Feljton: Ko su Šumadinci (57)

19. jul 2012.

komentara: 0

Portal Poreklo objavljuje feljton Miodraga Nedeljkovića „Ko su Šumadinci“, koji je prvi put publikovan 2001. godine u dnevnom listu „Glas javnosti“

 

Seljaci i oružari

Barut je spravljan u Stragarima za potrebe države

U imenu je uvek sadržan neki bitan podatak. Tako i prezimena pružaju dragocena obaveštenja o sudbini, nasleđu, svojstvima i odlikama onih koji ih nose. U središnoj Šumadiji (Gruža, Jasenica i Lepenica) padaju u oči prezimena koja su nastala na osnovu ratničkih vrlina ili vojnih veština, jer je takvih prezimena ovde, u odnosu na druge naše krajeve, srazmerno ponajviše. Ovakva prezimena nose Serdarevići, Vojvodići, Buljubašići, Barjaktarevići, Barutdžići, Višekovići, Arbijaši, Kundakovići, Pištoljevići, Tufegdžići, Tobdžići… Serdarevići u Darosavi (u međuvremenu selo administrativno bilo nazvano Partizani) vrlo su ugledna i brojna familija (1948. godine imala 62 kuće), doseljeni od Sjenice, a predak Sima Serdar, pobratim Karađorđev, učestvovao u dizanju ustanka 1804. godine. Serdari (titula uzeta od Turaka) su bili narodni glavari i vojni zapovednici.

Vojvodići u Oplaniću se danas prezivaju Ružići. Za njihovog pretka Milutina, koji se doselio od Sjenice, kažu da je bio vojvoda pod Karađorđem. Međutim, među nama poznatim vojvodama u Prvom ustanku, kojih je po svedočanstvima bilo 167, nema njegovog imena. Moguće je da je bio starešina u Prvom ustanku, pa ga je okolina smatrala vojvodom, ali je isto tako verovatno, pogotovu što je Ružićima staro prezime Vojvodići, da je ovo prezime doneto iz starog kraja. Buljubašići (na turskom buljukbaša: zapovednik manjeg odreda vojske, četovođa, kapetan) doselili su se od Sjenice u Ovsište i, naravno, učestvovali u Prvom ustanku, gde im je predak stekao čin buljukbaše. Danas imaju i druga prezimena (Milojevići, Stevanovići, Vasići i Đorđevići).

Barjaktarevića (ili Barjaktarovića) ima u Velikoj Plani i Jovanovcu. Prvi su doseljeni od Vidina i, ratujući uz Karađorđa, predak im je bio barjaktar. Danas imaju i druga prezimena (Petkovići i Petrovići). Barjaktarovići u Jovanovcu su takođe doseljeni u Prvom ustanku iz Petnjika u predelu Vasojevića, a poreklom su iz plemena Bratonožića, gde ima još njihovih srodnika. Barjaktarovići u Jovanovcu su početkom ovog veka imali i druga prezimena, tj. ogranke (Petrovići, Jocići, Milutinovići). Šačica baruta u rukama Srbina je uzdrmala Otomansku carevinu. Dobavljan skupo, skrivan strogo poverljivo, barut je bio zaloga i uzdanica slobode. Taj zapaljivi prah je spravljan u Stragarima, a preci Barudžića (koji se prezivaju i Markovići) u Ljubičevcu (raniji naziv Bušinci) kod Stragara su „pravili barut za državu”.

Sa barutom je u vezi višek, što na turskom znači: patron, naboj, bojevo punjenje. Jedan Karađorđev saborac iz Topole se zvao Đorđe Višek, kome je nesumnjivo bilo povereno rukovanje višecima, kao i pretku Višekovića u Vrbici kod Aranđelovca, doseljenom pre Ustanka iz Dragačeva. Predmetu koji izađe iz upotrebe se zaboravlja ime. Tako je potisnuta i arbija – drvena ili gvozdena šipka kojom se mala puška nabija kad se puni. A po arbiji je jedna velika familija, Martinovići u Rakincu, prozvana Arbijaši, čiji su preci doseljeni s Kosova u Velikoj seobi 1690. godine. Danas ova familija ima više ogranaka (Ivanovići, Ristići, Filipovići, Miloševići, Nikolići, Uroševići i Petrovići). Ustanici su pravili i svoje oružje, topove, u početku trešnjeve, a i puške. Na to danas podseća prezime Kundakovića u Baljkovcu, doseljenih za vreme Karađorđa od Novog Pazara, koji imaju i druga prezimena (Vulovići, Ivanovići) i čiji predak je bio majstor za kundake (drveni deo puške).

Možemo zamisliti koliko su bili važni, nekome zazorni, pa i pogubni, Pištoljevići u Goroviču i Junkovcu. Ova velika i stara familija, doseljena iz deževskog kraja (Sjenica – Studenica) pre Kočine krajine, prvo se naselila u Gorovič, odakle jedan njen deo pređe posle Prvog srpskog ustanka u Junkovac, a drugi deo, koji se preziva Blagojevići, u Žabare, a svi su, od starine, jedna familija sa Simićima u Božurnji i Spasićima u Topoli i Krćevcu. Po porodičnom predanju, ove familije potiču od tri brata, od kojih je jedan naseljen u Topolu, drugi u Božurnju, a treći u Gorovič. Njihovo srodstvo se potvrđuje i time što svi slave istu slavu (Sv. Stevana). Pištoljevići danas nose i druga prezimena (Petrovići, Mihajlovići, Glišići, Stankovići i Veličkovići u Goroviču, a Antonijevići, Stevići, Ilići i Mihailovići u Junkovcu).

Poput Pištoljevića, tako prozvanih po veštini izrade i rukovanja vrstom vatrenog oružja, na visokoj ceni su i Tufegdžići (tufegdžija na persijskom znači puškar, zanatlija koji popravlja puške). Tufegdžića (Tuvegdžića ili Tufekdžića) u ovom predelu ima u četiri sela – Goroviču, Kloki, Lipovcu i Popoviću. Tufegdžići u Goroviču su vrlo stara familija, i ne pamti se otkuda je doseljena, ali nije slučajno što suseduju sa Pištoljevićima. Od njih potiču Tufegdžići u Kloki, kamo ih je deo prešao sredinom prošlog veka. Tufegdžići u Lipovcu kod Topole, koji imaju i drugo prezime (Radosavljevići), doseljeni su od Sjenice pre Ustanka, a Tufegdžići u Popoviću su došli od Gurgusovca (današnji Knjaževac) posle Kočine krajine. Top je bio vrhunsko vatreno oruđe Karađorđevih ustanika, pa je razumljivo što je u to vreme stvorena i ustanička topolivnica na Kalemegdanu. Topolivac je bio čuveni Toma Milinović, koji je u nagradu dobio i vojvodsko zvanje, ali imena tobdžija su uglavnom zaboravljena. Među mladićima koji su ovome poslu obučeni svakako da je bio i predak Tobdžića u Velikoj Plani, koji se prezivaju i Mitrovići. Znamo šta je bilo kad Šumadinac pali topa. Ali sad znamo i koji je Šumadinac to činio.

IZVOR: Mile Nedeljković, “Ko su Šumadinci”, Glas javnosti 11. maj 2001. godine

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.