Pero je poslije vladičine smrti pokušao da drugačije tumači testament. Senatori, pod njegovim uticajem, novembra 1851. proglasili su Pera za knjaza (vladara), ostavljajući Danilu mitropolitski tron. Protiv Perove odluke o krivotvorenju testamenta prvi je izrazio neslaganje ruski konzul u Dubrovniku, a zatim i mitropolitov nasljednik Danilo Stankov, koji je tu vijest primio u Beču, na putu za Sankt Peterburg, kuda ga je bio uputio Njegoš radi daljeg školovanja. Dobivši vijest o Njegoševoj smrti i odluci Senata o proglašenju Pera za svetovnog vladara, Danilo se vratio u Crnu Goru, stigavši na Cetinje početkom decembra 1851. Danilo i njegove pristalice (oko 50 naoružanih glavara i drugih ljudi) zaprijetili su da će silom oružja natjerati Pera Tomova i senatore da poštuju testament Petra II, pa je Pero, nakon duže prepirke, pristao da ustupi vladarsku stolicu svom sinovcu. Na popustljivost Pera Tomova od uticaja je bila i odlučnost ruskog konzula u Dubrovniku, koji je saopštio da je ruski dvor za bezuslovno izvršenje testamenta. Senat i glavarska skupština 1. januara 1852. proglasili su Danila za crnogorskog gospodara. Pripremajući se na ponovni put u Rusiju, istakao je ideju o prekidu teokratske tradicije (prije njega vladari Crne Gore bili su mitropoliti iz loze Petrovića — Danilo, Sava, Vasilije, Petar I i Petar II), koju je prvi pokrenuo Pero Tomov u pokušaju da uzme vlast, proglasivši se za knjaza u novembru 1851. Na putu u Rusiju s pratnjom se duže zadržao u Beču, gdje je, po prethodnom dogovoru sa šest članova Senata i stričevima, dobio odluku Senata, kojom „narod crnogorski na sveopštem zboru”, održanom na Cetinju 7. marta 1852. rješava da „crnogorska država biva mirska i postaje nasljedno knjaževstvo”, i da se za njenog knjaza potvrdi Danilo Petrović. Jedan primjerak te odluke i molbu Senat je uputio u Sankt Peterburg, tako da je caru Nikolaju I stigla prije nego je primio Danila u zvaničnu audijenciju (15. juna 1852) i sopštio mu da i on, imperator Rusije, priznaje proglašenje Crne G ore za knjaževinu a Danila za knjaza.
Sa potvrđenom titulom svetovnog vladara početkom avgusta 1852. vratio se u Cetinje, gdje je preuzeo vlast u knjaževini. S ovim se u međuvremenu saglasila i Austrija, pored Rusije najzainteresovanija svjetska sila za ovu malu susjednu zemlju. Ali Tursko carstvo je izrazilo veliko nezadovoljstvo proglašenjem knjaževine Crne Gore, pa preduzima ratni pohod na nju da bi je natjeralo da poštuje suverenitet sultana. Pripreme za voj ni pohod Porta j e motivisala i time što j e Danilo pomagao hercegovačkim ustancima u nastojanju da se domogne Grahova i okoline, što nije uspjelo Petru II. Osim pomaganja ustanka u Hercegovini, knjaz Danilo je u novembru 1852. organizovao i napad na grad Žabljak, pri Skadarskom jezeru, koji su Crnogorci osvojili, ali su pod pritiskom Rusije i Austrije bili prinuđeni da ga napuste. Porta je bila odlučna da spriječi Crnu Goru da se miješa u oblasti pod njenom vlašću u Hercegovini i Vasojevićima, gdje je takođe došlo do ustaničkog vrenja. Za glavnokomanduj ućeg turske voj ske protiv Crne G ore sultan i Porta imenovali su Omer- pašu Latasa, poturčenog Srbina, bivšeg austrijskog oficira, inače najsposobnijeg generala u carstvu. Krajem decembra 1852. Omer-paša Latas je zavojštio sa neuporedivo nadmoćnijim snagama na Crnu Goru. Knjaz Danilo je organizovao odbranu, Crnogorci su se hrabro branili, ali nijesu mogli odoljeti turskoj sili. Od potpunog poraza Crnu Goru spasile su Rusija i Austrija, koje su ultimativno zahtijevale od Porte da Omer-paša obustavi ratne operacije. Napad je obustavljen a mir sa Omer- pašom potpisali su u Podgorici 3. marta 1853. ruski predstavnik pukovnik Jegor Kovaljevski i austrijski opunomoćenik Zajček, na bazi status quo. Iako je Omer- –
pašin pohod imao za posljedicu mnogo ljudskih žrtava i materijalnih gubitaka u Crnoj Gori, knjaz Danilo je nastavio da sprovodi plan o teritorijalnom proširenju Crne Gore i priznanju njene nezavisnosti. Pomagao je ustanak koji je tinjao u Hercegovini i u Limskoj dolini — Vasojevićima, gdje je u januaru 1854. došlo do žestokih bojeva na Polimlju, Budimlji i Polici. Potajno i u Hercegovini i u gornjem Polimlju organizovao je crnogorske organe vlasti – kapetanije. Svoj državni plan o teritorijalnom proširenju Crne Gore na okolne srpske krajeve nazvao je „Obnova Ivanbegovine” — nekadašnje države gospodara Ivana Crnoj evića iz druge plovine XV vijeka, što je bio i politički program Petra II. Tražio je za Crnu Goru teritoriju Zetske ravnice sa Žabljakom, Podgoricom i Spužom, izlazak na Jadransko more (Bar i Spič), Skadar sa Malesijom (sjevernom Albanijom), Grahovo, Rudine, Banjane, nikšićki kraj, Pivu, Drobnjak, Zupce, Kruševice i Sutorinu. U memorandumu koji je uputio velikim silama okupljenim na Pariskom mirovnom kongresu 1856, knjaz je tražio: 1) priznanje nezavisnosti Crne Gore; 2) da se proširi Crna Gora prema Hercegovini, Albaniji i na sjeveroistoku do rijeke Lima; 3) da se definišu granice sa Turskom na način kako je to bilo urađeno s Austrijom (u doba vlade Petra II); 4) da Crna Gora dobije izlaz na more (Bar—Spič), kao i da se izvrše i druga manja proširenja crnogorske države na okolne teritorije. Velike sile su odbile knjažev memorandum s motivacijom da su njegovi zahtjevi unutrašnja stvar Turskog carstva. Knjazu je naročito teško palo što je taj stav podržala i Rusija, zaštitnica Crne Gore, ali je ipak uporno nastavio da se diplomatskim sredstvima bori za svoje političke ciljeve. Smatrao je da će više postići ako se približi Francuskom carstvu s Napoleonom III na čelu, jednoj od vodećih sila u Evropi, poslije poraza Rusije u Krimskom ratu (1853—1856). Da bi to postigao, početkom 1857. otputovao je u Pariz, gdje ga je u privatnu audijenciju primio car Napoleon III. Francuski suveren mu je savjetovao da se zadovolji da se odnosi Crne Gore i Turskog carstva urede na način kako je to urađeno sa Srbijom, Vlaškom i Moldavijom i da knjaz prizna sultanov suverenitet. Pod tim uslovima i Francuska bi podržala zahtjeve o teritorijalnom proširenju Crne Gore. Ali kako Porta nije bila spremna na bilo kakve ustupke Crnoj Gori, knjaz je otvoreno stao iza obnovljenog ustanka u Hercegovini. Porta u proljeće 1858. preduzima vojnu akciju protiv Crne Gore, koja je krunisana pobjedom crnogorske vojske pod zapovjedništvom knjaževog brata vojvode Mirka Petrovića na Grahovu 13. maja 1858. Poslije ove pobjede crnogorsko pitanje su uzele da rješavaju velike sile, što je knjaz i htio. U ljeto 1858. vojvoda Miljan Vukov sa Vasojevićima i drobnjački vojvoda Novica Cerović razorili su turski utvrđeni Kolašin i protjerali mnogo muslimanskog stanovništva iz grada i okoline. To narušavanje mira zaprijetilo je obnovom rata, pa je knjaz privremeno sankcionisao Miljana Vukova i Novicu Cerovića jer su, navodno, napad na Kolašin izvršili samovoljno. Da bi spriječile novi ratni pohod protiv Crne Gore, velike sile su uputile združenu flotu u Jadransko more, a zatim obrazovale i međunarodnu komisiju čiji je bio zadatak da izvrši razgraničenje između Crne Gore i Turskog carstva. Komisija je otpočela rad na razgraničenju 1858. A završila ga 1859. U njenom radu učestvovao je i crnogorski predstavnik, što je bilo veliko priznanje Crnoj Gori i njenom vladaru, ali međunarodno-pravno crnogorska država ipak nije priznata. Ambasadorska konferencija u Carigradu potvrdila je rad Komisije i utvrdila granicu između dvije zemlje. Povlačenjem granice Crna Gora je dobila Grahovo, Rudine, Nikšićku župu, Uskoke, dio Drobnjaka, Gornje Lipovo, Gornje Vasojeviće (do Zlorečice, Lima i Trepačke rijeke) i dio Kuča. Državna teritorija se ovim proširenjem uvećala za preko 1.500 km i iznosila 4.400 km . Računa se da je u Crnoj Gori krajem pedesetih godina živjelo oko 130.000 stanovnika. Razgraničenje i teritorijalno proširenje države na okolne srpske krajeve predstavljali su veliki spoljnopolitički uspj eh knjaza.
Za vrijeme svoje kratkotrajne vladavine mnogo je učinio i na unutrašnjem uređenju zemlje. Slomio je otpor vođa opozicije (Pera Tomova i Đorđija Savova Petrovića, serdara Mila Matanovića, Stevana Petrovića Cuce i drugih), koji su bili njegovi protivnici j oš od pokušaj a da ospore testament mitropolita Petra II. Imao j e neprilika i sa ruskim konzulom u Dubrovniku (od 1856) zbog zaokreta u spoljnoj politici prema Francuskoj. I ruska vlada je radila na obaranju knjaza Danila tako što je njegovim protivnicima u zemlji i u emigraciji pružala finansijsku, političku i moralnu podršku. Knjaz je bio nemilosrdan u obračunu sa protivnicima koji su pokušavali da ga spriječe u sprovođenju reformi i učvršćenju svoje vlasti u zemlji. Pojedinci su taj otpor platili i glavom. U politici jačanja centralne vlasti i stvaranja jedinstvenog državnog prostora žestoko se obračunavao sa plemenskim separatizmom i u tom obračunu služio se i tiranskim metodama — slamao je pobune u Bjelopavlićima, Piperima, žestoko se obračunao sa Kučima i to u dva navrata 1855. i 1856. I pravi i krivi ljudi su ubijani a njihovi domovi razoreni. Sve to stvaralo mu je protivnike koji su tražili osvetu. Sprovodio je administrativne i vojne reforme, modernizovao državni aparat, uzdizao nove glavarske kuće odane njemu i privržene njegovoj politici. Strogo je zabranio donošenje u Cetinje odrubljenih turskih glava, priređivanje pogrebnih daća i drugih poslužbica, izdao je naredbe da žene u znak žalosti ne režu kose, grebu lice, ljudi se biju pesnicama u glavu i prsa. Od njegove vladavine krsno ime se slavilo samo jedan, a ne tri dana, a naredbama kapetanima suzbio je i druge običaje koji su bili štetni za savremeni društveni razvoj. Poslije iskustva stečenog u borbi protiv Omer-paše Latasa pristupio je reformi vojne sile — naredio je popis svih vojnih obveznika i oformio „krstonosnu” vojsku (1854), koju je organizovao u čete — stotine i desetine, a 1855. ustanovio je i gardu, uveo artiljeriju kao rod u vojsci, otvorio na Cetinju školu internatskog karaktera, slao mladiće na školovanje u inostranstvo, pomagao privredni i kulturni razvoj, uveo carine na trgovinu. Imao je tijesne veze sa Srbijom, kao i sa istaknutim rodoljubima u drugim srpskim krajevima. Dopisivao se i sa vođama grčkog ustanka u Tesaliji i Epiru o zajedničkoj akciji protiv osmanlijske vlasti. Nastojao je da unaprijedi privredne, kulturne i carinske odnose sa susjednom Austrijom, uveo pasoše, osnovao trgovačke agenture u susjednim austrijskim gradovima (Kotoru i dr.), postavio crnogorskog zastupnika u Carigradu. Nabavio je novu štampariju (Njegoševa je 1853. za vrijeme Omer-pašinog napada pretopljena u olovna zrna). Najznačajniji doprinos je dao uređenju države u izgradnji njenih institucija donošenjem Zakonika (1855), ustavno- pravnog karaktera. Na njega je izvršio atentat 31. avgusta 1860. u Kotoru politički emigrant Todor Kadić, iz lične osvete. Pošto u braku nije imao muške djece sa Darinkom Kvekić, Srpkinjom iz Trsta (knjeginja postala 1855), već samo kćer Olgu (1859), naslijedio ga je na prestolu sinovac Nikola Mirkov Petrović.
Miomir Dašić