Feljton: Ko su Šumadinci (71)

20. jul 2012.

komentara: 0

Portal Poreklo objavljuje feljton Miodraga Nedeljkovića „Ko su Šumadinci“, koji je prvi put publikovan 2001. godine u dnevnom listu „Glas javnosti“

 

Najprivlačnija Jasenica

U Šumadijskoj Kolubari je samo jedna porodica, Milinkovići u Vreocima (1948. godine ih je bilo četiri kuće), koja slovi kao drobnjačka, jer, kako je zapisao Petar Ž. Petrović, „doskora su se zvali Drobnjaci”. Milinkovići su došli posle Prvog srpskog ustanka iz Dobrinje kod Užičke Požege, ali ne slave krsno ime Drobnjaka, Đurđevdan, nego Mitrovdan, pri čemu ne raspolažemo za sada podacima o razlozima promene slave. Za razliku od Šumadijske Kolubare, kao i Šumadije uopšte, Valjevska Kolubara i Podgorina su kudikamo bile privlačnije za naseljavanje Drobnjaka, čemu je svakako pogodovao i brdsko-planinski predeo, kojem su ovi gorštaci vičniji. Tako je u Valjevskoj Kolubari i Podgorini, gde ima, prema istraživanju Ljubomira Pavlovića (1907. godine), 39 rodova Drobnjaka sa 488 domova, svaka 27. kuća poreklom drobnjačka (3,68 odsto od ukupnog broja kuća), a prosečan broj kuća po rodu je 12, što upućuje na vreme ranijeg doseljavanja

Od svih predeonih celina Šumadije za naseljavanje Drobnjaka je bila najprivlačnija Jasenica, kako Kragujevačka ili Gornja tako i Smederevska ili Donja Jasenica. Seoba Drobnjaka u Jasenicu je obavljena posle Požarevačkog mira (1718. godine), a do početka XX veka pripadnici ovog brđanskog plemena su se u ovom predelu razmestili u devet naselja – Baničini, Vlakči, Vukasovcima, Gornjoj Šatornji, Belosavcima, Jelencu, Jagnjilu, Velikoj Plani i varošici Aranđelovcu.

U polovini od ovih naselja žive potomci jedne drobnjačke porodice, koja se vremenom razgranala i nastanila u Gornjoj Šatornji, Jagnjilu, Jelencu i Belosavcima. Po sačuvanom rodoslovnom pamćenju, oko 1720. godine se u Gornju Šatornju doselio iz Drobnjaka predak Filip sa sedam sinova. Kako su ovde posle izvesnog vremena pobili neke Turke (što je moglo biti posle 1739. godine), morali su, usled straha od odmazde, da se rasele. U Gornjoj Šatornji je ostala udovica jednog od Filipovih sinova, budući da su žene bile izuzete od krvne osvete, a ostali Filipovi sinovi se sa potomstvom raziđu na dve strane – jedni odu u Jagnjilo, a drugi u Beli Potok pod Avalom.

Ovi koji su ostali u Gornjoj Šatornji su prozvani Ćurčijska porodica (1923. su se prezivali Veličkovići, Novakovići i Beljići, a ukupno ih je bilo 20 kuća), oni koji su otišli u Jagnjilo se skupno prezivaju Beljakovići, dok se onima koji su otišli u Beli Potok vremenom zaturio trag. Beljakovići u Jagnjilu se dele na tri ogranka – same Beljakoviće, Milojeviće i Simiće, kojih je ukupno 1923. godine bilo 21 kuća. U okviru roda Beljakovića je krajem XVIII veka bio ugledni rod Filipovića, čije prezime nedvosmileno podseća na rodonačelnika Filipa, koji ih je poveo iz Drobnjaka. Među Filipovićima su se u to vreme isticali Đuka, koji je bio lepenički knez (umro 1818) i braća Marko (Karađorđev pašenog) i Stevan, lepenički kapetani. Marko je u Prvom srpskom ustanku izašao na glas kao junak, a Stevan Filipović, takođe istaknut kao ustanik, bio je Karađorđev pisar (jedan od petorice pisara Delovodnog protokola).

Od Milojevića, ogranka Beljakovića u Jagnjilu, jedan deo se posle Prvog srpskog ustanka odselio u Jelenac, koji se tada zvao Ljubinić, gde su imali trla – to su današnji Milisavljevići, Todorovići, Jovanovići i Tanasijevići, kojih je 1923. godine bilo skupa devet kuća. A od Simića, ogranka Beljakovića u Jagnjilu, potiču Simići u Belosavcima, čiji se predak oko 1870. godine ovde naselio. Pre Prvog srpskog ustanka su u Vlakču došli iz Drobnjaka, sa Jezera, Pavlovići (drugo prezime Đorđevići), koji su u slomu 1813. godine bežali u Srem. Sa Jezera su sa njima u Vlakču došli i Dragutinovići (drugo prezime Petrovići), koji drže da su istog porekla sa Pavlovićima. Za razliku od ostalih Drobnjaka, ovi u Vlakči slave Sv. Nikolu. U Velikoj Plani, po nalazu Jovana Erdeljanovića (1908), Drobnjaci su Petrovići, o čemu svedoči i njihova slava (Đurđevdan).

U pogledu stanovništva je Crna Gora, kao i Šumadija, sva naseljenička. I jedno i drugo područje su bili prirodni zbegovi, pa je razumljivo što je Šumadija primila stanovništvo iz svih srpskih krajeva, a Crna Gora postala junačko uporište za sve prebege i slobodare koji se, pred turskom najezdom, nisu dali u lance svezati. Stanovništvo i Crne Gore i Šumadije je sastavljeno od pripadnika svih selidbenih struja, pogotovu dinarskih, koje su se pokrenule posle kosovske pogibije, da bi iza pada Srbije 1459. godine, bile najživlje u XVII veku, kada je, u stalnim, pa i masovnim, seobama, kako je Jovan Cvijić ustanovio, ispremeštano sve stanovništvo od Demir Kapije do Zagrebačke gore.

Stoga je pogrešno, i neprihvatljivo, uopšteno zaključivanje da šumadijski rodovi uglavnom potiču iz Crne Gore, jer se zaboravlja da je stanovništvo Crne Gore prethodno tamo naseljeno iz drugih srpskih krajeva, a ponajviše iz Stare Raške i Kosova, otkuda vuku poreklo i mnoga današnja crnogorska plemena, a naročito njihov noviji i presudni sloj. To je samo, zahvaljujući istorijskim događajima, kružno kretanje stanovništva koje je, po svaku cenu, čuvalo i sačuvalo „dično ime i svetu slobodu”. I na Lovćen da stanemo, pa da saberemo pleme Njeguša – dakle jedno od temeljnih i vodećih plemena u Crnoj Gori – videli bismo da je ono, podjednako kao i bilo koji kraj Šumadije, sastavljeno od saplemenika koji potiču sa raznih strana. Kako je Jovan Erdeljanović ustanovio, početkom ovog veka pleme Njeguša je brojalo 442 porodice, od kojih su dve trećine (297 porodica) poreklom iz Bosne i Hercegovine, 53 porodice su iz drugih delova Crne Gore, 16 iz zapadnih delova Stare Raške, osam iz Brda, a samo 68 od starih zećanskih Srba. Kao što se vidi, kako je i Erdeljanović i zaključio, „u Njegušima nema nijedne porodice koja ne bi bila poreklom iz naših dinarskih krajeva”.

Slično je i sa ostalim plemenima u Crnoj Gori, koja je naša najizrazitija oblast plemenskog društva i života, gde je istorija svakoga plemena ogledalo vekovne borbe, stapanja i splemenjavanja. Svest o plemenskoj pripadnosti se čuva i neguje. I oni koji se, iz ovih ili onih razloga, isele iz plemena – čuvaju plemenske znake u novim sredinama, u kojima najčešće, nema nikakvih uslova za nastavak plemenskog življenja.

IZVOR: Mile Nedeljković, “Ko su Šumadinci”, Glas javnosti 25. maj 2001. godine

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.