Portal Poreklo objavljuje pismo koje je Petar II Petrović Njegoš pisao nekoliko dana pred svoju smrt Ludvigu Augustu Franklu, austrijskom pesniku i novinaru (na slici dole, levo)
Cetinje, 12. oktobra 1851.
P.P.N.
Visokoučeni Gospodine,
Hvala Vam što ste me se sjetili poslavši mi s Vašim listom od 21. avgusta Vaš dični prevod Gusle. Naše su narodne pjesne istorija junačka, epopeja narodna. U njima čovjek može vidjeti kakav je narod koji ih pjeva.
Ja sam ljubitelj poezije. Ona je mene mnogo zanimavala. Ah, divna poezija, iskra tajinstvena; ja nikada nijesam mogao razabrati ali je ona iskra besmrtnoga ognja, ali je burna klapnja, čedo uskog podnebija našeg. Sa zemne je katedre smatram vjetrenim nastupom; no kada se čovjek popne više samog sebe, onda vidi bijednost ljudsku i kada je poeta, može reći da je žrec oltara svesvjetija. Poeta je klik smrtnoga s burnoga našega brijega, poeta je glas vopijućega u pustinji, on sanja o besmrtiju, dovikuje ga i za njim se topi. On vidi veliki list od knjige mirobitija otvoren, u njemu čita čudestva stvoriteljeva. Oni su njegovo najslađe piće, on se njima opija, on silom voobraženija izvodi iz blatne zemlje klicu nebesnoga života, trulinu bogotvori. Njegov se edem širi na lukovima tvrdi.
Ja sam za granicom prosveštenoga svijeta. Na mom uzanom podneblju svagda se lome tirjanski gromovi. Stoga je moj mali kraj tamom divljine obezobražen. Za čovjeka zdravomislećega niti je muke ni uveselenija na svijetu, jerbo su sve ljudske povlastice sa otrovom pripravljene, a sve pečali imaju neko svoje udovoljstvije. Čovjeku je gotovo, kad mu dođe, slatko plakati kao pjevati. Ja ovaku našu pjesnu razumijem.
Svijet je sad božji, stoga u svakojem njegovom nuglu vide se djela velikoga majstora. Trudoljubije i iskustvo mrava i pčele, i uredno letenje ždraljevah ja radije gledam no sve parade evropejskih stolicah.
Zbogom, gospodin Frankl, izvolite me zdržati u Vašem dragocjenom uspomenu.
Cetinje, 12. 8-bra 1851.
Vladika crnogorski
P.P. Njegoš
Komentari (0)