Feljton: Ko su šumadinci (41)

19. jul 2012.

komentara: 0

Portal Poreklo objavljuje feljton Miodraga Nedeljkovića „Ko su Šumadinci“, koji je prvi put publikovan 2001. godine u dnevnom listu „Glas javnosti“

 

Stara prezimena

Istorija mnogih porodica je roman za sebe

Živkovići, potičući od tri brata, granaju u Kostiće, Milkiće i Milojeviće. Rodonačelnik Kostića je Kosta Živković (r. 1794), a njegov srednji Miljko (r. 1797) je osnivač Milkića, dok je najmlađi brat Miloje (r. 1802) rodonačelnik Milojevića.

Zdravkovići, koji potiču od braće Stojana (r. 1787) i Jovana (r. 1776), od dolaska nisu menjali prezime. Jankulovići vode poreklo od Janka Petkovića (r.1776) i njegovih sinova Petra i Save. Rodonačelnik Kalinića je Stojan Nikolić (r. 1784), upisan 1831. godine kao domaćin sa sinovima Milošem, Jevtom i Ilijom.

Karcunovići, čije je staro prezime Cvetkovići, potiču od braće Nikole (r. 1797), Radojka (r. 1797) i Đorđa (r. 1807).

Staro prezime Nedeljkovića je Radenkovići, a potiču od Nedeljka (r. 1776), a njihovi ogranci Božići i Petrovići od Nedeljkovih sinova Bože (r. 1807) i Petra (r. 1811). U popisu 1831. godine je Nedeljkov najstariji sin Stevan upisan kao kmet, a Nedeljko je imao još tri sina – Milinka, Živka i Stanoja.

Staro prezime Ognjanovića je Mihailovići, kako se prezivali Ognjan (r. 1797) i njegov stariji brat Marinko (r. 1791). Od Ognjanovog sina Hriste (r. 1819) će se odvojiti ogranak Ristića, a kasnije će se od njih razviti Miletići, Petrovići zvani Trenići i Prvulovići (Terzići).

Paunkovići potiču od Paunka Milenkovića (r. 1787).

Rodonačelnik Petkovića je Petko Cvejić (r. 1749), a od njegovog potmka Branka (r. 1816) će se izdvojiti Brankovići, a kasnije i Nedeljkovići zvani Nešići.

Pešajići su prozvani po Petru, zvanom Peši, Cvejčinoviću (r. 1777), a od Pešinih sinova Milojka (r. 1809) i Milete (r. 1817) nastaće ogranci Miletića i Milojkovića.

Prvulovići potiču od Prvula Radenkovića (r. 1767). Njihovi srodnici Veljići su od Velje Radivojevića (r. 1777), od čijeg sina Paunka (r. 1807) će se odvojiti ogranak Paunovića, a od drugog sina Pavla (r. 1813) Pavlovići, dok će potomci najstarijeg mu sina Trifuna (r. 1802) zadržati prezime Veljića.

Čumići se dele na Markoviće, Miloševiće i Nikoliće. Rodonačelnik Markovića je Marko Janjić (r. 1797), a Nikolića Markov brat od strica Nikola Cvetković (r. 1797), dok će se Miloševići odvojiti po Nikolinom sinu Milošu (r. 1817).

Posle Drugog srpskog ustanka će u Miraševac još doći od Knjaževca Petrovići (1832) i Crvenjakovići (1844), iz Kumanova Ilijići (1858), iz okoline Kostići (1865) i iz Porodina u Resavi drugi Petrovići (1873).

Reč istorija u nekim jezicima znači: priča, predanje. Odista, mnogi istorijski događaji, onako kako su se odigrali, i kako su upamćeni, nalikuju na priču. Tako je i rodoslovno pamćenje mnogih porodica samo po sebi priča, ili roman u malome.

To potvrđuje i očuvano predanje o dva brata iz sela Brusnika kod Negotina, Veljku i Veloju, koji su se, ne smejući da čekaju tursku odmazdu po slomu Prvog srpskog ustanka, zbežali u Šumadiju i privremeno nastanili u Lozoviku, selu koje danas pripada opštini Velika Plana.

Nakon izvesnog vremena, kad su procenili da je opasnost minula, Veljko se vrati u Negotinsku krajinu i naseli u Brusniku, a Veloje nađe mesto u Kloki, selu kod Topole, i tu se stalno nastani.

Od Veljka u Brusniku potekne rod Jeličića, koji se preziva i Stanojlovići, a od Veloja u Kloki nastane rod Ivanovića. Predak jedan, a od njega dva roda u dva, za ono vreme udaljena, predela. Jeličići znaju da su im u Kloki ostali rođaci Ivanovići, a Ivanovići pamte da im je predak došao iz sela Čubre kod Negotina, što znači da je tu, pre bežanije u Lozovik, bilo staro, zajedničko, ognjište i jednih i drugih.

U Šumadiji je veoma mnogo ovakvih predvojenih porodica, kojima je neko najrođeniji ostao u starom zavičaju. Možda je ponajbolji primer za to selo Vučić kod Rače. Ovo selo je, kako je ustanovio Toša Radivojević, zasnovano 1806. godine, kada su na njegovo tle došli prvi naseljenici, a konačan oblik je dobilo po slomu Prvog srpskog ustanka, dokad se u njemu „odjednom nastanilo” trinaest osnivačkih rodova, koji su došli iz dva susedna sela u oblasti Timoka – Jakovca i Jelašnice.

Iz Jakovca je došlo osam rodova – Marići (sa ogrankom Markovića), Markovići (sa ograncima Golubovića i Gojkovića), Milivojevići, Nikolići (sa ograncima Ivanovića i Mladenovića), Pavlovići (sa ograncima Milovanovića i Stojanovića), Radojkovići (sa ograncima Nikolića, Đorđevića, Živadinovića i Milanovića), Simići (sa ogrankom Živanovića) i Stojanovići (sa ogrankom Milisavljevića), a iz Jelašnice pet rodova – Miloševići (sa ograncima Vidanovića i Petrovića), Paunovići ( sa ogrankom Petkovića/Milovanovića), Prvulovići (sa ograncima Živulovića, Milojkovića, Đorđevića, Milenkovića, Živanovića, Gaćanovića i Milanovića), Stanojevići (sa ogrankom Radojkovića i Stojanovića) i Tokalići (sa ograncima Milićevića, Aranđelovića/Ranđelovića, Živkovića, Milanovića i Stanojevića).

U Vučiću su se izmešali, redom po pristizanju, jer ih nevolja nije podelila, već, naprotiv, zbližila.

U starom zavičaju su svakome od njih ostali srodnici. Doseljenici iz Jakovca Marići, Pavlovići i Prvulovići, koji su, skupa sa svojim ograncima, imali 1903. godine 44 kuće, nesumnjivo su potomci dede Jakova, rodonačelnika, po kojem je i njihovo matično selo Jakovac prozvano.

Starosedelačko stanovništvo u Jakovcu, koje je do danas tamo opstalo, i koje je odreda potomstvo dede Jakova, razgranato je danas u više od trideset familija, koje su skupa posle Prvog svetskog rata imale 217 kuća. Da su Jakovljevi potomci u lepeničkom selu Vučiću i u timočkom selu Jakovcu zaista srodnici svedoči i to što svi, bez izuzetka, imaju istu slavu – Đurđic.

IZVOR: Mile Nedeljković, “Ko su Šumadinci”, Glas javnosti 22. april 2001. godine

 

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.