Subotica i okolna naselja i sela

11. jun 2012.

komentara: 35

Grad Subotica:

Aleksandrovo (do 1904. zasebna opština, sada gradska četvrt), Bajmok, Bački Vinogradi (do 1947. godine Kraljev Breg), Bačko Dušanovo (do 1978. godine Dušanovo), Bikovo, Višnjevac, Gornji Tavankut (do 1978. deo Tavankuta), Donji Tavankut (do 1978. deo Tavankuta), Đurđin, Kelebija, Ljutovo (do 1978. deo Tavankuta), Mala Bosna, Mišićevo (do 1978. deo Bajmoka), Novi Žednik (do 1978. deo Žednika), Palić, Stari Žednik (do 1978. deo Žednika), Subotica, Hajdukovo (do 1978. deo Palića), Čantavir i Šupljak.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (35)

Odgovorite

35 komentara

  1. Vojislav Ananić

    K e l e 6 i j a

    Za vreme Turaka pripadala je subotičkoj nahiji. 1572. bila je naseljena Srbima. 1580–2. imala je 18, .a, 1590/1. 57 domova. Zabeležena je u kruševskom pomeniku. 1598. otselili su se Srbi iz Kelebije y kraj oko Ostrogona. 1650. i 1678/9. zabeležena je kao naseljena. Na kraju turske vladavine opustela je i pripala Subotici. Na Kelebiju kao srpsko naselje seća prezime Kelebac i Kelebinac. Na ovo prezime nailazimo 1715. u Kovilju i Futogu; a! 1720 u Almašu 2, i u Senti 1.

    Izvor: dr DUŠAN J. POPOVIĆ – SRBI U BAČKOJ DO KRAJA OSAMNAESTOG VEKA – (ISTORIJA NASELJA I STANOVNIŠTVA),
    ŽIVAN SEČANSKI – POPISI STANOVNIŠTVA BAČKE TOKOM OSAMNAESTOG VEKA, (GRAĐA ZA ISTORIJU NASELJA I STANOVNIŠTVA)
    BEOGRAD, 1952.

  2. Vojislav Ananić

    Subotica

    Zabeležena je u Bodrošnoj županiji kao utvrđenje 1499. 1526 držao ju je jedno vreme Car Jovan, Za. Vreme Turaka bila je sedište nahije i imala stalnu tursku vojnu posadu.
    Kao Subotica zabeležena je prvi put 1566. 1580–2. imala. je 49 domova, a 1590—1. 63 doma. Jedna Subotica zabeležena je u kruševskom pomeniku. Pod imenom Subotice zabeležena je kao palanka 1644. 1687. naselio se u Subotici veći broj Srba iz Banata. 1702—3. pripala je Potiskoj vojnoj granici i imala obavezu da drži 150 graničara. Uvek je bila jedno od najznatnijih naselja u Bačkoj. 1700. imala je 642 poreska obveznika a 1702. 1969 stanovnika. 1720. imala je 264 dema. 1743. postala je komorska varoš, a 1779. kr, slobodni grad. Kada je Subotica odvojena. od Vojne granice Srbi se nisu hteli da pomire sa novim stanjem, te se jedan deo preselio u Šajkašku, a na njihovo mesto su se naselili Mađari i Slovaci. 1765. imala je 9556 duša. 1769. imala je 200, a 1770. 259 srpskih domova. 1771. imala je 10.252 duše. 1786. bilo je u Subotici 326, a. 1792, 396 domova sa 2.212 srpskih duša.
    Potesi: Bajinat, Bela duž., Bikovački put, Vamtelek, Verušić, Vodica, Vučidol, Debela greda, Đurđin, Žednik, Zobnatica, Kamenita duž, Kelebija, Kobino selo, Kosište, Kockaš, Ludaš, Ludaško jezero, Ljutovo, Majna, Mlaka, Palić, Palićko jezero, Palićke ugarnice, Radanovac, Rogina bara, Skender, Tavankut, Tempa, Tuk, Hajdukovo, Crna duž, Čavolj, Čikerija, Donja Čikerija, Šandor, Šebešić, Šupljak.
    Vinogradi: Bajski, bajšanski, segedinski, tompanski, halaški.
    Šume: Deskaš, Malvine, Hrastovi.
    U Subotici su se rodili: Jovan i Terezija Ostojić, narodni dobrotvori (J. 0. 1805—1884); Mila (Emil) Manojlović, pravnik. (1823—97); Antonije Hadžić, upravnik Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu i pretsednik Matice srpske (1833 — Novi Sad,
    1917); Aksentije Marodić, slikar (1838—1909); dr Ljubomir Mitrić, profesor mehanike na Velikoj školi i mšpistar prosvete (1844 —– Beograd, 1910); Cvetko Manojlović, kompozitor (1869—1938), Đorđ Popović–Munjatović (1870 – Subotica, 1929).
    Literatura: Gojković Đ., Ktitori i priložnici prav. srp. crkve subotičtke od najstarijih vremena do danas. N. Sad, 1833. 68.
    Iványi I., Szabadka sz. kir. város tčrténete. I (1886), II (1892).
    — Protić M., Zlatni dani Subotice. Subogica 1930. 120 — Šokčić J., Subotica pre i posle oslobođenja. Gl. Ist. dr. 1931, 433—4.

    Izvor: dr DUŠAN J. POPOVIĆ – SRBI U BAČKOJ DO KRAJA OSAMNAESTOG VEKA – (ISTORIJA NASELJA I STANOVNIŠTVA),
    ŽIVAN SEČANSKI – POPISI STANOVNIŠTVA BAČKE TOKOM OSAMNAESTOG VEKA, (GRAĐA ZA ISTORIJU NASELJA I STANOVNIŠTVA)
    BEOGRAD, 1952.

  3. Vojislav Ananić

    B a j m o k

    Zabeležen je 1462. U srednjem veku pripadao je Čongradskoj županiji. Za vreme Turaka nalazila su se u somborskoj nahiji dva Bajmoka. Jedan je zabeležen kao Bajmok, svakako stariji, i ovaj je 1590. imao 16 domova. Iste godine zabeležen je i Novi Bajmok, koji je imao 21 dom. Jedan, Novi Bajmok, zabeležen je i u subotičkoj nahiji. Ovaj je 1580—2. imao 21 dom, a 1590. 16 domova. 1598. iselio se deo Srba iz Bajmoka, u kraj oko Ostrogona. Oko 1650. i 1708. zabeležen je jedan Bajmok kao naseljen. 1720.
    zabeležen je kao pustara, koja pripada Somboru. Jedna pustara ovog imena nalazi se istočno od Nemeš–Militića prema Čonoplji.
    Potesi: Barlangoš, Đurćin, Kaponja, Pećine, Plaga, Rata, Tarackoš, Čistac, Šašoš.

    Izvor: dr DUŠAN J. POPOVIĆ – SRBI U BAČKOJ DO KRAJA OSAMNAESTOG VEKA – (ISTORIJA NASELJA I STANOVNIŠTVA),
    ŽIVAN SEČANSKI – POPISI STANOVNIŠTVA BAČKE TOKOM OSAMNAESTOG VEKA, (GRAĐA ZA ISTORIJU NASELJA I STANOVNIŠTVA)
    BEOGRAD, 1952.

    • Voja

      HAJDUKOVO

      Prostor na jugoslovensko-mađarskoj granici u blizini Subotice, kod Palića, bio je iz vojnih i odbrambenih razloga posebno osjetljiv za jugoslovenske vlasti i kao takav bio je objekat agrarne reforme sa ciljem da se na tom osjetljivom prostoru naseli stanovništvo provjereno odano jugoslovenskoj državi, a to su bili bivši dobrovoljci srpske vojske, kolonisti iz Srbije – bivši regularni vojnici srpske vojske, optanti iz Mađarske i mjesni agrarni intresenti.

      ZAKUP NA POSJEDIMA USPOSTAVLJEN PRIJE VELIKOG RATA

      Na posjedu grada Subotice, na potezima Hajdo, Vago, Jaroš, Deskaš i Čavolj grad Subotica i mađarski salašari zakupci nalazili su se u zakupnom odnosu na 25 godina, a zakup je uspostavljen još prije Velikog rata. Ministarstvo agrarne reforme 1925. godine razriješilo je zakupni odnos koji je postojao između grada Subotice i salašara mađarske nacionalnosti, a zemljište je podijeljeno mjesnim agrarnim intresentima iz Subotice – Bunjevcima. Međutim, nadijeljeni mjesni agrarni interesenti nisu obrađivali zemlju već su oni zemlju izdavali u zakup bivšim gradskim zakupcima koji su i dalje živjeli na salašima uz samu jugoslovensko- mađarsku granicu i obrađivali zemlju. Još od 1925. godine zakupci salaša osjetili su se nesigurno uslijed raskida zakupnog odnosa i agrarne reforme koja se počela sprovoditi nad zemljištem koji su oni koristili pa nisu održavali zgrade na salašima. Predsjednik agrarne zajednice Hajdukovo Ljubomir Cvetković 23. novembra 1933. godine objasnio je Ministarstvu poljoprivrede uzroke lošeg stanja salaša koje su dobili naseljenici: „Godine 1925. objekti na salašu bili su u boljem stanju, ali su bivši sopstvenici kada je procjenjivanje izvršeno znajući da će im se kuće oduzeti po zgradama više nisu vršili nikakvu opravku, pa pošto su kuće od naboja one danas iziskuju znatne popravke, a ima ih i porušenih”.

      ŽALBA MAĐARA

      Zakupci salaša mađarske nacionalnosti žalili su se na ove odluke i jedan od njih Anton Engi u svojoj žalbi od 29. oktobra 1932. godine naveo je da je „salaš podigao prije 30 godina ne na žirantnoj zemlji za koju sam plaćao zakupninu već na drugoj zemlji za koju nisam plaćao zakupninu a to je grad Subotica tolerisala preko 30 godina tako da sam po građanskom pravu stekao svojinu na zemljište koje se nalazi pod mojim zgradama i koje služi kao potkućnica. Salaš i ostale zgrade sagradio sam svojim materijalom bez ičijeg doprinosa i održavao ih 30 godina u redu uz moje izdatke, te je salaš moja svojina. Bez odštete nisam ga dužan nikome ustupiti.” Kao odgovor na ovu žalbu KBU Dunavske banovine 1. novembra 1932, godine navela je „pošto je žaliocu isplaćen salaš i naređeno iseljenje u ostavljenom roku te mu saopštavam da se po ovoj žalbi nema šta dalje preduzimati.” Poslije ovog odgovora od strane KBU 31. maja 1933. godine konstatovano je da „se gore imenovani odselio iz Subotice u Horgoš”. List Jugoslovenski dnevnik donio je 13. maja 1932. godine tekst Kolonizacija i Hajdukovo potpisan od strane anonimnog dobrovoljca sa granice u kojem se ističe da izvjesni ljudi bune Mađare – salašare da se ne sele jer će navodno „pored kuće dobiti i jutro zemlje”. Autor teksta traži „zasluženu kaznu za bundžije i podstrekače”, a „Mađari koji imaju kuće na dobrovoljačkim parcelama htjeli- -ne htjeli moraju odmah prodati svoje kuće i osloboditi sopstvenicima parcele kako bi dobrovoljci napravili za svoje familije krov nad glavom”.

      REVIZIJA

      Agrarne vlasti Kraljevine Jugoslavije 1930. godine izvršile su reviziju agrarnih subjekata i zemljište u jesen 1931. godine – proljeće 1932. godine nadijelili kolonistima. – S obzirom na važnost naseljavanja ovoga zemljišta, koje leži najvećim dijelom neposredno uz granicu pitanje naseljavanja ovoga zemljišta od strane nadijeljenih lica je od velike važnosti po državno nacionalne intrese – istakao je ministar poljoprivrede 9. septembra 1932. godine. Samo naseljavanje kolonista nije bilo moguće u tom trenutku jer nije bilo riješeno pitanje otkupa salaša od zakupaca mađarske nacionalnosti i njihovo iseljavanje sa zemljišta namijenjenog za kolonizaciju. Trebalo je da se kolonisti nasele do 15. oktobra 1932. godine a da se zakupci salaša isele do 1. oktobra 1932. godine. Dosadašnjim vlasnicima salaša bila je predviđena dodjela potkućnica na drugim mjestima 200–400 kv.hv, a za isplatu salaša naređeno je da se otvori kredit kod Kolonizacionog fonda u iznosu od milion dinara.

      MOLBA SRPSKE PRAVOSLAVNE OPŠTINE

      Da se koloniji Hajdukovo davao poseban značaj po državne i nacionalne ciljeve na granici prema Mađarskoj svjedoči i zahtjev Srpske pravoslavne crkvene opštine iz Subotice iz marta 1936. godine KBU Dunavske banovine u kojem se ističe loš kvalitet zemlje naseljenika, njihovu tešku materijalnu poziciju kao i formiranu susjednu koloniju Masarikovo od 30 kuća i činjenicu da na Paliću postoji 30 pravoslavnih domova. „Daleko su od grada. Naši naseljenici su bez crkve i sveštenstva. Osjećaju se ostavljeni samo sebi u vjeri. Crkvu misli dići na Paliću i to u vizantijskom stilu. Putnici koji dolaze od Segedina će se tako podsjetiti da se nalaze na slovenskoj zemlji.” Srpska pravoslavna crkvena opština iz Subotice od Ministarstva poljoprivrede tražila je za gradnju pravoslavne crkve na Paliću 350.000 dinara. Prema izvještaju Ministarstva poljoprivrede od 29. maja 1933. godine za 838.032 dinara otkupljeni su salaši za 135 kolonista i oni su zaduženi da ih plate na osnovu Zakona o beskamatnoj pozajmici. Kolonisti su preuzeli ključeve nadijeljenih salaša 21. maja 1933. godine. Prema izvještaju agrarne zajednice Hajdukovo–Palić od 25. juna 1935. godine naseljenih porodica na salašima ukupno je bilo 159 sa ukupno 797 lica. Porodice naseljenika raspolagale su sa 96 konja, 100 krava, 316 svinja, 73 ovce, 32 koze, 61 zaprežnih kola, 48 plugova, 36 drljača, 28 kopačica, 12 vinogradarskih prskalica, 3 voćarske prskalice, 2 sijalice, 1 trijereom. Prema izvještaju agrarne zajednice Hajdukovo–Palić iz 1934. godine 111 djece je u koloniji školskog uzrasta, imaju dvije škole jedna sa jednim odjeljenjem a druga sa dva odjeljenja, sa tri učitelja, dubokog bunara kolonija nema, nema ambulantu, u naselje ne dolazi ni babica ni ljekar. Godine 1938. djece za školu u koloniji bilo je 200, škola je imala tri odjeljenja sa tri učitelja, u koloniji je bio jedan bušeni bunar, a trebala su još tri, ljekar od kolonije bio je udaljen 5–10 km. Kroz koloniju je takođe bila neophodna izgradnja puta. Prema izvještaju agrarne zajednice Hajdukovo od 17. avgusta 1939. godine kolonija je imala 185 kuća sa 1.687 stanovnika, 420 komada krupne stoke i 222 komada sitne stoke. Dobrovoljac Jovo Medić 10. oktobra 1938. godine izvijestio je Savez agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem da je naseljeno 150 naseljenika i da se „naselje razvija na 12 km. graničnog fronta sa udaljenim kućama, bez crkve, bez opštinske zgrade, ima samo dom agrarne zajednice u domu su smješteni pčelarska zadruga, knjižnica i čitaonica.”

      ŠKOLSKE ZGRADE SAZIDANE RANIJE

      Dvije školske zgrade korišćene za potrebe škole na koloniji sazidane su bile prije naseljavanja kolonista, a za dom agrarne zajednice u koloniji korišćena je kuća koju je jugoslovenska država otkupila sredstvima iz Kolonizacionog fonda. Uslovi za stanovanje i život na otkupljenim salašima bili su izuzetno teški i svi salaši morali su se popravljati da bi se obezbijedili makar minimalni uslovi za življenje. Mihailo Maksimović, prema izvještaju od 26. avgusta 1933. godine, u ratu vodnik u srpskoj vojsci, odlikovan sa dvije Karađorđeve zvijezde i stranim odlikovanjima, dobio je salaš gdje ne može stanovati. Radisav Ivković 8. septembra 1933. godine pisao je Ministarstvu poljoprivrede: „Salaš u kojem stanujem sav je od trošnog naboja kojeg je kiša natopila i svi zidovi su vlažni. Krova i nema jer oni koji su prije mene stanovali potpuno su ga uništili. Salaš je prekriven trskom koja je sasvim istrulila tako da ima rupa kroz koje može proći čovjek”. Mirko Budinić 15. avgusta 1936. godine izvijestio je Ministarstvo poljoprivrede: „Kuća je naklonjena najskorijem padu, a napravljena je od samog busenja i sada sam prinuđen sa salaša da se iselim.” Spasoje Todorović 6. maja 1936. godine je pisao: „Kuća je već ruševina, ja sam je popravljao ali to nije moguće iz sredstava koje imam.” Kolonista Petar Erak do 26. septembra 1937. godine koristio je pozajmicu od 8.000 dinara za popravku kuće. Kuća je bila od naboja, dužine 11 m, širine 5 m, visine 3 m, ali Erak nije stavio vrata i prozore, a uz kuću je dozidao ganak.

      SALAŠI GREŠKOM DIJELJENI VIŠE PUTA

      U samom procesu naseljavanja kolonije neki od kolonista dobijali su jedan isti salaš greškom agrarne birokratije. Tako se 7. aprila 1934. godine Simo Rapajić žalio da se „naselio sa pet članova porodice u salaš br. 618 koji je otkupljen za Šakić Milana koji se naselio, a nije moguće dvije porodice u jedan salaš.” Iz agrarne zajednice u Hajdukovu 13. septembra 1933. godine tražili su od Ministarstva poljoprivrede da im se oprosti 50% duga za kupljene salaše jer su „isti preskupo plaćeni”. „Članovi moraju priznati zaduženja za kupljene salaše”, 18. septembra 1933. godine odgovorili su kolonistima u Hajdukovu na njihovu inicijativu o brisanju 50% duga za kupljene salaše iz Saveza agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem. Prema izvještaju iz agrarne zajednice u koloniji od 17. juna 1934. godine u Hajdukovu je „naseljeno 165 naseljenika. Mjesni agrarni intresenti imaju svoje kuće, dok 125 kolonista, optanata i dobrovoljaca je obezbijeđeno salašima, dok ostali ne mogu da podignu svoje kuće, a dodijeljena im je zemlja slabog kvaliteta”. Kolonisti koji su bili bez salaša bili su u najtežem materijalnom položaju. Tako je agrarna zajednica Hajdukovo 9. juna 1935. godine tvrdila da se „Vojin Mandić naselio sa ženom, prebiva po tuđim kućama, plaća kirije svakog mjeseca i moli jednoga i drugoga komšiju da ga primi na stanovanje.”

      TEŠKI USLOVI ZA ŽIVOT

      Pozicija kolonista – salašara odmah po naseljavanju bila je teška. „Kvalitet zemlje mnogo je lošiji nego na drugim kolonijama, jer nije zemlja nego pijesak”, žalio se 19. maja 1933. godine kolonista Miraš Šuković… „Na koloniji ima priličan broj porodica koje su u velikoj nevolji i koje gladuju”, glasio je izvještaj od 21. maja 1933. godine kada su kolonisti preuzimali ključeve salaša. Kolonista Ljubomir Cvetković 9. avgusta 1933. godine pisao je Savezu agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem ističući težak ekonomski položaj doseljenika: „Razdijeljen je kukuruz nastradalima od tuče, leda, a preostalo je razdijeljeno za sjeme i onima kojima je bilo neophodno za ljudsku ishranu. 110 ljudi primilo je pomoć od Saveza”. Prema tom izvještaju 88 dobrovoljaca nadijeljeno je u koloniji Hajdukovo i tražili su pomoć za nabavku žita, opravku kuća, kupovinu kola, podizanje štala, nabavku poljoprivrednih alata, konja, prskalica, a 23 naseljenika tražilo je pozajmicu za nabavku hrane. „…Mnogo sirotinje ima na koloniji i mnogi nemaju hleba za svoju porodicu… Uslijed velike suše sve je izgorjelo na pijesku. Treba novaca za nabavku hljeba i da mogu po jednog konja kupiti”, pisao je Savezu agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem LJ. Cvetković 6. septembra 1933. godine. „Već je vrijeme za sjetvu, a naseljenici neće moći da zasiju svoje parcele”, pisao je isti LJ. Cvetković 21. septembra 1933. godine. „Godina je slaba. Zemlja oko njih je bijeli pijesak pogodan samo za voće i vinograde”. 31. decembra 1933. godine stigao je izvještaj za Banat, Bačku i Srem. „Dobrovoljac Matijaš Antun doselio se 1933. godine, dobio je zemlju i državni salaš ali slabu kuću i štalu, zemlja mu je odviše slaba, 7,5 k.j. podvodne kaljuge uz salaš, ostala zemlja sve pijesak”, izvještavala je agrarna zajednica u Hajdukovu 12. februara 1936. godine. Prema zahtjevu agrarne zajednice Hajdukovo–Palić od 18. februara 1935. godine u tom trenutku 30% naseljenika nisu imali nikakve hrane za svoje porodice zbog sušne i nerodne godine i zbog hrđave zemlje pijeska vejavca koji i po kišnim godinama ne rodi najbolje. „Naseljenika je 170 od kojih 19 nemaju kuće. Godine 1935. dobijeno je od Banske uprave 1.500 sadnica voća, a 1936. godine 3.500 komada i 155.000 komada kalemova vinove loze”, 28. decembra 1936. godine izvještavao je Ljeposav Mijatović iz agrarne zajednice Hajdukovo–Palić ukazujući na prilagođavanje kolonista kvalitetu zemlje i uslovima za njenu obradu. Kolonista Jovo Šakić 20. maja 1939. godine pisao je Savezu agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem ističući da se doselio krajem 1933. godine i došao na najgoru parcelu i podigao „jedan lanac vinograda” i da mu je „najteže što nije mogao među ovu djecu kupiti kravu.” Prema izvještaju od 4. marta 1939. godine kolonista Miloš Novković koji se doselio 1933. godine posadio je 1,5 k.j. vinograda. Doseljenici na koloniju Hajdukovo nikada prije doseljavanja nisu se bavili vinogradarstvom i voćarstvom i u uslovima tegobnih uslova stanovanja i života za njih je to bilo potpuno novo iskustvo.

      ZAHTJEVI KOLONISTA

      Sva pitanja i probleme kolonizacije na koloniji Hajdukovo, kao i stavove, potrebe i želje kolonista naseljenih u Hajdukovu sadržala je Rezolucija agrarne zajednice Hajdukovo–Palić donesena 13. maja 1935. godine, a upućena banu Dunavske banovine: 1. Da nam se otpišu potpuno trošni salaši, sa kojima smo nepravilno zaduženi, jer da smo ih mi slobodno kupovali za 50% bi ih jeftinije kupili pošto njina izrada, konstrukcija, mladost i higijeničnost ne odgovaraju kupljenoj cijeni, koju je određivala komisija i na nas taj teret prenijela i ako nam je rečeno, da to otkupljuje država i da se nećemo mi time teretiti. 2. Da se nadjeljenim drugovima, ali bez kuće dodijeli HITNO građa i mali zajam, jer stanuju u zemunicama i sa nama, te nas u jednoj sobi ne može biti po 10–15 članova, iz dvije porodice sa malom u velikom broju djecom, a nama da se dodijeli pomoć za popravku ovih potpuno oronulih salaša. 3. Da nam se omogući tečaj živinarstva, vinogradarstva, pčelarstva i voćarstva a koji bi nam držali učitelji škola Kraljević Marko i Devet Jugovića koji bi prethodno bili sada u ljetnjem raspustu POZVANI na tečajeve, te pod jesen i kroz zimu počeli sa nama raditi u svojim slobodnim časovima. 4. Da nam se iz Banovinskog rasadnika daje u roku od 10 godina sadnice voća, i vinova dobra loza sa popustom od 75% s tim, da nam upravnik rasadnika, koji se pokazuje nevjerovatno među nama aktivan, pokazuje način naprednog sađenja, odgajanja itd. 5. Da nam se dodijeli priplodna stoka, kao nerast, bik, plemenita jaja, pčele, alat, građa, početni mali kapital u novcu u vidu dugoročne pozajmice. 6. Da nam se dodijeli odgovarajući pašnjak, stoke nemamo mnogo, a pašnjaci su nam nedostatni, uslijed male površine i slabog uzrasta trave koja ne uspijeva na vijavcu pijesku. 7. Da nam se omogući ubiranje i ovako malog ploda a koje uništiše srne, zečevi i vrane. Lovački zakon je za nas katastrofalan, a mi se moramo braniti svim silama protiv šteta koje nam nanose ove divljači, jer ne možemo zamisliti, da nam divljač jede i uništava sve, a mi da to ili čuvamo ili propadamo, te tako u prvom i drugom slučaju stradamo. Komisijski procjena štete nam je nemoguća, jer nemamo mogućnosti, da unaprijed položimo komisijske troškove, a i kad bi imali mogućnosti, procjena bi na svaki način po nas bila NEGATIVNA, jer obično su procjenitelji članovi LOVA. 8. Da se naredi gradu Subotici, da se putevi, koji vode na ovu koloniju osposobe za saobraćaj, tj. da mi svoj kuluk dajemo za naše putove a ne da tuđe dok mi od neprohodnosti puta apsolutno propadamo. 9. Da se banovinski put Subotica–Majša Drugog reda koji vodi do same granice na 14 vojničku graničnu karaulu otpočne RADITI, jer bez njega gornji kraj kolonije ne može apsolutno opstati. 10. Da se višak kod dobrovoljaca uračuna u kompetenciju, sa razloga, što je zemlja VIJAVAC PIJESAK dok ostalim kolonstima da se odredi nova procjena parcela, jer su jako skupo procjenjene, što oni ne mogu podnijeti, sa obzirom na plodnost zemlje, puko siromaštvo, opšte nemanje itd. 11. Da se kolonistima i ostalim naseljenicima dade dodatak, gdje je mnogo članova porodice, naročito djece muškog spola, koji će biti u budućnosti podmladak osnivajući svoju samostalnu nacionalnu porodicu. 12. Da se naredi gradskom i sreskom načelstvu u Subotici da se na ovoj koloniji reguliše SANITET I VETERINARSTVO koje do danas nije nikako regulisano, s obzirom, da je veliki dio naseljenika povremeno bolestan uslijed promjene klime, a stočne bolesti naročito svinjska kuga i vrbanac i ovo malo što smo počeli odgajati uništi nam. Djelovođa Ljuba Cvetković Predsjednik Petar Simić

      KOLONISTIČKA NASELJA (1920 – 1941)

      Izvor: SRPSKO KOLO AVGUST 2021.

      Piše: dr Milan Micić

      • Kristof Kopas

        Postovani, gde bi mogao da se nabavi spisak porodica sa clanovima domacinstva kolonizovanih u Hajdukovu 30tih godina proslog veka? Unapred zahvalan