Zaostajemo li u kulturnom smislu

Saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić priredio je tekst sa porukom da Srbi i te kako mogu da se podiče svojim kulturnim nasleđem

I deo

„ … Ako se neko hvali stvarima, hvali se nečim; ako li se hvali ljudima, hvali se nekim. Skuplji su ljudi od stvari, i hvaljenje ljudima bolje je od hvaljenja stvarima. Neko se hvali svojim zaslužnim precima, neko vaspitanom decom, neko vernim prijateljima, neko svojim herojskim narodom… Mi, Srbi, kao narod imali bi se i kime i čime pohvaliti… A mogli bi se hvaliti svojom kulturom; vaistinu mogli bi; jer smo je imali i jer je imamo. Vaistinu mogli bi pre mnogih drugih, kad to ne bismo ispod stida i dostojanstva. Evropa se hvali kulturom; Srbi nikad u istoriji svojoj nisu se hvalili kulturom. Ako se dakle počnemo hvaliti kulturom, skrenućemo sa svoga puta i udariti tuđim putem. To smo bili i učinili, skrenuli smo sa svoga puta i udarili tuđim putem, zbog čega smo i postradali kao nikad i niko… Neki, pak, narodi kao Indijani i Kinezi imaju kulturu mnogo lepšu, razrađeniju i utabaniju, od evropske kulture…“. („I reče vladika Nikolaj“, rođen 1880, umro 1956.- odlomak, ovde misli na komunizam – „Glas kanadskih Srba“, 27. 2. 2003).).

II deo

No, da malo ipak prozborimo i o kulturi našoj.

„ Srpski jezik je očuvan na cijelom prostoru na kome su Srbi živjeli… Kod Hrvata to nije slučaj. Od originalnih Hrvata u Hrvatskoj je ostalo samo ime i ne više od 500 hiljada govornika jednog jezika – čakavskog – koji je na iščeznuću… Jezik kojim se danas tamo govori je vukovizirani jezik… Narod bez svoga izvornog jezika je polunarod i njegova država samo tampon-tvorba. To je predvideo Pavao Štos još u doba Bečkog dogovora (1850. kada su Hrvati prihvatili Vukov jezik za svoj): „Vre i svoj jezik zabit Horvati, hote ter drugi narod postati!“(Kraj citata: Andrije – Željka Lovrića i Marijana Horvat – Milenkovića)… Svjesno se zanemaruje činjenica da su (tamo) vijekovima bili zvanični jezici njemački, mađarski i italijanski. Dovoljno je pogledati kartu jezičkih područja na teritoriji današnje Hrvatske pa da se vidi da je štokavsko narječje dominantno…

Tamo gdje je bila država, ako su istorijski uslovi dozvoljavali, razvoj nauke i umjetnosti se kretao uzlaznom putanjom. Iako je Srbija bila u sastavu turske carevine više od četiri stoljeća, narod je bio vlasnik cjelokupnog duhovnog nasljeđa. Zato se nije čuditi da je već nakon dobivanja prve autonomije, iako je vladar bio nepismen, baš po njegovom nalogu došlo do naglog razvoja školstva kao osnove napredka svake državne zajednice, Prva Srpska gimnazija osnovana je u Sremskim Karlovcima 1728. godine. U Somboru SPC otvara četvororazrednu gramatičku školu (dakle gimnaziju) 1759. godine, Prva novosadska srpska gimnazija (danas Jovana Jovanovića Zmaja), 1810. godine, Prva kragujevačka gimnazija 1833, Prva zaječarska gimnazija 1836, Prva beogradska gimnazija 1839, Prva užička gimnazija 1839, a u Sarajevu Niža srpska gimnazija je Dekretom austrougarske vlasti ukinuta 1882. godine.

U Hrvatskoj su u to vrijeme bile srednje škole ali na njemačkom i mađarskom jeziku. Prva škola na „vukoviziranom jeziku“ – srpskom jeziku, bila je Prva hrvatska gimnazija u Zagrebu 1850.godine.

Matica srpska osnovana je 1826. godine u Pešti. Matica hrvatska od 1874. godine (u Zagrebu je osnovana Matica ilirska 1842, Matica dalmatinska je osnovana u Zadru 1862. godine).

Srpska akademija nauka i umetnosti utemeljena je u Beogradu 1864.godine, JAZU (Jugoslovenska akademija znanosti i umetnosti) je osnovana u Zagrebu 1866. godine. Ime HAZU (Hrvatska akademija…) dobiva tek od dolaska HDZ na vlast (1991) izuzev jednog kratkog perioda tokom NDH (1941-1945).

Iako na „brdovitom Balkanu“ u Srbiji je pozorišni život otpočeo naglo da se razvija: Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu osnovano je 1861. godine, Narodno pozorište u Beogradu 1868. godine, Cetinjsko pozorište 1896. ….

Mada je Zagreb imao neposredne veze sa Bečom i Peštom, u to doba, dva velika kulturna centra, dosta kasnije došlo je do formiranja prve pozorišne kuće.

Hrvatsko narodno pozorište svečano je otvorio austrijski car Franjo Josif I 14. listopada (oktobra) 1895. godine. Ovo pozorište je predvodio pravoslavac Stjepan Miletić koji je uglavnom izvodio dubrovačke pisce, Držića, Palmotića i Iva Vojnovića.

Drugo hrvatsko narodno kazalište otvoreno je u Osijeku 1907. godine.

Nije se čuditi što su iznikli duhovni džinovi iz malenog srpskog naroda uprkos vjekovnoj izloženosti najstrašnijim oblicima istrebljenja. Nazivaju nas seljačinama, primitivcima, nepismenim zaostalim čoporom, trude se da nas prikažu u najgorem svjetlu. Nemamo se čega ni pred kim, osim pred Gospodom, stiditi. Niti kome bilo šta dokazivati. Neka to rade oni koji treba da se stide svoje istorije – M. B. („Glas kanadskih Srba“, 29. maj 2003. godine).

PRIREDIO: Saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić, Senta, 10. decembra 2912.