FOČA
Anđelije, Bastasi, Bavčići, Beleni, Bešlići, Biokovo, Birotići, Bogavići, Borje, Borovinići, Brajići, Brajkovići, Brod, Brusna, Budanj, Bujakovina, Bunčići, Bunovi, Cerova Ravan, Crnetići, Cvilin, Čelebići, Čelikovo Polje, Ćurevo, Daničići, Derolovi, Donje Žešće, Drače, Dragočava, Dragojevići, Đeđevo, Fališi, Filipovići, Foča, Glušca, Godijeno, Gostičaj, Govza, Gradac, Grandići, Grdijevići, Hum, Huseinovići, Igoče, Izbišno, Jabuka, Jasenovo, Ječmišta, Jeleč, Jošanica, Kolakovići, Kolun, Kosman, Kozarevina, Kozja Luka, Kratine, Krna Jela, Kruševo, Kunduci, Kunovo, Kuta, Ljubina, Lokve, Marevo, Mazlina, Mazoče, Meštrevac, Miljevina, Mirjanovići, Mješaji, Mravljača, Njuhe, Orahovo, Papratno, Patkovina, Paunci, Petojevići, Podgrađe, Poljice, Popov Most, Potpeće, Previla, Prevrać, Prijeđel, Prisoje, Puriši, Račići, Radojevići, Rijeka, Rodijelj, Slatina, Slavičići, Stojkovići, Sorlaci, Susješno, Škobalji, Štović, Šuljci, Tečići, Tjentište, Tođevac, Toholji, Trbušće, Trtoševo, Tvrdaci, Ustikolina, Velenići, Vikoč, Vitine, Vojnovići, Vranjevići, Vrbnica, Vučevo, Vukušići, Zabor, Zakmur, Zavait, Zebina Šuma, Zubovići i Željevo.
8. jun 2015. u 11:13
servis računara
Hvala na informaciji.
8. februar 2016. u 16:06
Markovic Jugoslav
Treba dodati Stavanj.
4. jun 2018. u 16:24
Vojislav Ananić
FOČA, varoš u Bosni, na stavama Čehotine n Drine. Prvn put se pominje 1450. Za vlade hercega Stefana zove se Hotča, a od 16. veka F. Bilo je to mesto sa drvenim kućama, bez utvrđenja, na trgovačkom drumu iz Dubrovnika u Srbiju. Već 1466. u njoj je sedeo turski vojvoda, a docnije je bila stolica hercegovačkog sandžak-bega. Inače je pod Turcima bila kadiluk. Sada je sresko i glavno mesto u oblasti Drini. Varoš je balkanskog tipa i ima osobitu čaršiju. Najveća znamenitost je Aladža-džamija, sagrađena 1549. Posle oslobođelja ojačala je trgovina, jer je F. postala čaršijom i za susedna crnogorska plemena. Oživeo je i nožarski zanat, koji je bio zamro za vreme okupacije. Ima gimnaziju. U okolini je znatno voćarstvo i stočarstvo.
M. F.
IZVOR: prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, IV KNJIGA, S—Š, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D.D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR ERIK MOŠE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1929.
22. jun 2018. u 15:46
Vojislav Ananić
FOČA
Foča je grad na ušću Ćeotine u Drinu. Davno je ušla u istoriju. Pod imenom Hotča pominje se 1368. godine, a od 15. vijeka uobičajen naziv je Foča. U srednjem vijeku bila je tranzitna stanica i odmorište trgovačkih karavana koji su putovali iz Carigrada za Dubrovnik i obratno.
Foča je bila u sastavu srpske nemanjićke države sve do 1376. godine — kada je pripala kralju Tvrtku Kotromaniću. Od kraja 14. vijeka Gornjim Podrinjem i Fočom upravljaju humske vojvode – prvo Sandalj Hranić, a onda herceg Stjepan Vukčić Kosača. Herceg Stjspan je gospodar Foče sve do 1465. godine. Tada je zauzimaju Turci. U periodu od 1470. do 1572. godine Foča je bila administrativno sjedište hercegovačkog sandžaka.
Duge godine pod turskom upravom ostavile su trag na graditeljskom nasljeđu Foče. Hrišćanski hramovi su porušeni ili su pretvoreni u džamije, a u velikoj mjeri je izmijenjena i struktura stanovništva. Sačuvan je jedan vrlo zanimljiv i bogat podacima izvještaj iz 1669. godine o stanju u Turskom carstvu, koji potiče od turskog putopisca Evlije Čelebije. Opisujući sve gradove na balkanskom dijelu Turske carevine on kaže: „U Hercegovačkom sandžaku imaju dva uredna šehera, jedno je Foča, a drugo je Mostar”.
Pred kraj turske vladavine, Srbi u Foči, 1857. godine, podižu novu pravoslavnu crkvu.
Od 1878. godine, to jest od ulaska Austrougarske u Bosnu i Hercegovinu, dolazi do krupnih društvenih i ekonomskih promjena koje su se odrazile na privredni i kulturni život. Grad dobija važan vojno-strateški značaj, a njegov privredni uspon prati snaženje građanske klase. Desetine srpskih gradskih porodica postaju ekonomski vrlo moćne, posebno u zanatstvu i trgovini. Veliki broj mladih Fočaka školuje se na univerzitetima u Beču, Pragu, Gracu, Krakovu… Foča dobija obilježja modernog grada.
Prvi svjetski rat je Srbima donio teška stradanja. Terorom, ubistvima, internacijama i progonima bio je ugrožen i doveden u pitanje i sam biološki opstanak srpskog naroda u Gornjem Podrinju. Period od 1918. do 1941. godine bio je isuviše kratak da bi se obnovila ekonomska i duhovna snaga fočanskih Srba.
U poznatoj pjesmi ”Dvije su se vode zavadile” pjeva se kako su zavadile Drina i Ćeotina. I zaista, Ćeotina, iako je do deset puta manja količinom vode, može da zamuti Drinu kad je ova najbistrija. Kao da joj na taj način prkosi. Vrijedno je pomena da je 1731. godine, zbog provale oblaka i plitkog korita kod obje rijeke, došlo do izlivanja vode. Te godine je poplavljeno oko dvjesta kuća, odnosno kvartovi Donje polje, Aladža, Čodormahala, Međurječje, centar grada i Tabaci. Poslije 1896. godine nisu zapamćene veće poplave. Te godine je nivo rijeke bio osam metara viši od današnjeg nivoa vode.
Vsćina turista, putnika namjernika, koji su dolazili u Foču, koristili su se đemijom (skelom), koja je vezivala centar grada sa lijevom obalom, na kojoj su bili voćnjaci i livade. Pred Drugi svjstski rat, pored Drine, ispod pristaništa na lijevoj obali, vlasnik đemije je otporio kafanu, koja je bila zatvorenog tipa, za odabrane goste. Ta kafana je bila kao izmišljena za vođenje diskretnih razgovora i dogovora.
Na đemiji je obavezno bilo lonče od pola litra, vezano kanapom, za zahvatanje vode iz rijeke. Voda je bila zdrava za piće. Naime, tada uzvodno od Foče nije bilo nikakve industrije, koja bi zagađivala vodu, a zbog šumovitih obala, između kojih protiče, Drinu ni sunce ne ogrije. Zato je ta voda bila čista i hladna. Svi, koji su koristili đemiju, koristili su i to lonče da se napiju hladne Drine. Nije se nimalo razlikovala od najbolje izvorske vode. Nije bez razloga u narodu uvriježena izreka: ”Ko se napije hladne Drine, taj ostaje u Foči, ili se u nju opet vraća”.
Na zapadnoj strani grada, preko Drine, nalazi se brdo Gradac, koje je cijelom površinom pod voćnjacima i pašnjacima. Vrh krasi Gradačka stijena, vidljiva iz svakog dijela grada. Sa istočne strane grad je nadvisilo brdo Ćelovina, obraslo crnogoricom i hrastovom šumom. Sa južne strane iznad grada nadvila se Zabrana, brdo sa gustom crnogoricom. Usred te šume, sadnicama bijelog bora bila su ispisana četiri ocila u pravilnom rasporedu. Iz grada nisu bili vidljivi, inače bi stradali i borovi i oni koji su ih sadili. Vidljivi su bili samo iz ptičije perspektive. I to je bio jedan vid borbe protiv turske vlasti.
Grad je podijeljen u više kvartova: Međuriječje, Centar, Gornje Polje, Donje Polje, Podmusala, Aladža, Ćerezluk, Podcrkva, Čodormahala i Terezija.
Grad je bio ispresijecan uskim ulicama (sokacima), koje su sa strane imale dućane i razne zanatske radnje. Svaka radnja je imala “ćepenke”. To su debele daske od hrastovog ili grabovog drveta, okovane jakim čelikom. Služe za zatvaranje radnji, a kada se radnja otvori, spuste se tako da se može na njih izložiti roba za prodaju, a ko ima malo robe, mogu poslužiti za sjedenje i ispijanje kafe. Kada se, s obje strane ulice spuste ti “ćepeneci”, odnosno kad su radnje s obje strane ulice otvorene, a to je bilo svaki dan osim nedelje i petka, ulica bi postajala tijesna za saobraćaj.
Najčešća zanatlijska zanimanja u Foči bila su: sarači, kovači, krojači, obućari, zlatari, grnčari i dr.
Austrougarska je u Foči izgradila četiri kompleksa kasarni. U svakom kompleksu bile su najmanje po dvije trospratnice duge do pedeset metara. Dva kompleksa kasarni još su u životu (u Gornjem i Donjem polju) i koriste se u razne svrhe. Većina objekata koje je gradila Austrougarska, služe i danas svojoj namjeni.
Foča je pred Drugi svjetski rat, kao sresko mjesto, imala oko šest hiljada stanovnika.
Izvor: FOČA – VRIJEME I DOGAĐAJI, Beograd, 2010.
7. avgust 2022. u 09:13
Kočović
Nedostaju Kopilovi.