Portal Poreklo objavljuje feljton Miodraga Nedeljkovića „Ko su Šumadinci“, koji je prvi put publikovan 2001. godine u dnevnom listu „Glas javnosti“
Osnivači Donjih Grbica
Majka je ona koja odgaji, a ne ona koja rodi
Da su žene zaslužne matere, koje zahvalno potomstvo uzima kao rodonačelnike, prezivajući se po njima, pokazuju Mirići u Kalanjevcima (prozvani po babi Miri, „koja ih je doselila iz Hercegovine”, rod sa Dukićima u Banji, s kojima su zajedno doseljeni, ali se ovde razišli). Rodoslovno pamćenje Mirića u Kalanjevcima seže do seobe 1737. godine, posle koje se njihova rodonačelnica, baba-Mira, doselila na Rudnik. O tome je Jeremija M. Pavlović zapisao: „Posle kratkog vremena ta porodica se podeli i njeni odeljci odu u dva mesta. Baba Mira ode u Kalanjevce (to su danas Mirići), a Duka ode u Banju (to su sada Dukići). U prvo vreme te dve porodice su išle jedna drugoj u goste; – i ta bi veza dugo trajala, da nije došao Prvi ustanak. Tada su prestali jedni drugima dolaziti. Posle ratova Mirin sin, koji je već bio star čovek, počeo je opet ići u goste, u Banju. Kažu da je najradije išao tamo, samo za to da vidi zajedničke naćve (koje su donete iz Hercegovine, a na deobi pripale Duki, i odnete u Banju. Više puta je plačući govorio Dukinim (i svojim) unučićima, o značaju tih naćava, u kojima je za vreme bežanije mešen hleb. Putujući tako, pričao je, svi smo bacali pogled na naćve, kad smo od gladi bili željni hleba.”
Tako isto i Vojčići u Vrbici („doselila se baba Vojka od Sjenice. Njena sestra Nerandža otišla u Venčane i od nje su Nerandžići u Venčanima” – oba roda slave Sv. Aranđela), Gordijanići u Grivcu (najstarija familija), prozvani po babi Gordijani, ili Martići – dva roda u Kniću, srodna po mleku ili po utrobi, koja ih je izrodila (došla baba Marta sa sinom Jovanom od Užica, pa se preuda u Vilotiće, i od nje i tamo nastanu Martići, od koji svako slavi svoju slavu – Jovan Mitrovdan, a onaj u Vilotićima Sv. Jovana). I dobročiniteljke su sticale slavu, o čemu svedoče Nastići u Petropolju (prešli na imanje neke Naste i po njoj se nazvali, a staro im je prezime Bogdanovići).
Narodna poslovica kaže: majka je ona koja odgaji, a ne koja rodi. Time se ističe savesnost, odgovornost majke-rodilje za potomstvo. Razumljivo je, stoga, što bezmalo u svakom šumadijskom naselju ima porodica koje se prezivaju po ženskom pretku: Anđelići u Zakuti, Leševu, Majniću, Milakovcu, Pajsijeviću i Radmiloviću, Baba-Anđelići u Trnavi, Anići u Orašcu, Aničići u Bukoviku i Goločelu, Bisenijići u Drači, Bojanići u Baljkovcu, Dragušici i Šljivovcu, Božanići u Batočini, Vodicama, Donjoj Rači, Kutlovu, Rabrovcu i Čestinu, Bosići i Vemići u Kniću, Vidići u Vinči, Vukanići u Vrbici, Gordanići u Brzanu, Grozdići u Adrovcu, Daničići u Velikoj Plani, Milatovcu i Miraševcu, Divnići u Stojniku, Dostanići u Lapovu, Ravanici i Čukojevcu, Živanići u Goroviču i Resniku, Ilinčići u Pretokama, Ikonići u Gornjoj Vrbavi, Jagličići u Drači, Janići u Baničini, Belosavcima. Desimirovcu, Lapovu, Resniku, Saranovu, Sepcima, Topoli i Čumiću, Janjići u Grabovcu, Donjoj Rači, Lužnicama i Resniku, Jelenići u Trnavi, Jelići u Borču, Vitanovcu, Vukasovcima, Gornjoj Sabanti, Dragušici, Lipovcu i Čukojevcu, Jeličići u Badnjevcu, Jerinići u Balosavi i Kamenici, Jerosimići u Kniću i Poskuricama, Kalinići u Miraševcu, Katići u Markovcu i Cvetojevcu, Krunići u Drlupi, Kumrijići u Lapovu, Lepavići u Desimirovcu, Ljubičići u Kikojevcu, Manasići u Resniku, Mandići u Kniću i Stublu, Marijići u Badnjevcu, Marići u Balosavi, Belosavcima, Vitanovcu, Vučiću, Grabovcu, Donjoj Sabanti, Kloki, Leševu, Masloševu, Radmiloviću, Stojniku i Čestinu, Maričići u Božurnji, Brzanu, Vitanovcu, Desimirovcu, Korićanima, Markovcu Topoli i Cerovcu, Martići u Đurđevu i Šumama, Milenići u Raškoviću, Miličići u Gradcu, Zagorici i Lapovu (u Lapovu dvoji), Milkići u Markovcu i Miraševcu, Miljići u Stublu, Miljojčići u Vitkovcu, Mirjanići u Plani i Natalincima, Mladenići u Batočini i Vitkovcu, Nastići u Saranovu, Čumiću, Nerandžići u Gornjoj Vrbavi, Poleksići u Guberevcu, Petrići u Ljubiću, Radojkići u Svetliću, Ranđići u Lužnicama i Resniku, Riznići u Banji, Markovcu i Glediću, od Kolašina i slave Sv. Petku, Rosići u Vinči, Vrbici, Donjoj Trešnjevici, Manojlovcima, Petrovcu, Pretokama i Čukojevcu, Ružići u Vodicama, Vojinovcu, Milatovcu, Oplaniću i Trnavi, Savkići u Markovcu, Sandići u Božurnji i Stojniku, Sarići u Guncatima, Donjoj Sabanti, Donjoj Crnući, Rakincu i Stragarima, Selenići u Kniću, Sinđelići u Dobrovodici, Kutlovu i Resniku, Smiljanići u Godačici, Sovijanići u Grivcu, Spasenići u Pajsijeviću, Stajkići u Lapovu, Stamenići u Topoli, Stanići u Vrbici, Žabarima, Milavčiću, Orašcu, Pridvorici, Ratarima i Topoli, Stankići u Saranovu, Šljivovcu i Šumama, Stančići u Badnjevcu i Malim Pčelicama, Trenići u Donjim Jarušicama, Markovcu i Miraševcu, Cvetići u Donjim Jarušicama i Guncatima, Udovičići u Velikom Šenju, i drugi Udovičići (staro prezime Sinđići) u Bečevici, Popadići u Brnjici, Gornjoj Šatornji, Lapovu i Čukojevcu…
Niti su Šumadinci samonikli, niti bi stekli tako dobar glas i ugled da uza se nisu imali takve životne oslonce i pomagače kakve su majke, žene i kćeri Šumadije. Jer, zlehuda vremena, kada se muški ginulo, tražila su i muževne žene. A Šumadija ih je imala.
Sudeći po stanovništu koje danas u njima obitava, Donje Grbice idu u red najstarijih lepeničkih sela. Osnovala su ga tri roda – Bataveljići, Gvozdenovići i Raletići, doseljena posle 1737. godine iz Stare Srbije, i njihovi potomci su početkom ovog veka činili osam devetina seoskih domaćinstava, što, pogotovu u pogledu porodične razuđenosti i kompaktnosti, kako je uočio i istakao etnolog Toša Radivojević, „nije slučaj više ni u jednom lepeničkom naselju”.
Došavši posle Druge seobe (1736), pogotovu što su uslovi u Beogradskom pašaluku, kao pograničnom području, bili snošljiviji, preci Bataveljića i Gvozdenovića su doseljeni od Sjenice, a Raletića od Novog Pazara. Bataveljića je 1902. godine bilo 53 kuće, a činilo ih je dvanaest ogranaka – Markovići (9 kuća), Đorđevići (8), Bataveljići (5), Đurđevići (5), Maksimovići (5), Todorovići (5), Jovanovići (4), Matići (4), Simići (3), Jakovljevići (2), Obradovići (2), Pantići (1). U tom vremenu je od njih bilo i Bataveljića u Divostinu (1) i Kniću (4), a od Bataveljića (Markovića) rod Nikolića u Cvetojevcu (1), dok su im, do polovine ovog veka, neki ogranci doprli do Valjevske (Joševa) i Šumadijske Kolubara (Darosava).
IZVOR: Mile Nedeljković, “Ko su Šumadinci”, Glas javnosti 14. maj 2001. godine
Komentari (0)