Priča o poslednjem ličkom hajduku

Portal Poreklo objavljuje u celini jednu od najlepših pripovetki Bude Budisavljevića (1843-1919), koja govori o poslednjem velikom ličkom hajduku Lazi Škundriću, ali i prilikama s kraja 19. veka, koje su vladale u Lici i okolnim krajevima. U ovom delu, pisanom kao kakva reportaža, provlači se i priča o Lazinom prethodniku na čelu hajdučke čete – Luki Labusu, kao i brojnim drugim ličnostima koji verno odslikavaju vreme, ljude i običaje iz tih zapadnih krajeva nekad naseljenih Srbima.

Zaista vredi pročitati.

U ovom delu pominju se sledeća prezimena:  Labus, Škundrić, Smiljanić, Janković, Stojsavljević, Petričić, Pešević, Manojlović, Miljuš, Šajica, Miladinović, Radišić, Šekić, Agić, Džepina, Brkljaš, Bursać, Japundžić, Milojević, Vojvodić, Jakšić, Segnar, Cvitković, Brkić, Stanić, Đurđić, Vještica, Kovačević, Šimić, Desnica, Valentić

ZADNJI LIČKI HARAMBAŠA

 U Lici, 1890.

Kad se, pošav od Gračaca, vitog pera gornjoj Lici, hvatiš Pušića-previje pa spuštati kreneš pustom doljom Velike Popine, paklenim onim leglom razornika vjetra, poklopi ti dušu sjeta, a plaho oko sve zamiče žudnim gledom amo i tamo, ne bi li se usred gola stijenja, usred nevesele, gluhe one samštine ustavilo o boljem, o vidnijem darku majke prirode. Jest ponalijevo odskočio, mislio bi – nebu pod oblake – golemih, kamenih leđa starac Poštak, nijemi svjedok nekad goleme naše bijede, ali od njega mrkogleđe slaba ti povolja, brajane, slab razgovor. Nekad tvrdi zaklon i drago boravište pustom slobodaru, danas je samo nedrag vjesnik nedobru vremenu. A kad se na Poštaku zgusnu oblačine, ne gataj dobra pustoj onoj Krajini. Ali se je zato desno od ceste pružila žitorodna ravan do pod brdo goloj Vijojli, podno koje viđaš razasute lijepe kuće kršnih stanovnika Male Popine. I jesu to kršni ljudi poput onog krševitog krša, što im stražu više krova straži i od ljute mećave postojbinu brani.

Brzajući na čilim konjima ravnom cestom, za nedugo eto te niže crkve kod Begovca: mala crkva za nevolju samo ali prava zadužbina za junačku onu peču, koja se rado bogu moli i bogorodici, a veliko još i danas slavi sveto svoje, krsno ime starinskog plemena. Desno crkva, a lijevo kraj ceste tri studenca kao tri begova prsta.

U crkvici, a bijeli je dan, gore voštanice. Kraj ceste stoji četa ljudina, jedan zorniji od drugoga, u stajaćem ruhu, i željno pozdravlja crven-kapom, djedovom baštinom, u desnici ruci. Lijepa li starinskoga ruha, crvene đečerme posute svijetlijem ilikama, a preko nje modar koporanac, izvezen kupovnijem mavezom. Na glavi je crven-kapa s kitom crne svile, što skakuće junačkijem ramenom. Kožna pašnjača po po tijela, za njom po jedna ili po dvije vatre i nož oštar u krpama, na vrhu mu po dva kao roga skupocijene kazme od bijele kosti. Na vrnčanice složen lagan opanak u prijepletu obuhvaća vezenu natikaču rizom zakićenu.

– Pomoz’ Bog, junaci! – dozovem baš svojski, a oni prihvatiše Boga svečanim žuborom.

– Pa čim mi se hvalite, Popinjci?

– Malo dobra, gospodine, a čudo potrebe – proslovi starješina. – Nego sađi, molim ti se, da nam vidiš veliku grjehotu, crkvicu našu, gdje se ruši i propada, pa ako moš, pomozi, pomoga ti Bog.

Uđosmo i razgledah na sve strane trošnu bogomolju, a kad van, uzeše me stari ljudi salijetati radi novčane pomoći.

– Nešto mi, a nešto vi, junaci, pa će biti dobro; naš će ban i vlada mu učiniti što se bude moglo, ali i vi onda složni budite, pa voljno pridonesite, što na vas spane.

– E hoćemo, gospodine, što se bude moglo, ako ne izda ljetina; vjera je, hoćemo drage duše.

Još se porazgovorismo o poštenu životu i dobru običaju, o slozi u zadruzi, o štednji i radnji, o šumi i zatorniku joj kozi itd., pa se pozdravismo, kao da smo davni znanci, dobri prijatelji.

– Poša’ zbogom, gospodine! – otpozdraviše ljudi, i ja se otisnem put Zrmanjskoga klanca. Kad ovome na vrata, stanide sa mnom, pobro, ne miči se s mjesta, lijepo te molim, da ti se razgrije srce s prelijepa pogleda. Pod tobom puklo u dobru duž ubavo polje, a zdesna ga zaokružila golostuba Brdina sve do presliježi koja siječe u selo Rujišta. Odanle se pružio komiti Kom, ća onamo više Palanke, pa se spušta sve niže i niže da međe dalmatinske.

Nalijevo uzbočio Poštak silne bokove prema tromeđi do Bobare i Žujina polja, a dolje u nizu izbila jaka vrulja biser-vode Zrmanje, otkle je ime i svoj onaj strani što je vodu s istoka optočila. Od vrela Zrmanje prozvalo se Vrelom i samo selo, u kojem je nekad stolovala prva satnija prve ličke krajiške pukovnije. Kad desno gledneš, eno podno Vrbici izdigao gole zidine grad Rakovnik, što Turčinu dosta puta zaklonio zlopaku šiju, dokle je ne slomiše sokolovi Smiljanić Ilija i Janković Stojan. A nalijevo štrlje – regbi – podrtine neke kule kojoj ime slabo još ko pamti.

Pod samim se Komom na zgodnu brežuljku uspela crkva Male Gospojine, a dolinu zaklonio s onu stranu prema posestrimi zemlji, stara naša dika, čuveni Zvonigrad. Milošto Božja, ljepote li i krasote, da joj sviježi i života nije oglodala pustopašna ćud ljudska sjekirom i kozom!

Kako je prodolina okružena visokijem brdinama sa sjeveroistoka i zapada, u njoj bi i ljeti i zimi bio boravak ko u malom raju. A ovako ljeti prižeže s gola brda, a u golo stijenje nesnosna pripeka i zada od neko doba ljuta groznica, kojom su se nekad samo kao kletvom ljudi nabacivali. Žega prži ono krvave mučice težakove, a groznica kosi dragocjeno zdravlje čovječje nemilice.

Sam Bog, te se magle onud ne rađaju, pa kad ponese godina, zarudi sva u zlatu bjelica-pšenica, zaklasa raž i ječam, a kukuruz, osobito kud polije voda, zrnovit uvis poteče, pa i loza znadne obroncima izmrežati prelijepe maveze.

Voskih hatova oštar kas skratio oduge one zmijeće savijutke niže vrata na do više Vrela, u koje dojurismo za malog po sata, prominuvši kraj izvora vode Zrmanje što se hvali biranom pastrvom. Pred kućom čestitog paroha skočih s kola i pozdravih svojtu, a onda pred općinu, gdje je u velikom krugu već čekala kita sokolova zrmanjskih. Pozdravismo se, razgovorismo se, razgrijasmo se, i bilo nam je milo oko srca – i njima i meni. Zavedoh pred blagoćudim onim svijetom razgovor kako su nam stari naši namrli zlatna zrna prave mudrosti u podobi poslovica, pa razvezah na ljude što nam znače, što li nose one: radišu bog pomaže; o muci grozdovi vise; ko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrije; ko umije, njemu dvije itd.

Bilo je u širem našem razgovoru slatke šale, bilo je i gorke istine, ali se razumjesmo i zadovoljni rastadosmo. Pa kad općinski vijećnici i seoske starješine pružili desnice da se na rastanku a po davnu običaju rukujemo, zape mi na lijevom peru tih motrilac i čekalac za oko.

Jednim mahom obuhvatim koštunjavi ovisoki onaj stas, omršavo, zagasito, niže jagodica utonulo kao udubeno lice, suho oštro brzokreto oko, sijede potočene brkove ispod nešto okukasta nosa, a moj čovjek kao da se na hram spremio. Kićeno je na njem ruho crkvarsko. Oko vrata bijeli se košulja, štono vele poput prepadana snijega; jake prsi prepasao od skerleta džemadan, opšiven žutom srmom, a ovaj prekrila đečerma posijana srebrenim ilikama, preko koje kićeno se ponahero zabacio crveni koporan, zarubljen kao i đečerma velikim pucem do puca od srebra; za pojasom, uz dvije male, reži bikan.

Čakšire su, poput dimlija, od modra skerleta, pod koljenom saputane kožnatim koljenicama, preko ovih četiri reda sve u dvije sitno ispulana kositra. Lagani opanci na vrnčanice stegli straga vezene natikače ispod kojih do potkoljenica sežu bijele vunene čarape.

Prislonio moj neznanko desnu na handžar, a kad stupih k njemu, ponese je k crvenkapi i da će se k zemlji sniziti, a ja odriješih: “Ti si, Lazo”?

– Jesam, gospodine.

– Pa došao?

– Ta poručio si.

– A, ma rad sam bio da se sastanemo.

– Tvoja volja, moja zapovijed.

– Je li ti kuća daleko?

– Gore na brdu, u Peljevu.

– Ondje si se rodio?

– Da.

– A jeste li starinom odavle vi Škundrići?

– Nijesmo, gospodine, već iz Hercegovine. Krenuo nas Turčin, šukundjeda, šta li, moga jošte. Ubio ovaj zlotvora bega pa morao bježati i prešao u Bosnu ponosnu, ravno na Bjelajsko polje. Kad doznali begovi ljudi za novi im stan, pritisnuli moje stare, pa ovima bilo opet bježati dokle se ne ustaviše u Palanci.

– A jesu li što sa sobom donijeli?

– Ko bi znao, od seobe ostao još i danas u kući prijeklad i verige, a drugo se dobro poništilo.

– Ko ti je to sve kazivao?

– Djed moj Jovan i otac Dane, ali zna se to i onako u plemenu. Došla su u Palanku tri brata i najamnik, pa otišao jedan brat s ovcama u Veliku Popinu, a drugi s kozama u Prljevo gdje je sitnogorice, a treći brat ostao u Palanci.

– A kako ti je majci bilo ime?

– Janja.

– Kogovićka?

– Iz kuće Bukaričine, u Erveniku.

– Dalmatinka dakle?

– Jest, na nju sam se licem uvrgao.

– Kad ti pomriješe roditelji?

– Mati na šest godina pred smutnju madžarsku, a otac kad sam bio u bježaniji, pred 30 godina.

Ljudi se, videći me u živu razgovoru s Lazom, poodmakli i razilaziti okrenuli, a nas dva nasamce nastavismo:

– Pa kako ti je sad?

– Zašlo bi se, da nije dvaju sinovaca pasjega zuba. Ali oni oteše ono malo zemlje, pa će djeca moja u prosjake.

– Ma neće, Lazo, ta još ima zakona i pravice; samo se čuvaj da ne bi prekipio.

– Čuo vas Bog, gospodine, a ja ću se uhvano čuvati. Šćelo mi je već nekoliko puta srce kinuti; ali sam ga stegao. Dosta mi je za dva vijeka ono što sam proživio.

– A koliko imaš djece?

– Dva sina, Đurđu je sedamnaest, a Špiri je dvanaest godina.

– To su mladi momci; da kad si se oženio?

– E, kad sam se primirio.

– A kad je to bilo?

– Malo te neće biti dvadeset pet godina da sam se kući vratio. Već tad sam smišljao da bih se oženio, al istom kad sam se svega oprostio i ničega se više nije bilo bojati, onda sam isprosio Stojsavljevića Mariju iz Velike Popine, a to pred ravnih devetnaest godina.

– Da koliko ti je sad?

– Ja bih rekao sedamdeset manje pet.

– A koliko si godina bio van kuće?

– U strani, pitaš, gospodine? Šesnaest godina.

– Svega puta harambaša?

– Nijesam; jače od sedam godina bio nam je Luka Labus, gospodine, vođom, a kad njega u Bosni nestalo, prešlo na me starješinstvo. Iz prva početka, pravo reći, vodio je četu rođak moj Todoraš, a kad on poginuo od kolone poručnika Petričića u poljani Ljubinoj, gore na Poštaku, onda prešlo starješinstvo na Luku.

– I za Luke živa tebe su pazili druzi kao da si harambaša?

– E pa jesu, jer sam bio miran a uzdan, pa dosta puta i sam Luka nije htio štogod otkončati ni s družinom dogovarati dokle ne bi mene priupitao. Ali me često nije mario slušati, osobito kad bi planuo.

– Pa kako je svršio Luka?

– U Bosni, u Cvjetniću blizu naše međe poginuo. Bila mrkla noć, pa ga valjda ponevarce neki Pešević, a ma naš čo`ek, Srbin brate, sruši iz puške. Od dušmanske ruke ne bi mu ništa bilo, nego je bratska vatra planula, pa ostale moći bez pomoći. U kundaku je nosio Luka kost nekog sveca, da mu ne mogne nahuditi neprijateljsko zrno. Stoga se i nijesu naši krivcu svetili; ali je Pešević kasnije poginuo u četi Golubovoj kad je ova četovala Bosnom: isjekli ga Turci, rekoše bogme – sve na popečke.

– Ti si sretnije prošao, Lazo: al i bio si, kažu, bolje ćudi pa te ljudi nijesu kleli, a i kašnje te je carska milost obasjala. Bilo je i tebi nastora; ali naši mi rekoše da si uvijek bio milostiva srca. Nu sad si se opet okućio, pa sam željan bio da te vidim i čujem. Dođi kad se smrkne, rodu mome, popu Moji, pa ćemo se na tenani razgovoriti, a hvala ti da si me dočekao.

Oko osme večerom zovnem k sebi Lazu, kom je čestita poša večeru već namakla bila, u posebnu sobu, pa mu ponudim čašu vina-dalmatina i učinim po volji, kad mi kaza da rado puši. On sjedne do mene, ali sve onako pod oružjem, kako me je dočekao. Govorio je dosta brzo, živo no razgovijetno; al uvijek mu desna ruka po davnom običaju – kuburi za vratom. Na svako pitanje odgovarao je bez otezanja i omišljanja. A nekud sam ga znao i udovoljiti, jer mi je po više puta spominjao kako mu je milo što sam ga se sjetio i preda se ga zovnuo.

– Gle, Lazo – počet ću ja – kad sam služio kod Ogulinaca pa dospio u Primišlje, bilo je dvanaest to naših to Slunjana, štono vele – u listu. Ali su se kašnje poumirili, a nije baš ni išlo za glavu, jer i oni nijesu glave sjekli, ni robili, ni palili.

Kašnje smo se pojedince sastajali i ja sam među njima upoznao za neko vrijeme pravih ljudi. Pa sam onda iskao, ko se god iz naše “kumpanije” vrati s “pisarije” (tako su zvali robiju), neka mi se javi. I tako sam još više tih ljudi upoznao s dobre strane. Bilo ih je, što su nekad po pet i sedam godina hodali po listu, a kašnje po pet, i dva i tri puta po pet godina odsjedili na “pisariji”. Ali kad bi k svojoj kući došli, nekad mrki vuci, tada došli bijeli janjci, baš dobri i valjani ljudi. Pa s njima sam držao na uzdi mlađu vrtoglav, s njima sam ponajradije u lov išao. I ti ljudi u zgodi kazivali svašta, pripovijedali sve, što i kako je s njima bivalo; a ništa se nijesu pobojavali, niti zazirali, prem je bilo u gdjekoga i krupne grjehote.

Ti, Lazo, duše svoje, što ja čujem, naveliko ogario nijesi i rado si na bolju stranu naginjao, a ako je što negdje-negdje i bivalo šarenije ili mrče u onom zoru, pokajao si se, pa će prostiti milostivi Bog na onom, kao što je oprostio svijetli car na ovom svijetu.

– Ako se i ne mogneš sjetiti na svaku, kazivat ćeš mi na koju se sjetiš. Hoćeš li, Lazo?

– Hoću, gospodine, vjeruj mi, hoću, nu, a rašta ne bih? Evo me stara već groba, a jesam se pokajao, jesam ispovjedio, pričestio, pa mogu.

– Pravo, Lazo, tako i treba. U školu nijesi išao?

– Nijesam.

– A kad te je uzelo u vojnike?

– Kad je ono “masa” pošla u Madžarsku, onda sam s Đurđa, starijega brata, skinuo mušket. On se je bio već oženio i troje mu djece žena rodila, pa sam za nj otišao na vojsku. Prevrglo me kasnije od neredovne vojske k 4. batalijunu. Tukli smo se više puta, bili smo se na Rabu, na Beču i kod Temišvara, nikad ranjen nijesam.

– A što bi baš reći mogao, jesi li ti koga srušio?

– Eh bogme, ne bih mogao reći da nijesam, gospodine! Na Beču sam baš vidio gdje sam jednoga na nekoj bari nasadio.

– A kako ti je bilo isprva u vatri?

– U prvi mah se čo`ek nekud obeznani, a kašnje se zagrije pa onda ljudski hvata na oko. A ja sam još čoboninom kod koza bio dobar puškar. Prhni zec, ja prinesi, a on na vrh glave.

– Je li ti i kasnije ruka bila pouzdana?

– Boga mi, jest, gospodine; vjere mi, gdje sam primjerio, rijetko da bih promašio, Turčina valjda nikad.

– Reci mi pravo, rašta si umakao ispred carske puške?

– Nijesam kanio. Van kad smo iz Madžarske kući došli, nepobilo po godine šta li, a mene odrede gospoda u naštuk našoj vojsci u Taliju. Dva su moja brata tamo bila i već cijelu godinu zamukla, zamukla bogme zauvijek, a kod kuće da ostane sirotinja, bože prosti, pusta! U drugim kućama ostajala sve po dva, po četiri i više odraslih, ne išli u “nastavu”, u mojoj cigli Đurađ. Mene dakle nepravo pozvalo, pa zato sam kinuo pa uzmaknuo. Kad pošla nastava iz naše satnije i prevalila Gračac, ja sve smislim na jedno i u Štikadi mašim se gore. Iz prvine prijeđem u Dalmaciju i nađem službu kod dobra čo`eka, ali kad vojničke bjegunce stalo jače tištiti, ostavim gospadara i prijeđem u Srb, pa k mome Todoru, kako sam ti kazao. On je tad ima osam druga: Labusa Luku i Andriju stričeviće, Popinjce; Manojlovića Nikolu, Miljuša Jovicu, Bruvljane; Šajicu Savu, Miladinovića Nikolu, Popinjce; Stojsavljevića Todora iz Velike Popine, Radišića Savu iz Dabašnice.

 Kad je Labus Luka stupio na starješinstvo, nije primio nikoga u četu koji ne bješe u list zamakao za mrtvu glavu, a bjegunce s vojnice gonili smo obično natrag. Svaki se je pridošljak morao zakleti časnim krstom i svetom molitvom – i mi smo ga sami oklinjali, da se crnje ne može – pa je morao zadati tvrdu, neprelomnu vjeru da živ živa druga niti harambaše iznevjeriti a ni ostaviti neće.

– A kako ti bilo uz Luku?

– Kako kad, negdje dobro i podesno, negdje tijesno i tjeskobno. Luka je bio glavan čo`ek; šteta samo što je bio odveć nagao i silovit, a kad bi se ohladio, dobar kao i svi žestoki ljudi.

– Ne kiti, Lazo, gdje nije prilike! Luka je dobra pazio svoju družinu izim u piću; ali je čudo grjehote svalio na dušu. Ta zna se, čo`eče, već sve. Nije jedna majka zakukala, niti jedna se ljuba u crno zavila, niti jedno siroče procvijelilo i na našoj strani s Lukina krvoločna zora. A koliko se je osušilo jarmova, koliko planulo stogova i krovova s njegove pritruhe!

– Ama nu … – zategnu Lazo, milujući brke.

– Jeste li često prolazili naprijeko?

– Da što bismo? Negdje tamo, negdje amo, a negdje i u Dalmaciju. U Bosni se, vjere mi, nije izmicalo niti uzmicalo ni pred kim, pa je dosta puta bilo krvi i ostajalo pustih kapa. A i kako ne bi! Bilo je imućnih begova i bogatih spahija i trgovaca, a svi bijesni i na naše ljude, kmetove jadne, kivni; ta držali su krštenika gore od nijeme marve. E, njih smo kopčali, pa kad potisni turska straža, a mi se popuškaraj, pokreši, kašto baš oštro, pa prijeđi na našu stranu. Jesu nas i amo češće vojničke potjere tražile i ganjale; ali mi smo na našoj strani uzmicali gdje god se je moglo, da ne bude krvi. Voljeli smo uzmicati, pa opet preko međe prijeći, a kašto smo zalazili daleko u Bosnu. Nego gdje bismo naprijeko napali ili začekali, prazni se nijesmo vraćali. – E, pa čim bismo praznoruki prezimili, a duga je u nas zima?

– Nemoj tako, Lazo! Lukina je četa ne jednom uvrebala i begove i kmetove kad bi ovi s onima išli sa sajma iz Dalmacije, a i naše je ljude ustavljala ne jednom. Kazuj mi, a ti ćeš bolje znati, kako je ono bilo u Vučjaku ili Kundinoj dragi, pa s Turkovlasima iz Glamoča na dalmatinskoj međi što su gonili na 60 konja med u Šibenik?

– Ne znam, gospodine, tada je bio pred četom moj pokojni Todor, a mene još tada u četi nije bilo. Nego ja sam imao posla kod Graba, kad se je bijesni spahija Zain Šekić s agom Šerif Agićem iz Grahova na moju četu namjerio. Vraćali se krvoloci sa sajma iz Drniša, pa ih ponudismo crnim brašnom, crnim jabukama. Duša valja, — tad ne dadoh da čija plane prvo od moje; ali ni trebalo nije, smirio sam u tren i sam oba, agu s malom, a Zaina pustijem rezancem.

– Da što je bilo kod Crnoga vrha i Prehoca tamo pod Lijevnom s popom Runjom i bratom mu Jovicom? Platiše li 900 talijera ucjene?

– Ni ondje me bilo nije, nego je išao Luka s Džepinom Simom, Bošnjakom, a mene je bolna na skrovištu u planini pridržala žutica. Kako je kazivao Simo, Luki se je bilo spotrebilo novaca, pa gdje je znao, ondje i tražio, a valjda i dobio.

– Dobio da, kad je pop Runja u Javorniku morao s bratom Jovicom u klocama sputan noćivati, kao da su konji a ne ljudi, – dokle njihovi ne donesoše ucjene; – dopomenuh ja, upućen u stvar dobro, a Lazo se ponakašlja:

– Ma nu, tako rekoše, a i ja ne veljo da je Luka dugo prebirao kad bi mu se uspotrebilo. Nego što je pravo – nije da se branim – ja sam se s Lukom ne jednom porječkao kad bi naše ljude ustavio; ali on je to najviše s pizme radio, osobito s Dobroseljanima koji su nas izdavali, pa bi nam do tijesna dolazilo s našom stražom. S domaće nevjere poginulo je dosta naših drugova, a onda nije bilo druge već izdajnike poplašiti, bogme kašto i krupnije negoli se je baš smijeralo. Tako se je desilo gore na Kuku jednom, pa u klancu kraj pošte Pile na Kordunu. A ko bi sve popamtio, bilo je svašta, dabogme, a opet smo čuvali naše gdje god se je moglo i smjelo. Za to vam stojim i danas da se je pod mojim glavarstvom tako radilo, pa to zna i sva gornja Lika.

– Istina je, Lazo, tebe su obično hvalili, i to ne samo Ličani već i Dalmatinci, al` i pod tvojom rukom bilo je krvava sukoba s našima.

– Eh, bože moj! A jesu li ti, gospodine, kad toliko znaš, kazivali kako je Stojsavljević Dane, što su ga Cagalom zvali, skočio bio da će mušketati Brkljaša Milina iz Popine, a ja vagnuo svojom glavom, ali sam razvrgao krvavi naum.

– Znam, i to sam čuo, Lazo. A kako ne može odbraniti Jove Bursaća vicebaše?

– Došlo bilo dogusta, a on navalio kao slijep pa dopao rane, al nije poginuo.

– Da što je bilo s vojnikom Tomom Japundžićem?

– Gle, a ko ti je to pripovjedio, po Bogu? I on je ranjen u nogu samo, al nije od moje ruke već od moga druga Jakšića. čim nas je opkolila opkola natporučnika Milojevića u kući Stojana Vojvodića u Mazinu, navru psi lajati, a ja sijnem na stražnja vrata u mrak.

Jakšić naopako obuvao opanke pa ne dospio za mnom, već u kašnju poteče na vrata, prospe iz malih vatru da prokrči put i nekako dohvati Japundžića. Žao mi je bilo kad smo za to doznali, ali kad se makne u goru pa dođe do glave, svak se brani, gospodine.

– Japundžić je do dana izdahnuo.

– Jest, jest, i to smo čuli. I za mnom su ispucali bili, al srećom prozujilo zrnje mimo me.

– Nu tvoj se drug onda nije baš junački dohvatio grma? – upitah smijući se.

– Pa i to znate, o brate! – reći će u zabuni Lazo. E a nu – s leđa uhvatio oko pasa Stojanovu ženu Devu pa turkao pred sobom, a u ženu straža ne mogla pucati. Dok se primakao kukriku, a on pusti Devu, pa opali i umakne. Tako se je govorilo, ali ne vjerujem; nije toga ni trebalo, jer je bila mračna noć.

– Jesu li vas, kad si ti bio harambašom, češće ganjale vojničke potjere?

– Jesu, ali smo se mi klonili sukobice kad god se je dalo. Poručnik Segnar, pa Cvitković, natporučnik pa Brkić, oberbaša Majstorović i drugi nijesu nam mira dali.

– A što biste u gori radili preko dana?

– Počivali, koji nijesu morali biti na straži, pa se razgovarali. Kad zapni u timornu goru, mi bi se negdje-negdje li što likšanali. A po noći, ako nije zgodna stana, prti dalje, da zametneš trag. Još najbolje kad bi izvrnulo Božje vrijeme, jer onda se nijesmo toliko bojali potjere.

– Gdje ste zimovali?

– Da vidiš, samo tri sam zime zimovao u plonini na jednom mjestu; a da bih svaku zimu kod svoga pobratima, nije moglo biti; nego preskači čas u Bosnu, čas na našu stranu, pa opet preko Une k onom u koga uhvati vjeru.

– Je li vjera uvijek tvrda bila?

– U naših ljudi jest, u Turčina nije. Naš će poginuti a izdati neće: Turčin će izdati ma i bez nužde, ta od obijesti, ta od pizme, ta za novac; hoće, gospodine.

– A meni kažu da je i Turčin, kad uhvati stojnu vjeru – ama desni čo`ek?

– Aja, gospodine, mani – u Turčina vjerovanja nema. Evo ću ti kazati samo za neke zgode. Vidite li lijevu ruku, zgrčenu više pregibi: prešikalo tursko zrno samu kost. A nije mu valjao posao, nekrstu. Ja došao s drugom na vjeru, istom nešto založio, a pred kućom puče puška i sruši se drug moj. Potečem, a već se mrak uhvatio, pa da ću preko plota, a kaiš s pašnjače zapne u onom mahu za kolac. Moj Turčin, baš domaćin, kremenjačom pras i prekrha mi kost. Nu ja nekako otrgnem kaiš, preskočim plot pa ponesem voćarom, ali drugi “komšija” čučnuo, pa taman da će naperiti malu u prsi. Srećom ja brži, pa ga handžarom dohvatim po vezu, a on na leđa i ja preko njega pa u grm. E onda sam obležao logom, a ležeći jesam se zatekao: dignem li se, da se nikom neću moliti neka me osveti; ne ustanem li, drugi bi me osvetili. Srećom ozdravim, pa sam vraćao milo za drago i sam i s mojom družinom.

 A drugi put bilo i gore nevjere. Uhvatim vjeru i dođem sa još dva druga k Turčinu na večeru. Prikričim drugovima neka se čuvaju pića, jer kad čo`eka uzme vino, nije svoj. Ljudi ljudi, umorni pa srknuli nešto više rakije, a Turčin šćorlao da i ja pij. Al` nije meni do pića, čuvam se, e bojim se, gospodine.

Kad u neke, a on se tobož naljuti što neću da pijem. Htjede samo da zametne kavgu, pa mi okrdaši Boga, a ja njemu zelenoga sveca. On da će za kremen, trgnem i ja, i srušim ga. Ali on ranjen skoči na noge, pa ponese da će iz druge, a ja brže-bolje nožem po ruci, pa u trbuh i pridubim ga uz vrata.

– Pade li Ture?

– Ni zijevnuo nije, van samo mu pobijeljele oči rđi, gadu.

Treba li mi reći da je Lazo pripovijedajući i čašu po čašu dobra dalmatinca praznio. Ta pop Mojo i vrsna poša znadu što treba čo`eku kad hoćeš da bude oran i razgovoran.

– Opet me jedanput pozvao, dovabio Turčin – nastavi Lazo – pa ćemo nas dvojica š njim i s bratom mu večerati. Kad dovečerali i Turčin se rakije ponasrkao, sve u šali tobož izvadi nož i stane ga vrtljukati oko moga lijevog oka. Jami, Turčine, reći ću ja i otkrenem glavu. Šalim se, reče on, da vidim jesi li plašiv. Ma nijesam baš – otpovrnem – nego čuješ, ostavi nož, ne ima šale u golu nožu, o Turčine. Al on opet isto. Gladim ja kuburu po kapici i sve hvatam oči drugu svome da vidim pazi li na brata komšijina. Ovaj je moj, sam u sebi šapućem – samo ako me ne preteče brat mu; ali bi mogla hitroruka kuja sasuti brže u me ne preteče li ga moj drug. Sve pogledam ružnog pritvoricu pa se tiho Bogu spominjem i u sebi mislim: e, nevjero, stati će te skupo. Kad uzelo Ture jače pribadati i očima sijevati, nije više bilo do čekanja: za otponac pa tres: al još prije moje planula mala poštenoga druga moga, i smirismo, ama što bi dlanom o dlan, dva brata – nečovjeka.

– Pa onda?

– Što bi onda? Put pod noge pa u grmove.

– A jesi li koliko Turaka srušio baš svojom rukom?

– Bogme, jesam, gospodine. Kad se onako po noći zamislim, deset-jedanaest ih svrstam, što bih reći mogao da ih je moja cijev prepjevala na onaj svijet, dženet, kako li kažu. U samu Grahovu poginulo ih je šest – eno ih kod čardaka ukopanih – pod Lijevnom je poginuo jedan; u Crvljivici preko Unca k Petrovcu dva, a u Crnoj Gori za Glamočem dva.

Pa kad sam kašnje došao pod naš sud, najžalije mi je bilo što su me krivili za turske glave. Nijesam htio, nijesam mogao ni odgovarati. Kakva bi to, ako Boga znate, bila careva pravica, pitao sam “alvitora”, da ja budem kriv za tursku misiraču.

– A kako je bilo s našima, je li palo krvi i od tvoje ruke, pravo kaži, Lazo?

– Vjere mi, nije, gospodine, izim da je gdje došlo baš do krajnje, da nijesi mogao drugačije iznijeti glave, a i onda se je, van da bi u tjesnacu, hvatalo olovo nogu.

– Pa je li ti žao bilo ubiti svoga čo`eka?

– Boga mi, jest, gospodine, i te kako; ali kad se mora braniti… Nijesmo mi za moga glavarstva gotovo nikad udarali na naše. Što je trebalo družini, davali, slali, donosili su ljudi dobre volje: i vina, i kruha i mesa pa i duhana i kave. A čobani jedva bi dočekali kad bismo se mi gdje navratili u poštenu kuću, jer bi onda i oni s nama slatko založili ovnetine i rado pekli krumpijera da bolje prismočimo puste naše “base”.

Oružja i opanaka i druge potrebe negdje kupi, a negdje dobij drage volje. Ma vjerujte, još ću ti jednom reći, da ja nijesam dao ni družini paliti puške na krštena čo`eka osim preprijeke potrebe. Ako li bi amo prešla turska četa da naše robi, mi smo je znali dočekati i krvave glave pretjerati, a naše smo i ljude i stanove svagda branili.

Kad je ono pokojni kapetan Mate D. ovdje služio, pa naše ljude, a za svaku malu, batinati dao, ja sam ga začekao i ljuto mu prikričao da toga više ne čini ako mu je drag život i carsko zlato. Pa nije više onako goropadio. A eno vam živih svjedoka u Zrmanji dosta: kad se je gradila nova ova cesta niz klanac zrmanjski, nosio je natporučnik Stanić od štopa 30.000 for. Pratila ga četiri serežana, pa okrenula prema Grabu prečacem. Uto bane cestom Stanić, a moji jednim praskom sruše sva tri konja pod kolima. Skoči časnik da će za pušku, a ja preda nj pa mu lijepo kažem: “Ne boj se, gospodine, vjera ti je, sađi pa nosi carski novac kamo ti gođ drago”.

– Da zašto im pobiste konje?

– E rašta ih pobismo, pitaj onoga čiji su bili, pa će ti već kazati. Hajde, gospodine, sretno i berićetno ti bilo. -I tako se rastadosmo.

– Ali, Lazo, govorilo se je da si i naše ljude češće ustavljao?

– Ta jesam, da se napijemo ili da što naručim ili po što poručim u okolna sela; za napast nijesam. Nego “mirni”, gospodine, činili su više puta vraga a na račun Lukin ili kašnje moj. Pravo vele: “iz mire tri vraga vire”. Skitnice okupi obnoć konje ili goveda u selu pa poždeni, a kad za njima navri potjera, oni je zaplaši: bre izut ćeš opanke, znat ćeš ti ko je Lazo, ili nekad, ko je Luka. Tako je na naše ime padao prijekor i grijeh. Pa i zato pitajte slobodno, nijesmo li mi, kad gođ bi doznali za vražje stope mirnih, slali selu poruku da to nije bila naša družina i da ih od nas nikad neće zaboljeti glava.

Negdje se je to vjerovalo a negdje i ne vjerovalo, ali ovako je bilo. A koliko sam puta doznao za đavolsko pletivo tobož “mirnih”, pa im poručio, neka vrate što su odagnali, jer će im drukčije suditi kosovica. I to je dosta puta pomoglo, a kadšto smo nalazili u gori kradena blaga, pa sam znao upriličiti da po nj dođe čije je, bez milošte i bez muštuluka.

Eno, kad je okralo carski depo baš u Zrmanji pa odnijelo 13 kabanica, ne znam već koliko čizama, praha i drugog, ko je vratio kradene stvari van Lazo? Čim sam dočuo za glavnoga krivca, poručim po nj i zapovjedim mu da do sutra sve osvane opet pred depovom što je pokradeno; jer da će im drukčije suditi moj “avlitor”. I vjere mi, poslušali.

A kad ono Turkovlasi odagnali Đurđiću Vještici iz Pribudića petero goveda, bre moradoše ih vratiti na moju zapovijed. Ali neka stoji, neću da se tobož uznosim i hvalim. Nu opet ni to reći da se po koji put nije prenaglio i koji mojih ljudi, da ga nije prevarilo vino pa je mrko sretao putnika. Ali mu je prisjelo, ako sam doznao, da je ogriješio dušu o svoju krv. Kadšto bi ipak – šta ću tajiti – pritisnula potreba, pa se baš moralo poseći za tuđim ma i nemilom.

– Jesi li imao dobrih puškara uza se?

– Jesam te kakovih. Ma naš svijet još zamalena privikne pušci, pa čobanče golopero zna ne promašiti, kad išta bolje primjeri. I danas ćete na priliku čuti u Zrmanji za čo`eka komu je jednom ubio orao jare. Orao se vine visoko uvis, a on za pušku, pa ga sruši i dobavi, baš zrnom, gospodine. E, nađe li se takov gađalo kasnije u četi, vrijedi, vjere mi, u nuždi mnogo.

– Jesu li se tvoji ljudi navijek junački u zgodi ponijeli?

– Kako ne bi, kad drug drugu zada vjeru.

– A bi li se koji kadgođ poplašio?

– Bože moj, iz svakoga lopti krv, a najplašivije je zvijere čo`ek kad se uplaši – kažu stari ljudi; nego jedan drugog u nevolji nije ostavljao.

– Jesi li dopao više rana?

– Što mi je ono Turčin prebio kost na lijevoj ruci i još jednom kad su nas pognali serežani, dohvatio me jedan “balin” u čelo, a drugi u rame. To je sve. Sretan sam bio i sretno prolazio.

– Jeste li se kad molili Bogu?

– Što sam ja četu vodio, nikad nijesmo sjeli za jelo da ne bi očenaša očatali. Kad smo gdje na daništu pa uveče polazimo, svi bismo se pri polasku okrenuli k istoku pa se glasno Bogu pomolili.

– Jesi li bio kad u crkvi?

– Cigli jedan put u manastirsku smo crkvu na Krki došli, bilo nas šest. Uveo nas kaluđer, pa smo se Bogu pomolili, ikonu cjelivali i manastir darivali, svaki po talijer!

– Jesi li držao post?

– Uz Gospojin i uz časni post nikad se omrsio nijesam.

– Da što biste jeli?

– Ako ne imaj šta posna iz sela, mi založi kruha i pij kave, a kava, gospodine, drži čo`eka u snazi, pa zapuši duhana “sarajca”, prave razbibrige.

– A kako ste se nosili?

– Lijepo, kao pravi hajduci. Evo, vidi gospodine, ovako kako sam preda te izišao. Na meni je bilo stajaćega ruha velike cijene.

– Jesi li imao lijepa oružja?

– Kako ne bih! Al dvocijevke nijesam nikad nosio, već štuc-rezanac srebrom izvezen, koji sam s Turčina skinuo u Grabu. Iz njega bih nekad znao ama luli dno izbiti. Za pasom male puške i nož; obično sam nosio po jednu malu – samo da ne bude odviše težine – i nož dobar.

–  A drugovi?

– I drugovi nosili su rezane štuce, a za pašnjačom bilo je uvijek dobra, pouzdana maloga oružja.

– Je li istina da si kitu na crvenkapi srebrom bio iskitio?

– Jesam, gospodine: na onoj pravoj crvenkapi što ju je poručnik Kovačević donio baš iz Srbije. Dao sam za nju petnaest talijera. Svake sam godine o svetom Jovanu, mom krsnom imenu, uz veliku kitu znao privezati po kiticu od srebrene srme, pa sam tako nanizao šesnaest malih kita, ovijenih srebrnijem nizom. To je tako običaj hajdučki, ali je rijetko koga i u Lici bilo koji bi šesnaest kitica, uz veliku, zdrav i cio priljubio.

– A Boga ti, je li ti teško bilo vječita stati kao otponac na pušci?

– Jest, gospodine, Bog ti dao, jest mi uprav dotužilo. Da čo`ek zna ili da mlad prosuditi umije na što će što izaći, mnogo bi grjehote manje palo po svijetu. Mlad, lud nijesam prebirao, nit vagao, kadno me ponijela nesreća, pa iz Štikade u grm zapeo. A kad si jednom u stranu odvrljio i grjehotom dušu okaljao, onda već kući puta ne bilo. Pa niti sam pomogao kući ni sebi, već se ono nešto sirotinje posve rasulo.

Sto sam puta pomislio, kako bih natrag, a da barem glavi ništa ne bude. I u toj namjeri čuvao sam se osobito zadnjih godina zla, koliko god se je moglo, uz često mrke i nemile prilike. Uz Luku se prilijepio, pa vjere vjerovite pogaziti nijesam smio ni mogao. A kad Luka poginuo i mene družina Bogom saletila, da je ne ostavljam, da joj budem i vođom i glavom, teško mi je bilo, ali joj se oglušiti nijesam mogao. Sedam ravnih godina, što sam se š njome a pod Lukinom rukom – štono vele – družio drvu i kamenu, dosta puta rvući se sa žeđom, a kadšto i s glađu, pa sad da je kukavički ostavim. A i kamo bi da trnapim, kad su puti natrag neprohodni.

Jest u neke i za neko vrijeme zoran i poletan život hajdučki. Ali mnogi sasvim posrne i podivlja u timornoj gori, kao i onaj mrki vuk s kojim se sreta, te bi samo zaskakivao, derao, gulio, grizao. Išta li je mekše ćudi, kašnje mu datuži, dodija onaj pusti pustinjački svičaj, ona vječita pažnja i strepnja, besanica i trzavica, nerijetko tvrdi log i glotni mučenički krušac, moj gospodine. Boljega čo`eka stane i tištiti, pojedati duševnost i želja ga sve to jače presvoji, prevlada za kućnim mirom i za onim, ako i suhušnim, ali Bogom blagaslovljenim zalogajem na svom ognjištu.

– Zato si ti, Lazo, i tražio milost u cara?

– Jesam dva puta u dvije godine, al` ne dođoše glasi željeni. A sve sam se bogu molio da gospoda naša razaberu do što mi je uprav. Pukovnik nam je Šimić išao u prilog, primio nas na Cerovcu; neko je – pismenu im sloboštinu davši namah poslao kući, a onda pisao baš u carski dvor. U neke se dokopamo i mi ostali tvrda jamstva da i našoj glavi ništa biti neće i da nas dopasti neće vječita robija ako i koji se s mira predamo. Tada položismo oružje, pa se domala redom vratismo i mi ostali svaki svojoj kući, čekajući što će kome prilučiti pravda.

– Šta si onda radio?

– Cagalo Dane i ja primimo se carske kolone, da istrijebimo nekoliko zlikovaca, što su Lici bili dodijali, paleći i žareći divljačkom ćudi svoje domaće. Zamalo ih Dane ščepa i glave im dođe, pa nastane posvud mir.

– A kamo si onda dospio?

– Otišao sam, dokle me sudu ne pozovu, a privolom pukovnika našeg, k srdaru ronde dalmatinske, Vuku Desnici, kršnu junaku i glavitu čo`eku, a rodom susjedu mome iz srpske satnije. E, s njim sam živio kao s rođenim bratom, pa smo složno trijebili po Dalmaciji zle ljude, a i njegovi su me rondari gledali, ne bi bolje, da smo jednim mlijekom zadojeni. Valjao sam Vuku, valjao mi je Vuk, laka mu crna zemlja, valjao mi je glave, jer mi je pred gospodom i oblastima lijepim zagovorom privezao glavu.

– Koliko si popobio u Vukovoj rondi?

– Jesam sve dok me nije zovnuo pokojni kapetan Valentić, vrijedan poglavar, pile od sokola, u Vrelo. Kad došao k njemu, dade mi skinuti oružje, a to mi je bilo pomučno, pa me po zapovijedi naše pukovnije posla u Gospić. Staviše me pod sud i sudiše iza duga natezanja i zatezanja – po zakonu i pravdi, na 16 godina teške tamnice.  Ali za godinu dana grane mi sunce carske milosti, pa se vratim iz kaznionice kući i odonda hvala Bogu opet sam se među ljude pomiješao, svoj med svojima našao. Pa sam mogao i Bogu se pomoliti i svetu mater crkvu pohoditi i po svijetu pogledati i preda te evo stupiti, dobri moj gospodine!

– Tako je, Lazo – dovrgoh, ustavši sa stoca – dobro si uradio što si se primirio, a i tvoji druzi. Da nijesi, jedva bi te danas moje oči ovdje gledale, a ovako gle, mogoh te još tako čila upitati za lijepo zdravlje.

– Hvala, do Boga ti hvala, gospodine. Vidim da si rad na počinak, idem. Al jednu ću ti reći: volim, da si me zovnuo i pred narodom onako pozdravio, volim, duše mi i Boga jedinoga, negol’ da mi je, a siromašon sam – izbrojilo hiljadu žuta dukata.

I tako se rastadosmo već u kasnu noć, a ja Lazi obećam da ću, kad se opet u Zrmanju bacim, zajamačno i njega zovnuti, pa ćemo još razgavorom štošta nadovezati.

U drugoj sobi čekaše svojta i s njom za stolom jaš dva okolna paroha, časne glave, časne sijede brade. Pa će reći vrijedni pop Petar: Znate, kako su Lazu zvali, kad je bio u rondi Desničinoj ? Zvali su ga “Svetim Lazom”; tako mu je život bio ugodan i Bogu i ljudima. A po gornjoj Lici ima o njem i pjesama zgodnih i lijepih, ima ih i o njegovu rođaku Jakešu, koji je po davno hajdukovao.

– Znam – presjekoh trenom riječi starcu – Jakeš je bio mrki vuk i kao harambaša, a Todoraš drugi mu rođak nije bio bolji. Bilo je i na Lazi mlađih mu godina možda vučje dlake; ali je, kako kazuju, vavijek pretezalo dobro srce i bio je čovjek duševan, osobito otkad je sam postao harambašom.

– Da njega nije bilo – uplete domaćin – njegovi bi ljudi trista zala bili počinili. Al` on ih je znao držati na uzdi i najzad poumiriti sve redom. Jesu vlasti o tom nastojale, al` bez Laze ne bi uspjele, jer je bilo i krupnih zavoranja i okrućele, podivljale ćudi u mnogih mu drugova.

A starina, rođo moj, pop Miloš, pridoveza u potvrdu riječi svog predgovornika:

– Pokojni je Lukica Labus rodom iz moje parohije, ko što kazuju, bio nagao, naprasit, silovit, gotov kao i drugi njegovi rođaci, porobiti, upaliti, ubiti, ta s osvete ta s bjesnila; ucijeniti ma baš i u svom rodnom mjestu Popini. A kad je iza njega Lazo izabran za harambašu, tad je, – i danas teče po narodu okolnom samo jedan glas, dapače i u njegovu rodnom mjestu – i svom okolinom nestalo osvete, otimačine i svakog nasilja, a pogotovu ucjene ili otkupa. I baš tom se je žicom istaknuo Lazo ispred svih drugih hajduka, pa je zato narod pa svoj Lici pokrivao i uprav poštivao harambašu Lazu, a štitio i u prilog išao svoj njegovoj četi, nazirući u njem i u njoj neko zakrilje i zaštitu protiv turskih i domaćih pakosnika. A i to govore, da otkad se znade za hajdučko četovanje u našoj Lici, nije bilo puškara nad Lazom.

– Čitao sam – završih – sudbene Lazine spise, pa ne žalim što sam ga ročio, a što mi je kazivao, ja ću do zgode drugima pripovijedati: nek se zna i nek se spominje.

****

Ranim se jutrom uspeh uz pogledni klanac zrmanjski, pa odjurih preko Ljeskove drage među takozvane Priložane u strane srpske, koje je davno naselila i bujnim životom zadanula čila peča srpska. Ondje je, osobito na tromeđi, palo dosta krvi pred malo godina; ali se je Turčin na tromeđi našoj zauvijek primirio, a s njim perje palo i našem pustom slobodaru.

Harambaša Lazo još je Likom pronosio živu sliku starog hajdukovanja. Iza njega nekoliko godina veralo se je i dodijavalo je nešto štetočinjastih zlikovaca, klateži, odmetnika, “kokošara” – kako su ih zvali – oko Metka i više Papuče i uz nekadašnji kordun; al` ovih je brzo strogošću oblasti a uz pomoć samog naroda nestalo beztraga.

S Lazom je ostavio posljednji pravi pustovnik pustu moju zavičajnu goru, neprohodne dumače i strme urvine, krševite uvale i šiljaste rtove diva Velebita…

IZVOR: Bude Budisavljević, knjiga  “S ličke grude” (štampana u Zagrebu 1913., str 56-81)