Iz Letopisa Matice srpske: Srpski preci u Crnoj Gori

18. decembar 2012.

komentara: 6

Letopis Matice srpskePortal Poreklo prenosi tekst pesnika Ivana Negrišorca, objavljen u poslednjem izdanju Letopisa Matice srpske, u kojem on daje dramatičnu sliku trenutka u kojem se danas nalaze Srbi i Srpstvo u Crnoj Gori

 

ISTRAGA PREDAKA: SOCIOPATOGENI ČINIOCI U PROCESU FORMIRANJA CRNOGORSKE NACIJE 

 

1 Ideja crnogorske nacije i nasleđe totalitarizma

Na samom početku se moramo zapitati: zbog čega bismo u pokušaju formiranja crnogorske nacije mogli prepoznati delovanje sociopatogenih činilaca? Koji su to činioci i kako se oni konkretno ispoljavaju kako u društvenoj zajednici tako i u psihičkom životu pojedinca? I zbog čega u procesu formiranja crnogorske nacije, tj. crnogorčenja Crnogoraca (kako bismo, tragom objašnjenja Matije Bećkovića i analogije sa nekadašnjim turčenjem, mogli da imenujemo ovaj proces temeljnog rasrbljivanja i pokušaja zasnivanja nekakve nove, antisrpski definisane nacije), zbog čega o svemu tome ne samo da možemo nego i neizostavno moramo da razmišljamo u kategorijama socijalne patologije posebnog tipa?

Osnovni problem koji se ispoljava u procesu crnogorčenja nastaje iz neukosti, nehaja, pa i zloćudnosti sa kojom se inicijatori ovog procesa odnose prema crnogorskom čoveku i njegovoj istoriji: oni, naime, smatraju da svekoliko nasleđe koje Crnogorci u sebi nose može biti preoblikovano u skladu sa nekim potpuno arbitrarno, neobavezno, slobodno izabranim ciljevima, te da ne postoji nikakva priroda same supstance koja bi tom preoblikovanju mogla da pruži otpor. Osnovna antropološka hipoteza od koje polaze ovi neuki sejači zla jeste predstava o čoveku kao potpuno praznoj, beloj hartiji (tabula rasa) po kojoj možete da ispisujete šta god hoćete. Ta ideja, čije korene nalazimo u filozofiji empirizma i senzualizma, teško može izdržati ozbiljniju, produbljeniju kritiku sa stanovišta iole svesnog složenosti čoveka i tajnovitosti puteva njegove duše. Ta ideja, konačno, nema nikakvoga uporišta niti u hrišćanstvu niti u bilo kojoj religijskoj slici sveta, a nema je ni u tradicionalnom predanju i u verovanjima koja su oblikovala nekakva saznanja o svetu srpskog čoveka. Svi Srbi, pa i Crnogorci, verovali su da je čovek prostor po kojem boj biju neke mnogo starije, nespoznatljivije i dublje ukorenjene sile nego što se to čulima i odgovarajućem ljudskom iskustvu može ukazati.

Do ideje o tome da je čovek tabula rasa nije se u srpskoj kulturi dolazilo čitanjem filozofskih spisa Džona Loka ili Etjena Bonoa Kondijaka, kao što se najtemeljnija saznanja o ograničenosti, pa i neispravnosti ovakvog načina mišljenja neće utvrditi čitanjem Lajbnicovih, Kantovih ili Hegelovih dela. Istina, filozofski uvidi mogu nam pomoći da sagledamo argumente za ili protiv pomenutih uvida, ali smo paklene razmere zabluda i pogrešnih ideja mogli da osetimo pre svega na sopstvenoj koži.

Ideja o tome da je čovek tabula rasa došla je u najzloćudnijem obliku u srpsku kulturu unutar komunističke ideologije i njene revolucionarne prakse. Tačnije, došla je manje u sklopu same ideologije, a znatno više u sklopu odgovarajuće revolucionarne prakse. Jer, komunistički ideolozi nisu insistirali na tome da teorijski objašnjavaju kako je čovek prazan, neispisan list hartije, ali su beskrupuloznošću svoga odnosa prema istorijskom i tradicijskom, te kolektivno-psihološkom i arhetipskom temelju našeg čoveka javno demonstrirali koliko im je pomenuta ideja usmeravala sve socijalne i ideološke akcije koje su preduzimali.

Ideja o tome da Crnogorci mogu i moraju da budu zasebna nacija jeste, nemojmo to zaboraviti, deo nasleđa hrvatskih fašista i jugoslovenskih komunista. Ta ideja je, dakle, produkt totalitarističkog načina mišljenja, odnosno dveju ideologija koje nemaju nikakav zajednički sadržalac osim dvaju činilaca: totalitarizma i antisrpstva. A da je ideja o Crnogorcima kao zasebnoj naciji, sama po sebi, krajnje problematična i neutemeljena, dokaz je način na koji se iskazivala svest o nacionalnoj pripadnosti kod svih onih koji su na toj ideji, u nekom periodu svoga života, insistirali. Jednako kod Sekule Drljevića ili Savića Markovića Štedimlije, koji su radili pod paskom ustaškog pokreta i hrvatskih komunista, tako i kod onih koji su kasnije, u socijalističkom i postsocijalističkom periodu, tobože samostalno, pokušavali i još pokušavaju da osmisle ideju crnogorčenja. U tome procesu oni, s razlogom, prepoznaju jedan od ključnih činilaca željenog razbijanja celovitosti srpskog naroda i njegovog pretvaranja u slabašni etnografski specifikum koji se može nacionalno oblikovati kako se to u nekim centrima svetskih moći poželi.

Sama realizacija ideje o crnogorčenju je, naravno, produkt delovanja jugoslovenskih komunista, a njihovi današnji naslednici i nastavljači jesu oni koji su na temelju kriminalne aktivnosti obavljali prvobitnu akumulaciju kapitala u postsocijalističkom, tranzicionom društvu. Oni, pak, ljudi koji su čista srca poverovali u nekakav emocionalni kapital ove ideje, samo su grubo zloupotrebljeni: jer Crna Gora se može voleti, a da se pritom ne mora ceo njen nacionalni identitet graditi na potpuno pervertiranom obliku ljubavi koji bi poricao celokupni duh istorijske, njegoševske Crne Gore. Mnogi su već upozoravali na zloćudnost ovakvih procesa, od Dobrice Ćosića, Dejana Medakovića, Matije Bećkovića, Batrića Jovanovića, Dragoljuba Petrovića, Rastislava Petrovića, Draga Ćupića, Mira Vuksanovića, Koste Čavoškog, Mila Lompara i mnogih drugih.

Bez obzira na sve oblike nasilja sa kojima se ideja crnogorčenja sprovodila, bez obzira na sve falisifikate i laži koji se sistematski plasiraju, evidentno je da svako udubljivanje u prošlost i sadašnjost Crnogoraca vodi ka sagledavanju očigledne neutemeljenosti toga procesa. Za to nam je veoma ubedljiv, empirijski dokaz upravo ona tragična ličnost koja je u početku zdušno radila na realizaciji nacionalizacije Crnogoraca, a kasnije, kada se ta ličnost oslobodila ideološkog slepila, prva je sopstvenu ideju napustila i vratila se tradicionalnom, čvrsto utemeljenom stavu o Crnogorcima kao delu srpskog naroda.

Reč je, naravno, o ličnosti Milovana Đilasa. Upravo je Đilas u mlađim danima svog krvavog revolucionarnog delovanja, dobro upamćenog u ratnoj Crnoj Gori i Hercegovini (pod eufemističkim nazivom „leva skretanja”), i u periodu svoje tragične lakomislenosti sa kojom se odmah posle rata odnosio prema svemu što je deo srpskog nasleđa (od ideje pripadnosti srpskom narodu do čina iscrtavanja republičkih granica), upravo je on najglasnije zasejavao pomenuto seme zla u Crnoj Gori. To seme zla moglo je da se primi samo na onom tlu koje je temeljno pripremljeno revolucionarnom, komunističkom ideologijom kao prvim radikalnim pokušajem da se Srbija i Crna Gora potpuno očiste od prošlosti, a da se Srbi, uključujući i Crnogorce, pretvore u čisti list hartije po kojem će revolucionarni elan ispisivati svoje poruke o nekakvoj blistavoj budućnosti, lišenoj duhovno-istorijskog i nacionalnog nasleđa.

Od tada, od dolaska na vlast komunističkog pokreta u Jugoslaviji, možemo pratiti kako se slažu varka na varku i zabluda na zabludu o tome da su Crnogorci suštinski drugačiji u odnosu na ostale Srbe, te da moraju postati zasebna nacija. Kulminacija je izbila onog momenta kada se, osokoljena silama koje žele što veći haos da načine na Balkanu s kraja XX i početkom XXI veka, odnarođeni crnogorski režim sačinjen od nove klase otuđenih političara i biznismena osmelio da udari na same temelje crnogorskog pamćenja: na srpsko ime, jezik i crkvu. Sistematskim izbegavanjem, pa i poricanjem srpskog imena, uvođenjem lingvistički neutemeljnog i neodrživog naziva crnogorskog jezika i formiranjem nekanonske, raskolničke crnogorske crkve, taj odnarođeni režim je pokazao ne samo fatalne razmere svoga neznanja nego i otvoreni prezir prema sopstvenom narodu i njegovom elementarnom pamćenju. Odnarođeni crnogorski režim je, metaforički rečeno, objavio otvoreni rat crnogorskom zdravom razumu.

Sistematskim nasiljem koje država sprovodi nad sopstvenim stanovništvom taj režim nastoji da postigne stanje potpune saznajne praznine, te da dođe do željenog stanja tabula rasa, na kojem bi mogao da se nada kakvom-takvom uspehu svoje odnarođene, himerične politike. Ipak, deluje potpuno neverovatno da se sve to zbiva Crnogorcima koji, kao što je dobro poznato, imaju najmoćniju tradiciju predanja i bogatu usmenu istoriju kakvu je teško naći bilo gde u svetu. Zato je ovaj eksperiment sa Crnogorcima veoma zanimljiv za sve one koji umeju da prepoznaju tehnologiju etničkih melting-potova: ako to sa Crnogorocima uspe, ne postoji više ni jedna jedina načelna prepreka da to ne uspe i na bilo kojem drugom mestu na zemaljskoj kugli.

 

2. Nasilje kao sistem i demokratski alibi

Ideja o nacionalizaciji Crnogoraca nije ni crnogorska ni srpska ideja. Ta ideja je oblikovana u centrima moći izvan srpskih prostora, a sračunata je sa namerom da se celina srpskog naroda ruinira upravo tamo gde je u prošlosti bila najčvršća.

Zato smo danas došli do paradoksalne situacije da upravo Crna Gora, kao u prošlosti najtvrđe uporište srpstva, danas mirno može da donese sve odluke koje potpuno protivreče osnovnom duhu Crne Gore i Crnogoraca. Takva je, na primer, odluka da država Crna Gora prizna kao nezavisnu državu Kosovo. Time je počinjen greh ne samo prema ostalim Srbima koji se, kako znaju i umeju (a to, nažalost, ne znači baš mnogo), bore da očuvaju ono što za sve Srbe, pa i za Crnogorce, ima suštinskoga značaja, nego je još i više počinjen greh u odnosu na celokupno istorijsko pamćenje Crnogoraca. Kako će ovi novi, odnarođeni biznis-Crnogorci, koji smatraju da je celokupna istorija stvar pretvoriva u robu za prodaju i preprodaju, kako će oni izaći pred Svetog Petra Cetinjskog, pred Njegoša, pred knjaza Nikolu i tolike druge, to je dilema do koje oni, sasvim sigurno, nisu ni doprli. Inače bi im se odgovor na pitanje šta su to oni počinili sam nametnuo sa strahotnom neumitnošću, a taj odgovor je, naravno: izdaja.

Izdani su ne samo tamo neki Srbi kojih se biznis-Crnogorci odriču, nego je izdan i osnovni duh Crne Gore i svi njeni velikani. Ti velikani su, sada, na nebesima postiđeni zbog bestidnosti svojih potomaka.

U ovim tačkama našeg opažanja dolazimo i do prvih odgovora na pitanje zbog čega u svim ovim procesima treba sagledati dejstvo sociopatogenih činilaca. Crnogorčenje je zamišljeno i sprovedeno kao oblik pelcovanja, tj. unošenja u narodno biće opasne i razorne klice koja razvojnim procesom sigurno dovodi do kolektivne šizofrenije. Ovi procesi razornih protivurečnosti i nerešivih autodestruktivnih poriva vode ka potpunom gubljenju onoga duha koji je Crnogorce čuvao kroz istoriju i vodio ih kroz najteža iskušenja kroz koja su prolazili. Otuda to može da se sagleda kao, pre svega, oblik autodestrukcije i simboličkog, kulturološkog samoubistva.

Čitav proces se realizuje delovanjem piramidalne organizacione sheme u čijem temelju se nalazi odnarođena crnogorska država, kao osnovni inicijator i garant autoritativnosti samog čina, ali i činilac stalne pretnje onima koji bi se, eventualno, tom činu suprotstavili. Odnarođeni režim, dakle, računa sa pravom države na sve elemente autoritativnosti koje ne mogu nesmetano biti dovedene u pitanje, a ukoliko to neko pokuša da učini, država ima pravo da sprovede legalne oblike nasilja. Sam čin simboličkog, kulturološkog samoubistva ili progona i istrage sopstvenih predaka pripao je u nadležnost državnog aparata Crne Gore. To znači da čitav pravni, politički, obrazovni, medijski i drugi sistem danas u Crnoj Gori jeste upregnut u realizaciju ideje crnogorčenja i rasrbljivanja Crnogoraca. Tradicionalna srpska narodna svest Crnogoraca postala je apsolutno nesistemska pojava koja se želi u potpunosti eliminisati iz javnog života Crne Gore. Takva svest želi se ne samo marginalizovati unutar društvenog sistema nego se želi i konačno istražiti, tj. uništiti do poslednjeg traga i semena. U odnosu na tu, nesistemsku pojavu dozvoljeni su svi oblici nasilja osim onih koji su eksplicitno pravno sankcionisani. Štaviše, i ti oblici nasilja koji podležu pravnom sankcionisanju mogu biti sprovođeni sve dotle dok ne postanu javna, suviše očigledna činjenica koja može ugroziti međunarodni kredibilitet zemlje.

Čitav proces crnogorčenja, tj. formiranja crnogorske nacije koja bi temeljno, suštinski bila ne samo odvojena od svoje srpske narodne osnove nego i toj osnovi oštro, antitetički suprotstavljena, možemo sagledati kroz nekoliko temeljnih postavki. Te postavke predstavljaju samu suštinu politike crnogorskog režima, ali taj režim već isuviše dugo traje i ostavlja svoje pogubne posledice, pa je u velikoj meri već srastao sa samom crnogorskom državom. Ta će se država veoma teško osloboditi ovog negativnog nasleđa, a u toj borbi potrebno je toliko mudrosti, snage i lepote da takvu koncentraciju vrednosti veoma teško možemo da zamislimo u praktičnom političkom životu bilo koje društvene zajednice, pa i naše, srpske, a ponajmanje crnogorske.

No, svest o težini nekog zadatka ne znači i spremnost na odustajanje od njega, pa bi zato bilo neophodno da se, pre svega, kao celina sagledaju svi elementi koji čine sistem ideja i praktičnih postupaka odnarođenog crnogorskog režima.

Teza br. 1:Odnarođeni režim selektivno sprovodi nasilje pazeći da ne ugrozi svoj međunarodni legitimitet

Ključni kriterijum selektivnosti zasniva se na činjenici da u Crnoj Gori još uvek postoji, za režim nepodnošljivo mnogo ljudi koji ne samo što imaju visoko razvijenu srpsku narodnu svest nego i, uprkos svim neprijatnostima kojima su izloženi, spremno iskazuju nacionalnu pripadnost (prema popisu iz 2011. svoju srpsku nacionalnost je iskazalo 28,73% stanovnika). Prema tim stanovnicima se sprovode selektivni oblici nasilja o kojima svedoče mnogi izveštaji sa terena, kao i podaci koje daju političke i kulturne organizacije Srba u Crnoj Gori: sve to govori da je nepodnošljivo nizak broj zaposlenih Srba u državnom aparatu i u svim sistemima, pogotovo u upravnim slojevima, koji su u nadležnosti države. Tako se politikom zapošljavanja poželjan način mišljenja i odgovarajućeg nacionalnog opredeljenja odvaja od onog nepoželjnog.

Šta je mogući lek za ovakvo bolesno stanje? To je spremnost i agilnost političkih predstavnika Srba da otklone nasilje nad sopstvenim narodom i da obezbede njihovu ravnopravnost u društvu. Isto tako, i srpska država bi morala da se potrudi da, u okviru međunarodne, dobrosusedske saradnje Srbije i Crne Gore, izdejstvuje da Srbi ne budu diskriminisani u Crnoj Gori, bar onako kako Crnogorci nisu diskriminisani u Srbiji.

Teza br. 2:Odnarođeni režim obavlja simboličku istragu predaka i progon svih onih koji se drže predačkih zaveta

Crnogorska državna politika u ovom trenutku nasilje sprovodi ne samo nad aktuelnim stanovnicima Crne Gore nego i nad svim onima koji su svojom mišlju, emocijom i delom gradili prošlost Crne Gore i Crnogoraca. Najveći protivnici današnjeg režima nalaze se među precima, među onim div-junacima koji su utemeljili istorijsku Crnu Goru. Današnji novi crnogorski ideolozi bi, čak veoma lako ubedili ne samo Crnogorce nego i sve ostale Srbe da su novi antisrpski ideolozi sasvim u pravu, ali to ne mogu da izvedu sve dotle dok mi, potomci, imamo snage da se obraćamo svojim precima i da tumačimo šta su to mislili, govorili i činili Sveti Petar Cetinjski, Njegoš, knjaz/kralj Nikola, Marko Miljanov, Stefan Mitrov Ljubiša i toliki drugi.

Ako je dinastija Petrovića nekada morala da se bori protiv duha poturčenjaštva kako bi sačuvala srpski slobodarski duh Crne Gore, ako je morala da se suoči sa izazovom istrage poturica, današnji crnogorski glavari moraju da izvedu nešto sasvim suprotno: moraju da obave temeljnu istragu svojih predaka kako bi reafirmisali duh poturčenjaštva i iskazali svoju spremnost da budu ono što neko izvan Crne Gore od Crnogoraca traži da budu. Veliki preci su dobro znali, ali današnji odnarođeni crnogorski glavari ne znaju: ako nećeš da budeš brat svome bratu, bićeš sluga zlom gospodaru! Zato je dinastija Petrovića čuvala Kosovski zavet čak i onda kada se ogroman deo srpskoga naroda pretvorio u pokornu i ćutljivu raju, ali je i ta raja pevala pesme koje su svedočile o nekadašnjem carstvu i o mogućem vaskrsu države srpske. Danas, pod crnogorskim režimom, opet treba pevati pesme koje će čuvati sećanje na svetle dane, buditi veru u bolje sutra i negovati nadu da su ti snovi ostvarivi.

Teza br. 3:Odnarođeni režim nasilno izaziva potpuno rastrojstvo u porodicama, bratstvima i plemenima

Svi oblici prirodnih, srodničkih zajednica, od porodice, preko bratstva do plemena, kakve su u Crnoj Gori postojale intenzivnije nego u drugim delovima srpskog naroda, sve te društvene grupe izložene su snažnim pritiscima, pa i cepanjima po šavovima načinjenim nasilnim pritiscima države da se, u potpunosti, ne samo anulira tradicionalna narodna svest Crnogoraca nego i da se razvije sasvim antagonistički postavljen oblik kulturno-istorijske svesti. Otuda nije nimalo retka pojava da se dva rođena brata u nacionalnom smislu ne samo izjašnjavaju drugačije (jedan Srbin, drugi Crnogorac) nego i da iz tog izjašnjavanja dosledno proizađu sasvim suprotna viđenja celokupne kulture i duhovno-istorijskog bića Crnogoraca: jedno je tradicionalno srpstvo Crnogoraca, a drugo je dukljanstvo koje Crnogorcima poriče srpstvo.

Sasvim je, otuda, razumljivo da i unutar bratstava i plemena slične linije razlikovanja, ali i suprotstavljanja javljaju se veoma često. Ponekad se te razlike i antagonizmi mogu ispoljiti u krajnje humornom i grotesknom vidu. Po usmenom svedočenju dr Momčila Vuksanovića tako se, pre desetak godina, na Medunu okupila skupština Kuča da oda poštu svom velikom pretku, književniku i junaku Marku Miljanovu Popoviću. Kad su već obavili svoje obrede, na tom istom mestu pojavila se grupa dukljanskih Crnogoraca, želeći da i oni odaju počast Marku Miljanovu, ali pritom ove pridošlice nisu nimalo strahovale da bi njihov postupak mogao i morao biti shvaćen isključivo kao čisto licemerni gest: duh Miljanovljeva dela, njegovo razumevanje čojstva i junaštva, takvu hipokriziju, jednostavno, ne dopušta. Kako ta značenjska nijansa dukljanskim Crnogorcima teško ulazi u glavu, skupština Kuča je morala pribeći drastičnijim postupcima nego što je smireno tumačenje: pribegli su nekoj vrsti folklornog performansa. Čim su Dukljani krenuli sa svojim besedama, okupljeni Kuči su zalelekali, kao u najvećoj tuzi i žalosti, pa se, uz tužbalice i lelek, udaljiše sa tog mesta. Tako su dukljanskim Crnogorcima, među kojima je bio i poneki Kuč, pokazali da za svoje namere i za nasilje koje sprovode nemaju narod uza se. Suočeni sa surovom činjenicom da nemaju kome da se obrate, do li samome sebi, Dukljani su se povukli neobavljena posla. Sveto mesto rođenja i večnog počivališta Marka Miljanova ostalo je tako, za sada, neuprljano.

Teza br. 4:Opredeljujući se za strogo izolacionističku jezičku politiku, odnarođeni crnogorski režim sprovodi nasilnu sgandardizaciju jezika koja treba u potpunosti da odbaci srpsko ime, te da izgradi maksimalnu distancu u odnosu na srpski gramatički i pravopisni standard

Ideja crnogorskog jezika izraz je čistog nasilja nad jezičkim činjenicama i nad tradicionalnim načinom mišljenja samih Crnogoraca. Srpsko ime se ne može odbaciti iz jednostavnog razloga što su jezik i njegovo srpsko ime mnogo stariji od same ideje crnogorske nacije, te što je srpski jezik tako, i samo tako, tradicionalno imenovan u Crnoj Gori. Takvo imenovanje zbivalo se vekovima i trajalo je sve to vreme kada Crnogorci nikakvih dilema nisu imali oko toga jesu li ili nisu Srbi: znajući da su Srbi, oni su tako nazivali i svoj jezik. Dakle, jedino poznato tradicionalno, narodno ime jezika u Crnoj Gori jeste naziv srpski jezik.

Na prostoru Crne Gore postoji mnoštvo govora pojedinih mesta, sa velikim brojem razlika među tim govorima. Svi ti govori pripadaju dvama dijalektima – istočno-hercegovačkom (danas se češće koristi naziv: hercegovačko-krajiški) i zetsko-sjeničkom. Oba ova dijalekta Crnogorci dele sa velikim brojem ostalih Srba: hercegovačko-krajiški dijalekat rasprostire se od Boke Kotorske, Banjana, Nikšićke župe, Pive, Morače, Kolašina, pa sve do Ibra, a odatle sve do Bjelovara, blizu Siska, Karlovca, zahvatajući Baniju, Kordun i Liku; zetsko-sjenički dijalekat pokriva prostor od Boke Kotorske ka istoku do Ibra, na potezu od Kosovske Mitrovice do Studenice. O tome zainteresovani čitalac može pronaći dovoljno informacija u knjizi Pavla Ivića Dijalektologija srpskohrvatskog jezika: Uvod i štokavsko narečje (1956) i na dijalektološkoj mapi može proveriti kakva je teritorijalna rasprostranjenost dijalekata. Jasan je zaključak da ne postoji dijalekat koji bi ekskluzivno bio crnogorski, odnosno koji bi obuhvatao samo govore zastupljene u Crnoj Gori.

Isto tako, ne postoje jezičke karakteristike čiju rasprostranjenost možemo naći samo u Crnoj Gori, a da se pritom one ne javljaju i u drugim regijama srpskoga jezika. U pokušaju da pronađu diferencijalne karakteristike na temelju kojih bi mogli da obave standardizaciju tzv. crnogorskog jezika tako da se ona primetno razlikuje od standardizacije srpskoga jezika, dukljanski lingvisti su posegnuli za jotovanjem suglasnika ’s’ i ’z’: to jeste osobina koja se nalazi u oba dijalekta u Crnoj Gori, ali se nalazi i na veoma širokom prostoru od Čačka do zapadne Bosne i Like (u rečima: ćekira, ćutra, poćek, izesti i sl.). Očigledno je da jezičke karakteristike ne dozvoljavaju izolovanje Crne Gore u odnosu na ostatak prostora srpskoga jezika, a ako bi to neko i učinio, to bi bio izraz čistog nasilja nad jezičkom stvarnošću.

Takvo nasilje, inicirano političkim odlukama, sprovode sada u delo kodifikatori tzv. crnogorskog jezika.

U domenu jezika i pisma dukljanski lingvisti, a za njima i Ustav Crne Gore, definisali su službenost tzv. crnogorskog jezika i ravnopravnost ćiriličnog i latiničnog pisma. U praksi je, dakako, ostvarena izrazita dominacija latinice, što svedoči da nova crnogorska državna politika računa sa potpunim odustajanjem od tradicionalnog pisma u Crnoj Gori – od ćirilice. I u tom pogledu se sprovodi odustajanje od predačkih zaveta, jer je ćirilica bila zabranjivana samo sa dolaskom okupacionih snaga (recimo, tokom I i II svetskog rata).

Teza br. 5:Odnarođeni režim nasilno pokušava da izazove novo raskolništvo u Srpskoj pravoslavnoj crkvi

Takvi pokušaji teško mogu uroditi ikakvim plodom, ali mogu stvoriti dugotrajni patološki proces i rak-ranu koja će stalno stvarati napetosti i bolne situacije. Tzv. Crnogorska pravoslavna crkva, pre svega, nije nikakva crkva nego, u pravno-formalnom smislu, prosto udruženje građana. U idejnom smislu, pak, to udruženje je pre svega parapolitička organizacija. Zato nju nisu osnivali stvarni vernici nego ateisti ili čak raščinjeni pripadnici crkve, oni koji verska osećanja nekih ljudi zloupotrebljavaju kako bi ostvarili izvesne političke ciljeve.

Takve zajednice ne mogu nikako imati budućnosti, što vernici, koji jasno razlikuju činove koji potiču od Boga i činove koji potiču od đavola, jasno mogu da sagledaju, dok nevernici to nikako ne mogu da shvate.

Otuda je, taktički posmatrano, jedina šansa odnarođenog režima da sukob iz sfere duhovnosti i kanonskog prava prevede u nižu sferu elementarnog udara na svojinu Srpske pravoslavne crkve. S obzirom na to da vodeći ljudi te vankanonske Crnogorske crkve predstavljaju po svemu problematične pojedince, to takve zajednice, svejedno što je nazivaju verskom, ne mogu delovati dovoljno uzorno da bi ikoga mogle trajnije da privuku. Ta organizacija predstavlja otuda isključivo nosioca simboličkog značenja važnog za proces odnarođavanja Crnogoraca i njihovog crnogorčenja. Strateška ideja novih biznis-Crnogoraca je, po svemu sudeći, zasnovana na prihvatanju unije kao prelaznog rešenja, te prelaska u katoličanstvo kao konačnog rešenja.

Samo takvo preveravanje moglo bi da im pruži koliko-toliko sigurnosti i zaštite od neminovne osude koju će, kad tad, izreći crnogorski narod.

Teza br. 6: Odnarođeni režim nasilno pokušava da sve izgrađene norme (od moralnih, preko naučnih i jezičkih, pa do estetskih, književnih i umetničkih) tako relativizuje kako bi sve postalo ne samo moguće i verovatno nego i podjednako poželjno i vredno

Sveopšta relativizacija naučnih i umetničkih vrednosti u Crnoj Gori na poseban način je došla do izražaja u celokupnoj, režiranoj igri oko stvaranja dveju akademija: CANU (Crnogorska akademija nauka i umjetnosti), kao regularne, sa relativno dugom tradicijom i sa utvrđenim pravilima funkcionisanja;

i DANU (Dukljanska akademija nauka i umjetnosti), kao nove, parapolitičke organizacije sa zadatkom narušavanja kriteristike izgrađene u crnogorskoj naučnoj i umetničkoj zajednici. Sistemsko nasilje, a pogotovo upornost sa kojom crnogorski režim nastoji da pošto-poto objedini dve, potpuno različite i neusklađene naučno-umetničke ustanove, sve to svedoči da je za crnogorsku državnu politiku danas veoma važno da se izgubi svaka predstava o razlici koja odvaja vredne i manje vredne oblike stvaralaštva.

Zašto je to toliko važno novim crnogorskim glavarima?

Zato što se ovakvim akcijama naglo ostvaruju naučne i umetničke karijere oko kojih se uspostavlja odnos jake zavisnosti između države i samih stvaraoca: s jedne strane, naučnici i umetnici dobijaju unapređenja koja, zahvaljujući nimalo bezazlenim finansijskim dodacima, predstavljaju za njih veoma isplativ posao; s druge strane, ovakvim aranžmanom država mobiliše mnoštvo javnih ličnosti spremnih da se lično angažuju u promociji političkih ideja zbog kojih i jeste nastala pomenuta paranaučna/parapolitička ustanova.

Teza br. 7:Odnarođeni režim nasilno sprovodi raznovrsne političke mere kako bi poništila sve kohezione činioce društva, te celo društvo učinio prostim skupom usamljenih, nesigurnih i nesrećnih pojedinaca zastrašenih pred moći državnih struktura i povlašćenih pojedinaca, te opsesivno upućenih na sistem ekonomskih vrednosti i na snove o kontrolisanju profita

Ulazak u kapitalizam i tranzicioni proces crnogorskog društva nije, naravno, nužno uključivao poništavanje kulturno-istorijskih temelja i proces promene identiteta Crnogoraca. Za sve to se opredelila odnarođena politička elita zato da bi, obavivši beskompromisnu akumulaciju postsocijalističkog kapitala, uspela taj kapital da uvede u legalne tokove i da ga tokom dužeg perioda svoje vladavine potpuno stabilizuje. Tome su nastojali da dodaju još i onemogućavanje svih oblika socijalnog udruživanja koji bi mogli predstavljati ograničavanje državnog monopola na sprovođenje nasilja. U tom pogledu su morali biti žrtvovani svi izrazi porodično-plemenske, klasno-socijalne i idejno-humanističke solidarnosti, a istovremeno su poništeni kako tradicionalni tako i moderni oblici svesti o smislu i svrhama čovekove egzistencije.

Procesom odnarođavanja Crnogoraca celo crnogorsko društvo gubi realnu osnovu na kojoj bi, očuvanjem tradicionalne organizacione sheme, bilo moguće očuvati humani lik zajednice.

Ali crnogorskim glavarima nije ni stalo do humane zajednice, njima je stalo do takve diktature ekonomskog i političkog uma koja će eliminisati sve ostale relacije unutar društva. Najrazličitija koheziona načela društvenih odnosa sistematski su obezvređivana i uklanjana iz hijerarhije društvenih vrednosti, a namesto njih je isturena isključivo volja za ekonomskom i političkom moći kao centralnim kriterijumom valjanog života.

Himera o kontrolisanju protoka kapitala treba da postane jedini legitimni vrednosni parametar po kojem se uređuje svet ljudskih egzistencija.

Teza br. 8:Odnarođeni režim sve ove nasilne procese sprovodi unutar tranzicionih i modernizacionih procesa, te sa brižljivo pribavljenom legitimacijom države koja poštuje demokratske procedure

Tranzicioni procesi se u postsocijalističkim društvima najčešće sprovode sa modernizacionim entuzijazmom ili sa revolucionarnim elanom, ali je to uvek propraćeno demokratskim alibijem. Nijedno takvo društvo ne podstiče, pritom, suočavanje sa ograničenjima i manjkavostima liberalno-demokratskog poretka nego se takav poredak, kao najmanje loš u istoriji političkih sistema, dosledno izvodi izvan prostora kritičke rasprave i neprestano mitotvoruje, otvoreno ili prikriveno. U takvim društvima mogući su raznovrsni oblici odstupanja od humanističkih ideala i elementarnih antropoloških normi, ali se sve to prihvata bez kritičkog pretresanja samo uz jedan-jedini uslov: da se tom procesu pribavi kakav-takav demokratski alibi. Čak i najmonstruoznije zamisli su dopuštene ukoliko se tim procesima obezbedi proceduralna legalnost i elementarni legitimitet.

Istorija tranzicionih postsocijalističkih društava već nam dovoljno jasno kazuje kako nema tih socijalnih procesa, kako onih krajnje malignih i nepodnošljivih tako i onih benignih i lako podnošljivih, koji u tim društvima ne bi mogli da budu izvedeni. Neophodno je, međutim, da se zadovolje dva krupna, važna preduslova: prvo, da se obezbedi saglasnost zapadnih sila za takve procese; i drugo, da se obezbedi demokratski legitimitet i legalnost. Ukoliko su oba kriterijuma zadovoljena, onda uspešno mogu biti obavljeni čak i najzloćudniji, kriminogeni procesi koji podležu ozbiljnim pravnim sankcijama. Samo tako može se razumeti kako etničko čišćenje sprovedeno nad Srbima u Bosni i Hercegovini 1992–1995, u Hrvatskoj 1991–1995. ili na Kosovu i Metohiji 1999. godine u osnovi nije kažnjivo, ali jeste kažnjivo, i to drakonski, etničko čišćenje koje su Srbi sprovodili nad muslimanima u Bosni i Hercegovini 1992–1995, u Hrvatskoj 1991–1995. ili na Kosovu i Metohiji 1999. godine. Samo prihvatanjem takve ideološke dogme o monopolu na nasilje koje pripada Zapadnim silama, monopolu koji ne obavezuje na pravno utemeljenje takvih akcija, samo tako moguće je razumeti kako to NATO snage imaju puni legitimitet da intervenišu u SR Jugoslaviji 1999, u Iraku 2003. ili Libiji 2011, a sve to na osnovu nekakvih sumnjivih političkih izveštaja koji su se, naknadno, pokazali potpuno ili delimično lažnim.

Posle ovakvih događaja liberalna demokratija i svi režimi koji govore u ime takvih političkih ideala postaju saznajno, mentalno i politički potpuno nečisti, zaprljani pojmovi.

Na njih se više čestit i odgovoran čovek ne može ozbiljno oslanjati, u njih više ne može verovati, pa se tako, krugu socio- ekološki neprihvatljivih ideoloških projekata, poput fašizma i nacizma, te komunizma, sada, nažalost, pridružuje i demokatski poredak. Ništa na stanju stvari ne menja to što nije teško složiti se da je demokratski poredak najmanje podložan teškim oblicima socijalne patologizacije; ništa, jer su odviše teški zločini već počinjeni u ime same ideje demokratije.

Otuda svako poverenje u demokratski model mišljenja i u opšte društveno-humanističke ideale moralo bi da izgradi dovoljnu odlučnost da bukvalno sve, pa i sam pojam demokratije i odgovarajućeg političkog sistema, sam pojam humanizma, ali i mnogo opasniji pojam nihilizma, beskompromisno podvrgne proverama kritičkog uma. Takvim beskompromisnim kritičkim promišljanjem lako možemo zaključiti da jedan od najvećih etničkih zločina u postsocijalističkom dobu, zločina sa jakim demokratskim alibijem, zbiva se danas u Crnoj Gori.

Teza br. 9:Svi ovi postupci odnarođenog režima predstavljaju, istovremeno, tačke najkrupnijih njegovih slabosti koje bi politička opozicija mogla i morala da iskoristi

Ostaje potpuno nejasno kako i zašto tako nešto politička opozicija nije već iskoristila? Sve te slabosti odnarođenog režima su toliko velike i uočljive, one toliko zadiru u same temelje istorijskog postojanja Crnogoraca i razdiru njihovo elementarno pamćenje da je sve to prosto ponižavajuće za svakog Crnogorca koji zna ko je i šta je, kakvom narodu pripada i na kakvoj istoriji je taj narod utemeljen. Ne postoji nikakvo logično objašnjenje činjenice da je sistematsko širenje laži i krajnje problematičnih pogleda na prošlost i budućnost Crnogoraca uzelo tolikog maha u Crnoj Gori i da je čak postalo temelj dosledne državne politike, koja već previše dugo traje da ne bi ostavila katastrofalne posledice po narod i državu.

Tri moguća objašnjenja se pojavljuju sa dosta osnovanosti.

Prvo objašnjenje ukazuje na to da crnogorska politička opozicija nema dovoljno ni teorijskog ni istorijskog znanja, te da uopšte nije svesna svih razmera tragičnosti društvenih i državnih procesa u koje ih vlast godinama već uvlači kao tihe, skrivene saučesnike. Drugo objašnjenje smatra da opozicija možda takva saznanja ima, ali da nema dovoljno praktične veštine da se odupre sistematskom režimskom nasilju. Treće objašnjenje ukazuje na moralno najproblematičniji mogući ishod: opozicija bi, u tom slučaju, strateški imala ciljeve istovetne sa politikom crnogorskog režima, ali taktički i, posebno, retorički smatra da takav prljavi politički poduhvat treba da, simuliranjem opozicione delatnosti, omogući režimu da posao obavi do kraja.

Nijedno od ovih objašnjenja ništa dobro ne govori o crnogorskoj političkoj opoziciji: po prvom uvidu ona nije sposobna da izgradi jaku idejnu strategiju, po drugoj nesposobna je za političku taktiku i operativu, a po trećoj nesposobna je za elementarni ljudski i politički moral. Samo bi valjano utemeljenje i organizovanje snaga spremnih da izvedu političku akciju spasavanja tradicionalne Crne Gore i njenog usmeravanja ka pozitivnim razvojnim procesima, samo bi takav napor i delovanje mogli da spasu moralni kredibilitet crnogorske opozicije. U protivnom, ukoliko se to ne desi, cela opozicija će, na globalnom istorijskom planu, biti tek puki kolaboracionist i pasivni pomagač u procesu odnarođavanja Crnogoraca.

 

3. Potiranje istorijske svesti kao izraz globalističkog totalitarizma

Svi ovi nasilni procesi usmereni su ka izradnji sasvim novog identiteta Crne Gore i Crnogoraca, nespojivog sa tradicionalnim crnogorskim mentalitetom, zasnovanom na narodnom predanju i na istorijskom pamćenju. Jedina nada izvođača ovog prevrata jeste konstantno očuvanje punog intenziteta državnog nasilja, koje mora da traje veoma, veoma dugo kako bi moglo dati neke ozbiljnije rezultate. Tokom tog trajanja oni se nadaju da će, u psihoanalizi opisan proces identifikacije sa agresorom dati svoje rezultate. Odnosno, pod stalnim pritiscima i pretnjama može se očekivati da će oni na koje se vrši agresija popustiti tako što će prihvatiti nametnute norme i početi da ih ispoljavaju kao svoja, intimna uverenja. Na južnoslovenskom delu Balkana jedan takav oblik identifikacije sa agresorom je istorijski dobro poznat, a Jovan Cvijić ga je nazvao „rajinskim mentalitetom”. Pojave ovakvog mentaliteta su situirane na različitim stranama srpskog prostora, ali su mahom prepoznate na dobro prohodnim putevima i u geografski pitomim regijama, ali nisu zabeležene kao rasprostranjena pojava u Crnoj Gori. Očekivanja crnogorskog režima da će u samoj Crnoj Gori uspeti da izazove pojavu rajinskog mentaliteta predstavlja jedan od najvećih paradoksa, oštro sučeljenih sa istorijskim saznanjem o Crnoj Gori i Crnogorcima, a nespojiv sa srpskim slobodarskim etosom koji je kod Crnogoraca bio daleko najizraženiji.

I tu se, dakle, pokazuje da odnarođeni režim ne poznaje dobro sopstveni narod. Ukoliko se, pak, ispostavi da u Crnoj Gori bude uspešno sprovedena transformacija slobodarskog, borbenog mentaliteta u rajinski, onda će to biti siguran znak da je Crna Gora sasvim izgubila sopstveni lik i da su se Crnogorci pretvorili u bezobličnu masu prilagođenu svetu u kojem kapital-odnosi potiru sve ostale tipove društvenih odnosa. Crnogorci će, tako, postati etnička masa podložna svakovrsnim oblicima melting-pota bez izgleda na ikakvu opipljiviju i smisleniju budućnost. Jer, ne može se čitav jedan narod čiji duhovno-istorijski temelj jeste bila ideja slobode i spremnost na žrtvovanje za tu ideju, ne može se takav narod lišiti svog ontičkog temelja kao da ga nikada nije ni bilo; a ako se tako nešto i pokuša, ako ti pokušaji dugo potraju, iz tog ne može proizaći ništa dobro. Država tako podeljenih, sukobljenih i sa sobom posvađanih Crnogoraca biće iznutra ranjiva i urušena, jer ona gubi temelj svog vekovnog postojanja i suočava se sa sopstvenom rak-ranom, tj. nerazmrsivim protivurečnosti u sebi samoj:

braneći se od svog srpskog identiteta, ona će postati laka žrtva svih drugih, mnogo opasnijih neprijatelja.

Tu negde dobijamo pouzdan odgovor na pitanje zašto je proces formiranja crnogorske nacije ispunjen mnogobrojnim sociopatogenim činiocima. Najjednostavnije rečeno: društveni procesi koji se na taj način otvaraju stvaraju toliko nerazrešivih napetosti i unutrašnjih sukoba da to temeljno poništava vitalnost ukupne zajednice. Crnogorci time gube tradicionalni pogled na svet, te svoju istorijsku i mitsku prošlost, a gube i utopijsku dimenziju budućnosti, ideju društva zasnovanog na nekakvom poretku pozitivnih humanističkih vrednosti.

Jedino što dobijaju jeste himera ekonomske moći svojih glavešina, ali teško je očekivati da bi to ikoga moglo usrećiti do li same glavešine. Crnogorci time gube svoju spasonosnu vertikalu: nemajući više mogućnosti da žive u vremenskoj dimenziji koju sačinjavaju prošlost–sadašnjost–budućnost, njima preostaje samo puka sadašnjost, koja kao što je dobro poznato nije nimalo blistava. Ovako oslabljena društvena i politička zajednica može samo biti laka žrtva svih destruktivnih procesa koje će biti inicirani tajnovitim putevima međunarodnog kapitala lišenog svakog korektiva.

Teza br. 10:Istorijski posmatrano, Crna Gora je svoje teritorijalno proširenje tokom 19. i početkom 20. veka na maču legitimno stekla samo time što je bila srpska država i što se borila za oslobođenje svih Srba. Da to nije tako, da je dinastija Petrovića imala nacionalne poglede današnjih biznis-Crnogoraca, ti prostori naseljeni Srbima (Stara Hercegovina, Vasojevići, deo Metohije) ne bi ni mogli da budu legitimni ratni ciljevi crnogorske države. U tom slučaju ti ratovi ne bi, dakle, bili oslobodilački nego osvajački

Istorijsko pamćenje Crnogoraca i svih ostalih Srba ne dozvoljava da se Crna Gora ikako konstituiše kao država koja, teritorijalno i po stanovništvu koje uključuje, sebe može da definiše na antisrpskim temeljima. Današnja teritorija Crne Gore i sve njeno stanovništvo dobro pamti da sve do ratova sa Turskom 1875–1876. i do Balkanskih ratova 1912–1913. ova je država bila svedena na nešto proširenu tzv. Staru Crnu Goru, tj.  četiri nahije (Katunske, Riječke, Lješanske i Crmničke), kojima su vremenom pridodate još poneke oblasti (u vreme Petra I – Piperi, Morača i Rovci, u vreme Petra II – deo Kuča, u vreme kneza Danila – Grahovo, Uskoci, Župa nikšićka, deo Drobnjaka, deo Vasojevića i deo Kuča). Crna Gora je u vreme kneza/kralja Nikole, odmah posle Berlinskog kongresa, stekla Podgoricu, Nikšić, Bar, Ulcinj, Kolašin, a posle Balkanskih ratova još i Pljevlja, Berane, Mojkovac, Gusinje, Plav, Rožaje i dr. Za svoju današnju veličinu i celovitost država Crna Gora treba da zahvali ne samo snazi svoga oružja nego i činjenici da je nastupala kao srpska država, te da je svoju slobodarsku energiju crpela iz srpske slobodarske ideologije, izgrađene na Kosovskom zavetu.

Da Crna Gora nije nastupala kao srpska država, njeno osvajanje teritorija naseljene Srbima ne bi nikako moglo da stekne međunarodni legitimitet i ne bi moglo da obezbedi teritorijalnu celovitost koju danas ima. Današnja teritorijalna celina, dakle, dobro pamti na kakvoj nacionalnoj samosvesti se država Crna Gora utemeljila, pa nije moguće da se sada ta utemeljiteljska svest odlučno poriče; ukoliko se to učini, onda se odmah time otvoreno ističe da postaje problematična i teritorijalna celovitost te države koja poriče onaj duh koji je tu državu konstituisao. Današnji biznis-Crnogorci, dakle, priznaju sve teritorijalne tekovine svojih velikih prethodnika, oličene u dinastiji Petrovića, ali u potpunosti odbacuju političku misao i nacionalno opredeljenje koje su te tekovine omogućile.

I na taj način odnarođeni crnogorski režim obavlja besprizornu istragu predaka i svega onoga što su ti preci mislili, osećali i činili.

Teza br. 11:Iskreno se valja nadati da između Crnogoraca i ostalih Srba neće biti učinjeno ništa zbog čega bi naši potomci bili onemogućeni da se vrate na početnu, njegoševsku poziciju u odnosu na koju je počinjen zločin i time prekinut bratski odnos Crnogoraca i ostalih Srba

Poznajući široko rasprostranjenu plahovitost našeg naroda i znajući koliko su sofistikovani manipulativni mehanizmi velikih sila, možemo biti sigurni da se već radi na tome da do takvih strašnih suprotstavljanja, zađevica i sukoba između dva dela srpskoga naroda stvarno i dođe. Konačan cilj zloćudnih, demonskih i patogenih društvenih procesa jeste da se Crnogorci i ostali deo Srba tako antagonizuju da sukob poprimi nepodnošljive, strahotne razmere. Tek tada oni koji iniciraju, vode i kontrolišu ove procese biće potpuno zadovoljni. Sve dotle, dok se taj cilj ne ostvari, uvek će lebdeti u vazduhu mogućnost da se čitav narod, nad kojim se izvodi ovakav strašni eksperiment, najzad prene, da u potpunosti osvesti šta se to dešava i da započne puteve sopstvenog izlečenja.

Otuda bi mudro bilo suspregnuti sve oblike manifestovanja afektivne energije koja se nekontrolisano širi i koja preti da zadobije neke zloćudne ishode. Kao što već dobro znamo, sve te demonske akcije začinju se naizgled bezazleno, pa sve žešće, dok ne počnu da se ispoljavaju otvoreni pozivi na nasilje i likvidaciju. Čak i ove najteže poruke imali smo prilike da čujemo na nedavnim sportskim takmičenjima, što mora da zabrine, uprkos tome što se može pomisliti da je sve to posledica malog broja neodgovornih pojedinaca. Odnarođeni crnogorski režim, tako, u potpunosti sledi obrazac koji je gradio hrvatski nacionalizam:

od vremena pojave Hrvatske stranke prava 1861. i političkog de- lovanja Anta Starčevića i Eugena Kvaternika sve više se razvija izrazito antisrpsko opredeljenje, da bi od Josipa Franka put sve više vodio ka saradnji sa stranim centrima moći. Odatle vodi neposredna razvojna linija ka ustaškom pokretu i njegovom krvavom delovanju tokom Drugog svetskog rata, pa i dalje, sve do vremena formiranja samostalne Hrvatske, koja svoju nacionalističku politiku sprovodi uz upotrebu kakvog-takvog demokratskog alibija. Ukoliko Srbi iz ovog, više nego paradigmatičnog srpsko-hrvatskog spora nisu uspeli do kraja da nauče neke važne lekcije, onda će oni i nadalje da budu žrtveno jagnje za sve sadašnje i buduće obrede poigravanja sudbinom tzv. malih naroda.

Teza br. 12: Ukoliko neko lakomisleno smatra da zaista živimo doba kraja istorije, u kojem pomenute protivurečnosti neće ispoljiti svoje opasno, destruktivno dejstvo, onda se on grdno vara

Ključni faktor demobilizacije svih snaga koje aktivno promišljaju posebnu sudbinu i specifične razvojne procese pojedinih nacija i država, pa tako i srpske, nalazi se u proširenoj propagandnoj aktivnosti onih koji, ne temelju državne politike SAD, seju zablude o tome kako smo suočeni sa krajem istorije. Po Frensisu Fukujami i njegovim sličnomišljenicima, u ovoj fazi svetskog društvenog i ideološkog razvoja prestaju svi razlozi za nepomirljivim društvenim sukobima jer se idealna forma neoliberalnog kapitalizma nudi kao formula sveopšte, svetske pacifikacije. Vredi se, naravno, podsetiti da je i marksizam svojevremeno proglašavao svoje viđenje kraja istorije, te smrti države, da ne govorimo o ideji o tome da je diktatura proletarijata izraz pune narodne demokratije. Od tih procesa nije ostalo gotovo ništa, a istorija i dalje traje, države i dalje postoje, a demokratija i diktatura su se sada, prikriveno i neobjavljeno, splele ne na temelju revolucionarne uloge proletarijata i širokih narodnih masa nego na temelju delovanja vlasnika krupnog kapitala i malobrojnih slojeva ekonomsko-političke elite. Tako je ustoličen novi politički sistem u eposi globalizacije, sistem demokratskog totalitarizma.

Istovetni socijalni procesi obavljani su u Crnoj Gori i Srbiji kao tranzicionim društvima, a ti procesi počivaju na izdvajanju nove kaste/klase vladajućeg, elitnog sloja i na njihovom sve oštrijem suprotstavljanju interesima sopstvenog naroda. Crnogorska ekonomsko-politička elita je u toj meri otuđena od sopstvenog naroda i njegove istorije da je ona, nastavljajući posao koji su započeli njihovi socijalistički prethodnici, donela odluku da na temelju organizovanog državnog nasilja nad sopstvenim stanovništvom obavi temeljan obračun sa precima, sa celokupnom istorijom Crnogoraca i sa samim idejama koje su vekovima omogućavale opstanak čitavog naroda. Narušavanje starog, isprobanog temelja narodnog opstanka vodi prema potpuno nestabilnom društvu koje razjeda isuviše veliki broj protivurečnosti da bi to društvo moglo da opstane. Crnogorske biznis-glavešine, međutim, i ne brine takvo rovito društveno stanje, jer je njihov primarni cilj sadržan u takvom vođenju poslova u kojima je njihov kapital, stečen u prljavim okolnostima postsocijalističke akumulacije kapitala, postao zaštićen i uključen u međunarodne tokove njegove oplodnje. Čim se, pak, budu pojavile prve temeljnije nedaće koje današnji crnogorski režim neće moći da savlada niti sam niti uz pomoć lažnih prijatelja pod čijim kišobranom danas postoji, Crnogorci će morati da se vrate svom izvornom istorijskom liku i da nastave gradnju tamo gde su je ostavili članovi dinastije Petrovića. Jedini je problem što tada, u tom odsudnom trenutku, patogeni procesi će već posejati mnoga zla, pa to naknadno okretanje sigurnoj kući svojih predaka, do tada temeljno proganjanih, može biti odveć kasno.

Teza br. 13:U svakom razgovoru koji vodimo o ovim osetljivim temama, bilo bi neophodno da to činimo sa psihoterapeutskom pažljivošću i odmerenošću

Ceo srpski narod se danas nalazi u ozbiljnom sociopatološkom stanju koje zahteva da, poštujući krajnju osetljivost ove psihodrame u kojoj smo se zatekli, svi mi postanemo jedna celovita terapijska zajednica kako bismo se nekako izlečili od bolesti koje su nas opsele. Otuda u odnosu na bližnjega svoga ne smemo iskazivati prezir ili mržnju, nadobudno dociranje ili nadmeno prekorevanje, ne smemo ispoljavati ništa negativno do li samu reč istine i melemnog pokajanja. Moramo neprestano podsećati na istinu zajedničke prošlosti, sadašnjosti i budućnosti našeg naroda u celini, te na činjenicu da u vremenu mnogo većih zala nije bilo ničega što bi trajno pokidalo veze koje postoje i koje će postojati između Crnogoraca i svih ostalih Srba. Iskazujući ljubav za posrnulog brata i ne skrivajući da ni samoga sebe ne izdvajamo iz te posrnulosti, moramo ostati čvrsti i nepomerivi u svom zajedničkom, bratskom uverenju.

Jedina šansa je, dakle, da i Crnogorci i ostali deo Srba postanu mnogo pametniji, mudriji i organizovaniji od sopstvenih vladara, te da odlučno stanu na put tim strašnim ishodima patogenog etnoinženjeringa sa kojima smo već suočeni. Uloga intelektualnih elita u tom smislu postaje posebno osetljiva i važna. Jedino kulturom, idejama i javnom rečju može se delovati na svest ljudi koji bi, valjda, u jednom trenutku mogli da shvate kuda ih to vodi odnarođena vlast i kakve su strašni putevi svih tih nepromišljenih i apsurdnih socijalnih procesa koji su nam nametnuti. U borbi sa tom nemani, oličenom u otuđenim ekonomsko-političkim elitama, moraju se iskoristiti svi raspoloživi mehanizmi političkog sistema, obrazovnih i kulturnih ustanova, te javnog i medijskog prostora. Ukoliko se na vreme ne odupremo ovoj strašnoj nemani koja nameće suvišne i štetne socijalne procese, to nam naši preci, ali i potomci neće oprostiti.

Teza br. 14:Iznad svih ostalih vrednosti mora sijati ideal slobode. Pomažući drugome, ne smemo ukidati njegovu slobodu, njegovo pravo da sam, u skladu sa kapacitetom koji u sebi nosi, odlučuje šta mu valja činiti

Svaki čovek, pa i čitav narod, ima pravo da odlučuje o svim aspektima svoje egzistencije i to mu pravo ne sme biti ugroženo.

To važi čak i u slučaju kada konačna odluka slobodnog bića bude takva da se on konačno otuđuje od samog sebe i da zauvek ukida sopstvenu egzistenciju, kako simbolički tako i stvarno. Stvarnost slobode, treba to ponoviti, uključuje i pravo na ukidanje ne samo sopstvene slobode nego i sopstvene egzistencije. Bodreći nekoga da ne izvrši simboličko ili stvarno samoubistvo, ne smemo mu ukidati pravo da on o tome donosi suverene odluke. Tako to treba da bude kako na planu individualne tako i kolektivne slobode, kako na nivou čoveka pojedinca tako i na nivou čitavih naroda.

Elementarno pravo Crnogoraca da suvereno odlučuju o svom opredeljenju ne sme, dakle, ni na koji način biti ugroženo. Ono što se može i mora učiniti jeste, pre svega, podsećanje na prirodu stvari i na istoriju događanja kako bi sami Crnogorci mogli slobodno i argumentovano da rasuđuju o sopstvenoj nacionalnoj pripadnosti. Tako važne odluke ne bi smele da se donose na temelju neznanja i laži, te pod prisilom i državnim nasiljem nego na temelju što potpunijeg uvida u relevantne stavove kako predaka tako i savremenika, a uz puno poštovanje demokratske procedure i slobodnog protoka informacija.

To, dakako, važi ne samo za protivnike nego i za podržavaoce procesa formiranja crnogorske nacije. Niko ne sme da zaustavi otvoreno sučeljavanje sa činjenicama koje mogu presudno da utiču na slobodno odlučivanje svakoga čoveka. U ovom trenutku je očigledno da ove elementarne uslove najviše ugrožava sam crnogorski režim, jer on sprovodi ne samo obrazovno i informativno nasilje nego i znatno brutalnije, otvorenije nasilje nad ljudima koji se izjašnjavaju kao Srbi. Otuda je u ovom trenutku biti Srbin u Crnoj Gori ravno golgotskoj misiji koju, bar u nekom obliku, treba da ponese svaki čovek. Iskušenje tradicionalnih Crnogoraca je danas izuzetno veliko, ali je prepuno časti, budući da se u svim tim ljudima našeg doba potvrđuju ili potiru one najlepše predačke osobine.

Teza br. 15:U svim ovim naporima povratak hrišćanstvu i velikom obrascu Bogočoveka, koji je utisnut u same temelje našeg opstanka, predstavlja neprestano izvorište snage i uverenja da iz ovog mučnog vrzinog kola možemo izaći neporaženi. A ako i poraženi budemo, onda bar očuvajmo duhovnu supstancu našeg opstanka i razlog zbog kojeg vera u Proviđenje i Večnost neće biti narušena

Tradicionalna misao naših predaka bi usred ovih golgotskih muka mogla biti od velike pomoći. U toj perspektivi jasno bi se ukazalo da je odnarođeni crnogorski režim krenuo putem demonske prodaje sopstvenog naroda, da on hoće svoj narod sasvim da preumi i da ga pretvori u sledbenika Zlatnog teleta, čiji kult uređuje odnose u ovom svetu na temelju hijerarhije čisto materijalnih vrednosti. Reč je o potpunom ubijanju narodne duše Crnogoraca, duše koja je negovana i uzdizana vekovima, zahvaljujući mnogim pokolenjima predaka: sada sve te pretke biznis-Crnogorci nastoje sistematski da poubijaju i istraže do poslednjeg, do samog semena iz kojeg su ti preci iznikli. Na tom strašnom poprištu na kojem se obavlja istraga predaka, treba da se pojavi praznina duše, tabula rasa, od koje se može činiti sve što se poželi. Zato je za odnarođeni crnogorski režim ova istraga predaka uslov svih uslova: ti preci su mnogo veći protivnici od živih ljudi našega doba. Tim strašnim, odlučnim i nepokolebivim precima demonski sledbenici ne mogu, jednostavno, ništa, pa zato nastoje da unište svako sećanje na njih ili, bar, sećanje na ono suštinski važno što je precima i omogućilo istinsku veličinu. Strašno istrebljenje sprovodi se na naše oči: ako na tako nešto pristanemo, strašna kletva predaka pogodiće sve one koji su u tome ne samo aktivno učestvovali nego i one koji su gledali svoja posla i ćutali. Ako su nas preci zavetovali hramom koji su podigli, a mi dopustili da taj hram bude srušen, onda smo mi, svi odreda, pogubne efekte te kletve i zaslužili.

U svakom slučaju, pred Crnogorce postavlja se veoma težak i mučan zadatak da budu daleko pametniji i mudriji, odlučniji i čvršći, rafinovaniji i osetljiviji od sopstvenog odnarođenog režima. Ukoliko žele sigurniju, bolju budućnost svoju i budućnost sopstvene države, Crnogorci će morati da zasnuju jednu ozbiljnu i odgovornu državnu politiku, po mnogo čemu upravo suprotnu od ove koja se trenutno vodi. Uporišna tačka te politike bila bi, neosporno, vraćanje temeljima srpske Crne Gore i državotvornoj mudrosti dinastije Petrovića. Onom stavu koji je uspešno objedinio koliko ponos zbog svog crnogorskog imena toliko i ponos zbog svog srpskog prezimena.

U svemu tome valja čekati trenutak kada će činitelji zla i nasilja nad Crnogorcima sasvim izdušiti i izgubiti snage. Do tih boljih, mirnijih vremena možemo se tešiti mnogim rečima naših mudrih pesnika i mislilaca, možda baš rečima Petra I Petrovića, koji nas iz svojeg Zakonika opščeg crnogorskog i brdskog (odobrenog na Skupštini glavara i naroda na Cetinju 1798. godine), ali i iz prostora svoje svetosti, jasno opominje da „zli ljudi, kad ne budu imati braniteljah, neće imati jakosti činiti zlo, kako su se naučili, a branitelji neće zločince braniti, kada za njih stanu plaćati i sudu odgovarati”. Da bi do takvog ishoda događaja došlo, potrebno je da svako od nas mnogo toga učini i da svemu lično doprinese.

 

IZVOR: Ivan Negrišorac, “Istraga predaka: Sociopatogeni činioci u procesu formiranja crnogorske nacije”, Letopis Matice srpske, oktobar-novembar 2012., knj. 490, sv. 4-5, str. 679-700

Komentari (6)

Odgovorite

6 komentara

  1. Mike Cosin

    “Deda – Srbin, otac – Jugosloven, sin – Crnogorac”
    Dr. Dragan Petrović

  2. Preporučujem i tekstove:

    1. “Zubima za jezik” (autor Marko Milačić; izvor: http://www.vijesti.me)
    2. “Nacionalni identitet Crnogoraca” (autor Boris Đurašković; izvor:
    http://www.nspm.rs)
    3. Ivan Klajn: “Država i tabloidi ruše srpski jezik”, Glas Srpske: dnevne
    novine, 13.04. 2013.
    Napomena: Oba članka i Klajnov intervju mogu se naći na internetu.

  3. vojislav ananić

    Crnogorci i Srpstvo

    Napomena na početku

    Ha dokazivanje izvornog i stvarnog Srpstva današnjih nacionalnih Crnogoraca ne treba trošiti mnogo vremena i prostora, ali samo pod uslovom da se ta činjenica predstavlja razložnim ljudima. Dovoljno bi bilo podsetiti na ono što su pisali i govorili dinasti iz loze njeguških Petrovića: vladike Petar I (do 1830) i Petar II (1830-1851) i knjaževi Danilo (1852-1860) i Nikola (posle 1860). Svi oni, neko manje a neko više, doprineli su imperijalnom širenju Crne Gore, ali nijednom od njih ni u primisli nije bilo da od svojih podanika stvaraju novu naciju koja bi se zvala po njihovoj državi; svi oni jasno su razlikovali pojmove Srpstvo i Crnogorstvo.
    Tako, na primer, Petar I uoči bitke na Martinićima (1796) poziva Crnogorce i Brđane da pokažu ,,da u nama neugašeno srbsko srce kuca, srbska krvca vrije”, a koji mesec kasnije, dok se čeka bitka na Krusima, traži od vojske da se ustremi na neprijatelja „našega predragog imena srbskog i naše dražajše voljnosti”.
    Za Petra II Crnogorci su „dične gore srpsko pleme”, „narod srpske Crne Gore”, „gnjijezdo Srba malo u predjelu crnogorskom”, „svobode srpske srce”, „Srbi Crnogorci”, a Crna je Gora „sveti hram srpske slave” i „začatije hrabra Srpstva”. Kada 1845. godine traži od srpske vlade dozvolu za naseljenje Crnogoraca „gđe god među s nama jedinoplemenim Srbljima”, on ima na umu da je Crna G ora „urna u koju je silno ime Dušanovo pribjeglo” i tako postalo „ogledalo srbsko”.
    U svom Zakoniku iz 1855. godine knjaz Danilo veli da „u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti do jedine srbske i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne istočne”, te da „svaki inoplemenik i inovjerac može slobodno živiti i onu slobodu i onu našu domaću pravicu uživati kako i svaki Crnogorac i Brđanin što uživa”.
    A kralj Nikola, koji Lovćen naziva „Olimpom srpskim”, o Božiću 1912 (po starom kalendaru), pod Skadrom, svojim vojnicima-vitezovima čestita „srpske badnjake… opijen vjerom da ste kadri biti još veličanstveniji u mogućim iskušenjima takne li se ko našijeh prava i ospori li nam sjesti na ognjište vašijeh đedova i mojijeh predšastvenika Nemanjića, Grebljanovića, Brankovića, Balšića i Crnojevića”.
    Crnogorci i Crna 1’ora. Za istoričara Branka Pavićevića, crnogorskog akademika, glavnog urednika Redakcije hrvatske Enciklopedije Jugoslavije za nekadašnju brozovsku Crnu Goru, Crnogorci su srpsko pleme koje je paseljavalo „užu oblast srednjovjekovne Zete, takozvanu podlovćensku Crnu Goru”, sastavljenu od četiri nahije: Katunske, Lješanske, Riječke i Crmničke (sredinom 19. veka s oko 73.000 stanovnika) i poznatu kao Stara Crna Gora. Do bitaka pa Martinićima i Krusima, kad su u sastav Crne Gore ušli Piperi i Bjelopavlići, pojmom „crpogorski parod” ozpačavapo je isključivo stanovništvo ovih četiriju nahija. Od te godine započelo je imperijalpo širenje Crpe Gore, tako da je od svih evropskih imperijalnih sila 19. veka, ona, u procentima, ostvarila najveće teritorijalpe dobitke. Sve do 1905. godipe ta se država zvala Crna Gora i Brda.
    Po Pavićevićevom tumačenju, paziv Crna Gora prvi put se pominje u povelji kralja Milutipa iz 1276. godipe. U italijan skim izvorima taj se paziv pominje 1348. kao Cerna Gora, u dubrovačkim 1379. kao Cernagora, a u kotorskim kao Montenegro 1397, a kao Crna Gora 1458. godine. U ugovoru između despota Đurđa Brankovića i Mlečana iz 1435. godine spominju se catuni Cerna Gora ili catunos Cernagora (Branko Pavićević, Crna Gora : Opšti podaci – Ime i granica, Enciklopedija Jugoslavije, knjiga 2 Bje-Crn, Zagreb 1982, 697).
    Ovi Pavićevićevi podaci (verovatpo je godinu 1276. sam domislio, pošto je Milutin postao kralj 1282) uglavnom su preuzeti iz knjižvvne radnje Ivana Jastrebova, ruskog konzula pajpre u Prizrenu, potom u Skadru, kome je Glasnik srpskoG učenog druššva objavio veći broj priloga za srpsku crkvepu istoriju, delom u obliku prevoda, delom kao rezultat istraživačkog rada. Uz napomenu da „pitanje, za što je sadašnja Crna Gora nazvata ovim imenom, gotovo ne zaslužuje pažnje”, on je kopstatovao da „u svetu više raznih mesta zovu se Crnom Gorom”. Pored Crne Gore „blizu vezirova mosta pa putu od Prizrena u Skadar”, pomenute u jednoj diplomi cara Dušana, i planine „što se nalazi među đilanom (Gnjilanom) i Skopljem, gde je Uroš V zajedpički sa svojom materom svršio crkvu koju je započeo bio graditi Dušan v črnoj Gori… imamo Crnu Goru u Srbiji u crporečkom srezu, pa KaradaG u Dagestanu nedaleko od Gupida, pa KaradaG u Aziji blizu Karsa, pa blizu Diajrbekira” (Ivap Jastrebov, Beleška o imenu Crne Gore, Glaspik Srpskog učenog društva, knjiga XLVIII, Beograd 1880, 419-426).
    U Istoriji Crne Gore (knjiga 1, tom drugi, Titograd/Podgorica 1970), koja se bavi i Zešom u državi Nemanjića, naziv Crna Gora pominje se osam puta, uvek uz izraz „dapašnja”, što zpači da u tom vremenu (od kraja 12. veka do Maričke bitke 1371) nije postojala teritorijalpa niti upravna (admipistrativna) jedinica pod tim imenom. Prvi put se tek u 15. veku za Zetu kaže da je „sada već Crna Gora” (Istorija Crne Gorv, Druga knjiga, Tom 1, Titograd/Podgorica 1970,3-95). Ne, da bi cela priča bila malo jasnija, dok se piše o vladanju Đurđa II Stracimirovića (1385-1403), samo se „planinski masiv iznad Boke Kotorske i Budve” smatra Crnom Gorom „u najužem smislu riječi” (Isšo, Druga knjiga Tom 2, 50). Isto to potvrđuje se i podatkom da „samo ime Crna Gora, koje se prvi put pominje u dubrovačkim dokumentima 1376. godine, još dugo će označavati planinski masiv koji se od Risanskog zaliva, iznad Kotora, Grblja i Budve, pruža do iznad Paštrovića, sa Lovćenom kao najvišim vrhom. Tek kasnije će se, u doba uspona Crnojevića (tokom druge polovine 15. veka – IP), početi da širi i na okolne predjele, a na kraju zamijeniti staro ime Zeta” (Isšo, 169).
    A kad se već uz Crnu G oru pominje srpski kralj Milutin (Stefan Uroš II, ? – 1282-1321), onda se prvi zapis o toj srpskoj oblasti tiče njegove hrisovulje (povelje sa zlatnim pečatom) „kojom je priložio manastiru svetog Nikole u Vranjini selo Orahovo i 100 perpera od svetog Srđa” (Ivan Jastrebov, Isto, 424). Izvesno je, dakle, da je Vranjina (u današnjoj Crnoj Gori) tada bila u Srbiji, i ne samo ona nego i celo Srpsko Primorje, danas preimenovano u CrnoGorsko, i celo njegovo srpsko zaleđe zvano danas Crna Gora. Što je to olako zaboravljeno možda je baš „zasluga” Milutinova, koji je, oslanjajući se na činjenicu da je to područje od iskoni bilo nesumnjivo srpsko (a Skadar je nekad bio prestoni grad svega Srpstva), verujući u čvrstinu i postojanost srpskog duha tamošnjeg življa i proglašavajući Skoplje prestonicom Srbije, „uputio srpsku ekspansiju niz vardarsku dolinu, i tako je polako prenosio težište srpske državne politike sa Jadranskog na Egejsko more” (Vladimir Ćorović, Milutin, odrednica u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj, II knjiga I-M, drugo izdanje Novi Sad 2000, 782).
    Da je zavičaj porodice Crnojević (i pre Ivana Crnojevića), one koje takozvana dukljanska istorija ni za živu glavu ne želi da prepozna kao Srbe, bio srpski i posle Milutinovog vremena, potvrđuju i srpske carske povelje sa sredine 14. veka, čiji nam je sadržaj obelodanio konzul Jastrebov. On, naime, piše da, „mi vidimo familiju Crnojevića u vreme Dušana i njegova sina Uroša. U povelji, u kojoj Stefan (Dušan) car srpski i grčki rešava raspru između patrijarha Danila i grada Kotora, danoj u Nerodimlju godine 1351, Miho i Radosav Črnović pomenuti su kao važna lica, kojima je poklonjeno bilo poverenje i cara i patrijarha u rešenju ove raspre… Na isti način u povelji Stefana Uroša, kojom on potvrđuje povlastice Kotoranima (1355), opet su pomenuti isti Miho i Radosav Črnojevići” (Isto, 421). Biće da se radilo o nekom dugo vođenom sporu, pošto se patrijarh Danilo, docniji srpski svetitelj, na tronu nalazio od 1324. do 1337. godine.
    Da je današnja Crna Gora bila srpska svedoči i istoričar Božidar Ferjančić (1929), kome se već i zbog samog naslova jednog nedugog teksta, naslovljenog kao Osvajačka politika kralja Dušana, baš i ne može prebacivati za srbovanje. Pošto u navodnoj svojoj potrazi za istorijskom istinom ne prepoznaje činjenicu da kralj Dušan nije osvajao susedne krajeve već vasposšavljao srpsku vlast na pojedinim delovima Srpske Zemlje koje su u ranijim vremenima oteli ratoborni srpski susedi, on kaže da se ,,u prvim godinama vladavine kralj Dušan morao suočiti s neočekivanim teškoćama u samoj Srbiji. Već u proleće 1332. godine izbija pobuna velikaša u Zeti, baš u oblasti gde je jedva godinu dana ranije mladi kralj i počeo akciju za preuzimanje prestola. Nezadovoljni svakako nagradama kojima je Dušan po preuzimanju vlasti platio njihovu pomoć, zetski velikaši su ustali… Mladi kralj Dušan brzo je ugušio pobunu zetskih velikaša i tako uspostavio unutrašnji mir u državi, što je bio neophodan preduslov za preduzimanje ofanzive prema vizantiskim oblastima na severnim obalama Egejskog mora” Božidar Ferjančić, Osvajačka politika kralja Dušana, Istorija srpskog naroda I knjiga, Beograd 1981, 511).
    Priča o pobunama na zapadnoj i severozapadnoj granici srpske države ticala se borbi u Humu, delom oko Pelješca i Stona (sa Dubrovčanima), a delom oko krajeva do Cetine (sa bosanskim banom Stjepanom II Kotromanićem – 1322-1353, sestrićem kralja Dragutina, ? -1316). Prvi spor okončan je tako što je kralj Dušan, poveljom iz 1333. godine, deo srpske državne teritorije od Stona do Dubrovnika ustupio Dubrovačkoj Republici uz jednokratnu naknadu od 8.000 perpera, godišnji tribut srpskim vladarima od 500 perpera i uz obavezu da pravoslavnom življu sa tog područja osigura pravo na slobodno bogosluženje. Mimo toga, Dubrovčani su preko svojih diplomatskih kanala pomogli da se i sporovi na krajnjem zapadu, s Kotromanićima, reše na miran način, čime je mladi kralj Dušan dobio mogućnost da svoju vojnu i političku delatnost usmeri na svoje vizantijsko susedstvo (Is- to, 511-513).
    A zbog onih koji srpskog kralja Bodina (1085-1111) svojataju kao navodnog Crnogorca, valja reći i sledeće:
    Polovinom 5. veka, kad je već bilo izvesno da se Rimsko carstvo ne može održati, započeto je s obnovom srpske nacionalne države, za vreme rimske vladavine poznate pod imenom Ilirija.
    Ho, tek 590. godine Oštroilo Svevladović, jedan od sinova Svevladovih, kralja Dačke Srbije, uspeo je da stvori i potom učvrsti Jadransku Srbiju, te da za svoju prestonicu odabere Skadar, koji je i pre rimskih osvajanja bio prestoni grad srpski. Dinastija Svevladovića zadržala se na čelu Jadranske Srbije svega polrug veka, da bi je kasnijih vekova, do Nemanjića (posle 1171), nasleđivale dinastije Svetimirovića (640-794) i Oštrivojevića (794- 1171). Iz ove poslednje bio je i kralj Bodin, sin srpskog kralja Mihaila (1065-1084) a unuk srpskog kralja Dobroslava I Vojislava (1024-1065). Bodinovi prethodnici uspostavili su u Srbiji čvrstu državnu vlast, a njihovim stopama išao je i Bodin, izabran za kralja dok se nalazio u Antiohiji, u zatočeništvu, odakle su Srbi uspeli da ga oslobode. ,,To je bio čovek velikih sposobnosti i veliki državnik. Odmah po stupanju na presto Bodin je prokrsšario Srbijom (kurziv IP) i smenio neposlušne banove i druge činovnike i na njihova mesta postavio odane i savesne ljude. U Raškoj je postavio dva bana: Volkana i Marka, a u Bosni bana Stefana, svu trojicu sa Bodinovog dvora”. Na zapadu, Bodinova Srbija uključivala je Liku i Krbavu i Dalmaciju do reke Krke, a na severu do reke Save, sve do Une.
    Pojam Crna Gora prenosi ce na susedne oblasti. Pavićević ne spori da se „pojam Crna Gora u dugotrajnom istorijskom procesu širio prema susjednim oblastima. Godine 1796. dio Brda ušao je u sastav Crne Gore. Početkom XIX vijeka taj se proces nastavio, i već u doba Petra II Petrovića Njegoša Crna Gora obuhvata pored Bjelopavlića, Pipera, Rovaca i Morače još i dio Kuča, Bratonožiće, dio kolašinske oblasti, Lijevu Rijeku i dio Vasojevića. U doba razgraničenja sa turskom 1859. do crnogorsko-turskog rata 1862. pojam Crna Gora se proširio i na druge oblasti, obuhvatajući Grahovo, Rudine, dio nikšićke oblasti, dio Drobnjaka i Jezera, Šaranaca i dio Vasojevića. Berlinskim kongresom suverenitet Crne Gore se proširio na druge oblasti, naročito prema primorju, kad je Crna Gora postala primorska zemlja. Od 1912. istorijsko-geografski pojam Crna Gora obuhvata i pljevaljsku, bjelopoljsku oblast, područje na desnoj obali Lima (sa Beranama) i Metohiju. Današnja teritorija Crne Gore obuhvata sve oblasti crnogorske države iz 1913, izuzev Metohije… U sastav Crne Gore ušlo je u II svjetskom ratu područje Boke Kotorske” (B. Pavićević, Isto, 698). Takva i tolika Crna Gora prostire se na 13.802 kvadratna kilometra, odnosno na nešto više od 5.300 kvadratnih milja, što je nekoliko puta više od površine Stare Crne Gore i što Crnu Goru čini najvećom evropskom imperijalnom silom 19. i 20. veka.
    Ne sme se, naime, izgubiti iz vida da je teritorija poznata danas pod imenom Crna Gora u naznačenom periodu uvećana nekoliko puta, uvek na račun srpskih plemena u Brdima ,,i šire”. Tako, na primer, godine 1796 (ili 1806) priključeni su joj Piperi i Bjelopavlići, 1820. Rovca i Morača, a 1878, posle Berlinskog kongresa, Kuči, Nikšići i deo Vasojevića (onaj preostali deo posle balkanskih ratova).
    Zbog svega toga, teritorijalno proširenje Crne Gore na račun srpskih plemena iz Brda, ukoliko Crnogorci nisu Srbi, već – prema „nauci” savremenih dukljana – nešto što je sasvim različito od Srba, moralo bi biti crnogorska okupacija srpskih krajeva, a sve žrtve crnogorskog otimanja tih područja, čak i pojedinačne, bile bi posledica crnogorskog zločina zasnovanog na rasizmu.
    Zaista, za koga ce može peći da je Crnogorac. Sve ovo što je do sada napisano vredi, i upotrebljivo je, samo pod uslovom da ga pročita razložan um. U suprotnom, ako se na drugoj strani nalazi bilo koji zagriženi nacionalni Crnogorac, a takvi su danas u „ogromnim količinama”, nikakav dokaz ne može biti dovoljan, naročito ne ako je zasnovan na postavkama koje nam o srpskom Crnogorstvu i crnogorskom Srpstvu nudi Petar Milatović Ostroški u svom tekstu Srpsšvo CrnoGoraca – testament svvtaca!, objavljenom 11. novembra ove godine.
    Zanemari li Milatovićeve nekorisne verbalne egzibicije o „versko-nacionalnom građanskom ratu”, o ozvaničavanju Titovih granica „u srpskoj krvi”, o „bezočnom insistiranju navodno »antikomunističkog« Zapada” na tamo nečem, o licemernom Zapadu, o „lažnom antikomunizmu”, o komunističkim nacionalistima i marksističkim četnicima, o policijsko-vojno-obaveštajnim službama iz komunističkih i neokomunističkih nomenklatura, o kvazipatriotskim i kvazinacionalnim organizacijama, svaki razložan čitalac njegovog teksta biće zbunjen podacima da je „jedan od najvećih Crnogoraca svih vremena Stefan Nemanja, rođen u današnjoj Podgorici, koja se tada zvala Ribnica”, te da je „takav veliki Crnogorac stvorio moćnu srpsku državu tri veka pre nego se prvi put pominje Crna Gora u svetskoj istoriografiji i blasfemično dogovornoj, maloumnoj, kartografiji po razapetoj koži naroda koji govori istim maternjim, srpskim, jezikom”. (Ne bi bilo loše da se o ovim svojim tvrdnjama „dogovori” sa Hrvatima, koji za Stefana Nemanju vele da je Hrvat, valjda zbog toga što je prvi put kršten u katoličanstvu, i koji, vrlo ljuti na Petra Đorđića što je napisao knjigu Istorija srpske ćirilice, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1971, ne priznaju da je ćirilica srpsko pismo).
    Ima li se na umu da se Stefan Nemanja rodio 1114, a upokojio 1200. godine, mnogo pre prvog pominjanja Crne Gore i Crnogoraca, nepristojno je za njega reći da je to „jedan od najvećih Crnogoraca svih vremena”, a čak i ako sve to shvatimo samo kao simboliku, ili crnogorski epski prećerizam, nedopustivo je reći da je Crnogorac i sin mu Rastko, potonji Sveti Sava.
    Ni Đorđije Petrović, poznatiji kao Karađorđe, ni po čemu nije mogao biti Crnogorac, pošto je, pretpostavlja se, rođen u Vasojevićima, oko 1768. godine (ubijen 1817), jedanaest do četrnaest decenija pre priključenja Vasojevića Crnoj Gori. On je „svega” Brđanin, utoliko pre što se kraj u kome je rođen uvek pominje kao jedno od sedmoro Brda, a država u kojoj se to Brdo danas nalazi, sve do 1905. godine zvala se Crna Gora i Brda. (Ne bih se baš složio ni sa Milatovićevom tvrdnjom, preuzetom od raznih anacionalno raspoloženih istoričara, da je Karađorđe „podigao Srpsku revoluciju”, barem iz jednog razloga: svaka revolucija ruši i uništava sve postojeće institucije, najpre crkvu, a Karađorđe je, započinjući veliki Pokret za obnovu srpske državnosti, uspeo da očuva sve zatečene srpske nacionalne vrednosti).
    Njegoš, vladika Rade (1813-1851), jeste Crnogorac, pošto je rođen u Staroj Crnoj G ori, u cetinjskom plemenu, u Katunskoj nahiji, ali je protivno zdravoj logici proglašavati Svetog vladiku Nikolaja Velimirovića (1880-1956) za „jednog od najvećih Crnogoraca”. On jeste poreklom iz Bjelopavlića, ali su Bjelopavlići tek jedno od sedmoro Brda, i to ono na koje se knjaz Danilo Stankov Petrović Njegoš (1826-1860), Zeko Mali, nameračio da ga silom nasramotu pocrnogorči. U najstarije zapise o tim Danilovim postupcima spada onaj koji, krajem 19. veka, u knjizi pod naslovom Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović-NjeGoševog doma, u vidu poruke kralju Nikoli (1848-1921), podseća na oko osam do devet hiljada političkih ubistava tokom Danilove vladavine (prosečno oko hiljadu godišnje) i, između ostalog, opi suju „podvizi” Danilovi u Bjelopavlićima:
    „Zbog krvološtva, njega je veći dio naroda crnogorskog smrtno mrzio, a osobito Bjelopavlići od kojih je preko sto i pedeset najotmenijih ljudi, u roku od devet godina… poubijano preko perjanika. Znajući da ga Bjelopavlići strahovito mrze, dao je svoju rođenu sestru Janu čuvenom junaku i vojvodi popu Ristu Boškoviću za ženu, eda bi mu ovaj svojim uplivom povratio ljubav i zadobio odanost Bjelopavlića, u čemu je relativno uspio. Na taj način dakle, Danilo se i usudio da dođe u manastir Ostrog jednog Trojičina-dana (1852. godine – IP), gdje se o toj slavi manastirskoj skupi obično cio narod iz Bjelopavlića, a mnogo svijeta takođe iz ostale Crne Gore i Hercegovine.
    U takvim prilikama, običaj je, da roditelji dovedu sobom i svoje kćeri, a sa ciljem, da bi ih zaručili i poudavali. To se i dan-danji praktikuje, i običaj je, da sve djevojke i skoro udate nevjeste, što tu dođu, sjednu jedna do druge na jednom dugom sjedištu, koje je od kamena oko cijele crkve sagrađeno. Na tom sjedištu može ih se poređati preko četiri stotine. I tom prilikom, kad je Danilo bio, one su kao obično sjedjele jedna do druge, a među njima je bila i žena popa Puniše iz Bjelopavlića; – žena mlada i neobično lijepa, koju je pijani knjaz, prošavši tuda, spazio i na njoj svoj pogled zaustavio. Uveče, pošto se dobro izbančio i ispijančio, naredio je svojim perjanicima, da svaki uzme po jednu od ovih djevojaka, a njemu da dovedu ženu popa Puniše, koja je bila sestra Todora Kadića, docnije njegovog (Danilovog) ubice.
    Djevojke su se otimale koliko su mogle, ali najzad, bile su objačane od ovih zvjerova i svojih gnusnih obesčastitelja, te tako tridesetak njih budu silom odvedene u odaje manastirske, gdje su ih serdari, vojvode i perjanici kneževi, čitavu noć držali i silovali, a Danilo, razumije se, skraćivao je časove te noći sa ženom popa Puniše – sestrom Todora Kadića.
    Među ovim djevojkama bile su tri-četiri iz porodice Boškovića, a one ostale iz najuglednijih bjelopavlićkih kuća” (Budo Simonović, Zeko Mali, Beograd 2000, 241-244).
    To jeste bilo pre nešto više od podrug veka, ali je dovoljno sveže da bjelopavlićki Brđani očuvaju u ličnom i plemenskom pamćenju ono što su im tada priredili Crnogorci, u jednoj od najvećih srpskih svetinja, u krugu srpskog manastira Ostrog, slava mu i milost!
    Ni Vuk Karadžić (1787-1864) nije Crnogorac, on je samo Srbin poreklom iz Hercegovine, patrijarh srpski Gavrilo Dožić (1881-1950) takođe je Srbin, rođen u Vrujcima, u Donjoj Morači, jednom od sedmoro Brda, a moglo bi biti da Petar Milatović Ostroški, Bjelopavlić, Brđanin, nesvestan da je i sam malkice zatrovan „jugoslovenskom” logikom bratstva i jedinstva, olako prepušta zaboravu ono što su o Trojičinudne 1852. godine Crnogorci priredili njegovim saplemenicima, naročito njihovom ženskom delu.
    I, na kraju, jedna mala dosetka nastala u naučnom krugu:
    Poodavno, na nekom međunarodnom naučnom skupu u Beogradu stalno se pominju malo Srbi a malo Crnogorci. Jedan Bugarin, ne snalazeći se u tome, naginje se ka starom akademiku Vasi Čubriloviću (1897-1990) i pita, u poverenju:
    – O čemu se tu radi, ko su sad ti Crnogorci?
    A Vaso mu odgovara:
    – Crnogorci, to su Vam, kolega, Srbi u divljem stanju.

    Izvor: Ilija Petrović, IZAZOVI SRPSKOGA PITANJA, 2013.

  4. Vojislav Ananić

    ETNIČKO P O R E K L O C R N O G O R A C A

    Možda će se mnogima danas činiti da je o ovoj temi sasvim izlišno pisati, ali ponukajmo bar one istinske tragaoce i istoričare, da nepristrasno i javno kažu svoju reč i iznesu iskrena mišljenja. Ako ih imamo još toga kapaciteta i smelosti. Do juče smo, eto kroz minule vekove bili jedan narod, najbliskiji jedni drugima, a sad smo dva naroda u dve posebne države, sa dva ista a po nekima ipak različita jezika. Da li je moguće da su naši pradedovi i preci uopšte, kao i svi naši velikani bili ljudi koji su toliko malo znali, da čak nisu poznavali ni svoje etničko poreklo?
    Jovan Erdeljanović u svojim naučnim istraživanjima Crnogorce iskazuje kao Srbe a crnogorska plemena kao srpska. Naravno, da mu ni na kraj pameti nije dolazila misao o nekakvoj asimilaciji. Crnogorci su se njemu kao Srbi i predstavili. U to vreme, početkom prošloga veka, sve činjenice nedvosmisleno govore da su se oni osećali kao Srbi. Ni ranije se nisu drugačije osećali. Naprotiv, sva fakta govore da su svoje srpske narodnosti bili svesni. Erdeljanović je bio školovan etnolog, a to znači da je razgovarao sa ljudima, beležio njihovu tradiciju, koju je upoređivao sa pisanim izvorima. Profesor Erdeljanović je Staru Crnu Goru ispitivao 1910. i 1911. godine, a pre toga je napisao tri opsežne studije o Kučima, Piperima i Bratonožićima. Zatim Cetinje, Njeguše, Đekliće i Cuce. Podatke je prikupljao ne od pojedinaca, već od bratstava i to javno. Tražio je da tada budu prisutni svi bratstvenici. Najstariji i najrečitiji među njima davao je podatke za svoje bratstvo. I, svi su se Erdeljanoviću predstavili kao Srbi. Petar Šobajić je detaljno obradio Bjelopavliće, Pješivce i Riđane, Andrija Jovićević Riječku nahiju, Sava Nakićenović Boku Kotorsku, Jovan Vukmanović Paštroviće, Obren Blagojević Pivu, Svetozar Tomić Drobnjake, Radosav Vešović Vasojeviće… Svim tim istraživačima niko nije pravio niti stavio bilo kakve primedbe na njihov rad.
    Kod vladike Vasilija Petrovića („Istorija o Černoj Gori“, Moskva, 1754) i kod vladike Petra I Petrovića Njegoša (Kratka istorija Crne Gore, „Grlica“ – crnogorski kalendar za 1835. godinu), Crna Gora je nastavak srednjovekovne srpske države. Naime, vladika Vasilije smatra da je Crna Gora nastavak srednjovekovne Zete, koja je bila sastavni deo srpske srednjovekovne države. Vasilije nije mogao biti zamenik pećkog patrijarha kad ne bi bio Srbin. On je mitropolit crnogorski, primorski, zetski i skenderijski, pa zbog toga često u svojoj korespodenciji govori o narodu – crnogorskom, primorskom, zetskom i berganskom (brdskom narodu u sedam Brda – Bjelopavlići, Piperi, Rovčani, Moračani, Bratonožići, Kuči i Vasojevići). Sasvim je jasno da Vasilije ovaj izraz upotrebljava kao regionalni a ne kao etnički.
    Dr Dragoljub Petrović navodi i dva pisma crnogorskog gubernatora Ivana Radonjića, koja su bila upućena ruskoj carici Katarini II, 1788. i 1789. godine, u kojima se kaže: “Sada mi svi Srbi Crnogorci molimo vašu carsku svetlost…“, i „Sad mi svi Srbi iz Crne Gore, Hercegovine, Banjana, Drobnjaka, Kuča, Pipera, Bjelopavlića, Zete, Klimenata, Vasojevića, Bratonožića, Peći, Kosova, Prizrena … molimo…“. Navedeno kod vladike Vasilija, a naročito iz pisma Ivana Radonjića iz 1789. godine govori da su Crnogorci Srbi i da su pomenuti kao regionalni geografski i plemenski pojmovi, a ne kao etnička kategorija. U starim srpskim spomenicima ne srećemo se sa rečju familija, nego porodica, a izraz „pleme“ je izražavao najbliže srodstvo. Vladika Petar I je etnički sasvim precizan kad u svojoj kratkoj Istoriji prenosi vlast sa Đurđa Crnojevića na mitropolita Germana i na buduće mitropolite dokle Bog promisli na srbski rod… Mitropolit Petar I se 16. februara 1822. godine obraća Crnogorcima i Brđanima da daju priloge za Pećku patrijaršiju jer je „ono srpska crkva svega sloveno-srpskoga naroda i mati svijeh srpskijeh crkava“. Petar II Petrović Njegoš je sa svoje nepune 22 godine u „Svobodijadi“ i „Glasu Kamenštaka“ izlivao svoja srpska osećanja. I Matija Ban kaže da mu je Njegoš rekao da ostave međusobne komplimente zapadnjacima, a da oni kao dva čista Srbina razgovaraju sa srcem na dlanu. Slobodno se može reći da je Njegoš najspskiji srpski pesnik. U Zakoniku kneza Danila iz 1855. godine se kaže da u zemlji Crne Gore i Brđana nema druge narodnosti do jedine srpske i nikakve druge vere do jedino pravoslavne istočne.
    Kao i njegovi predstavnici, i kralj Nikola se osećao Srbinom. Kao i Njegoš, i kralj Nikola je zastupao isto gledište da su Crnogorci, ne samo po svome poreklu već i po karakteru pravi naslednici srpskog življa. Isti je slučaj i sa Markom Miljanovim i Stjepanom Mitrovim Ljubišom. Na kraju, dobro je znano da jedino Srbi imaju svoju krsnu slavu. Imaju je i Crnogorci. Zar to ipak, mnogo ne kazuje? U pesmi „Boj na Sitnici“, koji se zbio 1849. godine, na ondašnjoj granici Crne Gore i Turske, borci se pominju kao Srbi.
    Crnogorci su imali vrlo stroge, izvanredno izgrađene moralne principe. Tradicija u Crnoj Gori ide do u daleku prošlost, a ona je u suštini srpska, pa je i znanje nasleđeno putem tradicije obavezivalo svakog člana da zna svoje korene i porodično stablo dalje nego bilo gde. Takođe je poznato da je veliki deo Srbije naseljen iz najvećeg plemena Vasojevići (a i iz ostalih), među njima i poznate ličnosti Karađorđe Petrović, Obrenovići, Karadžići, Nenadovići… Zašto bi nam smetala ta činjenica i zašto bismo među nama tražili tolike razlike kad one u suštini i ne postoje? Iz Stare Hercegovine su migracije išle uglavnom ka Bosni, Dalmaciji, Hrvatskoj, pogotovo za vreme Vojne Krajine u Austrougarskoj monarhiji, ali i prema Srbiji.
    Do skorašnjih dana, nije bilo pomena o nekom posebnom crnogorskom etnosu, jer su se Crnogorci smatrali Srbima, a i nauka ih je tako tretirala. Onaj ko ne zna da se uči od prošlosti, teško da može da očekuje srećniju budućnost.

    Izvor: dr Nikola Vukčević „ETNIČKO PORIJEKLO CRNOGORACA“, Beograd, 1981, izdavač dr Nikola Vukčević, Beograd, Palmotićeva 15, štampa: “Sava Mihić“, Zemun – M. Tita 46-48