Feljton: Ko su Šumadinci (38)

18. jul 2012.

komentara: 0

Portal Poreklo objavljuje feljton Miodraga Nedeljkovića „Ko su Šumadinci“, koji je prvi put publikovan 2001. godine u dnevnom listu „Glas javnosti“

 

Iz Deževe u Lepenicu

U nastanku šumadijskih naselja granična crta je Prvi ustanak

Prema tome, Prvi srpski ustanak je, posle Velike francuske revolucije (1789), druga uspela revolucija u svetu koja je srušila feudalni poredak. Da podsetimo, feudalizam će u Evropi potrajati moćno do 1848. godine, pa i kasnije, a u nekim delovima Balkana i do 1912. godine. Zato u Karađorđevu Srbiju hrle doseljenici iz neoslobođenih delova Srpstva, gde bivaju ne samo slobodni građani već i vlasnici zemlje.

Bezmalo da nema šumadijskog sela koje u ovom vremenu nije dobilo ponekog novog žitelja, mnoga sela i po više porodica, a neka su, napunjena sve samim došljacima, ili oživljena ili upravo tada nastala. Tako su, među ostalima, nastali Lukanje (današnje Đurđevo) i Mironić u Lepenici.

U Lukanje dolaze došljaci iz znatno udaljenih predela. Svi su se ovde obreli između 1806. i 1809. godine. Selo je osnovalo pet rodova – najpre su došli Ristići i Negovanovići, a ubrzo za njima Filipovići, Savkovići i Dugići. Došli su sa četiri strane.

Ristići su došli sa istoka, iz Ponišavlja (okolina Pirota, koji je oslobođen od Turaka 1878. godine). Došao je predak Ilija, a oni se prezivaju po njegovom sinu Risti (rođen 1801).

Negovanovići – drugo prezime Stevanovići – dolaze sa zapada, iz sela Paštrića u Valjevskoj Kolubari (danas opština Mionica). Ovaj rod se brzo množi tako da se Stevanovići (Negovanovići), kojih je početkom ovog veka bilo 36 kuća, granaju na Markoviće, Martinoviće, Martiće, Mijailoviće, Nikoliće, Gajiće, Rankoviće, Milovanoviće i Srećkoviće, a od njih su i Stevanovići u Barama.

Ubrzo sa juga, iz deževskog kraja u staroj Raškoj, dolaze Filipovići i Dugići. Nesumnjivo, ovo je posledica ustaničkog ratovanja 1806. i 1809. godine, kada je na Deževi držan šanac. Tamošnje srpsko stanovništvo, koje je pristalo uz Karađorđeve ratnike, nije smelo da čeka odmazdu Turaka i, s povlačenjem vojske u slobodnu Srbiju, krenulo je ka Šumadiji. U toj povorci su bili preci Filipovića i Dugića, kao i Savkovića.

Rodonačelnik Filipovića, čije je prezime u starom kraju bilo Pavlovići, Filip Pavlović (rođen 1787), ili, kako su ga češće zvali „Vilip”, imao je pet sinova – Petra (r. 1815), Petronija (1817), Dimitrija (r. 1822), Milana (r. 1825) i Jovana, koji je umro kao dete (1832-1833). Rodonačelnici Dugića (koji se granaju na rodove Petrovića, Aleksića i Pavlovića) su braća Pantelija (r. 1799) i Petar Dugić (r. 1815), od koga su Petrovići.

Doseljavanjem Savkovića sa jugozapada, od Nove Varoši, završeno je osnivanje Lukanja odnosno Đurđeva kao seoske zajednice. Rodonačelnik Savkovića je Savko Bogosavljević (r. 1782), koji je imao pet sinova – Stefana (r. 1809), Stepana (r. 1812), Radovana (r. 1814), Radoja (r. 1822) i Milovana (r. 1824). U njegovom domaćinstvu je 1833. godine upisan i unuk Života (r. 1832), Stefanov sin.

Ovih pet osnivačkih rodova Đurđeva (Ristići, Negovanovići Filipovići, Dugići, Savkovići) činili su početkom ovog veka sedam osmina domova u selu. U toj seobi, pogotovu 1809. godine, koja je bila veoma masovna, pridošlo stanovništvo je osnovalo i selo Mironić. Za razliku od Đurđeva, čiji su osnivački rodovi sa četiri strane, osnivački rodovi Mironića su svi od Sjenice.

Mironić su osnovala tri roda – Filipovići, Kusurići i Pantelići. Mironićki Filipovići, zvani Vilipovići, potomci su Nikolini, koji je ratovao uz Karađorđevu vojsku. Imao je sina Đorđija (r. 1795), čiji je sin Filip (r. 1815), po kojem se prezivaju Filipovići.

Kusurići su razgranat rod, a njegovi su ogranci Milanovići, Radosavljevići, Pavlovići, Stevanovići, Arunovići, Jovanovići i Spasojevići. Rodonačelnik Pavlovića je Pavle Đorđević (r. 1777), koji je imao sinove Milana (r. 1807) – od koga su Milanovići, Blagoja (r. 1809), Milutina (r. 1815), Spasoja (r. 1817) – od koga su Spasojevići, Damjana (r. 1819) i Jovana (1824) – od koga su Jovanovići u istom selu. Rodonačelnik Arunovića je Aron Đorđević (r. 1797), koji je imao sinove Milosava (r. 1815), Radosava (r. 1819) – od koga su Radosavljevići u istom selu i Miliju (r. 1824). Kusurići su rod sa Arunovićima u Velikom Šenju i Jovanovićima u Lužnicama.

Pantelići su takođe razgranat rod, a ogranci su mu Đorđevići, Ilići, Markovići, Pavlovići, Pantelići, Radovanovići i Radojevići. Rodonačelnik Pantelića je Pantelija Ilić (r. 1767), koji je imao sinove Jovana (r. 1811), Miloša (r. 1815), Đorđa (r. 1825), od koga su Đorđevići i Blagoja (r. 1827). Pantelići i Ilići su 1831. godine bili jedna kuća. Rodonačelnik Markovića je Marko (umro pre 1830), koji je imao sinove Milovana (r. 1812), Radovana (r. 1814), od koga su Radovanovići, blizance Nikolu i Radoja (r. 1817), od koga su Radojevići, i Ranka (r. 1824).

U povesti ili nastanku šumadijskih naselja, kao i porekla njihovog stanovništva, granična crta je Prvi srpski ustanak. Ovaj prelomni događaj naše novije istorije je deobni kamen celine društvenog života Šumadije. Tako i mnogi rodovi iskazuju svoje bitisanje – bili su ovde pre Karađorđa ili su doseljeni za vreme Karađorđa, a mnogi čuvaju porodično pamćenje da su došli „kad je Karađorđe sagonio narod u Šumadiju”. U to vreme su novim stanovništvom popunjavana i etnički osvežavana bezmalo sva naselja, primajući doseljenike iz svih srpskih krajeva, a neka sela, poput Gornjih Grbica, u Karađorđevo vreme su u celini ispunjena pridošlicama.

Za razliku od Donjih Grbica – koje su od 1737. ispunjene sadašnjim stanovništvom, čiju osnovu čine tri vrlo razgranata osnivačka roda (Bataveljići, Gvozdenovići, Raletići – koji su, skupa, 1902. godine imali 168 kuća), a u Karađorđevo vreme, poglavito u seobi 1809. godine, primile samo četiri roda (Živkoviće, Mališiće i Rakićeviće, koji su došli od Novog Pazara, i Žikiće koji su došli od Knjaževca – a koji su, skupa, 1902. godine imali 31 kuću) – Gornje Grbice su u Karađorđevo vreme u celosti ispunjene doseljenicima.

U vreme Karađorđeve Srbije je u Gornje Grbice došlo šest rodova: tri iz Stare Raške (deževski kraj, okolina Novog Pazara), a tri iz Bosne (predeo Osata, uz Drinu). Međutim, pečat selu daju doseljenici iz Stare Raške, jer su kudikamo brojniji. Njihovi rodovi su tzv. Ere, Mijailovići i Radojičići, koji skupa 1902. godine imaju 55 kuća, dok Osaćani (rodovi Obradovići, Milanovići i Pašići) imaju te godine skupa tri kuće. U toj godini će se tek doseliti sedmi rod u Gornje Grbice – kuća Mojsilovića, koji dolaze iz Ramaće, što je preseljenje u okviru iste oblasti.

Takozvane Ere (slava Sv. Nikola) imaju 17 ogranaka, Mijailovići (slava Sv. Jeremija) imaju osam ogranaka, dok su ostali rodovi sa istim prezimenom i bez ogranaka. U Ere spadaju Petrovići, Jovanovići, Jovčetići, Milovanovići, Milojevići, Miloševići, Pavlovići, Radovanovići, Ilići, Lukići, Simonovići, Stevanovići, Damnjanovići, Ivkovići, Lukići (drugi), Obradovići i Stojadinovići, a Mijailovićima pripadaju Mijailovići (u užem smislu), Gavrilovići, Milosavljevići, Rankovići, Vujadinovići, Jokići, Milovanovići i Radojevići.

Jedan od osnivačkih rodova u Gornjim Grbicama, Mijailovići, ovako se vremenom granao: Mijailovići (u užem smislu) su od Mijaila Jovanovića (r. 1767), a od Milovana (r. 1812), njegovog srednjeg sina, potiču Milovanovići.

Gavrilovići su od Gaje (r. 1811), čiji je otac Vulić Vučićević (r. 1767) bio 1831. godine kmet u selu.

Rodonačelnik Vujadinovića je Vujadin Mihailović (r. 1771), dok su rodonačelnici Milosavljevića, Rankovića, Jokića i Radojevića iz kasnijih naraštaja.

U Gornje Grbice su došli tzv. Ere sa porodicama – srodnici (braća i braća od stričeva) Petar, Pavić, Jevta, Neša, Savić, Jovan, Dragan, Sava i sinovci Vujadin i Sima sa majkom Milicom. Kako se to vidi iz arhivskih dokumenata, erski rodovi su se ovako granali:

Petrovići su od braće Nikole (r. 1777) i Sime Petrovića (r. 1802). Od Pavićevih sinova Jovčete (r. 1802) i Jovana (r. 1811) su Jovčetići i Jovanovići. Jevta je imao dva sina, Vuksana (r. 1767) i Vučetu (r. 1779). Od Vuksana su Petar (r. 1812), Mitar (r. 1815) i Uroš (r. 1823), a od Vučete su Luka (1807, rodonačelnik Lukića), Stanko (r. 1817), Miloš (r. 1823, rodonačelnik Miloševića) i Milovan (r. 1830, rodonačelnik Milovanovića).

Od Neše su Milojevići, po sinu mu Miloju (r. 1797). Od Savićevog sina Pavla (r. 1804) su Pavlovići, a od Pavlovog sina Stojadina (r. 1829) se odvaja grana Stojadinovića. Od Jovana (r. 1777) su Radovanovići, čiji su se i otac i sin (r. 1809) zvali Radovan. Dragan je imao sina Jovana (r. 1783), a ovaj sina Iliju (r. 1827), od koga su Ilići. Od Savinog sina Stevana (r. 1809) i Luke (r. 1811) su Stevanovići i Lukići (drugi).

Staro prezime Simonovića je Miličevići. U Gornje Grbice je došao Vujadin (r. 1795) sa bratom Simom (r. 1796), od koga su Simonovići. Od najstarijeg Siminog sina Damnjana (r. 1814) je grana Damnjanovića. Rodonačelnici Ivkovića i Obradovića su iz mlađeg nara. U Šumadiju, koja će postati zemlja snažne ustaničke radnje, priticali su stanovnici sa svih srpskih strana. Mnogi su bežali od nedaća, gladi, odmazde zbog zameranja ili ubistva aga, ali im je neutaživa želja za slobodom bila zajednička. Prvih godina posle Svištovskog mira (1791) Šumadija se činila obećanom zemljom, pogotovu što je u njoj, kao pograničnoj oblasti Otomanske imperije, život raje bio snošljiviji no u drugim krajevima.

U Korman tada iz jugozapadnih i južnih krajeva pristižu doseljenici – Gajovići (Gajići, Đuričići, Jankovići, Srećkovići) i Ivkovići (Stanojevići, Milanovići, Vasiljevići, Ognjanovići) od Sjenice, Milisavljevići (Milenkovići, Pešići, Radojevići, Simići) od Novog Pazara, Tašovići (Tanaskovići) iz Starog Vlaha (užičko-moravički kraj), Raketići (Milijići, Jovanovići, Vujičići, Jankovići, Vučetići, Milanovići) iz Goričana kod Čačka, a Stojkovići (Nedeljkovići, Jovanovići, Rajkovići) iz Stubla u Župi. Sa istoka dolaze Nikolčići (Živanovići, Živkovići, Milanovići, Miloševići, Miljkovići) iz Kormana u Aleksinačkom Pomoravlju, a iz Trna u Bugarskoj Prvići (Milanovići, Todorovići).

U Miraševcu se iz Bosne naseljavaju Topalovići (Đurđevići/Mijailovići, Adžići/Radovanovići, Miloševići, Petrovići).

IZVOR: Mile Nedeljković, “Ko su Šumadinci”, Glas javnosti 19. april 2001. godine

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.