Knin i okolna sela (Dalmacija)

6 komentara

1. 27. februar 2018. u 07:53

   Vojislav Ananić

   VRHCETINA
   ili Spaško polje
   iliti Glavaš Dalmacije

   Najzgodnija prirodna penetracija iz Bosne u Dalmaciju ide od Pašićevog polja (jugoistočno od Bosanskog Grahova) pa preko dinarskog klanca Uništa na izvor najduže dalmatinske rijeke Cetine, gdje se nalazi istoimeno, drevno srpsko selo: (Vrh)Cetina. Ovo je priča o tom čudesnom naselju koje je, vijekovima, zadavalo neprestane, burne, a često i bizarne glavobolje političarima, popovima i istoričarima najrazličitijih nošnji i provenijencija. Ako su Zadar i Split, naizmjenično, bili glavni gradovi Dalmacije, onda je današnje mjesto Cetina, naročito poslije Karlovačkog mira, bilo glavno selo Dalmacije.

   I

   Glavni izvor silnog intreresovanja za izvorište Cetine, srce cetinskog fantazma, bila je i do danas ostala, stara cetinska crkva svetog Spasa iliti drevni Spaški hram. Već pet vijekova Rimokatolička crkva odnosno franjevačka župa Vrlika (ranije: Vrhrika, u čiji se pastoralni prostor računa i izvor Cetine) upinje se da dokaže i pokaže kako je to sakralna građevina iz doba vladavine hrvatskog kneza Branimira (879.-892. g.), a parira joj Dalmatinska epahija Srpske pravoslavne crkve koja stari cetinski hram datira u 1391. godinu kada je, prema Ljetopisu vladike Simeona Končarevića, kralj Tvrtko I Kotromanić objavio gramatu kojom se ustanovljuje srpska pravoslavna crkva na izvoru rijeke Cetine. Prva tvrdnja, koju je potkraj XIX vijeka fundirao franjevac Lujo Marun, a „razradio“ njegov nasljednik na direktorskoj stolici kninskog Muzeja hrvatskih starina, arheolog Stjepan Gunjača, prihvaćena je i nostrifikovana, kako u hrvatskoj historiografiji tako i u „srpskoj“ (beogradskoj, jugoslavističkoj), uz rijetke izuzetke. Namjera autora ovog napisa, rođenog tristotinjak metara od Spaške crkve, nije da, u ovom članku, elaborira širu priču o ovom jedinstvenom, veselom i epičnom sporu, ali, nemoguće je ispričati bilo kakvu priču o selu Cetini a ignorisati spaški misterij. Ne samo zbog dramaturškog i inog značaja spasološke teme, već i zbog širine Gunjačinog krivotvoriteljskog preduzeća (na polju istoriografije, toponimije, istorijske etnografije i srodnih disciplina) koje iskrivljuje i zamagljuje povijesna fakta o naseljenju na izvoru Cetine. Od bogate lepeze Gunjačinih falsifikata, kojima je garnirao svoju spašku priču spomenućemo samo njegove, ničim dokazive doskočice: da je na mjestu današnjeg sela Cetine (do turskih upada na ovo područje) bilo glavno župsko naselje- stara Vrhrika; da je u župi Vrhrici (do osmanlijskog osvojenja) postojao franjevački samostan; da je područje Vrhrike figuriraralo kao posebna županija pošto se izdvojilo od Cetinske (Sinjske) županije, a to se odvajanje tobož desilo „negdje između X i XII vijeka“; da se stari, rimski grad Cetina nalazio u Sinjskom polju, a ne pet kilometara nizvodno od glavnog izvora Cetine, s lijeve strane rijeke, na lokaciji Ševače… Ovim svojim patentima Gunjača nije u opoziciji samo sa činjenicama, već i sa svojim franjevačkim inspiratorima (fra L. Marunom i njegovim patronom fra St. Zlatovićem) i drugim minoritima (fra F. Grabovcem, fra A. Jadrijevićem), kao i civilnim hrvatskim autorima (V. Klaićem, F. Šišićem, LJ. Karamanom, M. Ančićem, N. Jakšićem…). Ovaj autor je, u zagrebačkoj Prosvjeti, na nekih sto dvadeset kartica teksta, u četiri navrata, objavio svoje polemičke tekstove o Gunjačinom spaškom aranžmanu, kao i drugim lutanjima i podmetanjima koja se tiču naselja na izvorištu Cetine i njegove fabulozne crkve. A da Spaški hram nikako ne može biti tobožnja starohravtska crkva (već kasnosrednjevjekovna građevina, dakle XII-XV vijek) tvrdio je i dokazivao, u svim svojim sintetičkim djelima, i najveći autoritet za istoriju dalmatinske umjetnosti, dr Ljubo Karaman, rođeni Splićanin. Na kraju, višegodišnje istraživanje pisca ovog rada, koje još traje, ukazuje i dokazuje da je stara cetinska, Spaška crkva nastala kao srpskopravoslavni hram a što direktno potvrđuju sva tri deftera Kliškog sandžaka i da se Končarevićeva datacija jedina uklapa u raspoloživa saznanja odnosno da je samo ona izgledna.
   A da bi se uokvirio kontekst insinuiranog spaškog rebusa, mora se imati u vidu ključna, podtekstualna dimezija ovog nadgornjavanja: nije ovdje, prvorezredno, riječ o neobično dugotrajućem, folklornom, dernečarskom, pučkom, morlačkom (bunjevačko-rkaćkom) pripetavanju, o politikantskim trvenjima, vjerskom gloženju ili šovenskom posesivizmu… Jer, ako se nametne ili dokaže pravoslavni ili katolički, hrvatski ili srpski, dakle jedan ili drugi, suprotstavljeni, obredni odnosno nacionalni prioritet nad Spaškim hramom, to onda proizvodi dalekosežne historiomanske konsekvence… Problem zalazi u kobno, mitomanično, ali svagda prisutno, titrajuće, pitanje primogeniture nad dijelom Dalamcije ili čitavom Dalmacijom. Jer, ako je tačna bunjevačka skaska, onda je spaški lokalitet najmonumentalnija, ako ne i jedina očuvana starohrvatska rukotvorina, a, s druge strane, ako je ispravno rkaćko predanje i osmanistički izvori koji ga potvrđuju, onda je cetinska kamena građevina, koja prkosi stoljećima, najstariji srpskopravoslavni artefakt zapadno od Drine i Dunava.

   II

   Između Bosne i Dalmacije isprečila se teško savladiva zavjesa: planina Dinara (ili: Dinarski zid), po kojoj dobio ime cijeli Dinarski sistem (od Ljubljanske do Kosovsko-Metohijske kotline). Dinarski zid (lanac planina) prostire se u pravcu sjeverozapad-jugoistok, na liniji Srb-Imotski. Karike tog lanca reljefno su asimetrične, s bosanske strane su strmije, a prema Dalmaciji spuštaju se blaže. Masiv je sa sjevera omeđen Pašićevim (Grahovskim) i Livanjskim poljem, a s južne, dalmatinske strane, dolinama rijeke Cetine.
   Prirodni prosjeci (sedla, prevoji, klanci) tog Zida su: Grab/Derala (komunikacija Knin- Bosansko Grahovo), pomenuta Uništa, Vaganj/Prolog (pravac Sinj-Livno) i, na samom jugu, prevoj Aržano. Rimljani su, poslije osvojenja obala današnje Dalmacije, u prvim godinama poslije Hrista, gradeći tzv. Dolabelin sitem cesta, savladavali rečeni Zid gradeći kolske puteve preko spomenutih prosjeka. To, izgleda, važi za Prolog, Aržano i Grab (već su Rimljani ovdje, na Deralama, napravili „u stenu usečeni put“), ali ne i za naša Uništa. Preko Uništa je, najvjerovatnije, išla samo lokalna komunikacija odnosno jahaći put (konjska staza), a ne kolski, prokrčeni put (via munita). Dakle, Uništa, iako visinski i reljefno najzgodnija za forsiranje Dinare, ostaće, do danas, samo konjski prolaz. Rezon je, čini se, prost: druge trase su bile kraće, magistralnije, za spajanje većih naselja odnosno konekciju Dalmacije sa Posavinom (Grab) ili centralnom Bosnom (Prolog). Tek će Napoleonova inžinjerija pod komandom maršala Marmona, u vrijeme francuske vladavine Dalmacijom, pokušati da uradi ono što niko, ni prije ni kasnije, nije pokušavao: da prokrče Uništa kolskom cestom. Još i danas vidi se dobro očuvani, nekoliko kilometara dugački Marmonov put koji, prav kao strela, kreće, na jedan kilometar zapadno od cetinskog zaseoka Milaši, prema Uništima.
   Razni autori osvrću se, usput, na unišku komunikaciju. „Rimski put“ preko Uništa pominje pop Petar Stanić, unijatski sveštenik iz Vrlike, a Mirko Marković navodi da je dolinom Uništa, u srednjem vijeku, dakle u predtursko doba, prolazio „važan karavanski put od primorja za unutrašnjost Bosne“. Zanimljivu tvrdnju iznosi fra Dominik Mandić koji kaže: „Preko mjesta Cetine vodio je nakraći put iz Rima i Italije u Bosnu“, a trasu tog „puta“ postavlja ovako: Rim-Ankona-Zadar-Knin-Cetina-Uništa-Glamoč-srednja Bosna. To je prilično čudna maršruta s obzirom da je linija Split-Sinj-Prolog-Livno-Glamoč više nego dvostruko kraća i daleko bezbednija od one koja počinje u Zadru. Vjerovatno je ova, teško održiva, fra Mandićeva tvrdnja u direktnoj vezi sa njegovom pogrešnom ubikacijom sinjskog franjevačkog samostana kojeg on smješta u selu Cetini.
   Veza Uništa sa Cetinom ima i svoju diluvijalnu, geomorfološku potku. Geograf B. Ž. Milojević, notirajući da se sjeverno od izvora Cetine, ispod Dinare, nalazi površ koja se zove Podi i da je ta, Podska površ, u stvari, „ranija dolina“ rijeke Cetine, „sada skaršćena“, kaže: „Cetina izvire ispod krečnjačkog odseka, iz nekoliko vrela, koja izbijaju sjevernim obodom Cetinskog polja. Ali u podskoj površi, koja opkoljava ovo polje, vidi se na sjeveru suva dolina. Ona je donji deo udoline, koja dolazi sa sjevera-sjeveroistoka i koju čine Uniška Draga i Uniško Polje… Ovo je polje (Uniško, op. a.) zagrađeno s juga krečnjačkom prečagom, koja se zove Raštela. Ona se pruža od sjevera prema jugu, od kote 665 do kote 546. U njoj je usečena klisura Uniške drage. Od kote 546 prečaga pada prema jugu na podsku površ. U površi je dolina plića no u prečazi, i zove se Kriva Draga (ili: Milaševa Draga, koja se spušta do zaseoka Milaši i Četnici, op. a.). Borbenim potencijalima uniškog usjeka preko Dinare, izgleda, junački će se okoristiti tek azijatska gerila, turske akindžije koje u XV vijeku kreću u svoje diverzantske, pljačkaške pohode u Dalmaciju da bi, u skladu sa osmanskom osvajačkom strategijom, „rastresle“ prostor kojeg tek treba osvojiti regularna vojska. Za unošenje straha i konfuzije iz Bosne u Dalmaciju, za gerilske, duboke i brze upade, uniški klanac bio je bogomdan. I fra St. Zlatović navodi da su prekog tog „dugog zatona“ ( uniškog klanca) „stotine puta Turci salazili da pustoše Dalmaciju“.
   Dakle, trasa je bila: Uništa-izvor Cetine-današnja varoš Vrlika pa sedlom Lemeš (854 m) preko planine Svilaje na Drniš, a odatle pravcima prema Šibeniku, Splitu (Trogiru) ili Kninu. F. Šišić, takođe, pledira za ovu maršrutu govoreći kako su se Turci preko Uništa i Svilaje „ugibali Kninu“. Pravac provala, dakle, bio je idealni izbor: zaobilažene su vode, veća naselja i ključna utvrđenja, tako da je osmanlijska prepadna konjica lako stizala do srca Dalmacije, napadajući ciljeve u čitavom međurječju Cetine i Krke a da je izbjegnut snažno utvrđeni, kninski komunikacijski čep (tjesnac) i da su kopita hatova ostajala suva. Naravno, već 1466. godine, sultanovi ratnici plijene i prostor između Šibenika i Zadra, uključujući čak i okolinu Nina.
   Treba isključiti mogućnost da su se atlije spustale dolinom Cetine, prema Sinju i dalje, u pravcu Klisa. Sinjska regija, zasigurno, napadana je preko Prologa i Aržana iz pravca Livna, i iz pravca Imotskog, što su bili prirodni i zgodniji pravci. Ova projekcija ima solidnu osnovu i u hronologiji turskih osvajanja. Jer, Osmanlije su osvojile Imotski još 1459. , a Livno, prvi put, 1463. godine, da bi se tu definitivno učvrstili osamdesetih godina tog, XV vijeka.
   Dalje, treba imati u vidu da su, prema B. Hrabaku, Turci, tokom XV vijeka, u Dalmaciju provaljivali najčešće u zimskom periodu (što znači da su bili pragmatični: plijenili su tek kad se napune pušnice, bačve i kašuni), dakle kad Cetina poplavi polja duž svog gornjeg i srednjeg toka. Sama putna komunikacija uz desnu obalu Cetine, po svemu sudeći, nije baš bila zgodno uređena, jer, prema B. Ž. Milojeviću, put Knin-Sinj građen je pod francuskom upravom, početkom XIX vijeka. Hrabak prenosi podatak kako se „strah od turske opasnosti u sjevernoj Dalmaciji“ javio već 1411. i 1415. godine.Ali, ako istoričari tu bojazan registruju tada, sigurno je da se ona javila koju godinu ili deceniju ranije, pogotovo zato što se navedeni podatak odnosi na Zadar, dakle na, od Bosne dalji, skrajnuti, mletački posjed Dalmacije. Dalje, treba imati u vidu da je, ako se već Kosovski boj odigrao „podaleko“ od jadranske obale, godinu ranije zabilježena jedna daleko „bliža“, velika Bilećka bitka, u kojoj su Bosanaci, pod komandom vojvode Vlatka Vukovića, potukli Osmanlije.
   Odgovor na turski izazov u gornjem toku, izvorištu Cetine, dakle na kontinentalnom vršku Dalmacije okrenutog prema Bosni, usljedio je još ranije, što dokazuju tamošnje tri fortifikacije nastale na razmeđi XIV i XV stoljeća.

   Odgovori

2. 27. februar 2018. u 07:56

   Vojislav Ananić

   Nastavak

   III

   Na izvorištu Cetine, u nizu, na potezu od deset kilometara, podižu se tri kule: Glavaš, utvrda u podnožju vrha Dinara, zvonik crkve svetog Spasa Cetinskog i tvrđava Prozor iznad današnje varoši Vrlike.
   Nijedan od ova tri objekta nema primarno borbenu svrhu (jer su po svom položaju i odbrambenom potencijalu minorni) već prvenstveno, rečeno titoističkim rječnikom, funkciju „osmatranja, obaveštavanja i uzbunjivanja“. To su dakle, osmatračnice-vidikovci, a samo ime gradine iznad Vrlike, direktna je, toponomastička potvrda uloge „Prozora“ kojeg, 1406. godine, podiže dalmatinski herceg, bosanski velikaš Hrvoje Vukčić, a što mu poveljom nostrifikuje kralj Ladislav Napuljski. Prozor, dakle, nastaje petnaestak godina poslije starog cetinskog hrama.
   Utvrđenje Glavaš, udaljeno dva i po kilometra sjeverno od cetinske crkve, prvo u nizu signalnih baza, svojom „orlovskom“ lokacijom i dimenzijama takođe potvrđuje opisanu, zadatu ulogu. Smješten na ljutom- bezvodnom, nenaseljenom i golom kršu, izložen zastrašujućoj „uniškoj buri“ i pripeci, on nije mogao imati bojni već jedino informativni značaj. I fra S. Zlatović, kao da hoće da kaže da je Glavaš bio obavještajna predstraža, u borbenom smislu žrtvovana karaula: „ jerbo sagradjen na najnesgodnijemu mjestu, u kotlini prolomljene Dinare planine, na krševitom čalopeku, komu nebijaše sgodna pristupa sa nijednoga kraja; k tomu najmanji od gradova po Cetini, za polovicu vrličke gradine, a i ova bijaše manja od Sinja, Vira i Čačvine…“.
   Glavaš, spaški zvonik viši od dvadeset metara, i Prozor, bili su karike signalnog lanca. Prva „kula“ pokrivala je rejon podinarskog krša (Podske površi) iznad Četnikovog vrela, druga Cetinsko (Spaško polje), a treća Vrličko polje. Nećemo nagađati kojom tehnologijom su se signali za uzbunu formirali i raznosili, ali zvonjava spaških zvona bila je sigurno jedan od naročito efikasnih. Ipak, raspolažemo jednom slikom koja dočarava način na koji se davala uzbuna pred naletom Turaka: „Pred očiglednom opasnošću mletačke vlasti su razvile vojno-obaveštajnu službu, pa su oko svojih posada u Dalmaciji obrazovale mrežu signalnih stanica sa kojih se dimom, vatrom i topovskim pucnjima izveštavalo o približavanju neprijatelja“. Tako kaže B. Hrabak pozivajući se na Đ. Pragu. Dakle, ako su se ovako spasavali Mlečani, onda je isti, ili, vjerovatno još razvijeniji sistem uzbunjivanja vojske i naroda, morao postojati i u kontinentalnom dijelu Dalmacije (bosanskom ili ugarskom), koji je bio na prvom udaru osmanlijskih provala, znači češće i žešće.
   Tako dobijamo autentični vojno-istorijsko-građevinski kontekst nastanka spaške crkve, Glavaša i Prozora odnosno „fortifikacija“ izgrađenih krajem XIV-početkom XV vijeka, u razmaku od deceniju-dvije.
   Nastanak i izgled Spaške crkve baš na ovaj način povijesno konstektualizira niko drugi nego dr Ljubo Karaman, i to dosljedno, decenijama, u svim svojim sintetičkim raspravama koje smo pomenuli, za vrijeme tri različita režima (karađorđevićevskog, Pavelićevog i Titovog).
   Spaški zvonik, očuvan sve do prozorskih otvora u nivou zvona, ostavio je na Karamana impresivan utisak. Od svih hrvatskih autora i njihovih silnih analogija i komparacija kojima su nastojali datacijski ugurati Spašku crkvu u starohrvatski fond, jedino je Karaman povezao spaški zvonik sa njegovim jedinim parnjakom, gotovo blizancem, zvonikom na crkvi svetog Vida kod Dobrinja na otoku Krku.Prvi put, Karaman kaže da ti zvonici „iz daljine čine dojam utvrđenih kula“.U drugoj sintezi Karaman najprije ponavlja identično zapažanje, a onda, na drugoj stranici, Spašku crkvu karakteriše jedino „visokim zvonikom poput kule ispred pročelja“. Karaman tvrdi da je krčka crkva sagrađena 1100. godine, pa zato ističe da je cetinski hram „istina iz kasnijeg perioda srednjeg vijeka“.
   U trećem osvrtu na cetinski zvonik Karaman je najnadahnutiji, ispisujući rečenicu čiji je početak falusoidna aluzija, a kraj libidonozna, bojna projekcija: „Od velikog je učinka ovaj zvonik, što se mrk i masivan koči pred pročeljem crkve, nerazčlanjen u katove i lagano suživan prema gore, te izgleda kao jaka kula za borbu i obranu“. Četvrti put, Karaman najuočljive, direktno, naglašava fortifikacijsku referencu stare crkve na izvoru Cetine odnosno njezinog monumentalnog zvonika: „Rijetki srednjovjekovnni ,burgovi’ građeni na nepristupnim bregovima, još vrlo malo poznati i proučeni, strše amo-tamo u krajoliku sjeverne Dalmacije. Osamljena su pojava slikovite ruševine crkve sv. Spasa s masivnim tornjem za zvona poput utvrđene kule“. To je jedino mjesto u ovom djelu (Pregled umjetnosti u Dalmaciji) na kojem Karaman pominje Spaški hram, dakle u pasažu u kojem raspravlja o „gradovima“, „kulama“, „sijelima“ i „burgovima“ feudalne vlastele u Dalmaciji.
   Uostalom, i St. Gunjača je tvrdio za Glavaš da „tehnika njegove izgradnje ne odaje raniji postanak od XV. vijeka“ odnosno da je nastanak vrličkog Prozora „bliz vremenu u kojem se je izgradio Glavaš“,a i sam fra Lujo Marun, koji je bio na licu mjesta, pravilno povezuje stvari svojim zapažanjem da „konstrukcija njegovih zidova (zidina Glavaša, op. a.) iste je vrsti kao i u zidovima Sv. Spasa na vrelu Cetine“.

   IV

   U hrvatskoj historiografiji i povijesti umjetnosti, Glavaš, Spaški hram i Prozor često su povezivani, ali, nažalost, najčešće dračom. Jedna takva konstrukcija, zasnovana na hinjenom priviđenju da je Glavaš virtualni srednjovjekovni Cetingrad, a Spaška crkva, tobož, crkva nikad postojećeg franjevačkog samostana na izvoru Cetine, izazvala je jednu bizarnu destrukciju. Destruktivni potencijal cetinskog fantazma, godine 1867. , detonirao je bukvalno, i silovito.
   Danas nije sporno da je, 1. januara 1527. godine, habsurški nadvojvoda Ferdinand promovisan u hrvatskog kralja na tzv. Cetinskom saboru i to u crkvi franjevačkog samostana Cetin u Cetingradu kod Slunja, samostana kojeg valja razlikovati od samostana Cetine (genitiv) u Sinju. Međutim, tadašnja hrvatska intelektualna, politička i crkvena elita nije tako mislila. I umjesto da zbrka nastane na relaciji Slunj-Sinj (odakle su Frankopani i prenijeli cetinski toponim na Kordun), tačka „nesporazuma“ bilo je živopisno selo na izvoru Cetine! Naravno, nije teško pogoditi temelj takve primisli: moćne konture svetog Spasa prosto su mamile da se proglase za mjesto „krunisanja“, čime bi se i pitanje obrednog statusa crkve konačno riješilo. Šesnaest godina poslije počinjene ludorije, fra Zlatović, još uvijek je u jalu: „Kada bi se moglo dokazati da je hrvatski sabor na mlado ljeto god. 1527 držan u našoj Cetini u Dalmaciji, tada bi ova crkva (Spaška, op. a.) još znamenitija bila…“.
   Prema dostupnoj literaturi, utvrdu Glavaš iznad izvora rijeke Cetine, proglasio je za Cetingrad (i time Spašku crkvu za mjesto krinisanja nadvojvode Ferdinanda) biskup J. J. Štrosmajer, u svom govoru održanom na zasjedanju hrvatskog Sabora u Zagrebu, 5. jula 1861. godine, a slijedili su ga dalmatinski polihistor Šime Ljubić (1864. g.), čuveni povjesničar, kanonik Franjo Rački (1866. g.), ali i drugi autori, kao npr. V. Klaić.
   p>Komanda austrijske Vojne krajine izgubila je svaki interes za korišćenje ili održavanje ogromne gradine, kordunskog Cetingrada, pa je pitanje sudbine tvrđave stiglo pred civilnu, saborsku vlast u Zagrebu koja je odlučivala da li će Cetingrad tretirati kao povijesni spomenik, arbitrirajući dakle u jednom histiografskom pitanju: gdje je održan Cetinski sabor? Opšte mnenje da se to desilo na izvoru Cetine pokušao je da opovrgne istoričar Radoslav Lopašić, najbolji poznavalac krajiške povijesti, u članku koji je objavio „Književnik“, tada vodeći časopis za „jezik, poviest hrvatsku i srbsku, i prirodne znanosti“, a čiji su urednici bili Vatroslav Jagić, F. Rački i Josip Torbar. Međutim, Rački je ignorisao Lopašićev sud. Šišić kaže: „Ovu je tvrdnju (Lopašićevu, op. a.) redakcija- a za istoriju bio je to Rački- popratila riječima: ,Čim (= Jer) je dokazano da nije upravo u tom gradu Cetinu (kordunskom, op. a.) obavljen izbor habsburgovaca na prijesto hrvatski, zaključi sabor trojednekraljevine, neka vojena radi s Cetinom, što joj je volja’. Da je tada Rački imao u toj stvari glavnu riječ, nije nužno napose još podvlačiti“. I fra Zlatović svjedoči o presudnom uticaju Račkijevog autoriteta: „To (Račkijeva arbitraža, op. a.) je prihvaćeno i od drugih učenjaka, koji misle, da je sabor držan u Cetini našoj u Dalmaciji u crkvi Franovačkoga samostana u Vrelu Cetine“.
   A poslije zalenog saborskog svjetla, „vojena vlast“ je postupila energično, vojnički: po raznoraznim, hrvatskim i inim enciklopedijma piše da je grad Cetin „srušen“, „porušen“, „razoren“ 1867. godine, a po hrvatskom povjesničaru dr. sc. M. Kruheku „krajiška vojska napustila je Cetin, odnjela iz njega sve što se moglo odnjeti, a zatim ga 1865. zapalila i porušila sve krajiške objekte i veći dio njegovih starih utvrda“. Međutim, ovaj Gunjačin asistent i Tuđmanov laureat, vijek i po poslije cetingradskog vodvilja sa paljenjem i rušenjem, osim što je promašio godinu razaranja tvrđave, tvrdi da je gradina sorena „uprkos protivljenju mnogih Hrvatskih društava i Hrvatskoga sabora“!!!
   Toponomastika Glavaša, dakle, mogla bi biti stvar bosanske percepcije. I sam fra Marun, koji je bio na licu mjesta (u selu Cetini, Spaškoj crkvi i groblju i Glavašu) i anketirao „okolne stanovnike“ (jedan od Marunovih metonima za mještane, cetinske Srbe) kaže: „Okolni stanovnici tumače mu (Glavašu, op. a.) znamenovanje imena tako, da bi bio glava svih gradova u krajini“. Dalje, Marunov utisak o „strategičkom“ položaju Glavaša je „da bijaše kao ključ iz Dalmacije u Bosnu“, ali je važnija njegova opaska da „ime ’Glavaš’ nesiže u veliku davninu“, čime on, na okolišni način, želi da kaže da je sam toponim ne-hrvatskog porijekla, budući da je Marun ubijeđen da je u pitanju starohrvatska utvrda koja se, u izvornom obliku, sačuvala do današnjeg doba. Da je Glavaš srpski, kako toponim tako i antroponim obrazložićemo kasnije, a što se ne može negirati postajanjem istoimenih konvertita.
   Sudeći po indicijama do kojih je moguće doći, Glavaš spada u red onih toponima sa izvora rijeke Cetine koji porijeklo vuku od predturskog doba, a zapamćeni su i održali su se do danas, kao što su: Mramorje (kamenolom stećaka na Modrom kuku, kod gornjih Barišića), Plazaljke (drage kojima su stećci transportovani) i Paškule (zemljišni posjedi Spaške crkve)! Na takav zaključak najviše upućuje osmanski faktor: ako je naša utvrda ispod vrha Dinara imala neko ime prilikom turskih provala (prije trajnog zauzimanja parohije/župe Vrhrike), a što je valjda nesporno, onda je to ime i sačuvano sve do kraja Malog rata (1718. g.) i odlaska Turaka sa izvorišta Cetine, iz najmanje dva razloga, doktrinarnog i praktičnog.
   Prvo, turska administracija u Kliškom sandžaku imala je imperativni nalog da čuva predtursku toponimiju odnosno da prihvata nazive lokacija „pod imenom koje je među rajom čuveno i poznato“. A drugo, Glavaša nema ni u jednom popisu turskih posadnih tvrđava iz XVI ili XVII vijeka, što je razumljivo jer je Glavaš, već poslije pada Knina i Vrhrike, a naročito poslije osvajanja Klisa bio bez ikakvog značaja za Turke, pa je teško pretpostaviti da su mu, takvom, Turci mijenjali ime. Tek na početku Malog rata (1714. g.) nailazimo na pomen Glavaša: „Tvrđava Glavac je osvojena (mletačko preotimanje od Turaka, op. a.) zahvaljujući dvojici srpskih kaluđera“. Izgleda da su Turci reaktivirali Glavaš kao vojnu utvrdu tek u interregnumu između Karlovačkog mira (1699. g.) i Malog rata, dok se njihovo granično područje, prema Mlečićima, prostiralo do (i oko) rijeke Cetine, uključujući u sebe i područje oko vrela Cetine. Naravno, varijanta Glavac očito je posljedica talijanske transliteracije.
   Naša toponomastička priča prati dakle dva ugla, dvije vizure:
   • geografijsku, u kojoj su kontrapunktirane bosanska (transdinarska) i splitska (jadranska) opservacija
   • sakralnu, koja se bazira na mitskoj Spaškoj crkvi.
   Tri noseća toponimijska fakotora su: glavaški, spaškopoljski i vrhcetinski, od kojih prvi još uvijek nismo apsolvirali, drugi smo tek načeli, a treći samo notirali.

   Odgovori

3. 27. februar 2018. u 07:57

   Vojislav Ananić

   Nastavak

   V

   Prvi pomen naselja Cetine, na izvoru rijeke Cetine, prema dosad raspoloživim istorijskim vrelima, nalazimo u prvom defteru Kliškog sandžaka iz 1550. godine. Taj, zasad, hronološko premijerni podatak, apsolutno deplasira, u XX vijeku opšteusvojenu, Gunjačinu konstrukciju da se današnje selo Cetina, u predturskom dobu zvalo Vrhrika, zbog svog položaja „na vrhu rijeke, tj. na vrelu“ Cetine.
   Turski ćata je, trinaest godina poslije pada Klisa, zapisao: „Čifluk zaima Mehmed-bega Borovine, pripada Vrhrici (nahiji, op. a.). To su zemlje Vrhcetina i Spas sa crkvenim zemljama i zemljama Zasade, Rataj, Novosel i Uništa (bold naš, op. a.)“.
   Dakle, srednjevjekovno ime današnjeg sela Cetine bilo je: VRHCETINA! To je karakteristični srpski srednjevjekovni (hidro)toponim, a referentni primjeri su: Vrhlab (jedna od nemanjićskih prestonica, dvorac u bukovoj šumi na izvoru rijeke Lab, podno Kopaonika), Vrhobreznica (srpskopravoslavni manastir svete Trojice, na izvoru rijeke Breznice kod današnjih Pljevalja), Vrhbosna (tvrđava, na izvoru rijeke Bosne, današnje Sarajevo, prestonica srpskih velikaša Pavlovića, potomaka vojvode Pavla Radenovića), Vrhprača (današnje mjesto na izvoru podjahorinske rijeke Prače, nekad takođe rezidencija Pavlovića).
   Riječ je o složenici u kojoj prefiks VRH označava vrelo, izvor + samo ime dotične rijeke. Iz navedenih egzemplara proizlazi pravilo: uvijek je riječ o važnoj, utvrđenoj lokaciji (tvrđavi, dvorcu, prestonici, rezidenciji, manastiru). To navodi na mogućnost da je i u Vrhcetini mogla postojati brojnija sveštenička zajednica (kaluđerska?) a na šta upućuju sljedeće indicije: 1. postojanje velikog crkvenog zemljišnog posjeda (po citiranom defteru: Spas sa crkvenim zemljama) po kojem će se, kasnije, nazvati čitavo naselje i čitavo polje oko izvora Cetine, 2. ruševine neke stare zgrade na Vukovića Nuglu, jedan kilometar zapadno do Spaške crkve, koje Cetinjani, po zabilješci fra Maruna, zovu Manastirina, a po St. Gunjači (šezdeset godina kasniji zapis) „crkvom sv. Marka“. Gunjača, špekulišući da je tu bio franjevački samostan, kaže važnu stvar: „Oblik i način zidanja ’Nugla’ zaista odaje kasni Srednji vijek…“.
   Zanimljivo je da, više od pedeset godina prije St. Gunjače, i Vjekoslav Klaić referiše Vrhriku na baš ova naša četiri nabrojana primjera i zaključuje da njezin „oblik (Vrhrika, op. a.) odgovara oblikom (=oblicima, op. a.)“ četiriju dotičnih toponima, ne upuštajući se uopšte u problem sa bezimenošću Vrhrike i njezin, očito pluralni oblik. Važno je, ipak, napomenuti da V. Klaić ne ubicira Vrhriku na vrelu Cetine (kao Gunjača) već na deset kilometara udaljenu, današnju varoš Vrliku, što je takođe netačno. Samo ime Vrhrika (parohija/župa) nastalo je zbog pogrešne jadranske percepcije toka Cetine i njezinih pritoka čemu su dokaz neke Merkatorove i mape drugih autora.
   U drugom defteru Kliškog sandžaka, iz 1574. g. , kako smo već napomenuli, veliki zemljišni posjed Spaške crkve preuzima toponimijski prioritet nad naseljem na vrelu Cetine: „Selo Spaško polje u ___ (nepročitano, op. a.) Cetini; to su zemlje koje se nazivaju mezra Rakitna, mezra Začaj, mezra Novasel, mezra Unište. Zajedno sa zemljišnim posjedima porušene crkve koja se nalazi u pomenutom selu, kao i u trećem defteru istog sandžaka iz 1604. godine: „Selo Spaško polje, na izvoru rijeke Cetine, mezra Rasad i mezra Rataj i crkveno zemljište koje se nalazi u pomenutom selu pripada Vrhrici (nahiji, op. a.)…“.
   Istovjetan slučaj, da je naselje dobilo ime po svetospaškom titularu, u varijanti koju srećemo na izvoru Cetine, nalazimo na srednjevjekovnom putu Skadar-Prizren, u sjevernoj Arbaniji. Tu je, na lokaciji Sveti Spas, bio trg sa carinarnicom, a početkom XX vijeka, kad K. Jireček piše svoju „Istoriju Srba“, tu se nalazilo selo Spaš ili Spaš selo.
   Vrelo Cetine, kao dominirajuće ime za Vrhcetinu u XVII i XIX vijeku, najprije nalazimo u jednom zanimljivom izvoru: u popisu župa splitske nadbiskupije iz 1697. godine, u ikaviziranoj varijanti, kao Vrilo Cetine. U jednom mletačkom popisu iz 1756. godine selo se bilježi kao Cetina.Opat Alberto Fortis, autor čuvene knjige „Put po Dalmaciji“, 1774. g. , imenuje ga kao Vrilo Cetine, a u tom obliku ispisano je i na pratećoj mapi Dalamacije. Stotinjak godine kasnije, putopisac Valentino Lago imenuje selo (u genitivnom obliku) kao Sorgenti-Cettina (Izvor/a/ Cetine).
   Varijantu Vrilo Cetine koristi fra Zlatović, fra Marun kaže: selo Cetina, Šišić Vrelo Cetine, a geograf B. Ž. Milojević, opet, selo Cetina.
   A onda, pred sam Drugi svjetski rat, poznati književnik Grigorije Božović (ubijen u poslijeratnom titoističkom teroru), autor jednog putopisa o selu Cetini, s dna kace izvlači stari, originalni toponim, Vrhcetina, i tom rječju počinje svoj napis!!!
   Ispada da je, odlaskom Turaka, ime Spaško polje iščezlo. Ali, neće biti tako! Najprije moramo notirati činjenicu da turski zapisivač, u trećem defteru iz 1604. g. , na dva mjesta, ispušta prvo slovo toponima Spaško polje , koje, tako potkraćeno, sada glasi: Paško polje. E sad, ovo oškrbljeno ime Vrhcetine, poslije mletačkog osvajanja, pa sve do XX vijeka, postaje nomen polja koje se proteže od izvora rijeke pa do Kosorske grede, ispod koje počinje sljedeće, Vrličko polje. Toponim Paško polje, koje sada označava njive i livade a ne naselje, nalazimo kod Fortisa (1774. g.), I. Lovrića (1776. g.), Đ. Modrića (1892. g. , u talijanskom originalu: Paskopolje), a posljednji put, u raspoloživoj literaturi, pominje ga kao „živo“ ime polja Fehim DŽ. Spaho (1985. g.).
   U XX vijeku, za rečeno polje, ustalio se naziv Cetinsko polje, kako ga notira već B. Ž. Milojević (u dva naznačena teksta iz 1924. g. i 1925. g.), ali i brojne enciklopedije iz jugoslavenskog doba.
   Naravno, vojna topografija ne usvaja olako manipulativna preimenovanja lokaliteta, pa tako u jednoj vojnoj karti, izrađenoj na osnovu reambulacije iz 1930. godine, a dopunjenoj 1958. godine, lijepo piše: Paško polje. Na jednom drugom, očito novijem, vojnom topografskom prikazu opet nalazimo natpis Paško polje, ali, na ovoj mapi, sitnijim i tanjim grafemima, ispisana su i imena Cetinsko polje (sjeverni dio Paškog polja) i Vranješevo polje (istočni rub Paškog polja).
   Međutim, Paško polje, taj krunski i ključni pečat samosvijesti i identiteta, dakle Pamćenja, neizbrisivo je i neuništivo sve dok ima živih Srba sa izvora Cetine jer ono, makar skriveno i učahureno, i danas opstaje pod oblikom Paškule, što je ime za zajedničke (riječ je o zajedničkom vlasništvu) seoske livade i njive koje su, u stvari, ostatak nekad velikog zemljišnog posjeda stare vrhcetinske Spaške crkve.

   VI

   Rijeka Cetina izvire iz jednog izuzetno dubokog, za ljude, izgleda, bezdanog, kraškog vrela koje se zove Četnikovo vrelo, kako su ga imenovali i autori iz doba SFRJ, St. Gunjača i Šefik Bešlagić. Mjesna predaja kaže da su u Četnikovo vrelo Turci ubacili zvona stare Spaške crkve, dok je nova crkva svetog Spasa (zadužbina Jelene i Marka Četnika), osvećena 1940. godine, sagrađena na brdu tik iznad vrela. Ne zna se koliko je Četnikovo vrelo duboko niti se, po svemu sudeći, to može procijeniti. Švajcarsko-talijanska ronilačka ekipa, s najmodernijom opremom stigla je do dubine od 109 metara, a na drugom mjestu se tvrdi da je najdublji zaron iznosio 150 metara. Neki se ronioci nisu vratili sa pohoda, što se nedavno (2009. g.) desilo jednom slovenačkom roniocu.
   Kako je nastalo ovo, za mnoge nadobudne zilote, krajnje iritantno ime izvora Cetine? Milan Milaš, rođen u selu Cetini 1912. , prenosi predanje:
   – Pleme Četnik je nastavak plemena Milaš. Ja sam kao dečak slušao ovu priču od mog pokojnoga oca, kad je on razgovarao sa svojim vršnjacima a i sa starijim osobama od sebe. Kaže predanje da su dva odvažna momka iz porodice Milaš, po imenu Petar i Pezo ogrešili se o zakon države, pa da ne bi izdržavali kaznu prebegnu u tursku državu. Tada je bila državna granica (granični prelaz, op. a.) između naselja Cetina- teritorija Mlatačke Republike i naselja Uništa- teritorija Turske carevine. Turci su ove prebeglice primili ali uslovno, tj. da oni osnuju družinu, zvana „Četa“, pa da kao takvi ilegalno upadaju na teritoriju Mletačke Republike i da tamo izvode diverzije.
   Turci su od ovog svog plana imali malu korist, jer je ubrzo Mletačka Republika prestala da postoji kao država, a Cetina postane teritorijom Austrijske Carevine. Posle toga ovi momci naravno vrate se u svoj zavičaj i donesu sebi novo prezime- Četnik. Sazidaju sebi kuće malo istočno od plemena Milaš, pa su tako došli bliže Velikom nego Milaševom vrelu i oni tada Veliko vrelo nazovu Četnikovo jezero. Meštani ga i danas (1990. g. , op. a.) zovu sa oba imena. Austrijske vlasti dekretom priznaju novo prezime Četnik, kao i novo ime Velikog vrela (podvl. naše, op. a.).
   Značilo bi to da je sadašnje ime izvora Cetine, zajedno sa prezimenom Četnik nastalo između 1797. i 1805. godine, dakle u doba prve austrijske vladavine Dalmacijom.
   Zapis M. Milaša bistri zbrku oko višeimenog vrela, pogotovo kad se uključi i naziv koje koristi G. Božović u pomenutoj reportaži (Milaševo jezero) a što je vjerovatno jedno od korišćenih imena, nastalo prije pojave Četnika. Uz to treba pomenuti i jedno šaljivo ime (Špikina kamenica), nastalo po izvjesnom Špiki Milašu, koji se ženidbom pridomio u Četnike, u kuću najbližu Četnikovom vrelu.
   Pravilno posložena, stvar izgleda ovako: rijeka Cetina izvire iz Četnikovog vrela, a taj, glavni vodotok, kojem se priključuje jedan snažni, pećinski izvor (Barišića Vrijovac) i nekoliko drugih, manjih, spaja se sa drugim izvornim krakom, koji počinje teći iz plitkog, Milaševog vrela (locirano jedan kilometar zapadno od Četnikovog vrela) a koje se, opet, spaja sa nizom manjih izvora, ali i sa drugim dubokim vrelom (jezerom) koje se zove Vukovića vrelo (raniji naziv: Jarebica), a poslije tog spoja pridružuje im se i značajno vrelo Kotluša (varijante: Nele i Nelaj). Ta dva izvorna kraka (vodotoka) sastaju se u Paškom polju, u livadama koje se, prigodno, zovu Sastavci.
   Međutim, poslije okupiranja i paljenja sela Cetine, avgusta 1995. godine, u hrvatskoj štampi i inoj literaturi, Četnikovo vrelo imenuje se kao Glavaš, sa inačicama Glavašev izvor ili izvor Glavaš. Štaviše, u jednom ihtiološkom libru, objavljenom u Zagrebu 2005. godine, navodno se nudi odgovor na pitanje „Kako je izvor Glavaš preimenovan u Vrelo četnik“ (prema najavi promotivnog skupa o toj knjizi), ali, nažalost, nismo imali uvid u dotično djelo.
   Tako smo, opet, stigli do Glavaša, bez kojeg, reklo bi se, nema komendije.
   Razumna je pretpostavka da je prvobitno ime najvećeg, nosećeg izvora bilo Glavaš, pa da je onda i utvrda imenovana po njemu. Toponomastički rezon je ubjedljiv: Četnikovo vrelo je moglo imati naziv Glavaš po dva hidrogeografska kriterijuma (glavno i najsjevernije vrelo) koji su determinisali nastanak samog toponima. Uostalom to potvrđuje i putopisac Lovrić koji kaže da je „prvi (izvor Cetine, op. a.) nazivan Glavaš“ odnosno da „prvi izvor Cetine ima isto ime kao i ova porušena tvrđava (Glavaš, op. a.)“, a stvari se i datacijski uklapaju jer je Lovrićev zapis štampan dvije decenije prije prve austrijske okupacije Dalmacije.
   Poenta s pomenutim pokušajem brisanja imena Četnikovog vrela, koje je staro više od dvije stotine godina, nije samo u arbitrarnoj restauraciji arhaičnog imena, što je strategija omnikroatizacije Dalmacije, već prvenstveno u službi konačnog memoricida srpskopravoslavnog nazivlja odnosno istorijskog bitisanja u današnjem prostoru Dalmacije. Ovakav pokušaj već je artikulisan u narodnoj pjesmi: Džilitnut’ se, ne pogodit’ cilja, ili onim čuvenim grafitom ispisanim na svježe ofarbanoj fasadi jedne zgrade: Džaba ste krečili! Jer, gledano iz etnolingvističkog ugla, poredak ostaje isti!
   Vidjeli smo da je čak i fra Marun rezonovao kako je moralo doći do diskontinuiteta u pamćenju tobožnjeg starog hrvatskog imena utvrde Glavaš. Međutim, za razliku od Marunove eufemističke formulacije, Šišić, koji je pretpostavljao da je Glavaš srednjevjekovni kastrum Lab („veoma vjerovatno“, zaključio je), kaže: „Novo pak srpsko žiteljstvo (Šišić misli na doseljenike potkraj XVII vijeka, op. a.) nije imalo tradicije i zato je starom i zaboravljenom Labu dalo novo ime Glavaš“.
   Krajnje zanimljiv i, za ovu raspravu odlučujući zapis o toponomastici Glavaša nalazimo kod Georgija Nikolajevića, putopisca iz prve polovine XIX vijeka, koji je, takođe, bio na licu mjesta, na Četnikovom vrelu. Ključna Nikolajevićeva rečenica glasi: „Za pol drugoga sata od sela (sat i po vremena od Vrlike, op. a.), vidi se GLAVA, gdje Cetina izvire (verzal naš, op. a.)“!!! Iz konteksta se vidi da je riječ baš o Četnikovom vrelu, a iako je ćirilični tekst odštampan po predvukovskoj ortografiji, naša ključna riječ- glava, ispisana je identično današnjoj srpskoj ćiriličnoj azbuci.
   Dalje, što je od izuzetnog značaja, Nikolajević tu riječ ispisuje malim početnim slovom, a u svom napisu ne pominje tvrđavu Glavaš, niti uopšte riječ glavaš, kao toponim ili bilo kako drugačije. Riječ glava kod Nikolajevića je, očito, naziv za jedan posebni geohidrološki oblik, pojavu, formu!
   Vizuelni utisak o Četnikovom jezeru, ako je posmatrač na okolnoj uzvisini, potvrđuje vizuru glave: „eliptički oblik jezera“ sa vidljivim, pomalo zastrašujućim ždrelom, ponorom (ustima koje vode u utrobu)! Ali, značenje je dalekosežnije: Nikolajevićeva štura (on ne koristi termine vrelo ili izvor) i bezimena glava opšte je ime (apelativ) za bilo koji kraški izvor, tačnije kraško vrelo nekog vodotoka koji, dakle, već ima svoj podzemni tok i tu, na vrelu, istrčava napolje, a sam apelativ potiče iz starije srpske leksike.
   A Glavaš nije jedini slučaj u kojem se apelativ glava postao leksička osnova i odrednica toponima. Još čistiji slučaj imamo, na primjer, u selu Miljina glava, u jugozapadnoj Srbiji, kod Tutina, nekoliko kilometara od jezera u Ribarićima, uzvodno uz Ibar, na tromeđi Crne Gore, Kosmeta i Raške oblasti. Ali, to selo je dobilo ime po tipičnom kraškom vrelu na gornjem toku Ibra, iz kojeg ističe izuzetno hladna voda, a koje se zove upravo: Miljina glava.
   Ovu očitost potvrđuje nam i pisac Momčilo Selić, inače pasionirani istraživač balkanske i evroazijske paleolingvistike:
   – Tačno je da je glava o kojoj je reč, na kraškom srpskom području, sinonim za kraški izvor, i da se ta reč danas doima kao arhaizam. Kraško vrelo se na ovom terenu imenuje kao glava rijeke ili oko rijeke. Tome dodajem da staroarijska riječ česma znači „oko“ odnosno „gorsko oko“ (jezero), dakle izvor, a da novoperzijski leksem češme znači i „česma“ i „oko“ i „izvor“.
   Za ilustraciju naše teze još je živopisniji slučaj sa Glavom Zete, moćnim i bajkovitim kraškim vrelom iz kojeg ističe ova poznata crnogorska rijeka, po kojoj je ime dobila i srednjevjekovna srpska pokrajina odnosno država. Enciklopedista kaže: „Zeta nastaje u Nikšićkom polju spajanjem više rečica. U južnom delu Nikšićkog polja ponire i posle kraćeg podzemnog toka izbija na Glavi Zete i Perućici (kurziv naš, op. a.)“. Izvor Glava Zete odnosno istoimeno, poznato izletničko mjesto nalazi se u podnožju Ostroških planina, na samo šezdeset metara nadmorske visine, udaljen je sedamnaest kilometara od čuvenog manastira Ostrog, na početku Bjelopavlića doline.
   Geoklimatsko i toponimijsko podudaranje Glave Zete i Glavaša (Četnikovog vrela) čudesno je. Ovdje ćemo citirati dvije rečenice iz jedne turističke prezentacije o Glavi Zete, a koje se, identične, mogu odnositi na selo Cetinu: „Karakterišu ga (misli se na mjesto Glava Zete, op. a.) netaknuta priroda i kontrast između pitome ravnice i rijeke, sa jedne, i visokih planina sa druge strane. Posebno obilježje i ugođaj predstavlja spoj tipične mediteranske i planinske klime“.
   Dalje, na topografskoj karti ovog područja, iznad mjesta Glave Zete nalazimo lokalitet Podi, a istoimeni toponim (površ) u Vrhcetini spomenuli smo na početku ovog teksta. Pa onda, iznad Glave Zete nalazimo jedan planinski vis koji ima isto ime kao dva visa na Dinari, iznad izvora Cetine: Kurozeb (u cetinskom slučaju to su Mali i Veliki Kurozeb)!!! Isto tako, etimološka osnova imena rijeka Zete i Cetina je istovjetna (cent) o čemu ćemo na kraju ovog napisa. Usput, iznad Glave Zete nalazi se vrh Bobija, kao i na južnom Velebitu (Velika i Mala Bobija).
   Ali, ni tu ne prestaje ova simetrija. Vidjeli smo da rijeka Zeta, poslije poniranja, izbija i na vrelu zvanom Perućica (tu je izgrađena i hidroelektrana Perućica), pa se taj krak, malo nizvodno, spaja sa vodotokom koji ide iz Glave Zete. A Cetina je imala pritoku Peruču (ili: Peruću), vrlo kratkog toka, koja se (na pominjanoj vojnoj karti „Split“) imenuje i kao Crno Vrelo, a koju je potopilo vještačko jezero hidroelektrane nazvane po njoj: HE Peruča. Na kraju, na Drini, kod Bajine Bašte postoji i naselje, i akumulaciono jezero i hidroelektrana istog imena: Perućac (vjerovatno i istoimeni kraški izvor?). Pošto su na sve tri, faktički istoimene hidrolokacije podignute akumulacije i elektrane, da li to znači da je ovaj hidronim određen specifičnim reljefom (zgodnim za zajaz?) odnosno da ga je moguće dovesti u vezu sa imperativnim ili prezentskim oblicima glagola prati?
   Naravno, misterije nema niti su potrebna zamršena tumačenja jer je riječ o toponomastičkoj paradigmi: vlaške/morlačke migracije srpskog narodnosnog elementa uslovile su disperziju arhajskih hidronima i toponima odnosno sijanje njihovih nominalnih matrica po dinarskom krasu!
   U slučaju Četnikovog vrela, varijanta Glavaš, u odnosu na glavu u opisanom smislu, ispunjavala bi dva ključna kriterija: dimenzijski i estetski. U prvom slučaju značilo bi da je Glavaš augmentativni oblik glave što podržava veličina, dubina i hidropotencijal glavnog izvora Cetine, a prirodna ljepota ovog vrela, koja je van konkurencije, uklapala bi se u ono što pod rječju Glavaš razumijeva Vuk Stefanović Karadžić, u prvom izdanju (1818. g.) Srpskog rječnika: „lijep, n. p. (na primjer, op. a.) čovek ili žena, (u Srbiji, u Bosni i u Ercegovini)“.
   Svaki momčić, kaže se, koji škriljom (pljosnatim kamičkom), sa platoa ispred nove cetinske crkve svetog Spasa, prebaci Četnikovo jezero, može se ženiti.

   VII

   Rodno mjesto ekstremnog (adrenalinskog) turizma u Dalmaciji je jedna kolosalna i veličanstvena pećina koja se nalazi nekoliko stotina metara iznad Četnikovog jezera. Brojni radoznalci-zapisivači divili su se njezinom fantastičnom enterijeru kao što su se nakupili jeze prizorima kao iz Danteovog pakla. Svjedočenja o tumaranju po ovoj nevjerovatnoj špilji, kojoj se ne nazire kraj i za koju se sumnja da izbija na nekoj drugoj, ko zna kojoj strani Dinare, ostavili su, izmeđi ostalih, Fortis, Lovrić, Đ. Kjudina, J. Voldrih, Lago, Modrić… Prenosimo fragment Modrićevih impresija: „Nove gorostasne vizije, nove fantastične opsjene stalaktita i stalagmita: male kupole, lukovi koje nose kapiteli, sfinge, fantastične i tajanstvene forme… Seljaci (vodiči, op. a.) zaista izgledaju kao tajanstveni zavjerenici; vama se čini da ste utvara u tom novom nijemom ambijentu, sa toliko sablasnih vizija“.
   Ime ove pećine, koje se ustalilo tokom vremena, je Gospodska pećina, iz upravo opisanih razloga: brojne posjete bogatijeg građanskog sloja ili „građanski“ (iz morlačkog ugla: gospodski) odjevenih posjetilaca, dale su ime pećini. Neki putopisci (Lago, Kjudina) zvali su je Vrlička pećina iz prostog razloga: Vrlika je bila zborno mjesto i konak za turiste iz primorskih gradova i drugih, udaljenijih, destinacija, koji su odatle kretali na izlete u Cetinu. Pomenuti grkokatolički pop Stanić govori o njoj kao o „poznatoj velikoj špilji Cetinki (Milaševoj)“. Poznata je i pod nazivom Četnikova pećina, a ovo „posvajanje“ pećine (Milaševa i Četnikova) po svemu sudeći nije uslovljeno samo činjenicom da je pećina na terenu ovih zaselaka. Jer, prema opisu Lagoa, mještani ovih zaselaka, u ulozi prodavača luči i osvjetljivača, vodiča, ubirali su prihod od posjetilaca strogo pod svojim uslovima, po devizi uzmi ili ostavi, tako da su praktično figurirali kao vlasnici pećine. Lagov navod to i direktno potvrđuje:
   – Uzalud se došljak trudi da dokaže kako svjetlost njihovih baklji (baklji mještana, op. a.) nije dovoljna da osvjetli tako mračnu pećinu. Oni mu odgovaraju da je riječ o istoj svjetlosti koju su koristili posjetioci prethodnih razdoblja i da selo nema druge mogućnosti da zadovolji ovu potrebu; a na drugu primjedbu da bi bilo dovoljno da se upotrebi polovina pripremljenih luči, dodaju da pećina pripada svim stanovnicima sela i da niko nema pravo da koristi proizvod koji je nagrada posjetilaca, a koja mora odmah da se podijeli između seljana koji su došli. Tako treba da se složite s njihovim argumentima ili dolazi do zaglušujuće galame, koja se ponekad završava tako da se jadnom došljaku sve zgadi, pritom ga tjerajući da se vrati odakle je došao, potpuno isfrustriran poduhvatom koji je preduzeo (kurziv naš, op. a.).
   Ovdje prekidamo priču o čudesima Vrhcetine i Vrcetinjana, jer ta priča i nema kraja. Ostalo nam je da se osvrnemo na etimologiju imena rijeke Cetine.
   Cetina je najduža dalmatinska rijeka, duga 105,5 kilometara, a izvire na nadmorskoj visini od 382 metra, i uliva se u Jadransko more kod Omiša. Hladna je i ćudljiva, od Četnikovog vrela pa sve do ušća. Od izvora do Zadvarja teče jugoistočnim pravcem, a onda zakreće u lakat, u smjeru istok-zapad, da bi se, obrćući tok pravcem sjever-jug, stuštila u Jadran. Topografski sliv Cetine prostire se na površini od oko dvije hiljade kvadratnih kilometara, ali, nezin hidrološki sliv obuhvata i nekoliko kraških polja u BiH, pa se procjenjuje da sliv Cetine zahvata oko 6 150 kvadratnih kilometara.
   Nećemo se ovdje zamajavati nedoumicama i kontroverzama oko drugih (ranijih) imena Cetine (ili pojedinih dijelova njezinog nestašnog toka), a od kojih se spominju Tilur/i/us, Hipp/i/us, Nastos, Oneum…
   Konstantin Porfirogenit (oko 950. g.) pominje Cetinu u obliku Centina (Centena) ili Zentena (Zentina), a ove četiri varijante nastale su usljed različitog transkribovanja sa starogrčkog alfabeta. Lovrić misli da je Cetina „iskvaren naziv od Zentina ili Zentena“ Jedna novija verzija glasi da je ime Cetina potiče od frigijske riječi za vrata (navodno: Zemta) zbog „vratnica“ (klisure) na ušću kod Omiša.Stjepan Gunjača, pozivajući se na F. Šišića, tvrdi da su Hrvati „dali toj rijeci ime Cetina, koje su donijeli iz pradomovine, jer i danas postoji riječica Cetynia u Poljskoj“.
   Možda i najrespektabilniji živi srpski istoričar srednjevjekovlja, Dragoljub Dragojlović, kaže:
   – Rijeka Cetina, koja izvire sa podnožja Dinare, zove se u srpskim srednjovjekovnim izvorima Centina. Isti oblik zapisao je i Konstantin Porfirogenit. Ovim imenom zvala se u Crnoj Gori i rijeka Morača, Moracia popa Dukljanina. Vjerovatno u vezi sa ovim hidronimom stoji i ime (crnogorskog, op. a.) grada Cetinja (tačno: do kraja XVII vijeka Cetinjskim poljem proticala je rijeka ponornica koja se zvala baš: Cetina, op. a.). Da je hidronim Cetina u vezi sa kultom konja kod ilirskog stanovništva, kultom koji je posvjedočen i kod Tračana u takozvanom „Tračkom konjaniku“, pokazuju mnoge činjenice. Grčki kolonisti jadranskog primorja rijeku Cetinu zovu Hippios (konj), prevodeći na svoj jezik stariji ilirski naziv. Rimski istoričar Fest i komentator Servje sa kultom konja kod starih Ilira takođe dovode ime neptuna Hipiusa. Ovih nekoliko izvora nesumnjivo govori da su sačuvani hidronimi tipa cent u stvari nekadašnja kultna mjesta posvećena nekom ilirskom božanstvu koje je, prema jednom natpisu iz okoline Vranja, vrlo sličan tračkom konjaniku (bold naš, op. a.).
   Na tragu Dragojlovićevog tumačenja su i neki poznati autori, koji mu vremenski prethode, ali ih on ne pominje u radu koji smo citirali.
   Niko Županić je smatrao da je „ime rijeke Cetine pelazgijskog porijekla i da znači ’konjska’ (rijeka)“. Petru Skoku ime rijeke Cetine izgledalo je „kao ilirsko“. K. Jireček tvrdi da se „u gornjoj dolini Cetine održalo ilirsko stanovništvo (uprkos rimskoj kolonizaciji, op. a.) koje je sačuvalo neokrnjena svoja nasleđena dobra“.
   Kao što se da vidjeti, sva pitanja u vezi sa Cetinom ili Vrhcetinom vole da se gnjezde u prividu, ako nije riječ o studenoj bistrini vrhcetinskih vodotoka i opojnom mirisu livadskih trava u Paškom polju.

   P. S.

   Propast Vrhcetine počela je 1945. godine, depopulacijom (ratne pogibije, politička emigracija, kolonizacija, poratna neimaština i ekonomska migracija), kao i tužnom inverzijom morlačkog karakterološkog sklopa, pod vlašću crvenih jezuita. Pola vijeka kasnije, hrvatska vojska zauzela je pusto selo Cetinu, 5. avgusta 1995. godine. Nedjelju dana poslije toga, kad su već ratna dejstva okončana, a rat i službeno završen, za vikend, bojdžije opremljene žigicama, povratile su se na izvor Cetine: „U Cetini, hrvatski vojnici naoružani puškama i sjekirama idu od kuće do kuće i podmeću vatru“, a 4. septembra iste godine piromani su udarili i na krst: „Vojni posmatrači OUN zabilježili su razaranje pravoslavne crkve (nove Spaške crkve, op. a.) u selu Cetina…“.

   M. Četnik

   Odgovori

4. 27. april 2018. u 07:32

   Vojislav Ananić

   Evo dokaza u prezimenima da su nekadašnje seobe Srba iz Banjana i Pive, išle preko Dalmacije, B. Grahova, Zmijanja, Potkozarja, Banije, Like i Korduna. Mene posebno interesuju Štrbci, Papići, Ananići.

   Kistanje

   Kistanje je sjedište istoimene općine u Šibensko-kninskoj županiji, nalazi se na 243 metra nadmorske visine i prostire se na površini od 64,76 km². Prema popisu iz 2011. godine, u Kistanju živi 1.946 stanovnika. Stanovništvo je pretežito hrvatsko (60%), te srpsko (39%).

   Okolna naselja: Bogatić, Puljane, Ivoševci, Mratovo, Smrdelje, Varivode, Zečevo, Kolašac, Kakanj i Bogatić.

   Najčešća prezimena

   Danas – Nekoć

   1. Palić – Bezbradica
   2. Štrbac – Štrbac
   3. Macura – Lalić
   4. Bezbradica- Macura
   5. Ćibarić – Mažibrada
   6. Glasnović – Krneta
   7. Lalić – Grulović
   8. Antić – Kutlača
   9. Dučkić – Bjelanović
   10. Grulović – Torbica
   11. Berišić – Traživuk
   12. Jozić – Karanović
   13. Krneta – Mirčeta
   14. Tomkić – Perić
   15. Gucić – Reljić
   16. Karadakić – Mandić
   17. Đurić – Šuša
   18. Matić – Berić
   19. Traživuk – Bjeljac
   20. Mazarekić – Kablar

   Izvor: actacroatica.com

   Odgovori

5. 31. maj 2018. u 10:40

   Vojislav Ananić

   KNIN, gradić u Dalmaciji, na 44° 2′ 0″ sjeverne širine i 16° 11′ 51″ istočue dužine, oblast splitska. Leži na desnom brijegu Krke (220 m), više utoka Butišnice. K. je stanica dalmatinsko-ličke željeznice Split—Šibenik—K.—Ogulin i industrijske željeznice K.—Drvar—Prijedor, uskog kolosjeka, sa krakom Srnetica—Jajce i raskršće 5 drumova, radi čega je sjedište žive trgovine sa Hrvatskom i Bosnom. Ima 1.600 stanovnika, općinsko poglavarstvo, sresku oblast, kotarski sud, porezni ured, zemljarinsko-katastralni ured, poštu, telegraf i telefon, rimokatoličku župu, franjevački samostan, pravoslavnu parohiju, malu realnu gimnaziju, nižu poljoprivrednu školu na Glavici kod K. s državnim , školskim imanjem od 44 ha i pletarsku školu. Od industrijskih pođuzeća ima samo Strmica D. D. (osnovano 1921, kapital 500.000 Din) za iskorišćavanje ugljena, lignita i glinenih proizvoda. Znatan je domaći tkalački zanat, koji se odlikuje živim šarama i originalnim uzorcima. Narodno kulturno značenje ima Hrvatsko Starinarsko Društvo, s uređenim muzejom, naročito hrvatskih spomenika, u franjevačkom samostanu.
   Iznad varoši diže se stari grad K., koji se dijeli na gornji i donji grad. Gornji grad, na vrhu kninskog brda Sv. Spasa (345 m), negdašnja je tvrđava, ograđena debelim, mjestimično 26 m visokim zidovima. Ispod tvrđave razvio se donji grad, koji je također sa svih strana opasan visokim i jakim bedemima.
   K. se spominje već oko 950. U tom su gradu često stanovali hrvatski kraljevi, banovi i drugi dostojanstvenici, a u K. su držani i hrvatski sabori. Južno od K., u selu Biskupiji, bila je bazilika i dvorovi kninskih biskupa, a između K. i Biskupije bio je znameniti kaptol, s crkvom Sv. Bartola, gdje se još u 16. vijeku nalazila. grobnica kralja Zvonimira. K. je bio prijestolnica posljednjeg hrvatskog kralja Petra, koji je poginuo 1097. 1263 nastanio se u K. herceg Bela sa svojom majkom, ženom kralja Bele IV. 1322. boravio je kod K. kralj Karlo I. Neko vrijeme gospodario je u K. knez Ivan Nelipić. Njegova udovica Vladislava junački je 1344. obranila K. od bana Nikole, koji je kasnije (1353) održao ovdje veliki sabor. Za vrijeme borbe Hrvata s kraljem Sigismundom, K. je dospio u ruke bosanskih vladara (1388, 1401). Sam Sigismund boravio je u K. 1397. U 15. vijeku obično je u K. stanovao hrvatski banovac (podban), koji je ujedno bio i župan kninski. Turci su držali K. 1522—1649. i 1653—1688. Pod mletačkom vlašću (1688—1797) razvila se pod gradom nova »varoš«, uz rijeku Krku. Poslije pada mletačke republike, izuzev francusko vladanje (1805—1813), držala je K. Austrija sve do sloma 1918. Poslije kratke talijanske okupacije ušla je u K. naša vojska 4/4. 1921.
   J. Modestin.

   K. je ogroman grad. Od sjevera k jugu dijeli se u troje: sjeverni sredovječni grad na rimskim temeljima, srednji turski, južni mletački. Pristup je težak. Mnogo je zdanja okruženo zidovima, dijelom još i sada nastanjenim. Đ. S.

   IZVOR: prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, II KNJIGA , I—M, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR- ERIK MOSCHE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1928.

   Odgovori

6. 7. avgust 2018. u 07:30

   Vojislav Ananić

   Knin

   Knin je grad smješten u planinskom zaleđu jadranske obale, povijesno dugovječno ljudsko naselje, sa slavnim tradicijama i ostacima obrambenih bedema i utvrda, izgrađenih u doba turskih osvajanja balkanskih prostora i ranije, kada je prozvan kraljevskim gradom. Nekada je bio sjedište župe. U novije vrijeme postao veliki željeznički čvor i ranžirna stanica na pruzi Zagreb-Split. Uz još nekoliko industrijskih pogona, ostvario visoku stopu zaposlenosti svojih stanovnika i bližih gravitacionih naselja. Poznat kao središte pobune Srba pred izbijanje građanskog rata i tokom rata kao glavni grad osnovane paradržave Srpska Krajina. 
   Stanovništvo grada Knina se u dugom razdoblju do 1991. povećalo za više od devet puta (bazni indeks = 970,18), hrvatsko stanovništvo za oko dva puta (bazni indeks = 199,52), dok se srpsko stanovništvo uvećalo za više od 22 puta (bazni indeks = 2.268,28), a ostale etničke skupine za preko 200 puta (od 4 do 804 pripadnika). Ovo je značajno utjecalo na promjenu etničke strukture: udio hrvatskog stanovništva od 65,46% 1880. sveo se na 13,46% 1991. g., a srpskog stanovništva u istom periodu od 34,23% popeo se na 80,02%, dok su ostale etničke skupine povećale svoj udio od 0,3% na 6,52%.
   Međutim, pravu sliku kretanja stanovništva dobijamo diferenciranim pristupom prema pojedinim državno-pravnim režimima u kojima se vršio popis. Tako za vrijeme Austrougarske, stanovništvo potpuno stagnira, a etnička struktura se održava na približno istoj razini (Hrvati više od 50% a Srbi više od 30%). Jedino se relativno znatno povećava broj pripadnika ostalih etničkih skupina, čiji se udio od 0,31% povećao na kraju ovog perioda 1910. g. na 12,99% (1990. je iznosio 15,20%). Radi se o 165 osoba vjerojatno režimskih državljana.
   U vrijeme Kraljevine Jugoslavije usporeni razvoj stanovništva se dalje nastavlja.
   Etnička struktura stanovništva se gotovo uopće nije promijenila: odnos srpskog prema hrvatskom stanovništvu se kreće na razini 88% naspram 11%.
   Za vrijeme SFRJ ukupno stanovništvo grada Knina se povećalo za 4,5 puta, hrvatsko za oko 1/3, srpsko stanovništvo i ostale etničke skupine čak za nešto više od 7 puta (bazni indeksi 1991. = 704,78, odnosno 711,50). Dakle, Srbi su i u ovom periodu zadržali status većinskog stanovništva.
   Posljednja dva cenzusa su registrirali posljedice akcije „Oluja“ Hrvatske vojske i redarstvenih snaga 1995. godine. Ukupno stanovništvo se, prema stanju posljednjeg, predratnog popisa 1991. godine, privremeno smanjilo 2001. godine za oko 10%, da bi se narednog popisa 2011. godine povećalo za oko 1/4 (bazni indeks = 124,94). Međutim, do najvećih promjena dolazi u etničkoj strukturi stanovnika. Naime, hrvatsko stanovništvo se uvećava, najprije 2001. za oko 6 puta, a potom 2011. za oko 7 puta (bazni indeksi = 583,01 odnosno 699,50), ili u apsolutnom broju od 1.660 na 11.612 hrvatskih stanovnika. Kod srpskog stanovništva je registriran potpuno obrnuti tok. Ono se drastično smanjilo za nešto manje od 90% (egzaktno za 88,16%) 2001. godine, da bi se 2011. taj manjak nešto smanjio (na oko 64%), zbog 2.382 Srba-povratnika. Ostale etničke skupine su se smanjile za oko 70%. Dakle, etnička struktura stanovništva grada Knina je 2011. godine bila: Hrvata: 75,37% (1991. = 13,46%), Srba 23,05% (1991. = 80,02%) i ostalih etničkih skupina 1,58% (1991. = 6,52%).
   Knin i okolina, kao centar pobune Srba devedestih godina, i kao paramilitarna sredina i centar srpske paradržave, doživio je klasičnu drastičnu odmazdu, koja se sastojala, prema raspoloživim podacima popisa i drugim izvorima, od 301 ubijenih srpskih civila ekshumiranih u groblju Knina 2001. i kasnije, zatim od 8.698 prognanih, te uništene i zaposjednute gotovo cjelokupne imovine izbjeglih Srba, o čemu djelomično govori i to što je na ovom području došlo do najvećeg doseljavanja koloniziranih Hrvata iz Bosne i uvlašćivanja u posjede prognanih Srba, iako oni nisu bili formalno-pravno deposjedirani. Iz podataka popisa se može još iščitati da se vratilo tek oko 27% prognanih Srba i pored svih „poziva i napora“ hrvatskih vlasti da se prognani Srbi vrate u svoj zavičaj. Međutim, čini se, da kao što je bio lažan poziv Tuđmana neposredno prije „Oluje“ da Srbi ne napuštaju svoje domove, jer im se neće ništa desiti, tako je danas lažan i ovaj poziv, rekli bismo rijedak i stidljiv, hrvatskih vlasti da se izbjegli Srbi vrate u svoj zavičaj. O tom, uostalom, posredno govore i razna protusrpska incidentna događanja, od razbijanja stakala na srpskim objektima, skrnavljenja spomenika srpskim žrtvama, blokiranja povratka otete imovine pa sve do pojedinačnih ubistava Srba-povratnika i raznih drugih malicioznih čina, sve sa ciljem stvaranja nesigurnosti i lošeg ozračja za povratak srpskih izbjeglica.
   Događaji u Kninu i kninskom okruženju u razdoblju poraća i poslije, govore o nastavku nacionalističke politike isključivosti i mržnje prema drugom i drugačijem, posebno prema Srbima, na koje se svaljuje anatema kolektivne krivnje za sve nedaće hrvatskog naroda u proteklom građanskom ratu.

   Izvor: Dr Svetozar Livada i suradnici – BIOLOŠKI SLOM I NESTAJANJE SRBA U HRVATSKOJ (1880-2011) /od višegeneracijskog i starosjedilačkog, autohtonog i konstitutivnog do manjinskog statusa/, Beograd – Novi Sad, 2018.

   Odgovori