Pogrebni običaji: Šta su to “mirila”?

6. januar 2013.

komentara: 1

Saradnik portala Poreklo Aleksandar Marinković piše o “mirilima”, veoma zanimljivom pogrebnom običaju Srba u Dalmaciji, u njenom podvelebitskom delu.

Mirila su pogrebna obeležja, vrlo rasprostranjena na južnom delu Velebita premda ih ima i u oblasti Bukovice i Ravnih Kotara. Uopšteno gledajući, mirila su više ili manje poznata na čitavom dinarskom prostoru. Sam naziv potiče od reči ”mira” odnosno ”mera” i veruje se da na mirilu ostaje duša pokojnika, a da se u grob polaže samo telo.

Naime, pokojnik se retko kada stavljao u mrtvački sanduk. Uglavnom se vezivao užetom za nosila, a u zavisnosti od udaljenosti sela od lokalnog groblja, u nošenju je mogao učestvovati i veći broj muškaraca. Otprilike na pola puta do groblja, nosači bi napravili kraću pauzu, a kako se pokojnik nije mogao ostaviti bilo gde na zemlji, on bi bio položen na slobodno mesto koje će potom postati njegovo mirilo. Najpre bi se postavila uspravna kamena ploča na mestu gde je bila pokojnikova glava, a potom još jedna uspravna ploča na mestu gde su mu bile noge. Nakon što je pokojniku ”uzeta mira” odnosno nakon što je ”premeren”, počelo bi se sa izradom njegovog mirila. Pravilo je da se polaganje obavi u delu u kojem već postoje mirila za pokojne članove njegove porodice. Zbog toga su mirila grupisana po porodicama odnosno svaki zaseok ima svoja mirila iako im je groblje zajedničko.

Među velebitskim stanovništvom obe vere, vrlo je značajan ritual odnošenja pokojnika na mirilo pa tek zatim na groblje. Sveštenik katoličke crkve ne prisustvuje ovom činu dok kod pravoslavaca u Bukovici, sveštenik čeka pogrebnu povorku na mirilu pa čak i blagosilja pokojnika dok mu se ”uzima mira”. Ipak, opravdano je verovanje da je ovaj običaj postojao i pre prihvatanja hrišćanstva, a korene možemo naći i u daljoj evropskoj istoriji. Čest je slučaj da samo mirilo ima veći značaj nego pokojnikov grob; porodica češće obilazi mirilo nego grob, uređuje ga pa su zabeleženi slučajevi da je grob zapušten pa čak i zaboravljen od strane potomaka.

Velebitska mirila su uglavnom postavljana u pravcu istok – zapad tako da je glava postavljena na zapad i da gleda ka istoku, u pravcu rađanja sunca. Pretpostavlja se da taj položaj ima ritualno, simbolično značenje. Međutim, postoje i mirila koja su postavljena i u drugim pravcima što je uslovljeno praktičnim razlozima kao što je smer duvanja vetrova ili geografske karakteristike.

Takođe, postoji i razlika u načinu obrade uspravno postavljenih kamenih ploča. Velebitska mirila odlikuju se ukrašenim i zaobljenim kamenim pločama koja se postavljaju na uzglavlju, a zastupljene su i pravougaone ploče. S druge strane, u Ravnim Kotarima i Bukovici dominiraju poluobrađene pravougaone kamene ploče. Estetski izgled mirila nije zavisio samo od klesarskog umeća majstora već i od imovinskog stanja pokojnikove porodice. Na pločama na uzglavlju mirila najčešće se uklesuju inicijali pokojnika (ponekad i puno ime i prezime) s krstom ili samo ukrasna šara. Pretpostavlja se da su mirila na kojima se nalazi šara starija od onih sa uklesanim natpisima.

Nije poznato iz kojeg vremena potiču mirila. Postojeće stanovništvo oblasti Tribnja uglavnom je doseljeno krajem 17. veka, iz Bosne (Pounje, Sanica itd.), Like i dalmatinskog zaleđa. Selo Tribanj Šibuljina je naseljeno u jesen 1684. god. sa 131 osobom iz Like, u vreme Morejskog rata između Venecije i Turske. Takođe, naseljavanja Dalmacije iz pravca Bosne zabeležena je su tokom čitavog 14. veka, počev od vremena sukoba bribirskih knezova Šubića sa kninskim velikašem Nelipićem, a naročito nakon udaje Jelene, sestre cara Dušana, za Mladena Šubića. U svakom slučaju, doseljenici su poticali iz dinarskih krajeva pa je teško odrediti da li su ovi običaji doneti s njima ili su mirila na Velebitu i široj okolini postojala i ranije. Treba istaći da su mirila po svojoj suštini i načinu gradnje srodni sa megalitskom kulturom praistorijske Evrope (rano kameno ili kasno bronzano doba) i da su takvi pogrebni običaji poznati i kod stanovništva u Alpima.

U reonu sela Tribanj Šibuljina, mirila se nalaze u zaseocima Matijašica (Motjašica) i Kozjača gde se nalazi i seosko groblje. Kako Velebit obiluje vapnenačkim kamenom, zub vremena, kiša i vetrovi učinilu su da se mnoga mirila oštete. Ipak, na kozjačkim mirilima mogu se uočiti sledeći natpisi:

  1. LUKIĆ PILIP 1893, BOGA POMILOVA
  2. MARTA MARINKOVIĆ 9.9.1911 (ili 1914) – verovatnija je 1911. godina; trebalo bi da se radi o prvoj ženi Mile Marinkovića Smise koja je preminula nesrećnim slučajem.
  3. Mirila porodice Prodan

–         1888 JOVO BOG GA POMILOVA

–         1904 IKA BOG JE POMILOVA

–         1904 BOŽO PRODAN BOG GA POMILOVA

–         1909 MANDA BOG JE POMILOVA

Naravno, i ovde su mirila poređana, grupisana prema porodičnoj pripadnosti. Na oba lokaliteta, mirila su okrenuta u pravcu istok – zapad. Malo je sačuvanih natpisa, a pisani su latinicom. Zanimiljivo je pored imena Pilipa Lukića zapis ”Boga pomilova” pisan na način na koji to narod izgovarao, a ne u skladu sa gramatikom. Pilipova unuka, starica od 90 godina, još uvek živi u selu. Kuriozitet mirila na Matijašici jeste da se među njima nalazi i grob nekog pastira ubijenog tokom Drugog svetskog rata i sahranjenog na tom mestu.

Krajem 2007. godine vlasti u R. Hrvatskoj su pogrebne običaje vezane za mirila proglasile nematerijalnim kulturnim dobrom i zakonski ih zaštitile.

 

AUTOR: Saradnik portala Poreklo Aleksandar Marinković

IZVORI: Mirjana Trošelj ”Osvrti na neke osobitosti mirila na Velebitu”, Aleksandar Bačko ”Prezimena Srba u Dalmaciji”, Nada Poljak

 PRILOG: Fotografije mirila (Matijašica), foto Nada Poljak

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (1)

Odgovorite

Jedan komentar

  1. prof. Mirjana Trošelj

    Pohvaljujem webstranicu Poreklo i Aleksandrove podatke o mirilima i naravno fotografa lokaliteta Pod Šrokon glavicon-Brinon rodova Matjašičkih i s Asanovca. Svi šibuljski lokaliteti su obrađeni u nekoliko monografija i brojnim člancima u raznim časopisima. Oni su teže dostupni pa vam predlažem da pogledate na internetu: http://www.mirila.org/ Tu smo obuhvatili lokalitet Kozjača. Uz fenomen mirila obradili smo suhozidnu crkvinu Male Gospojne na Malom Rujnu i u vlastitom autorstvu: Mitske predaje i legende Malog Rujna i njegovog okružja, zahvaljujućim dobrim kazivačima u Šibuljini i objavila u Ljubljani u Studiji Mythologici Slavici. 2010.
    Mira