Naša imena i prezimena

3. avgust 2012.

komentara: 40

Saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić piše o poreklu srpskih imena i prezimena 

„Ono što je azbuka u jeziku, a brojevi, zbirovi i integrali u matematici – to je rodoslovlje u istoriji i etnologiji familije, roda i naroda. Narod bez rodoslovlja, narod bez učiteljice života – istorije“ – čika Laza Gružanski (Bogoljub M. Lazarević – Andrić)

Rodoslovlje (genealogija, vodi poreklo od grčkih reči genea „porodica“ i logos „znanje“) je nauka koja proučava porodičnu istoriju i poreklo. Ono se bavi pronalaženjem predaka neke osobe i ostalih potomaka tih predaka, pri čemu se koristi istorijskim dokumentima kako bi se ustanovila biološka, genetička ili porodična srodnost.

Rodoslov i istorija porodice se razlikuju u značenju: dok je rodoslov tek faktografski pregled ličnosti i njihove međusobne istorije, istorija porodice (familije) sadrži i životne detalje i sadržajno je bogatija. Da bi se proučavala patronimija, nauka o prezimenima, mora se najpre dobro savladati onomastika, nauka o imenima i njihovom poreklu, kad i gde su se pojavila, kod kojih naroda, jer svako prezime najčešće potiče od imena nekog od predaka.

Mnoga jevrejska (semitska) imena, koja su izvedena iz Biblije, su pretvorena na srpski način, npr. Johanan, pa grčki Joanis, pa srpski Jovan, Danijel – Danilo, Mose – Mojsije, Atanas – Atanasije, Petar – Petronije…

Mnogo je imena koja su preuzeta od drugih naroda, ali su naša, srpska prezimena, uglavnom slovenskog porekla. Najviše imena među Srbima vodi poreklo od narodnih reči bog, brat, rad, drag, mil… Srbi često daju imena i prema važnim ličnostima iz svoje istorije. U srpskom narodu čovek i njegov karakter poistovećuju se sa imenom. Tako se rđava i ukaljana imena na zlu glasu, kukavica, izdajnika, zlikovaca, lopova, ljudi bez časti, poštenja i junaštva ne množe. Srbi su se izborom imena borili za opstanak, dobrotu i lepotu, za zdravlje i protiv zlih sila, za mladost i radinost, blagost i mir. Ljudi umiru, ali zapisi imena ostaju.

Naša današnja znanja o prezimenima proizilaze iz činjenice da se s njima rađamo pa su stoga ona nešto uobičajeno, nešto o čemu ni ne razmišljamo. Ime nam redovno daje neko kome smo dragi, majka, otac, rođak, kum ili neki porodični prijatelj. Stoga imena gotovo bez izuzetka iskazuju neku dobru, poželjnu karakteristiku ili iskazuju nadu da će njegov nosilac postići cilj zadan imenom.

Prema knjizi „Lična imena kod Srba“ Milice Grković, Srbi raspolažu sa preko 11.500 različitih imena (7.899 muških i 3.612 ženskih). Od muških imena 4.785 je slovenskog porekla, a od ženskih 2.142 istog porekla. S prezimenima je u dobroj meri drugačije: njih nam daju oni udaljeniji, ravnodušni i manje dobronamerni, pa otuda ponekad i rugalačka prezimena. Prezimena, u stvari, uvek nasleđujemo od svojih predaka. Ime i prezime su lična karta svakog čoveka. Ime predstavlja i oličava ličnost, prezime tradiciju, poreklo, korene i pretke.

U prva prezimena u Srba mogu se ubrojati i slovenska plemena Ljutići, Bodrići… još iz 9. veka. U 13. i 14. veku, u mnogim krajevima, nije još bilo ustaljeno prezime kao drugi član imenske formule. Veliki privredni prosperitet postignut je u srednjevekovnoj državi Nemanjića. On je bio ispred dostignuća tadašnjih evropskih zemalja. Čak i posle Kosovske bitke srpska država je pod vladavinom Stevana Lazarevića, a naročito Đurđa Brankovića, spadala u red najbogatijih država tadašnje Evrope.

Srpsko selo u Vojvodini nastaje i formira se još u doba seobe naroda 1690. Godinama su Srbi bili jedini stanovnici južne Panonije da bi povremeno bili pod vlašæu Bugarske, Vizantije, Mađarske, Turske, pa Austrougarske. Boreći se za svoja prava, uspeli su da sačuvaju svoj integritet. Kao dobri ratnici čuvali su više od dvesto godina granice austrougarske monarhije. Srbi u krajevima pod Mlecima, Ugrima ili Austrijom, imaju prezimena u 15, 16. i 17. veku.

Naša prezimena mahom nastaju tako što se prisvojni umetak –ev, ili – ov i sufiks – ić dodaju imenu oca, majke, dede… Srbi u tuđini, najbolje se raspoznaju po jeziku i imenima i prezimenima. U nekim prezimenima, niti se čuje a niti označava u pismu intervokalsko J: Ilić (prema Ilijić), Ananić (prema Ananijević)… I još nešto: naši ANTROPONIMI (muška i ženska imena) iz tih dalekih vremena, beleženi su isključivo tuđom grafijom, s pogreškama koje nisu u duhu glasovnih vrednosti našega jezika.

Zapadna Evropa je širila talas identifikacije prezimenom kao stalnim i naslednim članom dvočlane imenske sintagme. U Hrvatskoj se počinju uvoditi PREZIMENA od Tridentskog koncila (1545 – 1563. godine) – kada su se počele kao obavezne voditi matične knjige rođenih, venčanih i umrlih.

Najstariji popis stanovništva Srbije potiče iz 1476. godine. Posle ovog, Turci su izvršili još šest popisa u periodu od 1516. do 1572. godine. Beleženje imena i prezimena u matičnim knjigama nije vršeno istovremeno u svim srpskim krajevima. Tako je Mitropolit Karlovački Pavle Nenadović izdao 26. 6. 1753. okružnicu o uvođenju i vođenju matica rođenih, venčanih i umrlih. Naredbom kneza Aleksandra Karađorđevića prezimena se uvode od 1842. godine, a u Turskoj tek od 20. veka. Za period od 1863. godine pa dalje, već je lakše. Tu postoje u prvom redu pisani podaci o rođenima, venčanima i umrlima.

Prezimena su ustaljena i bez teškoća se može rekonstruisati deo porodičnog stabla do današnjih dana. Generalno se može reći da su se prezimena u svom današnjem obliku često prilično „odmakla“ od početnog oblika zbog glasovnih promena i vladajućeg jezičkog standarda. Državne matične knjige prva je uvela Engleska, 1538. godine, a godinu dana kasnije takvu praksu počinje sprovoditi i Francuska. U 18. i 19. i ponegde 20. veku crkvene matične knjige služile su kao državna evidencija, npr. u Austriji od 1751. do 1939. godine, a u Nemačkoj do 1876. godine. U nekim državama i danas vlada takva praksa – Crkva ima ulogu državnih matičnih ureda.

IZVOR: Velibor Lazarević „Srpski imenoslov“, BOOK MARSO, 2001, Beograd; Petar Stevanović „Onomastikon“, izdaje „Orfelin“, Beograd, 2001; Velimir Mihajlović „Srpski prezimenik“, „Aurora“, Novi Sad, 2002; Petar Šimunović „Naša prezimena“, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1985; Bogoljub M. Lazarević – Andrić „Praktikum rodoslova – porodičnog stabla“, „Čigoja štampa“, Beograd, 1998)

PRIREDIO: Saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić

 

 

Komentari (40)

Odgovorite

40 komentara

  1. Vladimir

    Molio bih nešto bliže i ako je moguće, podrobnije o prezimenu ĆERAN. Poreklo s. ZBORIŠTE i s. STABANDŽA, Opština Velika Kladuša, srez Cazinski (ili Bužimski).
    Slava Sv. Georgije (Đurđevdan).Ili me bar uputite na neku relevantnu literaturu i da li postoje neki tragovi u našoj Pravoslavnoj crkvi? Unapred zahvalan

    Vladimir Ćeran
    Kraljevo

  2. Vojislav Ananić

    Srpska prezimena

    Popis stanovništva Srbije 1455. godine pod turskom okupacijom. Ovo je dokaz da Srbi u to vreme još nisu imali prezimena. To se već odavno govori, ali ljudi slušaju Deretića koji kaže da se Aleksandar Makedonski prezivao Karanović a kara na turskom znači crn. I ta prezimena koja počinju sa kara… kao Karađorđe nisu postojala niti su mogla da postoje pre Turaka. Dalje, pre 2000 godina niko u celoj Evropi nije imao prezime. Jedino su plemići i sveštenici mogli da imaju dodatna imena. U vreme Aleksandra Makedonskog su tek Kinezi uspostavili prezimena. Kod Srba i na Balkanu su prezimena počela u 18. i 19. veku. Ako su Deretići imali prezimena pre toga, onda oni nisu bili Srbi. Pogledajte kako su se Srbi nazivali u popisu od 1455. godine (tekst iz jednog dobijenog mejla).
    https://www.opanak.rs/prava-srpska-imena-koja-su-gotovo-zaboravljena-ovako-su-se-zvali-nasi-pradedovi-kada-su-turci-dosli-da-ih-popisuju-1455-godine/?utm_source=povezano.com&utm_medium=referral&utm_campaign=povezano.com

  3. Vojislav Ananić

    Da bi se proučavala patronimija, nauka o prezimenima, mora se najpre dobro savladati onomastika, nauka o imenima i njihovom poreklu, kad i gde su se pojavila, kod kojih naroda, jer svako prezime najčešće potiče od imena nekog od predaka. Naša današnja znanja o prezimenima proizilaze iz činjenice da se s njima rađamo pa su stoga ona nešto uobičajeno, nešto o čemu ni ne razmišljamo. Ime nam redovno daje neko kome smo dragi, majka, otac, rođak, kum ili neki porodični prijatelj. Stoga imena gotovo bez izuzetka iskazuju neku dobru, poželjnu karakteristiku ili iskazuju nadu da će njegov nosilac postići cilj zadan imenom. S prezimenima je u dobroj meri drugačije: njih nam daju oni udaljeniji, ravnodušni i manje dobronamerni, pa otuda ponekad i rugalačka prezimena. Prezimena, u stvari, uvek nasleđujemo od svojih predaka.
    U 13. i 14. veku, u mnogim krajevima, nije još bilo ustaljeno prezime kao drugi član imenske formule. U nekim prezimenima, niti se čuje a niti označava u pismu intervokalsko J: Ilić (prema Ilijić), ANANIĆ (prema Ananijević)… I još nešto: naši ANTROPONIMI iz tih dalekih vremena, beleženi su isključivo tuđom grafijom, s pogreškama koje nisu u duhu glasovnih vrednosti našega jezika. Zapadna Evropa je širila talas identifikacije prezimenom kao stalnim i naslednim članom dvočlane imenske sintagme. Takođe, ne treba ispustiti iz vida da se u Hrvatskoj počinju uvoditi PREZIMENA od Tridentskog koncila (1545 – 1563. godine) – kada su se počele kao obavezne voditi matične knjige rođenih, venčanih i umrlih, dok se u Srbiji naredbom kneza Aleksandra Karađorđevića prezimena uvode tek od 1842. godine, a u Turskoj tek od 20. veka. Generalno se može reći da su se prezimena u svom današnjem obliku često prilično „odmakla“ od početnog oblika zbog glasovnih promena i vladajućeg jezičkog standarda.
    Državne matične knjige prva je uvela Engleska, 1538. godine, a godinu dana kasnije takvu praksu počinje sprovoditi i Francuska. U 18. i 19. i ponegde 20. veku crkvene matične knjige služile su kao državna evidencija, npr. u Austriji od 1751. do 1939. godine, a u Nemačkoj do 1876. godine. U nekim državama i danas vlada takva praksa – Crkva ima ulogu državnih matičnih ureda.

    Iz moje knjige o Ananićima, str. 13, 14. u kojoj sam se koristio i podacima iz knjige Petra Šimunovića: Naša prezimena

      • Voja

        Ovo su najstarija srpska prezimena: Potiču čak iz 11. veka, a svako ima posebno značenje!

        Od
        Katarina

        April 4, 2022
        0
        2031
        OVO SU NAJSTARIJA SRPSKA PREZIMENA: potiču čak iz 11. veka, a svako ima posebno značenje!

        Radogostić, Zarubica, Trzin, Hreljić, Zaklan, Bujak… samo su neka od najstarijih srpskih prezimena. Većina njih se pominje u pisanim istorijskim izvorima iz 13, 14. veka, poput Dečanske hrisovulje (darovnice) kojom je Stefan Dečanski deo svojih poseda poklonio istoimenom manastiru.
        Na ovom dokumentu su, naime, popisana imena svih ljudi (u nekim slučajevima i tri, četiri generacije potomaka) koji su tada živeli na tom posedu.
        Srpska prezimena su većinom nastajala po muškom pretku (patronimi), pa su potomci Jovanovi, Radogostovi, Petrovi, Nikolini, postali Jovanovići, Radogostovići, Petrovići, Nikolići… Prezimena po ženskom pretku (matronimi) su ređa, a vezuju se za žene koje su se istakle u borbi ili su, prosto, ostale udovice. To su Marići, Stanići, Jelići – kaže etnolog Miroslav Niškanović, jedan od retkih koji se bavi ovom problematikom i autor jedinstvene knjige “Srpska prezimena”.
        Prema njegovim rečima, pored prezimena koja odražavaju vezu sa nekom drugom osobom (obično vezu roditelj – deca), imamo i ona koja označavaju lični izgled ili karakter, ali i nadimak osobe po kojoj je nastalo prezime: Slijepčević, Ćosić (ćosav), Brkić (brkat), Mudrinić, Divljak, Bujak (brz, hitar), Guzina, Ubiparip, Vrtikapa…
        Tu su i prezimena koja ukazuju na bivše mesto boravka i koja su najčešća u Vojvodini, kao Birčanin, Crnogorac, Bosanac, Kaćanski…, ali i prezimena nastala prema zanimanjima: Samardžić, Moler, Popović, Ćurčić (od ćurčija – kožar, krznar), Kalajdžić (od kalajdžija – zanatlija koji kalajiše sudove), Mešterović (od mešter – učitelj), Pandurović, Ćatović (od ćata – pisar), Hodžić (od hodža – muslimanski sveštenik), Keserović (turska reč keser označava stolarsku alatku koja služi za “kopanje” korita, korpica… slovenska reč za nju je tesla).
        Izuzetno stara srpska prezimena u najvećem broju su sačuvana u onim krajevima gde se najviše polagalo na tradiciju, poput Crne Gore i Hercegovine. Njihovom nastanku u velikoj meri je kumovao odnos prema drugim bratstvima, kao i činjenica da su nastala u ratničkom društvu.
        – U ovim krajevima i bivšoj Vojnoj krajini, imamo prezimena kao što su Grdinić, Grubanov, Jovanda… Ovo poslednje je, recimo, izvedeno od imena Jovan. Nazvati tada nekoga Jovicom, u tim krajevima, bila je najveća uvreda. Jovanda, sa druge strane, zvuči silno, snažno i trebalo je da zaplaši neprijatelja, po principu: Kako ćeš ti takav na Jovandu ili Vidi ga, Grdnog – objašnjava Niškanović.
        On dodaje da u ovu grupu spadaju i prezimena u kojima se vidi veza sa određenom životinjom, poput Vukotića, Međedovića ili Drakulića. Snaga vuka, medveda ili zmaja, trebalo je da se prenese na nosioca i zaštiti ga od neprijatelja i zlih sila. Pri tom, treba reći da Drakulići ili Drakulovići, nemaju nikakve veze sa najpoznatijim vampirom. Reč je o starobalkanskom imenu, dok se prezime u Srbiji koristi još od 11. veka, mnogo pre vremena Vlada Cepeša.
        Opet, ima prezimena koja su nam danas smešna, iako su im u prošlosti pridavana druga značenja. Takva su, primera radi, prezimena Gaće, Karagaća, Kura(j)ica… Gaće su u prošlim vremenima bile naziv za čakšire ili pantalone, a ne za gaće koje se nose ispod “gaća”. Karagaća je, stoga, bio rodonačelnik sa crnim pantalonama, ali šta reći za Derigaće, Paligaće ili Serigaće? Ono što važi za Gaće, u određenom smislu, važi i za Kura(j)ice – kur je praslovenska i sveslovenska reč za petla, čija je deminutivna izvedenica vremenom dobila značenje… znate već.
        Sa druge strane, ima Domazet(ovića) i Žugića koji se neće preterano obradovati, kada otkriju poreklo svoga prezimena. Izrazom domazet ranije se označavao muškarac koji je, kada se oženio, došao da živi u kući i na imanju ženine porodice (što bi se danas reklo: udao se); dok je žuga bio uzvik za vabljenje gusaka (žuga, žuga, žuga), ali i naziv tvrdokrilca koji živi u đubretu, odnosno larve slaninara, koja nagriza suvo meso (u prenesenom značenju žugav znači zajedljiv, tako da može označavati i prepredenjaka).
        Danilović – u osnovi mu je lično ime Danilo,iz grčkog jezika modifikovano ime biblijskog proroka Danijela
        Divac – od reči div ili istovetnog muškog imena. Znači mladi Div, to jest sin Diva. Divci se nalaze u dokumentima još u 15. veku
        Ekmečić – interesantno prezime po zanimanju rodonačelnika, koji je bio pekar – ekmedžija (balkanski turcizam). Retko prezime za tako rasprostranjeno zanimanje
        Karadžić – prezime dobijeno po rodonačelniku koji se zvao Karadža. Karadža je turcizam sa značenjem “vo crne dlake”, ali i – srna.
        Korać – reć korać preuzeta je iz kovačke terminologije i predstavlja naziv za čekić kojim se potkivaju konji.
        Savić – u osnovi ovog prezimena, ali i imena, jeste lično ime Sava, sa značenjima starac ili deda
        Stojaković – reč stojak označava motku sa cijepom, kojom se mlati žito, ali i debeo i dugačak štap uopšte. Često su ga nosili lokalni uglednici
        Interesantno je i poreklo prezimena Glumac, Glumčev… Po nekim verzijama, ovo prezime sadrži i voajersku primesu, jer je glumac (ili prislušnik) u nekim krajevima bio onaj koji se prikrada do prozora ložnice (gde spavaju mladenci) i sluša (i obaveštava) prve tri večeri šta se tamo dešava.

        srbinside.rs

        Izvor: Opanak.rs

        • Radovan Jovčić

          Ako nekoga više zanima o značenjima i o samome smislu imena slobodno bacite oko na moj jutjub kanal Radohna grmečki. Bavim se isključivo srpskijem imenoslovljem.