Feljton: Ko su Šumadinci (35)

18. jul 2012.

komentara: 0

Portal Poreklo objavljuje feljton Miodraga Nedeljkovića „Ko su Šumadinci“, koji je prvi put publikovan 2001. godine u dnevnom listu „Glas javnosti“

 

Iz Adrovca u Adrovac

U Šumadiji je bilo ovako: starinci, došljaci pre Prvog ustanka i oni posle

Lepeničko selo Bare (stari naziv – u Srbiji je 17 sela sa tim nazivom), zasnivaju došljaci od Sjenice – Stepkovići, razgranat rod, čiji su ogranci Perišići, Stepanovići, Milovanovići, Radilovići, Milivojevići, Rankovići, Brankovići, Ilići, Jovanovići, Milići i Miloševići. Sa njima su, takođe od Sjenice, došli Ćurtovići, čiji su ogranci Markovići/Maksimovići, Jevremovići, Stevanovići, Nikolići, Pantelići, Đorđevići, Miloševići i Milutinovići. I treći osnivački rod Bara je od Sjenice – Milojevići, sa ograncima (Petrovići, Dobrosavljevići, Nikolići, Rankovići, Živkovići i Milenovići). Među ovim Sjeničacima su i Marinkovići, dok iz Bregova u Bugarskoj stižu Đukići, čiji su ogranci Marinkovići, Miloradovići, Stojanovići, Mitrovići, Dimitrijevići i Jovanovići.

Adrovac naseljavaju doseljenici od Aleksinačkog Pomoravlja, nemirne krajine koja je bedem odbrane od Niša, odakle je pretila turska sila. I kao što, po Cvijićevim rečima, puž nosi svoju kućicu sa sobom, tako su i doseljenici nazvali svoje novo stanište po mestu Adrovcu u Aleksinačkom Pomoravlju, u kojem su živeli. Lepenički Adrovac zasnivaju Ilići (stara prezimena: Jankovići, Nestorovići i Stojiljkovići), čiji su ogranci Grozdići i Lovčevići – po starom zavičaju, aleksinačkoj Moravici, nazvani Moravići. Sa njima dolaze i Milojevići, čiji su ogranak Blagojevići. Jedan deo Ilića se smešta u Raču, a njihovi rođaci, Đokići i Božanići, u Donju Raču.

Bumbarevo Brdo su zasnovali doseljenici od Sjenice, iz Buđeva, od Korita i Bihora. Sjeničaci su Čušajići i Paunovići, iz Buđeva kod Sjenice su Todorovići, sa Korita su Veskovići (staro prezime Hadžići), a iz Bihora su Mirovići. I kao što su Bare Gružanske nastale u okviru sela Ljuljaka, tako je i Bumbarevo Brdo nastalo u okviru sela Pretoka. U isto vreme doseljenici obnavljaju i dva plodna i blagodatna jasenička sela – Belosavce i Markovac. Između ta dva sela je bilo i treće – Beljevac, koje je posle odlaska Turaka zadugo bilo prazno (tzv. alija, tj. ničija zemlja), sve dok ga knez Miloš 1838. godine nije razdelio susednim selima. U Belosavce dolaze sa Pešteri Kozoderi, Boljarci, Savići, od Sjenice Đekići, Gajovići, Mićići, Vukajlovići, Dragićevići, Vukadinovići, Milovanovići, Šarovići, Novitovići, Aleksići, Milićevići (Marići), Boškovići, Nikolići, Dimitrijevići, Milivojevići, Miljkovići, Rakići, Đokići, sa Korita Vuksanovići (Mitrovići), Vidakovići, Rajovići, a iz Graca (Stari Kolašin) Lukovići.

U Šumadiji je slaganje stanovništva teklo sloj preko sloja – starinci, zatim oni koji su došli pre Kočine krajine i Prvog srpskog ustanka, pa jak mlaz doseljenika 1809. godine (posle Karađorđevog pohoda na Sjenicu), iza njih oni koji su došli posle Drugog srpskog ustanka, a na kraju, najčešće kao seljakanje u oblasti, pojedinačni useljenici u drugoj polovini prošlog veka. Ovi slojevi se možda najjasnije raspoznaju u Grivcu. U Grivcu su postojala četiri jaka roda pre Prvog srpskog ustanka – Gordijanići (čiji su ogranci Lukići, Živkovići, Pavlovići i Ignjatovići), Belobrkovići (čiji su ogranci Petrovići, Milanovići, Jovanovići i Đorđevići), Mačužići (čiji su ogranci Nikolići i Rankovići) i Sovijanići (čiji su ogranci Todorovići, Jevtovići i Karovići).

Uz ova četiri razgranata roda, koji slove kao starinački, pre Prvoga ustanka u selu su još Zarići – poreklom od Ivanjice, po svoj prilici iz Bjedine Varoši, Mićakovići – doseljeni „od vode Tare” (njihovi srodnici u Borču i Brestovcu se po tome zovu Tarani) i Simovići ili Simonovići – staro prezime Jovičići, po pretku Jovici koji je došao iz Starog Vlaha (od ovog roda su Betulići u Korićanima, kraju istog sela, kao i Lekići i Radosavljevići). Zarići će poneti to prezime tek u popisu 1863. godine, sa Gavrilom, sinom Zarije Cvetkovića (r. 1807). Mićakovići će se prozvati po Mići Radosavljeviću (r. 1797), čiji će se sinovi Radoje (r. 1817) i Ilija (r. 1828), tačnije Ilijini sinovi Sofronije, Petar i Petronije, pisati 1863. godine kao Mićići.

I Simovići će poneti svoje prezime od 1863. godine. O njihovom pretku Jovici, koji se ovde naselio, nema pisanih podataka. Jovičin sin Stevan je umro 1831. godine, kao najstariji čovek u selu – imao je tad 74 godine. Po Stevanovom sinu Simi (r. 1802) potomci će se prozvati Simovići. Svi Simovići su 1863. godine bili jedna kuća, i to veoma jaka, zadružna, sa 17 duša. Navodimo ih kao tipičan primer šumadijske kućne zajednice tog vremena: domaćin Jovan Simović (r. 1822) sa ženom Janom (35 godina), u kući je sa sinovima Veljkom (9) i Milenkom (1), kćerima Draginjom (5) i Milevom (12), braćom Ilijom (26) i Rankom (19), sinovcima Vladimirom (4), Dragutinom (2) i Jovicom (9), sinovicama Perunikom (14), Rosom (10) i Milevom (6), sestrom Milenijom (20) i snahama Novkom (38) i Smiljanom (30). Uz to, Jovan je imao i slugu, Iliju Vasilijevića (20).

U Prvom ustanku, uglavnom za vreme Karađorđeve vojne na Sjenicu 1809. godine, u Grivac se doseljavaju Veljovići, Rakitovići, Krsmanovići, Korićani, Ivankovići i Gvozdenovići. Rodonačelnik Veljovića – Veljo (puno ime Veličko) prezivao se Radović (r. 1761). Po porodičnom pamćenju, u Grivac je došao od Stolova više Kraljeva – po svoj prilici iz sela Dragosinjci u Podibru. Prezime po njemu će ustaliti njegovi sinovi Petronije (r. 1812) i Đorđe (r. 1819).

Rakitovići će se razmnožiti od Paje, sina Rakitovog, koji je doseljen „od vode Vape” (rečice koja teče kroz Sjeničko polje), pa su tako ogranci Rakitovića sadašnji rodovi Đorđevići, Stevanovići, Radonjići, Glišovići, Filipovići, Perovići, Prodanovići, Vasiljevići i Jekići.

 IZVOR: Mile Nedeljković, “Ko su Šumadinci”, Glas javnosti 16. april 2001. godine

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.