Selo je bilo gde i sad, više ka Tisi, pa je posle voda ronila i pomerala obalu. Gde je sad opština, bili su vinogradi, a gde je sad Tisa, bile su bašte i suvača. Tamo su bile kuće Firićarskih, Lolakovih i Ivkovih, koje su posle morale da se izmeste ovamo, u sadašnje selo. Guvno je bilo nekad tamo gde je sad sredina Tise, te su na mestu koje je sad nasred Tise vrli gorušicu. Crkva je bila usred sela. Prva familija koja je naselina Kanjižu potiče od jednoga koga su prozvali Gvozden, jer je imao (zaboden) gvozdeni klin u nozi, verovatno izbegao od Turaka u ove krajeve, sa pet sinova, po čijim su imenima i zvanjima prozvani: Kneževići, Grigorini, Svirčevi, Perkučini i Vidakovi. Svi i sad slave istog sveca.
RODOVI POZNATOG POREKLA (iz današnjeg domovnika):
– BATANJČEVI (5, Sv. Vasilije), došli iz Batanje, i to čukundeda; iseljeni u Senmikluš Mali
– BELANOVI (1, Sv. Vasilije), došli iz Martonoša
– BUDOVALČEVI – TENGEROVI (3, Sv. Nikola), otac starca od 83 godine došao iz Potiskog Sv. Nikole u kuću Antoninih
– VIDICKI (1, Sv. Jovan), iz Kikinde, došli skoro
– DEJANOV (1, Sv. Nikola), otac kovač, doseljen iz Mokrina
– ĐINKULOV (1, Đurđevdan), iz Siriga, optant (moj dodatak – danas Ćinkul; optant je lice koje može da bira (da ima opciju) otadžbinu/državu)
– ZARIĆ (1, Sv. Jovan), iz Krstura, došli skoro
– JANIKINI (1, Velika Gospojina), iz Deske, optant
– JEGDIĆ (1, Sv. Jovan) iz Krstura
– JOVIĆ (1, Sv. Nikola), iz Siriga, došli skoro
– LOLAKOVI (2, Sv. Nikola), pravih Lolakova ima u Zemunu, a ovi ovde su Pavlovi, koji su ušli u njihovu kuću; Pavlovi su iz Stare Srbije došli u Šajtin u Pomorišju, pa posle ovamo
– LUKIĆI (3, Stefan Dečanski), pradeda iz Padeja
– MARKOV (1, Mitrovdan), iz Siriga, došli skoro
– MENDEBABA (1, Sv.arhanđel Mihail), iz Siriga, optant
– NEDELJKOV (Sv. Nikola), iz Deske (moj dodatak – dan. Rumunija), došli skoro
– NINČIĆ (1, Sv. Jovan) iz Obilićeva, došli skoro (moj dodatak – Obilićevo je danas južni deo Novog Kneževca)
– OSTOJINI (6, Petkovača), vele da su sa Čarnojevićem stigli pre sedam kolena, stara familija; odseljeni u Beograd i u Ameriku
– PEJIN (Sv.arhanđel Mihail), iz Siriga, došli skoro
– PETROV (1, Velika Gospojina), iz Siriga, optant
– PETROVI (2, Sv. Jovan) iz Siriga, došli skoro
– POPOV (1, Đurđevdan) iz Deske, optant
– PUTNIK (2, Đurđevdan) iz Novog Sentivana, optant
– RADIN (1, Sv. Nikola), doseljen iz Oroslamoša (moj dodatak – Ban. Aranđelovo)
– STANIMIROVI (3, Sv. Jovan, jedan nazaren), deda došao iz Siriga; kovači
– STOJANOV (Sv. Nikola) iz Sentivana, došli skoro
– STOJAKOV (4, Prvozvani Andrija) iz Siriga, ima ih u Vranjevu (moj dodatak – dan. Novi Bečej), Kikindi, Krsturu, Oroslamošu i Horgošu
– STOKIĆ (Sv.arhanđel Mihail), iz Varjaša, došli skoro
– SUJIĆ (1, Petkovača) iz Obilićeva (moj dodatak – dan. južni deo Novog Kneževca)
– TERZINI (4, Đurđevdan), poreklom iz Martonoša u Bačkoj, došli u kuću Terzinih; jedan odseljen u Beograd
– TERZINI (4, Sv. Nikola), pravi Terzini
– UROŠEV – SREDELJI (1, Sv. Jovan, 1 nazaren), deda iz Oroslamoša, a tamo ih još ima, jedan u Mađarskoj
– UTORNIK (1, Mitrovdan), iz Sentivana, došli skoro
– ŠOROLOV (1, Sv. Vasilije), iz Sanada, došli skoro
RODOVI ČIJE POREKLO NIJE UTVRĐENO:
– BLAŽINI (5, Sv. Nikola, 1 nazaren)
– VIDAKOVI (4, Sv. Nikola)
– GLIGORINI (5, Sv. Nikola, 1 nazaren)
– DOBRINI – BUGARI (3, Velika Gospojina), ne zna im se poreklo
– DOŽIĆI – BUĆKOŠI (1, Đurđevdan), prizećeni, sasd Dožići, a u satrim maticama Došići
– ĐAKOVI (6, Sv. Nikola), ovo je prava, stara familija
– ĐAKOVI – BLEKANOVI (5, Sv. Stefan Dečanski), prizećeni
– ĐALINAC (1, Sv. Stefan)
– ĐURKOVIĆ (1, Sv. Stefan), od starine ovde, ali nisu imali zemlju, jer su uvek bili trgovci i zanatlije
– ŽIVANOVI – ŽAKOŠI (3, Sv. Nikola), znaju samo da su bila dva brata: Mojsa i Mija, ali ne znaju odakle su
– IVKOVI (6, Sv. Jovan)
– JANJINI (2, Mitrovdan), nisu imali staru zemlju, bili čobani, ima jedan u Americi
– JOVIČIN (1, Đurđevdan)
– JOCINI – RUSOVI (2, Sv. Nikola)
– KNEŽEVIĆI – FUKSINI – SEPILOVI (21, Sv. Nikola), od njiu bili popovi; jedan od onih pret brata bio je knez; iam ih u Sanadu
– MATEJINI (6, Petkovača)
– OBADIĆ (1, Sv. Jovan)
– PAVKOVI – ZEČEVI (2, Đurđevdan)
– PANIĆ (2, Đurđevdan), ”Grci”, ali su odavno ovde
– PANTELINI – MAŠINARI (9, Đurđevdan)
– PERKUČINI – MADŽAROVI – MANDARINI – KLOPOVI (23, Sv. Nikola, 2 nazareni); vidi kod Kneževići (Petar – Perkuča); ima jedan u Čoki i u Americi
– PETROVI (5, Sv. Jovan)
– RAKINI (1, Petrovdan)
– RAMADANSKI (6, Sv. Stefan); neki se odselili u Loznicu (od Ljubomira, koji je učestvovao u crnorečkoj buni), a ima iseljenih u Beograd i po Srbiji
– RANKOVI – FUTINI (9, Sv. Stefan), ima ih u Potiskom Sv. Nikoli (moj dodatak – dan. Ostojićevo) i iseljenih u Obilićevo
– SIMIĆ – PRCENKOVI (1, Sv. Luka)
– STOJANOVI – PETAKOVI (4, Sv. Nikola)
– FIRIĆARSKI (4, Sv. Nikola); vele da je po njima nazvano mađarsko seoce koje je naselio spahija – Filićhaz, a spada u Kanjižu; bio je, vele, tu nekad salaš Firićarskih; ovo će biti vrlo stari rod, sa Firića; Firićarski su, bez sumnje, stari rod; oni su mogli to prezime dobiti jedino po tome što su nekad ”sedeli” na Firiću; dokaz je tošto se i posle, pošto su prešli u Kanjižu, imali tamo svoje salaše (moj dodatak – Filić je naselje istočno od N.Kneževca, oko 5 km vazdušne linije od centra)
– ČUKUROVI (4, Sv.arhanđel Mihail), dedin pradeda Damjan došao ovamo; ima iseljenih u Beogradu
– ŠARČEVI (2, Sv. Jovan); ima iseljenih u Ilandžu
IZUMRLI RODOVI:
BUNGINI (1, Sv.arhanđel Mihail), onaj jedan skoro prizećen iz Jale (???) – ŽURIĆI, bili iz Martonoša – JOVANOVIĆ – KARABAŠEVI; jedan odseljen za Beograd – NEDELJKOVI – RADINI, izumrli i raseljeni – RISTIĆI – VLADIKINI – SERVIJSKI (Đurđevdan; i u katoličkoj crkvi je stavio svog sv. Đurđa na presto); rođen 1780., iz Požarevca. Vele da se u aktima našlo da je iz Makedonije; Marko Servicki je došao iz Srbije 1766.-1770.godine i kupio zemlju; prvi stan mu je bio preko Tise; sin mu Đorđe podigao posle dvorac. Rod su im Paćanski u Banatu. Od Servickog su štipendije za Kanjižane – TOLMAČEVI
ISELJENI RODOVI:
ARADSKI, odseljeni u Novi Sad i drugde – BAJIĆI – ZIDALOVI (21, Sv. Ignjat) ”prvi paor”; iseljeni u Srbiju i Ameriku; ima ih i po drugim selima, ali ne slave istog sveca; Bajići su, bez sumnje, bili jedna od prvih familija; oni su dobili prvu zemlju kad se zemlja delila (Zidalova greda) – BOŽANINI – KANDŽINI (1, Sv. Nikola, 3 nazareni), iseljeni u Srbiju – VASILJEVI, raselili se u Suboticu i drugde – VUJACKOVI – LABUDOVI (5, Sv. Toma), u Americi – ILIĆ (1, Đurđic), otišao u Oroslamoš – LOVIĆI (1, Sv. Nikola), otišao u Obilićevo – PERIŠINI, odselili se u Srem – STANIŠINI, odselili se u Srem – STEJIĆI, odselili se u Bačku i drugde, bili doseljeni iz Krstura
CIGANI:
ŠIPOŠ (1, Velika Gospojina)
B) OBILIĆEVO
Narod je ovo selo ranije zvao Jozepovo, a ne znaju kako se zvalo pre nego što je dobilo taj naziv.
Kad su se doselili bilo je ”30 numeri”: Aleksini, Bogdanovi, Grgini, Žarkovi, Miokovi, Nerandžićevi, Popovi, Rajičevići, Sodićevi, Stankovići, Stančulovi, Francezuovi (moj dodatak – sigurno štamparska greška, treba Francuzovi), Šubarički (i, bez sumnje, neke od izumrlih).
Mojsej Mioković, vladika karlovački, preveo je 3 familije iz Stare Srbije: Francuzove, Gligorine (otišli u Kanjižu) i Nedeljkove (otišli u Đalu). Baba starca Petra Miokova, čoveka od 72 godine, pričala je da tada nikog nije tu bilo i država im je davala drva i druge potrebe.
RODOVI POZNATOG POREKLA (prema domovniku iz druge polovine 19.veka):
– BIKIĆI (12, Đurđevdan), stara zemlja, došli iz Bikića u Bačkoj
– BRCANSKI (2, Sv. Nikola, 2 nazareni), došli iz Deske, pre 50 godina
– BUNGINI (3, Sv.arhanđel Mihail), otac iz Đale
– VESIĆI (2, Sv. Dimitrije), iz Sent-Ivana
– DESPOTOV (1, Sv. Jovan) iz Siriga
– ĐURIŠINI (1, Sv. Stefan), iz Reske u Bačkoj (moj dodatak – u dan. Mađarskoj, nasuprot Horgoša), došao otac
– ERDELJAN (1, Sv.arhanđel Mihail), deda iz Čabanke, došao iz Vašarhelja, bili su Krišani (Vlasi koji govore mađarski); jedan odseljen u Staru Kanjižu
– ZIRAMOV (1, Sv. Nikola) iz Mokrina
– IVANOVI (1, Đurđevdan), stara zemlja, došli iz Podgorice; deda je kazivao da su bila tri brata i po njima su dobili nazive Ivanovi, Petrovi, Pavlovi, a zvali su se Crnojevići
– IGNJAČEVI – ŠEGULJEVI (7, Sv. Nikola) iz ”Vlaške”, došli odadvno; jedan odseljen u Novi Sad
– JANJATOVI (10, Sv. Nikola); došli 1840. iz Reske, sa segedinskih salaša u Bačkoj (moj dodatak – jedan ogranak imaju porodični nadimak Pupe)
– JOVANOV (1, Sv. Jovan), iz Sentivana
– JOZANOVI (4, Sv. Jovan) iz Martonoša, došli pre 50 godina; dva odseljena u Beograd i u Sanad
– KALOPEROV (1, Sv. Nikola), otac iz Đale
– KOLEDINI (3, Lazareva subota), skoro doseljeni iz Đale
– KOSTIĆ (4, Sv. Jovan), deda iz Crne Bare
– KUDIĆI (1, Sv. Jovan), iz Stare Kanjiže
– LAZAREVI (1, Sv.arhanđel Mihail), iz Čoke
– MARKOVI – ĐALINSKI – ŠARGINI (5, Sv. Jovan), praded iz Đale
– MARKOVIĆ (2, Sv. Jovan), otac bio učitelj iz Bačke
– MENDEBABA (1, Đurđevdan), iz Siriga
– MILANOVI (5, Sv. Jovan), iz Sanada, došli poodavno
– MILIĆEVI (3, Sv. Nikola), otac iz segedinskih salaša; iseljeni u Srbiju
– NEDELJKOVI (2, Petkovača), otac iz Mokrina, došli pre 100 godina
– NECINI (2, Đurđevdan), iz Krstura, došli skoro
– NIKOLINI (3, Đurđevdan), otac iz Đale
– NINČIĆEVI – KORDINI – ČOKOVLJEVI (9, Sv. Jovan), iz Stare Kanjiže, došli odavno; jedan odseljen u Novu Kanjižu
– NOVAKOVI – NEVAGOVI (1, Mitrovdan), deda iz Nadrljana
– PAVLOVI (vidi kod Ivanovi) (5, Sv. Nikola)
– PAKAŠKI (10, Sv. Jovan) iz Bačke, iz segedinskih salaša, došli odavno
– PEJINI (1, Sv.arhanđel Mihail) iz Siriga
– PERIĆI – RUKAVLJEVI (2, Đurđic), otac iz Đale
– PETROV (1, Sv. Jovan), prizetio se iz Nove Kanjiže
– PETROVI – BADŽURINI (2, Sv. Jovan)
– PETROVI (vidi pod Ivanovi) (2, Đurđevdan) iz Sente, a došao u kuću Pelinih (druga ”povrza”, nije rod s prethodnim Petrovima)
– POPOVI (3, Sv. Luka) iz Sanada, došli pre 50 godina
– PUTNIK (3, Đurđevdan), iz Sentivana
– RAJIĆI (4, Miholjdan, Kirijak) iz Bačke iz Martonoša; ima odseljenih u Bečkerek i u Srem
– RAKINI (4, Sv. Jovan), očevi iz Martonoša
– RUŽINI (1, Đurđevdan) iz Deske, došli skoro
– STANKOVI (2, Sv. Jovan) ”iz Vlaške”
– STANKOVI i STANKOVIĆI (8, Sv. Triva), stara familija
– STOJKOVI – BAKINI (4, Sv. Nikola), deda iz Mokrina
– TATIĆI (4, Sv. Stefan), iz Stare Kanjiže, došli odavno
– TODOROV (1, Mitrovdan) iz Deske, došli skoro
– TUNIĆ (1, Sv. Nikola) iz Nove Kanjiže
– HERCEG (3, Sv. Nikola) iz Đale, Herceg-Jašini, došli poodavno
– ČOBANOVI (1, Petkovača) iz Sanada, skoro došli
– ČOBIĆI (3, Đurđic), otac iz Čoke gde ih ima mnogo
– ŠTEVANOV (1, Sv. Nikola) iz Deske
– ŠTEVANOVI (2, Sv. Nikola) iz Velike Čanadi (”iz Vlaške”), baba ih prenela, zvali se Mokanovi; ima ih u Deski (Stevanovi)
RODOVI ČIJE POREKLO NIJE UTVRĐENO:
– ALEKSINI – VRUŠINI i NAMIGIŠEVI (1, Sv. Jovan), stara familija; ima ih odseljenih u Subotici, u Beogradu i u Aleksandrovu (Bačka) – moj dodatak: Aleksandrovo, danas predgrađe Subotice?
– ANASTASINI (3, Petkovača), stara familija (”Zdravo se rođakali sa Mikokovima”)
– BOGDANOVI (10, Đurđevdan), stara zemlja: ima ih iseljenih u Grabovcu u Sremu, još pradeda otišao
– BUĆKALOV (1, Sv. Nikola)
– VLAHOVI (4, Sv. Jovan), stara zemlja
– VRAJIĆI – TOKINI (4, Sv. Nikola); stara familija, ima iseljenih u Padej
– VUJINI (1, Petkovača), stara familija; i oni su sa ženske strane rod s Ivanovima, Pavlovima i Petrovima
– VUJIČINI (1, Sv.arhanđel Gavrilo, po Blagovestima), jedan iseljen u Novu Kanjižu
– GRGINI (2, Sv.arhanđel Mihail), stara zemlja
– DIMITRIJEVIĆ – GRČKI (4, Sv. Nikola); stara familija, i sad trgovci
– ŽARKOVI (5, Sv. Jovan); stara familija, iseljeni u Sentu
– ZARIĆI – REŠČANSKI (2, 1 Sv. Nikola, 1 Sv. Stefan – stara slava), iz Krstura prizećen Zarić; a deda njegove žene bio je iz Reske
– JANČIĆI (7, Sv.arhanđel Mihail), stara familija, ima ih i u Krsturu
– MIOKOVI (4, Sv.arhanđel Mihail), čukundeda Mojsej Mioković, vladika karlovačk; Mojsej ih je doveo; imao je i plemstvo; manastir u Opovu bio mu je sedište, a držao je dve regimente vojnika; diplomu o plemstvu roda Miokovih imali su sve do ovog rata pa je skonio sveštenik u seosku čitaonicu, gde je za vreme rata propala; ima ih i u Srbiji
– MIRKOVI – ŠEGEDINI (1, Sv. Nikola), stara familija; jedan odseljen u Beograd
– MIŠKOVI (5, Sv. Jovan), stara familija
– NEDELJKOVI (1) iz Siriga
– NERANDŽIĆI – dva su VARGINI (6, Sv. Nikola), stara familija, jedan odseljen u Beč
– POPOVI – MAKAZAREVI (2, Časne verige), stara familija
– RAJIČIĆI (2, Đurđevdan), stara familija; jedan odseljen u Novu Kanjižu
– SODIĆI (3, Sv.arhanđel Mihail), staro zemljište
– SUJIĆI – jedan GOLUPČEVI (4, Petkovača), stara zemlja; jedan odseljen u Novu Kanjižu
– TOMAŠEVI (1, Sv. Nikola), bili berberi i nisu imali zemlju
– TROLIĆI (2, Sv. Jovan), stara familija
– UROŠEVI – PINĆINI (1, Sv. Jovan), stara familija
– FRANCUSKI (1, Časne verige)
– ČOBANOVI (3, Sv. Jovan), stara zemlja; jedan odselio u Sentu
– ČOBANOVI – VLAŠKI (4, Sv.arhanđel Mihail), doselio se ”pramdeda”; ima iseljenih u Padeju
– ŠUBARIČKI (2, Đurđevdan), stara zemlja; jedan odseljen u Padej
IZUMRLI RODOVI:
– ARADSKI, iz Subotice; sad ima prizeta u kući – BABINI, stara familija –BARLOVANOVI – VRBAŠKI, stara familija – ISAKOVI, stara familija – KLJAJIĆI (1, Sv. Dimitrije), stara familija – LOVIĆI, trgovci; jedan skoro doseljen iz Nove Kanjiže (Sv. Nikola) – MARTINOVI, doseljenici iz Vlaške – MILJALJEVI, doseljenici iz Sanada, izumrli – MOCIKINI; jedna ”umrla”, jedna u Novoj Kanjiži; nemeši iz Velikog Sentmikluša i odatle doneli ”nemeši”; ima ih u Srbiji, Sremu i u Slavoniji; još ih ima u Crnoj Bari – NINKOVI – NJAGRIĆI – PALINI, stara familija – PLAVŠIĆI – TERZINI, iz Martonoša
ISELJENI RODOVI:
BOTINI (Petkovača), stara familija, pastiri – LEVICKI; iselili se u Beograd i u Kikindu – MARINKOVI; odselili su se; bili iz Martonoša – PEVALICA – STANČULOVI, odselili se – SUVAJDŽIĆ (1, Sv. Nikola), sveštenik iz Subotice – HARIŠ(KOVI), stara familija, odselili se
CIGANI:
CURNIĆ (1, Sv. Nikola) – ŠIPOŠ
IZVOR: Jovan Erdeljanović – ”SRBI U BANATU”
21. mart 2013. u 22:47
Sandra Čobić
Drago mi je sto prvi put nalazim procitati nesto o porijeklu moje porodice. Naime i sama sam rodjena 1968. godine u Novom Knezevcu, a zivim u Sarajevu. Moj djed, Konstantin Cobic, rodjen je isto tako u N. Knezevcu 1906. godine, ali jako malo znam o porijeklu prezimena. Voljela bih saznati vise.
1. novembar 2016. u 11:09
vojislav ananić
Novi Kneževac ima burnu istoriju
– od Varvara do pitomih Banaćana
Mali, ali važan – Arheološke iskopine govore o naselju koje datira od petog veka stare ere.
Na severoistočnom delu vojvođanske ravnice, na tromeđi Srbije, Mađarske i Rumunije, pored pitome reke Tise, nalazi se varošica Novi Kneževac.
Prva pisana dokumenta o narodima koji žive na prostoru današnje opštine Novi Kneževac nalazimo kod Herodota (484-428. pre nove ere), koji opisuje varvarsko pleme Agatiris. Ovo pleme je živelo u njegovo vreme na području između reka Tise i Moriš. Kasnije dolaze Dačani i Goti. U vreme rimskog imperatora ova dva plemena se ujedinjuju i pružaju otpor Rimskom carstvu. Rimska imperija u nameri da porazi Dačane i pokori Meziju, kako su zvali krajeve današnje Srbije i Rumunije, nekoliko puta je ratovala, ali bezuspešno. Vešti Dacabal, kralj Dačana, pružao je nesalomiv otpor.
Tek u vreme cara Trajana, 101. godine pre nove ere, sa više od 8.000 vojnika, što je za ondašnje prilike bila ogromna vojska, imperija je uspela da pokori ove krajeve koji postaju Rimska provincija. Kasnije Rimljani uzmiču pred Gotima koji su se povukli pred Hunima i njihovom lakom konjicom. Kada je 453. godine preminuo Atila “bič Božji”, vođa Huna, i njihova država se raspada. Smenjuju se Goti, Gepidi i Avari, a 803. i 804. godine bugarski kralj Krum osvaja istočni deo Panonske nizije i sadašnji ceo Banat. Iz tog vremena potiče i prvi oblik sadašnjeg imena. Današnji Novi Kneževac prvo se zvao Kneža. To je reč slovenskog porekla i značila je prestonicu oblasti na čijem je čelu bio knez.
U 9. veku Mađari, pleme ugro-finskog porekla, napuštaju Lebediju, svoje stanište severno od Crnog mora, i napadaju Moravsku državu na čijem je čelu bio Svatopuk, koju ruše u 10. veku. Potom napadaju Bugare koji vladaju Banatom, osvajaju ove prostore i napadaju susedne države sve do poraza kod Augzburga 955. godine. Primaju hrišćanstvo i u Rimu 1001. godine krunisan je prvi mađarski kralj Ištvan, kasnije proglašen svetim.
Kralj Ištvan je krenuo u obračun sa svojim protivnicima unutar mađarske države i između ostalih sukobio se sa Ajtonom, knezom bugarskog porekla. Sukob je nastao oko, kako bi to sada rekli, nadležnosti naplaćivanja carina. Ištvan je postavio na čelo vojske legendarnog Čanada koji je posle dugih i teških bitaka konačno porazio Ajtona, a potom sagradio manastir u slavu svetog Đorđa, sveca zaštitnika koji mu se po legendi javljao u odlučujućim trenucima i savetovao ga.
Manastir je otkriven pre nekoliko godina na teritoriji sela Majdan i sada se rade arheološka ispitivanja.
Vojskovođa je bio bogato nagrađen, dobija županiju pod njegovim imenom, centar čini Čongrad, a Novi Kneževac se tada zove Rev Kanjiža. Rev je na tadašnjem starosrpskom značilo “brod”, a Kanjiža je bila mađarska varijanta reči Kneževac. Tu je reka Tisa bila najplića i tuda je prelazio brod. Treba reći da je Tisa imala malo prelaza, a ovaj kod Novog Kneževca učinio ga je centrom trgovine, stočarstva i ribarstva u to vreme.
Nekoliko vekova potom ne postoje pisani podaci o ovom naselju što istoričari tumače na razne načine. Nakon najezde Tatara, ovim prostorima vladaju razni mađarski i srpski kneževi. Srbi i Mađari udružuju se u borbi protiv Turaka, naročito nakon propasti srpske despotovine 1459. godine.
Nakon saveza Srba i mađarskog kralja Žigmonda despot Stefan Lazarević dobija velike posede, a njegova dobra nasleđuje Đurađ Branković gde naseljava srpski živalj iz Raške.
Turska imperija je sve snažnija, i u vreme moćnog sultana Sulejmana, 1529. godine osvaja Budim (današnja Budimpešta). Namesnik južnih delova Banata u vreme turskih upada je Petar Petrović, a u to vreme Banat naseljavaju pretežno Srbi. Ceo Banat potpada pod Tursku 1552. godine. Rev Kanjiža odnosno Novi Kneževac tada ima 85 kuća i najveće je mesto u okolini.
Banatski Srbi su 1594. digli ustanak protiv Turaka, ali očekivana pomoć od suseda nije stigla i ustanici, njih 4.000, pretrpeli su poraz, od vojske koja je brojala 30.000 vojnika. Turci, kako piše turski istoričar Evlija Čelebija koji je posetio Banat 1665. i 1666. godine, naseljavaju područje Novog Kneževca Srbima iz Šumadije.
Kada je ujedinjena hrišćanska vojska 1683. godine, prilikom opsade Beča, porazila Turke, Austrija je krenula u “kontraofanzivu” i počela da oslobađa gradove od Budima 1686. i Beograda 1688, do Skoplja, naredne godine. Turci su se u Banat vratili nakon povlačenja austrijske vojske, ali nikada nisu čvrsto uspostavili vlast, da bi ih Austrijanci 1697. ponovo porazili u bici kod današnje Sente. Posle austrijsko-turskog mira, potpisanog u Karlovcima 1699. godine Srbi su bili graničari u austrijskoj vojsci i uživali privilegije koje nisu baš uvek poštovane. Već 1716. godine Turska i Austrija ponovo ratuju i Banat Turci gube zauvek.
Današnji Novi Kneževac dobija ime Török Kaniža (Turska Kanjiža). Kada je, nakon Prvog svetskog rata, Vojvodina pripala Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, Török Kaniža dobija sadašnje, reklo bi se i nekadašnje (Kneža) ime.
Podaci
Novi Kneževac je sedište opštine koja se prostire na 305 kvadratnih kilometara. U sastavu opštine Novi Kneževac su Banatsko Aranđelovo, Srpski Krstur, Đala, Majdan, Podlokanj, Rabe i Filić. Po popisu iz 1991. godine ova opština ima 13.810 stanovnika, a od toga 53 odsto Srba, 37 odsto Mađara i 10 odsto ostalih nacionalnosti.
Zemljoradnici i stočari
Prva arheološka nalazišta na teritoriji Novog Kneževca otkrivena su 1888. godine u Srpskom Krsturu, na lokalitetu Bajir, i potiču iz perioda od 5.000 do 3.500 godina pre Hrista. Arheolozi su kasnije otkrili još nekoliko nalazišta, na lokalitetima Kamara, Humka i Sirovincin budžak, a potom nalazište Trifunova glava, Sveti bunar i Blizanice. Na osnovu iskopina koje potiču iz vremena u rasponu od nekoliko hiljada godina arheolozi i naučnici su zaključili da se ovdašnji pračovek uglavnom bavio zemljoradnjom kao i stočarstvom nomadskog tipa, a hiljadu godina pre Hrista javljaju se i prve zanatlije. Nalazišta obiluju raznim predmetima, ali nijednim predmetom iz gvozdenog doba, kao da je u tom periodu ovaj predeo bio nenastanjen. Pretpostavlja se zbog nagle promene klime.
Izvor: Glas Javnosti – Velimir Konstandinov
Odabrao ipriredio: Vojislav Ananić
1. novembar 2016. u 12:03
vojislav ananić
NOVI KNEŽEVAC
Andraš Barat
1200 Kenesna, 1332-37 Kanisa, 1853 Türk. Kanischa und Josephova, 1910 Törökkanizsa és Torontál – Józseffalva, 1922 Nova Kanjiža i Obilićevo, 1935 Novi Kneževac
Prvi pisani pomen Novog Kneževca, i to kao Knesa, Kenesa, Kenesna, odnosno Kneža, potiče iz vremena Ugarske države; reč ima slovensku etimologiju i označava kneževo mesto, a mnogo ranije je označavala vladara.
U XIII i XIV veku Novi Kneževac (odnosno Rev Kanjiža, kako se tada zvao), bio je u posedu ugarskih kraljeva i 1329. godine dobio je status trgovišta, s pravom održavanja godišnjih vašara. Kako proizilazi iz spiskova platiša papske desetine, mesto je najveće prihode ostvarivalo od naplaćivanja dažbine na preprodaju soli koja je stizala na pristanište) i od putarine. Na samom početku XV veka, godine 1401, u vreme kralja Žigmunda Luksemburškog, meštani gube svoja dotadašnja prava i potpadaju pod vlasništvo porodice Čaki, koja je zatim držala naselje u posedu duže od veka, sve do 1509. godine, kada ga prepušta nadbiskupu Tomi Bakoču. Sredinom XV veka Novi Kneževac je imao tri ulice, a 300 stanovnika.
Vojni poraz Ugarske kod Mohača 29. avgusta 1526. godine otvorio je put Osmanlijskoj Imperiji za dalji prodor. Od 1551. do potpisivanja Požarevačkog mira između Turske i Austrije 1718. godine Kanjiža (kako se onda mesto nazivalo) pod turskom je vlašću. Pripadala je Temišvarskom ejaletu, Čanadskoj nahiji. Većina stanovnika se tada razbežala. Turci su uveli blaži poreskki sistem od onoga iz vremena ugarske vlasti. Poreske olakšice i dobijanje znatne površine plodnog zemljišta privukle su raju. U XVI veku Kanjiža ima 60 kuća. Stanovništvo je mađarsko, s malo srpskih domaćinstava. U kanjiškom kraju živeli su i Turci, ali ih u drugoj polovini XVI veka nije bilo mnogo; većinom su to bile spahije i činovnici zaduženi za nadgledanje skela, ribolovnih bara i pazara, a verovatno je bilo i trajno nastanjenih trgovaca i zanatlija. Postojala je džamija i amam.
Uvreme Osmanske imperije Kanjiža je moćan i važan privredni centar, koji državi donosi veće prihode od tada vojno-administrativnog sedišta sandžaka – Čanada. Samo u Kanjiži se proizvodilo 277 tone pšenice i 115 tona mešanog žita. Osim ovoga, proizvodila se konoplja, kupus, lan i druge povrtarske kulture, od kojih je najčuveniji bio bostan: dinje i lubenice. O tome Evlija Čelebija beleži: “Prinosi su tako veliki, da su čitava kola bostana prodavana za jedan bešlik ili 1/8 groša”. U znatnom broju je držana krupna i sitna stoka: krave, konji, ovce i slično. Svako domaćinstvo je držalo po desetak košnica pčela. Med i vosak bili su izuzetno tražena roba u Evropi i prodavani su na pčelarskim vašarima. Trgovinska roba se prevozila Tisom, brodovima nosivosti 30 tona.
U vreme velikih ratnih okršaja između Austrije i Turske za prevlast nad Banatom krajem XVII veka, mesto nosi naziv Mala Kanjiža i igra važnu ulogu u borbama. Godine 1694. austrijska vojska gradi na obali Tise odbrambeni bedem, a preko reke – pontonski most. Deo carske vojske predvođen generalom Rabutinom prelazi preko pontonskog mosta, da bi se pridružio jedinicama princa Evgena Savojskog i učestvovao u velikoj bici kod Sente. Posle pobede kod Sente, Evgen Savojski odmara svoje trupe u Maloj Kanjiži. Prema odredbama Karlovačkog mira 1717. godine Mala Kanjiža (Turska Kanjiža) ulazi u sastav Austrije.
Kao posledica stalnih ratova, Turska Kanjiža je ponovo opustošena. Da bi stvorio od Banata žitnicu Carevine i povratio ljude, Bečki dvor je preduzimao različite mere, koje su bile relativno uspešne. Jedna od tih mera bila je naseljavanje graničara iz razvojačenih vojnih granica. Tako su 1753. godine pored Turske Kanjiže naseljeni graničari Srbi, koji su formirali selo, koje je, po sinu carice Marije Terezije, nazvano Jozefdorf, a Srbi su ga zvali Jozepovo. Da bi se još jače ubrzao razvoj Banata, Beč je odlučio da rasproda komorska dobra. U Beču je na licitaciji 1. avgusta 1781. godine spahiluk Tursku Kanjižu sa 15.304 jutra zemlje za 90.000 forinti otkupio Marko Durković, trgovac iz Novog Sada. Kupovinom poseda on je dobio i plemićku titulu Servijski i uživao sva feudalna prava, postavši gospodar Turske Kanjiže.
Marko Durković je započeo 1792. da gradi jednospratnu kuću s dvadeset i dve sobe, sa stilskim karakteristikama poznog baroka, jedan od najlepših dvoraca tog vremena u Vojvodini. On je, pored mnogih svojih dobrih dela, ostao upamćen kao osnivač prve, u to vreme najveće srpske stipendijske zadužbine, zadužbine za srpsku decu “Stipendarius Servickianus”, zasnovane 28. aprila 1794. godine. Posle smrti Đorđa Servijskog zemlja je podeljena. Dvorac je nasledio Emil Šulpe, sin Katarine Šulpe rođene Milanković-Paćanski, koja je inače bila nećakinja i miljenica Đorđa Servijskog. Katarina se u Novom Sadu rano udala za graničarskog kapetana Vilhelma Šulpe-a, a nakon njegove prerane smrti ostala je mlada udovica s tri kćeri i sinom. Posle izvesnog vremena prihvatila je naklonost svoga strica Đorđa Servijskog i preselila se u njegov dvorac u Turskoj Kanjiži. Njen sin Emil Šulpe se kasnije oženio baronicom Matildom Njari. Oni su bili dobrotvori; upravo za učinjena dobročinstva car Franc Josif I im je dodelio 27. juna 1886. godine plemićku titulu Šulpe od Turske Kanjiže. Imali su uzorno gazdinstvo na 2.000 katastarskih jutara zemlje, gde su proizvodili žitarice, voće i povrće. Posedovali su ribnjak sa šaranima, koji se prostirao na 16 katastarskih jutara. Njihov sin Đorđe Šulpe (1867-1936), sigurno je bio najveći humanista i velikan koga je iznedrila ova sredina. Ogroman je njegov doprinos evropskoj sociološkoj misli i nauci. Najpre je sam svojim sredstvima podigao 120 radničkih stanova u Bratislavi, zatim je privoleo i druge industrijalce, pa su izgradili čitav kvart za radnike, s bolnicom, bibliotekom, obdaništem, muzejom. Borio se protiv tada neizlečive bolesti siromašnih – tuberkuloze i održao oko 600 izlaganja na tu temu. Bio je savetnik cara Franje Josifa I i vitez reda Svetog Jovana, počasni doktor i član brojnih evropskih akademija nauka, dobio je mnoštvo odlikovanja po svetu.
Jedna Katarinina ćerka udala se za Fedora Fajlića, plemića iz Saksonije, koji se po vojnom rasporedu obreo u Turskoj Kanjiži. Godine 1847. je Fajlić bio primljen u visoko plemstvo Bavarske kraljevine, dobivši titulu barona. Godine 1855. sa suprugom gradi dvorac na obali Tise (danas Hotel “Park”). Nakon nekoliko godina boravka u Turskoj Kanjiži, odselili su se. Dvorac su prepustili porodici Talijan, dok su im zemlju obrađivali veleposednici Čoke.
Najstarija Katarinina ćerka, Vilhelmina, udala se za pukovnika austrijske vojske Andora Talijana. Po predanju, Talijani potiču iz mesta Maleze u severnoj Italiji. Odatle su dva brata, koja su za sebe tvrdila da imaju plemićko poreklo i dodavala imenu predikat de Malesa, kao dobri graditelji, došla u službu Matije II krajem XVI veka. Dvorac na obali Tise (bivša Tepihara) izgradili su 1855. godine. Na zemljišnom posedu su izgradili velik salaš, nazvan Talijan-majur. Imali su više dece, a najznačajniji za istoriju Turske Kanjiže bili su Bela i Emil Talijan. Bela je bio ministar poljoprivrede u vladi Mađarske i za zasluge je dobio titulu barona decembra 1911. godine; Emil je bio sreski načelnik. Belina supruga je bila Marija Bajić od Varadije, praunuka kneza Miloša Obrenovića. Braća Talijani su uradili izuzetno mnogo za svoje mesto: postavili su pontonski most 1885, izgradili bolnicu 1895, železničku stanicu i zdanje Opštine u Obilićevu 1896, zgradu Sreskog suda (to je današnja zgrada Opštine) 1903. godine. U njihovo vreme je osnovana Centralna štedionica, Vodna zadruga, uređen kej, kaldrmisana glavna ulica, uvedena acetilenska rasveta, započeta elektrifikacija itd. Za današnji park i zelene ulične drvorede mesto treba da bude zahvalno Emilu Talijanu, čuvenom lovcu i svetskom putniku, koji je sa svojih putovanja donosio različito, retko egzotično bilje i prvi započeo ozelenjavanje Turske Kanjiže.
Od mesnih znamenitosti vredne su pomena; Servijski-Šulpeov dvor u gradskom parku, Olajnica i crkva Svetih Arhanđela.
Novi Kneževac je danas opštinsko središte na severu Banata i administrativni centar za naselja: Đala, Srpski Krstur, Banatsko Aranđelovo, Majdan-Rabe i Podlokanj. Prema popisu stanovništva iz 2002. godine naselje ima 7.581 stanovnika.
IZVOR: HRONOLOGIJA GRADOVA Anina, Bokša, Buzjaš, Veliki Semikluš, Gataja, Deta, Žombolj, Nova Moldava, Oravica, Ocelu Rošu, Rekaš, Fadžet, Herkulska Banja, Čakovo – Rumunija i Alibunar, Bela Crkva, Žitište, Kovačica, Kovin, Nova Crnja, Novi Bečej, Novi Kneževac, Sečanj, Čoka – Srbija
Koordinator projekta: BARNA BODO, Temišvar, 2009.
Odabrao i obradio: Vojislav Ananić
1. avgust 2017. u 11:38
vojislav ananić
JOZEPOVO
je 1771 imalo 70 domova, a 1777 stanovnika 524; godine 1825 imalo je 196 domova i 1423 stanovnika; 1863 stanovnika 2144, a godine 1910 nesrbi su već pretežniji brojem od Srba, 1267 prema 1140; godine 1921 domaćinstava je bilo 646, a stanovnika 2805.
O ovoj opštini imamo vrlo malo beležaka. U godvni 1798—1799 sudac je bio Petar Francuz sa 25 for. godišnje plate. Zakletiik je bio jedan i imao 1 forinat mesečno; ove su se godine ređali u toj službi: Dmitar Miškov, Filip Sodić i Đura Žarkov. Beležnik je najpre bio Jovan Praković, a posle Jovan Faur. Blagajnik najpre Sima Miškov, posle Aleksa Nikolić. Učitelj, Živan Jovanović, imao je platu 74 for. godišnje.
Blagajnik Aleksa Nikolić je u toj službi bio i 1793. Kao takav, on je 14 juna 1793 molio magistrat da ne naplaćuje od njega 26 for. 40 kr. manjka u blagajni, pošto je taj manjak nastao otud što je bivši beležnik Jozepova, a sad sveštennk u Sent Petru, Nikola Nikolić, digao više plate: no što mu je pripadalo, a svota se može naplatvti od sveštenika. Magistrat je, međutim, zaključio platiti manjak od blagajnika, a on neka goni sveštenika.
Godine 1804—5 opštnnski činovnici Jozepova primali su svega 396 for. godišše plate. Sudac Jefta Vrajać imao je 25 for.; zakletnik Laza Stankov 19 for. uračunav ty i čizme; beležnik Jovan Damjanović 124 for. 36 kr,; blagajnik Dimitrije Levicki 40 for.; učitelj Jevrem Simić 74 for. 25 kr. i deputat; Hadnađ Đuka Topoljakov 45 fbr., uračunav tu i čnzme; pandur Leontije Vlahov 20 for.; pandur Jovan Milin 23 for.; bokter Mihael Trazer dva i po for. mesečno.
IZVOR: Vasa Stajić – Velikokikindski dištrikt 1776 – 1876, Novi Sad, 1950.
15. septembar 2017. u 18:02
vojislav ananić
Jozepovo
Naseljeno je 1.752 Srbima graničarima iz Pomorišja i Potisja i tada je nazvano Jozefsdorf. Srbi su ga zvali Jozepovo. 1771 imalo je 71 domova, a 1777, 524 stanovnika.
Potesi: Vinogradi, Vinogradske umke, Donji rit, Duboka slatina, Iza vinograda, Kondžolos, Koritnjača, Livada, Podbare, Radoševa, Smiljevača, Utrine.
Delovi: Veliki sokak, Miokov brod.
U Jozepovu se rodio Mojsije Mioković, episkop gornjo- karlovački. C 1823).
Izvor: dr DUŠAN J. POPOVIĆ, SRBI U BANATU DO KRAJA OSAMNAESTOG VEKA, BE0GRAD, 1955.
15. septembar 2017. u 18:03
vojislav ananić
Kanjiža (N. Kneževac)
Pripadala je Čanadskoj županiji. Zabeležena je 1030 (?).U srednjem veku bila je varoš. Srbi su ce naselili u Kanjižu krajem XVI veka. Jedna Kanjiža zabeležena je u kruševskom pomeniku. 1647 zabeležena je kao naseljena. 1717 imala je 40, a 1727 30 domova. Tada su je zvali Turska Kanjiža, ili Mala Kanjiža. 1738—9 pomrlo je dosta stanovnika od kolere. 1781 kupio ju je Marko Đurković pl. Serviski za 90.000 forinata.
Potesi: Alaski siget, Baba-Jelin bostan, Begov siget, Blizanička unka, Brestik, Veliki siget, Vitoperin siget, Vlah-Ilijina bara, Vlah-Ilijina unka, Vok, Vrajski siget, Vaničin siget, Vrtlog, Vujičina unka, Glog, Govedarska unka, Duboka mlaka, Duboka slatina, Duboko kopovo, Dugačka bara; Ekenda, Esej, Kamara, Krstina unka, Kupusina, Kućine, Lap, Mikulina bara, Nogavice, Parlog, Pljoštare, Popov siget, Ravmice, Rutavi unčić, Skrajna unka, Suvarak, Trskovito kopovo, Firićaska unka, Hajdučki siget, Crna unka, Širina, Široka slatina, Šuma.
U Kanjiži su se rodili: Isidor Stojanović, pisac (1809—79); dr Milan Savić, književnik (1845 — Novi Sad 1930).
Potesi: Budžak, Vrt, Kupusine, Livade, Oranica, Parlog, Firićas, Širine.
Izvor: dr DUŠAN J. POPOVIĆ, SRBI U BANATU DO KRAJA OSAMNAESTOG VEKA, BE0GRAD, 1955.