Poreklo prezimena, selo i varošica Vlasotince

29. decembar 2012.

komentara: 68

Poreklo stanovništva sela i varošice Vlasotince. Istraživanje saradnika portala Poreklo Miroslava B. Mladenovića Mirca, lokalnog etnologa i istoričara

Vlasotince, varos

 

Nastanak sela i varošice Vlasotince

Vlasotince je grad i sedište opštine Vlasotince u jablaničkom okrugu. Prema popisu iz 2002. bilo je 16.212 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 14.552 stanovnika), dok prema rezultatima popisa iz 2011. godine ima 15.830 stanovnika. To ukazuje na podatak da se stanovništvo Vlasotinca polako iseljava prema Beogradu i drugim većim gradovima u Srbiji.

Vlasotince je mala varošica na jugu Srbije, smeštena pored plahovito bistre planinske reke Vlasine. Smešteno između pobrđa planinskih visova sa leve strane Bukove Glave (Ostrozuba-Čemernika, Kačara) i desne strane planina Kruševica, Babičke Gore-pa i Suve planine; odvajkada je važilo u prošla bremena sa čistim vazduhom i lepotama prirode sa zelenenim šumama kao „vazdušna banja“.

Vlasotince je povezano putevima: Leskovac-Vlasotince-Svođe-Pirot i Svođe-Crna Trava-Vlasinsko jezero.

Mnogo je putopisaca prošlo u davna vremena u ovu varošicu i svi su je opisivali onako kako su na njih ostavili utisak veoma druželjubivo-gostoljuvivih Vlasotinčana, kaao i veoma veliku sklonost prema humoru i zdravom duhu svojih predaka.

Vlasotinačani su u srpskoj istoriji ostali u zapisima kao nepokoreno-slobodoumni narod, koji se uvek borio za svoju nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu protivu raznih osvajača i porobljivača u srednjem veku, naročito u borbi protivu Turaka sve do konačnog nacionalnog oslobođenja 1878. godine.

Nažalost mnoge bune i ustanci-počev od Prvog i Drugog srpskog ustanka, pa preko nekoliko „vlasotinačkih buna“, Prvog i Drugog balkanskog rata-preko golgote preko Albanije, do proboja Solunskog fronta 1918. godine u Prvom svetskom ratu-kao da su zaboravljene i sva stradanija i žrtve Prvog i Drugog svetskog rata. Vlasotinčani su bili žrtve raznoraznih zavojevača: Turaka, Bugara, Nemaca, ali su i sami se međusobom „gložili“ na ideološkoj osnovi u građanskim ratovima.

No, istorija se nikada ne sme zaboraviti, ako i njeni koreni sa Kosovskog boja, a i u krvavoj epopeji raspada stare socijalističke Jugoslavije pred kraj 20. veka, mnogo njih je dalo svoje živote u odbrani svog nacionalnog identiteta na Kosovu.

Istražujući sam nastanak Vlasotinca, imao sam priliku da zapišem dosta zanimljivih podataka o samom nastanku sela Vlasotince, a potom varošice Vlasotince.

Mnogo autora lingvista, etnologa i istoričara su proučavali dijalekt, običaje i nastanak samog naselja u prošlosti ili kao putopisci zapisali ono što su videli u samom Vlasotincu, kako o varošici tako i opisivali događaje i sam mentalitet vlasotinčana.

Mene, kao „mlađeg“ istraživača (od 1970.g-2012.g), posebno je fasciniralo istraživanje pokojnog čika Borivoje Prikića, zaljubljenika Vlasotinca, a taj sakupljeni materijal o samom Vlasotincu je preuzeo njegov sin po „istoj pravnoj struci“: Radivoje Prikić, koji treba da objavi nekoliko tomova o ISTORIJI VLASOTINCA.

No, izgleda mnogi još nemaju sluha da se istraživački rad ne može „kapitalizirati“ za neke druge potrebe, jer svako ko se bavi intelektualnim radom nije na „prodaju“-pa su tako i čika Bora Prikić i mnogi drugi (a i sam autor ovog članka)  ostali za svoga biološkog života „žrtve“ intelektaulnih baruština samih sredina, pa se tako ostavljaju rukopisi za neke druge generacije koje će istinski ceniti svoje zapisivače svoje istorije, običaja i sve što je vezano za očuvanje naciunalnog identiteta Srba.

Po meni velika manjkavost mnogih istraživača je u tome što su svoja istraživanja vršili „jednostrano“ odnosno prema određenom „afinitetu“ svoga naučnog digniteta, a malo je onih koji su se bavili interdisciplinarno Vlasotincem i okolinom.

Zato, nažalost, postoje i mnogi nesporazumi ili nepoznavanja porekla naseljavanja i zasnivanja određenih naselja, pa i Vlasotinca, prvo kao sela, potom varošice.

Uz svako uvažavanje pokojnog čika Bore Prikića i njegovog sina Radivoje Prikića-koji je postao nastavljač istraživanja prošlosti svoga grada Vlasotinca, može da su kaže da su obojica imala i imaju „manjkavost“ poznavanja naseljavalja stanovništva u selima vlasinsko-crnotravsko-zaplanjsko-lužničko-znepoljkse (trnske) oblasti; jer je samo Vlasotince naseljeno većinom direkno iz tih sela ovih susednih planinskih oblasti; posle prethodnih naseljavanja u ove krajeve i seoba Srba koja su bila pod seobama Čarnojevića sa Kosova i Metohije, iz Grčke, Crne Gore, Makedonije, Hercegovcine, Bugarske (Trn – znepoljska oblast) i iz drugih krajeva-bežanja pred turskim zulumom…

Zato se nekada često zbog nepoznavanja: dijalekta- lokalnog govora, narodne nošnje, običaja, mentaliteta; pa i lokalne istorije- može i „zalutati“ i u istraživanjima donositi pogrešni zaključci o nastanku samog Vlasotinca.

Negde sedamdesete godine 20. veka sa pokojnim čika Borom smo se „sporili“-kao i danas sa njegovim sinom o nastanku Vlasotinca.

U tom vremenu istražujući nastanak sela i naseljavanje Vlasotinca, u razgovoru sa starijim ljudima sam došao do samih podataka o prvom naseljavanju sedam kuća iz Galicije, preko Karpata, u Smrdan, brdašce iznad Vlasotinca. na potesu Smrdan, brdašca iznad Vlasotinca, prilikom naselbe Slovena u sedmom veku na Balkanu.

Jedna „loza“ od tih prvih stanovnika sela Vlasotince je bio iz roda Vidosavljevići, a ima i potomaka i drugih koji su se kasnije pojavljivali u određenim istorijskim okolnostima i naseljavanjima u određenim selima oko današnjeg grada Vlasotinca.

Da je ta tvrdnja zasnovana na činjenicama, postoje i mnoge priče kako su Vlasotinčani iz Vlasotinca (varošice) čuvali svinje na potesu Smrdan, što znači da se kasnije selo odnosno naselje formiralo 15-16 veku, negde na prostoru današnjeg naselja Kamenica, grada Vlasotinca (prema selima Jastrebac i Lopušnja). Ovu tvrdnju o stvaranju naselja sela Vlasotinca na potesu Kamenica sam 70. godina zabeležio u rodu Seizovića, ali naravno da je ovom istraživaču potvrđena činjenica i o prvom naseljavanju sedam kuća iz iz Galicije preko Karpata se doselili sedam kuća u Smrdan, ali i sa druge strane reke Vlasine prema lomničkom ataru, na padini planine Kruševica, gde su danas čuveni vlasotinački vinogradi.

Postoje različita tumačenja nastanka samog naziva Vlasotinca – “Vlasotinci”, “Vlastinci”…

Radivoje Prikić (sin čika Bore Prikića) kao nastavljač istraživalja o istoriji Vlasotinca (rođen u Vlasotincu), mahom se oslanja na prethodna itsraživanja koja su drugi sproveli i „usmena kazivanja“ , koja ovako iznosi u listu „Danas“ 2008.g.:“Često se, naročito pre nekoliko godina, ime ovoga kraja moglo da pročita u brojnim novinskim prilozima, ali i u ozbiljnim studijama kao Vlastinci i iz toga izvodi lokativski oblik Vlasotincima, što je velika, užasna greška. Na tu manjkavost je svojevremeno ukazao naš najpoznatiji filolog Aleksandar Belić – konstantuje Prikić“.

Ovim se iskazuje pravo na istraživački stav, a naravno da niko od istraživača nije mogao da bude ni ovčar ni govedar, kao autor ovog članka u vlasinskoj oblasti, koju su prvo zaselili ovčari VLASI, koje su Bugari proterali u 10. veku do Doljevca, a jedan deo Vlaha je asimilovan u Srbe ili Bugare ili Makedonce. Nekada treba da se čuje i glas „ovčara i govedara“ jer smo mi (mislim barem na sebe) u ovom kraju njihovi potomci.

Vlasotince kao naselje-selo, pominje se u turskim popisima 1516. godine pod nazivom Vlašotinac (Vlasotinac) i u sastavu je je Sofiskog sandžaka (opširnije o ovome u članku ovog autora: “Legende o nastanku Vlasotinca”) i imalo je 33 hrišćanska i 22 muslimanska domaćinstva.

U šesnaestom veku ima oko 600 stanovnika i 66 kuća.

1879. godine u Vlasotincu je bilo 519 kuća i oko 2.626 stanovnika. Po zakonu od 14. maja 1878. godine pripadalo je Vlasinskom srezu.

Godine 1879. je umesto Vlasinskog stvoren Vlasotinački srez.

Za varošicu je proglašeno 1878. godine. O njemu su pisali putopisci i književnici.

Vlasotinčani su bili čuveni po tome da su pružali veliki otpor Turcima. Tako u Vlasotincu nije sagrađena ni jedna džamija. Vlasotinčani se protiv Turaka dižu prvi put 1809. godine, a poslednji put 1877. Pre nego što su srpske snage pri proterivanju Turaka došle u Vlasotince, varoš je bila slobodna. Vlasotinački „tojagaši” su već unapred izdejstvovali bekstvo Turaka. Željni da se hvate „evropskog” šešira umesto turske kape, meštani su čak i odbijali da piju turski čaj sa obrazloženjem da čaj čovek pije samo kad je bolestan.

Milan Rakić kaže: ” a sam mislio da je Vlasotince selo, ili, ako ne to, a ono kakva mala jadna Kasabica. Ali, kako sam se iznenadio kada sam ušao u varoš, koja je tako čista, bela, uljudna i uređena, kao da je 30 godina pod Srbijom, bila (radi se o opisu Vlasotinca 1880., godine). Ovde nema turskih zidova nego su kuće na ulici. Kuće su lepe i čiste; mnoge na dva boja, izgledaju kao kakve vile…”

*

Vojvoda Mišić o Vlasotinčanima

Postoje i zapisi našeg slavnog Vojvode Mišića iz ratnih godina balkanskih i Prvog svetskog rata-prilikom boravka u Vlasotincu:

“Vlasotinčani su veoma duhovit narod. Uvek su i u najgorim prilikama znali da se našale na svoj i tuđi račun. To ih je u prošlost, a i danas održavalo da budu mentalno zdravi ljudi, bilo u gradu ili u brdskoplaninskom delu”, zapisao je vojvoda Mišić.

O tome postoje i zapisi iz reči Vojvode Mišića u njegovim “Uspomenama na srpsko-bugarski rat 1885.godine”-humor i neprekidna zabava: “Puk se docnije nastanio u Vlasotincima, maloj, vrlo simpatičnoj varošici u kojoj smo, pored ostalog, imali i dosta odličnog vina. Stanovništvo neobično ljubazno i gostoprimnjljivi ljudi. Neko suvo meso na žaru i kajmak im behu najomiljenije meze…samo se veselilo i pilo…”.

*

Pisci i putopisci s kraja 19. veka koji su posetili Vlasotince u svojim zapisima pominju Tursku kulu. Tako austrijski putopisac feliks Kanic, koji je posetio varošicu 1889, prvi je zapisao da je Kula „jedinstveni istorijski spomenik“ iz vremena turske vladavine građena verovatno na „temeljima rimskog kastela“.

Kula je podignuta u drugoj polovini 18. veka kulukom Vlasotinčana, Grdeličana i stanovnika okolnih sela za vreme vladavine turskog spahije Latif bega koji je u vremenu naseljavanja Vlasotinca, u prvom talasu doseljavanja stanovništva, zauzeo znatne površine zemljišta i stvorio čifluk. Imao je kulu na mestu „Buka“, koja je bila porušena u takozvanoj „Bojadžiskoj pljački“ (Bojadžiska buna) 1841. godine.

Druga kula Latrif-bega nalazila seu centru Vlasotinca. Od njega je otkupljuju Vlasotinčani posle ukidanja spahiskog desetka 1839. za 125.000 groša.

Kada je beg pokušao da se nametne Vlasotinčanima za gospodara, tužili su ga Porti u Carigradu i dobili spor.

Objekat je služio kao turska administrativno-upravna zgrada u kojoj su boravili samo „mudir, pisar i sedam sejmena“, a Turci kao građani nikada nisu živeli u Vlasotincu.

Danas Turska kula je renovinirana od Zavoda za zaštitu spomern ika kulture u Nišu, kao spomenik kulture stavljen pod zaštitu države.

Danas na početku 21. veka se u Kuli nalazi Zavičajni muzej Vlasotinca s odeljenjima: za arheolohiju, istoriju, etnologiju i istoriju umetnosti. U zgradi se nalaze i prostorije Kulturnog centra Vlasotinca, koji u holu Kule održava mnoge kulturne manifestacije u v remenu svetkovina i m uzičko pesničkih večeri.

* * *

LEGENDE O NASTANKU VLASOTINCA

Najstariji tragovi života u ovom kraju potiču iz 2000. godine pre nove ere. Ovaj kraj su nastanjivali i živeli Dardanci, Avari, Kelti, Rimljani, Vizantinci, a od VI i VII veka ga naseljavaju Sloveni.

Prema dosadašnjim arheološkim i istorijskim istraživanjima ne može se pouzdano utvrditi vreme postanka Vlasotinca. Tragovi praistorijskih naselja otkriveni su kako u samom Vlasotincu, tako i u mnogim selima od kojih pominjemo Svođe, Gornji Prisjan, Samarnicu, Dobro Polje, kao i druga mesta.

Na osnovu arheoloških nalazišta na lokalitetu Vlasotinca i okolnih mesta ima elemenata da se zaključi da je samo Vlasotince bilo naseljeno još u dalekom vremenu Vizantisko-rimske civilizacije.

Naučnici tvrde da se istorija ovog kraja može pratiti od XII veka nove ere, kada je srpski župan Stefan Nemanja od vizantiskog cara Manojla I Komnena dobio na poklon Dubočicu (kojoj je pripadao i vlasotinački kraj-a vekovima je tako nazivana ova oblast) i zavetovao mu „Tebi budi u potomstvu tvojemu po tebi“, tako je Dubočica (današlji leskovački kraj) ušla u sastav raške države kao samostalna oblast.

Prvo pominjanje Vlasotinca potiče iz XII veka. U delu Nemanjića: „Život Sv. Simeona“ – to je biografija Stefana Nemanjića, pod imenom Uska, kao kraj oko reke Vlasine. Isto tako, selo Konopnica se pominje u letopisu u XV veku. Podaci za istražena arheološka mesta potiču iz vremena vladavine Nemanjića i Kosovske bitke. Naseljeno je slovenskim življem sa Kosova, kako u Vlasotince, tako i okolinu (kosovski boljari i drugi).

Kasnije, za vreme turske okupacije, Vlasotince je davalo utočište prognanim beguncima iz svih krajeva Srbije, pa se smatra da je njegovo stanovništvo u celini doseljeničko. To se vidi iz porekla stanovništva, koje u doseljavanju dolazi iz različitih oblasti: znepoljske, dinarske, kosovske, vlasinske, vardarsko-ohridske. U tom vremenu sa Kosova su došli: Davinići, Šušulići i Seizovići. Ćukalovići su došli iz Crne Gore, Išljamovići i Petrovići iz Makedonije, Stoiljkovići i Tačini iz Bugarske (Trn), a Daskalovići i Filipovići iz Lužnice, dok su se Romi doselili iz Vranja i Grdelice, Pljaskini iz Sandžaka i Crnilovići iz Kijeva kod Surdulice.

Po jednom predanju, Vlasotince je naseljeno srspkim življem pod vođstvom plemenskog starešine Vlaste.

Predanje beleži da je Vlasta na mestu današnjeg Vlasotinca naselio svoje saplemenike stočare, u vreme „kada se celi narod selio“, dakle u periodu seobe Slovena na balkansko poluostrvo, a to je bilo u VII i VIII veku. Tada je u Vlasotincu podignuto samo sedam kuća, a meštani su napasali svoja stada na padinama planine Bukovik, jer su se pretežno bavili stočarstvom.

Ova legenda o postanku Vlasotinca verodostojna je sa etimološkog stanovišta, jer je naselje dobilo ime po plemenskom starešini Vlasti, iz kojeg je kasnije izvedeno: Vlastini, Vlasotinci i konačno Vlasotince.

Prema istoj legendi Miroslav Mladenović zabeležio je od starijih ljudi sedamdesetih godina XX veka, da je Vlasotince dobilo naziv prema nekada vlasteli Vlastimiru-Vlasti, koji se sa zlatnim kočijama zaustavio u ovom kraju.

Priča se da su zlatne kočije zakopane na planini Bukovik (to je predeo obrastao bukovom šumom, a zahvata potes Bukove Glave, sa selima: Brezovica, Ravna Gora, Lopušnja, Samarnica, Ravni Del, Predanča, Kozilo, Dobro Polje, Svođa i prema Crnoj Travi-prema kazivanju starijih ljudi).

Po turskom popisu iz 1516. godine, predeo Bukovik je obuhvatao deo bukove šume oko reke Tegošnice, sela Svođa, Kalne, Rakov Dola, Crvene Jabuke, Vrela, i drugih sela obrasla bukovom šumom(Južni deo lužničkoga kraja).

U početku se mesto zvalo Vlastimirci, potom Vlastinci, pa Vlasotinci (a do sredine 20. veka je bilo na topografskim i geografskim kartama Jugoslavije i Srbije), potom može se reći negde u drugoj polovini XX veka je dobilo i zvanično današnje ime Vlasotince, jer se lakše izgovaralo u običnom govoru ljudi ovoga kraja.

Prva familija (među onih sedam kuća) je familija Vidosavljević, koja se doselila na potesu Smrdan.

Kažu da su iz Galicije preko Karpata se doselili sedam kuća u Smrdan, brdašcu iznad Vlasotinca.

Iz vremena Cara Dušana i neposredno posle toga pojedina sela u Dubočici pa i sama okolina Leskovca, bili su daruvani manastirima: car Stefan Dušan je 1348. godine dao na poklon manastiru Hilandaru selo Leskovac (i sa okolinom).

Tokom 1374. godine Dubočica (i okolina Leskovca) je ušla u sastav oblasti kojom je upravljao srpski knez Lazar, a 1412. godine turski sultan Musa ostavio je pustoš u ovom kraju.

Posle srpskog poraza na Marici 1371. godine, prvi put se pominje naselje Dobočica pod imenom Leskovac.

Tada je našom oblašću u ime Lazara upravljao knez Vlatko, tast kneza Lazara u narodnim pesmama Jug Bogdan.

Tada se njegova oblast pružala do Toplice, te mu je pripadala i oblast sadašnjeg Prokuplja, zajedno sa gradom – i oba uzvišenja „Hisar“ kod Leskovca i Prokuplja.

Imali su tvrđave i kule, u kojima su živeli upravnici veći ili manji nad ovim oblastima.

Kneginja Milica, žena kneza Lazara, daje na poklon ruskom manastiru sv. Pantelejmonu i Svetoj Gori sela nedaleko od grada Leskovca i to: Miroševce, Vinu i Gorinu sa međama do reke Sušice i selo Radonjicu s međama u dolini reke Veternice.

Ova su sela bila u staroj Dubočici (Glubočici). A blizu Dubočice pominje se kod letopisaca XV veka i selo Konopnica.

Godine 1454. vojvoda Nikola Skobaljić sa vojskom iz Dubočice do nogu je potukao tursku vojsku u pohod na Novo Brdo.

Nekoliko meseci kasnije na vodi Trepaniji kod Kisline, turska vojska koju je lično predvodio sultan Mehmed drugi, porazila je ustanike a zarobljenog vojvodu Skobaljića nabila na kolac.

Prema drugoj legendi prema stočarima nomadima Vlasima, čitava oblast je dobila naziv Vlasina, kao i reka Vlasina i samo mesto Vlasotince. Samo naselje je dugo živelo pod imenom Vlastina mahala ili Vlastin zaseok, gde se kontinuirano povećavao broj stanovnika.

Vlastina moć je ojačala, ne samo u Vlasotincu, nego i u okolini, pa je tako i naziv mesta ostao da se pamti, dok su raniji nazivi bili zaboravljeni.

Sve to trajalo je do propasti srpske despotije, iako su pre njene propasti mnogi stanovnici Vlasotinca i okoline uzeli učešće u ustanku Nikole Skobaljića (1454.godine u ustanku protivu Turaka) u odbrani Despotovine, koju nisu uspeli da odbrane.

U vreme turske vladavine, po turskim izvorima popisa iz 1516. godine, naselje je bilo kulturno i poljoprivredno središte.

Naselje se pominje pod turskim nazivom „Vlašotinac“ i u sastavu je Sofijskog sandžaka i imalo 33 hrišćanska i 22 muslimanska domaćinstva. U šesnaestom veku ima oko 600 stanovnika i 66 kuća.

Od tog 16. novembra 1454.godine leskovački kraj sve do 1877-1878. godine je bio pod turskom vlašću.

* * *

LEGENDA O JANKU SEIZU

Janko „Seiz“ bio je rabadžija, veoma vredan i dobar majstor, ali neustrašiv da se odupre Turcima. Krupan, naočit i lep čovek, iazazivao je poštovanje, naročito od strane Turaka.

Neki Turčin naručio je da mu Janko sašije odelo. Određenog dana, došao kod njega da ga uzme ali kako ovaj nije bio kući, njegova žena rekla je Turčinu da je Janko u Šišavi i da tamo vrše žito sa konjima i da mu odelo nije sašio.

Turčin je otišao u Šišavu i raspitivao se gde je Janko. Našao je ga i onako besan što nije ispoštovan počeo da viče. Janko je mirno stajao pored konja gledajući besnog Turčina kao da mu ništa negovori. Nije mu se pravdao, ne mareći za njegove pretnje što je kod Turčina prevršilo svaku meru.

Turčin je izvukao sablju i pošao konjem prema Janku. Hrabri Janko nije pobegao, niti se pomerio. Onako visok i snažan, odlučnog duha spremno je dočekao silnikov napad.

Kada je Turčin zamahnuo sabljom da poseče Janka, ovaj je zgrabio turčinovu ruku, snažno je uhvatio sablju za dršku i povukao je naglo. Isekao je Turčinu prste koji su bili polusavijeni. Osakaćeni silnik uplašio se da ga Janko ne ubije, odjurio je prema Vlasotincu.

Šta je bilo dalje sa njim se ne zna. Bilo kako bilo Turčin je skupo platio svoju drskost, što je pokušao da kazni jednog hrabrog Srbina bez krivice i suda.

Videvši Janko što je učinio nije se uplašio. Izveo je konja, uzjahao ga i otišao preko Sredora, Komarice i Gadžin Hana za Niš.

Kad je pošao viknuo je: “Nećeš turska alo takoj lako sas mene. Janko neje vrba pored vodu pa da se na prolet podmladi. Dovek ćeš da pamtiš Janka abadžiju iz Vlasotince kako ti je odelo sašija danaske“.

Dok je onaj Turčin otišao u Leskovac, bilo je kasno da se organizuje da zatvore Janka i primerno kazne.

Po tadašnjim turskim zakonima, čim krivac pređe u drugi vilajet, prestaje za njega potera, ali ne sme da se vrati u onom vilajetu u kojem je počinio krivično delo.

Janko je našao službu kod niškog paše da bude seiz (konjušar). Svojom sposobnošću i poštenjem, zadobio je pašino poverenje.

Ne zna se koliko je vremena bio seiz kod paše, i kako mu je krivica oproštena.

Vratio se u Vlasotince prilično bogat. Posle povratka iz progonstva, Janko je nastavio da se bavi abadžiskim zanatom, ali je i nakupio imanje. Prozvali su ga „seiz“ zato što je bio seiz kod turskog paše, a njegova familija „seizovi“ potomci Jankovi su njegov nadimak na osnovu prezimena Seizović. Što se tiče etimologije ovo prezime je od Janka-seiza.

Janko je svojom hrabrošću i ponosom Srbina, ostavio trag da kazuje njegovim nadimkom, koliko je bilo skupo plaćeno dostojanstvo Srbina i kolika je cena bila, da se ono odbrani i sačuva.

* * *

Starine i prošlost

Za vreme mladog kamenog doba, na oko 2000. godina pre nove ere, u to vreme bili su naseljeni Gradac kod Zlokućana i Hisar u Leskovcu. Istorija tvrdi da su najstariji stanovnici bili ilirsko pleme DARDANCI, a četvrti vek pre naše ere važan je je i za okolinu Vlasotinca, jer su onda Kelti, na svom putu iz zapadne Evrope za malu Aziju i Grčku prošli kroz našu zemlju. Sa sigurnošću se tvrdi da su njihovi tragovi ostali na Gracu, a možda i na Hisaru. Današnja Istočna i srednja Srbija i južno pomoravlje činili su rimsku provinciju Gornju Meziju. Rimljani su stvorili više takvih provincija na koje od trećeg veka udaraju mnoga plemena. Posle podele rimske imperije u sastav Vizantije ušla je i oblast oko Leskovca-odnosno okolina Vlasotinca; a nju su u sedmom veku naselili Sloveni.

Postoje još neispitana arheološka iskopavanja u samom Vlasotincu, a i još neistraženog porekla same vlasotinačke stare crkve, koja je (ne sadašnja) prema predpostavci postojala u 14. veku negde gde je sadašnji „krst“ pored autobuske stanice u Vlasotincu; gde se nekada održavali vašari i igranke između dva svetska rata.

Tragajući prema smrdanskoj dolini, pokušavao sam da razgonetnem kako je ta vlasotinačka crkva „prebačena“u Zrenjanin u Vojvodini. Verovatno je to učinjeno u nekoj seobi Srba sa ovog prostora Srbije.

Još jednu zanimljivost sada u 2012. godine saopštavam da sam tragajući sedamdesetih godina 20. veka u razgovoru sa starijim ljudima Vlasotinca i okoline, došao do saznanja da je nekada postojalo „Leskovačko more“ i da je Vlasotince sadašnje bilo pod „vodom“ sve do sela Gornja Lomnica, a da je reka „Vlasina“ tri puta menjala svoj tok:-jednom je bio tok na levoj strani današnje reke Vlasine iznad naselja „Rosulja“ (iznad igrališta FK „Vlasina“), drugi put je bio tok pored današnje skupštine opštine Vlasotince, a da su mi pričali stariji ljudi da je čak u sadašnjem parku (gde su istorijski spomenici) dugo postojala između dva svetska rata jedna vrba, koja je bila deo „ostatka“ vodotoka. Treći tok reke Vlasine je današnji tok kretanja sa manjim dovodom vode jer je reka Lužnica u delu odvodom priključena za niški vodovod kao voda za piće. U nekim vremenima „bežanije“ pred Turcima se i ne pominje kao selo Vlasotince, nego kao selo Manastirište, ali bez stanovnika; jedino su se pominjali ženski manastiri sagrađeni u srednjem veku, a verovatno srušeni u 17. veku od strane Turaka. Danas selo Manastirište je deo predgrađa grada Vlasotinca.

*

Miroslav Krajinčanić (10/02/2009 ) lokalni arheolog:

”Uz podršku mom prijatelju Prikiću i zahvalnost na velikom trudu da sačuva istoriju našeg grada, dodajem podatak koji do sada nije bio dostupan našoj javnosti. Naime, u toku iskopavanja kanala za vodovodnu cev pored starog vodovoda u ulici Branislava Nušića, pronašao sam ostatke stare civilizacije.

Ulomke grnčarije i kućni lep sakupio sam u nekoliko kutija i pozvao ondašnjeg kustosa leskovačkog Muzeja, gospođicu Miru Jocić, da obiđe lokaciju i potvrdi moju pretpostavku da se radi o praistoriskom naselju.

Na placu porodice Buđić i pored same ulice ostaci ove naseobine ukazuju da je VLASOTINCE mnogo starije, kao naselje, jer je na obalama onda moćne Vlasine tu locirano naselje u mlađem kamenom dobu. Ostalo je da se nastave istraživanja ali ondašnjoj vlasti nije bilo po volji da publikuje ovaj nalaz i nalazača pa je sve ostalo neistraženo. Nađeni predmeti, među kojima i tegovi za mreže od pečene gline, nalaze se složeni u depou leskovačkog Muzeja. Pored ribolovnog pribora u jednom zgarištu pronađena je i ugljenisana pšenica. Ostaje da se nadamo da će u narednim godinama ovaj lokalitet biti istražen a atraktivna lokacija biti obogaćena i arheloškim kompleksom”.

* * *

PREDANJE O MANASTIRIŠTU

Selo Manastirište se spominje kao derbendžijsko naselje u vremenu pod Turcima. Prema predanju ovo naselje je dobilo naziv po ženskom manastiru, koji je postojao u ovom naselju u srednjem veku o doba Stevana Nemanje srednjovekovne Srbije, a koga su turcu srušili, verovatno u XVII veku.

Smatra se da su prvi stanovnici Srbi bili prinudno dovedeni da kao predstražarske jedinice (Derbendžije) obezbeđuju slobodan prolaz turskim karavanima pored reke Vlasine u klancima planine Bukovik-sve do Carigrada.

Derbendžije su bili stražari, čuvari klanaca, prolaza, koji su štitili turske karavane od napada hajduka u ovome vlasinskom kraju. Takva naselja osnivana su samo sa hrišćanskim stanovništvom, a bilo je i nasilnog naseljavanja.

Početak stvaranja tih naselja je bilo u vreme sultana Sulejmana (1521.g.), a derbendžijska naselja su bila prvo u Makedoniji.

Selo Cavato u Makedoniji je najstarije derbendžijsko naselje.

U našem kraju takva sela su bila:Dobro Polje, Darkovce, Crna Trava, Brod, Jabukovik, Svođe, Gornji Orah, Manastirište i druga sela na vlasinskoj oblasti i znepoljskoj visoravni.

Pošto je bio težak život raje pod Turcima u tim naseljima, onda su se ljudi tada odmetali u hajduke.

Turci derbendžijska naselja napuštaju krajem XVIII veka, a ulogu njihovu su preuzeli plaćenici.

I danas u Makedoniji, Poreču, ima jedna pesma o njima:

“Majko le, majko rekava ječi,
Rekava ječi, majko, zemljava se trese,
Kakva je sila što po derven ide?
-Ćerko, mori ćerko, to je turska sila.
Turska sila, ćerko, naša propastija:
Selovio, će popalata, nas će i’ iskolat…“

Danas ne postoje nikakvi tragovi manastira, ali je ostalo predanje o njemu. U Manastirište postoji samo nekoliko porodica starosedoca, a ogroman deo čine doseljenici iz vlasotinačke i crnotravske opštine. Naseljavanje je zapaženo nakon Drugog svetskog rata. Najbrojniji doseljenici su iz Kruševice, Zlatićeva, Ravnog Dela, Brezovice, Gornjeg Dejana, Gornjeg Gara, Darkovca, Jabukovika.

* * *

Period Prvog srpskog ustanka

Leskovački kraj nalazio se na periferiji Prvog srpskog ustanka, ali su njegovi ljudi i pored toga dali znatan doprinos ovoj prvoj i velikog borbi ugnjetene srpske raje protiv Turaka.

Glavna ustanička ličnost ovoga kraja bio je vojvoda Petar Petrović Đorđe Strelja – rođen u planinsko selo Gradište na jugu od Vlasotinca.

Ustanička vojska je 1806. godine pod komandom Mladena Milovanovića i Stanoja Glavaša pošla na leskovački pašaluk. Potukla je vojsku-koja je bila pod komandom leskovačkog paše, zauzela Kruševac i uputila se ka Nišu u januaru te godine.

Druga vojska pod komandom Petra Dobrnjca zauzela je Paraćin, Ražanj i Aleksinac.

Izgleda da se Strelja u to vreme bio priključio Dobrnjčevim četama. Istakavši se u borbama na Deligradu, postao je iste godine starešina bećara leskovačke nahije.

Iduće 1807. godine ponovo su oživele borbe na niškom frontu. Njihov cilj bio je i podizanje masovnog ustanka u leskovačkom kraju. Strelja je u to vreme već bio komandant desnog krila, koja je operisala na ovom ratištu. Ustanici su zaobišli Niš i uputili se ka Leskovcu (koji je u to vreme imao 2.000 kuća).

Strelja je tada potukao Šašid – pašinu vojsku i zarobio njegovu porodicu. Pašina vojska imala je oko 12.000 vojnika.

Docnije je krenuo da podbuni vlasotinački kraj.

Zadržao se neko vreme u Vlasotincima, dok je jedan njegov odred zauzeo Grdelicu.

Istovremeno je ustanak buknuo u Jablanici, ali je on ubrzo ugušen. Potom je Strelja sa leskovačkim bećarima bezuspešno pokušavao da blokira Sićevačku klisuru.

Za ovo učešće u Ustanku narod leskovačkoga kraja je skupo platio. Čitava sela bila su popaljenač posečeno je oko 300 ljudi. Masa naroda potražila je sklonište u planinskim predelima.

Strelja je docnije bio komandant leskovačkih bećara i jedan od istaknutih ustaničkih Vojvoda.

Posle propasti Ustanka 1813. godine prešao je u Vojvodinu. Čim je buknuo Drugi srpski ustanak, odmah skuplja četu i prelazi Dunav. Ratovao je u požarevačkom kraju, a kasnije se nastanio u selu Jasici u Temniću. Posle Đakove bune Strelja odlazi u hajduke (a hajduka je bilo u vlasotinačko crnotravskom kraju itekako mnogo). Nakon jedne borbe na brdu Mečki kod Ražnja, Strelja beži u oslobođeni kraj-ali ga Miloš Obrenović hvata i predaje turcima, koji su ga odneli na ono mesto kod Ražnja gde je pobio mnoge Turke i tu ga obesili.

* * *

Vlasotince u devetnaestom veku

I pored reformi koje su centralne turske vlasti pokušale da sprovedu, stanje srpskog stanovništva u Južnoj Srbiji, kao i drugih hrišćana u evropskim provincijama Turske, bila je i dalje teška. Srpska vlada je 1840. godine podnela ruskom ambasadoru u Carigradu jedan izveštaj o zulumima Turaka u leskovačkoj i prokupačkoj nahiji-da bi ovaj o tome obavestio tursku vladu.

U to vreme nekoliko narodnih prvaka niške, pirotske, prokupačke i leskovačke nahije-bilo je već donelo odluku o dizanju ustanaka.

Pop Đorđe Stojković iz Poljanice i jedan trgovac iz niške nahije-prelazili su tokom 1840. godine, radi dogovora o saradnji, u oslobođeni deo Srbije.

Zatim je održan jedan sastanak u Matejevačkom manastiru, kome su bili prisutni Stanko Bojadžija iz Vlasotinca, Stojan Čavdar iz Krčimira, Nikola Srndak iz Dušnika i drugi.

Govorilo se o nedelima muslimanskih šiptara pod vođstvom zloglasnog krvoloka u niškom kraju Sabri Mustafa-paše.

Bilo je dogovoreno se ustanak podigne u maju 1841. godine. Ali pošto je namera bila otkrivena, do bune je došlo mesec dana ranije.

Pod vođstvom Stanka Bojadžije, Coneta Vidosavljevića i Cona Vučića, Vlasotinčani su se podigli na ustanak.

Jedan deo ustanika krenuo je ka Grdeličkoj klisuri, a drugi ka Leskovcu.

Onaj deo vojske kod Grdeličke klisure bio je uskoro razbijen i nateran da se povuče ka Vlasotincima, a drugi deo sa oko tri hiljade ljudi sačekao je Turke na Južnoj Moravi kod sela Đurlinaca.

Kolika je to bitka bila, teška i krvava, može se videti i po tome što je ovo selo bilo potpuno uništeno.

Turci su posle toga opljačkali, zapalili Vlasotince sa okolinom. Ustanak se tada bio preneo i na Pirot. Vlasotinčani su se i 1860. godine ponovo bunili pod vođstvom Đoleta Stoiljkovića, Popa Stanoja Jankovića i Ranđela Gorunovića, ali je taj ustanak bio ugušen.

REFERENCE: Leskovac i Okolina, 1961. godine, izdavač Istoriski muzej Leskovac.

* * *

ZAPIS JEDNOG UČITELJA U LETOPISU ŠKOLE U SELO KRUŠEVICA (O vremenu buna-ustanaka u ovom kraju)

-Posle Karađorđevog ustanka u Šumadiji, ceo vlasotinački kraj je bio, neprestano, za čitavih 70 godina u neprekidnoj grozničavoj akciji za oslobođenje od Turaka. To je iskazano i pesmom:

„Puše puška niže Beograda
Druga puče ukraj Dubokoga
Treća puče usred Šumadije
Uzdiže se butun Šumadija
I pred njom Petrović Đorđe
Zadrma se Turska carevina
Začudi se sedam kraljevina
Da što radi mlada Srbadija“.

Tako je narodni pesnik izrazio svoje divljenje prema borbi koju je srpski narod poveo protiv silne turske carevine.

Ta oslobodilačka psihoza zahvatila je narod snažno i držala ga do oslobođenja 1878. godine. Dakle, skoro ceo 19. vek. takva psihološka gotovost s jedne strane i sa druge strane: zulum i bezakonje svake vrste-dizalo je narod na oružje.

Jedan od prvih ustanka bio je 1809. godine avodili su ga: Ilija (Strelja), Sava Dedobarac, Cvetko i drugi. Drugi ustanak izveden je 1821.godine (Vladika Milentije), treći ustanak izveden je pod vođstvom Stanka Antonijevića zvana „Bojadžiska buna“-godine 1841. godine. Do oslobođenja 1878. godine bilo je još dva ustanka manjih razmera, ali, ovaj pod vođstvom „bojadžije“- Stanka Antonijevića – bio je jedan od najačih, najpripremljenih. Iz ovih ustanka datira poznata sevdalinka:

„More vrćaj konja ago, Abdul-ago
More vrćaj konja, pišmen ćeš da budeš
More negu vrćam, da znam da poginam
Puče puška iz gusti orasi
Te obori agu Abdal-agu“.

Stanko je sa svojim bratom prokrstario ceo vlastinački, lesdkovački, niški, zaplanjski i lušnički kraj. Svuda je pronašao i organizovao najbolje ljude. U Leskovcu je imao Kocu Muldžiju i popa Đorđa iz Poljanice. Niš mu je vodio Miloje Jovanović iz Kamenice, Zaplanje i Nikola Srndaković iz Gornjeg Dušnika.

Pored ovih, glavne vođe i organizatori ovog ustanka bili su sledeći: Ilija Nikolić iz Jastrepca, Cvetko Kucula i Mita deda Uljin iz Vlasotinca, Stojan iz Matejevca, Stojan Čavdar iz Kruševice , Stojan i Kitka-braća iz Kravlja i drugi. Aprila 1841. godine je buknula buna-ustanak u Vlasotince.

Prema Grdelici je bio Ceka Vučković, prema Leskovcu Stanko, prema Predejanu Ilija Nikolić, prema Svođu Lepoje iz Gare i drugi. Ustanici su se držali 4-5 meseci.

No, kad je u Niš stigao Jakup-paša sa Rafit – begom i carigradskim komesarom Terfik-begom i Đuruk-Teskeredžijom-na vlasotinačke ustanike je upućena vojska od deset hiljada i oni su posle žilavog otpora podlegli. Vlasotince je zapaljeno. Narod se razbežao i dugo krio po šumama (bila je „bežanija“ po zbegovima). U poznu jesen vraćao se narod na svoja kućna zgarišta. Te godine su vinogradi bili rodili kao nikad a bačve i burad nije bilo, jer je sve izgorelo. Tada je narod kopao jame u zemlju i tu sipao grožđe.

Glavne bitke su bile: na Kosovici, Vrapčem Ridu, Orašja, Gložanu, na ušću Vlasine u Moravu i kod sela Crna Bara (gde su stajli spomenici, koji su porušeni-podvukao M.M) tadašnjih predvodnika(vojskovođa).

Turci, da bi omrzli kod naroda „Bojadžiju“ za sve su krivili njega, tako da je ceo događaj ostao u sećanju naroda pod imenom „bojadžiska pljačka“.

Godine 1860. kad veliki vezir Mehmed-paša, kao sultanov izaslanik dođe u Niš-da uredbu da se obesi Stanoje iz Vlasotinca i još sedam Vlasotinčana, na koje se sumljalo da teže ka Srbiji. U težnji ka oslobođenju od Turaka, narod u ovom kraju je zapamtio tri paljevine (i „bežanije“): 1809, 1821 i 1841. kao i pobunu iz 1860 godinu. Turci su zastrašivanjem-raznim pljačkama i ubistvima vođa ustanka (iz 1821.g-niškog vladiku Milentije obesili na nišavski most), pokušali da uguše težnju slobode naroda pod njihovim ropstvom (Letopis osnovne škole u selo Kruševici, zapis 1976.g-podvukao M.M).

* * *

Narodna predaanja o ustanku:

Narodna predanja koja je prikupio Dr Sergije Dimitrijević (upoznao sam ga u redakciji lista „Naša reč“ šezdesetih godina 20.veka u Leskovcu-kao saradnik srednjoškolac-podvukao M.M) o pripremi ustanka u vlasotinačkom kraju:

Predanje o razgovoru karađorđa sa Streljom

Kada je Strelja postao starešina leskovačkih bećara, posle nekog vremena Strelja se zamoli Dobrnjcu, kao starešini na Deligradu, da ga pusti da ide s nekoliko stotina bećara da odmetne leskovačku nahiju. Dobrnjac, bojeći se da ovaj momak ne zapadne gde među veliku tursku silu, i ne pogubi tolike ljude, nedopusti mu što je iskao.Strelja, jednom desi dobre volje Karađorđa, pa se i njemu tako isto zamoli. „Kojekude, upitave Karađorđe. Znaš li ti, momče, kolke vode teku pored Leskovca.- Znam Gospodaru, odgovori Strelja, i počne brojatiMorava, Vlasina, Veternica, Jablanica, a i Toplica je blizu-E vidiš li….“.

* * *

BUNE I USTANCI(1804-1903.g)

Borba za nacionalnu slobodu porobšenih naroda, jačala je uporedo sa opadanjem centralne turske vlasti i njenog spahijskog sistema. Ta borba je postojala sve snažnija u devetnaestom veku.

Tada tursku vladavinu u našim krajevima posebno razara Prvi srpski ustanak podignut 1804.godine, čiji se požar nešto kasnije preneo i na jug Srbije, pa i na vlasotinački kraj.

Vlasotinčani su se tokom ustanka i posle njega, sve do konačnog oslobođenja 1877. godine, četiri puta dizali na ustanak da bi se oslobodili od Turaka.

U tim borbama među mnogim vlasotinčkim ustanicima-značajnu ulogu su imali: Ilija Strelja Petrović, Sava dedobarac, Nikola Madra, Stanko Atanacković-Bojadžija, Koca Cvetković-Mundžija, Stojan Stoilković i drugi.

Za vreme petovekovne vladavine Turci u Vlasotincu nisu imali svoje naselje niti džamiju. Pokušaj Latif-bega iz Leskovca da se u Vlasotincu i okolini nametne za gospodara, Vlasotinčani su energično odbili, čak su ga zbog toga tužili Porti u Istambulu. U Vlasotincu su Turci imali upravu, koju su sačinjavali: buljubaša, jedan pisar, jedan carinar i sedam pandura.

Početkom 1809. godine, za vreme borbe u pravcu južnog Pomoravlja, vrhovna ustanička komanda postavila je komandanta fronta na desnom krilu Vlasotinčanina Iliju Strelju Petrovića, a na levom timočko-krajinskom, hajduk Veljka Petrovića.

Pre toga Strelja je bio glavni organizator svih ustaničkih i gerilskih akcija u Južno pomoravlje, zbog čega je dobio titulu „leskovački vojvoda“.

Krajem 1809. godine dolazi Strelja sa 450 ustanika i sa Savom Dedobarcem u vlasotinački kraj, gde prvo diže ustanak u Zaplanju, a zatim odmetne Vlasotince i sela:Šišavu, Boljare, Kruševicu, Jastrebac, Gradište, Dadince, Orašje, Ladovicu, Grdelicu i Dedinu Baru.

Turci su zbog ove bune i borbe koje su ustanici vodili s njima na Kosovici (između Grdelice i selo Orašje), zapalilili Vlasotince, Orašje, Šišavu i još neka sela.

Iz tih dana u vlasotinačkom kraju su ostala mnoga imena-mesta koja nose karakteristična imena, kao: Hajdučki kladanac, Hajdučka padina, Komitski grob, Belkićev grob, Granica, Kosovica, Crna Čuka, Straža, Obešenik, begovo branište i dr.

U Grčkoj (Jeladi) je 1821.godine izbio ustanak protiv Turaka. Vlasotinčani su m u poput drugih porobljenih balkanskih naroda, dali punu podršku.

Turci su zbog te podrške po drugi put zapalili Vlasotince.

U proleće 1841. godine u selu Malošištu (niška nahija) buknuo je ustanak, koji se ubrzo proširio na pirotski, vranjski i vlasotinački kraj.

Ustankom u vlasotinačkom kraju je rukovodio Stanko Atanacković-Bojadžija, po kome je buna ta nazvana „bojadžiska buna“.

Turci su zbog nje i borbe koje su vodili sa ustanicima, po treći put zapalili Vlasotince i okolna mesta.

Godine 1860. Vlasotinčanin Ranđel Gorunović, pop Stanoje Janković i Đoka Stoiljković, podižu novu bunu protiv Turaka. Povod su bili nepodnošljivi uslovi života pod turcima:ubistva, turčenje,, silovanje žena, otimanje imoviuna i slično.

Za vreme oslobođenja juga Srbije 1877 i 1878. godine, srpska vrhovna komanda ubacivala je ustanike u pozadinu turske vojske. U rejonu Leskovca ubačen je Nikola (Kole) Rašić, trgovac iz Niša.

Pod njegovim rukovodstvom u Porečju kod Leskovca bilo je oko 200 ustanika, a u rejonu Vlasotinca, pod rukovodstvom Stojana Stoilkovića, oko 900 ustanika.

Vlasotince je oslobođeno od Turaka 23. decembra 1877.godine. Vlasotinčani su se digli na ustanak i pre dolaska srpskih regularnih trupa oslobodili varoš.

Trećeg januara 1878. godine u oslobođeno Vlasotince došle su srpske regularne trupe: beogradski, posavski, kosmajski i prvi požarevački bataljon, ojačani Knjaževačkim brdskom artiljerijom i vodom konjice. Ovim trupama je komandovao potpukovnik Jovan Popović.

Nekoliko dana kasnije prostižu nove srpske trupe: Osmog i devetog januara 1878. godine u rejonu Kopašnice i Kosovice vođene su teške borbe sa oko 7.000 Turaka.

Turke je uz levu obalu Južne Morave, preko sela Kopašnica, napadao Šumadiski korpus, kojim je komandovao general Jovan Belimarković, a preko Kosovice i Kovačeve Bare, vlasotinački kombinovani odred pod komandom pukovnika Đoke Vlajkovića. Devetog januara 1878. godine, dejstvom šumadiskog korpusa i vlasotinačkog odreda oslobođena Grdelica.(Iz knjige VLASOTINCE I OKOLINA U RATOVIMA I REVOLUCIJI-Petar Stanković-Ljuba, Vlasotince 1979.godine).

*

Opis oslobođenja Vlasotinca od Turaka

Deseti decembar 1877.godine, tog dana je prasnula prva puška u Vlasotincu.

Zatalasala se raja. Ono malo Turaka što se zateklo u Vlasotincu, pobeglo je u Vranje. Iz iskustva su znali-sa rajom se nije šaliti. Ovo nisu pojedinačni protesti. Ovo je oslobodilački rat.
Iz sledećeg dana:
-180 Turaka je zarobljeno. Oružje im je oduzeto. I nakon te borbe, Kole Rašić koji je učestvovao u oslobođenju Leskovca, došao je u Vlasotince da vidi šta se tu događa.
Ceo ovaj kraj, ne samo Vlasotince, bio je u previranju. A onda su nastale teške borbe: na Orašačkom mostu, na Kozaračkoj Čuki, na Kosovici.
Borbe i pobede. Poraz.
Najteži dan za ustanike bio je 19.decembar 1877.godine.
Bilo ih je preko hiljadu, a svega je bilo 400 naoružano puškama.
A ostalo „noževima, sekirama, vilama“.-„Kad se digne kuka i motika“-pevao je narodni pesnik o epopeji prohujalih ustanaka.
A zar se ti stihovi ne mogu odnositi i na ove ljude.
I ovo je ustanak.
I ovo je borba za oslobođenje i to od petovekovnog ropstva.
Goloruki. A Turaka je bilo 4 000. Sila je pobedila. Ali, ne za dugo.
U Pirotu je tih dana već bila srpska vojska.
I kada Vlasotinčani zatražiše pomoć, dođe jedan bataljon vojske i jedna baterija topova.
I tako danima.
A kad je pao Niš, naiđoše regularne snage srpske vojske.
Opet se krenulo. Zajedno vojnici i ustanici.
Kod Grdelice se rešilo pitanje oslobođenja Vlasotinca.
Borba je bila teška-kako narodni pesnik reče:“krvava“.
Bilo je poginulih, ranjenih. Sloboda se krvlju plaća.
U nezadrživom naletu došlo se do Vranja.
I Vranje je oslobođeno.
Tako se to zbilo po pričanju učesnika ovih događaja pokojnog Koste Stojanovića, kome su i otac i stric poginuli u ovim borbama.
On je uspeo da sahrani samo njihova tela, glave su im Turci odsekli i natakli na kočeve na Grdeličkom mostu da plaše raju.
Ni snežni smetovi, ni januarski mrazevi, neprohodni klanci, ništa ih nije moglo zaustaviti.

Devetog januara 1878. godine završena je borba za oslobođenje Vlasotinca od Turaka.

Prilikom oslobađanja Vlasotinca od Turaka u 1975 godine u zapisu lokalnog etnologa i istoričara Miroslava Mladenovića još i danas postoje sećanja o tom događaju:

“Vladimir Ilić valjači vodebičar iz planisnke mahale Predanča sela Gornji Dejan ispričao je i ovo:“Atanas iz Gare je imao dućane u Vlasotince, pa je zajedno sa vlasotinčanima u bisage sakupio zlato od naroda, da bih ga dao kao bakšiš Đoki Vlajkoviću u Pirotu-da interveniše kod Turaka da Vlasotince više ne gori-a gorelo je tri puta.

Tako je prema priči deda Vladimira Ilića Solunca-decembra 1877. godine došao Đoka Vlajković, doveo dobrovoljački bataljon i oslobodio Vlasotince i pobio Turke-a u zimu u januaru pobio i Turke u Grdelicu 1878.godine, gde su Turkse bule „begale“(bežale) prema Vranju, koje su često na velikoj zimskoj hladnoći izgovarale reči:“ kada su vaše „vodenice(vodice-zimski praznik)-naša deca krv seru“.

ĐURA TAMNIČARA

(Hajdučka pesma)

Vala Bogu, vala jedinome
Dva se orla na planinu biju
Jedan vika moja je planina
Drugi vika moja je dedovina
Sas nokti si glave pokidaše
s kljunice si oči povadiše
Pa poteče reka krvavita
Pravo teče u crne tamnice
U crne tamnice nigde nikog nema
Samo jedan Đura tamničara
Na ruke mu dva siva sokola
Prsti lome pa gi lebom rani
Kosu reže pa im gnezda prai
Suze lije pa gi vodom poji
Progovaru dva sokola siva
Čuješ more Đuro tamničara
Dalni čuvaš dani preprodavaš
Elni čuvaš tavru da si činiš
Nevi čuvam vi da vi preprodavam
No vi čuvam da vi praćam
Da vi praćam na moji dvorovi
Progovaru dva siva sokolova
Ma čuj nam Đuro tamničara
Mi smo sinoć bili u tvoji dvorovi
Tvoji dvori u pelinu urasli
I u pelin ogolelo drvo
I na drvo do tri kukavice
Jedna kuka nikad ne stanjuje
Druga kuka kad se tike seti
Treća kuka jutrom pa večerom
Taj što kuka nikad nestanjuje
To je moja ostarela majka
Taj što kuka jutrom pa večerom
To je moja mila sestra
Taj što kuka kad se tike seti
To je moja verna ljubav.

Zapis: 1978-1980.s. Dejan, Vlasotince

Kazivači: Ruža Stevanović (66) i Marica (Stojanović) Mladenović s. Dejan, Vlasotince

Zabeležili: Veroljub Stevanović, učenik i Miroslav Mladenović nastavnik OŠ „Karađorđe Petrović“ s. Kruševica, Vlasotince

 

Drugi svetski rat i građanski rat

Nemci su zauzeli Vlasotince 10. aprila 1941. godine. Tokom Drugog svetskog rata su na teritoriji i u okolini Vlasotinca delovale razne vojne grupacije: partizani, četnici, kvislinzi, ljotićevci, nedićevci, Nemci i Bugari. Opširnije o delovanju četničkih formacija na teritoriji Vlasotinca se može pročitati u članku (od istog autora) :”Četništvo u Vlasotinačkom kraju”- pristup istoriji. Delovanja vlasotinačkog partizanskog pokreta su detaljnije opisana u članku (od istog autora):” Partizanski pokret u Vlasotinačkom kraju”. Dana 10. oktobra 1944. je Vlasotince oslobođeno ulazom Prve vlasotinačke brigade (partizani) u grad. Nova istorija Vlasotinca počinje posle Drugog svetskog rata.

Devedesetih godina 20. veka došlo je do raspada stare socijalističke Jugoslavije. Raspad zemlje je dovelo do krvavih etničko-verskih sukoba i ratova po republikmama i pokrajinama. U tim sumornim godinama pri kraju 20. veka u tim strahotama ratova i krvoprolića veliku cenu su platili i vlasotinčani, kao i mnogi Srbi u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu.

Uticajem velikih sila došlo je do potpunog ekonomskog i potpunog rasula i raspada stare Jugoislavije, pa je tako veliki broj Srba ostao bez svojih domova i teritorija, a jedan deo Vlasotinčana je dao i svoje živote boreći se u Hrvatskoj za Vukovar i na Kosovu, boreći se opstanak Kosova u sastavu Republike Srbije. Njihova imena su isklesana na Spomen ploči u parku-SPOMEN OBELEŽJA pored reke Vlasine. Kao i svi ratni spomenici – počev od borbe protivu Turaka, Nemaca, Bugara i sada u brobi za očuvanje svoga nacionalnog identiteta za Kosovo, treba da sve generacije sada i naredne to imaju kao amanet da se nikada ne zaboravi svi on i koji su davali svoje živote za našu nacionalnu slobodu i sopcijalnu pravdu. Trag naše istorije je naš trag našega postojanja i opstanka i kao nacije i kao države na Balkanu. Zato se koreni ne smeju zaboraviti. Neka nikada više ne bude bartoubičalačko-ideoloških ratova među Srbima-što nas je koštalo u istoriji veoma skupo po naš biološki opstanak kao nacije i države. Neka i takva istorija bude opopmena budućim generacijama kao nauk.

*

PALIM ZA SLOBODU I ČAST OTADŽBINE NA KOSOVSKOM BOJIŠTU (od 1990. do 1999. godine):

Milovanović M. Aca
Vojnik s. Boljare
06.09.1960-15.11. 1991.

* * *

Stefanović G. Bora
Inspektor MUP-a, s. D.Dejan
13.06.1970- 25.07.1998.

* * *

—————————————–

Stanojević M. Vlastimir
Potpukovnik VJ s. Borin Do
03.07.1950.-24.03. 1999.

* * *

Stojković M. Miroslav Miško, “Puma“,
vojnik Vlasotince
10.09.1974.-07.04.1999.

* * *

Bidžić B. Srboljub
Rezervni kapetan prvr klase Vlasotince
15.05.1951.-26.04.1999.g

* * *

Milošević M. Selja
Vojnik selo Donja Lopušnja
14.04.1978.-30.05.1999.g

* * *

Stefanović V. Aleksandar
Aca, vojnik Vlasotince
04.11.1966.-11.06.1999.

 

Zahvalni građani opštine Vlasotince, 5. maj 2002. godine

Foto zapis: 28 april 2010. godine Vlasotince Srbija

Zabeležio: Miroslav Mladenović lokalni etnolog i istoričar

* * *

Stari zanati i početak otaranja fabrika u vlasotinačkom kraju

Vlasotinčani su bili čuveni po tome da su pružali veliki otpor Turcima. Tako u Vlasotincu nije sagrađena ni jedna džamija. Vlasotinčani se protiv Turaka dižu prvi put 1809. godine, a poslednji put 1877. Pre nego što su srpske snage pri proterivanju Turaka došle u Vlasotince, varoš je bila slobodna. Vlasotinački „tojagaši” su već unapred izdejstvovali bekstvo Turaka. Željni da se hvate „evropskog” šešira umesto turske kape, meštani su čak i odbijali da piju turski čaj sa obrazloženjem da čaj čovek pije samo kad je bolestan.

Posle oslobođenja od Turaka mnogi Vlasotinčani šalju svoju decu na školovanje u evropske zemlje. Po povratku sa školovanja mladi ljudi su u Vlasotince donosili napredne ideje.

Izgradnja železničke pruge Leskovac-Vranje 1886. donela je povremenu stagnaciju u razvoju Vlasotinca. To dovodi do jačanja Grdelice i Predejana kao lokalnih trgovačkih centara. Vlasotinčani se okreću vinogradarstvu kao izlazu iz zaostajanja.

Razvoj tekstilne industrije počinje posle 1890. godine. Velika potražnja za gajtanom navela je trgovce da izgrade gajtanare na Vlasini i njenim pritocima. Prvi mlin izgrađen je 1895. godine u Vlasotincu, a 1912. je u mlin ugrađen generator od 20 kW. Time je Vlasotince dobilo prvo električno osvetljenje.

Istovremeno se trgovina i zanatstvo razvijaju. Tako nastaju nova udruženja i esnafi: obućarski esnaf 1883., kovačko-potkivačko-puškarsko-kazandžijski esnaf 1884., bakalsko-trgovački esnaf 1885., kao i još dva esnafa 1894. godine. Vlasotinački esnaf koji okuplja zanatlije svih profila se stvara 1901. godine. Trgovačko udruženje se osniva 1920.

*

Sa oslobođenjem od Turaka i pripajanje Srbiji, oživeo je celokupan privredni i društveni život, asamim tim i prosvetno-kulturni rad pod veoma povoljnim uslovima. Posle oslobođenja od turaka-kao i između dva svetska rata, vlasotinački kraj u celini je bio nerazvijen. Od industrije je imao gajtare u Vlasotincu, selu Kozaru, Donjem Dejanu(istraživanjem u lukama mahala kamenjeri sela Donji Dejan-preko reke Vlasine, pričali su stariji ljudi u zapisu 1975.godine Miroslavu Mladenoviću).

Tako u svom zapisu Miroslav Mladenović navodi da su pored puteva uz reku Vlasinu u selima: Boljare, Kruševica, Donji Dejan, Svođe, Orah-bili turski hanovi i mejane i da su sađeni dudovi, gde se gajila svilena buba, od koje su se pravila svilena vlakna za rad gajtara.

Tako u 1975. godine u mahali Kamenjari sela Donji Dejan, stajala je pored puita trošna mejana-ostatak turskog hana, a pored njega je još bio ostareli stoletni(100-200.godina starosti) dud. Dud je sađen i u ostalim selima vlasotinačkoga kraja i gajena svilena buba za rad gajtara u Vlasotincu i selu Kozaru. Proširenjem i asfaltirašem puta srušen je ostatak turskoga hana i posečeno stoletno drvo duda u mahali kamenjari sela Donji Dejan. Pored štofare u Grdelici, postojao je mlin i ciglana u Vlasotincu.

Po popisu koji je izvršenjn 1879. godine-Vlasotince se isticalo po broju pismenih stanovnika-432 muškaraca i 32 žena (od ukupno 2.628 stanovnika). U to vreme u Nišu je bilo svega 73, a u Vranju 27 pismenih žena. U 1890. godini u Vlasotincu je na reci Vlasini podignut mlin za mlevenje žita. Mlin su podigli Gavrilo Popović i Proka Crnilović. Vlasotince je još 1893. godine dobilo urbanistički plan.

Bilo je i otpora stanovništva u sporovođenju plana, pa tek je tadašnji presednik opštine Proka Trajković-Bunza bio primoran da bivolima ruši ćepenke i direke starih dućana i da na taj način urbanizuje grad.

Stanovništvo se pre toga bavilo stočarstvom, vinogradarstvom, trgovinom i m nogim starim zanatima u gradu i na selo: terzijski, dunđerski, kovački, samardžiski, kovandžiski, ciglarski, pinterski, kazandžiski, pekarski itd.

Zbog posne zemlje, mnogi su odlazili u pečalbu kako u Srbiji, tako i u Vlaško (Rumuniji i Negotinskoj Krajini) – naročito ciglari, crepari, dlakari, ćerimidžije, pinteri, dunđeri i drugi.

Vlasotinački srez je ustanovnjen 1878. godine-a do Drugog svetskog rata stanovništvo je pripadalo: niškom, vranjskom, pirotskom okrugu-a bilo je do tada 6.000 stanovnika.

Posle Drugog svetskog rata – Vlasotince je postalo opštinsko mesto i pripalo leskovačkom srezu, a opštine koje su činile do 1941.godine vlasotinački srez su ukinute.

Na kraju 20. veka i početkom 21.veka Vlasotince pripada jablaničkom okrugu (a pre toga južnomravskom regionu-ukinut naziv) sa okolnim selima bez Crne Trave, Božinca, Grdelice i još nekih sela koja su nekada pripadala vlasoptinačkom srezu.

Zapis: 1976-2008.godine Vlasotince Miroslav Mladenović Mirac

* * *

Narodni običaji:

Narodna ora (kola) i veselja u vlasotinačkom kraju

Svako veselje u porodici, selima, svetkovinama-završavalo se narodnim orima-kolima u vlasotinačko-crnotravskom kraju Gornjeg Povlasinja.

U prošlosti ovoga kraja, Gornjeg Povlasinja, svadbena veselja su bila jedan poseban porodični i seoski ritual-gde se nije moglo bez muzike i narodnih ora(kola).

Narodna kola, tada zvana ORA, bila su poseban ritual na svadbenim veseljima i drugim svetkovinama: Čačak-stari (sitan) i novi, Čačak na izletušku, Žikino kolo, Užičko kolo, U šest (šestica), Leskovačka četvorka (četvorka), Vlasinka, Vlaina, Zavrzlama, Bugarka, Stara bugarka, Sitna bugarka, Hajdučko oro, Šota, Bela rada, Jednostranka, Eleno mome, Niška banja, Vranjanski čoček, Drdavka, Trojanac, Stara pravka, Bilibinka.

Nekada su na svadbama, ispraćaju u vojsku, kravaju, prelaska u novu kuću, sedeljkama, vašarima i saborima na verskim praznicima igralo i pevalo uz muzičke instrumente: duduk, duduče (frola), dvojnice (frula), gajde, zurle, duduče (frula), klane (klanet), alavutka (okarina), tambura, harmonika, dvostrune gusle, tupan sa harmonikom i trubačima (pleh muzika).

Između dva svetska rata (1914-1945.godine) naroda ora (kola) su bila poseban draž mladih devojaka i momaka. Tada su momci vodili kolo, bilo na saboru verskog praznika ili u svoje selo ili na vašaru u Vlasotincu ili Čobanac: Sveti Ilija (2.avgust), Gorešnjak (26.jul) ili na Petrovdan (12. jula).

Svi pečalbari, momci i oženjeni, su dolazili kući kako bih se proveselili, igrajući narodno oro ( kolo) uz muziku.

Narodno kolo je bilo mesto okupljanja mladih i starih da se gledaju među sobom, da se šale, upoznaju, pa i zavole, da se devojke vide sa momcima, a momci naprave važni pred devojkama, da se lepa devojka, da se upeca lep momak, da se pazari rabota za u pečalbu, da se stariji prisete svoje mladosti, da se u živa u radosti života mladih.

Svako selo, svaki deo sela, imao je svoje mesto za vođe kola-ora. Niko nije smeo da napusti i prekida kolo. Dešavalo se da se kod zauzimanja mesta i muzike, često izbijala i međusobna tuča između momaka, često i među oženjenima, kako oko vođenja narodnog kola-ora, tako i zbog devojaka koja se uhvati da igra do kolovođe-a često puta i do „kidanja“ kola.

Prema rečima Bogdana Stojčića (1921.g) iz sela Kruševica, kako ispred kruševačke crkve, na Čobanac, tako i kod „krst“ u Zlatićevo i Vlasotince, za vreme vašara i sabora, izbijale su takve tuče među momcima, da su potezani noževi i pištolji, pa je bilo i ranjavanja.

I danas na susretima „Crnotravaca“ na Petrovdan u Crnoj Travi, pored spomenika u Dobro polje, na Čobanac, vašarima i saborima u selima Svođu, Dejanu, Predanči i drugim planinskim selima Gornjeg povlasinja, može se čuti narodna izreka: „Baba davala banku da se uhvati, a dve da se pusti iz kola“.

Miroslav Mladenović, lokalni etnolog iz Vlasotinca, je kao momak negde sedamdesetih godina 20. veka, prisustvovao događajima kada se na Petrovdan u seluLopušnja, Trnovci u Svođu, Sveti Iliji na Čobancu, Svetog Jovana (7. jula) u Zlatićevu, Prvom Maju u Dejanu i drugim saborima, igrala sva narodna kola i kako se niko nije smeo pustiti iz kola kad se uhvati u njega, jer je posle toga obavezna bila tuča.

Takmičilo se čije će kolo biti veće, bolje i među sobom i među selima. U kolo je bio najglavniji onaj na „čelu“-kolovođa, a na „kec“ (kraju) je bio zadužen da se kolo ne kida.

Onaj ko je prekidao kolo više nije puštan u kolo da više igra, pa se niko nije smeo pustiti dok se ne izigra kolo.

Posle Drugog svetskog rata 1945. godine od muzičkih instrumenata za igru i veselja su korišćena: gajde, tupan, harmonika, kontrabas, saksafon i pleh muzika-trubači.

Danas je u selima ostalo samo veselje uz harmoniku, tupan i kontravas-a jedino se na velika veselja poput svadbi uzimaju trubači-pleh muzika, mahom romi iz Vlasotinca. Nekada je skoro svako selo imalo svoje trubače u Gornjem Povlasinju crnotravsko-vlasotinačkoga kraja.

Truba kao instrument se počela svirati u ovom kraju od 1920. godine, posle proboja solunskog fronta septembar 1918. godine srpske vojske u prvom svetkom ratu protivu bugara i nemaca za nacionalno oslobođenje.

Danas kao da i više seoskih sabora i vašarskih okupljanja uz narodno kolo-oro.

Jedino se još narod okuplja na planinskoj visoravni Čobanca-iznad sela Bistrica, planine Ostrozub(padine Čemernika), na vašaru Svetilija drugoga avgusta, kao i na vašarima u Vlasotincu i oko crkve letnjeg vašara u selo Konopnica i na vašaru „Trnovica“ u selo Svođe, kao i na drugom maju u selo Predanča.

Svi koji smo odrasli uz narodna kola-ora, često smo žalili što mladi nisu prihvatili naše narodne igre uz kolo-oro.

No, nekako zadnjih desetina gorina, narod se ponovo okreće tradiciji i igrama u narodno kolo, naročito na svadbenim i drugim porodičnim veseljima, a sve je i više folklornih grupa po školama, koje neguju narodne igre uz narodna kola iz ovoga kraja.

Narodna ORA (kola) u vlasotinačko-crnotravskom kraju 20. veka, na saborima-vašarima, svetkovinama, veseljima (svadbama, ispraćaja u vojsku…) se nisu mogla zamisliti bez „trubača“ Sotira Ilića(„lupošnjana“) i Jovu „klanetaša“ („Jastrepčana“)

ORO(Kolo) uz harmoniku- kada se odlazilo u armiju veselje u selo Komarica u februaru 1965. godine

ZAPIS: 1985. godine planinski zaseok Predanča selo Gornji Dejan, Vlasotince

Zabeležio: Miroslav Mladenović lokalni etnolog  Vlasotince

*

Narodni običaj PROČKA (pomirenje):

Ujutru se odlazi u komšiluku i ljudi se mire koji su se u toku godine posvađali. Deca i žene se poslužju slatkim stvarima: šećer -nekada bonbone, a bogati sa baklavama.

Muškarci su služeni rakijom i uz božju pomoć se tražilo praštanje i posle verskog rituala „krst“ rukom po pravoslavno-hrišćanskom običaju se nazdravljalo rakijom i tražilo za oproštaj od onoga s kim si bio u svađi i od Boga.

Ovaj običaj se izvodio u grad Vlasotince i u istočnoj Makedniji oko Strumice, a veliki broj stanovništva je iz Strumice u vremenu bežanja pred Turcima se naseljavalo u vlasotinačko-crnotravsko vlasinski kraj, a jedan broj se doseljavao kao rudari iz Rudnika Kratova u istočnoj Makedoniji.

U Makedoniji se uveče mesila „kravajčići“ i u šima stavljala „para“ i uveče kada se palila vratra i preko nje preskakalo onda se uz veselje i igru delili „kravajčići“(omešene pogače) i kome se padne „para“ taj će biti domaćin naredne godine.

Interesantno da ovaj narodni običaj je samo u Vlasotince i za njega nisam čuo u planinskom delo Povlasinja i u svoje planinsko rodno selo Predanča a i ni u školi od dece u selo Šišava-Lomnica kada su mi moji učenici pisali o KARAVEŠTICI-ritulanom izvođenju narodnog običaja toga dana kada se u gradu izvodio ritualni običaj PROČKA-a na selo se kaže da je taj dan POKLADE.

Taj dan je uvek u nedelju a narednoga dana „ponedeljka“-koji je po nazivu „čist ponedelnik“, obavezno su nas kao decu kupali, sve je toga dana pre toga bilo oprano i očišđeno, tako da budemo čisti tokom cele godine.

Taj deo iz svoga detenjistva  šezdesetih godina 20. veka i danas nosim u svom sećanju. U planini se praštanje vršilo na dan verskog obreda PODLOŽNJA-kad se u ujutru rano prva u kuću dovodila srećna osoba koja je bila srećene ruke, koja je donosila sa sobom berićet u kuću-da budu puni ambari žita, da bude se množila stoka u štalama i torovima i dečica po kući, da se udaje i ženi, da bude veselo i zdravo i srećno u kući cele godine.

ZAPIS: 2009-2011..godine , Vlasotinve i  sela: Crna Bara, Donja Lomnica, Šišava…

 Zabeležili: Učenici i nastavnik  matematike Miroslav Mladenović OŠ “Braća Milenković”, selo Šišava-Lomnica,  opština Vlasotince, jug Srbije

 

* * *

Obrazovanje i duhovnost:

Posle oslobođenja od Turaka mnogi Vlasotinčani šalju svoju decu na školovanje u evropske zemlje. Po povratku sa školovanja mladi ljudi su u Vlasotince donosili napredne ideje.

*

Otvaranje škola: Negde sedamdesetih godina sredinom 19. veka turska vlast je dala odobrenje za otvaranje škola u vlasaotinačkom kraju. Tako je jedan od učenika tih prvih škola pričao da je ovo odobrenje-Ferman, bilo ispisano na turskom, ruskom i engleskom jeziku, i to na debeloj hartiji nalik na kožu.

Kao takvo uramljeno je i okovano na vrata, kad god je škola radila, Turci su ga poštovali.

Ferman o otvaranju škola, potpisao je lično Vezir. Otvaranje škola u ono doba imao je veliki značaj za srpski živalj u ovom kraju. Škole su otvarene na zahtev srpskog življa, a uz molbu i interesovanju kneževine Srbije, koja je još priznavala Sultanovu vlast, a i promociju ruskog konzula u Carigradu.

Tako su 1858. godine (krajem vladavine Aleksandra Karađorđevića i početkom dve vlade kneza Miloša) na intervenciju ruskog konzula u Carigradu-otvorene škole manastirskog tipa u: Grdelici, Kozaru, Vlasotincu, Konopnici, Crnoj Travi i Kruševici.

Po rečima Vasiljka Milosavljevića „pisara“-poslednjeg učitelja škola manastirskog tipa (metoda) u Grdelici-Fermanom je bio napisan na četiri jezika: francuski, ebgleski, Ruski i Turski.

Turci su poštovali ferman. U Fermanu je pored ostalog doslovno bilo napisano i ovo: “Otvara se narodna srpska škola i odobrava rad daskala koga samo selo izabere. Nagrada daskala isplaćuje seoski odn osno crkveni tutori po slobodnoj pogodbi sa daskalom“. Tako su škole bile smeštene u crkvenim konacima.

Osnovna ŠKOLA MANASTIRSKOG TIPA U Vlasotincu je osnovana 1858. godine, a škola novog tipa formirana je 1866. godine. Škola radi u školskoj zgradi podign utoj 1927. godine i nekoliko puta je dograđivana, a rekonstruisana je 1981. godine. Osmogodišnja osnovna škola posle drugog svetskog rata do današnjeg dana nosi naziv „Siniša Janjić“ narodnog heroja iz Drugog svetskog rata. Školu pohađaju susedna sela samom gradu Vlasotince, a 1971. godine je formirana još jedna osmogodišnja škola „osmi oktobar“ .

Inače između dva svetska rat u Vlasotincu su postojali kursevi zdravstvenog i školskog prosvećivanja. U Vlasotince sada na početku 21. veka postoje i srednje škole: Gimnazija, Građevinska, Ekonomska i tekstilno-mašinska škola.

Vlasotince je dalo veliki broj intelektualaca, doktora nauka, generalaa i državnika, a najviše ima lekara i prosvetnih radnika od osnovne škole do fakulteta širom Srbije, a neki su poznati i širom sveta kao naučnici.

U Vlasotincu između dva svetska rata je postojao duhovni život u crkvi, a i u školama se izvodila veronauka kao predmet verskog vaspitanja na vaspitanje dece u duhu pravoslavlja. Na početku 21. veka ponovo je uveden predmet veronaula u školama u Srbiji, pa i u vlasotinačkim školama.

Inače u ovom kraju crkve su otvarane ovim redom: crnotravska 1985. godine, konopnička obnovljena (na starim zidinama) 1840.godine, vlasinska 1938. godine, kruševačka 1838.godine, vlasotinačka 1858.godine, eupljanska 1871.godine, kalanska 1888.godine ) Crkveni kalendar sa šematizmom niške eparhije za 1900.g. atr.103, 178, 189. Srpske pravoslavne crkve kraljevine Srbije, Beograd 1895.godine strana 171).

*

Letopisi u vlasotinačkom kraju:

U vlasotinačkom kraju se u letopisima beleže mahom istorijski događaji.

Zapisi od početka formiranja škola ili crkva pa nadalje često dokumentarišu:

• vreme borbe za nacionalno oslobođenje od Turaka u Prvom i Drugom srpskom ustanku

• bune za slobodu

• borbe protiv fašizma i okupatora u Prvom i Drugom svetskom ratu.

Zapise su činili učitelji i sveštenici, a dokument je arhiviran u samoj instituciji (školi ili crkvi). Često su nastali kazivanjem direktnih učesnika ili preko posrednika. Tako su sačinjeni znatni zapisi o nastaku škola i opisi istorijskih događaja. Nakon formiranja osmogodišnjih osnovnih škola posle Drugog svetskog rata nastavak zapisa u letopisima škola su obavljali direktori škola. Beleženi su svi važni događaji u školi. Tako su često zapisavani rezultati na takmičenjima, uspeh u celokupnom obrazovno vaspitnom radu u sredini i zapis svih radnika škole koji su radili u određenom vremenu. Kao pisani dokumenti, letopisi se koriste kao istorijska i kulturna građa, dokumentarišući tragove rade i života u jednom prošlom vremenu.

Poznati letopisi u vlasotinačkom kraju su:

• Letopis crnotravske crkve
• Letopis škole u Kruševici
• Letopis škole u Šišavi

*

NARODNI GOVOR I REČI IZ VLASOTINAČKOG KRAJA-GORNJE POVLASINJE

Negde sedamdesetih godina 20. veka sam počeo da se bavim prikupljanjem reči iz naroda U Gornjem Povlasinju-sa centrom sela Svođa, pa sam sve to nastavio i u selima oko Vlasotinca, brdsko planinskog dela ovog dela Juga Srbije.

Uočio sam da se ovde govori narodnim dijalektom, a da književni jezik je u upotrebi samo u školama, ali i oni koji su učili u školama tim jezikom se uopšte nisu služili u svojoj porodici i svome selu.

Tako je slično i danas na početku 21. veka-svi naseljenici iz toga kraja na rubu grada Vlasotinca, služe se mahom svojim narodnim jezikom, bez prihvatanja govornog jezika „čistih“ vlasotinčana.

Naravno da je taj govor izgubio dosta upotrebnih reči iz prošlosti, pa sam svojim sakupljanjem rešio da ostavim trag tog govornog jezika iz vremena 19. i 20. veka na području Gornjeg Povlasinja u vlasotinačkom kraju.

Primetio sam prilikom prikupljanja-a i kontakta, a i kao dete i kao učenik i prosvetni radnik-rođen u ovom kraju, da se naseljavanjem ovoga kraja s svih strana. Kosova, Makedonije, Kopaonika, sa Vlasine, Crne Trave, Lužnice, Šumadije, Znepoljske oblasti(Bugarske-Trn), Hercegocvine, Crne Gore-ostavilo traga različitog dijalekata odnosno upotreba reči iz svih tih krajeva odakle se naseljavalo stanovništvo u ovom krajevima. U govoru je ostalo mnogo turcizma , bugarskih reči, makedonskih i sa Kosova.

Znimljiva je upotreba nekih reči u selima: Svođe (mahala Albanija), Gornji Orah (Ćuove, Pržonje), Dobroviš-mogu se čuti reči iz lužničko-bugarskog dijalekta poput: OČE (Oće), NEČE (neće), OKNU GA (viknu ga-zovnu ga), onda u selima: Gornji Dejan, Ravni Del, Kruševica, Crna Bara i još nekim selima-može čuti kod starijih ljudi (a i danas kod dece ) reč KIDE (Gde) ili pak u selima: Ravna Gora i Lopušnja u upotrebi reč LASICA (Lisica) i LAPOV (Lopov). Sela Lopušnja i Ravna Gora su po dijalektu govora u Gornjem delu Povlasinja-poput Dejana (G. i D.Dejan) , Kruševice, Svođa, Jakovljeva, Zlatićeva, Ramnog Dela, Crnatova, Borinog Dola, Donjeg Gara, Gornjeg Oraha, Aleksina, Dobroviša, Ćuova, Pržonje, Predanče.

Primetno je da se u ovim selima zadržao narodni govor onaj sličan iz crnotravskoga kraja, što je i razumljivo da su se ova sela naseljavala iz vlasinske oblasti i Crne Trave u vreme raspada turske imperije.

U ovom delu Povlasinja-upotrebne su reči ovim dijalektom: BIL (bio), IŠ’L-IŠAL (išao)-Dok se u samom gradu Vlasotincu i okolnim selima-prigradska brdska i ona „moravska“:Boljare, Ladovica, Skrapež, Lipovica, Dadince, konopnica i ostala okolna sela, upotrebljava reč: BIJA(bio), DOŠEJA(došao).

Zapazio sam da je u nekim selima oko Vlasotince i u „moravskom“ rečniku česta upotreba reči NJUMA (Nju)-kod razgovora ženskih osoba.

Zanimljivo je da sam na časovima matematike u osmogodišnjoj osnovnoj školi Šišava-Lomnica, svih ovih godina krajem 20. veka i početkom 21. veka (2007.g.) –primetio da se u ovom delu vlasotinačkoga kraja u okolnim selima zadržao vlasotinački „varoški“ dijalekt i kod učenika od petog do osmoga razreda. U svoja istraživanja sam koristio „neposredan“ kontakt uz stvaranje duhovite situacije kod učenika, gde se deca „opušteno“ služe svojim dijalektom u govoru na samom času vezano za nepopsredan razgovor na neobavezne teme iz života-duhovite priče sa sela. To sam primetio naročito kod dece iz sela: Šišva i Sredor, a i retko čujem i iz drugih sela-izuzev iz sela Gunjetina (naseljeni iz Dejana i zadržali dijalekt Dejanaca-Gornjeg Povlasinja).

Zapazio sm da neke reči: DOŠEJA-u selo Lipovica i Crna bara su poprimila srugi oblik DOŠAJA ili POŠEJa i POŠAJA, a u Gornje Povlasinje POŠAL, DOŠAL (Pošao, došao). Svi naseljenici u Vlasotince su zadržali svoj dijalekat nisu poprimili „varoški“ vlasotinački govor.

Naravno da se baveći poreklom stanovništva svih sela i samog grada Vlasotinca-umnogome sam mogao da se lakše snađem u samom poreklu određenog dijalekta u određeno selo. Tako imamo oko samog Vlasotinca, pored reke Vlasine u lukama su se doseljavali sa Kosova-mahom su to bili čobani, a u brda u delu crnotravsko-vlasinskog kraja su se doseljavali rudari iz Makedonije (Kratovo, Strumica) i Raške, ko i seoba Srba sa Kosova pod Čarnojevićem-a bilo je naseljavanja posle nekog ubistva nekog Turčina-gde se sa čitavim porodicama doseljavalo iz Zadra, Crne Gore, Šumadije (Stragari i druga mesta, Kopaonika), kao i iz lužmičkog kraja, gde se bežalo u neporohodne planinske krajeve i tako izbegla osveta Turaka-gde se hajdukovalo. Neka su sela bila i derbejdžiska-stražarska, pa su tako turci prisilno raseljavali hrišćane da im služe kao straže u neprohodnim klancima uz reku Vlasinu i planinskim visovima – za slobodan prolaz turskih karavana za Carigrad.

Naravno da su „moravska“ sela poput Konopnice naseljena sa Kosova, a Stajkovce iz Babičko, dok Prilepac iz okoline Prilepa iz Makedonije-a bilo je naseljavanje i iz okoloine Ohrida posle Karpoškog ustanka u Makedoniji, dok je selo Batulovce zaseljeno od karavana kiridžija sa konjima iz sela Darkovce iz crnotravskoga kraja.

Naravno asimilacija običaja – udadbe, ženidbe, druženja , su uticale i na asimilicaiju narodnog govora u ovom kraju-pa je okolni deo Vlasotinca potpuno uklopljen u „varoški“ dijalekt.

Migracija stanovništva sedamdesetih godina je učinila svoje. Sa planinskih visova iz Crne trave i okolnih planinskih sela samog Vlasotinca se naglo naselio sam grad Vlasotince.

Naravno da se naseljavalo po „grupnom“ socijalnom obliku prema kraju i dijalektu kome pripadaju-na periferiji grada. Naravno da centar grada i samo Vlasotince počinje da gubi autentičnost narodnog govra, jer su se stari Vlasotinčani iselili prema Beogradu, Nišu pa i prema Evropi i Americi.

Negde do devedesetih godina 20. veka govorni jezik se koristio u pisanju pečalbarskih pisama-umesto književnog jezika, a danas se komunikacija vrši telefonom, više se ne pišu pisma, pa se polako gubi izvorni narodni govor i jezik.

Naravno da taj jezik je bez gramatike i padeža, pa se kaže često da u ovom području ima samo jedan ili dva padeža. Evo primera: “Kude si bil-bil sam u Vlasotince. Odokle ideš-idem iz Vlasotince“.

Ostavio sam traga i o pečalbarskim pismima, koja sam objavljivao u lokalnom listu „Vlasina“. Sve napisane reči su bile u upotrebi u mom detinjstvu u porodici i selu, a sređivanje po abecedi mi je pomogao i članak NARODNE PESME I REČI IZ CRNE TRAVE u zapisima Miodraga Popovića-Staniša Vojnović, vlasotinački zbornik broj 2, 2006. godine Vlasotince.

Zanimnjivo je da i selo Konopnica koje je naseljeno sa Kosova, u donjem delu Povlasinja, kao i ostala „moravska“ sela su se služila „varoško vlasotinačkim“ dijalektom, kao i ostala sela donjeg Povlasinja sa leve i desne strane reke Vlasine. U Gornjem delu Povlasinja sela bliža Vlasotincu i sa leve strane toka reke Vlasine u pobrđu i planinskog dela Bukove glave :Brezovica, Samarnica, Jastrebac, Gradište, Orašje, Ladovica i Dadince takođe govore ovim dijalektom.

Kada sam vodio razgovor sa decom u 2007. godine o korišćenju dijalekta u svakodnevnom govoru, primetio sam da se u nekim selima poput sela: Crna Bara i Lipovica koriste iste reči kao naprimer: došaja, pošaja-dok u ostalim okolnim selima se koriste ovakav dijalekat: došeja, pošeja-umesto pošao, došao.

Naravno pošto beležim i poreklo stanovništva ovoga kraja, zanimnjivo je da u svim okolnim selima u kojuma se govori „varoško vlasotinački“ se koristi dijalektna reč: bia(bio)-osim u selo Gunjetina i Gornju Lomnicu (bil). Danas je sve manje upotrebnih reči dijalekta u izvornom smislu, jer se raseljavanjem stanovništva sa Gornjeg dela Povlasinja i iz crnotravskoga kraja u Vlasoticu i okolini-potpuno „pomešali“ dijalekti, a i televizija utiče na stvaranje nekih novih žargona u govoru mladih. Mnogo je mešovitih brakova sa svih strana ovog dela Srbije, a sada postoje i izbeglice iz Hrvatske, Bosne i sa Kosova, a još i Crnotravci i Vlasinci-kao i uticaj pečalbara, formirali su se ili su prihvaćene neke druge reči u običnom govoru.

Zanimljivo je da se negde šezdesetih godina odlazilo u berbu kukuruza u Vojvodini- žene i muškarci-berači žutog kukuruza, koja je služila za ishranu ljudi u siromašptvu, nikada nisu prihvatali strane dijalekte.

Tek kada se odlazilo u vojsku ili u pečalbu u Hrvatsku, Vojvodinu, Bosnu, počele su da se koriste hrvatske, bosanske i vojvođanske reči na selo i u gradu među doseljenicima.

Tako su ciglari, zidari, sezonski rezači voća-evo i na početku 21. veka, uneli te reči u lokalni dijalekt.

To sam mogao da uvidim u zapisima mojih učenika starih reči u 2007. i 2008. godini. Mnoge reči se pogrešno tumače, pa čak ni za domaćio zadatak nastavnica srpskog jezika nije znala njihov značaj, pa sam učenicima objašnjavao njihov značaj.

Tako i u samom Vlasotincu se gube stare reči na svim dijalektima. Da bi se nekako očuvao dijalekat moga rodnog kraja, počeo sam da pišem i pesme na dijalektu. Evo ovde iz svoje zbirke pesama „Planinska orata“ izdavajam jednu pesmu koja kazuje mnogo čega o nestanku dijalekta koga treba sačuvati kao bogatstvo srpskoga jezika i opšte kulture Srba po pitanju nacionalonog identiteta:

PISUVANJE PO VLASOTINAČKI

D’nske svi orate,
a pisuvav po vlasotinački,
al neje jasno koj vlasotinački.
D’l varoški, i’l seljački.
Sas koju str’nu.
E onija niz Vlasinu,
Što gi vikamo moravci,
Il onija u s’mu varoš,
Il onija okol Vlasotince,
Il onija po brda,
Il onija u celu vlasinsku oblast.
Zatoj s’g i samoj Vlasotince.
Ima mešovitu oratu-oratešku.
Od svuda orata-orateška,
Na dijalekt: išeja:
Varoš, šišavci, sredorci
I još neka okolna sela.
A onaj sela po planinu:
Na išal, iš’l, doš’l.
I sva orata-orateška,
Po centar u varoš,
Zboruvu si stari vlasotinački,
A naseljenici po Rosulju,
Orate i pisuvav po planinski.

Iz zbirke pesama PLANINSKA ORATA 2007. godine

15 januar 2008. godine Vlasotince Miroslav Mirko Mladenović Mirac UČA, lokalni etnolog

* * *

Priče o Urošu Valčiću

Priča prva:

UROŠ VLAČIĆ: Ima 96.godina, rođen 1884.godine, Vlasotince.

Učesnik balkanskog i Prvog svetskog rata (1912-1918.godine). Ranjen je 1912. godine na Kumanovo u borbi sa Turcima. Bugari su 1915. godine spalili selo Šišavu zato što su hranili komite i davali podatke o njima Kosti Pećancu. Ovako kazuje deda Uroš, šta su tada Bugari govorili: “Sičko je bugarska vojska spremna na noge da kazni kovarni (zlikovci) Srbi, koga to gi turi u grobat, nema više da se dignu.“

Godine 1915. kao ratni srpske vojske bio do Prizrena, pa onda zapao u nemačko ropstvo.
Bio je demokrata po opredeljenju.
Dao stražarima zlatnike, potplatio ih i pobegao iz ropstva. Tri godine se krio u rupi u avliji.
Kad je došao Tonča-bio je bugarski učitelj. Posle su đaci prešli kod Tonču. Tonča je bio za vreme Turaka. Škola je bila preko Vlasine sa prizemljem i spratom-kuća Koste Ilića(Mundžija)-njegova kuća.
Kosta Ilić (Mundžija) je posle bio bankar, a sin mu vodio bankarsku radnju(bakar i staro gvožđe)-pa se predao Bugarima-Blagoje.
Tada je bio učitelj Javorac.
Posle se podigla starovremenska zgrada u crkvenu avliju.
Do četvrti razred, decu učio učitelj Petar (Leskovčanin), a u peti Ljubica.
Prva opština napravljena kao tvrđava, za vreme Turaka. Živeli su u prudinu.
Valčića ima u Beogradu i Leskovcu.
Valčići su se doselili sa više strana.
Ovde se doselili iz Predejana. Doselio se paradeda Stojan, deda Mitar živeo 84.godina.
Deda mu je pričao kako su u Smrdan čuvali svinje pa ne mogu da ih nađu.
Radikali dizali bunu protiv Kralja Milana, pa su prvaci terani u Niš i zavađali i propagirali su Kralja Petra.
On išao sa Ciganima u agitaciju u Manastirište. Tada bili Glavni:“Petar Kurčula i Budžić Kosta.
Demokrati: Stojanović-Stoilković(pred prvi rat).
Ilija Garašanin-su radikali, pa su doveli Milana.
Prvi predsednik opštine (Stoilković kao demokrata). Naprednjak: Pištakulja. Presednik radikal.
Nije od pašićevci radikali. Prvi komunista Đorđe Janjić. Prvi socijalista Trajko Velikić.
Tonča je bio prvi učitelj u Vlasotince.
Otac Stanko Valčić išao u u školu.
Umro 1923.godine. Njegov otac Stanko (1856.godine) živeo 67.godina.
Od oca se odelio 1921.godine. Njegov ministar spoljnih poslova Belašanin odveo ga Paši na čuvanje.
Kad je to uradio, postavljena je straža da knez ne iskoči. Ministar je rekao da se izglasa nepoverenje – da se skine s prestola, da se sprovede za Rumuniju. Intervenisao da se pozove Miloš Obrenović i doveden je knez Miloš na prestol.
Ekspeditirali su njega za Vlašku i doveli su Miloša sa dva sina. Stariji se zvao Milan a drugi zvao se Mihajlo i ćerku.. primio se knez Mihajlo(svršavao je školu u Nemačku). Sposoban je i pamtio sve, poučavao Turskog cara kad je nastavu predavao.
Kad su završili školu, Turski je vladao u Carigrad, a Mihajlo je vladao Beogradom.
Knez Mihailo se reši da poseti cara u Carigrad.
Od cara je iznudio da se tri grada oslobode Beograd, Čačak i Užice.
Stradao je Mihailo.
Kralj Petar se nalazio Švajcarskoj, gde je radio kao šnajder i imao je prijatelje u Radikalnoj stranci i dolazio je sa tuđim pasošem-obmanjivao seljake, da će svakom seljaku dati par volova i sastavio se sa svojim prijateljima.
Knez Mihailo je ubijen u Košutnjaku.
Skinuli su ga iz kola i sa sekirom su ga ubili.
Ubili su sestru i njega.
Ađutant je išao jašući na konja i nije smeo da se meša i obavesto vladu da je knez Mihailo ubijen.
Vlada naredi da jedan deo vojske opkole Košutnjak, pronađu dvojicu ljudi koji su sudelovali u ubistvu.
Na saslušanju su priznali i rekli su da je to lopov a ne da je knez.
Ne bi kneza ubili.
Onda se ide za Kralja Milana Obrenovića, od strica brata u Nemačku.
On dolazi u Srbiju, prima se za kneza.
Pošto mu je devojka Francuskinja. Sakupio vojsku i osvojio Niš, kad je osvojio Niš, jedne trupe idu za Leskovac a jedne za Pirot, Grdelicu.
Javlja se da se s boka donese topče, da zboka biju.
Kad su Turci osetili da ih biju, počnu da begaju.
Onda je zaključen mir sa Turcima.

Kazivač: Valčić Uroš (96.g-rođen 1884.g) Vlasotince

Zapis: 1980.godine, Vlasotince

Zabeležio: Miroslav Mladenović lokalni etnolog i istoričar Vlasotince

*

Druga priča: UROŠ VLAČIĆ

Posle Drugog svetskog rata familiji Valčić je izvršena konfiskacija imovine.

Tako mu je oduzeta i zgrada u kojoj se nalazila uprava građevinskog preduzeća „Crna Trava“ iz Vlasotinca.

Pred starost Valčić je davao Cigančićima iz vlasotinačke Male Dinare, da kada prolaze građani pored nekada njegove bivše zgrade, naglas vikaju: “Ljudi ovo je bila kuća Valčića“. Naravno da kažu da je platio Cigančiće u parama, da kada bude umro to isto čine i obaveštavaju građane o poreklu i oduzimanju njegove imovine-zgrade pored policije.

Kažu da je pre smrti zavetovao da ga sahrane sa raširenim rukama-da se „zna da Valčić ništa nije odneo sa sobom u grob“-je bio njegov amanet svojoj porodici.

Kažu da je tako i učinjeno. Tako je tada bio napravljen sanduk i sahranjen sa „raširenim rukama“ u groblje.

Dugi niz vremena Cigančići su stajali pored zgrade „Crna Trava“-građevinskog preduzeća-bivše njegove kuće i dugo vremena izgovarali prolaznicima rečenicu: “Ej čujte, ovoj je bila kuća na Valčića“.

Kazivač: krojački majstor „Čučka“(1936.g-naseljenog u Vlasotince iz sela Orašje).

Zapis 1998. g. Vlasotince

Zabeležio: Miroslav Mladenović, lokalni etnolog i istoričar, Vlasotince.

* * *

Kulturno sportska aktivnost:

Između dva svetska rata Vlasotince doživljava renesansu. Vinogradari se udružuju u vinogradarsku zadrugu. Pojavljuje se prvi broj lista “Vlasina”, osniva se fudbalski klub “Vlasina”, otvaraju se prve banke, sledi otvaranje Knjižnice i čitaonice. Niču hideocentrale na Vlasini i osniva se Sokolsko društvo. Kulturni život se bogati formiranjem pevačkih družina „Karađorđe“ i „Mokranjac“, tamburaškog orkestra Branka Davinića kao i džez benda „Marko“. Pevačka družina „Njegoš“ je osnovana još 1897. Vlasotinački kulturo-umetnički život se odvijao u Narodnom domu, sadašnjem sedištu TV Vlasotince. Objekat u akademsko-nacionalnom stilu je sagrađen oko1930. godine materijalnim sredstvima Vlasotinačkog esnafa, Sokolskog društva, Trgovačkog udruženja, pevačke grupe “Njegoš” i Narodne knjižnice i čitaonice. U njemu su priređivane razne zabave sa igrankama, matinei i maskenbali.

U Vlasotincu u drugoj polovini 20. veka radi sportsko gimnastičko društvo “Partizan”, osniva se rukometni klub “Vlasotince”, a na kraju 20. i početkom 21. veka uspešno se takmiče i formirani sportski klubovi u košarci, rukometu, odbojci i karateu. Za sve ovo postoje i povoljni uslovi za trening i rekerativnu sportsku aktivnost u novo sagrađenoj sportskoj hali pored hotela “Grozd”, a i postoji veštačko jezero za rekerativnu delatnost u plivanju.

* *

Rosuljci

Vlasotinčani se češće i nazivaju Rosuljci. Razlog za to je biljka Rosulja (lat. drosera rotundifolia L), koja raste na prostranstvima okoline Vlasotinca. Drosos je grčka reč i znači rosa.

* * *

 

NASELJAVANJE VLASOTINCA – STANOVNIŠTVO

Celokupno sadašnje vlasotinačko stanovništvo je doseljeničko. Pored stanovništva iz okolnih krajeva, Vlasotince su naselili stanovnici iz dinarske, kosovske, znepoljske (trnske-Bugarska), vardarske i vlasinske oblasti. Doseljavanje stanovništva je vršeno i iz Crne Gore, Makedonije, Hercegovine u vremenu „bežanija“ pred zulummom Turaka.

Prema nekim tvrdnjama, najstariji vlasotinčani su od familije Vidosavljevići (zabeležio sedamdesetih godina 20. veka . od starijih ljudi Vlasotinčana – Miroslav Mladenović, lokalni etnolog i istoričar), koji su se doselili iz Galicije preko Karpata, negde tri do četiri kuće (a neki su spominjali i sedam kuća) i naselili se u potesu Smrdan, na brdašcu iznad Vlasotinca prema selo Crna Bara.

Smatra se da su se ti Vidosavljevići naselili u Stari Vlah kod Zlatibora, jedan deo roda se naselio na Kosovo i Metohiju oko Prizrena, kao i oko Sredačke Župe, a neki su se zaselili u selo Poljanica kod Vranja.

Iz familije (roda) Vidosavljevići je bio poznati POP Stevan, koji je 1841. godine podigao bunu u Drnišu u Dalmaciji .

Seobe sa Kosova u vlasotinačko-vlasinskom kraju su bile najveće početkom i krajem 18. veka, naročito u vreme pod Arsenijem IV Jovanovićem (Šakabenta).

Najstariji Vlasotinčani potiču iz druge polovine i poslednje četvrtine 18. veka, a to su sledeće familije (rodovi):

Valčići iz Garinja u Grdeličkoj Klisuri,

Šišavci iz selo Šišava u blizini samog Vlasotinca,

Gorunovići iz selo Vinarce kod Leskovca,

Šarići iz selo Crna Bara nadomak planinskog dela Vlasotinca,

Sabljići i Vidosavljevići iz Starog Vlaha kod Zlatibora,

Dimanići i Davinići iz Bukovice kod Zadra,

Šušulići, Kuculovići i Buđinci sa Kosova.

 

Od početka 19. veka do 1947. godine u Vlasotince su se doselili sledeći rodovi:

Velikinci iz Velike pod Čakorom (Crna Gora),

Ćukalovići iz Kolašina (Crna Gora),

Krajinčanići i Mrvići sa Kosova,

Išljamović iz Bistrice kod Bitolja (Makedonija-„Stara Srbija“),

Petrovići iz Ohrida (Makedonija-„Stara Srbija“),

Stoiljkovići iz Drainca kod Trna (Trn-Znepolje, Bugarska),

Baići takođe iz okoline Trna (Trn-Znepolje, Bugarska),

Prikići iz selo Manojlovce kod Leskovca,

Karulovići (Karuovići) iz selo Crna Bara (Kosovska Mitrovica ili selo u opštini Vlasotince). Za Karuoviće postoji pretpostavka da je neki njihov predak bio u graničnoj službi „karaule“, koje su bile više vlasotinačkog vsela Crna bara i to bugarske u Prvom svetskom ratu ili u vreme „grčkih karaula“; a u staro vlasotinačko groblje u crkvenoj avliji postoji i spomenik Peši Karuov, sredinom 19. veka-pa se neke familije istog roda prezivaju Karuović a neke Karulović (podatak dobijen iz samog roda 1998.g-podvukao M.M 2012.g.).

 

U Vremenu između 1947.godine i 1878.godine, najveći broj doseljenika se doselio iz obližnjih sela:

Peškini i Pljaskini iz Sejanice kod Grdelice,

Džudinci (piše u Glasnik) ili Džudžinci (Đikići) i Bojadžije kod Kosova,

Taćini iz okoline Trna,

Crnilovići iz Kijeva kod Surdulice,

Daskalovići iz Ostrovice (Zaplanje),

Filipovići iz Krčimira,

Sejanićani i Želeci iz Sjenice,

Popovići iz selo Trnjane kod Leskovca itd..

 

Između 1878. i 1894.godine u Vlasotincu su se naseljavali planinci iz Dobrog Polja, Gara, Ruplja i drugih mesta. To su:

Dlakarovi,

Puzinci,

Nocinci,

Gazibarci i drugi („Glasnik Srpskog geografskog društva sveska XXXIII).

*

VLASOTINCE:

Popovići: Poreklo iz Bilo selo, Borin Dol, a – Stamenkovi iz Kruševice, a „Rade Apotekar“-Milovci, Sejanička familija(rodom iz Sejanice)-familija Živković.

Krajinčanići iz Vlasotinca iz selo Krajince-tamo ubili Turčina pa pobegli u Vlasotince.

Terzinci u Vlasotince se naselili iz Ravni Del. Zapis 1975. godine Valsotince, kazivač: deda Dinkić ( oko 90.godina)- Zabeležio M.M.

FAMILIJA PEČENKARI (DŽAMBASI). Darkovce (“pečenkari”-Pečenković i “gazibare”-Živković) Pečenkovići, slave Petrovdan. Staro kumstvo: Pešići iz sela Batulovce (naseljeno iz Darkovca-crnotravskoga kraja).

KAROUOVI. Neseljena iz sela Crna Bara kod Kosovske Mitorvice – sa Kosova, a prezimena su: Mitrovići i Hadži Đokići. Slave zimsku slavu Svetog Nikolu (19. decembar).-Zabeležio 1976. g: M.M.

* *

Interesantno je da je posle Drugog svetskog rata (posle 1945. godine), mnogi starosedeoci Vlasotinčani su posle svršetka školovanja napuštali Vlasotince i odlazili ka većim centrima u Srbiji, a najviše ka Beogradu, a ima i onih koji su se odselili u Ameriku, Englesku i još nekim drugim zemljama zapada.

*

Zbog teškog socijalnog stanja seoskog stanovništva pobrđa i planinskog dela vlasinske oblasti, pojavom ciglarskih i zidarskih preduzimača (privatnih preduzetnika) od 1971/72. godine-pečalbarstvo; naglo je počelo iseljavanje sa okolnih sela ka Vlasotincu, ka Šumadiji, Vojvodini, Nišu, Leskovcu, Vojvodini, Negotinskoj Krajini.

Masovna migracija stanovništva bila je najveća između 1985. i 2000. godine.

Zbog raspada socijalističke Jugoslavije devedesetih godina 20. veka, mnogih ratova, teškog siromaštva u ekonomiji, zatvaranja fabrika, socijalne bede-mnogi školovani mladi ljudi posle 2000. godine masovno napuštaju Vlasotince i jug Srbije i odlaze u pečalbu da traže poslove u Beogradu, Nišu i Vojvodini (Novom Sadu), tamo ostaju sa familijama i napuštaju svoj rodni kraj.

Nažalost, umesto u selima, danas na početku 21. veka jedino pečlbari-zidari i ciglari su Vlasotinčani, koji samo tokom zime borave kod svojih porodica, a sva druga godišnja doba provode u pečalbu u Srbiji i u republikama bivše Jugoslavije.

Fabrike su uništene posle sankcija i svih građanskih ratova i opštom pljačkom privatizacije, pa je Vlasotince danas ostalo kao mesto bez ikakvih šansi za mlade školovane ljude da ostanu u svime gradu i svoje selo da se biološki opstane na jugu Srbije.

Ko zna, možda će doći za Srbe u Vlasotincu i na jugu Srbije bolja vremena. Nadajmo se da Vlasotince opet bude mesto kao nekada „vazdušne banje“ i u kome se peva, igra i veseli uz tradicionalno vlasotinačko vino. Sačuvajmo tradiciju, kulturnu baštinu, običaje i prave vrednosti života porodica i ljudskih vrednosti naših predaka koji su se uvek brorili za slobodu, pravo i pravdu da budu uvek dobri ljudi časnog obraza.

* **

AUTOR: Saradnik portala Poreklo Miroslav B. Mladenović Mirac (1948), lokalni etnolog i istoričar i pisac pesama i priča na dijalektu juga Srbije, Vlasotince, jug Srbije, 26. decembar 2012. godine

IZVORI:

[1] Petar Stanković-Ljuba:-“VLASOTINCE I OKOLINA U RATOVIMA I REVOLUCIJI 1903-1945”, 1979.g. Vlasotince

[2] Miroslav B. Mladenović Mirac: Iz rukopisa: „Pečalnik (priče, legende i predanja iz vlasotinačkoga kraja)“, 2012.g., Vlasotince

[3] Miroslav B. Mladenović Mirac: Iz rukopisa:“ Istorija vlasotinačkog kraja“, 1970-2012.g., Vlasotince

[4] Miroslav B. Mladenović Mirac: Iz rukopisa:“ Narodne umotvorevine iz vlasotinačkoga kraja 1970-2012.godine“,  Vlasotince

 

 

Komentari (68)

Odgovorite

68 komentara

  1. Marko Nikolić

    Nije istina da lopušnjanski govor spada u istu grupu sa govorom sela: Zlatićevo, Jakovljevo, Kruševica, Dejan i ostala gore navedena sela. Gornja i Donja Lopušnja, Jastrebac, Gradište, Bistrica i druga sela jugozapadno od Vlasotinca(u opštini Leskovac) imaju sličan govor(govor stanovnika Gornje Lopušnje je sličniji govoru npr. Sejanice nego Zlatićeva- od njih se razlikuje stanovništvo po mnogo čemu). To je posebna grupa koja se razlikuje po govoru od zlatićevskog(pod tim podrazumevam govor sela koja se nalaze istočno od Lopušnje), ali i vlasotinačkog govora. Ljudi tamo NIKAKO ne upotrebljavaju BIL, DOŠЪL i sl. već BIJA, DOŠAJA, POŠAJA i dr., kao i kako gore piše stanovnici Crne Bare i Lipovice.
    Molom autora da ubuduće ne pravi ovakve greške ili da pre pisanja poseti sela o kojima piše (nisu ta mesta preko sveta), naročito ako piše o govoru, i da čuje kako pričaju stanovnici tih mesta.
    Srdačno Vas pozdravljam!
    Lopušnjanin

  2. Marko

    “Između 1878. i 1894.godine u Vlasotincu su se naseljavali planinci iz Dobrog Polja, Gara, Ruplja i drugih mesta. To su:

    – Dlakarovi,

    – Puzinci,

    – Nocinci,

    – Gazibarci i drugi („Glasnik Srpskog geografskog društva sveska XXXIII).”

    Svaka čast autoru na objavljenom tekstu, ali ovo je bilo samo prikupljanje podataka iz ranijih i samim tim lošim istraživanjima koja su objavljena u drugoj polovini 20. veka. Nažalost do sada nije objavljen nijedan ozbiljniji naučno – istraživački rad na ovu temu. Ovo gore sam stavio iz razloga što je čist primer preuzimanja iz ranijih,ponovo napominjem loših, istraživanja. Dlakari su se doselili iz sela Crnatovo, a ne iz gore pomenutih sela kao što su Dobro Polje, Gare… Sa druge strane,čestitam na trudu, ali ova tema zahteva veće zalaganje i trud.

  3. Miroslav Mladenović

    Poštovani,
    Molim UREDNIKA ovog PORTALA da me obavesti o nekom KOMENTARU napisanom na određeno POREKLO iz sela (okolina Vlasotinca i Crne Trave)-jer su KOMENTATORI zajedljivi i zlonamerni, tako što ne ŽELE da pročitaju tamo gde mogu da VIDE nego NAMERNO se “traži” i “lovi” na greške, kao bi se OBEZVREDIO rad ovog ISTRAŽIVAČA i povredilo DOSTOJANSTVO njegove ličnosti. Takvi imaju i znaju javno moju ADRESU (koja stoji javno na GOOGLE -jer se bavim i naučno-metodsko matematičkim pisanjima u časopisima godinama i obavezno se piše internet adresa:
    [email protected])-na ADRESI samo PIŠU kada ŽELE da ISKORISTE neka moja ISTRAŽIVANJA RODA ili kada ŽELE da mi POŠALJU VIRUSE i OBRIŠU sve ono što napišem na svom KOMPJUTERU.
    To nisu ljudi vredni pažnje, ali neka se zna da su to DOBRO PLAĆENI SRBI koji su po “zanimanju” SRBI ili EVROPEJCI. I od jednih i o drugih treba sačuvati:jezik, tradiciju i kulturno-istorisko naslešđe iz prošlosti.
    Nadam se da ću nekako uz Vašu pomoć se ULOGOVATI na ovaj PORTAL i DODATI i ISPRAVITI još mnogo čega u pogledu RODOSLOVA za svako selo.
    Što se tiče GOVORA NA DIJALEKTU-vlasotinačkoga kraja (po selima) to je poseban vid ISTRAŽIVANJA koga ću tek napisati-ali na kraju kada završim o POREKLU stanovništva.
    S poštovanjem.
    Pozdrav svim dobronamernima i onima kojima sam po meni DELIMIČNIM istraživanjem (jer puno istraživanje je bilo veoma teško-čak o tome se žalio i ima u svojim radovim o POREKLU STANOVNIŠTVA J. Trifunoski 1964.godine; a meni je lakše jer poznajem ljude i rođen sam u ovom kraju i radio kao prosvetni radnik 43.g po selima u vlasotinačkom kraju).
    P.S Svima poonaosob ću odgovoriti (ali poslednji put ovde i nemoj više da mi pišete na sajt kod mene elektronskom poštom jer ste neiskreni i nažalost POKVARENI u duši).
    Miroslav B. Mladenović Mirac, lokalni etnolog i istoričar i pisac pesama i priča na dijalektu juga Srbije
    Vlasotince, Srbija
    12.avgust 2013.g. Vlasotince jug Srbije

  4. Miroslav Mladenović

    ODGOVOR: Marku Nikoliću i Stojanči Stojanoviću:
    Ako ŽELIŠ da ISPRAVLJAŠ SRPSKU AKADEMIJU NAUKa, moraćeš barem da budeš neki ISTRAŽIVAČ i javno saopštiš da vidimo ta TVOJA istraživanja. Ovako UVREDAMA samo pokazuješ LICE tvog karaktera.
    Pošto PIŠEŠ o nečemu što NE POZNAJEŠ, radi onih kojima je stalo do istine neka KUPE MONOGRAFIJU prof. Nikole MITROVIĆA o selu Crnatovu.
    No, evo i ovde na portalu sam napisao o RODOSLOVU i o raseljavanju o “Dlakarima” IZ SELA CRNATOVO U VLASOTINCE. Za one kojima je stalo da saznaju o ovom rodu- “Dlakari”-ROD u Vlasotincu imaju prezimena:Stamenković, Mihajlović i Stojanović.

    Pošto se potpisuješ NIKOLIĆ prema podacima koje raspolažem o RODOVIMA (sigurno si iz Gornje Lopušnje kao i Stojanča Stojanović-verovatno u rodoslovu STOJANOVIĆA o kojima sam nešto napisao ali ću postaviti još materijala prikupljenog od njegovih ROĐAKA i tvojih ROĐAKA za selo Gornja Lopušnja)-odgovoriću ti o PRIMEDBAMA na DIJALEKAT (stari govor).

    Sve bih bilo u redu da niste “upotrebili” reči UVREDE da “obiđem” sela, jer sigurno kada ste se vi RODILI ili pre toga sam bio po igrankama Lopušnje i Ravne Gore na Petrovdan, pa dobro znam o mnogo čemu, pa se može dogoditi da sam napravio PREVID (jer o GOVORU ovih sela nisam još detaljnije pisao, a KOMŠIJE U VLASOTINCE su mi VAŠI ROĐACI Lopušnjani-PA NEĆE BITI TEŠKO DA OBRADIM OVU MATERIJU)-INAČE dobro znam da ono što je Marko naveo za njegova sela:”došaja,…”-stari govor je bio nekada u selima u tom delu (naravno kao u selo Lipovica, a u Crna Bara se razlikuje od lopušnjanski govor, jer su lopušnjani naseljavali selo Lipovicu kao ovčari)-taj dijalekat lopušnjanski je u selima:Lopušnja(Gornja i Donja), Ravna Gora, Brezovica, Samarnica, Jastrebac, Dadince i Gradište.
    Dok kako kažu “starije žene” lopušnjanke dole od Orašje i Ladovicu se govori “poljskim” govorom:”Dođuvaja”…

    Što se tiče sela Zlatićeva (moj rodni kraj gde sam i završio četvororazrednu školu)-postoji rod ŽIVKOVCI (ubio Turčina pa prebegao iz SARAMANDINI-Donja Lopšušnja)-stariji ljudi su u moje vreme govorili 60.godina 20. veka kao i LOPUŠNJANI.
    Svako od vas ako istinski želi da sačuva svoje korene i svoju tradiciju neka sam istražuje i publikuje. Svako dobronamerno ukazivanje na PROPUSTE je korisno, ali ZLONAMERNO sa uvredama samo pokazuje koliko je bolesno stanje duha našeg naroda u ovom vremenu nemorala.

    Ovim završavam svaki komentar na ovu temu i neću više nikome ništa odgovarati bilo gde da se napiše na moju internet adresu ili na PORTAL.
    Miroslav B. Mladenović Mirac lokalni etnolog i istoričar i pisac pesama i priča na dijalektu juga Srbije
    12.avgust 2013.godine Vlasotince, Srbija

    • Marko Nikolić

      Poštovani gospodine Mladenoviću, u potpunosti se slažem sa Vama da treba da sačuvamo jezik, tradiciju i kulturno-istorijsko nasleđe. Međutim, kada sam pokušao da sačuvam svoj jezik, Vi ste me nazvali zajedljivim, zlonamernim, neiskrenim i pokvarenim u duši. Ovim uvredama i napadom na moju ličnost i moj karakter ne dokazujete da su moje primedbe neistinite.
      DA. Ja ŽELIM da ISPRAVLJAM SANU i biću NEKI istraživač i javno ću saopštiti SVOJA istraživanja. Ispraviću svakog ko greši, pa makar to bila i SANU.
      Pišem o nečemu što POZNAJEM, a prvi put mi se dešava da mi neko kaže da ne poznajem jezik kojim govorim od rođenja. Možda ste Vi u pravu, ali zasigurno bolje poznajem svoj govor od Vas.
      Voleo bih da znam na koji način će monografija prof. Mitrovića o selu Crnatovu dokazati da se u Gornjoj Lopušnji govori “bil, došъl…”
      U pravu ste, ja sam iz Gornje Lopušnje.
      Ja NISAM UPOTREBIO reči UVREDE, dakle sve je u redu. Ako se ponovo vratite na moj komentar i pročitate ga pažljivo videćete da nisam upotrebio OBIĆI u smislu ZAOBIĆI, već POSETITI.
      Jako me raduje što su moji rođaci Lopušnjani Vaši komšije i do ovoga ne bi došlo da ste prvo ispitali, pa onda napisali. S druge strane, moji komšije su Vaši Zlatićevci, koji su mi se juče smejali zbog govora i običaja, a Vi danas pišete da govorimo isto. E to nisam hteo da dozvolim. Priznajem da sam odreagovao burnije, ali samo sam hteo da kažem da se lopušnjanski govor razlikuje, kako od zlatićevskog, tako i od vlasotinačkog i leskovačkog.
      Govorite da dobro znate da je stari govor(“došaja,..”) bio nekada u selima u tom delu. Zašto tako niste napisali? A taj govor je i dan-danas u tom delu(Lopušnja(Gornja i Donja), Ravna Gora, Brezovica, Samarnica, Jastrebac, Dadince i Gradište). U tome je problem.
      Ni na kraj pameti mi nije palo da obezvredim Vaš rad i dostojanstvo Vaše ličnosti. Štaviše, veoma ste mi zanimljivi i želeo bih da Vas upoznam. To što ljudi Vama šalju viruse je nisko i, kao dosta stariji od mene biste trebali da znate da su ljudi jednostavno takvi.
      Srdačan pozdrav!
      Lopušnjanin

  5. Miroslav Mladenović

    DOPUNA: Odgovor na komentare-umesto “Stojanči Stojanović” napisao sam “Stojanči Nikoliću), te ispravljam da se odnosi komentar na komentatore: “Marku Nikoliću i Stojanči Stojanoviću”.
    M.M Vlasotince
    12.avgust 2013.g. Vlasotince

  6. Miroslav B Mladenović Mirac lokalni etnolog i istoričar Vlasotince

    http://www.poreklo.rs/2012/12/29/poreklo-prezimena-selo-i-varošica-vlasotince/
    Poštovani,
    U tekstu “Poreklo prezimena, selo i varošica Vlasotince”
    ISPOD dela teksta:” PREDANJE O MANASTIRIŠTU” POSTAVITI ovaj
    PRILOG. Pozdrav. Miroslav B mladenović Mirac lokalni etnolog i
    istoričar Vlasotince, 20.oktobar 2013.g. Vlasotince

    PRILOG:
    * * *
    PREDANJE O MANASTIRU I MANASTIRISKIM CRKVAMA
    U mnogim isoriografskim spisima mnogih istraživača sam pročitao
    postojanje samo ženskog manastira, po kome je dobilo naziv današnje
    selo Manastirište-danas na početku 21. veka kao predgrađe varoši
    Vlasotince.
    Nekim sticajem okolnosti sam preko Zvonka Đikića iz sela Brezovica
    (doseljen u selo Manastirište) doša do meni kao istraživaču nepoznatog
    predanja o postojanja “muškog manastira” pod nazivom “Sveti Nikola” i
    tri manje crkve na potesima današnjeg sela Manastirište.
    Prema pričanju starijih brezovčana muški manastir “Sveti Nikola” se
    nalazio na potesu između reke Vlasine i Čarobne doline. Dok u tom
    okruženju su postojale tri crkve.
    Jedna crkva se nalazila sa leve strane reke Vlasine u potesu gde se
    nalaziila nekadašnja hidrocentrala u ataru Vlasotinca.
    Druga crkva “preko Vlasinu”-sa desne strane rke Vlasine, danas u
    centru sela Manastirište kod “Brafove kuće”.
    Treća crkva se nalazila sa desne strae reke Vlasine, iznad sela
    Manastirišta na vrh brda (danas je tu zasađen bor); preko potesa Belog
    Kamena. Danas to mesto ima naziv Crkvište.
    Interesanta su kazivanja starih brezovčana o postojanju i nestanku
    muškog manastira u današnje selo Manstirište, koje je nekada: “desna
    strana” pored reke Vlasine kao naselje pripadalo selu Boljare, a “leva
    strana” naselja” pripadala administrativno Vlasotincu; dok je danas
    selo manstirište samostalno selo u opštini Vlasotince.
    Prema predanju nekada davno u “muški manastir” kaluđeri su iz selo
    Brezovica odveli jednog dečaka da ih služi u manastir.
    Gnevni tadašnji stanovnici sela Brezovica su se pobunili zbog tog
    dečaka pobili sve kaluđere “muškog manastira”. Potom tada zapale i
    sam “muški mansastir”.
    Tako prema tom predanju postoje i toponimi u selo Brezovica imena tri
    ubijena kaluđera . Tako prema ubijenom kaluđeru po imenu BANKO, u selo
    brezovica postoji naziv mesta BANKOVICA.
    Zapis o “crkvama i muškommanastiru” se u selo Brezovica prenosilo s
    kolena na koleno, što pokazuje da je u srednjem veku postojalo selo
    Brezovica i da je naselje raseljeno u vremenu turskog zuluma, a o tome
    kazuje i postojanje potesa SELIŠTE (koje sa nalazi kod groblja u selo
    Brezovica).
    Današnje selo Brezovica je zaseljeno kada i sva okolna sela u vremenu 18
    i 19. veka ali je sigurno neko od tih “povratnika” u svoje rodno selo
    Brezovica se vratio sa Kosova, pa se tako nastavilo predanje da
    pripoveda do današnjih dana druge dekade početka 21. veka.
    Istražićemo i naziv mesta za ostala dva ubijena kaluđera u selo
    Brezovica iz “muškog manstira” koji se nalazio na potesu današnjeg
    sela manastirište u opštini Vlasotince na jugu Srbije.
    Ova neistražena kazivanja u predanjima kazuje na postojanje manastira i
    crkvi u srednjem veku u vremenu vladavine nemanjića u Srbiji.
    Ova kazivanja i istraživanja Milovanović Milomira-Boljarca( pisca
    monografije o selu Boljare ) pokazuje da je jedna od tih crkvi pod
    nazivom “Sveti Nikola” preneta u Zrenjanin, a dosada po interesovanju
    kolega Boljarca sam tragao o postojanju potesa “Crkvište” na prostoru
    okoline vlasotinačkog atara.
    Što eto i to dogodilo da se potvrdi hipoteza o premeštanju crkve “Sveti
    Nikola” iz Vlasotinca u Zrenjaninu u Vojvodini.
    Zapis: 17. oktobar 2013.g. Vlasotince
    Zabeležio: Miroslav B Mladenović Mirac lokalni etnolog i istoričar Vlasotince
    * * *

  7. Slobodan Veljković

    Moja majka je rodom iz Vlasotinca. Poreklo je od Petra Valčića i po rodoslovu su se doselili iz mesta Valč kod Skadarskog Jezera. To je jedan brat. A drugi se odselio u mesto Arbanasi kraj Zadra. Jer u tom istom mestu žive i Đerđe. To je porodica čuvenog košarkaša Đerđe. Njegov otac je bio prvi naš Ambasador u Albaniji i tamo je pronašao knjige i rodoslov familija Đerđe i Valčića. Ambasador je bio od 1945 god. To je istina o Valčićima, Rodoslov imam i čuvam. U njemu su muški potomci.

    • Aleksandar Marinković

      Bilo bi vrlo zanimljivo da uradite DNK test praporekla, zaista.

    • Miroslav B Mladenović Mirac

      Slobodane,
      Ne znam od kojih si od Veljkovića. Istražujući sve RODOVE(za sada uopšteno)-interdisciplinarno
      u vlasotinačko-crnotravskom kraju od prezimena VELJKOVIĆ, vidim da se intereseujete za poreklo
      roda VALČIĆ svoje majke. Čudi me da niste pročitali nešto više zapisa koje sam zapisao o
      VALČIĆIMA, ali zato izgleda kao “mnogo dosada” negde pronađu u ARHIVAMA o nekom rodu
      pa tako kao da “iskazuju” svoju PAMET i “srbuju”. Ako je stvarno to što poseduzjete (kao “neki” i
      pre toga)-onda barem u FOTOKOPIJI izložite NARODNOM MUZEJU(ili Narodnoj biblioteci)
      da se ostavi trag.
      Što se tiče zapisa(kazivanja starog Valčića, poreklo nije navedeno odakle su se Valčići doselili
      u Grdeličku klisuru pa tek u Vlasotince. Što se tiče navoda (meni se čini da su to arhivi…)-ima
      smisla da su rod VALČIĆI dobili prezime prema tom VALČI (Valč kod Skadarskog Jezera) a ĐERĐ
      (dobro mi je poznat košarkaš nekada Zadra u bivšoj Jugoslaviji).
      U Vlasotincu barem u tom rodu postoji “snaja makedonka” ARHITEKTA koja bi se pozabavila VAŠIM
      rodoslovom VALČIĆ.
      Miroslav B Mladenović Mirac Vlasotince
      19.jun 2014.g. Vlasotince, Srbija

    • Marina Marković

      Poštovani gospodine Veljkoviću!

      Moja prababa, Jevrosima- Roska Janković, potomak je familije Valčić pa molim da mi, ako ste u mogućnosti,na meil pošaljete rodoslov.

      Srdačno,
      Marina Marković, Vlasotince

  8. Miroslav B Mladenović Mirac

    Nažalost bio sam na najgori mogući način diskvalifikovan na svim forumima, pa i ovde na ovom portalu da svoja saznanja o poreklu stanovništva sa područja vlasotinačko-crnotravskoga kraja saopštima na pravi način.
    Naravno surevljivost, sujeta i lični interesi i patološka svest moći, iskazivane preko uvreda i omalovažavanja su samo zaustavili taj put.
    No, sigurno ću za nekoliko godina opet se stvoriti predpostavke da na normalan način – posle još studioznijeg istraživanja po arhivama i svoga istraživanja na terenu preko 40 godina doprinesem da se ostavi trag života tamo gde više i ne postoje sela i život u svome rodnom kraju.
    TAKO ĆEMO SE ODUŽITI SVOJIM PRECIMA – A POTOMCIMA ostaviti SVOJE KORENE.
    (http://www.poreklo.rs/2012/08/29/pismo-%C4%8Ditaoca-poreklo-prezimena-stani%C4%87/ )
    10.jul 2014.g. Vlasotince, Srbija
    Miroslav B Mladenović Mirac lokalni etnolog i istoričar Vlasotince

  9. Miroslav B Mladenović Mirac

    VAŠARSKI DANI

    jun 2002.godine
    U narodu svetkovine kojima se pridaje posebno mesto u obeležju nekog svetca-nazivaju vašari.
    Ljudi se okupljaju-i staro i mlado, da bi se tog dana proveselilo. Igralo se, pevalo, kupovalo i prodavalo.
    Tog dana se dolazilo iz pečalbu-to je bio svetovni dan porodice, dan radosti i veselja.
    U svom sećanju iz detinjstva i mladosti-posebno su ostali vašari: čobanac-drugi avgust, kao Sveti Ilija, onda u julu Gorešnjak (26. jula) -u Vlasotincu, Trnovka avgusta u selo Svođe, kao i jesenji Krstovdan i Pejčindan u Vlasotincu.
    Bilo je letnjih i jesenjih vašara i u selo Konopnica pored crkve i nekih manjih vašara u susednim selima.
    Jedan od svetovnih-Svetiluka ili Sveti Jovan biljober, pretvoren je bio pod državnim praznikom Sedmi jul-dan početka partizanskog ustanka 1941.godine u Srbiji; slavljen i u nekim oklnim selima opštine-ali glavna i centralna proslava je bila u selo Zlatićevo.

    Moja majka kao bivša partizanka i skojevka-bila je i pobožna žena.
    Kao dete sam se radovao Sedmom julu, jer smo toga dana završavali sa kosidbom u donjem delu našega sela; zdenuli sve stogove i moglo se tom radovati i veseliti dolaskom oca iz pečalbe za vašar.
    Toga dana ujutru moja majka-a i baba, ustajale su rano i išle u polje u brale lekovito bilje: „Sveti Jovan“, kantarionku, jalov mesečak(hajdučku travu), grozničavku, podubicu, posekotinu(ivandansko žuto cveće) i druge lekovite biljke i stavljali da se suše u hladovini od kojih su se kasnije spravljali čajevi kao lek za lečenje mnogih bolesti.
    U tom vremenu iz planine nije se odlazilo kod lekara.
    Posebno sam imao osećaj radosti kada se od tog šarenog planinskog cveća i žita ovsa i raži-pravili venčići, koji su stavljani iznad ulaznih vrata kuće, a na drvenim vratima je majka uzimala balegu i zalepila sa stavljenim cvetovima Svetog Jovana: klasja ovsa, raži, pšenice (domaće) i cvetova lekovitih ubranih trava.
    To je za nas označavalo radosti života; a majki i babi veru da će Sveti Jovan biljober da donese bolju rodnu godinu u polju i zdravlje i sreću u porodici i dobru pečalovinu oca pečalbara.
    Za svu decu iz ovog podneblja- svaki vašar ima svoju draž.
    Onaj u varoši, gde su se videla čuda tog vremena: mečke kako igraju, divlje zveri-do bacanja lopte i pucanje vazdušnom puškom u metu, do kupovanje ogledalaca, šarenih bonbona, pištaljki, noževa i šarenih dečjih pištolja, do vožnje na ringišpilu.
    Na onim vašarima pod šatrom-senjakom ili venikom od granja bukovine i paprata, su se kupovale lubenice, zelene varene kruške, jabuke i igrala narodna kola (ora).
    Među vašarima najveći za nas je bio onaj na Čobancu (2. avgust) zvani Sveti Ilija u selo bistrica u oštini Crna Trava, na nadmorskoj visini preko 1500 mmetara- za čitav pečalbarski Povlasinjski kraj.
    Na vašar se išlo pešice, retko sa konjima.
    Mladež se premenjuvala-oblačila ono što je imala najbolje i najlepše da obuče za taj dan vašara.
    Letnja odeća u narodnim nošnjsms i obuća se razlikovala od sela do sela sve do negde sedamdesetih godina 20. veka.
    Posle se odevalo po modi-nije bilo razlike u odevanju.
    U tom šarenilu nošnji-do Čobanca (oko 1500 metara nadmorske visine) , slivala se čitava reka ljudi, od ranog jutra sve do same večeri.
    Mi smo putovali sa obroncima Bukove Glave (1330 metara nadmorske visine)-preko selo Bistrica, a sa ostalim selima se susretali na Gornjoj Bukovoj Glavi.
    Usput su se susretali i veselo se družila mladež i stariji ljudi.
    Većina njih su došli iz pečalbe za Svetoiliski vašar na Čobancu iz svih susednih sela :Donjeg i Gornjeg Dejana, Predanče, Ravnog Dela, Samarnice, Brezovice Lopušnje, Ravne Gore, Zlatićeva, Jakovljeva,Svođa, Gara, Vusa, Dobrog Polja, Javorja, Kozila, Bistrice-kao i sa područja crnotravske opštine prema planini Čemernik , Ostrozubu i Vlasinskom jezeru.
    Na vašaru je bilo iz Vlasotinca, Leskovca a i iseljenika iz Beograda, Niša, Novoga Sada, Kragujevaca.
    Uvek se tada vraćali svome rodnom kraju, da odigraju jedno oro (kolo) onako bosi na travi uz muziku trubača ili harmonikaša i tupana.
    Obavezno toga avgustvskoga dana, čuveni fotograf Mirković iz Vlasotinca-ovekovečavao je uspomene i starih i mladih i zaljubljene i decu sa roditeljima-kao večno sećanje i uspomenu na jedno vreme neponovljivo života u planini, kao i vašarske dane života u vlasinskom kraju.
    Svako selo na Čobancu je imalo posebno mesto ispod neke velike bukve u hladovini, gde su se zajedno ljudi okupljali i prema starom ovčarskom običaju-iznosili sve što su za taj dan spremili da se pojede i popije.
    Tada su žene mesile onu seosku sukanu banicu, kuvala jaja, donosile sir i po koju pečenu kokošku.
    Svi su bili u šarenilu.
    Žene, deca, devojke u narodnim nošnjama.
    Tačno se po njima znalo ko je ko i iz kog kraja.
    Muškarci su mahom nosili pantalone na brič-uske, krojene bilo kod šnajdera od kupovanog štofa, bilo od grubog klašnjenog- vunenog sukna. Leti se nosili kačketi-šeširi ili šubare.
    Bilo je i onih koji su nosili srpsku kapu-šajkaču šumadinsku na glavi.
    Njih je nosio moj otac i stric.
    Muškarci su nosili pirotske gumene opanke, retko patike, sandale i šumadinske pravene opanke-a neki stariji su nosili i svinjske opanke.
    Mlade žene i devojke su nosile bele marame, dok su starije nosile žute šamije-a i šarene marame.
    Žene su nosile i jeleke-bilo one vezane ili pamučne.
    Letnji i jesenji vašari su se razlikovali po obući i odeći, a i po samom duhu.
    U vreme letnjih vašara žene i muškarci su često od teškoga rada na vašarima –bili željni provoda i zaborava na sav mukotrpan rad i život u oskudici-pa se često dešavalo da se na dan vašara po koji pečalbar napije-bude pijan kao motka.
    Bilo je i drugih krajnosti-da se toga dana uz pijanku pod venikom posvađa i izbije tuča i rešavaju pesnicama mnogi neraščišćeni računi u životu.
    Bilo je i lepšeg načina „izduvavanja“ negativne energije u veseljenju i igri u narodnom kolu.
    Zato je većina mladeži i išla na vašarima-da se izigra u oro (kolo) do mile volje.
    Toga dana se zaboravi na sve.
    Svi su veseli i radosni. Zaboravi se na težak rad, težinu života, nemanje i bedu.
    Letnji vašari su bili veoma pogodni za mlade-da se na njima u kolu upoznaju, zaljube i raduju životu.
    Negde pored zelenih bukvi, u rascvetaloj planinskoj livadi-drhte mlada zaljubljena bića – mlade ovčarice i mladoga pečalbara.
    Oni su srećni.
    Tu se dolazi iz pečalbe, drhti uz susret dvoje zaljubljenih-negde na proplancima planinskih šumaraka, negde na prostoru zelenila.
    To su posebno dani za zaljubljene.
    Rađale su se i prave ljubavi, koje su kasnije u jesen krunisane i udadbom i šenidom..
    Na tim vašarima su se rađale prve ljubavi-sticalo životno iskustvo …
    Naravno da ima i raskida u ljubavi-koji se „leče“ uz pesmu i uz kolo ili u neku kafanu-napravljena pod venikom za taj dan- lumpuje uz muziku do zore.
    Kad se odlazilo na vašar-išlo se često veselo ujutru rano, jedan po jedan kao neka šarena kolona mladosti i lepote.
    Kada se vraćalo sa vašara-neki su bili veseli i srećni, a neki su se pijani vraćali svojim kućama.
    Često mladim ženama i deci nekada zagorča vašar.
    Tako pijani mladi očevi često su tukli svoje žene i decu, pa ih je nekada bilo teško takve i dovesti kući.
    Lejulali su se pijani niz bukovu šumu, puteljaka i staza –tamo amo-dok su ih žene vodile pijane ili su one bežale napred da ne izvuku batine, a deca su od straha pištala kao mali ptičići u gnezdu.

    Kada se postigne umerenost u piću i veselju, onda se na vašar kupuju testije, zagrepci, burgije, grabulje, ženske potrebštine za kuću i obleklo ženi i mužu, deci.
    Na kraju vašara se obavezno kupuju lubenice, kruške varene, dečje igračke, šarene bonbone.
    Naravno u zavisnosti od vašara do vašara-negde se kupuje zeleniš-paprika, paradajs i za one što su ostali da čuvaju kuću neka poslastica ili igračka.
    U stara vremena su se često kupovali češljevi za stoku-češagija, juže-konopac, jular za krave i konja, samar za konja, drvene kašike, sito, vretena, kudelje, panice, testije, vršnjici.
    Mladež kupuje ono što im lepo stoji u oblačenju.
    Stariji su kupovali nekada anterije, opanke, jeleke, bojeleke-a za decu duduče-frulu, duduk, alavutku(šupeljka)-okarinu, da se svira kada se ide sa stokom po planinskim pašnjacima.
    Često iz te svirale se sviralo na sedenjakama i lupenjkama kukuruza u jesenjim i zimskim danima.

    U selo Zlatićevo letnji-sedmojulski vašar se održavao ispod svetovnog hrastovog drveta-miroa uz „Krst“. Tako se i mesto nazivalo „Krst“.
    Pored starog Hrasta kao svetovnog drva- „Krsta“; se toga dana sakupljalo sa svih strana u vidu šarenila mladih i starih okolnih planinskih sela.
    Toga dana su došli svi pečlbari da se uz kola (ora), ptoveseli pod venikom, ispod starog hrasta u hladovini, tu pored spomenika palim ratnicima kao žrtve fašizma u Drugom svetskom ratu od bugara i nemaca.
    Na zlatićevskom „Krstu“ toga vašarskoga „sedmoga jula“- raznie šatre bile su pune raznoraznom vašarskom robom i obavezno je bilo „turčina“ poslastičara sa sladoledom iz selo Svođe, Tise bonbondžije , Bogdana i Ruske bonbondžija iz Kruševicdže i Cake sodadžije sa klakerima iz selo Kruševica.
    Toga letnjega dana sve se odvijalo kao pravo vašarsko veselje.
    Na okolnim livadama i šumarcima, sedelo se, družilo, pilo, sklapala prijateljstva, rađale nove ljubavi.

    Tu se pila hladna signalka i orandžada poznatih sodadžija iz sela Kruševice, slastilo bonbonama Tise bonbondžije iz Boljara-koji je magaretom išao od vašara do vašara i uveseljavao decu.
    Svođani, javorci, jakoljevci, kozilci, dejanci, predančarci, ravnodelci-pečalbari hrlili su toga dana da iskažu svoju radost sa svojim porodicama u narodno kolo (oro).
    Naravno obavezno da je tada bilo obavezno i vašarsko fotografisanje za uspomenu. Tada su bili poznati fotografi Jovan Mirković i Straško Bogdanović.
    Bilo je i početnih amatera fotografa- koji su u ovom kraju prvi fotografi sa fotografom „smene osam“, ovekovečili mnoge uspomene na te dane života na vašarima.
    Te fotografije su bile značajne za decu, zaljubljene devojke i momke, mlade bračne parove sa decom- a fotografije su kasnije pokazivane – slate su i nekim dragim osobama sa posvetom.

    Za ovaj kraj u danima avgusta bio je poznat vašar Trnovica u selo Svođe.
    Kao i na ostalim vašarima, tako i na Trnovici- pečalbari: ciglari, zidari, pinteri su toga dolazili na vašar da sa porodicama provedu taj dan kao radosni dan u životu porodice i sela.
    Toga dana svaki pečalbar na vašaru je želeo da zaboravi ciglarski kalup, mistriju, čekić, bradvu,mučenje po vrbacima i kolibama, pečenje na suncu dok se seče i pravi cigla, visoke skele i malterke i čekić na nekoj zgradurini tamo negde daleko od svoga doma.
    Raspoloženje je bilo veliko.
    Deca su se kupala u reku Vlasinu, a stariji i mladež igrala u kolo (oro) ili pili po kafanama (krčmama) i mezili se sa kobasicama prženim na skarama.
    Taj miris kobasica na skarama u kafanama (krčmi) – tada siromašna deca i danas osećaju kada se prođe negde pored neke seoske kafane u vreme letnjih vašarskih dana.
    Kupi se lubenica, rashladi u reku Vlasinu i uz porodični smeh i radost učini gozba.
    Letnji vašar Gorešnjak (26. juli) je imao posebnu draž za one iz moravskog dela Vlasotinca, a i dece koja su silazila sa planine- da vide varošicu po prvi put.
    Pešačilo se i više od trideset kilometara da bi se u poslastičari pojela koja baklava ili tulumba; da se za dinarčić kupi šareni štapić bonbone, vidi mečka i druge divlje šivotinje u kavezu, odgleda „zid smrti“, provozi na ringišpilu, odgađa vazdušnom puškom za češalj i ogledalce, kupi sladoled, poigra u narodnom kolu, vidi sa drugarima pečalbarima iz drugih sela, popije koja čašica ili pivo pod šatorom, proveseli uz pevačicu, pokupuju razne potrebštine za kuću i obeklak.

    Na vašarima su novčanici pečalbara bili puni, živelo si tih dana srećno i veselo.
    Zaboravljao se težak život, nestane tuga pečalbara, puna im srca i duša- kada su toga dana na vašaru pored svojih najbližih u porodici.
    Za taj dan se živelo, za taj dan su se brojali dani na njivi, sa ovcama ili negde daleko tamo u belom svetu pečalbara.
    Vašarski dan je bio i ostao Svetkovni dan.
    jun 2002.godine

    Iz RUKUPISA:- MOJE PRIČE (Autor:Miroslav B Mladenović Mirac) 2009.g. Vlasotince
    Postavio(26 jul 2014.g.-na dan GOREŠNJAKA vašara u Vlasotince): Autor Miroslav B Mladenović Mirac, Vlasotince

  10. Miroslav B. Mladenović Mirac

    DA SE NE ZABORAVI

    CRTICA U ČAS JEDNOG NEPONOVLJIVOG ČOVEKA

    Od 1970.godine Miroslav Mirac Mladenović radi kao nastavnik matematike u osnovnim školama: od sela Donje Kusce, kod Gnjilana (malo u gimnaziji u K. Kamenici), Orašju kod Velike Plane, Tegošnici, Svođu, Kruševici, do sela Šišava u vlasotinačkoj opštini.

    „Ako uračunamo i ‘godine koje su pojeli skakavci ‘ (od 1984. do 1989/90) u školi u Kruševici, gde sam zbog uverenja bio udaljen iz prosvete (nastavnik matematike: nepodoban kao FPI-fanatički politički idealist), onda se evo približavam kraju svog radnog veka, a da još nisam izveo: ‘ čist račun’.

    Da se ne zaboravi, da je jedan matematičar bio progonjen i bio disident, samo što je mislio svojom glavom i kritički posmatrao i želeo da menja svet“, komentariše Miroslav svoje nastavnikovanje.

    Ovaj kratki prilog dajemo upravo vođeni željom da se ne zaboravi da je tu svoju borbu za ideale jednog humanijeg i pravednog sveta uložio i sebe i svoj život, svoj rad, svoj kredibilitet moralnosti.

    Pisao je kritičke članke u listovima (od 1970. do 1989-2004): „Večernje novosti“, „Borba“, „Politika“, „Komunist“, „Danas“, „Prosvetni pregled“, „Naša Borba“, „Republika“.
    Sarađivao u listu „ Naša reč“ i „Radio Leskovac“.

    Pisao pedagoške i stručno metodsko matematičke tekstove u listu „Prosvetni pregled“, potom učestvovao na desetine naučnih skupova u bivšoj i sadašnjoj Jugoslaviji.

    Miroslav Mirac Mladenović je nastavnik čiji su učenici bili najbolji na takmičenjima iz matematike i prilikom polaganja prijemnog ispita za upis u srednje škole, kao i u srednjim školama.

    On je pedagog koji 30 godina sakupljao narodne umotvorevine o svom rodnom kraju, i po tome je jedan od najrevnosnijih čuvara izvornog stvaralaštva i vrednosti.
    S.Mladenović

    List VLASINA, Vlasotince-20.februar 2004.g.
    broj 136-137, str. 20.