Vršac i okolna sela

11. jun 2012.

komentara: 16

Opština Vršac:

Vatin, Veliko Središte, Vlajkovac, Vojvodinci, Vršac, Vršački Ritovi (do 1959. godine Vršac Salaši), Gudurica, Zagajica, Izbište, Jablanka, Kuštilj, Mali Žam, Malo Središte, Markovac, Mesić, Orešac, Pavliš, Parta, Potporanj, Ritiševo, Sočica, Straža, Uljma i Šušara.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (16)

Odgovorite

16 komentara

  1. Vojislav Ananić

    2.

    ULJMA POSLE UKIDANJA VOJNE GRANICE

    Srbi u Banatu nisu bili kmetovi mađarskih zemljoposednika već su na osnovu ranijih carskih povelja bili slobodni. Oni su uživali izvesnu versku i kulturnu autonomiju i mogli su da se bave pojedinim privrednim granama. Najveći deo srpskog naroda u Banatu bavio se zemljoradnjom i stočarstvom, a manjim delom zanatima i trgovinom. Pošto je Ugarska bila najjača i najbogatija oblast u Austrijskom carstvu, mađarsko plemstvo vodilo je glavnu reč u politici, pa je zato nastojalo da ukine one privilegije koje su imali Srbi u Banatu, što se naročito nastojalo posle Austro-Ugarskog poravnanja, raspuštanja Vojne granice i pripajanja celog Banata Ugarskoj. Od 1873. godine pa na dalje sprovodili su Mađari snažnu kolonizaciju Mađara u Banat. Beč i Pešta podelili su celu državu u dve ravnopravne države pod zajedničkim imenom Austro-Ugarska, time su propale sve nade koje je očekivao srpski narod od Beča. Širenje mađarskog kapitala potpomagala je i sve jača nasilna mađarizacija i uvođenje mađarskog jezika u sve škole i državna nadleštva.
    Ovakve prilike znatno su se izmenile sve jačim prodiranjem kapitalističkog načina proizvodnje. Stvoreni su bolji uslovi za povećanu zemljoradničku i stočarsku delatnost, stvorena je mogućnost za jači razvitak manufakturnih i zanatskih preduzeća koja su te proizvode prerađivala. U vezi sa većim napretkom zemljoradnje počela je da se oseća potreba za povećanjem broja onih zanata koji su snabdevali seljaka potrebnim proizvodima. Srbi su se i ranije bavili zanatima, kao slobodni ljudi, tj. vojnici, kada nisu bili u ratu, pa su to produžili i kad su prestali ratovi između Austrije i Turske. Mnogobrojni kovači, kolari, kazandžije, opančari, bačvari i dr. postepeno proširuju svoje zanatske radionice i odlaze u veća mesta i gradove, gde počinju da vrše uticaj na lokalne političke događaje.
    Priličan broj Srba trgovao je stokom i zemljoradničkim proizvodima. Ovi trgovci svojom umešnošću dolazili su do većih materijalnih sredstava, pa samim tim i do političkog uticaja. Srbi trgovci i zanatlije stekli su materijalne mogućnosti da školuju svoje sinove u mađarskim srednjim i visokim školama. Na taj način stvarala se srpska inteligencija, koja je delovala na dalji razvitak društvenih prilika kod Srba u Banatu. S druge strane crkvena jerarhija je, da bi sačuvala svoje velike posede, branila stečene verske privilegije, a u isto vreme štitila i interese srpskog naroda od mađarskog plemstva, koje je želelo da sve Srbe pretvori u svoje kmetove. Zato su mase srpskog naroda bile privržene svojoj intelegenciji i sveštenstvu. U ovakvim uslovima stvorena je Srpska narodna stranka. Jedan od vođa stranke Jaša Tomić i Lazar Nančić priredili su u Uljmi 1884. godine protesni zbor protiv mađarizacije koja je bila naročito uperena protiv srpskih škola uvođenjem nastave i na mađarskom jeziku. Ovaj zbor rasturen je od Mađarskih husara.
    Politički uticaj građanskih stranaka brzo je rastao, i kad je vlada u Pešti videla da od crkvene jerarhije nema više nikakve političke koristi, ukinula je narodnu crkvenu autonomiju 1912. godine. Od toga vremena pa sve do 1918. godine političku borbu Srba vodi građanska klasa, a naročito njena intelegencija.
    Pod Mađarima Uljma je bila jedna od većih opština u belocrkvanskom okrugu temišvarske županije. Po popisu iz 1890. godine imala je Uljma 3.364 stanovnika, a po popisu iz 1905. godine imala je 3.572 stanovnika, od kojih: Srba 3.184, Nemaca 200, Rumuna 113, Mađara 62, ostalih 13, sa 790 domova. Po popisu iz 1910. godine Uljma je imala 3.878 stanovnika.
    Austrija je pomagala Nemcima da kupuju zemlju, da otvaraju svoje trgovačke i zanatske radnje. Nemački kapitalisti davali su trgovcima nemačke narodnosti jeftine zajmove pomoću kojih su ovi kupovali po selima zemlju, a u gradovima podizali industrijska preduzeća za preradu poljoprivrednih i stočarskih proizvoda. U Uljmi su 1895. godine po popisu bila dva velikoposednika: Jakob Glojer sa 139 i Braća Adrija i Karlo Ružička sa 117 lanaca zemlje. Nemački trgovci i kapitalisti bili su konkurencija Mađarima i Srbima, koji su se uglavnom bavili zemljoradnjom i stočarstvom.
    Knezovi uljmanski bili su od 1885 do 1918. godine: Aleksandar Rašajski, od 1885—1887, Nira Omorac 1888—1891, Nića Nikolin 1891—1893, Paja Grnčarski 1894—1899, Mihajlo Olarov 1900—1901, (umro), Lazar Beljin kao podknez 1902, Aksentije Ostojić 1903—1904, Giga Popov 1905—1907,
    Aksentije Ranisavljev 1908—1911, i Dušan Milutinov od 1912. do 1918. godine. 
    Za vreme prvog svetskog rata stanovništvo nije ostalo po strani već aktivno učestvuje u borbi za oslobođenje, težeći da se oslobodi uticaja Austro-Ugarske monarhije. U mobilizaciji 1914. godine Uljmani su pokušali na razne načine da se, iz nacionalnih razloga, oslobode vojne obaveze simuliranjem, falsifikovanjem dokumenata lekarskih komisija, a tokom rata su bežali sa fronta kućama.
    I pored vrlo strogih mera i progona koje su vlasti preduzimale protiv vojnih begunaca, u Uljmi ih je bilo na stotinu, koji su dezertirali iz vojske od 1914. do 1918. godine. Zbog toga su ih batinali. Neki su od toga umirali. Surovost ih nije demoralisala. Mnogi su uspevali da po dva tri puta pobegnu sa fronta.
    Godine 1918. stanje na frontovima bilo je vrlo kritično za Austro- Ugarsku. Vojne jedinice u čijim su redovima bili pripadnici slovenskih nacionalnosti, zbog masovnog dezerterstva i učestalih sabotaža na frontu, stalno su se osipale. U samoj Austro-Ugarskoj revolucionarno antiratno vrenje zahvata mase svih nacionalnosti. Bekstva sa fronta postaju svakodnevna pojava. Demostracije, štrajkovi, sabotaže ne mogu se više sprečiti nikakvim represivnim merama. Austro-Ugarska, Habzburška monarhija više se ne može spasiti novembra 1918. godine dolazi do raspada i svršetka rata. Austro-Ugarska monarhija imala je svoju vlast sve do 6. novembra 1918. godine kada je srpska vojska ušla u Uljmu.
    U ratu od 1914—1918. godine, 105 Uljmana izgubilo je živote, koji su kao vojnici u borbama poginuli ili u bolnicama i kod kuće pomrli: Aganackov Giga, Abadžija Sava, Barić Laza, Banjaš Proka, Barić Toša, Babin Dušan, Beljin Milan-Novakov, Biskupljanin Mladen, Brankov Joca, Višacki Nera-oficir, Višacki Toša-oficir, Vrenčev Pera, Vrenče Ljuba, Gajinov Steja, Gajiiov Velja, Gajinov Živa, Grnčarski Boža, Grnčarski Vlada, Gričarski Živa, Gvozdenov Pera, Đorđev Milan, Đorđev Joca, Živojinov Milan, Imbra Vlada, Ivkov Vasa, Ivkov Mladen, Ivkov Paja, Ivkov Sekula, Jokić Đoka, Jokić Veljko, Jovin Vasa, Jovan Nikola, Jovanov Živa, Ivkov Sava, Kusićanin Svetozar, Kusićanin Dragomir, Kindžin Ilija, Kugrički Toza, Kalinov Joca, Kadoran Pera, Kovačev Kosta, Lilić Lazar, Marinkov Branko, Marinkov Ljuba, Marinkov Vlada, Moskić Panta, Markuš Koja, Markuš Dušan, Milićev Nikola, Milićev Nikola-Dragojev, Milošev Pera, Milošev Velimir, Milošev Miloš, Milaz Dragomir, Milaz Sava, Miljkov Pera, Milin Toša, Mirkov Gena, Nikolin Jefta, Nikolin Veljko, Nikolin Toza, Nikolin Sava, Nedović Ljuba, Oboćan Sava, Omorac Kosta, Omorac S. Vlada, Omorac Svetozar, Omorac Todor, Omorac Mita, Ostojić Nikola, Ostojić Sava, Petrović Tima, Petrović Ljubomir, Petrov Svetozar, Petrov Živa, Popov Boža-Rakin, Popov Joca-Rakin, Popov Lazar-Popil, Popov Panta, Pavlov Milan, Pešić Živa, Ranić Laza-Dubokov, Ranić M. Dušan, Ranić Živa, Ranić Sava, Radivojev Ljubomir, Radivojev Vlada, Rašin Kosta, Rabijac Jova, Rašajski Ivan, Rajakov Svetozar, Stanojev Laza, Stanojev Kosta, Slamarski Sava-Kenig, Slamarski Sava-Bokin, Slamarski Stefan, Stojanov Živa, Stojanov Vasa, Subić Branko, Subotin Mladen, Stojadinov Steja, Šala Franc, Šain Ignjat, Stanisavljev Milan i Šorđan Nikola.

    ULJMA IZMEĐU DVA SVETSKA RATA

    Banat je ušao u prvi svetski rat kao sastavni deo Austro-Ugarske koja je tokom oktobra i novembra 1918. godine doživela potpun raspad. Na teritoriji viševekovne i oronule monarhije stvorene su nove nacionalne države, a Banat je ušao u sastav prve zajedničke države južnoslovenskih naroda — Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. Banat je podeljen izmeću Rumunije i Jugoslavije na taj način što je Jugoslaviji pripao zapadni, daleko manji deo Banata uz Tisu i Dunav, a Rumuniji njegovi istočni delovi. Marta 1919. godine predati su Rumuniji jugoistočni delovi Banata gde su pretežno živeli Rumuni. U avgustu 1919. Rumuniji je predato nekoliko srezova i grad Temišvar u severoistočnom delu Banata, gde je takoće živelo pretežno rumunsko stanovništvo.
    Do sporazuma o konačnom razgraničenju između Jugoslavije i Rumunije dolazi tek 1923. godine, po sporazumu potpisanom u jesen 1923. godine. Tako je Jugoslaviji pripala jedna trećina dela Banata koji je bio sastavljen od najvećeg dela bivše torontalske i od dela tamiške županije. Uljma je pripala po novoj administrativnoj podeli belocrkvanskom srezu dunavske banovine.
    Kada je propast Austro-Ugarske postala stvarnost došlo je do stvaranja srpskih narodnih odbora ili narodnih veća, narodnih straža ili narodne garde u mnogim vojvođanskim mestima. U radu narodnih veća učestvovali su, pored predstavnika srpskih građanskih partija, i predstavnici socijal-demokratske partije. 16. novembra 1918. godine u Uljmi js izabrano opštinsko veće u koje su ušli: Paja Ostojić predsediik veća, Josif Nešić, Aleksa Topoljanin, Aksentije Ranisavljev i Giga Popov, članovi veća.
    Banat je bio osloboćen od strane srpskih trupa. Dolazi do nacionalnog zanosa zbog uspeha srpskih trupa, ali i do zahteva za rešavanje socijalnih problema.
    Tokom novembra i decembra meseca 1918. godine u Banatu nije bilo sigurne srpske vlasti. Osećao se jak uticaj vrenja u Mađarskoj. Novembra 1918. godine mnoge organizacije socijal-demokratske stranke u Banatu šalju svoje predstavnike u Temišvar. Tamo je donesena rezolucija sa zahtevom da se stvori banatsko narodno veće a protiv Srpskog nacionalnog veća i civilne vlasti i srpskih vojnih vlasti posle ulaska srpske vojske u Temišvar. Sa ovom rezolucijom složile su se gotovo sve partijske organizacije socijal-demokratske stranke u Banatu, a među njima i one u Pančevu, Bečkereku, Beloj Crkvi i Vršcu. Ovo je u suštini bio pokušaj socijaliste dr. Rota da formira banatsku republiku. 
    Buržoazija je bila zaplašena i agitovala je da se čuvaju „život, red i mir”. U periodu međuvlašća u Banatu je bilo mnogo pobuna i niklo je nekoliko republika koje su brzo ugašene. Takvih revolucionarnih pobuna bilo je u Vršcu, Starčevu kod Pančeva, Bavaništu, Kovačici, gde su se narodne mase naoružale i preuzele opštinsku upravu. U mnogim mestima osnivani su odbori za agrarnu reformu. Buržoazija se toliko plašila da je hapsila čak i one koji bi spomenuli Oktobarsku revoluciju. Oslobođenjem od Ugapske i priključenjem ove teritorije, zajedno sa ostalim delovima Vojnih značajnih promena u društveno-ekonomskim odnosima. Mada je u vreme stare Jugoslavije izvršena agrarna reforma, koja je sadržana u dodeli zemlje agrarnim interesentima (bezemljašima i sa malo zemlje), pretežno izdvojene iz opšginskih zemljišnih fondova, nije bitno izmenilo agrarne odnose na selu, jer se nije diralo u privatne posede, iako je bilo takvih posednika koji su imali preko 500 k.j. svojine.
    I ako je buržoazija snažno reagovala na svaki pokret narodnih masa ipak je ovaj posleratni period bio vrlo revolucionaran, pun protivrečnosti kojima je obilovala stara Jugoslavija. Taj period je karakterističan po radničkim štrajkovima i političkim hapšenjima.
    Glavna politička partija na koju se oslanjala velikosrpska buržoazija bila je Radikalna stranka, koja je u Uljmi osnovana 1919. godine ma inicijativu starog voćstva Srpske radikalske partije. Od meštana osnivači su bili: Lazar Stojanov-Mitrić, predsednik stranke, Svetozar Višacki, Mladen Rašajski, Popov Paja, Višacki Steja i Mladen Lazić.
    Radikalna stranka imala je veoma doslednih pristalica u Uljmi. Kao takvi uspeli su da drže opštinsku vlast u svojim rukama sve do propasti Kraljevine Jugoslavije. Iste 1919. godine bio je raspisan Srpsko-državni zajam za obnovu ratom opustošenih krajeva novostvorene države. U Uljmi je upisan zajam u iznosu od 147.500 kruna, a upisnici su bili: Mladen Lazić 40.000, Đoka Gavrilović 20.000, Toma Mihajlović 20.000, Politička opština 20.0, Srp. prv. crk. opšina 10.000, Zaklada Tereze Kaniže 10.000, Nića Nikolin 6.000, Živa Beljin 6.000, Giga Barić 2.000, Josa Beljin 2.000, Pera i Vlada Stefanović 2.000, Aleksa Topoljanin 1.000, Andrija Ružička 1.0, Nikola Popov 1.500, Dušan Milutinov 1.000, Svetozar Višacki 1.0, Kosta Barić 500, Trifun Živkov 500, Dušan Atanackov-Ukaličin 500, Nikola Ocel 500, Tima Milutinov 500, Giga Popov 500, Živa Milićev 500 i Veljko Popov 500 kruna.
    U periodu 1919. i 1920. godine u tim prvim posleratnim godinama KPJ je imala oko 60.000 članova; u sidikatu je bilo organizirano oko 300 hiljada radnika. Pred Vukovarski kongres, juna 1920. godine, na kome je Partija promenila naziv u Komunistička partija Jugoslavije, u njenim redovima bilo je oko 5.500 članova iz Banata. Komunisti su stekli veliki ugled što se vidi iz rezultata sa prvih parlamentarnih izbora održanih 28. novembra 1920. godine. U svakom mestu južnog Banata komunisti dobijaju glasove. Od ukupne 22.056 ljudi južnog Banata (okrug Pančevo) glasalo je za demokrate 4.650, radikale 11.879, seljačku 1.834, socijaliste 803 i za komunističku listu 2.890. Rumuni, Mađari i Nemci nisu imali pravo glasa, što je najviše oštetilo KPJ jer je bilo mnogo radnika Mađara i Nemaca. Na prvim parlamentarnim izborima Banaćani su izabrali za poslanike komuniste Nikolu Kovačevića, saračkog radnika i Vladu Markovića, novinara, obojica iz Novog Sada.
    Izborni rezultati u Uljmi bili su sledeći: glasalo je za demokrate 137, radikale 515, seljačku 12, socijaliste 6 i komunističku listu 12 ljudi.
    Ovo su bili prvi i poslednji parlamentarni izbori na kojima je učestvovala Komunistička partija pod svojim imenom i sa svojim programom. Uskoro posle izbora nastao je ilegapni period sve do početka narodnog ustanka.
    A tada je došla Obznana, donesen je 2. avgusta 1921. godine zloglasni Zakon o zaštiti države, kojim su zabranjene sve organizacije komunista. Nastupilo je teško razdoblje ilegalne borbe, u kojoj su i južnobanatski komunisti trpeli teške gubitke, ali su istrajali, oslanjajući se na podršku koju su imali u narodu.
    Upravo te iste 1921. godine uspostavljena je Žandarmerijska stanica u Uljmi i izvršen popis stanovništva. Po popisu Uljma je 1921. godine imala 3.669 stanovnika, od kojih je bilo: Srba 3.369, Nemaca 169, Rumuna 114, Mađara 16 i Slovaka 1.
    Pada u oči uspeh Radikalne stranke koja je dobila najveći broj glasova. Ovakvi rezultati Radikalne stranke na ovom području, a i u Uljmi posebno, obično se pripisuju velikim obećanjima. Srbi su postali glavna glasačka masa na koju je računala Radikalna stranka. Njima je najviše obećavano i oni su ispunjenje tih obećanja i očekivali od radikala i od nove države. Podelu zemlje koju su obećali radikali, bila je bliža shvatanju bezemljaša i agrarne sirotinje, nego nejasna nacionalizacija. Pored toga, Srbi su se u celini, i ako klasno raslojeni osećali nacionalno oslobođeni. Južni Banat je u svojoj bogatoj istoriji bio poprište stalnih ljudskih strujanja i mešanja, osvajanja i oslobodilačkih borbi, teških boleština i poplava. Na toj vetrometini Banaćani su naučili da se bore za hleb i slobodu. Radni slojevi srpskog naroda, u ono vreme, nisu ni pretposgavljali da će biti prevareni i dalje eksploatisani od svoje i velikosrpske buržoazije.
    Agrarni fond za dodelu zemlje u Uljmi nije bio dovoljan da zadovolji brojne agrarne potrebe u selu, pa su mnogi ostali bez zemlje. Zemlja dodeljena agrarnoj sirotinji je bila većinom nerodna i slatinjava i dosta udaljena od sela. Agrarci su prodavali dobijenu zemlju zbog toga što nisu mogli da sa nje podmiruju svoje životne potrebe. Prodavali su je i zbog velikih poreza. Zemlju su i dalje zadržavali samo oni agrarci koji su pre deobe imali nešto svoje zemlje i poljoprivrednog inventara. Kao posledica nepravilno sprovedene agrarne reforme nastaje proges diferencijacije stanovništva Uljme, tj. pretvaranje imućnog seljaka u preduzimača i pretvaranje siromašnih seljaka, poglavito agraraca, u najamne radnike.
    Pored agrarnih interesenata, u Uljmi su dobili zemlju i dobrovoljci koji su učestvovali na dobružanskom i solunskom frontu. Dobrovoljci su dobili po 9 jutara. Ipak, su oni, u odnosu na agrarne interesente, došli u daleko povoljniji položaj zbog veće količine dodeljene zemlje i drugih povlastica.
    U Uljmi je 1931. godine živelo 3.807 stanovnika, od kojih je bilo: Srba 3.488, Nemaca 178, Rumuna 112, Mađara 14, Čehoslovaka 6, Rusa 5 i Bugara 4. Apsolutna većina živela je od zemljoradnje, jedan vrlo mali broj od rente na zemlju. Od agrarne reforme do 1936. godine povećao se broj bezemljaša i porodica sa 3 do 5 jutara. To je bio i zakoniti put razvoja sela. Veći posedi povećali su se na račun manjih i srednjih poseda, koji su se postepeno smenjivali sve dok siromašni seljaci nisu ostali bez zemlje.
    Od 1934. godine rad je postepeno oživljavala Udružena opozicija Sistem državne diktature bio je tada u raspadanju. Nov pokušaj nosilaca diktature — osnivanjem Jugoslovenske nacionalne stranke (JNS) nije doneo željene rezultate. Ni česte promene vlade nisu ublažile krizu šestojanuarskog režima. Ona se još više produbljivala, naročito posle oktobra 1934. godine, kad je ubijen u Marselju kralj Aleksandar, glavni oslonac diktature. To je već bilo vreme kada je u Uljmi Svetislav Hođera 1934. godine osnovao Profašističku organizaciju Borbaša. Služeći se demagoškim parolama o brisanju seljačkih dugova (mnogi seljaci u Uljmi bili su opterećeni dugovima), uspeo je da zavede izvestan broj ieobaveštenih i politički nesvenih seljaka. Međutim, na petomajskim izborima 1935. godine kada se Hođera pojavio sa svojom kandidatskom listom dobio je neznatan broj glasova. Udružena opozicija odigrala je presudnu ulogu koja je potpuno demaskirala Hođeru, njegovu demagogiju i njegovu organizaciju Borbaša u Uljmi likvidirala.
    Na ovim petomajskim parlamentarnim izborima narodno nezadovoljstvo sa ostacima diktature i politikom Jugoslovenske nacionalne stranke, vidno se ispoljila. Tadašnji predsednik vlade Bogoljub Jevtić nosilac kandidatske liste režimske Jugoslovenske nacionalne stranke podneo je ostavku, a novu vladu obrazovao je dr. Milan Stojadinović mesec dana kasnije i ova vlada sastavljena je od pripadnika Radikalne stranke.
    Stojadinoviću nije odgovarala kompromitovana Jugoslovenska nacionalna stranka, nego je ubrzo posle formiranja vlade, formirao novu stranku: Jugoslovensku radikalnu zajednicu, skraćeno nazvanu Jereza. Stojadinović, kao predsednik vlade i šef Stranke, često je dolazio u Uljmu, gde je održavao zborove i vršio uticaj u selu na svoje privrženike radi sticanja što većeg broja pristalica. Od naročito istaknutih u to vreme jerezovaca u Uljmi, treba spomenuti Svetozara Višackog, imućnog seljaka, ličnog prijatelja dr. Milana Stojadinovića.
    Ostale političke stranke nisu imale skoro nikakvog uticaja na politički život u Uljmi.
    Poslednje skupštinske izbore u staroj Jugoslaviji, održan 11. decembra 1938. godine, sprovodila je Stojadinovićeva vlada. Dr. Milan Stojadinović, kao predsednik vlade i predsednik Jereze, pristupio je ovim izborima veoma smišljeno i organizovano. Pored organa vlasti i svojih partijskih plaćenika, on je raspolagao i velikim finansijskim sredstvima, koja su trošena u predizbornoj propagandi. Na suprot njemu, vođstvo Udružene opozicije, uplašeno od širokog pokreta masa, nije za ove izbore pokazalo ni blizu onoliko interesa koliko je to učinilo za izbore 1935. godine.
    Dragomir Stojadinović direktor dnevnog lista „Vreme” iz Beograda bio je sreski poslanički kandidat na listi Jereze.
    Dr Svetozar Mijatović lekar iz Ban. Karlovca, bio je sreski poslanički kandidat na listi Udružene opozicije dr. Vlatka Mačeka iz Zagreba.
    Radoslav Paunović sveštenik iz Vršca, bio je sreski poslanički kandidat na listi „Zbor” Dimitrija Ljotića, advokata iz Smedereva. To je bio čovek koji nije uživao veliki politički ugled u Uljmi.
    Na osnovu podataka o ovim izborima, u Uljmi je tada bilo upisano 1.120 birača: glasalo je 885 birača i to: za Dragomira Stojadiovića 560, za Svetozara Mijatovića 315, i za Radoslava Paunovića 10 birača. Nije glasalo 235 birača.
    Stojadinović kao predsednik vlade i šef Stranke, sve je više uvodio izrazitije fašističke metode vladavine i odnosa u privrednom i drštvenom životu. Sistematski idući ka fašizaciji naše zemlje, on je širom otvorio vrata prodoru prvenstveno nemačkog fašizma i organizaciji pete kolone meću domaćim Nemcima.
    Takvu politiku narod je osudio na parlamentarnim izborima 11. decembra 1938. godine. Uzevši u celini, u državnim razmerama, Udružena opozicija dobila je neznatnu manjinu glasova Jereze. To je za ovu značilo politički poraz. Omražen i prezren, dr Milan Stojadinović je morao da lodnese ostavku na položaj predsednika vlade. Novu vladu obrazovao je Dragiša Cvetković, koji je ujedno postao i šef Jereze, a uz pomoć Mačeka Cvetković je mnogo doprineo propasti stare Jugoslavije. Očigledno je bilo da se vihor rata sve više približavao našoj zemlji. Patriotski nastrojeni, ljudi su se osećali poprilično zabrinuti i potišteni. Bilo im je sve očiglednije da profašistička vlada Cvetković — Maček u sve većoj meri naginje Hitlerovoj Nemačkoj.
    Izdaja u najširem smislu reči, ogledala se u potpisivanju pakta između Jugoslavije i Nemačke, koje je obavljeno u Beču 25. marta 1941. godine. Zbog toga su se svi osećali kao izdani i prevareni.
    Martovski puč bio je stvarni izraz narodnog gnjeva i odnosa snaga Maček. Eksplozijom primljene su prve jutarnje radio vesti 27. marta. Ljudi su se osećali kao preporođeni, ponosniji i dostojanstveniji.
    Iz Uljme i Izbišta, vraćajući se iz Vršca sa manifestacija, nastavila ih je u Uljmi, njima su se pridružili i Ostali omladinci i antifašisti.
    Ovih 10 dana, od maratonskog puča do početka rata, proteklo je u selu uz različite komentare, osećanja i raspoloženja, već prema nacionalnoj pripadnosti stanovništva. Vlada generala Dušana Simovića nije stvarala raspoloženje borbenosti i patriotizma. Podhranjivalo se rasplamsavanje patriotizma. Podhranjivalo se uverenje kao da će se rat izbeći i sačuvati državna celina.
    Međutim, 8. aprila, u jutarnjim časovima pronete su po selu radio pesti, odnosno stravično saopštenje da nemački avioni bombarduju Beograd. Svakom je bilo jasno da je počeo rat. Tužni i u strahu posmatrali su već od 9. aprila povlačenje jugoslovenske vojske sa jugoslovensko-rumunske granice.
    Predsednici (knezovi) uljmanske opštinske uprave između dva rata bili su: Paja Ostojić, Svetozar Rankov, Lazar Stojanov, Petar Grnčarski, Živa Popov i Živa Petrović.
    Stara Jugoslavija postojala je od decembra 1918. godine da 19. aprila 1941. godine, kada je bila okupirana od strane fašističke Nemačke, Mađarske i Bugarske.

    Izvor: Čedomir Zubac – Uljma 1660 – 1982. Uljma, 1982.

  2. Vojislav Ananić

    Popis pravoslavnog stanovništva u Vršcu iz 1796.

    Adamović Nikola; Adamović Petar; Adamović Teodor; Adnađev Živko; Adnađev Pavle; Aleksić Gliša; Aleksih Konstantin, đakon; Aleksić Petar; Aleksih Rajko; Aleksih Todor; Aleksić Trifun; Aleksijević Vasilije; Ananija Lazar; Ananija Preda; Andrejić Georgije; Andrejić Ivan; Andrejić Mojsej; Aničić Andreja; Aničić Teodor; Anka Jovan; Antonijev Georgije; Ardeljanu Jovan; Arsenijević Stojan; Arsin Stevan; Atanasijev Aćim; Aćimović Atanasije; Ahimov Petar; Ahimov Stevan; Aćimović Jovanov Mihailo.
    Bavanski Gligorije; Bajin Jovan; Bajin Petar; Bajin Simeon; Bajić Georgije; Bajić Jovan; Bajih Mihailo; Bajić Petar; Bajih Sava; Balan Georgije; Balan Jovan; Baloj Konstantin; Barbul Nikolaj; Barbulov Dimitrije; Barbulov Joakim; Barbulov Konstatin; Barbulov Nikola; Barbulovih Jovan;. Barbulovih Toma; Barlovan Vasilije; Baulih Barbul; Belalanov Mihailo; Belčin Sima; Beljin Sava; Benin Pavle; Berberin Petar; Berbeč Pavle; Blagojev Stevan; Bogdanov Života; Bogdanov Nikola; Bogdanov Simeon; Bogihev Jovan; Bogihev Stojan; Bogojev Pavle; Bogojevih Marija, udova; Bogosavljević Lazar; Bogosavljevih Mihailo; Božanin Živko; Božinov Jovan; Božić Atanasije, paroh; Božih Živan; Božić Pavle; Bojer Mičul; Bojer Nikola; Bojer Petar; Bojčan Georgije Bojčan Nicu; Bokin Ignjat; Bonja Stevan; Boresk Georgije; Boškov Georgije; Boškov Nikola; Boškov Pavle; Boškov Bocina Sara, udova; Bošnjački Života; Bošnjački Milija; Bošnjački Pavle; Bošnjački Simeon; Bradej Pavle; Bradejin Jovan; Bradejih Toma; Brašovan Georgije; Brašovan Marko; Brestovčanin Jevta; Bpkih Jovan; Brsan Georgije; Bugarin Jovan; Bugarin Konstantin; Bugarin Miloš; Bugarski Toma; Buzerin Jovan.
    Vakarov Georgije; Vakarov Dimitrije; Vakarov Filip; Varjaški Mijat; Vasiljev Jakov; Vasiljev Filip; Vasiljeva Divna, udova; Vasiljević Antonije; Vasiljević Dragoje; Vasiljevih Ekaterina, udova; Vasiljevih Nina; Vasin Georgije; Vasin Živko; Vasina udova, Mitra; Vaš Mihailo; Vezenkov Konstantin; Veličković Jovan; Velčin Andrej; Velčin Dimitrije; Veselinov Vojin; Veselinov Georgije; Veselinov Manojlo; Vijatovih Jovan; Vijatovih Mihailo; Vijatova, udova Božana; Visakov Lazar; Višacki Jovan; Višacki Josif; Višacki Lazar; Viщacki Nikola; Višacki Nikola; Višacki Stojihevih Jovan; Vladisavljev Georgije; Vladulov Petar; Vlajkov Jovan; Vlajkovčanin Ilija; Vojinov Nikola; Vojkulov Teodor; Vojnov Dimitrije; Vojnov Živko; Vojnov Ivan; Vojnov Jovan; Vojnov Stojan; Vojnov-Kozak Martin; Vojnović Georgije; Vojnović Janko; Voljanski Ilija; Voljanski Milivoj, Voljanski Simeon; Vračogajac Georgije; Vračogajac Spasoje; Vračogajac Toma; Vračogajski Aleksa; VukašinovJovan; Vukmirov Aleksa; Vukmirov Antonije; Vukmirov Georgije; Vukmirov Lazar; Vuk­ mirov Jevtimije; Vukov Gliša; Vuletić Dmitar; Vuletić Marko; Vuletić Milosav; Vuletić Stevan; Vučkov Dimitrije. Gabor Matej; Gavrilov Avram; Gavrilov Georgije; Gavrilov Mihail; Gavrilov Petar; Gavrilov Stevan; Gavrilov Grujić Stevan; Gazimirov Trifun; Georgijev Dimitrije; Georgijev Dmitar; Georgijev Lazar; Georgijev Nikola; Georgijev Opriš; Georgijev Petar; Georgijev Petar, Georgijev Simeun; Georgijev Teodor; Georgijev Toma; Georgijeva udova Stanka; Georgijević Vučko; Georgijević Georgije; Georgijević Dimitrije Zaim; Georgijević Hadži Jovan Zaim; Georgijevih Petar; Georgijević Teodor; Georgijevih Gatin Lazar; Georgijević Gatin Trandafil; Gerdec Živan; Gerdec Pauna, udova Konstantinova; Gičin Damjan; Gogoj Radul; Golubičin Života; Golubov Mata; Gorčiov Jevta; Gregorin Jovan; Gručarski Nikola; Gručarski Filip; Grujin Ivan; Grujin Ilija; Grujin Josif; Grujić Aleksa; Grujih Stevan; Grujičin Jovan; Grujičin Pavle.
    Dalčan Đuka; Deđanski Novak; Demelih Sava, kapetan; Desimirov Atanasije; Divlja kov Josif; Dimina udova Kuša; Dimitrijev Gavrilo; Dimitrijev Georgije; Dimitrijev Ilija; Dimitrijev Janko; Dimitrijev Jovan; Dimitrijev Jovan; Dimitrijev Lazar; Dimitrijev Pavle; Dimitrijev Nikolajev Stevan; Dimitrijeva udova Sofija; Dimitrijević Vasilije;; Dimitrijević Dimitrije; Dimitrijević Mihailo; Dimitrijević Nikola; Dimitrijevih Panajot; Dimitrijević Simeon; Dimić Marija, udova; Dimovih Antonije; Dimović Georgije; Dinulova udova Ilinka; Dobrin Georgije; Dolovac Antonije; Dokljanov Jovan; Dokljanov Luka; Dokljanov Nićifor; Dragan Nedeljko; Dragihev Jovan; Dragićev Nikola; Dragojlov Zaharije; Dragojlov Trifun; Dragomirov Konstantin; Dragomirov Mateja; Dragomirov Mihailo; Dragušinov Jovan; Drndarski Ana, udova; Drndarski Pavle; Dudić Nikola; Dudić Stevan; Dumitraškov Kosta; Dumitranšov Pantelija; Dumitraškov Petar; Dundin Jovan; Dursa Naum.Đakonovih Aleksa, sveštenik; Đakonovih Lazar; Đika Konstantina, udova; Đonin Vasilije; Đonin Jovan; Đulbezan Jonan; Đurđev Dimitrije; Đurđev Jovan; Đurđev Stevan; Đurđev Stepan; Đurih David; Đuričin Josif.
    Emanuel pl. Arsenije; Erdeljan Ana, udova; Erdeljan Jovan; Erdeljan Jovan (nov dom); Erdeljan Josif; Erdeljanu Bukur; Erdeljanu Simeon; Erih Damjan; Erski Nestor.
    Živa, udova; Živanov Antonije; Živanov Gliša; Živanovih Jovan; Živkov Aleksa; Živkov Ahim; Živkov Georgije; Živkov Lazar; Živkov Stanko; Živkov Stevan; Živkov Teodor; Živkovih Ilija; Živojnov Antonije; Živojnov-Mesicki Pavle; Žikih Hristifor; Žuržovan Eva, udova.
    Zavišin Dimitrije; Zavišin Nikola; Zagorac Arsenije, Zaharije; Jovan Zaharijev Martin; Zidar Kuzman; Zlaranih Stevan; Zorić Nikola; Zosimovih Lukačik Grigorije, paroh i učitelj.
    Ivanov Jefta; Ivanov Nikola; Ivanovih Biberlija Petar; Ivanovih Kačarov Pavle; Ivanovih Stevan; Ivkovih Isaija; Ivkovih Marija, udova; Ivkovih Stankovih Vasilije; Ignjatov Petar; Ignjatov (Inja) Sava; Irnjatovih Ilija; Izrailov Joakim; Izrailov Mila; Izrailov Panta; Ilijev Vasilije; Ilijeva udova Teodora; Ilin Nestor; Ilih Milija; Ilih Teodor, prota; Ilijetin Života; Ilijetin Jovan; Ilkih Sava; Ilkih Trifun.
    Janahev Janku; Janahev Josif; Jankov Arsenije; Jankov Jovan; Jankov Katrinin Lazar; Jankovih Atanasije; Jankovih Živko; Jankovih Ilija; Jankovih Jovan; Jankovih Lazar; Jankovih Mitar; Jankovih Mihailo; Jankovih Nikola; Jankovih Fračka Jovan; Janin Janko; Janin Georgije; Janošev Jovan; Jekih Arsenije; Jekih Gavrilo; Jekih Pavle; Jekih Petar; Joakimovih Kiril; Jovanov Atanasije; Jovanov Vikentije; Jovanov Georgije; Jovanov Ilija; Jovanov Jevta; Jovanov Koman; Jovanov Kuzman; Jovanov Maksim; Jovanov Milih; Jovanov Nikola N2 367; Jovanov Petar; Jovanov Stojan; Jovanov Teodor; Jovanov Teofan; Jovanov Crni Stevan; Jovanova udova Marija; Jovanova udova Živka; Jovanovih Andrej; Jovanovih Antonije; Jovanovih Arsenije Gruja; Jivanovih Dimitrije; Jovanovih Ilija, stolar; Jovanovih Ilija; Jovanovih Ignjat; Jovanovih Jakov; Jovanovih Janko; Jovanovih Joakim; Jovanovih Jovan; Jovanovih Marija, udova; Jovanovih Mileta; Jovanovih Nikola; Jovanovih Nikola; Jovanovih Petar; Jovanovih Simeon; Jovanovih Stojan; Jovanovih Toma; Jovanovih Teodor; Jovanovih Filip; Jovanovih Biberlija Ivan; Jovanovih Prodanovih Zaharija; Jovanovih pl. Šakabent Jelena, udova; Jovanovih pl. Šakabent Josif, episkop; Jovičin Dmitar; Jovičih Pavle; Jokina udova Sara; Janjin Mihailo; Jorrovanov Ivan; Josimov Miloš; Josifov Miloš; Jugovih Petar; Jurovih Sava; Juruk Mihailo.
    Kazan Jovan; Kazimirov Ilija; Kazimirov Lazar; Kaldaraš Petar; Kalakanov Cvetkov Georgije; Kamenar Jovan; Kamenarski Atanasije; Kamenarski Zaharije; Kamenarski Janko; Kamenarski Jevta; Kamenarski Jovan; Kamenarski Sava; Kanački Petar; Kanački Sima; Kanački Toma; Kapamadžija Mateja; Katana Miško; Katana Trailo; Katanih Antonije; Katanih Nikola; Keverišanin Nikola; Kirih Georgije; Kirih Jovan; Klajih: Jovan, Nikola; Klicih: Živan, Simeon, Stevan, Stojan; Kneževih Đervasija, udova, Ilija, Jovan, Pavle; Kovačev: Nedeljko, Petar; Kovrik Teodor; Kokorin Petraško; Kolcanova Ilinka, udova; Konstatinov: Georgije, Dimitrije, Janko, Jevta; Konstatinova udova Jelisaveta; Konstatinovih Ćupin Mateja; Koplih: Lazar, Nedeljko, Proka, Teodor; Korbač: Dimitrije, Dragih, Mihailo; Kostih: Vasilije, Georgije, Janko, Kosta, Naum; Kračunov Jovan; Krestih: Dimitrije, Rista, Stojan; Krstin Nastas; Krstin · udova Stojana; Krstih: Konstantin, Petar; Krčagov Petar; Kuvarov Nikola; Kuzmanov Nikola; Kuzmanovih: Gavril, Georgije Kiril, Toma; Kuišor: Dimitrije, Konstantin; Kumanovih Timotej; Kurjak Života; Kutrički Toma.
    Labaidžih Lazar; Lazarov Nedeljko; Lazarov Petrovih Dimitrije; Lazarova udova Stanka; Lazarovih; Ivan, Mihailo; Lazin: Arsenije, Vasilije; Lalin Petar; Langin Martin; Lauševa udova Jovka; Lackov Dimitrije; Lackov: Lazar, Petar; Lera Georgije; Lozovički Mihailo; Lujanovih Arsenije; Lukina udova Ana; Lukih Nikola.
    Ljotih Hadži Georgije.
    Makarih: Dimitrije, Pavle; Maksimov: Arsenije, Ahim, Marko, Nedeljko; Maksih Pavle, paroh; Malušev: Kuzman, Petar; Manojličin Dimitrije; Manojlov Nikola; Manojlovih: Georgije, Isak, Pantelija, Stevan (Sterija); Mandžih: Aleksa, Krsta; Margitski Petar; Marija udova; Marinkov: Atanasije, Jeremija, Jovan, Ognjan; Marinov: Dimitrije, Josif; Marih: Živan, Mitar; Marjanov: Ivan, Jovan; Markov: Andra, Antonije, Georgije, Ilija, Jovan; Markova udova Marija; Markova udova Teodora; Markovih Panta, Ranimir, Stanoje; Martinov: Aleksa, Nikola, Pavle; Matejih: Andrej, Josif, Kosta; Matin Mihailo; Maticki: Dmitar, Živan, Ivan, Panta, Stanko; Matovih Kiril; Mesicki: Grigorije, Jovan, Momir; Mešterovih Avram; Mijatov: Bogdan, Georgije, Gligorije, Jovan; Mijuca Martin; Mikljin: Živojin, Lacko, Pavle, Petar; Milanov Petar; Milenkov Živan; Miletih: Maksim, Petar; Milivojević Ilija; Milin Arsenije; Milovanov Ivan; Milovanovih Simeon; Milojkov Stevan; Milosavljev Georgije, Luka; Milošev: Breta, Novak, Sandul; Miloševih Mihailo; Milutinov Stevan; Milutinovih: Gavrilo, Lazar, Nikola; Miljkov: Gavra, Jakov, Jovan, Maksim, Stevan, Filip; Miljkova udova Anastasija; Mirkov Marko; Mitrovanov Mihailo; Mihajlov: Antonije, Gavril, Jovan, Kosta, Marko, Pavle, Petar, Toma; Mihajlovih:Aleksandar, Nikolaj paroh, Pavle, Stavra, Stojan; Mladenov: Veljko, Nikola; Mogonj Gruja; Moldovan Jovan; Momirov:Jevta, Mihailo, Stojko; Moravčanin Golub; Morišan Konstantin; Morišanovih Stamena, udova; Moskih Georgije; Muarov Nikola; Mumčih Pavle. Nančih Nastas; Naodov: Života, Petar; Nastih: Georgije, Života; Nedeljkov Filip; Nedeljkovih: Ilija, udova Julijana, Petar; Nedih: Aron, Pavle, Sava; Nenin Cvetko; Nestorov Georgije; Nestorovih: Ana udova, Stevan; Neuzinac Staja; Neših: Jovan, Nikanor paroh, Nikola, Pavle; Neškov Mihail; Nešković: Georgije paroh, Stojan; Nikašinov Petar; Nikašinovih Georgije; Nikolajev: Janko, Jevta, Jovan, Petar; Nikolajeva udova Sara; Nikolajevih: Georgije, Dimitrije, Luka, Mihailo; Nikolajevih Poštin Stevan; Nikolin Jovan; Nikolina udova Ana; Nikolih: Georgije, Grigorije, Dimitrije, udova Ekaterina, Živan, Ilija, Josif, Marko, Matej, Panta, Preda, Sava, Todor; Nilih Ilija; Ninkov: Vojin, Mihailo; Novakov Konstantin; Novakovih: Danilo, Milosav, Panta.
    Njegoj Simeon.
    Obradovih: Jevtimije, Mihailo, Momir; Obseničanin Georgije; Ovčarov Stevan; Ognarov Aleksa; Omorac: Ivan, Nikolaj, Stevan; Opra: Georgije, Nikolaj, Stefan; Opriš: Jovan, Sava; Orc Dinul.
    Pavkovih: Dimitrije, Živko. Matej; Pavlov: Lazar, Marko, Milih, Mihailo, Petar, Stojan, Filip; Pavlov: Kafečijin Mihailo; Pavlova udova Agnica; Pavlovih: Janko, Jovan, Pavle, Petar; Palkov Ferko; Panih Stojan; PaPantelin Petar; Pantelih Spasoje; Pantelih Pavlov Mihailo; Pančevac Stevan; Pantin Marko; Paskulov Jovan; Pavnkovih Lazar; Paunov Panta, Petar, Stojan; Paunovih: Živan, Živko, Ilija, Nikola, Pavle, Petar, Spasoje; Patašan Lazar; Petraškova udova Marija; Petrov Atanasije, Georgije, Živan, Ignjat, Jovan, Miloš, Mojsej, Pavle, Petar, Stojko; Petrova udova Vojinka; Petrović: udova Ana, Georgije, Dimitrije, Mihailo, Nikola, Pavщ, Stevan, udova Sara, Trailo; Petrovih Jovanovih Petar; Petrović Mirin Jovan; Pletos Petar; Pojiner Vasilije; Popov: Aksentije, Andreja, Velisav, Dimitrje, Jovan, Kosta; Popović: Dimitrije, Đorđe, Ivan, Jevta, Jovan, Lazar, Matej, Sava, Stevan, Stojko, Teodor, Filip; Poponjec: Jovan, Pavle; Prvin: Jovan, Stojadin; Predin: Atanasije, Georgije, Živan, Jovan, Josif, Petar; Pržolj Mihailo; Prodanov Hristifor; Prkin Arsenije; Puzin: Ilija, Jevta, Radosav; Pujić: Gavrilo, Sava.
    Radak Dimitrije; Radakov: Andreja, Arsenije, Atanasije, Georgije, Jovan, Jovica, Josif, Konstantin, Marko, Miloš, Pavle, Panta, Petar , Petar (nov dom), Todor; Radaković Aleksa; Radanović Ahim; Radivojev: Ivan, Jovan, Sava, Filip; Radivojeva udova Lepedata; Radivojević. Panta; Radovanov: Ivan, Ilija, Mihailo, Nikola, Pavle; Radosavljev: Ivko, Jovan, Simeon; Raduanov Jovan; Radulov: Jevta, Lazar; Radulovac Života; Radulovih Pavle; Rajić: Spasoje, Teodor; Rajkov Antonije; Rajkovih Jovica; Rakih Grigorije; Rakosavljev Marko; Ranimirovih Pavle; Ranisav Atanasije; Rankov: Arsenije, Vojin, Ivan, Pavle, Stojan; Rašić: Avram, Damnjan, Lazar, Maksim paroh; Ristić: Gavrilo, Georgije, Jovan, Nikola; Rošulov Toma; Ruža, udova.Savić Jovan; Savkov: Mihailo, udova Slavna; Savkov Živojinov Antonije; Sakalovčanin: Ilija, Panta; Samunar Jovan; Sarajlinov Ivan; Sarandar Jakov; Sedlarov Georgije; Sedmakov Panta; Sekulih: Aleksa, Dimitrije, Sava; Semartonac Pavle; Servijanac Pavle; Sečanski Nikola; Silađev Dimitrije; Simić: Georgije, Jovan; Smederevac: Nikola, Panta; Spajih Maksim; (pasojev: Dimitrije, Nikola; Spurkat Marko; Srejin Nedeljko; Srehkov Simeon; Stanivuk Života; Stanimirov: Gavrilo, Ilija, Života, Teodor; Stanić Dimitrije; Stankov: Damnjan, Milko, Mitar, Mihailo, Nikola; Radivoj, Ranča, Sava đakon; Stankovih Birovljev Stevan; Stanov Jamandije; Stanojev: Kuzman, Filip; Stanu Gliša; Stančulov: Radul; Stanika Nikola; Stanijev Jovan; Stevanov Antonije; Stepanov Mihail; Stefanov: Atanasije, Georgije, Ilija, Lazar, Maksim; Maksim M1 586, Milosa :J, Mihailo, Pavle, Sava, Stevan, Stojan, Teodor; Stefanova udova Teodora; Stefanov Dimitrijev Pavle; Stefanovih Petar; Stojadinov: Života, Jevta, Jovan; Stojadinov Nenadov Ilija; Stojadinović Ivan; Stojanuć: Arsenije, Atanasije, Gavrilo, Marko, Momčilo, Nedeljko, Nikola, Pavle, Rajko, Stojadin; Stojanov Palamida Arsenije; Stojanovih: Gavrilo, Georgije, Jovan, Nikola, Pavle, Rajko moler, Stojko sarač; Stojilov Ahim; Stojihev Petar; Stojkica Jovan; Stojkov: Sava, Stojan; Stojkovih Ilija; Stojanov Avram; Subotin Vitomir; Suvačarov Jovan: Subin: Ilija, Toma; Strujin Marija, udova.Talpeš Jovan; Teglih: Ilija, Jevta; Teodorov: Georgije, Jovan, Mihailo, Stevan, Stojan; Teodorovih Toma; Teodorović Ališveriš: Konstantin, Nikola; Teodovih Ciganov Jovan; Teodosijev Jovan; Toder Mihailo; Todorov: Nikola, Tanasije; Tomina udova Julijana; Tomih: Arsenije, Georgije, Damnjan, Živko, Jevta, Jovan, Kuzman, Marko, Pavle, Pavle, Panta, Petar, Timotije, Toma; Trifunov Vasa; Trifunovih Dimitrije; Trusnik Toma; Truc Georgije; Tuvegdžin: Sava, Stanislav; Turkovin Nikola; Turkul Gavril. Ćirić Nikola.Urošev: Georgije, Pavle, Filip; Urošević Petar.
    Filipov: Aleksa, Jovan, Stoka; Frueraš Georgije; Frušin: Arsenije, Vasilije, Simeon.
    Horvatov Živan; Hadži-Marković Dimitrije pl. Hadžić Georgije; Horvatov Živan
    Cangih Georgije; Cvejin Simeon; Cvetkov: Georgije, Dimitrije, Ivan, Jovan, Packo, Prokopije; Ciganin: Dragomir, Marko; Cincar Zaharije.
    Čakovan Dimitrije; Čepzan Gruja; Čizmaš Arsenije; Čizmadžija Adam; Čikon Isak; Čkorin Nikola; Čohanovih Jovan.
    Šarčev: Atanasije, Josif; Šerban Mihailo; Šerbanov Vasilije; Šestić Maksim, Šiharov Kosta; Šiškovih Petar; Šojmulov Vasilije.

    Izvor: Građa za istoriju naselja u Vojvodini od 1695. do 1796, Dušan Popović – Ž. Sečanski, Novi Sad, 1936.

  3. Vojislav Ananić

    PAVLIŠ

    1. Paulus Milotinović
    2. Jovo Ternovac

    Izvor: Slavko Gavrilović – Prilozi za biografije oficira Potiske i Pomoriške vojne granice, Zbornik za istoriju Matice srpske, br. 61

    • Vojislav Ananić

      KOLONISTIČKA NASELJA (1920-1941)

      Piše: dr Milan Micić

      PAVLIŠ

      U Pavlišu, selu 6 km od Vršca, nalazio se veleposjed Mora Tišlera poslije Prvog svjetskog rata stalno nastanjenog u Klužu, veličine 2. 181 k. j. koji je od 1919. godine bio objekat agrarne reforme u Kraljevini SHS. Pavliš je po prvom popisu stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji 1921. godine imao 2.279 stanovnika, od čega je 89,2 % stanovništva Pavliša bilo srpske nacionalnosti koji su bili glavni korisnici zemlje oslobođene agrarnom reformom na ovom veleposjedu neposredno po završetku Prvog svjetskog rata i stvaranja nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.U vrijeme vakuma vlasti kada je austrougarska uprava prestala da funkcioniše, a srpska još nije bila uspostavljena, u stihijskim nemirima koja su zahvatila banatska sela, imanje M. Tišlera u Pavlišu 4. novembra 1918. godine bilo je opljačkano. Po izvještaju Grujice Beštića od 6. novembra 1921. godine „na posjedu nema nikakvih poljoprivrednih sprava niti kakve stoke, a po saznanju od privatnih lica, sve je propalo za vrijeme revolucije 1918. godine.”

      PRVI KOLONISTI DOŠLI IZ BIH

      Stanje veleposjeda 6. novembra 1921. godine opisao je G. Beštić iz Županijskog agrarnog ureda u Vršcu: „Ova zemlja polazeći od majura ka zapadu sastoji se iz više humusa i malo ilovače… Zemlja je dobrog boniteta, na njoj se mogu gajiti sve okopavine i strmna žita. Na sredini posjeda do Begejskog kanala nalazi se jedna veleposjednička pumpa koja služi za odvodnjavanje za vrijeme kišnih godina. A na kraju posjeda u ćošku gdje se sastavlja Vršački kanal sa Begejom nalazi se jedan rezervoar za vodu, kad su veliki izlivi kišnih taloga i kad se ne može sva voda prebaciti u Begej ona se prebacuje ovdje, pa u Begej. Da se cijeli ovaj posjed iskoristi dobro potrebno je održavati pumpu, kanale i rezervoar u dobrom stanju. Do sela Pavliša nalazi se veleposjednički pašnjak 36 ruža, on bi se mogao upotrijebiti u slučaju prijeke potrebe i za oranicu… Na ovoj zemlji bi se mogle gajiti sve okopavine i strmna žita, samo je potrebno što češće gnojenje sa đubretom i održavanje kanala u čistom stanju. Zemlju oko pumpe i rezervoara treba dodijeliti veleposjedniku da bi se time privukao da održava pumpu, rezervoar i kanale u dobrom stanju. Svakako da veleposjednik može ovo bolje održavati nego li ostali intresenti agrarne reforme.”Godine 1934. utvrđeni su subjekti agrarne reforme na imanju Mora Tišlera u Pavlišu i to: mjesni agrarni intresenti iz Pavliša, njih 249 koji su dobili ukupno 1.567 k. j. zemljišta ili u prosjeku 6 k. j. i 500 kv. hv. po porodici, pavlišanski dobrovoljci, njih 9, 30 dobrovoljaca – kolonista, 8 autokolonista, 1 kolonista i 6 optanata iz Rumunije, ali je u koloniji bilo naseljeno 25 dobrovoljaca, 1 kolonista, 6 autokolonista i 1 optant – ukupno 33 porodice.Kolonisti – dobrovoljci iz Bosne i Hercegovine 1921. godine još se nisu pojavili na posjedu M. Tišlera u Pavlišu. Srpska zemljoradnička zadruga u Pavlišu 1. jula 1921. godine poslala je izvještaj Savezu srpskih zemljoradničkih zadruga u kojem je stajalo: „Nešto zemlje je dato stranim dobrovoljcima Ličanima i Bosancima, oni je ne rade nego je izdaju u arendu. Ne rade ništa i to se krije od zadruge.” M. Tišler u svojoj žalbi Županijskom agrarnom uredu od 5. septembra 1921. godine naveo je da „mnogi seljani iz Pavliša raspolažu zgradama, a tokom minule godine razna lica su se uselila u zgrade pod izlikom da su oni kao intresenti agrarne reforme uzeli posjed.” Postojeće staje, štale i magazini su dosta narušeni. „Sve veleposjedničke zgrade na majuru kod željezničke stanice potpuno su zapuštene, otkrivene i sklone padu”, zapisao je G. Beštić u svom Ekonomskom mišljenju o stanju na veleposjedu M. Tišlera 6. novembra 1921. godine.Dolazak prvih doseljenika na posjed M. Tišlera u Pavlišu zabilježen je 1922. godine. U zapuštene zgrade na majurima (pustarama, odajama) doseljavali su se srpski ratni veterani – dobrovoljci iz Bosne i Hercegovine i živjeli u teškim stambenim uslovima kao u privremenom smještaju do izgradnje svojih kuća. Kolonisti su dolazili na Betlen odaju 5 km udaljenu od centra Pavliša koja se nalazila u blizini željezničke stanice gdje su se privremeno naselili kolonisti iz okoline Nevesinja i Belu odaju koju su naselili kolonisti iz okoline Bosanskog Petrovca udaljenu 6 km od Pavliša. Godine 1922. izvjesno je da su se doselili dobrovoljci Stojan Erečković iz Pobrđana, kod Kostajnice i Đuro Romić iz Oraškog Brda, kod Bosanskog Petrovca, a tokom 1923. godine i Mile Plećaš iz Busija, kod Bosanskog Petrovca i Mile Kerkez iz Bjelaja, kod Bosanskog Petrovca. Tokom kolonizacionog procesa koloniju Pavliš formirale su dvije manje naseljeničke zajednice: ona iz Bosne (Bosanski Petrovac, Bihać – 16 porodica) i ona iz Hercegovine (Nevesinje – 14 porodica) uz po jednog naseljenika sa Banije, Korduna i Srbina iz Rumunije što čini ukupno 33 naseljenika.

      ŽIVOT U RUINIRANIM ZGRADAMA

      Kolonisti u Pavlišu, kao i na drugim mjestima u procesu kolonizacije, pokušavali su što prije da privremeni smještaj na majurima zamjene izgrađenim kućama i definitivnom odlukom da ostanu na prostoru kolonizacije. Agrarne vlasti pokušale su da koloniju odvoje od sela, i formiraju oko Betlen odaje jer je izvjesno da su potkućnice oko Betlen odaje bile određene najkasnije tokom 1927. godine i tek uslijed nepristajanja kolonista, kolonija je formirana u produžetku naselja. Tako je sreski načelnik sreza vršačkog 24. marta 1930. godine poslao vlastima Dunavske banovine sljedeći izvještaj u kojem je opisao gradnju novog naselja i uslove života naseljenih kolonista u privremenom smještaju:„Ima 26 nadjeljenih kolonista na velikom posjedu Mora Tišlera. Ekspropirisano je samo 12 potkućnica u produženju sela od 600 kv. hv. kućišta, jer više nije bilo pošto je cio posjed poplavnog terena i nizak. Zemljište je već bilo označeno,ali veći dio dobrovoljaca nije pristajao da podigne kuće jer je 3 km udaljeno od sela, bez pogodnih jesenjih i zimskih puteva i izloženo poplavi. Do sada ima 6 podignutih kuća, a ostali kolonisti žive u gospodarskim zgradama, dosta ruiniranim i nehigijenskim, nedaleko od željezničke stanice Betlen.”Po izvještaju generala Mihailovića od 2. novembra 1931. godine u koloniji je bilo do jeseni 1931. godine izgrađeno 18 kuća. „Naši članovi vrlo oskudno žive”, izvještavao je Savez agrarnih zajednica za Banat 22. marta 1931. godine predsjednik agrarne zajednice Mirko Karakaš. „Mi podižemo neke kuće, a pomogli smo jedni druge koliko smo mogli”. Između 1929. i 1931. godine izgrađeno je dvije trećine kuća u koloniji Pavliš i trajalo je preseljenje kolonista iz majurskih zgrada u tek izgrađene kuće. Tek naseljeni kolonisti 1931. godine u vrijeme inspekcije kolonije od strane generala Mihailovića samo su izgradili izvjestan broj kuća, ali ispred kuća na niskom i podvodnom terenu 1931. godine još nisu bili iskopani kanali i nije bilo zasađenog drveća. Godine 1931. godine na Betlen majuru još je stanovalo 13 kolonističkih porodica tako da se proces gradnje naselja nastavio i u kasnijim godinama.Kolonija Pavliš 1938. godine brojala je 27 kuća i 23 ekonomske zgrade što znači da struktura poljoprivrednih domaćinstava kolonista u Pavlišu još nije bila izgrađena jer je bio nedovoljan broj pomoćnih zgrada (šupe, staje, svinjci itd.). O uslovima života u jednoj naseljeničkoj kući progovorio je u svojoj molbi za pomoć Dobrovoljačkoj agrarnoj zajednici u Pavlišu od 21. februara 1936. godine dobrovoljac Mile Plećaš: „Kuću sam podigao iz svojih sredstava i ona je dosta mala, mučim se s marvom i živim dosta bijedno.” Po dostupnim podacima iz godine 1939. za 28 kolonista, u koloniji Pavliš živjelo je 168 stanovnika, ili prosječna porodica je brojala 6 članova od čega je u koloniji bilo 114 djece i 54 odraslih, odnosno jedna porodica u prosjeku je imala četvoro djece iako je bilo porodica koje su imale sedmoro djece u porodici (Mirko Karakaš, Nikola Ivković, Sava Kuzmanov, Perka Plećaš). Od 28 kolonista, 20 je bilo pismenih, a 8 nepismenih.

      KUĆE NA KREDIT

      Naseljeni kolonisti u Pavlišu očigledno na različite načine dolazili su do „krova nad glavom”. Većina naseljenika pravila je kuće od kredita koje im je davala Dobrovoljačka agrarna zajednica u Pavlišu kojim su oni nabavljali crijep, ciglu i potrebnu građu, neki kolonisti sami su kupovali potkućnice, a neki i kuće. Same kuće bile su male, niske, kolonisti su živjeli u skučenim stambenim uslovima, ali su kuće bile izgrađene od čvrstog materijala, od cigle,koja je kupovana od ciglane u Uljmi, a ne od nabijene zemlje „naboja”na koji način su, inače, građene kuće u većini banatskih kolonija. Kolonija se nalazila u produžetku naselja i po podacima od 28. decembra 1936. godine za 11 kolonističkih kuća one su se nalazile od broja 512 do broja 526.Gradnja kuća i pitanje nadiobom zemlje bila su osnovna egzistencijalna pitanja koja su se postavljala pred koloniste. Siromašni, naseljeni na prostoru koji im je bio nepoznat, u novim uslovima života i rada, u stranom okruženju, kolonisti su bili bez osnovnih sredstava za obradu zemlje, bez poljoprivrednih sprava i alata, bez muzne i vučne stoke, često bez sjemena, stočne hrane; susretali su se sa sušnim i nerodnim godinama, sa poplavama, a dugo godina po naseljavanju, naročito krajem zime i u rano proljeće nedostajalo je i hrane za porodicu. Kolonista je tada bio prinuđen da uzima zajam od svoje agrarne zajednice, da unaprijed prodaje letinu obično trgovcu – zelenašu ili se zadužuje pod lošim finansijskim uslovima kod trgovaca u naselju. „Veliko oskudijevamo u hrani” konstatovali su članovi Upravnog odbora Dobrovoljačke agrarne zajednice u Betlen Pavlišu 13. oktobra 1930. godine. Tako je tokom zime i proljeća 1931. godine 17 kolonista naseljenih u Pavlišu zadužilo se kod Dobrovoljačke agrarne zajednice sumama od 200 do 970 dinara ili ukupno sa 9.050 dinara ili 532 dinara po porodici da bi kupili hranu za ishranu porodice. Kao uzroci zašto su naseljenici ostali bez hrane navode se gradnja kuća i kupovina placeva koja je trajala intenzivno u vremenu 1928–1931. godine, poljoprivredna kriza i pad cijena poljoprivrednih proizvoda, takođe napade poljskih štetočina na usjeve, promjene zemljišnih parcela koje su petoricu kolonista iz Hercegovine ostavili bez usjeva. Dobijanje zajma od 5.000 dinara za 15 porodica kao pomoć za kupovinu hrane od strane Saveza agrarnih zajednica za Banat 8. marta 1931. godine kolonisti su ocijenili kao nedovoljnu i od Saveza agrarnih zajednica za Banat tražili još 15.000 dinara. Prodaja usjeva u proljeće, „u zelen” ili unaprijed prije kosidbe za hranu, najčešće brašno, takođe je bila prisutna među naseljenicima koji su na taj način pokušavali da dođu do hrane za svoje porodice. Tako je Kosta Stajić, dobrovoljac iz Grabovice, kod Nevesinja, 23. maja 1930. godine „ prodao svoje usjeve Joci Čaviću. „Ove godine pšenice nije rodilo, a kukuruza ima vrlo malo” napisao je 14. novembra 1932. godine dobrovoljac Obren Kovač, iz sela Zovi Do, kod Nevesinja. „Prošle godine nije rodilo, a kukuruz nismo mogli sijati zbog vode”, naveo je 23. februara 1933. godine predsjednik Dobrovoljačke agrarne zajednice dobrovoljac Mirko Karakaš, iz Oraškog Brda , kod Bosanskog Petrovca. Po podacima iz 1931. godine kolonisti u Pavlišu imali su prosječno 7–9 m. c. pšenice po k. j. i 12–18 m. c. kukuruza u slučaju kada nisu bile sušne ili kišne godine.

      EKONOMSKA NEMOĆ „DOĐOŠA”

      Mali broj naseljenih kolonističkih porodica u Pavlišu (33 porodice) koje su osnovale svoju koloniju u produžetku starog sela ukazivao je na njihovu usamljenost na prostoru kolonizacije. Starosjedilačko srpsko stanovništvo koloniste u Pavlišu nazivalo je „dođošima”, a težnja agrarnih i lokalnih vlasti da ih izoluje u malo naselje oko Betlen odaje, udaljeno od sela, samo je bila izraz društvene, kulturne, ekonomske pozicije kolonista kao asimetrične i neharmonizovane pojave na istorijskom prostoru Banata između dva svjetska rata. Naseljenici iz Bosne i Hercegovine nisu dozvolili da budu izolovani od naselja jer su se u Pavlišu nalazile neophodne institucije za njihov normalan život (škola, crkva, opština, itd.), nalazile su se trgovačke i zanatske radnje koje su im bile neophodne. Prodaja zemlje u zakup i napolicu lokalnom stanovništvu u Pavlišu u prvoj deceniji kolonizacije pokazivala je ekonomsku nemoć naseljenih kolonista i bila znak da su možda, tu, na prostoru kolonizacije privremeno i prolazno. Žalbe kolonista da domaće stanovništvo ne plaća „otkupa za zemlju” iz 1931. godine ukazivale su na prirodu odnosa između doseljenika i lokalnog stanovništva, kao i žalba Mladena Lauša iz Pavliša da mu se plati „dva lanca kopanja koje je imao kod Todora Grahovca” 8. novembra 1931. godine. Konstatacija Upravnog odbora agrarne zajednice od 27. aprila 1930. godine da Kosta Stajić nema čime raditi zemlju koju je dobio od agrarne zajednice i da je „dva puta isterivao kupce koji su došli orati i prijeti bojem” ukazivala je na žestoke temperamente naseljenih dobrovoljaca koji su u uslovima nedovoljne pomoći državi čiji su simboli bili, teškog materijalnog stanja i neprihvaćenosti u za njih novom društvenom, ekonomskom, privrednom i kulturnom miljeu takođe bili „nezgodni sagovornici” lokalnom stanovništvu i lokalnim vlastima. Sama činjenica da se u zapisnicima sa sjednica Upravnog odbora i Skupština Dobrovoljačke agrarne zajednice 1929–1932. godine pominjao banatski izraz za tuču „boj”ili banatski izraz za mjesto stanovanja („sjede u Pavlišu”) pokazivali su nesvjesno prihvatanje pojmova lokalnog okruženja i nagovještavali otvaranje procesa prilagođavanja kulturno-istorijskom prostoru Banata, kao i urastanja kolonije u prostorno tkivo starog naselja Pavliša.

      Izvor: SRPSKO KOLO, JUL 2020, str.14

      • Vojislav Ananić

        KOLONISTIČKA NASELJA (1920-1941)

        MALI ŽAM
        Piše: dr Milan Micić

        Uz jugoslovensko-rumunsku granicu u Malom Žamu kod Vršca, nastala je mala kolonija, gotovo neprimjetna u procesu kolonizacije Banata 1920–1941. godine. Na kraju kolonizacionog procesa 1938. godine u koloniji Mali Žam bilo je izgrađeno 9 kuća i 12 pomoćnih zgrada. Godine 1931. u koloniji Mali Žam živjelo je 8 porodica sa 32 člana, a godine 1935. u 9 kuća živjelo je 46 stanovnika. Godine 1938. u koloniji Mali Žam bilo je nenaseljeno 13 dobrovoljaca (10 nenaseljeno, 3 oslobođeno naseljavanja). Sama kolonija bila je brojno beznačajna u odnosu na matično naselje uz koje je nastala. Godine 1921. Mali Žam po popisu imao je 1.002 stanovnika od čega 67,1% stanovnika rumunske nacionalnosti. Posjed Aleksandre Hadik rođ. Ziči u Malom Žamu iznosio je na dan 27. februar 1919. 786 k. j. i 446 kv. hv. od čega je oranica bilo 730 k. j. i 628 kv. hv. Za eksproprijaciju u agrarne svrhe 19. maja 1932. godine oduzeta je površina od 656 k. j. i 1.408 kv. hv. Aleksandra Hadik dio koji joj je ostao u posjedu 13. decembra 1928. godine prodala je mještanima Malog Žama. Iz oduzete površine izdjeljeno je dobrovoljcima – kolonistima 201 k. j. i 1.486 kv, a ostatak mještanima iz Malog Žama i susjednog Velikog Središta.

        ŽIVOT NA SAMOJ GRANICI

        Formiranje kolonije u Malom Žamu je određeno kretanjem grupe od 30 porodica kolonista sa Korduna, iz okoline Vojnića, tokom kolonizacije, jer su u 8 kuća u koloniji Mali Žam živjeli kordunaški naseljenici. Uslijed korekcije jugoslovensko-rumunske granice u Banatu ova kolonistička zajednica dugo nije imala stalno mjesto boravka što je i odredilo neuspjeh kolonizacije u Malom Žamu. U izvještaju predsjednika agrarne zajednice u Malom Žamu Savezu agrarnih zajednica za Banat Jovana Šarića od 4. februara 1928. godine istaknuti su uzroci neuspjeha kolonizacije u Malom Žamu. „Ova zajednica izgubila je svoje vrijeme i svoju budućnost uslijed evakuacije rumunske granice. Zajednica je dobila zemlju 1921. godine u Malom Žamu, ali nas je Ministarstvo agrarne reforme preselilo u Konak gdje smo sjedjeli na željezničkoj stanici deset dana, pa odatle natrag u Veliki Žam gdje smo bili i tu sjedjeli tri mjeseca. A odatle u Veliko Središte gdje smo sjedjeli četiri godine, a 1926. godine vlast nas je premjestila u Mali Žam gdje smo sada trajno smješteni. U Malom Žamu se mislimo trajno smjestiti i dobili smo svoje kućne placeve na kojima se sada nalazimo, gdje je neki član opravio malo kolibe, a neki nije baš ništa. Ovoj zajednici dala je država novčanu pomoć za podizanje kuća i nabavku stoke i poljoprivrednog inventara, ali to ovoj zajednici nije bilo moguće uslijed tolikog preseljenja kada smo sa tom pomoći familiju izdržavali, odnosno prehranjivali i plaćali prevoz svojih stvari i obradu zemlje, a još k tome i četiri godine stanarinu u Velikom Središtu i tako je ta pomoć upotrebljena brez ikoje naše hasne, ali smo brez kuće još i danas”. Tokom kolonizacije od 1921. do 1928. godine grupa kolonista sa Korduna nije bila stalno naseljena i u stalnom kretanju i onako siromašni kolonisti potpuno su osiromašili i obeshrabrili se u traganju za mjestom naseljenja u Banatu. Uslijed toga kolonija do kraja kolonizacionog procesa (1941. godine) nije bila formirana i ostala je samo na 8 naseljenika tako da je predstavljala najmanju koloniju u procesu kolonizacije Banata. U prepisci sa agrarnim vlastima naseljenici su neprekidno isticali potrebu da se kolonija naseli novim kolonistima ili da se kolonisti presele u selo Mali Žam. Jovan Šarić, predsjednik agrarne zajednice iz kolonije, 30. oktobra 1930. godine napisao je u pismu Savezu agrarnih zajednica za Banat sljedeće: „Nas osam članova ne može sočinjavati nikakvu koloniju pogotovo pola kilometra od granice pa umoljavamo da se ovo mjesto naseli sa još dobrovoljaca ili da nas osam se premjesti u mjesto Mali Žam.” Umjesto rješavanja problema osam kolonističkih porodica sa Korduna u Malom Žamu agrarni referent sreskog načelstva u Vršcu 14. novembra 1930. godine je odgovorio kolonistima u Malom Žamu: „Nova zajednica kaže da su kuće udaljene 500 metara od granice, a baš je to u interesu agrarne reforme, jer su na istoj naseljeni dobrovoljci kao nacionalni element.”

        RASELJENI TUĐINCI

        Novinar glasila Jugoslovenski dnevnik 3. marta 1931. godine objavio je tekst o koloniji u Malom Žamu u kojem je naveo: „Vama će upasti u oči osam kućica koje se od sela odvojeno nalaze 1 km. To je srpska kolonija. Naseljenici su željeli da im se da mjesto za zidanje kuća u selu ili do sela na opštinskom pašnjaku, ali su oni bačeni dalje i oni sad izgledaju kao neki tuđinci. Kolonisti su iz Like. Selo iznutra ne pruža nikakav čar.” Po izvještaju generala Mihailovića koji je bio šef Dobrovoljačkog odsjeka u Ministarstvu poljoprivrede od novembra 1931. godine „kolonisti u koloniji Mali Žam su iz Savske banovine i njihova kolonija je običan zaselak od osam kuća”. I 15. marta 1934. godine agrarna zajednica iz Malog Žama molila je Komisiju za likvidaciju agrarne reforme Vršac da „novim naseljenicima ojača koloniju, jer živimo u čisto rumunskom selu, uz samu granicu, pa nam je ovdje opstanak nemoguć”. Međutim, Komisija je smatrala da novo naseljavanje dobrovoljaca nije moguće „jer nema raspoložive zemlje za njihovu nadiobu.” Raseljavanje na početku kolonizacionog procesa kompaktne kolonističke grupe iz okoline Vojnića postaje vidljivo uvidom u spisak dužnika agrarnoj zajednici u Malom Žamu od 26. marta 1939. godine. U dopisu agrarne zajednice iz Malog Žama od 13. juna 1927. godine konstatovalo se da su dobrovoljci Miloš Tesla i Rade Basara „na svojoj očevini”, a za dobrovoljca Milića Devića se tvrdilo „da se ne zna dvije godine da li je živ i gdje je, a familije nema.” Godine 1939. dobrovoljci Miloš Tesla, Rade Basara i Mile Kresojević nalazili su se u Hrvatskoj, „a zemljištem su bili nadjeljeni negdje drugo”, a za Milića Devića zajednica nije imala podatke i „bilo je nepoznato gdje živi”. Četvorica dobrovoljaca (Vid Crnković, Todor Krivokuća, Pavle Trbojević i Đuro Radulović) pojavili su se 28. novembra 1928. godine kao jedni od osnivača agrarne zajednice u Banatskom Novom Selu, kod Pančeva, što znači da su se u međuvremenu preselili u tamošnju koloniju. Sedmorica dobrovoljaca iz vojnićke kolonističke grupe bili su naseljeni u Velikoj Gredi gdje je bila prisutna velika kordunaška kolonistička zajednica, a sama kolonija nalazila se na pruzi Veliki Bečkerek– Vršac (Janko Ćorda, Jovan Martinović, Mile Pajić, Milić Ivošević, Milan Godić, Miloš Brkić, Miloš Ivošević). Deset dobrovoljaca iz Korduna bilo je nastanjeno u Velikom Središtu, a bili su članovi i osnivači agrarne zajednice u Malom Žamu. „Nas osam članova se naselilo na koloniji” 26. marta 1939. godine opet je konstatovao predsjednik agrarne zajednice iz Malog Žama Jovan Šarić.

        SIROMAŠTVO I NERODNE GODINE

        Kolonija Mali Žam ostala je tako najmanja kolonija u procesu kolonizacije Banata sa svega 9 izgrađenih kuća odnosno 8 naseljenih porodica. Godine 1929. u njoj je bila jedna velika porodica sa 9 članova (Jovana Šarića), jedna petočlana porodica (Milovan Ivošević), dvije porodice sa po četiri člana (Mile Hrkman, Janko Pajić) tri porodice sa po tri člana, a jedan naseljenik je živio sam (Dragan Bjelić). Po izvještaju Jovana Šarića od 11. oktobra 1930. godine „kolonija je imala sedam bunara na dubini od pet hvati i ima dovoljno vode i dobre vode za piće”. Po izvještaju od 11. februara 1935. godine kolonija je imala 9 kuća, 46 stanovnika i 6 bunara. Ekonomsko stanje doseljenika bilo je izuzetno teško jer su oni, ionako siromašni, bili materijalno iscrpljeni nestalnošću u procesu kolonizacije. Kolonisti u Malom Žamu nisu imali osnovnih sredstava za rad i život i 1929. godine tražili su zajam „da bi koji mogao da kupi konja ili kravicu.” Jovan Šarić predsjednik agrarne zajednice 25. maja 1929. godine konstatovao je da je „ova zajednica primila dva pluga, a zajednici treba još tri pluga, ali da sve mora biti ispravno” što znači da su kolonisti u Malom Žamu bili nadjeljeni neispravnim plugovima. Po podacima iz izvještaja generala Mihailovića iz novembra 1931. godine kolonisti u Malom Žamu imali su svega 8 konja, 8 goveda i 23 svinje što znači da nisu imali dovoljno vučne stoke za obradu nadjeljenog zemljišta pa su morali zajednički obrađivati zemlju, tj. uprezati zajedno dva konja (tzv. „sprežništvo”). Nerodne godine takođe su ugrožavale stanovnike kolonije. Jovan Šarić 17. avgusta 1932. godine izvijestio je Savez agrarnih zajednica za Banat u Velikom Bečkereku da je „vrlo dobro poznato da je ove godine slabo rodilo žito tako da članovi ove zajednice nisu u stanju da se prehrane do kukuruza, a još manje da imaju za sjeme. „Mi smo najsiromašnija zajednica”, istakao je J. Šarić „i članovi bi se morali pomoći da zasiju koji lanac žita.”

        DUŽNIČKI TERET

        Dobrovoljci u Malom Žamu bili su, kao i u drugim kolonijama opterećeni znatnim dugovanjima agrarnoj zajednici i 1932. godine dugovali su ukupno 35.932 dinara ili u prosjeku 4.910 dinara po naseljenom kolonisti. Đuro Mađerčić je dugovao novac za dva pluga, a Jovan Šarić i Milovan Ivošević za po jedan koji su nabavljeni 1929. godine. Jovan Šarić 10. marta 1939. godine uputio je dopis Savezu agrarnih zajednica za Banat jer su dugovanja bivših članova agrarne zajednice u Malom Žamu koji su bili naseljeni u Velikom Središtu, Velikoj Gredi i Banatskom Novom Selu opterećivala agrarnu zajednicu i iznosila su ukupno 21.932 dinara. Smanjenje dugova nastalo je kao posljedica otpisa dijela seljačkih dugova iz 1936. godine, ali i bolje ekonomske pozicije kolonije jer su dugovi bili smanjeni u odnosu na 1932. godinu. Ipak dužnički teret uticao je da Komisija za likvidaciju agrarne reforme iz Vršca agrarnim zajednicama u Malom Žamu u Velikom Središtu oduzme pašnjak veličine 154 k. j. i dodijeli opštini Mali Žam s tim da se „cio dobiveni prihod upotrebi za isplatu redovnih i dugujućih dažbina.”

        Izvor: SRPSKO KOLO, septembar 2020.

        • Voja

          VLAJKOVAC

          Prema popisu iz 1921. godine u Vlajkovcu živjelo je 1.459 stanovnika od čega su 62,9% stanovnika bili rumunske nacionalnosti, a u selu su živjeli i Srbi, Nijemci, Mađari i Slovaci. U ataru Vlajkovca prostirao se veleposjed udovice Georgine Bisingen, rođ. Močonji koji je bio objekat agrarne reforme i kolonizacije. „Imanje koje posjeduje ud. Georgina Bisingen rođ. Močonji već je od 80 godina u vlasništvu ove porodice”, istaknuto je u uvjerenju izdatom od strane opštine Vlajkovac 24. novembra 1923. godine. „Ja sam nasljednica zemlje u Vlajkovcu koju sam naslijedila od svog oca. Moj otac, a poslije njegove smrti i ja radili smo svagda ovu zemlju u sopstvenoj režiji i imam sva potrebna sredstva za to. Najjači dokaz da smo mi naš posjed radili u sopstvenoj režiji jesu ogromne gospodarske zgrade, magacini i poveliki stanovi za služinčad”, opisala je Georgina Bisingen svoje imanje u Vlajkovcu u pismu Ministarstvu za agrarnu reformu 2. jula 1922. godine.

          PISMO GROFICE BISINGEN

          „Kada je nastao Veliki svjetski rat radna snaga, a i stoka, odvučena je na bojno polje te ja nisam više mogla tako intenzivno i racionalno raditi kao prije rata”, istakla je u istom dopisu grofica Bisingen. „Ekonomija mi je tako počela nazadovati, a godine 1917. došli su predstavnici mađarsko – njemačkog poljoprivrednog društva kome sam silom prilika prinuđena bila moj posjed izdati u arendu. Izdala sam u arendu ne samo zemlju nego i moj veliki „fundus instruktus”. Kada je počeo rat nisam imala uglja za pumpu jer je sav ugalj bio za vojsku zaplijenjen tako da mi je u jednoj godini sam moj posjed poplavljen bio i cio usjev mi propao” pisala ud. Georgina Bisingen 21. novembra 1923. godine Ministarstvu za agrarnu reformu objašnjavajući zašto je 1917. godine dala u zakup posjed poljoprivrednom društvu Agrikoli u zakup na 25 godina. Uslijed nemogućnosti da dio ritskog i podvodnog zemljišta kvalitetno obradi uslijed nedostatka radne snage 1916. godine vlasnica je površinu od 222 k. j. oranice pretvorila u pašnjak što je bila neposredna posljedica rata na veleposjedu Bisingena u Vlajkovcu. Posjednica Georgina Bisingen 15. maja 1921. godine raskinula je ugovor sa poljoprivrednim društvom Agrikola koji uslijed sprovođenja agrarne reforme nije mogao da obrađuje veleposjed ali je njen posjed već postao predmet agrarne reforme. Posjed Bisingen bio je izdijeljen na pet dijelova odnosno pored ud. Georgine Bisingen i četiri njene kćeri bile su nasljednice, a njihova zemlja koja se protezala na opštinu Pavliš (1.001 k. j.) takođe je bila predmet agrarne reforme. Grofica Bisingen tražila je da se kao maksimum od strane agrarnih vlasti ostavi pet puta po 518 k. j. zemljišta koliko je vlasnika posjeda bilo, ali njen zahtjev nije uvažen. Katastarski ured u Velikom Bečkereku 1920. godine ustanovio je katastar posjeda Bisingen u Vlajkovcu koji je iznosio ukupno 2.405 k. j. i 807 kv. hv. zemljišta od čega 1.539 k. j. oranica, 511 k. j. pašnjaka, 211 k. j. livade, 8 k. j. bašte, 3 k. j. trske i 91 k. j. neproduktivnog zemljišta, da bi na kraju agrarne reforme od veleposjeda Bisingen u Vlajkovcu za potrebe agrarne reforme bilo izdijeljeno 1.531 k. j. Još od 1919. godine zemljište je bilo izloženo procesu agrarne reforme, a vlasnica posjeda je 15. juna 1921. godine tvrdila da je „nekoliko stotina jutara od raznih neovlašćenih osoba oteto i uzurpirano. „Istovremeno sa agrarnom reformom na posjedu Georgine Bisingen u Vlajkovcu počeo je proces kolonizacije kolonista iz Hercegovine (Nevesinje), Bosne (Bosanski Petrovac) i Korduna (Slunj) tako da se proces nadiobe zemljišta kolonista spleo sa procesom oduzimanja zemljišta veleposjeda Bisingen uz aktivno učešće agrarnih vlasti, pogotovo što se postavilo pitanje površine i kvaliteta zemljišta koje bi se oduzelo od veleposjeda Bisingen, pitanje održavanja kanala na veleposjedu u uslovima agrarne reforme i mogućnost opstanka kolonista na veleposjedu uslijed poplavne i nekvalitetne zemlje koja im je nadjeljivana. Dio agrarnih vlasti, veleposjednica i dio stručnjaka insistirali su da se što više zemlje ostavi u posjedu Georgine Bisingen i smatrali su da vlajkovački posjed nije podesan za kolonizaciju uslijed poplavnog zemljišta i nemogućnosti održavanja sistema za odvodnjavanje od strane kolonista. Tako je proces kolonizacije na prostoru Vlajkovca od samog njegovog početka bio osporavan, kao i mogućnost naseljenih kolonista da kvalitetno obrade nadjeljeno im zemljište.

          NEDOSTATAK STANOVA NA IMANJU

          U takvim nedefinisanim agrarno-posjedovnim odnosima počeo je proces kolonizacije na veleposjedu Bisingen u Vlajkovcu. Po tvrdnji Vasilija Mučibabića od 24. februara 1922. godine od nadjeljenih 150 dobrovoljaca na posjedu Bisingen u tom trenutku bile su u majurskim zgradama veleposjeda naseljene 22 porodice, a svi su dobrovoljci bili nadjeljeni zemljom u proljeće 1921. godine. Nenaseljavanje dobrovoljaca na posjed Bisingen, Vasilije Mučibabić „delegat sreza nevesinjskog”, obrazložio je nedostatkom stanova na imanju. Svi naseljeni dobrovoljci bili su bez radila, a 1921. godina bila je sušna i neplodna. Pored toga pravna nesigurnost je sprječavala naseljavanje kolonista jer „ni do danas nije ustanovljeno koje čestice pripadaju dobrovoljcima, a koje sopstvenici, tvrdio je Vasilije Mučibabić 24. februara 1922. godine. „Sopstvenica je prodavala vječito ono zemljište koje su dobrovoljci 1921. godine uživali u čemu je niko nije sprječavao”, žalio se Vasilije Mučibabić. „Ako je pak neki državni ili slični interes da se sopstvenici vrati posjed čime bi se stvorilo nezadovoljstvo kod 150 dobrovoljaca molim u tom slučaju da se ovim dobrovoljcima dade zemljište na nekom drugom posjedu u Vojvodini”, zatražio je Vasilije Mučibabić. Dobrovoljci i drugi kolonisti naseljavali su se na veleposjed Bisingen u Vlajkovcu nesigurni da će na posjedu i ostati. Oni su ulazili u zgrade na majurima. Uslijed oduzimanja zemljišta veleposjednici ona je otpuštala radnike na imanju. („Oduzet mi je sav pšenični i kukuruzni rod, dalje i zemlje koje su izdate mojim služiteljima tako da sam prisiljena moje služitelje otpustiti”, Georgina Bisingen, 4. jula 1921. godine). „Sve moje gospodarske zgrade zaposjeli su dobrovoljci, a stočne staje i druge prostorije za vođenje domaćinstva demolirali i upropastili” 24. novembra 1926. godine žalila se Georgina Bisingen Ministarstvu za agrarnu reformu. Još 1929. godine „dobrovoljci, izuzev malog broja svi su naseljeni i žive u gospodarskim zgradama 4–5 km. od sela” navedeno je u dopisu Županijskog agrarnog ureda u Vršcu od 29. avgusta 1929. godine što je ukazivalo da je privremenost stanovanja kolonista naseljenih u Vlajkovcu se produžila skoro deceniju po kolonizaciji.

          ORGANIZOVANJE AGRARNE ZAJEDNICE

          Nekvalitetna i podvodna zemlja koju su dobili kolonisti na posjedu Bisingen u Vlajkovcu uticala je da proces kolonizacije na ovom posjedu bude u znatnoj mjeri ograničen. Kolonisti su napuštali vlajkovački atar jer dugo nisu dobili placeve za gradnju kuća i tražili su bolju i kvalitetniju zemlju na drugim stranama. Kolonisti na posjedu Bisingen u Vlajkovcu 8. jula 1921. godine organizovali su Agrarnu zajednicu, 1923. godine Agrarna zajednica imala je 109 članova, 8. maja 1925. godine 120 članova od čega 20 Srba starosjedilaca i 100 doseljenika. Godine 1926. Agrarna zajednica u Vlajkovcu imala je 109 članova, ali broj članova agrarne zajednice bio je daleko veći od broja stvarno naseljenih porodica po odajama na veleposjedu Bisingen. „Zbog podvodne zemlje iz Vlajkovca se vrši dekolonizacija naseljenih dobrovoljaca. I kako svako od njih koji odlazi odavde ovoj zajednici po izvjesnu sumu ostaje dužan”, naveo je Vasilije Mučibabić u svom pismu Savezu agrarnih zajednica za Banat 16. februara 1927. godine. Odlazak naseljenih kolonista iz Vlajkovca kretao se ka kolonijama u Potpornju i Seleušu. Na skupštini Agrarne zajednice iz Vlajkovca održanoj 3. marta 1929. godine konstatovano je da „članovi odseljeni u Seleuš i Potporanj dugove su riješili na taj način što su oni potpisali mjenice koje su plative u berbi kukuruza.” Ka Seleušu su se kretali kolonisti iz okoline Ogulina i Slunja čiji je samo manji dio ostao u koloniji Vlajkovac. Uslijed loših uslova života i nenaviknutosti na klimu i vodu naseljeni dobrovoljci vraćali su se i u rodni kraj. Tako je Božo Okaš, dobrovoljac iz Mrežnice, kod Slunja bio naseljen ali se „odselio 1924. godine u svoje mjesto jer kao invalid nije mogao podnijeti klimu. Mjesto njega je došao brat Milovan, ćerka Milica, sna Milica.” Socijalna i egzistencijalna pozicija kolonista u Vlajkovcu bila je određena nedovoljno kvalitetnom i podvodnom zemljom koju su dobili u agrarnoj reformi od veleposjeda Bisingen u Vlajkovcu, kao i nedostatkom poljoprivrednih radila, vučne i muzne stoke, sjemena, ljudske i stočne hrane. Kolonisti u Vlajkovcu 1931. godine proizvodili su uslijed pomenutih razloga samo 8 metričkih centi pšenice po katastarskom jutru, a između 10 i 13 metričkih centi kukuruza. „Mnogi članovi svoje marve nemaju i jako oskudijevaju u poljoprivrednim radilima” izvijestio je 1923. godine Vasilije Mučibabić Savez agrarnih zajednica za Banat traživši 56.000 dinara kredita za kupovinu alata, stoke i hrane za članove Agrarne zajednice u Vlajkovcu. „Suviše su slabe cijene poljoprivrednih proizvoda” 15. marta 1930. godine žalili su se kolonisti naseljeni u Vlajkovcu, da bi 10. aprila 1931. godine Vasilije Mučibabić napisao kako je nastala velika oskudica u novcu i „rapidan pad cijena svih proizvoda koje naši članovi proizvode”. Pored toga brojne porodice sa „sitnom djecom” opterećivale su egzistenciju kolonista. Prema spisku 29 dobrovoljaca kolonista nadjeljenih zemljom u Vlajkovcu od 16. februara 1934. godine prosječna veličina porodice iznosila je 5,3 člana (29 porodica – 153 člana), od čega je jedna porodica bila sa 10 članova (Milana Višnjića, iz Popova, kod Ogulina), jedna porodica imala je 8 članova (Ilije Vučetića, iz Biograda, kod Nevesinja), sedam porodica imalo je po 7 članova, pet porodica po 6 članova, četiri porodice po 5 članova, šest porodica po 4 člana, tri porodice po tri člana, jedna porodica sa 2 člana /Milan Višnjić imao je 8 djece koji su 1934. godine imali 18, 14, 13, 11, 9, 6, 4, i 2 godine. Ilija Vučetić je imao petoro djece koja su 1934. godine imala 11, 9, 7, 2, 2 godine. Đuro Majstorović iz Mrzlog Polja, kod Slunja, imao je petoro djece koja su 1934. godine imala 22, 9, 6, 5, i 3 godine. Kolonisti – dobrovoljci u Vlajkovcu u trenutku naseljavanja (1922. godina) imali su na osnovu podataka za 23 dobrovoljca u prosjeku 30,5 godina iako je bilo i onih znatno starijih kao Mile Ivković, iz Grabovice kod Nevesinja koji je 1922. godine imao 44 godine, ili Đuro Klarić iz Tržića, kod Slunja koji je 1922. godine imao 42 godine. Žene dobrovoljaca imale su na osnovu podataka za 25 lica u prosjeku 25,8 godina, iako je bilo znatno starijih kao Vida Remeta koja je imala 58 godina ili Sava Galonja koja je imala 47 godina.

          UDOVICE NOSIOCI DOMAĆINSTVA

          Godine 1934. tri udovice dobrovoljaca bile su nosioci kolonističkog domaćinstva: Sava Galonja (59 godina), (Vrtoča, Bosanski Petrovac) čiji je suprug Savo preminuo 1933. godine bila je na čelu domaćinstva od 6 članova (kći, zet i tri unuka od 8, 6 i 3 godine), Mileva – Mika Mrđa (Rašinovac, Bosanski Petrovac) koja je imala 1934. godine 37 godina i djecu od 14, 12 i 8 godina i Vida Remeta (Nevesinje, 70 godina) koja je stajala na čelu sedmočlane porodice gdje su djeca imala između 20 i 40 godina). U porodicama kolonista – dobrovoljaca živjeli su i stariji članovi. U porodici Ilije Vučetića 1934. godine živio je i njegov otac Nikola koji je tada imao 80 godina, u porodici Mila Ivkovića, iz Grabovice, kod Nevesinja živio je brat Gligor koji je bio „ustaš” u hercegovačkom ustanku 1875–1878. godine i koji je 1934. godine imao 82 godine, u porodici Dušana Lažetića, iz Biograda, kod Nevesinja, živjela je i majka Đurđa koja je 1934. godine imala 76 godina, a u porodici Vida Mrđe, iz Rašinovca, kod Bosanskog Petrovca, živio je otac Nikola koji je 1934. godine imao 70 godina. Po podacima generala Mihailovića koji je u jesen 1931. godine boravio u južnobanatskim kolonijama u koloniji Vlajkovac bilo je naseljeno 43 porodice, izgrađeno je 35 kuća, a kolonija je imala 320 stanovnika. Po odluci o otvrđivanju i neutvrđivanju agrarnih subjekata agrarne reforme u opštini Vlajkovac od 26. februara 1934. godine utvrđeno je za agrarne subjekte 28 naseljenih dobrovoljaca i 13 autokolonista koji su živjeli unutar naseljeničkih porodica. Godine 1935. u koloniji je bilo samo 212 stanovnika što je manje za 100 stanovnika nego 1931. godine i 32 kuće, a 1938. godine u koloniji Vlajkovac bilo je izgrađeno 26 kuća i 10 ekonomskih zgrada. U periodu 1931–1938. godine uočljiv je nastavak dekolonizacije kolonije Vlajkovac kada je broj kuća u koloniji smanjen za 9 kuća, a takođe i broj stanovnika iako je moguće da u evidenciji generala Mihailovića iz 1931. godine su se našle kao naseljene i neke kolonističke porodice koje nisu stvarno bile naseljene u koloniji, ali koje su se vodile kao članovi agrarne zajednice u Vlajkovcu. I ličnost koja je najviše zastupala koloniste na posjedu Bisingen u Vlajkovcu, a koja je bila na početku kolonizacije i predstavnik „sreza nevesinjskog” Vasilije Mučibabić 1933. godine preselio se u Veliki Bečkerek.

          Izvor: dr Milan Micić 19. SRPSKO KOLO DECEMBAR 2020.