Opovo i okolna sela

11. jun 2012.

komentara: 11

Opština Opovo:

Baranda, Opovo, Sakule i Sefkerin.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (11)

Odgovorite

11 komentara

  1. vojislav ananić

    OPOVO

    Opština Opovo je jedna od najmanjih opština u Vojvodini (10.475 stanovnika), nalazi se u Južnom Banatu i ima izuzetno povoljan geostrateški položaj. Ovome u najvećoj meri doprinosi blizina velikih trgovinskih centara.Beograd i Pančevo su udaljeni oko 30 km , a Zrenjanin 40 kilometara od opštine Opovo.
    Opštinu Opovo sačinjavaju četiri naseljena mesta, to su: Baranda, Opovo, Sakule i Sefkerin.

  2. vojislav ananić

    SAKULE

    SAKULE, ZNAK PORED PUTA

    Selo Sakule (45º 08′ 06” N, 20º 29′ 20” 10” E) nalazi se na levoj obali reke Tamiš, okruženo atarima Barande, Debeljače, Kovačice i Idvora. Reka Tamiš razdvaja atar Sakula od atara Čente i Farkaždina. Službeni naziv naselja, u današnjem obliku, u upotrebi je od 24. aprila 1922. godine (1). Adminisrativno-teritorijalnom podelom, selo se nalazi u sastavu Opštine Opovo.

    * * *
    Tumačenje o poreklu i značenju geografskog naziva naselja zabeleženo je više puta u narodnoj tradiciji. Od značaja su samo dva zapisa, dok su ostali varijante istih tumačenja.
    Prvi zapis je zabeležen 1859. godine (2). Poreklo imena naselja objašnjava se imenicom kula sa predlogom iza, a dovodi se u vezu sa iseljavanjem stanovnika iz Starog sela na predeo iza kule. Ovakav način građenja reći u odgovarajućem padežnom obliku nije moguć, s obzirom da po automatizmu ne sledi oblik reči sakule. Ovakvom tumačenju o poreklu imena naselja protive se činjenice sadržane u oznakama na topografskoj karti, nastale prilikom prvog vojnog kartiranja Habsburške monarhije u razdoblju od 1763. godine do 1788. godine (3). Sam prostor današnjeg Banata ovim procesom je bio obuhvaćen između 1769. i 1772. godine. Iz spomenute karte mogu se konstatovati sledeće činjenice: Nadzemni objekti i zemunice su naznačeni na lokaciji Starog sela, naznačen je objekat pravougaone osnove oko (h)umke na mestu gde je opisan položaj kule, nema naznačenih objekata na prostoru iza kule, a naselje već ima geografski naziv (Sakula).
    U zapisu iz 1924. godine, objašnjava se nastanak izmena naselja od dvosložne reči „Sa-kule“ (4). Poreklo imena naselja dovodi se u vezu sa najstarijim familijama koje su prve naselile Staro selo, prešavši iz ranijeg sela na potesu Sigeta u čijoj se blizini, bliže Tamišu, nalazila kula. Ovakvom tumačenju protive se činjenice sadržane u Dosijeu E-123/B iz 1971. godine (5). Na osnovu arheoloških podataka na potesu Siget nalaze se tri lokaliteta od kojih su dva označena kao naselje. Lokalitet „Paprikana“ je neolitsko naselje, a lokalitet „stari Grad“ je sarmatsko naselje iz III veka n.e. Na oba lokaliteta nema nalaza kasnijih perioda koji bi potvrdili da su naselja bile neprekidno naseljena. Na lokalitetu „Truntalj“ pronađen je samo pokretni arheološki materijal. Na spomenutoj karti, potes Siget naznačen je kao pustara (preadium). Prema svedočenju, s početka XX veka, ruševine kule bile su vidljive, a temelj crkve se još poznavao. Ne može se objasniti da pomenuti objekti nisu bili označeni na karti, iako od naznačenog početka iseljavanja do završetka snimanja terena nije proteklo ni pedeset godina. Na karti iz 1769/1772. godine bili su označeni ostaci srednjovekovnih građevina i crkvišta.
    Tumačenja iz narodne tradicije ne mogu pouzano da daju odgovor o poreklu i značenju geografskog imena naselja.
    Sticajem istorijskih okolnosti, tokom vekova, naselje se nalazilo u sastavu raznih država. U dokumentima ime je najčešće navedeno na stranim jezicima, zabeleženo raznim pismima, a ponekad i nedosledno.
    Prema administrativno-teritorijalnim podelama, naselje je pripadalo sledećim nadređenim upravnim jedinicama: Kovaninskoj županiji tokom ugarske uprave; Pančevačkoj nahiji, a od 1695. godine Pančevačkom sandžaku, tokom osmanlijske uprave; tokom austrijske uprave najpre je pripadalo Pančevačkom distriktu, a od 1774. godine uključeno je u Banatsku vojnu gradnicu; od razvojačenja vojne granice pripadalo je Perleskom, a potom Kovačičkom srezu do kraja austrougarske uprave.
    U objavljenim izvorima na srpskom jeziku ime naselja se pominje u nekoliko oblika, u zavisnosti kojim je pismom bilo zabeleženo. Srpskoslovenskim pismom (recenzija staroslovenskog jezika) ime naselja je zabeleženo u obliku Sakule (6). Slavenosrpskim pismom je zabeleženo u dva oblika i to: Sakula (7) i Sakule (8). Srpskoslovensko i slavenosrpsko pismo nisu fonetska pisma. Zapisivanje glasa slovom ne odgovara fonetskom značenju na savremenom srpskom jeziku. Slovo e u pomenutim pismima ima fonetsku vrednost je, sa suglasnikom l ispred nastaje glasovna promena (jotovanje). Zapis Sakule na savremenom srpskom jeziku ima fonetsku vrednost Sakulje. Nakon opšteprihvaćenog fonetskog pisma od svih na prostoru današnje Vojvodine (oko 1871. godine), naziv naselja se pojavljuje u današanjem obliku Sakule (9). Ni jedan oblik reči, čije je značenje na srpskom jeziku geografski naziv, sem etimološke, ne može se dovesti u vezu sa značanjem reči od koje je nastalo ime naselja.
    U periodu osmanlijske uprave ime naselja, mađarskom transkripcijom sa arapskog jezika zabeleženo je grafijama Şiqula (ekvivalent Šiqula) i Siqula (10). Srpskom transkripcijom sa arapskog jezika, zabeleženo je u obliku Sakule (11).
    Za vreme austrijske uprave, ime naselja je zabeleženo u nekoliko oblika: Secula (12), Sackula (13), Sakula (14), Saccula (15), Sakcula (16) i Sakulla (17).
    U periodu austrougarske uprave, ime naselje najpre je zabeležeo u obliku Szakula (18), a potom dolazi do promene službenog naziva naselja u Torontάl-Sziget (19) i Torontάlsziget (20).

    Iako je naziv naselja bio zabeležen raznim pismima, poređenjem oblika mogu se uočiti sličnosti među njima. U vezi sa time, pomenuti oblici, dati retrospektivno, podeljeni su kao dvosložne reči:
    Sak-ulje
    Sak-ula
    Sak-ule
    Šiq-ula
    Siq-ula
    Sec-ula
    Sack-ula
    Sacc-ula
    Sakc-ula
    Sak-ulla
    Szak-ula
    Značenje prvog i drugog sloga nalaze se u radu „Retorikum Starih u Carstvu znakova“ (21). U spomenutom radu, u najvećem broju slučajeva, navedena su značenja prvog sloga, objašnjena je uloga drugog sloga kao i značenje reči u celini.
    Termin sak (m.r.) na sprskom jeziku je ribarski termin za vrstu ribarske mreže, odnosno za deo alova sa vrećicom (mrežicom) u sredini sa manjim okcima. Pomenuti termin nalazi se još u slov., bug., češ., polj. i ruskom jeziku kao ribarski termin.
    Termin saka (ž.r.) na srpskom jeziku označava bure u koje se razvozi voda.
    Terminu saccus na latinskom jeziku odgovaraju na srpskom jeziku termini vreća ili kesa. Od korena reči navedenog termina sacc- sa deminutivnim sufiksom -ulus gradi se reč sacculus, kome odgovaraju na srpskom jeziku termini vrećica ili kesica.
    Nemačka reč Sack sa značenjem vreća, kesa ili sako su pozajmljenice preuzete iz latinskog jezika nastale od reči saccus. Reč Sackel je deminutiv od Sack sa značenjem vrećica za brašno.
    Mađarska reč szak sa značenjem džak je pozajmljenica preuzeta iz nemačkog jezika, nastala od reči Sack.
    Reč saccus je istočnog porekla: vavil. šaqqu, herb. šaq, gr. sakkos. U prošlosti navedeni narodi su imali veliki značaj u trgovini.
    Potvrdu značenja i korišćenje reči na srpskom jeziku nalazimo u srednjovekovnom tekstu sačinjenom 26. jula 1441. godine u Dubrovniku (22). Tekst predstavlja popis dela bogatstva despota Đurđa Brankovića, koje je ostavljeno na čuvanje Dubrovačkoj republici. Blago: mletački, srpski, turski i ugarski dukati, nakit, žeženo zlato i srebro najpre je upakovano, a potom okovano u sanduke. Za predmete u kojima je pakovano blago, upotrebljen je zapis Sakul8.Znakovni završetak reči 8, napisan srpskoslovenskom pismom ima fonetsku vrednost ja. Sa suglasnikom l ispred, nastaje glasovna promena (jotovanje). Zapis, u celini na savremenom srpskom jeziku, ima fonetsku vrednost sakulja i ima značenje vrećica.
    Vreća i umanjenica vrećica su jezički termini za oznaku predmeta (ambalaže) u kojima se nešto nosi. U svom izvornom značenju, to je predmet za održavanje materijala (robe) u rasutom stanju, radi transporta na mestu distribucije ili upotrebe. Sinonimi za vreću su torba, kesa, mreža, džak i slično. Sinonimi su identični po značenju, a međusobno se razlikuju po veličini ili po materijalu za koji će biti upotreljeni.
    Pored Sakula kod Opova, postoje ili su postojala naselja sa sličnim nazivom: Sakula kod Ugrinovaca (nekadašnje naselje, danas potes atara Deča), Sakulja kod Lazarevca (danas naselje u raseljavanju), Skulje Donje kod Gataje (danas Skulia, Rumunija), Sakulevo (danas Marina, Grčka) na reci Sakuleva i na prostoru srednjovekovne Albanije zabeleženo je naselje Sakule (23).
    U istorijskom kontekstu, najpre se pominju Skulje Donje (1334. godine) sa nazivom na latinskom jeziku Scalla (24). Potom se pominje Sakulevo u defteru iz 1481. godine (25). Sakula i Sakulja imali su nazive pre osmanlijskog zauzimanja Beograda (1521. godine) sa nazivima Sakulji odnosno Sakulja (26).
    Za Sakule kod Opova nema primarnog izvora za naziv naselja u periodu pre osmanlijskog osvajanja Banata 1552. godine. Naselje je zabeleženo u prvom defteru iz 1554. godine (27). Tada je u njemu bilo dvadeset „duša”. Zapisivačima prvog deftera naziv naselja su saopštili starosedeoci, s obzirom da je Banat u celini osvojen nenasiljem. Svedočanstvo o starini postojanja srednjovekovnog naselja sadržano je u spomenutom dosijeu. Na zapadnom delu lokaliteta „Staro selo“ nalazi se „Veoma bogat kulturni sloj, jame i kućišta sa srednjovekovnom keramikom”. Označeni predeo lokaliteta (prilog karta inv.br. 3128) dovoljan je da se dvadeset „duša“ (domaćina) razmesti na tom prostoru. Nema sumnje da je predeo Starog sela sa pripadajućim atarom pružao povoljne uslove za život. Pored srednjovekovnog naselja na severnom delu registrovano je neolitsko naselje, dok se na jugoistočnom delu nalazilo sarmatsko naselje. O naseljavanju na ovom prostoru do razvijenog srednjeg veka nema pouzdanih podataka. Podaci o naseobini u ranom srednjem veku nalaze se u tragovima, a mogu se naslutiti na osnovu zapisa iz 1859. godine i kazivanja danas prisutnog u usmenoj narodnoj tradiciji. U zapisu je opisan neki verski obred ili narodni običaj. Iz samog opisa nije moguće ustanoviti šta on predstavlja, obzirom da je napisan u negativnom obliku. Dosad nezabeleženo kazivanje odnosi se na vezu veštica sa kretanjem ljudi u gluvo doba, oko ponoći, kroz predeo Kaputa.
    Pored tumačenja iz narodne tradicije Sakula kod Opova, postoji i tumačenje o poreklu i značenju imena naselja Sakulje kod Lazarevca. „Po narodnom kazivanju selo je dobilo ime po sakama (dvokolica sa buretom), jer se odavde u njima odnosila voda u bezvodnu okolinu“ (28). Sadržaj naselja odražava njegovu hidrološku karakteristiku. Prema opisu naselje je formirano oko stalnih izvora vode i nekoliko potoka koji protiču kroz naselje. Za stanovnike okolnih naselja, koji su imali problem snabdevanja prijaćom vodom u letnjem periodu, oblik reči sakulja označavao je mesto na kom se vrši nalivanje vode u burad. U svakodnevnoj komunikaciji među ljudima, kao jezički znak, Sakulja ima oznaku mesta na kom uvek ima vode.
    Poreko imena naselja ukazuje čime su se dotični ljudi bavili na osnovu prirodnih uslova i istorijskog procesa urbanizacije. Ime naselja se može izvesti iz delatnosti koja se odvijala na prostoru naselja, sa jezičkim značenjem reči od koje je ime nastalo. Voda u koritima potoka je „skladište materijala u rasutom stanju“. Radi odvoženja vode u bezvodnu okolinu potrebno je obezbediti bure. Za transport bureta u oba smeta neophodna je dvokolica sa volovskom zapregom. Reč saka ima značenje ambalaže u koju se naliva voda iz potoka. Kao znak prepoznavanja mesta za zahvatanje vode, mesto je označeno vrstom ambalaže koja se koristi.
    Poreklo imena ostalih dubleta moguće je objasniti prema delatnostima kojima su se dotični ljudi bavili na svakoj lokaciji posebno. Prirodni uslovi i proces urbanizacije moraju imati dominantni položaj u odnosu na naselja u okolini. U protivnom, ime naselja ne bi bilo prepoznatljivo u svakodnevnoj komunikaciji među ljudima.
    Srednjovekovno naselje u Starom selu je sagrađeno na izdignutom platou u odnosu na ritski teren, koje su činile plavine Tamiša. Plato ima eliptičan oblik sa prevlakom na istočnoj strani (top. Kapute), sa kojom je povezan na pančevačku deluvijalnu terasu. Plato je na severozapadnom delu od obale Tamiša udaljen oko sto metara. Pristup obali Tamiša omogućen je izgradnjom useka u plato sa padom prilagođenim za drumski saobraćaj. Naselje je bilo bezbedno od visokih voda Tamiša. Najniža kota platoa je na prevlaci, koja ima vrednost 77,63m (29). Najviši vodostaj na Tamišu bio je zabeležen marta 1940. godine, kod merne stanice u Tomaševcu. Na osnovu proračuna prosečnog pada ritskog terena, kojim protiče Tamiš, nivo vode poplavnog talasa bio je na koti 76,20m kod Sakula (30). Najniža kota prevlake bila je za jedan metar viša od kote nivoa vode. Spomenuta topografska kota iz 1766. godine, prikazuje isti relativan odnos prevlake i gornjeg nivoa vode. Tada su bili nepovoljniji uslovi za odvođenje viška vode, s obzirom da nije bilo nikakvih radova na regulaciji Tamiša.
    Na prostoru okoline postoje podaci o dva srednjovekovna puta. Najstarija zabeležena trasa puta je Bač-Titel-Pančevo-Kovin sa prelazom preko Tamiša između Čente i Barande. Skelom kod Kovina put je bio povezan sa Carigradskim drumom (31). Druga trasa puta je bila Pančevo-Barlad (Orlovat)-Bečkerek (Zrenjanin)-Beče (Novi Bečej) sa prelazom Tamiša između Tomaševca i Orlovata (32). Spomenute trase kopnenih puteva, pored administrativne i vojne funkcije, služile su i za obavljanje trgovine. Istorijski podaci potvrđuju da se na tim putevima odvijala intenzivna trgovina. Naime, vlastelini Želja (nekadašnje naselje, danas predeo Opova) bili su opomenuti 1429. i 1435. godine od ugarskog kralja da protivpravno naplaćuju porez na promet roba, pošto je kralj sve stanovnike Kovina ranije oslobodio svih poreza koji su mu kao vladaru pripadali (33). Naselje Orlovat (oppidum Barlad) je imalo status trgovišta sa posedovanjem prava ubiranja poreza na vašarima. Nalazilo se na mestu raskršća spomenutog puta sa trasom puta Titel-Orlovat-Temišvar (34).
    Na prostoru okoline nalazi se Dunav kao najznačajniji vodotok, koji je još od praistorijskog doba bio korišćen za intenzivniji transport roba i trgovinu. Tamiš je pritoka Dunava sa kojim je spojen na dva mesta, kod Pančeva gde mu je i ušće i neposredno kod Čente gde je spojen sa dunavskim rukavcem Karašac.
    I pored povoljnih uslova za zemljoradnju, osnovna delatnost je bila stočarstvo. Zemljoradnjom su se stanovnici bavili tek da zadovolje sopstvene potrebe. Stočarstvo je stanovništvu, pored veće rentabilnosti, omogućavalo lakše kretanje. Tako se glavni kapital, stoka, mogla u najkraćem roku, u periodu nemirnih vremena, prebaciti na sigurno mesto. Ista okolnost uticala je i na stanovanje. Kuće su bile ukopane i poluukopane zemunice ili kolibe opletene od pruća, oblepljene blatom sa pokrivačem od trske. Staništa za naseljenike nisu predstavljala veliku vrednost, uvek su se mogla napustiti bez mnogo premišljanja. Povratkom na staro stanište, obnova porušenih staništa mogla se uraditi bez velikih troškova. Arheološki opis srednjovekovnog naselja potvrđuje opštu sliku o stanovanju tog doba u Banatu.
    Upoređujuću geografski položaj naselja sa najranijim podacima o kopnenim i rečnim putevima u okolini moralo je imati uticaj na neku delatnost koja je povezana sa značenjem reči od koje je naselje moglo da dobije ime. Trgovina je kao delatnost kroz istoriju bila vezana za upotrebu vreća različitih veličina. Konkretno, najunosnija trgovina u srednjovekovnoj Ugarskoj bila je trgovina solju. Pošto su na prostoru Panonske nizije i severnog dela Balkanskog poluostrva bili retki rudnici soli, so je bila skupa i tražena roba neophodna za kuvanje jela, konzervisanje hrane i u stočarstvu.
    Vodotokovi u srednjem veku na prostoru Ugarske države prvenstveno su korišćeni za transport soli iz transilvanskih rudnika (35). Pored soli, na lađama su bile transportovane žitarice, brašno, vino i druga roba. Trasnport soli je vršen vodotokom Moriša do ušća u Tisu kod Segedina. Na ovim prostorima deo soli je prevožen vodotokom Tise do ušća u Dunav. Na desnoj obali Dunava, naspram ušća Tise nalazi se Slankamen, koji je bio veliki trgovački centar sa privilegijom kraljevskog grada (Civitas regis Zalankamen). Na obali Dunava je bilo sagrađeno veliko pristanište sa skladištem soli. Iz skladišta so je bila distribuirana na prostor Srema i Slavonije kopnenim putevima. Na prostoru jugozapadnog Banata, so je bila prevožena preko Dunava do mesta ukrštanja vodenih i kopnenih puteva ili do mesta gde je bio prilaz kopnenog puta do obala Tamiša.
    Na ustaljene transportne puteve, veliki uticaj na dalju distribuciju soli imale su velike vode Dunava. Visoki vodostaji na Dunavu narastali su svake godine, najčešće usled naglog topljenja snega koji je u toku zime napadao oko rečnih izvorišta u velikim kolčinama. Najviši vodostaji događali su se u periodu aprila i maja meseca.
    Period od pojave poplavnog talasa, odvođenja viška vode do isušivanja poplavljenih površina mogao je potrajati i do dva meseca. Pri velikim vodama Dunava, ušće Tamiša sa pomera kod Čente, a Karašac i Tamiš od Čente do Pančeva predstavljaju rasteretni krak Dunava. Dunav je plavio svoju dolinu, a dunavske vode su predstavljale za Tamiš veliko opterećenje. Naročito nepovoljne posledice imao je sektor uzvodno od Čente, gde je, usled velikog uspora vode, bila poplavljena cela dolina. Posledica ovakvog stanja su bile ograničen pristup levoj obali Dunava i naseljima na obali Tamiša, kao i nemoguća prohodnost kopnenih puteva na pojedinim deonicama. Spomenuti prelaz preko Tamiša između Čente i Barande nije bio u funkciji.
    Sadržaj naselja u Starom selu koji ga izdvaja od naselja na levoj obali Tamiša, u periodu velikih voda Dunava, odražava njegovu reljefnu karakteristiku. Mogućnost pristajanja lađa (čamaca) u „pristaništu“ čini da položaj naselja dobija na značaju u očima trgovaca solju, koji su imali problem dalje distribucije. Za njih prostor naselja je bio sigurno mesto u kojem je uvek bio moguć pretovar vrećica i dalji transport kopnenim putem.
    Uključivanje na spomenuti put Pančevo – Orlovat bilo je moguće kod Kozlovca (Kostobatz, nekadašnje naselje, danas potes atara Idvora) koji se nalazio na trasi puta (36).
    Nepoznato je ko je vršio pretovar vrećica sa lađa u transportna sredstva za prenos kopnenim putem. Ako su spomenutu delatnost obavljali stanovnici Sakula, postavlja se pitanje da li je naziv bogomolje, posvećenoj Sv. Ocu Nikolaju (9/22.maj), odabran namerno, pošto se on smatra zaštitnikom moreplovaca, trgovaca, putnika uopšte.
    Porazom na Mohačkom polju (1526. gdine) označio je kraj nekada moćne Ugarske kraljevine. Zauzimanjem Titela i Petrovaradina onemogućeno je ugarskim brodovima plovnu vezu između Dunava i Tise. Slankamen je bio razrušen i opusteo. Prestala je svaka trgovina solju na Tisi i Dunavu.

    Nakon uspostavljanja osmanlijske vlasti na prostoru južne Ugarske došlo je do promena u trgovini i izmena puteva za transport soli. Iz transilvanskih rudnika soli, deo je bio transportovan kopnenim putem pored desne obale Tamiša do Čente (37). Odatle je prevožen na sremsku stranu do rečnog pristaništa u Surduku ili bi bio natovaren na brodove i spuštan Dunavom u Savu (38). Delatnost pretovara soli vršili su stanovnici Čente, s obzirom da su bili oporezovani za tu delatnost. Termin çanta (ekvivalent Čanta) na turskom jeziku ima značenje torba, sugeriše da je so bila pakovana u torbe, dok je naselje u kome se vršio pretovar dobilo ime po torbi.

    * * *

    Reč saccos iz latinskog jezika odgovara terminu vreća u srpskom jeziku. Od korena reči sacc- sa deminutivnim sufiksom – ulus gradi se reč sacculus koji odgovara terminu vrećica na srpskom jeziku. Reč sakulja je stara srpska reč sa značenjem vrećica. Reč je pozajmljenica koja je preuzeta iz latinskog jezika.
    Ime naselja, praoblik Sakulja, je označavalo mesto na kome se vršio pretovar vrećica soli u periodu velikih voda Dunava i ograničenih mogućnosti korišćenja suvozemnih puteva u okolini. Sredinom XVI veka, na prostoru južne Ugarske izmenjeni su putevi transporta soli. Od delatnosti na prostoru Starog sela, ostalo je samo ime naselja, kao znak pored puta.

    Autor teksta: Zlatoje V. Piperski

  3. Vojislav Ananić

    BARANDA

    PODACI O STANOVNIŠTVU BARANDE do 1809. godine

    Baranda je jedno od najstarijih mesta u Banatu. Koliko se zna, pod tim imenom je kao naselje prvi put zabeležena 1451. godine. U to vreme je pripadala kovinskoj županiji.
    Kako je u XV veku, pa i kasnije, stvarna vlast u Banatu bila u rukama srpskih despota i vlastele, čiju je zaštitu mogla da uživa, može se pretpostaviti da se njeno stanovništvo zadugo nije raseljavalo. Tu pretpostavku potvrđuje i činjenica da su u Barandi 1660. godine zabeleženi sledeći stanovnici, svakako kao starešine porodica: pop Jovan, zatim domaćini Daba, Petruša, Tatomir, Stojka, Grubač i Petar Stošović, a pomenut je i Velimir.
    Po katastigu ili spisku priloga i milostinje za obnovljenu Pećku patrijaršiju iz 1660. i 1666. g. Baranda je, dakle, primila i darovala sveštenstvo i crkvu iz stare postojbine. No, kako su kaluđere mogli darovati, besumnje, samo najimućniji, to je u selu moralo biti svakako znatno više i domaćina i domaćinstava.
    Turska vladavina i česti ratovi učinili su svoje. Krajem XVII ili početkom XVIII veka stara Baranda je iščezla, te je na Mersijevoj mapi iz 1723-25. označena kao nenaseljena – vrlo je mogućno da je stanovništvo raseljeno, bar jednim svojim delom.
    Po drugi put je Baranda naseljena 1775- 78. g, ovog puta Srbima iz Kikindskog dištrikta. Po jednoj verziji novi žitelji su se doselili iz Kikinde i Svetog Đurđa (Sen-Đurđa), zbog čega je istočna polovina sela i nazvana Šenđurcima. U selu je, međutim, dosta Babinih, pa i Šajtinskih, kojih je bilo i u Melencima, pa je mogućno da su njihove porodice otud i došle.
    Ovi doseljenici u stvari vode poreklo iz Pomorišja, odakle su krenuli u dištrikg oko 1751. godine. Napustivši Pomorišje, po ukidanju njegove granice, kolonisti se u Kikindi i njenoj okolini nisu čestito ni odomaćili za onih 25 godina koliko su u njoj proveli, a već su ponovo morali da se pokreću. Pomorišje su napustili da ne bi pali pod vlast mađarskih spahija, a Kikindu, opet, da ne izgube i poslednje od privilegija koje su nekad uživali. Izabrali su Barandu koja je odmah ušla u sastav Južne vojne granice, oformljene 1764-68. g.
    Ne znamo odakle su, kada i kako ovi naseljenici dospeli u Pomorišje, ali nije isključeno da se među njima nalazio i koji potomak starih Baranđana, koji behu iščezli možda tek pre nekoliko decenija. U tom slučaju bi težnja za Barandom bila sasvim razumljiva. Utoliko pre što su u njoj uslovi za život bili znatno povoljniji, za ono vreme, nego u mnogim drugim mestima Banata. Šume i divljač, Tamiš i bare bogate ribom, nepregledni pašnjaci i trstici, o čemu su eventualno slušali, mogli su, samo da ih privuku. Istina je da su vlasti odredile mesto budućem naselju, ali je zanimljivo da je naseljavanje izvršeno na terenu stare Barande i da je selo dobilo, odnosno zadržalo, svoje prvobitno ime, što znači da su uspomene na staro naselje bile još uvek sveže. Pa ni sastavljači pomenute mape sasvim sigurno ne bi pustu Barandu ucrtali da nije bilo vidljivih tragova o njoj na početku XVIII veka.
    Neki kolonisti, kao prethodnica, preseljeni su ovamo 1775. godine, ali je glavna seoba izvršena godinu dana kasnije. 1776. g. u Barandu se naselilo 211 porodica, u većini kućnih zadruga. U manjim grupama ili pak pojedinačno preseljavanja su svakako vršena i narednih godina, ali je bilo i takvih koji su pokušavali da se vrate u dištrikt.
    Šest godina kasnije, 1782. Baranda je imala 1411 stanovnika. Poređenja radi treba konstatovati da su susedne Sakule te godine imale 1271, a Opovo, sedište čete (kompanije) 1493 duše.
    Za proučavanje naših naselja u XVIII veku, pa i iz poznijeg vremena, osobito su važni domovni protokoli i matične knjige venčanih, rođenih i umrlih. U Barandi se, međutim, u to vreme nisu vodili domovni protokoli. Stoga ćemo se osvrnuti samo na matične knjige, čija je sadržina, u pogledu podataka koje nam pružaju, veoma interesantna. Te knjige su, inače, po pravilu, vodili sveštenici, Listovi matica su vođeni na štampanim obrascima, u vidu knjiga, na čijim je koricama odštampan naslov Temišvarske eparhije. Ali su sveštenici već od 1791. godine, svakako usled nestašice obrazaca, nastavili da pojedine knjige vode na običnoj hartiji, koju su sami olovkom špartali i tako po rubrikama ispunjavali čitav tekst, i onaj koji je u gotovim obrascima bio štampan i onaj koji su i inače sami ispisivali. Obrasci su štampani na crkvenoslovenskom jeziku, ali se u pisanom delu teksta oseća jak uticaj narodnog jezika.
    Sa kolonistima se u Barandu naselio i pop-Petar 1776. g, ali su se matične knjige vodile, kako je neko konstatovao na koricama domovnog protokola iz kasnijeg vremena, tek od 1780. godine. Te knjige, sa malim izuzecima, do danas su gotovo u celini očuvane.
    Knjige venčanih su očuvane u celini, pa je i broj venčanih u samom selu prikazan u celini. Za navedenih 30 godina on iznosi svega 449 ili, pak, u proseku, skoro 15 godišnje. Naravno, najviše je brakova sklopljenih prvi put, ali je ne malo i onih koji su u brak stupali po drugi, pa i po treći put. Po sebi se razume da divlje brakove, kojih je u Barandi oduvek bilo, ovde ne uzimamo u obzir.
    Prema tome, za 30 godina (bez godina i meseci za koje nam nedostaju podaci) imamo 708 rođena muška i 594 ženska deteta, svega 1321 dete. Godišnji prosek rođenih je nemoguće utvrditi s obzirom da nemamo podataka iz svih naznačenih godina.
    U izvesnim slučajevima, u odgovarajuće rubrike je uneto samo majčino ime, dok je ime oca izostalo, što ukazuje na činjenicu da je već tada bilo i vanbračne dece. Sem toga, deca iz divljih brakova, kojih je sigurno bilo, obično nisu krštena, pa se može pretpostaviti da je broj rođenih ipak bio nešto veći.
    Matične knjige umrlih postoje za sve godine o kojima je reč, ali 1788. godine upisani su samo oni koji su rođeni u toku prva dva meseca. Za 1809. g. postoje podaci samo za 8 meseci, tako da je naš pregled nepotpun. Ipak se može konstatovati da je za tih 30 r, prema knjigama, umrlo 1359 osoba. Ali je bilo umrlih, podvucimo to odmah, koji nisu registrovani, niti su to mogli biti. Naročito je to bio slučaj sa novorođenima, koji ponekad nisu ni kršteni pre smrti. Osim toga Baranđani su kao graničari i vojnici po profesiji često na bojištima ginuli ili nestajali, pa ni njihova smrt nije uvek mogla biti registrovana.
    Gornji podaci su, kao što se vidi, jednim delom (rođeni i umrli) nepotpuni. Njihova vrednost je, sem toga, relativna, s obzirom da nisu registrovani svi oženjeni, udati, pa i venčani, te rođeni i umrli, ali je i pored svega toga vrlo uočljivo da priraštaj stanovništva u vremenu o kome je reč nije takoreći ni postojao, jer je mortalitet bio ravan natalitetu, a neretko i veći. Naročito je u tom pogledu kobna ratna 1789. g. Doduše, Baranđani su se ponekad i raseljavali, ali ta okolnost nije mogla da ima uticaja na priraštaj.
    Knjige venčanih su veoma oskudne u podacima. U njima se retko sretaju imena devojaka udatih u Barandu i momaka, meštana oženjenih iz Barande. Udavače su u velikom broju napuštale svoje rodno mesto, dok su se mladoženje venčavale u drugim selima, odakle su dovodili mlade. Jedno se ipak može konstatovati: devojke su se najčešće udavale u najbli- ža sela, u Opovo, Farkaždin, Čentu i Sakule, a zatim u Idvor, Perlez i Sefkerin, ali ne uvek. Ponekad su odlazile i znatno dalje, svakako po isključivoj želji roditelja ili njihovih prijatelja. Tako se Jelisaveta Baktalov (možda Batalov ?) 1780. g. udala u Crepaju, dok je Gavrilo Stanišić 1784. g. udao svoju ćerku u Surduk za Maksima Kolarevića. Baranđanke su se, da to podvučemo, većinom udavale u strana mesta, ali gotovo uvek, koliko znamo, u sela Vojne granice.
    Vrlo je zanimljivo, s druge strane, da su se Baranđanke, bar one koje su živele u mestu, uvek preudavale u samu Barandu. Matične knjige su interesantnije. Pored toga što sadrže izvesne podatke o porodicama i njihovim prezimenima, one ilustruju, između ostalog, i brojni odnos između rođenih, i to na štetu devojčica. Znatno češće su se, naime, rađala muška deca – tabela taj odnos lepo ilustruje. Nije nezanimljivo primetiti da u to vreme dvojke nisu bile retkost, ali ni trojke. Lazar Legetić i njegova žena, na primer, 1786. g. dobili su trojke, dve devojčice i jednog dečka.
    Evo i imena koja su se u to vreme davala deci. Najviše ih je, prirodno je, iz Novog zaveta i iz kalendara uopšte. To su Dimitrije, Gavrilo, Stefan (ali i Stevan), Georgije, Jovan, Petar, Pavle (Pavel), Teodor, Prokopije, Damjan, Kuzman, Nikola, Timotej, Atanasije, Jakov, Teodosije, Mojsilo, Aleksije, Sava, Lazar, Jeftimije, Geoden, Filip, Marko, Toma i, naročito, Antonije, Maksim i Arsenije (ili prosto Arsen), zatim Jelisaveta, Jovanka, Makrena, Teodora, Damjanka, Ikonija, Petra, Sofija, Pelagija, Marija, Irina, Jevrosija, Jekatarina, Ana, Anastazija, Manda, Marta i Angelina.
    Ređa su ova, među njima i narodna imena: Josim, Milić, Živan i Zora, te Sosana, Jelena, Stana, Sara, Mila, Neda, Milica, Nada, Savka, Kumrija, Živana, Persida, Julka, Daka i Stoja.
    Najčešće su kumovali ljudi, i to starešine porodica, osobito kad se radilo o krštenju muške dece, ali ne retko i žene, naročito kad su krštavane devojčice. U takvim slučajevima sveštenik je ponekad upisivao ne sa-mo ime i prezime kume, već i ime njenog muža, ili pak oca. Ponekad su kumovala i deca. Tako je 1784. g. kumovao Lazar Vitolić, učenik iz Barande.
    Sveštenici su, uostalom, katkad ubeležili i roditeljsko zanimanje, po pravilu očevo, a ređe kumovo. Ponajčešće ubeležena zanimanja su: zemljodelac i vojnik (soldat), ili pak o f i c i r (sa oznakom čina). Ništa, dakle, neobično, jer je Baranda bila graničarsko-zemljoradničko mesto. 
    Posebno je zanimljivo da je već 1784. g. zabeležen učenik, što ukazuje na to da je u selu svakako postojala neka škola.
    Još je interesantnije da je otac krštene Perside, Stevan Markov, 1809. g. po zanimanju bio „rab“. Kako ta reč prevedena na savremeni jezik znači sluga i kako roba (da dopustimo da je ova reč mogla imati i takvo značenje) u to vreme u Granici nije moglo biti, onda je izvesno samo jedno: u Barandi je u to vreme bilo radnika i radnih odnosa.
    Iako odnos od 1 359 umrlih prema 1 321 rođenom licu nije najrealniji, ipak se mora konstatovati da je mortalitet za čitavo to vreme bio osobito velik, pogotovo u godinama 1789, 1783, 1785, 1803. i 1782. Smrtje naročito mnogo kosila decu.
    Odakle tolika umiranja i gde su uzroci nevoljama koje su im prethodile? Da su na priraštaj nepovoljno delovali postojeći životni uslovi, to je nesumnjivo, ali nam se čini da „hudi i oskudni grunt”, o čemu govori prota Jovan Maksimović kad objašnjava gotovo istovetan slučaj Beške nije primaran, niti se pak to u Barandi toliko moglo osećati. Istina je da je ratarstvo bilo na vrlo niskom stupnju, a uz njega i neke druge privredne grane, ali je zato bilo razvijeno stočarstvo, lov i ribolov. Pa ako i nije bilo dovoljno hleba i povrća, bilo je mesa, mesnih i mlečnih proizvoda, tako da se o lošoj ishrani teško može govoriti.
    Naprotiv, na narodno zdravlje su negativno delovali, u prvom redu, loši, nehigijenski stanovi, možda i rđavo pripremana hrana, a naročito praznoverice, opšte neznanje i zaostalost. Sa svojim baruštinama selo je, inače, imalo sve uslove za razvitak najraznovrsnijih bolesti, koje su svakako stalno kosile, a s vremena na vreme i desetkovale stanovništvo. Sem toga, Baranda je već u XVIII veku imala dosta vinograda, pa je verovatno i upotreba alkohola, često preterana, doprinela da procenat smrtnosti bude veći. Najzad, u tom pogledu nisu bez značaja ni česti ratovi, a osobito stalna služba graničara u Granici i na koridorima. No glavni razlog slabog priraštaja stanovništva je – slab natalitet.
    Koliko je u Barandi u XVIII i početkom XIX veka bilo kuća, koliko porodica i kućnih zadruga zasad se ne može odgovoriti. Znamo jedino to da se 1766. g. u mestu naselilo 211 porodica. Međutim, broj porodica i kućnih zadruga uopšte je vremenom opadao. Neka domaćinstva su se iz Barande iselila, a neka su i izumrla, tako da 1809. g. u selu imamo samo 170 domaćinstava, dakle 41 domaćinstvo manje nego u godini naseljavanja. Radi se, naime, samo o onim domaćinstvima koja imaju svoja imanja i plaćaju porez. To nam govori jedan spisak poreskih obveznika Baranđana iz 1809. godine.
    Prema tom spisku, u čiju se nepotpunost ili netačnost teško može posumnjati baš zbog njegove namene i obeležja, u Barandi je 1809. g. bilo 6 domaćinstava familije Markov, koja je bila najbrojnija, zatim 5 domaćinstava familije Vlajnić, pa 4 domaćinstva Stojanovih, a zatim dolaze familije sa po 3, po 2 i po 1 domaćinstvom. Iako se u ovom spisku ne nalaze prezimena svih stanovnika Barande toga vremena, pa ni imena kućnih starešina, ipak smatramo da će biti korisno ako ih ovde saopštimo. Evo tih prezimena i imena (imena u zagradi) starešina domaćinstava ili kućnih zadruga i porodica sa imovinom uopšte:
    Adamov (Petar), Adamčev (Sima), Alterov (Rista), Alterov (Aleksa), Aćimov (Petar), Aćimov (Rista), Babin (Jefta,) Babin (Lazar), Baički (Stevan), Bajić (Avram), Bajić (Stevan), Bajkin (Sava), Balović (Adam), Barbulj (Gpiša), Batorski (Nikola), Belkić (Marko), Berberov (Petar), Borlja (Jovan), Borlja (Todor), Borčanin (Nikola), Branankov (Arsen), Brankov (Joca), Brankov (Mihajlo), Brzjački (Živan), Brkin (Đoka), Vajić (Kuzman), Vajić (Todor), Vakareskov (Antonije), Vasiljev (Jovan), Veličkov (Miša), Veličkov (Tima), Veselinov (Cava), Vitolić (Jevrem), Vintolić (Caea), Vitolić (Vasa), Vlajnić (Sima), Vlajnić (Todor), Vlajnić (Cava), Vlajnić (Marko), Vlajnić (Živan), Vranješ (Stevan), Vujanić (Jovan), Vujčin (Đurađ), Gavrilov (Nikola), Georgijev (Marko), Gojkov (Godor), Gobanski (Cava), Dajlić (Jovan), Dajlić (Petar), Dajlić (Toma), Divljak (Vasa), Divljik (Marko), Dunđerov (Jovan), Đukić (Janko), Đurić (Miško), Živanov (Caea), Živanov (Pera), Živanov (Cava), Živanović (Georgije), Žikić (Ranko), Zakić (Mojsilo), Zakić (Sima), Zebić (Isak), Ilišev (Cava), Isakov (Đurađ), Jankov (Lazar), Jocić (Arsen), Jockov (Jovan), Jerinčić (Vasa), Karanjac (Caea), Kovačević (Vasa), Koneski (Gavrilo), Kostin (Stevan), Krišan (Antonije), Kuskunov (Jovan), Kockar (Andrija), Lazin (Atanasije), Latinkić (Mihajlo), Letić (Novak), Majstorićev (Paja), Maksimov (Stevan), Maksimov (Todor), Marin (Atanasije), Markov (Petar), Markov (Todor), Markov (Gligorije), Markov (Jovan), Markov (Cava), Martinov (Panta), Martinov (Marko), Martinov (Todor), Milakov (Jovan), Milosavljev (Stevan), Milin (Cava), Milin (Aćim), Milin (Dimitrije), Milovanov (Lazar), Milovanov (Jovan), Milovanov (Maksim), Momčilov (Stevan), Momčilov (Petar), Miškov (Sava), Miškov (Georgije), Miloradov (Đuka), Nadoški (Arsen), Nadoški (Luka), Nešin (Petar), Nikolajević (Živan), Nikolin (Panta), Nikolin (Jovan), Novakov (Ćura), Novakov (Andrija), Novakov (Josim), Orlović (Sima), Orlja (Nikola), Ostojić (Mihajlo), Pavlić (Žavan), Pandurov (Sava), Paunov (Arsen), Padetašev (Antonije), Pekurarov (Arsen), Petrov (Lazar), Plavšin (Živan), Popović (Avram), Popadić (Maksim), Popov (Kosta), Prodančev (Ignjat), Radin (Dimitrije), Radin (Lazar), Radakov (Lazar), Radosavljev (Sava), Radovančev (Mihajlo), Radojčin (Andrija), Radojčin (Mihajlo), Rackov (Arsen), Rackov (Lazar), Ristić (Lazar), Rusov (Miško), Silaški (Đurađ), Sivčev (Jovan), Smiljić (Sava), Stakin (Todor), Ctajin (Toma), Stankov (Stevan), Stankov (Pantelija), Stojanov (Milovan), Stojanov (Sava), Stojanov (Jovan), Stojanov (Maksim), Stojkov (Lazar), Stanišić (Maksim), Stojadinov (Maksim), Stojić (Gouja), Stefanov (Vasa), Strajnić (Georgije), Terzić (Ilija), Trumić (Vasa), Talaba (Todor), Ćelić (Vasa), Ugrišić (Cava), Untar (Blagoje), Urošev (Todor), Francuz (Maksim), Crvenkov (Ignjat), Crveni (Vasa), Šajtinski (Antonije), Šajtinski (Živan), Šajtinski (Jovan), Šiklovan (Gavrilo).
    Uporedimo li ovaj spisak sa matičnim knjigama, po datumu starijima, pada u oči, pre svega, da su se pojedina, inače ista prezimena pisala, pa i tumačila, na različite načine. Tako je u spisku, a i u drugim dokumentima zvaničnih vlasti, prezime Talaba jednom Talaba, drugi put Tupalaba, a treći put, opet, Čarapa, mada je u pitanju jedno te isto ime i prezime. Slično je i sa prezimenom Paletašev, koje su vlasti bile prekrstile u Palinkaš.
    Još su izrazitiji slučajevi sa nekim prezimenima koja se u spisku i uopšte u pukovskim dokumentima završavaju na ov, a u matičnim knjigama na ić. Primera koji to potvrđuju ima dosta. Po matičnim knjigama Uroševići, Brankovići, Veličkovići, Radojčići i Kovačevići, na primer, u spisku su Uroševi, Brankovi, Veličkovi, Radojčini i Kovačevi, s tim što je poslednje prezime kasnije i u zvaničnim dokumentima postalo Kovačević.
    No to nije čudno, jer su matične knjige vodili naši sveštenici, a zvaničnu administraciju pukovski činovnici, uglavnom Nemci.
    Sve porodice koje se pominju u spisku verovatno su iz dištrikta u Barandu došle već 1776. g, ili pak u narednim godinama. Izuzetaka svakako ima. Jedan od njih bi mogla da bude porodica Borčanin. Borčani su se pri kraju XVIII veka usled poplava raseljavali, te ih srećemo i po drugim mestima u okolini, kao u Starim Banovcima, ali uvek sa prezimenom - Borčanin. Sem toga, postoji mogućnost da su porodice Momčilov došle iz Opova. Znamo ipak da su već 1776. g. u selu bile porodice Sivčev, Paletašev, Zakić, Majstorićev, Kockar i Alterov.
    No u spisku nema mnogih porodica za koje znamo da su naseljene i da su postojale u Barandi. Nema ni jedne od sledećih koje su naseljene 1776. g. Njihova prezimena glase: Kurjak, Danilov, Šašin, Ordinanc, Marinković i Tešin. Nema ni porodica zabeleženih 1780. – Papin, Lackov, Božić, Nedeljkov, Andrijin, Pelov, Ružić, Nestorov, Kravar, Lazarev, Branković(?), Suvačar, Uglješev, Martinović(?), Mirvičić, Vujčin, te Kolarov, Baktalov, Čikoš, Vudnić i Žižić, od kojih se Nedeljkov, Papin, Mirvičić i Lackov pominju i 1784-85. godine u Barandi.
    Ne vidimo ni prezimena zabeležena u narednim godinama. Između ostalih su to: Borovac, Sulan, Marjanović, Krajčunov, Stepanović, Dizač, Lakrec (Gavrilo), Nikolašev, Padežanin, Milinkov, Ličanin, Latanac, Đapkin, Lanski, Knežević, Panić, Josifov, Naumov, Malešev, Legetić, Tomašević, Marković i druga.
    Mnogih od ovih porodica u početku XIX veka u selu već nije bilo, pošto su jedne u me- đuvremenu izumrle a druge se raselile, te stoga nisu mogle biti ni unete u ovaj spisak. Ali u spisak nisu mogle biti unete ni one porodice (i njihove starešine) koje su pre njegovog sastavljanja tako osiromašile da više nisu predstavljale samostalna domaćinstva, dok su u spisak uneti samo poglavari kućnih zajednica i zadruga, kao i imaoci nepokretnih dobara. Kako su osiromašeni, osobito oni koji su bili bez svojih kuća, često po bližem ili daljem rodbinskom odnosu postajali članovi drugih kuća i kućnih zajednica što je naročito bio slučaj sa udovicama, nezbrinutom decom i samohranim starcima, što su i vlasti forsirale samo da bi se zadruge uvećale, to je razumljivo što ta lica, a time i njihova prezimena, nisu iskazana u spisku. Isti je slučaj i sa onima koji su ovako ili onako stupili u radni odnos kod imućnijih, jer ni oni kao bezemljaši nisu registrovani.
    Da je bilo stanovnika koji su u to vreme živeli u Barandi, a da nisu uneti u spisak, nema nikakve sumnje, Nećemo pominjati slugu Stevana Markova, jer su Markovi inače brojni, ali to potvrđuju drugi primeri. Baranđanin Josif Velić je 1809. g, kumovao detetu Damjana i Ane Veličković, a u spisku se nijedno od ta dva prezimena ne nalazi. Živan i Jevrosima Glišin, takođe meštani, 1809. g. su dobili dete. Iste godine je postao otac i jedan drugi stanovnik ovog sela, Toma Belić, čija se prezimena takođe ne pominju.
    Jasno je, prema tome, da u spisku nisu iskazana sva prezimena, sve baranđanske porodice i sva imena kućnih starešina, Naprotiv, iskazan je samo jedan deo domaćinstava, i to onaj koji je posedovao zemlju i kuće, odnosno zemlju ili pak kuću. Broj neuvedenih porodica ipak nije mogao da bude osobito velik niti pak ravan razlici koja bi se dobila kal bismo oduzeli 170 od 211 porodica, koliko ih je spočetka bilo u Novoj Barandi, i to poglavito s razloga što su se ekonomski samostalna domaćinstva ne samo gasila, već i, svakako češće, raseljavala. Umanjenje porodica u selu i opadanje broja stanovništva je zavisilo upravo od intenziteta povraćaja u dištrikt i raseljavanja uopšte, čemu su doprineli ne sa- mo težak život u Granici, već i stalna vojnička služba na kordonima, koja nije bila ni laka ni jednostavna.
    Da bi izbegli često nesnosne vojničke obaveze i druge nevolje vezane za život i pri- vređivanje u Krajini, žitelji Barande su nastojali da se s porodicama po mogućstvu vrate i nastane u mestima odakle su i došli, što je naročito došlo do izražaja u inače nesigurnim ratnim godinama. No vlasti su činile sve što su mogle da to spreče, i u tom smislu su vrlo energično nastupale. Tako je komanda 12. puka 1790. g. tražila od vlasti u Kikindi „da joj odmah vrate dezertera Miška Rusovog i sve porodice iz Barande koje se nalaze u dištriktu”. I, naravno, Rusov je vraćen, vraćeni su možda i drugi, ali je sigurno da vlasti nisu uvek „begunce“ mogle prisiliti na povratak. Baranđani su se u stvari mnogo češće raseljavali i naseljavali u okolini, u selima Vojne granice, jer je to ponekad zahtevala i sama vojnička služba, Porodica Kurjak, koja se spočetka XIX veka već nalazili u Opovu, kao da to potvrđuje.
    Kao i drugde, u Vojnoj granici i u Pomorišju život se odvijao u većim ili pak manjim zajednicama, koje su jedino mogle da se nose sa dnevnim neprilikama čija je veličina zavisila od blizine same granice i opasnosti koja se iza nje krila. Kućna zadruga je, uostalom, bila stecište i središte čitavog narodnog života, počev od osnivanja Vojne krajine, pa je tako moralo biti i u Pomorišju, odakle su potonji Baranđani krenuli u Kikindu. A za dve i po decenije boravka u dištriktu zadruge se nisu mogle poraspadati, niti je pak za to bilo naročitih uslova s obzirom da se stari graničari nisu ni saživeli sa prilikama i uslovima u kojima su se nenadano našli. U krajnjem slučaju, one su mogle donekle da se prorede, mogle su i da izgube ponekog člana ili porodicu, ali je njihovo osipanje sprečila nova seoba.
    Dolaskom u oblast 12. puka i prihvatanjem graničarskih obaveza kućna zadruga je opet oživela i učvrstila se tako da će ona novom selu i egzistenciji njegovih žitelja još dugo stvarati fizionomiju i obeležje.
    Iako primera ima, mi ćemo radi dokaza naše tvrdnje da se osvrnemo samo na dve porodice, na porodicu Karanjac i Rusov. Kuća Karanjčevih, ili pak domaćinstvo, bila je samo jedna jedina u selu i 1781. i 1800. i 1809. g, pa će biti da je tako bilo i 1776. g. Starešina porodice je bio Sava, ali je Sima 1781. g. udao svoju ćerku Daku u Sakule. Sledeće godine, tj. 1782. u Opovo je udao svoju ćerku Anu i Jefta Karanjac, pa je nesumnjivo da se tu radi o kućnoj zadruzi koja je došla iz Kikinde. Slično je i sa porodicom Rusov. Miško se uvek pominje već od godine naseljavanja, ali je Sava udao svoju kćer u Idvor još 1783, pa je neosporno da je kućna zadruga Rusov kao zadruga došla u Barandu. 
    Da je život u kućnim zadrugama negovan i po dolasku u Barandu, to je nesumnjivo. Aleksandar Popović je, na primer, 1809. g. postao roditelj, ali je starešina kuće bio Avram, inače pop. Jakov Jocić je takođe 1809, postao roditelj, ali je glava domaćinstva bio Arsen. Jedna kuća je bila i Terzića, Ilijina, ali je graničar Josim 1809. g. postao otac. Po spisku je bilo tri porodice Šajtinskih, čije starešine behu Antonije, Živan i Jovan, ali je Sava te godine postao otac, dok je Lazar, sin Teodora Šajtinskog, iste godine kumovao. Svi ovi primeri, mišljenja smo, ubedljivo dokazuju da su kućne zadruge u mestu bile vrlo brojne i, što je još važnije, da su doista negovane i početkom XIX veka, bez obzira što je bilo pokušaja da se one ukinu ili pak da se život u njima izbegne. 

    OPIS MESTA BARANDE

    Nepoznato je od kada se ime sela Barande nalazi u Nemačko-banatskoj granici, na reci Tamiš. Stanovnici su se u ovo mesto doselili kada je ukinuta Milicija (Banatska zemaljska milicija – prim. I.S.), iz Velike Kikinde, iz Šenđurđa i iz drugih sela iz Dištrikta.
    Crkva sadašnja zidana je 1814, pokrivena je šindrom i pečenim ciglama i slavi svetog oca Nikolaja. U Barandi postoje dva paroha, snabdevena sesijama, od po 140 forinti srebra, pored ostalih prihoda. Postoji i jedna škola, pokrivena nabojem i trskom, zidala ju je opština, koja i plaća učitelja. Godišnja plata učitelja je 100 forinti srebra, (uz plaćene – prim. I.S.) stan i ogrev. Broj učenika oba pola je ravno 100. Pored jednog erarijalnog zdanja, koje je jedan ovdašnji žitelj kupio, nema drugih zdanja.
    U vreme mađarske bune 1849. narod se za neko vreme razbežao, ali da nije pretrpeo veliku štetu i da se vratio svojim kućama, svedoči veliki broj žitelja koji se može videti iz sledećeg spiska… Baranda broji 260 kuća. One su većim delom pokrivene nabojem i trskom, ređe crepom. Štale i staje su pod istim krovom s kućom, mnoge i zasebno. U kući ima po dve sobe, ili po jedna, s furunom od zemlje, retko s kaminima zidanim od cigala. Kuće su većinom čiste.
    (Ishrana:) Hleb od pšenice, u oskudnim godinama koljivo i proja, meso goveđe, jagnjeće, svinjsko, živina, mnogi (vole – prim. I.S.) kiselo i ljuto, testo kuvano i pečeno, za vreme posta rakove i ribe.
    Običaji u Beloj nedelji: Mladež pravi ljuljaške, ljulja se muško i žensko, žene toga dana i vračaju. Pri krštenju kum donosi novorođenom kumčetu krznicu (parče platna) i crvenu pantljiku i po svršetku Tajne (krštenja) dariva kumče novcem, a babica dar izabran od roditelja – kao uzdarje kumu.
    Prosti narod, i mladi i stari, nose zimi košulje, kada je kiša navlače i kožuhe, na glave kape i šešire, kao obuću čizme i opan- ke, pastiri kabanice i opaklije. U svečane dane na sebi imaju posebno odelo, naročito žene, koje oblače najfinije odelo.
    Svaki zemljodelac, koji drži svoju stoku, ima svoj plug, a bogatiji i volovska kola.
    U sobama imaju postelju na daskama, klupe oko trpeze, retko gde stolice. Trpeza je prosta, sudovi zemljani, noževi gvozdeni, kašike drvene. Otmeni imaju uredne postelje, ormane, bakarno posuđe, na trpezi porcelanske sudove.
    Kada rano s proleća grmi, narod drži da će biti rodna godina. Kada bolest kakva preti, više se prepušta Božjoj promisli, nego što se traži lekar. Bolesnik se s najvećom negom pazi, a mrtvac veliku tugu u kući ostavlja i sa svim mogućim troškovima se ispraća. Kada se sanja crvena boja, to se u narodu tumači kao radost, visina kao pad, blato kao tegoba, oružje kao nevolja. Pomračenje Sunca i Meseca smatraju za izuzetne događaje, a pastiri poznaju doba noći po vlašićima i prepoznaju sazvežđe kumova slama. Za pojavu zvezde repatice se svi slažu da znači rat. Kada se mrtvac celiva, prosti narod odlazeći od sanduka hvata se rukom za njega, a kada se rukom uhvati za potiljak, posle duva u prste. Vile se dele na zagorkinje, koje žive u šumi i veštice, za koje naročito smatraju stare žene s nečistim očima i od kojih obavezno sklanjaju decu, jer one kunu decu sa zmajevima i žele da od njih izvedu piliće.
    Deca vole lutke i sve one stvari koje spadaju u igračke. Posebno se otimaju za noževe i briseve, igraju se u prašini, kad je močvarno vreme prave topove od blata.
    Odrasli, naročito devojke, skupljaju se uoči utorka i četvrtka na prelo gde i momci dolaze. Starci i babe najviše se brinu o ku- ćevnim potrebama, ali se u vreme slava i oni predaju veselju, igri i gostoljublju.
    Prosti narod prosto, ali pravilno govori, izuzimajući poneku stranu reč, koju ne ume pravilno da izgovori.
    Poštuju (daju čest i čast) zvanju, dostojanstvu i delu.
    O onome što se želi narod kaže: „Ko o čemu – baba o uštipcima”.
    O mudrosti: „Gde su kola mudrosti – tu su dvoja ludosti“.
    Graničarski narod uvažava čin i dostojanstvo i pokorava se prema vlasti. Njihove vrline, koje im krase dušu i srce, su: blagorodnost, milosrđe, junaštvo, snishodljivost. Mladež je uvek vesela, duha vojničkog, peva pesme različitog sadržaja i kada radi i kada praznuje.
    Starci i babe čuvaju dom i pričaju razne skupljene priče. Starci prepričavaju svoje bede i nevolje, a vojnici koji su bili zarobljeni svoja stradanja: čas hvale neprijatelja, čas veličaju hrabrost svojih drugova, veštinu i prijatnost svojih pretpostavljenih dižu u nebo; pominju glad, ali ne zaboravljaju ni dobijene koristi.
    0 slavi svoga krsnoga imena pevaju, i starci i babe, obično junačke pesme, a mladež, pored Mnoga ljeta, peva i ljubavne pesme i s njima pozivaju, njima odgovarajuće, vesele goste.

    U Barandi, 5. maja 1859.
    Vasilij Ženar, paroh

    Izvor: BARANDA, Sreta Pecinjački – prilozi za monografiju, Pančevo, 2010.  

  4. Vojislav Ananić

    BARANDA

    Nova, sadašnja Baranda je naseljena 1775-1778. godine, i to, kako izgleda, na mestu stare Barande, iščezle stotinak godina ranije. A naseljena je uglavnom onim Srbima iz Velikokikindskog distrikta koji ne htedoše da se pomire sa životom u Provincijalu. Većina doseljenika je poticala iz Kikinde i Sent-Đurđa, zbog čega je jedan deo sela i nazvan Šenđurcima, ali su neki došli i iz Melenaca i drugih naselja Gornje ilirske granice, koja je upravo tada rasformirana. Prvi preseljenici pominju se u novom selu već 1775, ali je glavna seoba izvršena 1776. kada se naselilo 211 porodica, u većini kućnih zadruga. Izgleda da je većina tih porodica napustila Distrikt 1773. i neko vreme živela u Opovu, odande su rečene godine i prešle u Barandu. Pojedinačnih ili grupnih doseljavanja je bilo i u narednim godinama, ali je bilo i onih koji su pokušavali da se vrate u Distrikt. Godine 1813. došla je iz Sent-Đurđa i poslednja veća grupa doseljenika. Uprkos tome, Baranda je zbog raseljavanja imala znatno više domaćinstava i stanovnika u vreme naseljavanja nego kasnije.
    Čim je naseljena, Baranda je uključena u opovačku četu XII nemačko-banatske regimente
    u kojoj je i ostala sve dok ova nije ukinuta, dok je u crkveno-verskim poslovima pripadala pančevačkom protopopijatu Temišvarske eparhije.
    O vojnicima, graničarima ovog sela nema konkretnih podataka osim iz 1811. o kojem će još biti reči. Kako se kretao broj domaćinstava i stanovništva pokazuju sledeća dva stava.
    Dok je 1775-76. bilo naseljeno 211 domaćinstava, dotle je u mestu 1777. zabeležen samo 201 dom , a 1785/6. – 210 domova odnosno domaćinstava. Godine 1788/9. bilo je 175 kuća , 1791. – 181, 1803/4. – 172 (sa 360 bračnih parova),14 a 1811. samo 113 kuća i 181 domaćinstvo.
    Prvi podatak o broju stanovnika potiče iz 1782, kad je u njemu zabeleženo 1 411 pravoslavnih žitelja. Devet godina kasnije (1791) ih je registrovano samo 1 033, a 1803/4. – 1 207. Godine 1811. selo je imalo 1 462 stanovnika, ne računajući tu 7 muških i 3 ženska lica iz „naslednih zemalja” sa boravkom u Barandi koja nisu ni popisana. Od 1 462 žitelja bilo je 682 muška (2 sveštenika, 1 službenik, 6 zanatlija, 303 graničara, 15 bezemljaša što rade kod drugih, 31 invalid, 54 onih što ne služe vojsku, 241 muško dete do 14 i 29 dečaka od 15 do 17 god.) i 780 ženskih osoba koje nisu razvrstane po uzrastima. Od 682 muškarca oženjenih je bilo 328, a neoženjenih i udovih 354, što praktično znači da je neženjenih i udovih iznad 17 godina bilo 84.
    Kad se uporede podaci o broju kuća i stanovnika istih godina proizilazi da je svaka kuća u proseku imala 1791 -5,7; 1803 – 4,7; a 1811. godine – 8 duša. 
    Izgleda da Baranda toga vremena nikad nije imala kuća koliko i domaćinstava, pa će biti da su neke porodice stanovale ili kod rođaka ili u kiriji.
    Nekad su te razlike bile veoma osetne, kao 1811. g. kad je u selu registrovano 181 domaćinstvo a 113 kuća, što znači da je 64 domaćinstva bilo bez sopstvenih domova. A što se tiče smanjenog broja domaćinstava i stanovnika, njega je svakako prouzrokovalo raseljavanje, a možda i slab natalitet.
    Građena po planu, Baranda je već od samog početka ušorena. Najpre su nastale glavne ulice prema Opovu, Čenti i Sakulama dok su ostali sokaci ponikli znatno kasnije, s tim što je sakulska ulica čitavo naselje „podelila“ na dva dela, istočni i zapadni. Prvi je po- znat kao Šenđurci, a drugi kao Kokutarci. Nasred sela je odmeren seoski plac u površini od 5 kj. na kojem je kasnije podignuta crkva. Plac je inače služio za vojnički egzercir. Na njemu su iskopana i dva javna bunara, koja i danas postoje. Nije nam poznato kako su izgledale prva graničarske kuće, ali se to daje naslutiti i po jednom poznijem opisu. Naime, Baranda je 1859. imala 185 kuća većinom od naboja, pokrivene trskom, a samo pokoja i crepom. Pećke u njima su od zemlje, retko od opeke, dok su kamini zidani. Staje i konjušnice obično su pod istim kućnim krovom. Bolje nisu izgledala ni javna zdanja, za koja su takođe odmah razmereni placevi. To su crkva, škola. oficirski stanovi i mlinovi, koji su takođe registrovani. U XVIII i s početka XIX veka sve je to izgledalo mnogo skromnije, po dimenzijama i materijalu, nego sredinom prošlog sto- leća.
    U selu je 1786. g. bilo 195 graničarskih kuća, a od erarskih objekata 4 mlina, 2 oficirska stana i jedna kafana. Te godine izgorelo je 12 kuća, mada Turci, koliko se zna, nisu bili u Barandi. Mlinovi i kafana su naskoro prestali da budu erarski, jer je 1807. zabeležen kao vojno-erarski samo jedan oficirski stan u kojem je stanovao seoski oberlajtnant Atanacković koji je uživao 4 sobe, kuhinju i komoru, 2 sobe više no što mu sleduje.
    U Barandi je 1805. registrovana rezerva od 516 požunaca napolice i 323 merova kukuruza, pa nije isključeno da je štacija imala i svoj magacin, kakvi su se inače 1803. gradili po Granici.
    Radi lepšeg izgleda, a verovatno i radi potrebe za dudovim lišćem i drvetom, vlasti su povele računa i o uzgajanju dudova, pa je u selu 1804. zabeleženo ukupno 115 dudovih stabala. Taj koristan posao je nastavljen i kasnije, mada ne uvek sa uspehom, pa je u Barandi 1806. bilo 111 dudova i 50 dudovih sadnica, a godinu dana kasnije, 1609, 108 dudova i 30 dudovih sadnica, što znači da je bilo i uništavanja zasada.
    Mada je sa kolonistima 1776. došao i pop Petar, Baranda je skoro 40 godina bila bez prave crkve, malo zbog nehata i nemaštine, malo zbog uzaludnog iščekivanja da ih u gradnji pomognu Kikinđani, čiju su crkvu ranije i oni gradili, pa se može pretpostaviti da su se verski obredi održavali u kakvoj improvizovanoj bogomolji, koja je 1806. registrovana. Međutim, prava crkva, ova sadašnja, sagrađena je 1814, a posvećena sv. Nikoli. Zidovi su joj bili od opeke, a krov od šindre. Parohija je osnovana 1779, a parohijsko zvanje 1764, dok su matrikule zavedene 1780. godine. U početku je Baranda imala samo jednu parohiju, a kasnije i dve, ali je sveštenika uvek bilo više, što je donekle odgovaralo i postojećem broju domaćinstava i stanovnika.
    Od prvih sveštenika znamo za pop Petra, koji je u Barandu došao 1776. godine. Od 1784. do 1802. u selu je bio pop Teodor Pavlović, a Avram Zebić od 1784. do 1809. godine, kad su u službu stupili Gavrilo Arsenijević i Avram Popović. Sem ovih tu su službovali i Živojin Radanović, Grigorije Stanković i Gligorije Šteković. Radaković je postavljen 1785, a u selu je bio i 1797. god. Stanković se pominje 1803/4, a Šteković 1797. Godine 1785/6. Baranda je plaćala 10 forinti i 36 krajcara godišnje na ime sidoksije, koliko i 1791, dok je parohijski prihod iznosio ukupno 183 forinte godišnje, od čega 90 otpada na školu, 80 na bir, a 13 forinti na prihod od parohijskih sesija. Godine 1803/4. parohijski bir je iznosio 250 forinti i 18 krajcara, a plaćao se na zemlju (3 krajcare od jutra) koju su seljaci uživali (5 006 kj). No kako je bilo dve parohije, to na svaku od njih otpada po 2 503 kj, odnosno po 125 forinti i 9 krajcara. Godine 1808. crkva je imala 4 403 forinti kapitala, 2 568 u gotovu, 444 u obligacijama i 1 386 u inventaru, a 1809, opet, 7.036 forinti ukupno, 5 550 u gotovu, a 100 u obligacijama, a 1 386 u inventaru.
    O školi u Barandi gotovo i da nema podataka iz XVIII veka. Zna se pouzdano jedino to da je 1777. još nije bilo. Školske zgrade nije bilo ni 1788/9. ali jedan izvor kaže da je škola otvorena još 1780, pa će biti da je radila u kakvoj privatnoj ili crkvenoj prostoriji. Godine 1784. pominje se učenik Lazar Vitolić, pa je nesumnjivo da je i škola tada radila Ne znamo kad je prva školska zgrada sagrađena, ali znamo da je 1813. postojala. Tada je nadležni pukovski školski referent konstatovao da je u „zadovoljavajućem stanju”, ali i da će biti sagrađena nova školska zgrada. Izgleda da je ta zgrada tada i podignuta, ali je ona prema jednom poznijem opisu bila od naboja, a njen krov od trske. Godine 1813. to učilište je imalo 25 đaka. Učitelj im je bio Teodor Popović, on je tu dužnost obavljao i desetak godina ranije, 1802/3, a primao je na ime plate 90 forinti godišnje. Katiheta je bio pop Gavrilo Arsenijević, a školski nadzornik lajtnant – Ernfeld.
    I ovde je kao i drugde po Granici sva vlast bila u rukama četnih oficira i komande štacije, ali je svakako postojala i tradicionalna seoska uprava, i upravno-politička
    opština kao ustanova. Opština je 1808. imala 2 621 forintu kapitala, od čega 576 u gotovu, 18 u aktivi i 2 227 u inventaru, a 1809, opet, 2 967 forinti ukupno, 720 u gotovu i 2 227 u inventaru.
    Seoski atar se sastojao od više zvanih mesta i poteza. To su Bašte, Budžak, Velika humka, Vinogradi, Guvno, Deteline, Kozja leđa, Livade, Mala humka, Pečena slatina, Pustara, Siget, Srednja humka, Ugar i Utrine, od kojih su neki očigledno novijeg datuma. Baranđanski atar je ispresecan većim brojem bara, od kojih su najvažnije Karanjska bara, Popina bara, Si- tara, Slatina, koja je inače slana i lekovita, zatim Srednja bara i Trnovača. To je uži seoski atar, ali je Baranda uživala i tzv. Dominal koji se pružao uz Tamiš. Inače se taj atar pružao, a i sad se pruža, između debeljačkog zemljišta na istoku i čenćanskog na zapadu, odnosno između sakulskog atara na severu i opovačkog na jugu. Prema najstarijem očuvanom dokumentu o zemlji baranđanski atar je 1800. imao ukup- no 9 041 kj, od čega na Dominal otpada 1 805, a na uži atar 7 236 kj. svega. 5 008 oranice, 2 130 livade i 98 kj. vinograda. Prema katastarskoj knjizi sela iz 1809. u kojoj se inače ne nalazi Dominal i još neke površine, uži atar je imao svega 6 928 kj. i to: Namena Osnovni imetak Zališna zemlja Svega Oranice 3 438 kj. 1 303 kj. 4 741 kj.
    Bašte 49 kj. 16 kj. 65 kj.
    Vinogradi 0 kj. 111 kj. 111 kj.
    Livade 1 455 kj. 556 kj. 2 011 kj.
    Ostatak od 2 113 kj, koliko nedostaje do 9 041 kj. iz 1800. svakako otpada na kućne placeve, seoske pašnjake, puteve i nekretnine javnog dobra, koje se takođe pominje. Međutim, postavlja se pitanje šta su od svega toga posedovali graničari. 
    Prema već pomenutoj katastarskoj knjizi iz 1809, u mestuje te godine bilo 170 zemljoposednika odnosno domaćinstava sa sesijama i sesionim delovima i to: 35 imalaca celih sesija (1/1) 25 imalaca tri četvrtina sesije (3/4) 36 imalaca jedne polovine sesije (1/2) 74 imaoca jedne četvrtine sesije (1/4).
    Prema tom iskazu i prema sesijama i sesionim delovima uopšte, a sa izuzetnom kućnih placeva i eventualnih zemljišnih dodataka, selo je moralo da ima samo 2 166 kj. osnovnog i 902,5 zališnog imetka, dakle svega 3 066,5 kj. zemlje. Međutim, stvari su stojale drukčije, jer su graničari posedovali znatno više zemlje. Naime, 1800. g. Baranđani su uživali dvostruko više grunta no što bi im po iskazu pripadalo, iako je te godine bilo manje domaćinstava i stanovnika nego 1809. g. Tako je trebalo da bude čak ako se zanemare vinogradi, kućni placevi i bašte o kojima ionako ne znamo ništa pobliže. U stvari, 1800. g. je bilo 168 domaćinstava sa zemljom od 172, koliko ih je ukupno registrovano. Ta domaćinstva su posedovala 6 219 kj. zemlje, 4 410 oranice i 1 809 kj. livade, što znači da je svako od njih u proseku imalo po 25,7 kj. oranice i 10,5 livade, svega 36 kj. Prema već pominjanom podatku iz 1803/4. u posedu graničara je bilo 5 006 kj, a ne 6 219, što znači da je sad svako domaćinstvo u proseku imalo ukupno po 23 kj. zemlje. Na znamo u čemu je stvar, ali će biti da razlika dolazi otud što je prvim iskazom obuhvaćena sva, a drugim samo „korisna“ seljačka zemlja.
    Prema podatku iz 1800. struktura graničarskih imetaka je izgledala ovako:
    Veličina DO odb od 11 od 21 od 31 od 51 od 70 preko poseda u kj. 5 do 10 Do 20 do 30 do 50 DO 70 do 100 100.
    Br. domaćinstava 1 1 46 15 60 36 4 5S7
    Kao što se vidi, najbrojniji su domovi sa posedom srednje veličine, oni od 17 do 68 kj. zemlje (1/2 do 2 sesije), ali je bilo i onih koji su posedovali manje i više. Posedi su uvećani poglavito mirazima i kupoprodajama obavljanim pokatkad i sa dozvolom nadležnih vlasti. Već pominjane katastarske knjige sela dokazuju da nije bilo mnogo imetaka koji su odgovarali prvobitno dobijenim. 
    Osim zemljoradnjom Baranđani su se bavili i drugim privrednim delatnostima, u prvom redu domaćom radinošću, lovom, ribolovom i stočarstvom, koje je bilo i najrentabilnije. Godine 1811. u Barandi je bilo: vlaških konja 343 volova 433 kobila 181 krava 490 pastuva 2 ovaca 2968 ždrebadi i omadi 71 svinja 701 svega 597 košnica 71 A kako je Baranda 1811. g. imala 181 domaćinstvo, to na svako od njih u proseku otpada po 3,3 konja, 2,4 volova, 2,7 krava, 16,4 ovaca, manje od 4 svinje i 0,4 košnice.

    Izvor: BARANDA, Sreta Pecinjački – prilozi za monografiju, Pančevo, 2010.

  5. Saša Pančevački

    u Opovu sam našao dosta starijih prezimena za mnoge familije. Tako su Vodeničarovi bili Arsenijevi, Kosovački su bili Kosovci/Kaplarovi/ Antonijevi, Plavšići su bili Šemprkat/Šemprkatovi, potom Čarugdžije su bili Čarugdžići, Sabovi su bili Živanovi/Živojinovi, Maksimovi su bili Strajinovi/Strajići, Jabučanin su bili Stokini/Popovići , Stajini su bili Stajići, Nedeljkovi su bili Subašini/Subovi, njihovi prezimenjaci ali ne i rođaci su bili Nedeljkovi sa starijim prezimenom Kasapinov, Cvejini su bili Popovići/Popovi takođe, moji (Pančevački) su bili Pančevci/Maksimovi/Životini/Popovići.

    • Saša Pančevački

      Kasapinovi su takođe bili poznati kao Nedeljkovi, kao i Živanovi/Živojinovi od Živojina Kasapina. Ne zna se da li su u rodu sa Sabovima/Živojinovima/Živanovima. Za Maksimove ispravka je da su bili Strainini ili Strainići a ne Strajinovi/Strajići, takođe porodica Ilin je još bila beležena kao Strain (Dmitar Strain i supruga Sara a kao kumovi je bio naveden Stoka Nedeljkov.

      • Saša Pančevački

        Takođe prezime Smederevački bilo je upisivano kao Smederevac i kao Maklenov, Kurjački kao Kurjakov i Kurjaković, prezime Ločki kao Ločanin, Tatin kao Tatomirov, Čenđanski kao Čenđanin, Stain kao Staić, Stanišin i Uvalin, Maksimovi kao Starinini i Stainići i Ugrinovi (sa mogućnošću i prezimena Despotov jer se u knjizi umrlih iz 1773.godine javlja Strain Despotov), jedan deo porodice Popović/Popov kao Cvejini,

        • Nenad Ločkić

          Postoje dve grupe sa prezimenom Ločki, koje izgleda nemaju veze između sebe već je istovetnost prezimena vrlo lako moguća posledica koincidencije. Jedni su sa “epicentrom” u selu Lok (odatle i prezime, gde prisvojni oblik glasi ločki, ločka – up. “Ločka ada” kod Loka). Ima ih u Titelu a vremenom se javljaju i u Novom Sadu, pa i Vukovaru. Slave svetog Nikolu. Drugi su sa “epicentrom” u Opovu i slave svetog Jovana. Kako su Opovci uglavnom doseljenici sa Čarnojevićem, moguće je da njihovo poreklo treba tražiti u dolini Nišave gde je sveti Jovan česta krsna slava a izraz “ločka” (po rečniku srpskog književnog i narodnog govora SANU) poznata je u celoj južnoj Srbiji, pa i Makedoniji, svuda sa drugačijim značenjem ali sa određenom povezanošću.

          Ločkići su u Beogradu i poreklom su iz Opova, rodonačelnik je Arsenije – Arsa Ločki, učitelj koji je prešao iz Austro-ugarske u Beograd, dodao “ć” u prezimenu i uzeo podaništvo Kraljevine Srbije. Kao učitelj primljen je u državbu službu u Dunavskoj osnovnoj školi na Dorćolu.

          Na kraju, u Banatu ima jedan rod Ločkića nejasnog porekla, a neke priče od pre više od pola veka upućuju da bi najmlađi sin Arsenija Ločkića mogao biti njihov rodonačelnik.

          • Saša Pančevački

            Zdravo Nenade.
            Zanimljivi podaci, ali ono što ti moram reći jeste da nisam napamet pisao da je starija varijanta prezimena Ločki u Opovu bila Ločanin. Naime, pregledom crkvenih matičnih knjiga, uz podudarnost imena sa imenima i prezimenima kumova, zaključuje se da se porodica Ločki u Opovu prezivala Ločanin. To znači da je poreklo pre Opova bilo inicijalno Lok u Šajkaškoj iliti Potiskoj Vojnoj Granici. Porodica je u mesto verovatno prešla po razvojačenju granice 1751/2 godine. Inače u pitanju su matice od 1768.godine do kraja 18.veka, i veruj mi na reč da je to što ti pišem istina. Sveti Jovan je inače dosta česta slava za Srbe, tako da iza Nikoljdana koji na primer slavim ja sa svojom porodicom i precima, potom Đurđevdana i Aranđelovdana odmah sledi Jovanjdan , te ju je teško vezati usko za određeni etnički prostor koji je naseljavao naš narod.

  6. Marko Bakić

    Poštovanje,

    Zanima ma ako mi možete reći nešto o prezimenu Vučkovački. Moja mama se tako djevojački preziva. Inače zabilježeni su kao obitelj Vučkovac/Vučkovački u Opovu između 1764-1768g. Preselili su se između 1769-1772g. u Veliki Bečkerek sa još 50 obitelji. Moj pradjed Svetozar se preselio u Hrvatsku. Zabilježen je u Pakracu 1898g. Krsna slava im je Sv. Nikola. Pa ako bi mi mogli možda reći odkuda su došli u Opovo ili je to autohtono prezime. Već ste mi puno pomogli sa imenima.

    Unaprijed zahvaljujem na uloženom trudu.

    Veliki pozdrav,

    Marko Bakić iz Zagreba.