Na današnji dan: Rođen Jovan Cvijić

12. oktobar 2012.

komentara: 8

12. oktobra 1865. – Rođen je srpski naučnik, geograf Jovan Cvijić, predsednik Srpske kraljevske akademije od 1921. do smrti (1927.), profesor i rektor Beogradskog univerziteta, počasni doktor Univerziteta Sorbone i Karlovog univerziteta u Pragu. Bavio se podjednako društvenom i fizičkom geografijom,geomorfologijom, etnografijom, geologijom, antropologijom i istorijom. Smatra se utemeljivačem srpske geografije.

Jovan Cvijić je rođen 12. oktobra (29. septembra po julijanskom kalendaru) 1865. godine u Loznici u porodici Cvijića, ogranka Spasojevića iz pivskog plemena. Otac mu se zvao Todor Cvijić. Poreklom je bio Hercegovac, iz oblasti Stara Hercegovina, iz plemena Pivljana, i bavio se trgovinom. Njegov otac, Jovanov deda, bio je Živko Cvijić, predsednik lozničke skupštine i poznati mačvanski Obrenovićevac. Kako je bio na strani tzv. „katana“ u vreme katanske buneprotivnika ustavobranitelja 1844. godine, kažnjen je šibovanjem posle uspešne akcije Tome Vučića Perišića, nakon čega je umro još mlad. Njegov otac, a pak Jovanov pradeda, Cvijo Spasojević, bio je rodonačelnik Cvijića. Cvijo je bio poznati hajdučki harambaša u tom delu Stare Hercegovine. Cvijo se borio protiv Osmanlija za vreme Prvog srpskog ustanka, a nakon njegove propasti 1813. godine, preselio se u Loznicu, gde je kod šanca i crkve sagradio kuću hercegovačkog tipa na dva sprata i otvorio dućan, započinjući trgovačku karijeru novoosnovane familije.

Cvijićev otac Todor (umro 1900) se u početku i sam bavio trgovinom, ali kako mu to nije išlo za rukom, zaposlio se u opštini kao pisar i delovođa. Majka Jovanova Marija (rođena Avramović), bila je iz ugledne porodice iz mesta Korenita, sela u oblasti Jadar koje se nalazi nedaleko od manastira Tronoša i Tršića, rodnog sela Vuka Karadžića. Osim Jovana, Todor i Marija imali su sina Živka i tri kćeri, Milevu, udatu za Vladimira, sarača, Nadu, udatu za Dragutina Babića okružnog blagajnika, kasnijeg načelnika ministarstva finansija, i Soku.

Cvijić je često govorio da je u detinjstvu na njegovo duhovno obrazovanje najviše uticala majka i uopšte majčina porodica, mirna, staložena i domaćinska, dok je o ocu i očevoj porodici pisao sa dosta manje emocija. Ipak, Cvijić je u svom naučno-istraživačkom radu o narodnoj psihologiji imao pohvalne reči za dinarski etnički tip i karakter, kome upravo i pripada njegov otac.

Nakon osnovne škole koju je završio u Loznici, Cvijić je završio nižu gimnaziju u Loznici (prve dve godine) i gimnaziju u Šapcu (treću i četvrtu godinu), a potom se upisao i završio višu Prvu beogradsku gimnaziju, u generaciji sa Miloradom Mitrovićem, Mihailom Petrovićem Alasom i drugim velikanima, o čemu je napisan roman i snimljen TV-film „Šešir profesora Koste Vujića“.

Godine 1884, po završetku gimnazije, hteo je da studira medicinu, međutim loznička opština nije bila u mogućnosti da stipendira njegovo školovanje u inostranstvu. Tada mu je Vladimir Karić, njegov profesor iz šabačke gimnazije, predložio da sluša studije geografije na Velikoj školi u Beogradu. Cvijić ga je poslušao i iste godine upisao Prirodno-matematički odsek Velike škole u Beogradu. Ove studije je završio 1888. godine.

Školske godine 1888/89. radio je kao predavač geografije u Drugoj muškoj beogradskoj gimnaziji. Potom je 1889. upisao studije fizičke geografije i geologije na Bečkom univerzitetu kao državni pitomac.

Jovan Cvijić je svoja prva i najznačajnija terenska istraživanja obavljao na početku karijere, radeći na terenu krševitih predela istočne Srbije. Posmatrajući karst na Kučaju i Prekonošku pećinu, došao je na ideju za svoju doktorsku disertaciju koju je na studijama u Beču odbranio 1892. godine, a svečano je promovisan 22. januara 1893.

Cvijić se, pored toga, bavio i geologijom (geomorfologijom, tektonikom, paleogeografijom i neotektonikom). Njegova monografija o karstu (krasu) izazvala je veoma pozitivne reakcije u evropskim naučnim krugovima, a pristupna akademska beseda o strukturi i podeli planina Balkanskog poluostrva na osnovu geološko-tektonske građe proslavila ga je kao prvog južnoslovenskog geotektoničara.

Zahvaljujući svojim istraživanjima Cvijić je još jednom napravio pomak u svetskoj nauci i to svojim antropogeografskim pregledom u delu „Balkansko poluostrvo 1918“, 1922-I, 1931-II na osnovu svojih proučavanja balkanskih psiholoških tipova.

Istraživačkim radom, Cvijić se bavio oko 38 godina pri čemu je išao na mnogobrojne ekspedicije po Balkanskom poluostrvu, Južnim Karpatima i Maloj Aziji, čiji su rezultat bila brojna naučna dela.

Dvotomna „Geomorfologija“ Jovana Cvijića koja daje geomorfološki prikaz terena na Balkanskom poluostrvu ni danas nije izgubila na aktuelnosti i predstavlja izvanrednu polaznu osnovu u savremenim istraživanjima.

Umro je u 62. godini 16. januara 1927. u Beogradu a sahranjen je na Novom groblju. Svoje imanje zaveštao je i ostavio Srpskom geografskom društvu.

Više o delu Jovana Cvijića pročitajte OVDE.

IZVOR: Vikipedija

 

Komentari (8)

Odgovorite

8 komentara

  1. vojislav ananić

    Jovan Cvijić je pisao i o psihičkim osobinama i karakterologiji Južnih Slovena.
    Ovde u nastavcima prenosim vrlo interesantna zapažanja o Srbima prof. dr Dragoslava Slovića.

    Putovanje kroz srpsku dušu
    1. deo
    Individualni i kolektivni karakteri

    „’Naši stari vladaoci dobro su poznavali dušu naroda. Zar bi Karađorđe i Miloš mogli da vladaju masama u najkritičnijim trenucima da nisu odlično poznavali svoj narod? Poznavati svoj narod znači pametno njime upravljati – to treba da znaju naši upravljači,’str. 20 -21.’ (Ž. Mišić, Memoari, Beograd, 1980, strana 252.)
    Za razliku od temperamenta koji u osnovi nosi genetičke i jednim delom stečene osobine, karakter se poistovećuje sa moralnim statusom i pogledom na svet, dakle sa onim što mislimo o čoveku i o njegovom očekivanom ponašanju. Srpski etnos olako daje veru svakom ko ga ’potapše po ramenu’ i zagolica njegovu naivno – sujetnu taštinu. Srpsko nacionalno biće je integrabilno zbog toga što je srpski etnos, kao uostalom ceo slovenski etnički korpus, po prirodi ekstrovertan, pa se rado i lako upušta u sve oblike komunikacije. On teško podnosi samoću te se u njoj oseća otuđeno i beživotno. Srbin nije dovoljan samom sebi kao neki zapadni narodi. Srbin traži društvo i započinje razgovor prihvatajući tako svaku temu a u tome su slični skoro svi naši etnički varijeteti. Ma gde da se nađe, Srbin nastoji da održi kontakt sa ljudima, makar i na jeziku koji ne zna. On često u razgovoru nameće i teme koje drugog ne zanimaju pa postaje nametljiv, ali to je njegova priroda. Nije slučajno da je jedan geograf (Jovan Cvijić) dugim i pažljivim posmatranjem zapazio da su prirodni faktori i geografske karakteristike snažno uticali na razvijanje njegovog bića i karaktera i da se oni manifestuju u mnoštvu etničkih varijeteta. Gorštački i niziski čovek razvijaju se psihofizički u sasvim suprotnom pravcu; gorštački u pretežno pozitivnom, niziski u negativnom. Stanovnik nizije nema otpornosti ni preduzimljivosti; kroz vekove on se pretvara u mekanu ’ bezobličnu masu’, a to se ispoljava i u njegovom jeziku. Topla klima daje čoveku veću količinu sunca pa ga čini svežijim i biološki jačim, a hladna ga čini bledunjavim. Gorštački tip je kako je istaknuto, okretan, refleksivan i žustar ili kako bi ga Cvijić nazvao ’violentan’, dok je niziski tip trom, usporen i blag. Upravo takve su im i duše. Tako se na primer, ispostavilo da su Vojvođanski Srbi u karakternim odlikama ponekad bliži Rumunima i Mađarima, nego Vranjancima i Hercegovcima.
    Pričom o svojoj prošlosti čovek govori sve o svojoj inteligenciji, svom emocionalnom stanju, svojoj ličnosti i naravno o svom karakteru. Čovek koji je u svojoj životnoj priči imao mnogo teškoća i prepreka pokazuje da je bio lakomislen kada je upadao u takve zamke, a ako je uspevao da se iz njih izvlači on je bio dovoljno mudar zbog toga a nesmotren zato što je u njih ulazio. Svaki čovek i svaka nacija može da pogreši u određenom momentu, ali niko nema pravo da večno pravi greške ili da stalno donosi pogrešne odluke. Srbin je dosledniji od ostalih evropskih naroda. On teže ostavlja prijatelje na cedilu. To je jedna od njegovih vrlina a u nacionalnim relacijama greh koji nije daleko od izdaje. Srbin je tradicionalno lakomislen, baš zbog toga što nije spreman da drugima čini zlo, pa uvek polazi od toga da ni drugi to neće činiti njemu. Problem je oduvek bio u tome da smo tako naivno otvoreni prema strancu. I najgori stranac je kod nas bolji od najboljeg našeg čoveka. Ni danas nismo mnogo otišli od ovog uverenja.
    Mi smo postali članovi svetske zajednice, a ostali smo bez porodične, pa čak i bez ljudske ljubavi koju nam u našoj otuđenoj dekadenciji nadomešćuju kućni ljubimci i internet.
    Kada je u pitanju srpski etnos, on je još u svojoj ranoj fazi razvoja uspeo da sa drugim zajednicama živi u zajedništvu. Uspeo je da prihvati deo njihove kulture i vrednosti. Problem je, očigledno, u onom trećem elementu, koji se odnosi na sposobnost tolerancije i razumevanja različitosti, makar ona imala minorni značaj. To je onaj nedostatak koji je imanentan svim balkanskim narodima i koji je izvor nastanka pojma ’Balkanizam’. U njemu je bit svih zala koji prate balkanske narode i koji se eto prenose u naredni, treći milenijum.
    ’Mi smo eksploatisani od strane onih drugih’.
    Ova parola je najuspešnije demonstratirana na prostoru bivše Jugoslavije u kojoj su baš svi tvrdili i dokazivali da su eksploatisani od strane onih drugih. Ti drugi su najčešće bili Srbi. Sa odgovornošću naučnog radnika tvrdim da je Republika Slovenija bila najveći dobitnik u Jugoslaviji, a da su pored nje značajne efekte ostvarile Bosna i Hercegovina, neznatno Makedonija i Crna Gora, a i delimično Kosovo. Gubitnici u toj igri su bili po redosledu: najveći Vojvodina, zatim uža Srbija i u znatno manjoj meri Hrvatska. Valja istaći da je neposredno posle drugog svetskog rata pod izgovorom straha od ruske okupacije, veliki deo proizvodnih kapaciteta iz Vojvodine prebačen u Sloveniju, pa su iz tog razloga čak i mlinovi demontirani. Pored ostalog i to je bio razlog zaustavljanja razvoja Vojvodine. On je kasnije u krilu autonomaštva tumačen na najgori način, upravo na štetu najširih srpskih nacionalnih interesa. Nama naivnim Srbima, koji u duši vekovima nosimo mit Majke Rusije plasirana je teza, koju smo ’progutali’ da će baš ona da nas porobi. Oni koji su se suprostavili toj ideji završili su svoj život bez časne rehabilitacije ni do današnjih dana.
    Srećna je okolnost da će globalizacija uništiti sve te ćemo se u nekoj narednoj generaciji predstavljati kao evropejci italijanskog ili možda srpskog porekla. Pitanje je samo na kom ćemo jeziku to reći pošto će se prvo uništiti jezici i kulture malih naroda. U Jugoslaviji se ispostavilo da je srpski narod pokazao najveću sklonost da svoj nacionalni identitet izgubi i da ga zameni za jugoslovenstvo, dok su drugi imali krajnje rigidan stav prema tom procesu. Ako se već utapamo u kakvo veće more, ne treba da nam se na ušću izgube i naši izvori. Stoga je značajno da se ulivanjem u to ’Evropsko more’ ne izgube izvori iz kojih je ta čista voda srpskog etnosa izvirala. Ne treba da dozvolimo da doživimo istorijsku sudbinu Lužičkih Srba, Hazara pa i daleko većih naroda, kao što su bili Heliti, stari Latini, stari Egipćani, stari Bugari (ali ne ovi Balkanski) i mnogi drugi.
    Srpski narod je u prošlosti bio otvoren, što je inače slovenska etnička karakteristika. Baš zbog toga u tom etnosu su se iskristalisali lokalni varijeteti koji se karakterišu oštro izraženim razlikama u odnosu na druge delove srpskog nacionalnog bića. Oduvek smo bili otvoreni za razne grčke reči, turcizme, germanizme, mađarizme, pa i latinizme. U ovom vremenu prihvatamo anglosaksonske obrasce, čak toliko intenzivno da postaje primitivno govoriti svojim jezikom. Naš narod je malo svojih vrednosti umeo da sačuva, a mnoge je lako srušio zarad predstavljanja svoje kvazi učenosti ili odanosti nekoj novoj ideji. Problem je, dakle, u tome što su nama mnoge ’pokondirene tikve’ formirale nacionalni duh i karakter, samo zbog toga što njihovu pokondirenost nismo pravilno procenili. Problem je još i u tome da se taj proces danas razvija brže nego nego bilo kada u prošlosti i što prebrzo tonemo pred valovima globalizacije, čak i pre nego što su oni zapljusnuli našu obalu. Mali narodi i mala plemena imaju mnogo razloga da čuvaju svoj identitet i da se homogenizuju upravo radi toga, a veliki nalaze smisao u dominaciji i asimilaciji baš tih malih naroda i plemena. Mali su upravo zbog dominacije velikih ugroženi i to baš zbog njihove disperzije i agresije, koja je često nevidljiva i pokriva se prijateljstvom. Prema tome, mudrost nacionalne homogenizacije je u tome da se neguje sopstveni nacionalni duh i kultura, ali i da se poštuju vrednosti sveta koji okružuje datu naciju. Samo narodi koji mogu tako da se ponašaju uspevaju da opstanu, posebno danas u eri globalizacije koja prvo uništava baš nacionalni duh malih naroda. Svi mali narodi su izloženi civilizacijskim, ekonomskim i kulturnim pritiscima velikih i dominirajućih, ali nisu svi jednako otporni na te uticaje.
    Kada je u pitanju naša – srpska nacija, nacionalna politika nikada nije dobila onaj značaj koji zaslužuje, niti su Srbi u velikom delu svoje prošlosti imali jasan nacionalni program. Valjda su baš tu razlozi zbog kojih su Srbi u dva svetska rata pretrpeli najveće gubitke koji se čak i danas pravdaju krajnje iracionalnim razlozima. Iza iracionalnog poziva na to da se Srbin neće klanjati i da će se hrabro odupreti, stradali su milioni pripadnika ovog etnosa. Nesreća ovog naroda je da ni danas nismo saglasni u tome ko nam je napravio ovo zlodelo, pa i danas dokazujemo ko se borio za Srbiju, a ko protiv nje. Postoji samo jedna nesporna istina. Svaki Srbin koji je stradao od srpskog metka ili noža je uzalud dao svoj život, a svaki tako oduzet srpski život je mrlja na savesti onih koji nisu umeli da vode odgovarajuću nacionalnu politiku u datom vremenu. Veće zlo su Srbiji naneli oni koji su odlučivali od onih koji su držali noževe u rukama. Ni danas nismo sposobni da damo valjane i nepristrasne odgovore na pitanje: za čiju korist su ginula srpska deca u dva protekla svetska rata? Zapitajmo se da li je bilo koji narod u 20-om veku osim Srba i Rusa tako tragično stradao od sopstvenog noža i metka?
    Da li je vreme da počnemo da se bavimo budućnošću i da počnemo da razmišljamo o tome kuda može da ide narod koji umesto širim nacionalnim interesima nesvesno služi ininteresima malih političkih grupa i krupnog kapitala. Da li taj veliki kapital može imati dugoročnu budućnost u zemlji koja nema nacionalnu budućnost i kakve su mu šanse kada se na svetskoj sceni sretrne sa još većim kapitalom u svetu koji treba da u svoje okrilje primi razjedinjenu Srbiju?
    Prirodno stanje stvari je da svaka nacija teži da se ujedini i da formira svoju državnu zajednicu. To je najbolji način da se ona razvije kao jedinstveno nacionalno biće. Samo ujedinjena nacija može da ostvari onaj sinergetski efekat koji joj omogućava opstanak. Prema tome, nacija koja se drobi iznutra je već bolesna a ljudi koji se za to zalažu su u dubokoj socijalnoj patologiji. Samo bolesne nacije, dakle nacije koje nisu jasno identifikovale svoje biće, se cepaju iznutra i razjedaju svoje tkivo. Zdrave nacije večno teže homogenizaciji, pa je kod njih motiv okupljanja jači od motiva cepanja. Nacije kod kojih počne da dominira motiv cepanja i drobljenja pokazuju da su iživljene i one drobljenjem doživljavaju svoj ’salto mortale’.
    Dok su neki narodi podeljeni u razne konfesionalne grupe uspeli da očuvaju svoj identitet, drugi su ga rušili na krajnje surov način. Srbi katolici su postali Hrvati, Srbi muslimani najzad postadoše Bošnjaci, da bi samo pravoslavni Srbi zadržali za sebe pravlo da se tako zovu. Arbanasi nikada nisu razvijali unutrašnje sukobe na verskoj osnovi, a svi srpski sukobi lokalnog karaktera su imali isključivo verski karakter. To je jedan od razloga koji je pokrenuo ovu temu i koji bi morao da inspiriše naše umove da problem srpskog duha razmatraju i izučavaju u ovoj paradigmi. Ovaj nacionalni korpus u svom istorijskom razvoju primio je neke loše karakterne odlike kojih se ni do današnjih dana nije oslobodio. Sam je sebi nanosio zlo zbog nesloge koja ga prati već blizu 15 vekova od kada se nastanio na Balkanu. Reč je o njegovoj večnoj neslozi koja je samo u nekim trenucima prerastala u slogu i to kratkog daha i veka i uvek u situaciji kada se srpski narod nalazio u velikim teškoćama. Srbi su se slagali samo u nevolji, dakle samo onda kada su bespomoćni, a sloga je trajala samo onoliko koliko je trajala nevolja koja ih je sjedinila. Nesloga nije samo srpski specijalitet. I to je tačno. Drugi su ipak imali snagu da se u teškim trenucima ujedine i da stanu na istu stranu. Germani su pokazali da i posle toga umeju da ostanu na mestu gde su bili. Srbima ta privilegija nije pripala i to je njihovo najveće zlo. Ljudi čija savest nije formirana pod uticajem religije vode državu u propast, što se pokazalo kao tačno u mnogim potonjim događajima. Srpski etnos se ne može pohvaliti prevelikim uticajem crkve na formiranje njegove nacionalne svesti pa bi baš tu trebalo tražiti uzroke mnogih njegovih nedaća. Oni koji nam plasiraju gotove stavove, po pravilu, računaju na našu naivnost.
    Često se postavlja pitanje: kako je moguće da nas Srbe bombarduju oni narodi koji su bili naši saveznici u dva svetska rata, a da plodove uživaju oni narodi koji su u oba rata bili na drugoj strani? Dilema je dakle da li treba voditi računa o grobovima ili o kolevkama. Vreme romantizma je davno za nama, a mi Srbi to teško shvatamo. Romantizam je predugo u našim srcima. Racionalno rezonovanje upućuje na to da savremen, civilizovan čovek, treba da gleda u budućnost, poštujući prošlost. Prema tome, značajno je da i srpski etnos shvati da treba čuvati svoj identitet, ali se i uključiti u svetske tokove, prihvatajući logiku vremena u kome živimo. Potrebna nam je naša pamet i nacionalno jedinstvo.
    Ne smemo dozvoliti da se rastoče četiri velike civilizacijske tekovine: porodica, crkva i vera, škola, zakoni zasnovani na autentičnoj tradiciji kojima bismo morali da dodamo petu: jedinstvo nacije. Porodica je kao civilizacijska tekovina već ozbiljno ugrožena sa tendencijom da se dalje rastače. To je danas u daleko većoj meri problem zapadnih kultura od naše. Crkva i vera su kod nas bukvalno gušene u periodu robovanja pod Turcima, ali su više unazađene u doba komunizma nego u bilo kojoj etapi turske vladavine. Usvajanjem bolonjskih standarda škola je ozbiljno dovedena u pitanje, pa su naši stručni i naučni potencijali počeli da se troše time što naše tradicionalno dobre fakultete pretvaramo u savremene „Škole učenika u privredi“ kako su se nekad u Socijalizmu zvale zanatske škole. Zakoni koje usvajamo nisu primereni našoj tradiciji, pa ih često samo preuzimamo iz tuđeg okruženja da bismo time dokazali da smo ’veći katolici od rimskog pape’. Nevolja je u tome da usvajamo i one zakone koje od nas niko ne zahteva, pod vidom harmonizacije našeg zakonodavstva sa Evropom.
    Jedinstvo nacije je danas jedna od najviših vrednosti koje bismo morali da poštujemo. Zlo je u tome da mnogi ljudi plitkog uma koji ne mogu da shvate ni osnovne pojmove o istinskim interesima svog naroda svoju ’učenost’ dokazuju time što pred nama uništavaju sve što čini srpski identitet koji je očuvan u teškim istorijskim nedaćama.“

  2. vojislav ananić

    2. deo
    Srpsko nacionalno biće

    „Ako bi se usvojila teza o zajedničkom poreklu i jeziku kao komunikacionom sredstvu, srpsko nacionalno biće bi obuhvatilo sve narode koji potiču iz ovog jezgra, a to znči da ono obuhvata i narode koji su se već jasno izdiferencirali kao Crnogorci, Makedonci, Bošnjaci, pa i deo onog etnosa katoličke vere, koji je u zapadnoj Hercegovini razvio osećanje pripadnosti Hrvatskom narodu.
    Srbin ove generacije je rascepljen i postao je otuđen baš zbog toga što nema jasnu identifikaciju. On se nalazi u razmeđu između svojih krvnih veza i stečenih prijateljstava. Kod naroda koji sebe nazivaju visokocivilizacionim, ovaj proces je već okončan ali na način da je čovek u njemu totalno izgubljen, lišen čak i verovanja da ima iskrene prijatelje.Takav čovek koji sebe naziva Evropejcem svoj nacionalni identitet doživljava na krajnje maglovit način, a brigu organizovane države o njemu i svojoj svesti svodi na obavezu da plati porez. Taj Evropejac je postao otuđen i egoističan.
    Srpski nacionalni entitet nije uspeo da ostvari trajnu vezu koja bi ga održala u zemlji koju je svojom krvlju napravio – Jugoslaviji. On nije uspeo da se održi na okupu ni u drugoj Jugoslaviji pa se neznatne razlike u varijetetima podižu do nivoa separatizma, toliko jakog, da se sa njim kidaju unutrašnje etničke veze, razlabavljuje nacionalni duh i ruši njegov integritet. Čovek koji drugima čini zla nikada ne može biti dobar čovek ni onda kada za to postoje osvetnički razlozi.
    Naučnici pristalice „vesternizacije“ u kritičkoj oceni istočnih kultura zaboravljaju da je zapadna civilizacija mnogo puta potvrdila da je njena majka hrišćnska religija čiji su izvori nastali na istoku. Ta (zapadna) kultura je izvorno nastala na istoku. Nikada vesternisti nisu odgovorili na pitanje: na čemu zasnivaju tezu da je zapadni čovek civilizovan a da je čovek istoka još uvek varvar. Najveći deo zala koja nastaju u svetu kome pripadamo ne dolazi sa istoka. Srbi danas gaje podeljena osećanja. Za njih je bogatstvo već postalo najviši cilj života i dokaz uspeha, slično kao i na zapadu. Altruizam sigurno neće upropastiti ljudski rod ali ga egoizam i robovanje bogatstvu koje nastaje kao njegova kruna vodi u dalje otuđenje čoveka od čoveka i ljudskog roda. Sklonost srpskog nacionalnog bića da se u teškoćama konsoliduje i brani je samo pojačala njegov već stečeni identitet i spremnost da se bori uz sve žrtve koje taj status donosi.
    Srbima je oduvek bio potreban vođa koji je imao snagu i energiju jednog Nemanje da ih ujedini i okupi oko jedne relativno snažne matice. Onog dana kada među Srbima nestane autoritet jakog vođe počinju da se ispoljavaju razni oblici separatizma. Jaki su oduvek Srbe ujedinjavali a slabi cepali. U nevolji slabije vođe su se oslanjale na spoljnu pomoć, koja posle toga postaje još veća opasnost upravo za onog ko je doveo zaštitnike pa i za one protiv koga su oni dovedeni. Na ovom svetu ne postoje narodi kao prijatelji. Ovu lekciju srpski etnos nije naučio ni do današnjeg dana, pa se i danas raspravlja o tome da će nam ovaj ili onaj pomoći. Ni 15 vekova života na Balkanu nije nam bilo dovoljno da shvatimo da nas niko ne može voleti više nego što to sami možemo i da niko nije spreman da pomogne da gasimo vatru koja gori u našoj kući ako to sami ne učinimo.
    Ako su državu koju je srpsko biće formiralo krvlju svojih sinova napustili svi bratski narodi, uključivši i Crnogorce koji su po svim etničkim kriterijumima autohtoni Srbi, onda bi ovaj etnos morao da se još po jednom zabavi samim sobom. Interesantno je da su Srbi kao etnos oduvek imali sklonost da pod svoj državni krov prime svakog ko je spreman da uđe pod njega, čak ne vodeći računa o tome da li se tim ulaskom pada u još veće nevolje. Srbin je očigledno svoju državu oduvek tretirao kao nedovršenu kuću, pa je upravo tu koren njegove spremnosti da baš svakog primi u svoje dvorište i da ga prihvati kao svog. On je uvek imao osećanje da će sa onim koga primi da završi krov te kuće. Ovakvi kakvi smo danas, nastali smo kroz proces složenih etničkih mešavina, ma zbog kog razloga da su one nastale. Generalno posmatrajući, srpski etnos je oduvek bio razdrobljen na ovom prostoru, što je u daleko većoj meri bila i istorijska sudbina Lužičkih Srba. Srpski etnos se razvijao i formirao pod uticajima tuđih kultura i tuđih civilizacija i to u državama u kojima, po pravilu, nije imao status ravnopravnog naroda.
    Srbi u Vojvodini su razvijali svoj etnos kao drugorazredna etnička grupa u Austrougarskoj ili samo Ugarskoj dominaciji. Srbi koji su živeli na području današnje Hrvatske su takođe, zajedno sa većinskim Hrvatima živeli pod uticajem Austrijske države i kulture i to kao etnička grupa koja je bila suviše razbijena u svakom pogledu, da bi formirala neko etničko jedinstvo, tako da je samo pravoslavlje zaslužno za očuvanje njihovog nacionalnog identiteta. Deo srpskog etnosa koji je živeo u području primorske Hrvatske je svoj nacionalni identitet formirao pod uticajem venecijanske, odnosno latinske civilizacije. I tu je takođe pravoslavlje uspelo da očuva taj identitet ali uz žrtvu da je veliki deo populacije latiniziran i preveden u katolicizam pa je samim tim izgubio srpski etnički status.
    Slična je situacija u Hercegovini u kojoj je ipak došlo do drastičnije promene etničkog sastava samo zbog toga što je zapadna Hercegovina bila pod snažnim uticajem katolicizma a istočna pod uticajem pravoslavlja, pa je upravo na tom prostoru došlo do etničkih podela koje su kasnije zahvatile celu Dubrovačku regiju. Očigledno je dakle, da je i na ovom prostoru veroispovest bila odlučujuća na formiranje etničkog statusa i nacionalnih osećanja. I ovaj deo srpske populacije je dugo živeo pod uticajem strane kulture i države samo što je u Dubrovniku srpstvo očuvano duže nego na drugim mestima iz razloga što je asimilacijski uticaj bio blaži sve do dvadesetog veka. Crna Gora je na toj karti bila i ostala jedina svetla tačka. Ona je uspela da očuva svoju državnost i veru, dobrim delom što su u Crnoj Gori dugo vladale Vladike. Deo srpskog etnosa u Makedoniji se oduvek razvijao pod uticajem nerešenog etničkog statusa u smislu definisanja pripadnosti bugarskom ili srpskom nacionalnom korpusu. Konačno, deo ovog nacionalnog korpusa koji je razvijan u granicama Srbije je dugo bio pod ropstvom sa hipotekom izgubljenog carstva i željom da se očuva identitet za neka srećnija vremena. Konstituišući Srbiju, Evropa je u toj konstituciji videla svoje interese, daleko ciničnije nego kada je formirala Bosnu ceo vek kasnije.
    On (Srbin) nije umeo da koristi tuđu snagu i kad je mogao a svoju je često davao drugima i to bez ikakvog računa. Zbog toga je on više puta stajao u mestu gledajući kako ga gluplji i nesposobniji pretiču. Zato je on dobijao ratove i gubio posle toga ono što je u ratovima skupo stekao. Srpskom duhu se pripisuje slobodarski duh i osobito izražena ljubav za slobodu. Srpski nacionalni duh je slobodarski. On je stremio slobodi ma u kojim uslovima i okolnostima da se nalazio i ma gde da je bio. I tako je srpski narod doživeo sudbinu komadanja. Svi njegovi delovi su živeli u stranim carevinama. Kako je jedini san koji Srbi nikad nisu ostvarili, osim u Jugoslaviji, bio da žive u istoj zemlji, to je njihovo stremljenje ka slobodi u jedinstvu shvaćeno u ličnom ali i u nacionalnom značenju, obeležio njihov nacionalni karakter. Iz njega se razvila ta jaka crta srpskog etničkog bića. Slobodarski duh Srbina pod tuđinom je da se oslobodi tuđe vlasti.
    Postoji otvorena bojazan da i danas svojim slepilom pred realnošću, učestvujemo u još jednoj organizovanoj tragediji ovog naroda, koji nikada u svojoj prošlosti svoje nacionalno pitanje nije tretirao na valjan način. Gde god da je trebalo da se pokaže individualna sposobnost, od nauke do sporta, srpski duh je briljirao, da bi pokazao velike slabosti u svim oblicima organizacije, osim u ratovanju. Mi još uvek teško prihvatamo naučna dostignuća i naučne tekovine a olako prihvatamo modne ludosti i produkte dekadencije savremenog sveta. U tome su osnovni razlozi zaostajanja naše privrede, a posebno poljoprivrede“.

  3. vojislav ananić

    3. deo
    Odlike srpskog karaktera

    „Ubedljivo najveći deo srpske populacije ima plitke seljačke korene. Današnji Beograd je u kratkom istorijskom periodu udesetostručio broj stanovnika što bi moralo da znači da najmanje 70% njegove današnje populacije potiče sa sela i to najdalje u drugoj populaciji.
    Posle rata kada je došla ’narodna vlast’ u nju su u našim selima ušli najveći neradnici, lenštine, pijanci, predratne sluge i ljudi koji su se za vreme rata krili da bi posle rata dokazivali svoje herojstvo. Ubrzo potom došlo je do akcije prinudnog upisa seljaka u seljačku zadrugu kada su domaćinima oduzeta imanja da bi se letina delila sa neradnicima, koji su se prikačili uz socijalističku vlast i svoju odanost potvrđivali uzvikivanjem parola. Kada je seljak domaćin video svoje bivše nadničare u poziciji da se prema njemu ponašaju kao prava gospoda, konačno je došao sebi pa je i sam pohrlio da se domogne kakve privilegije koju daje gradski život u socijalizmu. I najgori neradnik u gradu je u svom životnom veku stvorio više od najboljeg seljaka. Dobio je stan koji vredi stotine hiljada eura, a najbolji seljak ne može da ostavi u nasleđe svojoj deci ni vrednost od 20.000 eura. Taj seljak, čiju čestitost sa pravom opisujemo, doživeo je da sam umire u nekom selu gde nema ko ni čašu vode da mu doda. Naša inteligencija je već odavno okrenula leđa seljaku prihvatajući neke druge, nama neshvatljive vrednosti, koje su joj dozvolile da razvije snobovski i korupcionaški duh.
    Mnogo više uzora danas mladi ljudi nalaze u bogatim kriminalcima nego u čestitim obrazovanim ljudima, pa se uspeh meri pogrešnim aršinima. Svet koji primitivizam veliča a um ostavlja u zapećcima nema perspektivu. U vremenu u kojem pripadamo ovo je opšti obrazac ponašanja cele civilizacije a pre svega zapadne, u kojoj se ekstravagantnost umobolnih tipova ceni više od najvećih umova i talenata. Uspesi koje donose skandali su kratkog daha pa oni koji ih ostvaruju uskoro i sami postaju žrtve novih skandala. Društvo koje ih veliča i samo postaje društvo skandala a takvo stanje na drštvenoj sceni je ozbiljan simptom šire moralne krize. Interesantno je da je srpsko nacionalno biće oduvek više volelo razbojnike, hajduke i zlotvore nego umne ljude, ali je ove druge ipak poštovalo. Junačenje je uvek među Srbima bilo atraktivno – mudrost je oduvek kod nas bila u zapećku. Problem je očigledno u tome da Srbin po svom mentalitetu nije vredan i da mnoge probleme rešava na inteligenciju i improvizacijom. Polutani ili nesvršeni intelektualci, kako oni sebe nazivaju zauzimajući visoke položaje, zasenili su srpsko obrazovanje. Promućurniji među polutanima su zloupotrebljavali tradicionalnu sklonost ka korupciji pa su se mnogi od njih domogli čak i visokoh akademskih titula. Upravo ti i takvi ’intelektualci’ su razvili strasti podmitljivosti, pribavljajući sebi sva blaga u materijalnom smislu i statusna u smislu društvenih pozicija.
    Radne navike našeg industrijskog radnika su u prošlim godinama, razorene. Razni ’prinudni odmori i nerad’ uticali su na to. Srbin je svaki javni rad u prošlosti doživljavao kao kuluk, ali kuluk za drugog. I kada je došlo vreme da radi za svoju zemlju, on je sačuvao ovu tursku reč pa je u podsvesti imao osećanje da je radio za drugoga. Vrednoća mu nikad nije bila jača strana. Neposredno posle rata u nekom zanosu izgradnje komunizma, ponašanje Srbina kao radnika nije bilo takvo kakvim se ovde predstavlja. Vremenom je samoupravno društvo transformisao u društvo zabušanata u kome svaki referent treba da bude šef, pa se tako namnožio neproduktivan rad do granica koje nikad niko u istoriji nije video. Mentalno nismo spremni da prihvatimo tezu da radimo za sebe. To osećanje, da radimo za drugog je danas najveće zlo srpskog radničkog mentaliteta. Bolno je za njih saznanje da su im današnje gazde najčešće bili dojučerašnje kolege koji su potkradali firmu koju su kupili. Naši radnici se daleko odgovornije odnose prema vlasnicima strancima nego prema srpskim gazdama.
    Što se sklonosti ka korupciji tiče, nerazumno je nekom doneti sliku koja ne odgovara njegovim kriterijumima lepote, knjigu koju je pročitao i slično, pa na kraju novac uvek ispadne dobar poklon i izraz zahvalnosti. Tamo gde država ima jasne zakone i gde se zahtevi građana moraju rešiti po njima i u okvirima koje su oni propisali, niko nema motive da se bavi korupcionaškim poslovima. Srbin nije korupcionaško biće i prema njoj (korupciji) se odnosi sa gnušanjem. Korupcija kao pojava je suprotna srpskom nacionalnom karakteru. Korumpirani ljudi nisu ni svesni koliko kletvi preuzimaju na sebe i svoje potomsto. Još jednom valja istaći da problem korupcije nije stvar karaktera već tradicije da se za dobro delo uzvrati dobrim, pa se davanje kontra usluge za dobro delo doživljava kao čast za onog koji je uzvratio.
    Srbin je dakle, oduvek bio sklon da služi svojim ’kneževima’ koji su se u novije vreme njemu nametnuli u obliku političkog lidera. Srpsko etničko biće najviše promašaja pravi u demokratskim režimima, a najčvršće je u uslovima ratova i kriza. Srbi kao i svi pravoslavni Sloveni, svojim naivnim slovenskim duhom i toplinom pravoslavlja, olako poveruju onim ljudima koji im pod maskom demokratije nude svoje lične ili u boljem slučaju grupne interese, koji su najčešće svedeni na lažnu demokratiju. Problem je jednostavno u tome da Srbin suviše lako veruje u ono što mu se nudi, ne proveravajući šta se krije ispod takve ponude. Srbin je dakle lakoveran i baš zbog toga što uvek prilazi sa verom i poverenjem, on teško prepoznaje lupeže koji ga ponižavaju. On (Srbin) zasad sigurno gubi marketinški rat baš zbog toga što nekritički prima ono što mu se servira. On gubi zbog toga što slepo veruje onom što mu se plasira. Oni koji su želeli da žive od svog rada i svoje pameti su oduvek bili sirotinja.
    (Savremene tendencije razbijanja srpskog nacionalnog identiteta) počinje u periodu kada je počelo raspadanje Jugoslavije, koje je vodilo preko rastakanja Srbije kao njenog dela i srpske nacije koja je već dostigla relativno zadovoljavajući nivo etničke identifikacije i konsolidacije. Baklja razbijanja srpskog nacionalnog identiteta je upaljena izvan Srbije čuvenim Maspokom koji je nastao u Hrvatskoj. Stvar je očigledno bila u tome da je Hrvatska Jugoslaviju shvatila kao usputnu stanicu na putu ka svojoj suverenosti. Upravo taj period je bio najzdravija faza razvoja naše ekonomske i nacionalne konsolidacije. Ovu činjenicu dobro su zapazili oni koji su želeli da destabilizuju Srbiju pa je na najbolji način iskorišćena jedna dobro uočena stara slabost srpskog nacionalnog bića. Recept je bio jednostavan. Ubaciti tu baklju da gori među Srbe. Oni će posle toga uraditi sve na svoju štetu. Oni će posle toga sami širiti vatru. Oko 4.000 rukovodilaca u Srbiji je bilo lišeno slobode, a njih oko 7.000 smenjeno sa funkcija. Ubrzo potom su organizovani aktivi radnika komunista kao specifični sudovi rukovodiocima, naravno samo u Srbiji. Drugima oni nisu bili potrebni. Drugi tada nisu ni grešili. Bio je to najgori period ’kakokratije’ u značenju da najgori vladaju i sude. Najgori su tada po liniji poltronstva preuzeli vlast od onih koje su pohapsili i lišili prava na rad. Najgori su tada preuzeli da vode Srbiju. Golootočke rane zajedno sa anarholiberalizmom moraju da ostanu mrlje na savesti celog srpskog naroda u 20-om veku. Glavni zlikovci u oba slučaja su bili predstavnici našeg-srpskog etnosa. Zbog toga nemamo moralno niti pak intelektualno pravo da okrivljujemo nikog drugog do nas same. Problem je opet bio na našoj nacionalnoj naivnosti zbog koje smo najbolje sinove ovog naroda sami stavljali na lomaču, a najgorima među njima dali smo naramak suvog drveta i šansu da ga upale. Oni su to učinili jednako zdušno kao što su atinski mediokriteti osudili Sokrata. Atinjani su ubrzo shvatili svoju zabludu i linčovali Sokratove sudije, a srpski narod je bacio u zaborav ljude koje je tada stavio na lomaču. Trebalo je mnogo vremena da se dođe do trežnjenja i saznanja da se radi o organizovanoj diverziji koja je inkorporirana u srpski nacionalni korpus. Problem je bio samo u tome što su postojale snažne kočnice da se stvari dovedu na pravo mesto. Ova kadrovska revolucija je bila daleko snažnija nego što se moglo zamisliti, iz prostog razloga što su poluge vlasti preuzeli oni ljudi koji bi morali da se nađu na stubu srama i odmazde. Pojedinci su odlazili ali je sistem kakokratije ostao i on je upravo onesposobio Srbiju za dalju utakmicu u Jugoslaviji. Tako je oslabljena Srbija ušla u konačan obračun u vezi sa raspadom Jugoslavije. Srbija je tada bačena na kolena samo zbog toga što je dozvolila da se najbolji nađu u zatvorima, a da najgori preuzmu rukovodeće uloge. Upravo u tom periodu dolazi do najvećeg ekonomskog sunovrata Srbije, a potom i do njene političke degradacije i slabljenja njene pozicije u Jugoslaviji. Sve to je pogodovalo razvoju procesa njenog unutrašnjeg slabljenja i uništavanja. Kao rezultat toga procesa došlo je do Ustavnih promena po kojima je Srbija faktički razbijena na tri suverene države, ali na način da više nije bila ’niti riba niti devojka’. U jugoslovenskim preglasavanjima, počev od sportskih foruma do najviših političkih nivoa, Srbija je, po pravilu, protiv sebe uvek imala dve svoje pokrajine koje su ’al pari’ glasale sa njom, ali skoro uvek protiv nje. Najveće zlo je ipak učinjeno iznutra iako je inicijalna kapisla upaljena spolja, možda čak i daleko od granica ondašnje Jugoslavije.
    Odvajanje crnogorskog etnosa od srpskog i gubljenje osećaja srpstva u njima je veliki poraz za celu naciju i za sve nas. Autonomaštvo kao fenomen nije retkost u istoriji civilizacije i on je u mnogim sredinama dao pozitivne rezultate time što je afirmisao neke lokalne etničke karakteristike. Ali ne i u Srbiji. On je u Srbiji tumačen kao pravo na teranje inata, pa su autonomije, po pravilu, glasale protiv svih stavova koje je zastupala njihova republika, odnosno država. Istorijska sudbina naroda koji nisu prepoznali elemente sopstvenog jedinstva je očigledna a očituje se u sudbini Hazara, Hetita a danas i Lužičkih Srba. Narod koji ne ume da se izbori za sopstveni opstanak verovatno i ne zaslužuje bolju sudbinu od njih.
    Tuđ uspeh doživljava kao svoj neuspeh, pa nije spreman da uživa u njemu. Svaka mržnja se može ugasiti, osim mržnje koju zavist pokreće. A naša je uglavnom takva. Tuđu nestrću Srbin doživljava sa daleko dubljim emocijama pa je spreman da učini svaku žrtvu da bi pomogao unesrećenom čak i ako je neprijatelj u nevolji. Interesantno je da je Srbin veliki altruista čak i u slučaju da treba da pomogne onome prema kome je gajio negativno osećanje zavisti ili pakosti, ako je ovaj upao u kakvu nevolju.
    Taj svet koji sebe, bez prava, naziva visokocivilizacionim, je u odnosu na ove ljude izgradio kompleks superiornosti a njih je u svesti doživljavao kao ljude niže rase. Srbin je u svojoj jakoj individualnosti pravdoljubiv, a uspehe je uvek video u nemoralnim postupcima drugih. Veliki je ljudski kvalitet da je čovek sposoban da u tuđem uspehu vidi svoju sreću ili bar da izgradi indiferentan odnos prema njemu.
    Srbin očigledno ume i može da bude veliki i iskren prijatelj spreman na svaku žrtvu, ali ume i može da bude zakleti neprijatelj ako se stvari razvijaju tako da se prijateljstvo pretvara u sukob. Srbin nikad ne stoji čvrsto ni iza jedne ideje i programa. Srbin je prihvatio da se pod maskom razvoja ravnopravnosti naroda i narodnosti razbija njegova država i čak je svom snagom davao svoj doprinos tom procesu. Kao većinski narod na čijoj krvi je građena Jugoslavija, Srbin je dozvoliio da u njoj bukvalno bude obespravljen i kasnije raskomadan.
    Mnogi prihvataju tuđe reči i pojmove koje ne razumeju, tuđu modu, tuđu robu. Naši mas-mediji su bukvalno zatrpani stranom produkcijom, a spikeri se muče da izgovaraju dela pod lažnim nazivom ’svetski trendovi’. Mi smo postali zarobljenici šunda u svetskoj umetnosti a jednim delom i u nauci, pre svega od nekompetentnih ljudi koji ih u naše vreme prihvataju. Svoje znanje i tradiciju treba uneti u proces globalizacije, ali je ne uništavati pre toga.
    Nigde na svetu ne može se videti da se veliki deo populacije toliko zanima za politiku kao što je to slučaj sa Srbima. Istorijski gledajući, još su samo stari Atinjani bili tako opsednuti politikom kao Srbi danas. Tajna propasti obe Jugoslavije kao srpskih tvorevina, je da su svi drugi bili pametniji, a ne što su imali sposobnije ljude od nas. Raspad Jugoslavije je ubrzan onog momenta kada je Srbija počela da pokazuje da želi da bude barem ravnopravna sa drugima. Uspeh Titove politike se satojao u tome da je u celom periodu svoje vladavine umeo da za saradnike uzme Srbe i to, po pravilu, najnesposobnije među njima. U proteklih 15 godina najveće zlo nam čine naše patriote, posebno oni koji su svoju decu sklonili daleko od naših ratišta i bombi koje su padale na naše domove i mostove.
    Malo koji narod na svetu je dozvolio da se njegova Nacionalna istorija kasapi kao naša. Narod koji ne upozna svoju prošlost ne može ni imati nacionalni identitet, niti pak jasne puteve u budućnost. On se mora uhvatiti u mrežu tuđih interesa i iščeznuti. Ginuli su naši očevi za ideju komunizma, ginuli za kralja i otadžbinu, ginuli su za interese drugih. Oni su svojim životima rešavali svetske probleme, a da pri tom nisu razmišljali da treba da sačuvaju svoje etničko biće a često ni svoju decu. Sinovi onih koji su ginuli za interese velikih, doživeli su da ih sinovi tih ’velikih bombarduju sa, milosrdnim anđelima’. Civilizacijski je da upoznamo druge ali je opasno da ne upoznamo sebe i svoju tradiciju i da u njoj ne prepoznamo ono što je vredno da se prenese u budućnost.
    Srbin je u svemu neumeren. Neumeren je u ljubavi, neumeren je u mržnji, beskrajno veran, dakle neumeren u prijateljstvu, da bi mogao da bude i surov neprijatelj, čovekoljubiviji i pakosniji daleko više od drugih. Srbinu koji je oduvek bio naivno otvoren i predusretljiv, posebno prema pripadnicima drugih naroda, pripisuje se surov nacionalizam u zemlji koju je izgradio svojom krvlju, a koju su rušili oni koji su u njoj sebe aktuelizovali i na njoj izgradili svoj suverenitet. Ako je borba zakon rašćenja, onda je Srbin u toj večnoj borbi morao da preraste sve evropske narode. Njegova zavist i pakost su dublji od drugih ako je neko ispred njega, a njegovo čovekoljublje i altruizam su izuzetno veliki, ako je neko u nevolji i ako mu treba pomoći. Zapadna civilizacija se ne može pohvaliti takvim čovekoljubljem i spremnošću na požrtvovanje prema drugom. Čovek zapada je daleko veći egoista u odnosu na istočnog čoveka. Srbin ima ’instaliranu’ zavist i pakost prema onom ko je bolji od njega, a u isto vreme sklonost ka čovekoljublju prema onom ko je u nevolji. Srbin se celog života sa nekim takmiči, i to sa jačima od sebe. Takmičenje se kod Srbina tretira kao suparništvo, a nikada kao partnerstvo. Čovek koji se upusti u borbu sa jačim i boljim, uvek je u nevolji i u nekom neprirodnom stanju ulaganja napora da reši nerešive probleme. Pakost i zavist koji rezultiraju iz tog takmičarskog duha se javljaju kao negativan odnos prema nekom ko je bolji od nas, i vrlo retko, ili skoro nikad, prema slabijem. Čovekoljublje se, po pravilu, ispoljava prema onom kome je naša pomoć potrebna i bez obzira na sve iznete oblike srpskog karaktera, naš čovek ima zadovoljstvo da čini dobro delo i da nekom pomogne kada je u teškoćama.
    Srpskom biću su sankcijama odsekli krila i stavili olovo na noge. Srbi su u ratnim okršajima, zaslepljeni pretrpljenim zlom, pravili jednako monstruozna dela kao i drugi. Danas živimo pred neviđenim pritiskom američke kulture koja nas guši jednako kao i celu evropsku civilizaciju. Naš rečnik je postao takav da počinjemo da se stidimo naših reči da bismo našu učenost dokazivali raznim amerikanizmima, koje u našim izvedbama u očima obrazovanih ljudi često deluju komično. Da bi mogao da preživi sva današnja iskušenja, da bi mogao da se održi usred bujice u koju je gurnut, srpski narod mora da se okrene sebi, mora početi da misli na svoj opstanak, mora početi da se bori za svoj opasno ugrožen nacionalni identitet i inegritet.
    Od svog dolaska na ovaj prostor srpski etnički duh je bio pod uticajem istoka od istočnog Rimskog carstva, preko otomanske imperije do tradicionalne povezanosti sa maticom Rusijom. Uticaj istoka je u nama razvio istočnjački duh, a utucaj zapada je neutralisao veliki deo te tradicije, pa baš zbog toga imamo teškoće u sopstvenoj tradiciji. Prvi obrazovaniji Srbi su svoja znanja sticali u zapadnim školama i baš to znanje su prenosili u našu kulturu i pismenost, pa su tako uticali na dalje oblikovanje srpskog karaktera po obrascima prosvećenog zapada. Mi očigledno ulazimo u veliku kuću evropske civilizacije, ali je pitanje da li treba da rušimo našu kolibu ili bar da je sačuvamo kao dokaz da smo postojali na ovom delu evropskog prostora.
    Srpska apatija ne nastaje zbog sirotinje već zbog nepravde. Srbinu nikad nije smetalo siromaštvo koliko nepravda čak ni u stanju materijalnog bogatstva. Srbin nije rođen ni za roba ni za gospodara. On je rođen za kolektivet, za slogu i za ljubav, istinsku i bratsku ali i za pakost i zavist čim se ta ljubav poremeti“.

  4. vojislav ananić

    4. deo
    Adaptibilnost srpskog naroda na okruženje

    „ ’Ono što ostaje i što večno traje, to nisu ljudi, jer oni su prolazni, večni su samo spomenici kulture jednog naroda po kojima će on biti prepoznatljiv i u dalekoj budućnosti. Ako bi se svakom dopustilo da ih ruši ili skrnavi, niko ne bi znao za nas, ne bi znao ni da smo postojali’.
    Srbi lako prihvataju sve novotarije i u odnosu na njih pokazuju visoku radoznalost, pa su skloni i da prihvataju nove ideje i nova saznanja. Srbin se najbolje oseća u društvu svojih prijatelja, te je odvajanje od njih za njega isto što i odricanje od slobode. Jedno od najvećih zala koje i danas opterećuje srpski nacionalni duh je tradicionalna sklonost da se ne čita i da se ne druži sa knjigom. Srbin nije sklon da se druži sa ’mrtvim ljudima’ i da sa njima komunicira putem knjige. Ipak, ovaj etnos je iznedrio ljude dostojne civilizacijskog priznanja na celoj planeti. Srpski etnos je po svojoj prirodi sklon da stoji uspravno, ali u racionalnom stanju. On se često klanjao u nevolji. Pravi Srbin u svojoj duši stoji uspravno i kada se klanja. Klanjanje pred drugima je svojevrsno licemerje, koje je u naš etnos ušlo kroz frazu iz turskog doba. Srbin, a posebno crnogorski i hercegovački deo, jednostavno uživa u titulisanju. U klanjanju autoritetu Srbin je često površan, pa se ponekada ponižava klanjajući se pred nevrednim ljudima, posebno ako su oni stranci. Uspešne u Srbiji niko toliko ne mrzi za života, niti ih žali posle smrti, onako kako to činimo mi Srbi. Svi naši velikani su postali to što su, tek kad su otišli na onaj svet.
    Uništavajući domaćina, formirali smo bogat sloj na jednoj, i sirotinju na drugoj strani. Domaćin je nestao sa srednjim slojem. Sirotinja nikad i nigde na svetu nije društvo vodila u progres. Ideja jednakosti u siromaštvu je retko gde na svetu prihvaćena tako iskreno kao u srpskom (i ruskom) etnosu. Bogati ljudi mogu biti domaćini samo u prvoj generaciji. Već sledeća pokazuje znake ozbiljne dekadencije. Naši umovi su oduvek bili najčešće žrtve ’cinkaroša’ koji se opet regrutuju iz frustriranih mediokriteta. Problem konačno nije u tome što nam udvorice prave velika zla uništavajući najbolje i dolazeći na njihova mesta, već u tome što zaboravljamo ono što se juče desilo, baveći se danas aktuelnim udvoricama i njihovim karijerama.
    Prijateljstvo je za Srbina oduvek bilo sve a i danas ono visoko stoji na lestvici vrednosti. U tom smislu, Srbin je još uvek bliži istoku nego zapadu. Izdaja i ostavljanje prijatelja u nevolji se smatra nečasnim činom. Prijateljstva koja nastaju u nuždi, traju čitavog života. Srbi pripadaju narodima koji lako stiču prijatelje, ali nisu spremni da ih se lako odreknu. Srbin je često zaslepljen prijateljstvom, te nije na vreme shvatio razaranje jugoslovenske države od naroda koji su u nju ušli pokrivajući svoju državotvornost krvlju srpskih vojnika. Engleska npr. nema večne prijatelje i saveznike. Ona ima samo večne interese. Ono što kvari taj najplemenitiji osećaj prijateljstva kod srpskog naroda je zluradost prema uspesima drugih, makar to bili i prijatelji. Bavljenjem tuđim poslovima i problemima i brigom tuđih briga, Srbin zaboravlja svoje muke i svoje dužnosti.
    Čvrsta porodica je garancija razvoja dobrog karaktera i zdravog društva u celini. Tradicionalna srpska porodica već nestaje a sa njom i one spone koje čine nacionalnu snagu. Onoga momenta kada je žena počela da se bori za svoju karijeru, ona je doživela punu socijalnu afirmaciju, a njena porodica socijalnu smrt. Karijera žene majke je u direktnoj vezi sa stabilnošću porodice. Zapadna civilizacija je, osim egoizma, afirmisala nestabilnu porodicu sa tendencijama da se ta osnovna ćelija društva potpuno uništi. Ako otac ima svoj život, a majka svoj i ako nemaju permanentnu vezu, porodica gubi sva obeležja trajne veze. Danas u našim gradskim parkovima susrećemo mnoštvo mladog sveta koji trčkara za ’kućnim ljubimcima’, a koji se pri tom odriče čak i želje da ima svoje potomstvo iako je biološki sposoban. Posledica takvog stanja je bela kuga i nesposobnost da se roditelji brinu za svoju decu, pa čak ni želja da ih imaju. Nemoralno u svemu tome je to što se ovakve pojave tumače kao najbolji demokratski standardi, koji se pravdaju emancipacijom žene i njenom jednakošću. Najjači osećaj i najviši smisao života je rađanje i stvaranje normalnog i zdravog potomstva. Ljudi se bore da izgrade društvenu poziciju, da stvore imetak, otimaju bogatstvo jedni od drugih, da bi se prekasno upitali: za koga ga stvaraju to što su stvarali? Mnogi uspešni i bogati roditelji nose u duši patnje zbog dece koja se drogiraju a da oni o tome ništa nisu ni znali. Kao narod moramo se baš danas upitati: da li smo iz zapadne civilizacije primili te najgore tekovine – uništavanje materinskog i u širem smislu roditeljskog nagona? Srpski etnos još uvek nije otišao predaleko u tome, ali s obzirom na to da nevešto i uporno imitiramo zapadne tradicije i nekritički prihvatamo sve njihove vrednosti, postoji bojazan da smo krenuli putevima bez povratka. Tradicionalni odnos supružnika baziran je na specifičnom poštovanju porodičnog autoriteta. Višak slobodnog vremena je razvio ljubav među supružnicima ali je ono i pretnja da će se ta ljubav i uništiti. Višak slobodnog vremena i ekonomsko blagostanje koje ga prati, stvaraju sve uslove da čovek beži od porodice i da se posvećuje sebi, svojim hirovima i fantazijama, gde spadaju razne avanture, pa i one ljubavnog karaktera. Svi smo mi morali da se zapitamo šta ćemo dobiti ako rasturimo postojeći brak a šta će izgubiti naša deca? Ovakvo pristupanje braku kao instituciji ruši temelje tradicionalne srpske porodice. To je jedno od najvećih zala koje dobismo od Evrope. U ime konfora, savremeni roditelji se odriču potomstva pod izgovorom da nemaju mogućnosti da izdržavaju decu. Zapadna civilizacija je iznedrila jedan nov odnos roditelja prema deci koji je afirmisao neobičan egoizam i egocentrizam u kome se punoletno dete tretira kao bližnji rođak. U balkanskoj tradiciji veza između roditelja i dece je daleko čvršća u odnosu na evropsku, pa ona čak ima i neke nrgativne elemente. Roditelji predugo brinu o deci i ona ostaju pod njihovom zaštitom duže nego u bilo kojoj zapadnoevropskoj zemlji. To se negativno odražava na samostalnost dece i njihovu sposobnost da preuzmu društvene obaveze. Požrtvovanost roditelja u srpskom etnosu, merena kriterijumima ovog vremena ima negativne elemente upravo u tome što deca ’sporo’ odrastaju i predugo ostaju pod zvonom roditeljske zaštite. Kod nas se i danas smatra da je velika sramota za decu da im roditelji završe u staračkom domu, čime se život mladih ljudi lišava tereta nege onemoćalih roditelja. Danas je u Srbiji rađanje dece ključni dokaz patriotizma i poštovanja svog naroda. Olako prihvatamo evropsku muziku, golotinju, huliganstvo i mnogo što šta, što predstavlja otpatke evropske kulture, a bilo bi dobro da prihvatimo evropsku tradiciju uređenja groblja naših predaka i da čuvamo spomenike, ma čiji da su i ma ko da ih je podizao. Činjenica je da nismo izgradili kult poštovanja starih grobnica i da ih ostavljamo u korovu, samo zbog toga što u toj oblasti nemamo tradiciju.
    Srpski etnos se susreo sa mnogim podvalama, prevarama i lažima od strane drugih, pa su mnogi prvaci ovog naroda zvršavali na kolcu samo zahvaljujući tome što su poverovali na reč onih koji su ih pozvali na kakav samit. Nevolja je srpski narod naterala da se služi lažima zbog toga što su mu razna lukavstva plasairana u obliku najvećih laži. Veliki deo srpske nesloge i uopšte nesloge u slovenskom nacionalnom duhu potiče upravo iz vere u datu reč. Laži nam se plasiraju sa kalkulacijom, da se od onih koji nam ih upućuju računa na našu naivnost. Nismo glupi, ali moramo da prihvatimo da smo neotporni na laskanje, na tapšanje po ramenima i na hvale koje ne zaslužujemo. Oduvek smo mi željni da nas neko potapše po ramenu, da nas pohvali, da nam uputi lepu reč. Mi smo uvek bili specijalisti da proizvedemo unutrašnje neprijatelje. Lažna obećanja se obično završavaju aferama i hajkama. Između dva svetska rata ’neprijatelji’ su nam bili komunisti koji su bili ’razorni’ element društva. Za vreme rata neprijatelji smo bili sami sebi. Baš Srbi su bili ti koji su vršili otkupe i sve oblike odmazda. Drugu grupu neprijatelja su činili naši ’izdajnici’ i strani plaćenici. Samo Srbe smo držali po tamnicama i sudili ’u ime naroda’. Ovom prilikom su mnogi misleći ljudi sklonjeni sa društvene scene bez osude. Najveći broj ljudi je častan i dostojan poštovanja.
    Seljak je oduvek plaćao sve nedaće i greške ove države, a bukvalno nikad nije učestvovao u njenim blagodetima. Naš seljak je oduvek bio jednako ponižen, a on je to poniženje nosio u svojoj duši kao izraz nemoći, pa se baš zbog toga borio da njegova deca ne budu seljaci. Živeći u tom okruženju, seljak je morao da razvije moral lisice i lava u isto vreme. Seljak je poslednji bastion koji je srušila savremena civilizacija na putu ka svom upropašćavanju. Varošani nisu imali osećaj solidarnosti sa ostalim srpskim narodom pa su baš zbog toga bili prezreni od njega. Istinski građanski sloj je počeo da se razvija kod nas između dva rata i to na tradicijama zapadne kulture i našeg visokog obrazovanja. On se već na startu izdiferencirao u dva dela: intelektualni i pokondireni.
    Ako se pod socijalističkim društvom shvati sistem socijalne jednakosti, jednakih šansi i nepostojanja privilegija, to znači da bismo morali da sebi postavimo pitanje: da li smo ikad živeli u takvom svetu? U istom periodu u drugim republikama, a posebno u Sloveniji, iza naših leđa razvijan je kapitalistički sistem koji mi očigledno nismo videli. Počeli smo da shvatamo da svet koji nas okružuje nije svet o kome smo maštali, te da u njemu nema ni traga od socijalne pravde. Ubrzo smo osetili da je to društvo u kome se lenjivci, nesposobni i netalentovani ljudi bore za vlast samo da ne bi radili. Socijalizam je postao društvo privilegovanih i to onih koji su bili najnesposobniji a koji su preko partijske podanosti ostajali na vrhu. Problem je samo u tome što ljudi koji se zalažu za jednakost i opštu sreću, teško shvataju da treba da se jednako radi i da se jednako odriču za ta jednaka prava. Naš etnos još uvek nije spreman da prihvati tezu o kapitalističkoj eksploataciji, pa ćemo popričekati dok ne shvatimo da je prošlo vreme lažnih reformi i večite tranzicije. Istorijski gledano, Socijalizam je bio sistem društvene organizacije koji najviše odgovara srpskom nacionalnom biću i on će još mnogo godina u budućnosti u našim sećanjima izazivati naše najlepše emocije. On je nudio sve što smo želeli i što je bilo svojstveno našem biću. U njemu smo mogli da se ponašamo javašlijski i da uživamo u smenjivanju naših malih direktora. Socijalistički moral je u filozofiji veoma blizak srpskom etničkom biću i njegovoj pravoslavnoj duši, te je on najdublje primljen baš u njemu u odnosu na bilo koji drugi jugoslovenski narod. Zanimljivo da ova ideja nije sa jednakim žarom prihvaćena kod Hrvata i posebno kod Slovenaca koji su bili njeni ideolozi, ali izgleda samo za Srbe. Slovenci su imali drugačije zakonodavstvo, pa su njihovi privredni rukovodioci dobijali nagrade za ista dela zbog kojih su srpski rukovodioci hapšeni u istoj državi i po istim zakonima. Problem je očigledno u tome da mi u svim tim godinama nismo ni pokušali da shvatimo da gradimo različite društvene sisteme i da se ono što smo zvali socijalizam u Sloveniji izgrađuje na drugi način.
    Srpski narod je dva puta u svojoj istoriji bio u predvorju kapitalizma. On je dva puta sebi gradio istu kuću koju je prvi put sam razrušio pre nego što je završio. Drugi put on je baš sada gradi sa velikim teškoćama i konfliktima. Konačno se ušlo u treću fazu u kojoj smo mi danas. Danas je u Srbiji čoveku koji ima intelektualni integritet teško da prati informativne emisije koje dve trećine vremena poklanjaju raznim mafijama i progonima ljudi koji se već godinama prate. Objektivno imamo sve uslove da uspemo ali moramo jednom za uvek da shvatimo da trošenjem energije u borbi sa sobom i između sebe, gubimo sve.
    Naša porodica još uvek okuplja roditelje i decu, a ponekad i još jednu generaciju, ali pre svega u ruralnim sredinama. Evropska porodica u tom smislu otišla je dalje, pa se ona fizički razbija onog momenta kada deca imaju želju da se osamostale, a to se događa znatno ranije nego kod nas. U evropskoj porodici su rodbinske veze pliće i hladnije. Seoske krvne veze nadživljavaju sve interese i to je jedna od svetlih tačaka srpske tradicije koja još uvek odoleva vremenu. Naše kumstvo se sada prekida već u narednoj generaciji. Očuvanje rodbinskih veza je poslednja odbrana naše tradicije u odnosu na nadiruću evropsku civilizaciju, koja ozbiljno preti da rasturi i porodicu u tradicionalnom smislu i da tradicionalni brak učini suvišnim. Rušenjem tradicionalnih rodbinskih veza i porodice kakvu još uvek imamo, ruši se poslednja brana očuvanja srpskog nacionalnog identiteta i duha. Kad rođena braća postanu samo rođaci, tada moramo shvatiti da smo konačno razrušili srpsku tradiciju i srušili njenu poslednju nacionalnu odbranu.
    Pravi intelektualci često imaju muke da se uklope u svoju sredinu i zbog toga bivaju od nje odbačeni, ignorisani a često i prezreni sa tretmanom osobenjaka. Mnogi naši veliki ljudi, kao što je slučaj sa Nušićem, koji je proteran u Kuršumliju i tamo tretiran kao ćaknut ili Đurom Jakšićem, Slobodanom Jovanovićem, Vladikom Nikolajem i drugima, su u Srbiji tamnovali samo zbog toga što su bili neshvaćeni od sveta koji ih je okruživao. Umesto intelektualaca polutani su u Srbiji oduvek bili na ceni. Visokog intelektualca ili gospodina Srbin nikad nije voleo ni želeo. Srpski etnoas nije mogao da razvije preteranu vrednoću, tačnost i sistematičnost u radu. On je u fabrici pokazivao da je bolji radnik, ali je ubrzo i on počeo da zabušava. Inat, takmičenje i osećanje onog našeg nas izgleda najefikasnije pokreće. Postoje časni izuzeci kada treba da se dokaže solidarnost i prijateljstvo, kada treba da se pomogne nemoćnim.
    Sve što su Srbi u svom političkom životu uradili u 20. veku bilo je u funkciji tuđih interesa, pa su sami sebi naneli daleko više zla od svih neprijatelja koje su imali. Učešćem u Prvom sv. ratu Srbi su platili relativno najvećim brojem žrtava od svih učesnika u njemu. Srbi su opet naivno poverovali da su za svoje učešće u tome ratu dobili večne prijatelje i saveznike u Englezima, Amerikancima i posebno Francuzima. U toku Drugog sv. rata poginulo je 4 puta više Srba od svih drugih Jugoslovena zajedno. Na tragediju srpskog naroda, najveći broj njih je poginuo od srpske puške. Posle rata je u ime bratstva i jedinstva broj srpskih žrtava umanjivan i to od naših ljudi. Izgleda da se zbog naše zaslepljenosti jugoslovenstvom pokazala ispravnom misao Vladike Nikolaja po kojoj: Jugoslavija ptredstavlja za srpski narod najveću zabunu, najteže grčeve i najsramnije poniženje koje je on ikada doživeo. Posle rata, Srbi su uništili svoje ’izdajnike’ bilo da su ih označili kao četnike ili komuniste-informbirovce u broju koji je veći od 90% od ukupnog broja izdajnika te vrste u Jugoslaviji, koju su kao ’građevinu’ na svojoj krvi sazidali. Srbi nisu procenili da su drugi tu istu Jugoslaviju doživljavali kao svoju tamnicu i da će iskoristiti prvi pogodan istorijski trenutak da verifikuju svoju državnost. Srbi nisu shvatili da je rušenje berlinskog zida bio poslednji čin jugoslovenske drame, pa su ušli u otvorene sukobe sa svojim partnerima iz dva prethodna rata prepuštajući pobeđenima (koji su rasturali Jugoslaviju) da umesto njih pređu u klub pobednika. Srbiju je trebalo sankcijama ekonomski onesposobiti, okriviti za sva zla u ovom regionu i potom realizovati njeno razaranje. Pod plaštom moralne podobnosti Srbi su veliki broj svojih najboljih sinova lišili prava da daju doprinos svojoj naciji i civilizaciji u celini. Zato nam je potrebno mudro vođenje zemlje i jasno prepoznavanje nacionalnih interesa, što znači i interesa naroda koji po istorijskoj sudbini svog postojanja, moraju da žive sa nama ili pored nas. Još jednom valja citirati stavove prof. Mihajla Đurića iz 1992. godine ’da su podeljeni i zavađeni Srbi, ne prezajući ni od najgorih mogućih podmetanja i opanjkavanja, naneli Srbiji mnogo više zla nego svi njeni današnji spoljni neprijatelji zajedno’. Problem je u našoj lakovernosti i olakom zaključivanju.
    Prvi svetski rat je bio poslednji boj u kome su Srbi organizovano stajali na jednoj strani. ’Nacionalizam srpski je univerzalan hrišćanski, nikad uski i glupi šovinizam’. Ni jedan narod na Balkanu početkom 20. veka nije imao rešeno nacionalno pitanje, pa je bilo prirodno da su Srbi nastojali da se artikuliše njihovo nacionalno biće. U isto vreme zbog preplitanja raznih stranih uticaja: ruskog, turskog, engleskog, italijanskog i nemačkog.
    Naš narod je oduvek bio veseo i taj veseo duh ga je spasio od propadanja. Veselost je za Srbina vrlo često bila bekstvo od tegoba koje mu je sudbina dodelila. Ona je za njega bila i ostala momentalni spas. Imati obraz u srpskom jeziku znači biti karakteran, imati i čast i ponos, i dostojanstvo. Najteže je održati dobre odnose sa braćom i susedima, pošto se baš u njima javljaju sukobi interesa koji su uvek izvori još većih sukoba. Evropski narodi ispred ljubavi vide svoje interese. Tačno je da se kulture različitih naroda teško unificiraju, pa baš zbog toga treba biti dovoljno mudar da se sa sopstvenom kulturom i tradicijom uđe u Evropu, da se ispoštuju evropske vrednosti i da se sačuva sopstveni identitet. Došlo je vreme pragmatizma i totalnog racionalizma. Na ovom svetu ostali su i preživeli oni koji su bili najprilagodljiviji, a ne oni koji su bili najbolji. Najcrnja pobeda u istoriji bilo kog naroda je pobeda u građanskom ratu u kome se ubijaju braća. Srpski etnos ima najveću toleranciju u odnosu na druge balkanske narode, ali je u novije vreme nostalgično opterećen rasturanjem Jugoslavije sa kojom se duboko emocionalno identifikovao. Mlade ljude smo ostavili bez budućnosti u uverenju da se iz ovog našeg domaćeg zla neće izvući. Srbi su saosećajni i solidarni u zlu i u tegobama, a zluradi u dobru. Oni su altruisti u nevoljama i ratovima, a zluradi u miru i u dobru. Uvek smo pred raskrsnicama a mi Srbi uvek i pred nekom odlučujućom bitkom. Naš problem nije u tome da trasiramo budućnost već da shvatimo gde smo sada. Bez velikog tržišta mi ćemo živeti u izolaciji a takav život je ravan ovozemaljskom paklu. Sve je to podelilo našeg savremenog Srbina koji je razumom okrenut ka Evropi i evropeizaciji, a emocijama istoku i njegovim tradicijama. Uz sve primedbe na zapadne tekovine to nam je prirodni saveznik i put u budućnost. Savremena Evropa je svoj duh nalivala na starim tradicijama istočnjačke mudrosti i grčke filozofije. Po toj logici prošlost Evrope nalazi se na istoku, ali je izgleda sadašnjost preneta na zapad. Veliko je pitanje: gde se nalazi budućnost zapadne civilizacije ako nastavi da rastače svoje biće, da dekadenciju proglašava za savremenost, bogatstvo za uspeh, a da ljudsku dobrotu čak i ne primećuje? Zapažanja o tome nalazimo u radovima velikih evropskih umova Hegela, Ničea i Huserla.
    Ulaskom u evropsku kuću, kulturu i tradiciju, svi ljudi i narodi moraju da prihvate neka pravila koja im ta tradicija i kultura nameće, ma koliko da subjektivno doživljavaju gubitke koje taj ulazak uslovljava. Tako, npr. Francuzi dosta teško preživljavaju anglifikaciju svoga jezika, mada taj problem imaju i drugi. Ako je ulazak u evropsku kuću neminovnost koja je vođena razumom, on se ne može doživeti kao saginjanje glave, već kao uspravan hod ka njoj. Pri ulasku u Evropu moramo imati jasno definisanu nacionalnu politiku i ciljeve, pa bi bilo nezamislivo da ovako difuzni uđemo tamo i da se u Evropi borimo između sebe“.

    (Iz knjige prof. dr Dragoslava Slovića „Anatomija srpske duše“, Izdavači: „Plato“ i „Fineks“, Beograd, 2009)

  5. vojislav ananić

    Slobodan Jovanović – O dinarskom tipu Jovana Cvijića

    Kao ni Vuk, tako ni Cvijić nije izrađivao jednu nacionalnu ideologiju, nego samo sabirao građu za nju. Geograf po struci, on je počeo sa ispitivanjem zemljišta jugoslovenskih krajeva, pa se postepeno zainteresovao i za karakteristiku njihovih naselja. On je za zapazio više psiholoških tipova, i onaj za koji mu se činilo da kod Srba preovlađuje nazvao je dinarskim tipom.
    Po njegovim zapažanjima, Dinarci su imali vrlo razvijenu patrijarhalnu civilizaciju, iz koje su i njihove moralne osobine izvirale. Od svih Jugoslovena najviše su oni imali sklonosti za zadružni život, i njihove zadruge odlikovale su se srdačnošću i čednošću međuzadrugarskih odnosa. Dinarci su imali bogatu maštu koja se ogledala ne samo u njihovim umotvorinama nego i u njihovom svakodnevnom životu. Oni su bili ljudi od prvog pokreta, brzi da se oduševe, ali brzi i da se razjare. U njih je bilo jako osećanje pravde: to im je, uz njihovu plahovitost, stvaralo teškoće u odnosima sa stranim svetom. Kult junačkih vrlina i nacionalni ponos bili su kod njih takođe razvijeni. I najprostiji seljak bio je prožet verom u našu narodnu misiju, i očekivao dan kad će se svetiti Kosovo.
    Našoj publici se činilo da je Cvijić, kao i Vuk, u nacionalnom problemu naročito uočio značaj nacionalnog karaktera, i da je taj karakter utvrdio jednom naučnom metodom kojom Vuk nije raspolagao. Dinarski tip, o kome je Cvijić govorio kao o etničkoj činjenici, publika je pretvorila u nacionalni ideal kojim su se mladi ljudi oduševljavali, kao što se naraštaj Ujedinjene omladine oduševljavao kosovskim junacima. Pri tome pretvaranju u nacionalni ideal, dinarski tip prilično je uprošćen. Isticao se najviše njegov dinamizam, njegova plahovitost i junaštvo, njegova neobuzdana smelost koja ne pita šta jeste, a šta nije mogućno. Na taj način uzimalo se da treba stalno, po svaku cenu, i uprkos svemu ići napred, savlađavajući smelošću prepone. To je bila kao neka nova etika, koja se slučajno slagala s idejama nemačkog filozofa Ničea, da život valja živeti kao jednu pustolovinu, na veliki rizik i opasan način.
    Iz dela Kulturni obrazac

  6. vojislav ananić

    Jovan Cvijić – Dinarski životni stil
    Dinarski životni stil opisali su mnogi autori. Dinarska plemena i plemenska tradicija stoje u središtu studija i Jovana Cvijića, začetnika škole “antropogeografije”. U svom klasičnom delu iz 1922. godine, “Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje – Osnovi antropogeografije” Jovan Cvijić piše o Crnogorcima:
    “… Samo hrabrost i dela, a ne bogatsvo, izazivali su kod njih (Crnogoraca) divljenje i poštovanje. Trgovci i zanatlije, kojih je uostalom bilo malo, smatrani su za nešto niže. Shodno najizrazitijem mentalitetu dinarskog tipa, naročito se cenilo “čojstvo”. Junaci koji su se istakli čojstvom imali su kroz sva vremena uticaja na svoje saplemenike. U plemenskom društvu, jasno ograničenom i podvojenom, bili su do sitnica utvrđeni principi vladanja i morala. Svaki je znao svoje dužnosti; znalo se tačno šta se ne sme uraditi i kako se u svakoj prilici treba ponašati. Sve se ovo održalo samim predanjem bez pisanih zakona. Nijedan član plemena nije mogao izbeći ovim odredbama, često oštrim i neumitnim, osim da postane “nikogović”, ništavilo, prezreno stvorenje. Ustanove i običaji su ojačavali i održavali pleme kako u fizičkom tako i u moralnom pogledu. Veliki prirodni zakoni, koji teže održavanju i trajnosti roda, bili su donekle izmenjeni: nije trebalo održati i ovekovečiti fizičkog čoveka, već moralnog čoveka, čoveka od časti; osim toga, čovek je žrtvovan da bi se pleme ovekovečilo, naročito čast plemena. U plemenskim običajima i navikama je prevlađivala želja za pohvalama saplemenika i bojazan od sramote, a pre svega želja da pleme bude hvaljeno od potomstva. U narodnim pesmama su ovekovečena dobra i rđava dela pojedinca i celog plemena. Ne može se izbeći njihovu sudu, jer su izraz javnog mišljenja, odlučnog, utvrđenog, a ne trenutnog. Neumoljive su…