Poreklo i prezimena svih Pivljana

Portal Poreklo objavljuje izvode iz dela ”PIVA I PIVLJANI” autora Svetozara Tomića (Srpski etnografski zbornik knj. LIX Naselja i poreklo stanovništa knj. 31). U prilogu je i spisak svih prezimena sa krsnim slavama i poreklom. Priredio Aleksandar Marinković

Piva kao župa, tj. kao naseljen kraj, pominje se u 12. veku u Dukljaninovoj hronici, a u Sveto-Stefanskoj hrisovulji (1313-1318) piše: “dahü mou Gücko i Pivou da si birü bere”… U 12. veku već se češće pominje. Tako se npr. jula meseca 1453 god. Vladislav, sin Hercega Stjepana, koji se bunio protiv oca, miri s njim u planinama Pive. Mnogi nazivi i kulturni tragovi iz XV veka pokazuju takođe da je Piva u to doba imala naselja i imala svoje vlastito stanovništvo. I narodno predanje veli da je Herceg Stjepan imao svoj dvor u selu Stabnu, gde i danas postoje neke zidine, zvane Ercegova Gradina, i njive zvane Vinogradi Ercega Šćepana; zatim u podatke ove vrste spadaju: ime zaseoka Gornjeg Unča Ercegova Strana i pored nje Sandaljevi Doli, pa Soko, više stava Pive i Tare, “grad Ercega Šćepana”; pa razvaline crkve Rače, koje su ispod samoga grada, zadužbina Hercega Šćepana, pa najzad ime malog naselja Šćepan-Polja, na samim stavama Pive i Tare. Sve to pokazuje da je Piva u današnjim svojim granicama igrala izvesnu ulogu u državi Hercega Stjepana.

Stanovništvo Pive, u to doba, bez sumnje su bili Srbi (po selima u Župi), možda izmešani sa Vlasima na planinama, po katunima.

Konstantin Jireček u svojoj knjizi o Vlasima pominje Wlachi Pilatusi (Vlasi Pilatovci ili iz Pilatovaca), a Vukadin iz Pilatovaca godine 1616. zaveštava zapis Manastiru Pivi, svake godine, “starú ulła“ (star.= 40 oka), i dade vola za ulje. Pilatovac je u Oputnoj Rudini, pograničnom kraju Pive, a Piva je između Drobnjaka, Gacka i Oputne Rudine, pa pošto se u ova tri kraja, koji opkoljavaju Pivu, pominju ti Vlasi, stočari, možda ih je bilo i po katunima u Pivi. Ima naselje Pilatovac na JI od Bileće, do samih Banjana, pa možda su i ovi Pilatovci izdizali na Durmitor.

Prema klimatskim prilikama i tragovima vinogradarstva i voćarstva centar srpskog življa u Pivi u 14. i 15. veku bila su sela Stabna (sa zaseocima Sedlarima i Kovačima) i Plužine (sa Magudama). Ondašnji zaseoci sela Stabna: Mutafdžije, Tufegdžije, Suknari i Brašnari danas ne postoje. Postoje samo selišta i živo narodno predanje da je taj kraj nekada bio zanatski kraj u državi Hercega Stjepana i da su se tu izrađivali samari, sedla, razni alati, “mutafi”, oružje, sukno i raša i da se mlelo žito za potrebe Hercega Stjepana, te su im po tome data imena.

Sa navalom Turaka u 15. veku i sa propašću Hercegove države (1482 g.) pivsko se stanovništvo proredilo i izgubilo dotadašnji svoj karakter. Po sili nagona za samoodržanje stočari su u masi, bilo sa stokom, ako im ova nije bila zaplenjena, bilo sa golim životom, pobegli u slobodne mletačke i dubrovačke krajeve, gde su imali dosta poznanika; a od zemljoradnika i zanatlija iselilo se u slobodne hrišćanske zemlje bilo na severu bilo na zapadu takođe ono što je bilo bogatije i istaknutije. Ostalo je u Pivi siromašno seosko stanovništvo i male zanatlije, i oni su se svi prikupili i grupisali radi lakšega održanja u kanjonu Vrbnice, oko jakih sela Stabna i Plužina i u kanjonu Komarnice i Sinjca, oko Rudinica i Kruševa. Možda je nešto malo stanovnika ostalo i u selu Mratinju i na Šćepan-Polju.

Ovo zaostalo pivsko stanovništvo bilo je krajem 15. i početkom 16. veka vrlo malobrojno i kao da ima mesta ono predanje među Pivljanima koje kaže: da je sve današnje pivsko stanovništvo postalo od dva brata, Ruđa i Branila. Ono veli, kako je neki paša (dakle u tursko vreme) došao u Pivu i doveo sa sobom dva, ropčeta, dva brata, Ruđa i Branila. Sveštenik “iz Polja” otkupi od paše ta dva mladića, pokrsti ih i Branilu da ime Jovan a Ruđi Nikola. Kako su u Pivi dve glavne slave, Sv. Jovan (7-I) i Sv. Nikola (6-HII), Pivljani vele: da su od Ruđa-Nikole svi Nikoljštaci, a od Branila-Jovana svi Jovanštaci. Prema tome su, po njihovom kazivanju, od Ruđa: Gagovići, Glomazići, Pejovići, Krunići i Suknovići; a od Branila: Kulići, Tadići, Sočice, Topalovići, Jovovići, Blečići, Mićanovići, Lučići, Bakrači, Gojkovići, Balandžići i Bajagići.

Ima i druga verzija ovoga predanja, po kojoj su se preci Ruđa i Branila, odmah posle Kosovske bitke, preselili odnekle sa Kosova ili Metohije u Banjane. Pošto su Turci osvojili sve srpske zemlje, odmetne se od sultana jedan Turčin, poznat kao veliki napasnik i zlikovac. Ovaj Turčin zatraži od Branila da mu pošlje u logor sestru i još neke stvari. To Branilo ne učini, nego pozove Turčina na megdan i nešto prevarom (bio mu je sasuo punu torbu “luga” u oči) a nešto okretnošću pogubi Turčina. To junaštvo Branilovo dočuje sultan i iz zahvalnosti što je pogubio carskog odmetnika da mu dosta zemlje da na nju ne plaća danak i da bira zemlju gde on hoće. Ruđo i Branilo pođu iz Mostara da traže podesnu zemlju za sebe. Dođu na Polje Nevesinjsko i zatim Gatačko, zemlja im se dopadne ali tu ne ostanu (“Jedan je Turčin dao, ali će drugi uzeti polje”), nego produže preko Ravnoga i dođu u dolinu Vrbnice i tu se nasele u Magudama, blizu današnjega sela Plužina. “Ovde su brda i planine, sputno je, a zaklonjeno od svakoga; može nam doći vruće brašno iz mlina (blizu su mlini na Vrbnici), samo drvo pred kuću (vodom) i živa riba iz vode”, govorahu oni međusobno.

Kako su braća slavila istu, slavu Sv. Jovana, njihovi se potomci, da bi mogli dolaziti o slavi jedni kod drugih, podele i Ruđini potomci uzmu za slavu Sv. Nikolu, a Branilovi ostanu pri Sv. Jovanu. Otuda danas svi pravi Pivljani, pa ma gde oni bili, slave “ili Nikoljdan (6-HII) ili Jovanjdan (7-I).

U toku 16. veka pivsko se stanovništvo podmladilo i umnožilo priraštajem i doseljavanjem. Piva je ostala u zaleđu Turaka, koji su je prošli i otišli ka granicama Dubrovnika, Mlečića i Ugarske. Bila je mirna, te je stanovništvo nesmetano radilo svoje poslove i napredovalo kako u zemljoradnji tako i u stočarstvu, jer je sve unaokolo bilo pusto. Obnovili su se stari zanati i svakoj izrađevini bilo je prođe, pošto je sve što je narod ranije imao bilo propalo i uništeno u ratovima i nemirima.

Posle kosovske propasti i prvih navala turskih, veliki broj Rašana i ljudi sa Kosova i Metohije napuštali su i svoje domove: jedni se kretali, u manjem broju, ka severu, Beogradu i Smederevu, a drugi u većem, ka. zapadu. Od ovih koji su se kretali ka zapadu neki su posle etapnoga zadržavanja u Zeti i Dalmaciji (Adžići, Lješevići, Gagovići) dospeli u Pivu i tu se nastanili. Starosedeoci su bili mnogobrojniji, bogatiji i etnički jači od doseljenika i ove su u se pretopili i nametnuli im svoje običaje i slavu (Adžići npr. napuštaju svoju slavu Veliku Gospođu i uzimaju opštu, Sv. Jovana), ali i doseljenici unose u domaće stanovništvo svoju fizičku snagu, pokretljivost i iskustvo.

Izgleda da se mešavinom starosedelaca sa doseljenicima naglo počelo uvećavati pivsko stanovništvo, te već krajem 16. veka, na sto godina posle propasti Hercegovine, imamo u Pivi stanovništvo koje podiže veliku crkvu i daje bogate priloge crkvi. “1573 god. podiže manastir na vrelu Sincu Savatije, mitropolit hercegovački, a docnije patrijarh pećski, otčastvom od Pive, podrijeklom Ruđić”^. Na 14 godina docnije popisa se manastir, a godine 1626. popisa se preprata u manastiru Pivi trudom kir-Avramije igumana i vojvode Pavla Draškovića i trudom Duke Vukovića.1673. godine starac Rade i pop Simeun Dučić sa sinovima Ivom i Jovom i Andrija Radović sa braćom i Leka Majstorović i Sekulovi sinovi Marko i Bobovac priložiše Bare manastiru. Već 1711. godine pominje se kao prepisač u manastiru đakon Vasilije Pivac. Dalje, godine 1732. pominju se kao svedoci na obnovi priloga Bara (napomena 4) manastiru Pivi: knez Milija Krunić, knez Vukoman Petrović, Vukoman Vuinović i knez Jovan Tadić i Vučić Kulić i Petar Kujundžić i Mićan Golianin.

Sačuvale su se tri tapije na osnovu kojih Manastir Pivski polaže pravo na. zemlju zvanu Bostani u selu Orahu. Tapije su na turskom jeziku: jedna iz 16., jedna iz 18. a jedna sa početka 19. veka. Sve su tri prevedene, ali vrlo rđavo. Prevodio ih je neko ko nije dobro znao srpski, a otštampane u Bosanskoj Vili za godinu 1895, na str. 298. Ove su tapije znatne koliko radi svoje sadržine, u kojoj se pominju mesta i imena ljudi, toliko radi rasvetljenja ondašnjih administrativnih i političkih prilika. Zbog toga donosim u napomeni prve dve tapije u celini a treću u izvodu.

Svi su ovi navodi dokaz da se pivsko stanovništvo nije gasilo niti starosedelačko prekidalo od Nemanjićskoga doba pa do naših dana. Bilo je prilika da se jako smanjilo, kao ono u vremenu ratova Hercega Stjepana i njegovih sinova sa Turcima, ali se zatim opet namnožavalo koje priraštajem koje doseljavanjem, te već u 17. i 18. veku vidimo čitave povorke Pivljana kako se sele iz Pive i jedni idu u Bosnu ka Glasincu i Srebrnici, a drugi u severozapadni deo beogradskog pašaluka, u Podrinje. U Pivi danas ima starosedelaca 61.2.8% (u Župi 55.30% a u Planini 59.8%) dok u okolnim plemenima – Drobnjaku, Nikšiću, Goliji, Rudinama i Gacku – ili ima nešto malo starosedelaca ili ih nema nikako.

Poimenični pregled porekla današnjih rodova i porodica u Pivi

Posle starosedelaca u Pivi ima najviše Drobnjaka, 6,29%. Oni su svi u selima na Planini (najviše ih je u Gornjim i Donjim Crkvicama), a doselili su se većinom oko sredine 19. veka, samo neki u novije doba.

Posle Drobnjaka dolaze po broju Gačani, sa 5,68%, pa onda doseljenici iz Stare Crne Gore, sa 5,28%.

Ima pet porodica sa 12 kuća za koje se zna da su doseljenici, ali se “ne zna odakle su”.

One su bez sumnje svoju kuću i ognjište napustile zbog kakvog kažnjivoga dela, pa da ne bi nova sredina saznala ko su i šta su, one su krile u početku svoje poreklo, a docnije se to i zaboravilo, te njihovi potomci zaista i ne znaju otkuda su im stari došli.

Pada u oči da u Pivi ima mnogo prezimena, iako u njoj ima dosta starosedelaca. Tako nije u ostalim plemenima. Svakako je tako u Pivi zato što su Pivom Turci dugo upravljali i što je u njoj bilo dosta čifčija, te je turski način pravljenja prezimena, da se deca prezivaju po ocu, preovladao i potisnuo stara prezimena.

Pivljani izvan Pive

Ona hercegovačka izreka “Hercegovina cio svijetnaseli a sebe ne raseli” može se lepo primeniti i na Pivu. Piva je mala, njena su prva naselja malobrojna, ali Pivljana ima po svima srpskim krajevima.

Iseljavanje iz Pive počelo je rano. Već krajem 17. veka imamo Pivljana u Boki Kotorskoj kao viđenih porodica. To se iseljavanje nastavlja kroza sva vremena i traje do najnovijeg doba.

Prema predanju i podacima moglo bi se reći da su bila tri glavna perioda u iseljavanju Pivljana: jedan u drugoj polovini 15. veka, u vremenu propadanja srpskih državica; drugi u prvoj polovini 18. veka, u vremenu ustanaka. i seoba pod patrijarhom Arsenijem 4. Šakabentom; i treći krajem 18. i početkom 19. veka, u doba Kočine krajine i ustanaka za oslobođenje. Iseljavanje je u prvom periodu bilo upravljeno ka Boki Kotorskoj, Dalmaciji i ka severozapadu; u drugome ka Bosni i Podrinju, odnosno Slavoniji, a u trećem ka Starome Vlahu, odakle su se neki iseljenici etapno spuštali u Podrinje, u Valjevsku Podgorinu i u Šumadiju. Tako ima danas Pivljana u Boki, u Hercegovini, u Bosni, u oblasti stare Raške i u severnoj Srbiji. Svi oni znaju da su poreklom iz Pive, a neki znaju kad su se iselili i od koga su roda.

Prema podacima u dosadašnjim knjigama Akademijine publikacije “Naselja i poreklo stanovništva” ima Pivljana izvan Pive u ovim predelima:

1) U Drobnjaku su Pivljani:

Božovići, GolubovićiiPicurići u Dubrovsku. Oni su od Ušćumlića i doselili su se oko sredine prošloga veka na zemlju drobnjačku kao čifčije. A Raketići na Dobrijem Selima i Vukovići na Borovcu raniji su doseljenici iz Pive.

Svi slave Sv. Jovana (7-I).

2) U Polimlju i Potarju su Pivljani:

Bajilovići  u Vranovini, slave Sv. Jovana, Vasilijevići u Orlju, slave Sv. Đorđija, Pivljani u Krću, slave Sv. Arhangela, Pijevci u Golešu i Slavotiću – slave Sv. Jovana, Pijuci u Kričku, muslimani, Puzi (Rvi, Vlasonje, u Đurašićima, Toocima, Baricama, Babinama, Džurovu i Izbičnju – slave Sv. Nikolu, Stanojevići u Crnuzi, Tešovići u Ograđenici, slave Sv. Đorđija, Šalipuri u Goleši, Toocima i Mažićima, ima ih u Srbiji, slave Sv. Jovana.

3) U Višegradskom Starom Vlahu Pivljani su:

Staševići i Totići u Prijevorcu i Jovanovići u Zubaču, svi slave Sv. Jovana. Ove su tri porodice istoga roda, a rod su sa Jelisavčićima u Bioski u Užičkom okrugu. Svi su od Bajagića iz Pive. Krunići u Štrbačkoj Rijeci od Krunića iz Pive, tu doseljeni pre 150 godina; slave Sv. Jovana. U Srebrničkom srezu ima Krunića pod imenom Tomića i Miličića. Prvo su se otselili iz Pive u Peć pa onda u Srebrnicu.

4) U Užicu su Pivljani:

Lješevići doseljeni šezdesetih godina prošloga veka; i Cicvarići u selu Nikojevićima od Gagovića s Bezuja.

5) U Valjevskoj Kolubari i Podgorini Pivljani su:

Pimići (njihov su rod: Panići, Brankovići, Antonijevići, Stankovići, Adamovići) u selu Dupljaju, svi slave sv. Jovana. Terzići u s. Klanici, slave sv. Jovana (s njima su rod Mijatovići, Mosorovići i Ristići). Dudići (rod sa Džodićima) u Klincima, slave sv. Đorđija. Todorovići u Ključu i Đuričići u Rajkoviću, doseljeni u prvoj polovini 18. veka – slave sv. Đorđija. Pivaljevići i Tanasijevići u Ključu, doseljeni u prvoj polovini 18. veka – slave sv. Đorđija. Perišići u Sušici (Kolubara), doseljeni u prvoj polovini 18. veka – slave sv. Đorđija. Vujičići i Alimpići u Tuđinu doseljeni u prvoj polovini 18. veka – slave sv. Đorđija.

6) U Sarajevskom Polju Pivljani su:

Jošilovići u Dolcu, doseljeni pre 135 godina, zvali, se u Pivi Pijuci – slave sv. Arhanđela. Vasići u Lukavicama, u Krupcu, u Staroj Gori, u Kijevu, u Poljanama od Adžića su – slave sv. Jovana. Anići u Nedžarićima: od Vasovića. Radojevići u Lužanima od Radojevića; doseljeni pre 80 godina – slave sv. Nikolu. Šoje u Osijeku, od Bajovića – slave sv. Nikolu. Čepici u Osijeku od Aprca – slave sv. Iliju. Mićići u Reljevu, od Boškovića – slave sv. Nikolu. Moćevići u Slatini, od Adžića – slave sv. Jovana). Jevtanovići u Sarajevu – sv. Savu.

7) U Gornjem Dragačevu – Srbija – Pivljani su:

Mikanovići i Miševići doseljeni pre 140 godina – slave Ignjatijev-dan).

8 ) U Hercegovini Pivljani su: Starovići, Slijepčevići, Popovići i Davidovići u Samoboru – slave sv. Savu.

9)U Lepenici (Šumadija): Gojkovići u Beloševcu, slave sv. Jovana,.

10) U Valjevskoj Tamnavi: Kovandžići u Jabučju, doseljeni, u prvoj polovini 18. veka – slave sv. Đurđic. Krsmanovići u Zabrežju, doseljeni u prvoj polovini 18. veka; slave sv. Jovana Kuzmanovići u Bukoru, doseljeni prvoj polovini 18. veka, slave sv. Jovana. Marići u Ljuticama, doseljeni u prvoj polovini 18. veka, slave sv. Nikolu. Popovići u Paljusima, doseljeni u drugoj polovini 18. veka, slave sv. Đorđija. Simonići u Radljevu (zovu se i Ivkovići) doseljeni u prvoj polovini 18. veka, slave sv. Jovana.

11) U Boki Kotorskoj Pivljani su:

Pivljani u Podima, tu se pominju 1693 godine; slave sv. Đorđija. Milutinovići u Kruševicama – tu se pominju 1693. godine – slave sv. Nikolu.

12) U Rađevini Pivljani su:

Živkovići, Obradovići, Brankovići, Tadići, Purići, Tamići, Đukanovići, Matići, Purkovići, Vasiljevići, Ćirkovići, Markovići, Stepanovići, Nedeljkovići, Đurići, Ćirići, svi u Kostajniku, doseljeni u početku 18. veka; slave sv. Arhangela.

Mitrovići, Markovići, Ilići, Despotovići, Petrovići, Miškovići, Kovačevići, Vujići, Markovići, Blagojevići, Đurići, Mićići, Tadići, Jakšići, Grujičići, Simići, Pantići, Mijatovići, Pešići, Jokići, Grbići, Đukići, Bojići, Despići, Gajići, Kuzmanovići, Lukići, StevanovićiiPetkovići – svi u Cerovu, doselili se u 17. veku, slave sv. Đurđija.

Divljakovići u Kržavi, doselili se u prvoj polovini 18. veka, slave sv. Arhangela.

13) U Jadru Pivljani su:

Antonići, Nikići, Ilići, JovanovićiiBogdanovići u Zajači, doselili se početkom 18. veka, slava im je sv. Đurđic. Matići, Tomići, Vosiljevići i Jovići u Zajači, doseljeni u prvoj polovini 18. veka, slave sv. Jovana. Pantići, Đunići, Kovačevići i Antonići u Paskovcu, doseljeni u prvoj polovini 18. veka, slava im je sv. Đurđic. Ćor-Ilići u Ploči, doselili se u prvoj polovini 18. veka, slave Srđev-dan. Jerinići (staro prezime Kujundžići) u Klupcima, doseljeni u prvoj polovini 18. veka, slave sv. Nikolu. Dragićevići i Dobrilovići u Tršiću, doseljeni u drugoj polovini 18. veka, slave sv. Jovana: Ignjatovići u Koreniti, doseljeni u drugoj polovini 18. veka, slave sv. Đurđic. Lazići, Gajići, Stevanovići, Matići i Petrovići – svi u Pomijači, doselili se u prvoj polovini 19. veka – slave sv. Jovana.

14) U Gruži Pivljani su:

Tijanići u Gledićima, doseljeni iz Kolašina u vreme Karađorđa, slave sv. Petku. Markovići u Ljuljacima, doselili se u prvoj polovini 18. veka, slave sv. Jovana, od potomaka Baja Pivljanina. Pavlovići, Petronijevići, Mijatovići u Ljuljacima rod s Markovićima, doselili se pre Karađorđa, slave sv. Jovana. Markovići (Pantelići, Filipovići, Dragovići i Aleksići) u Ljuljanima, doseljeni pre Karađorđa, slave sv. Jovana. Milići, Krasojevići, Radoševići i Sarići, rod s Markovićima;, u Ljuljacima, slave sv. Jovana. Bačarevići u Radmiloviću, doselili se pre Karađorđa, slave sv. Jovana,  Mrlješi (Pavićevići, Sinđići) u Toponici, slave sv. Jovana (24-VI). Mićići (rod Markovićima u Ljuljacima) u Oplanićima, došli posle Karađorđa iz Čajetine, slave sv. Jovana).

Bez sumnje ima osim ovih izređanih porodica još dosta Pivljana u našim krajevima. Nadati se, kad izađe ova knjiga, da će se mnogi javiti da su Pivljani i da će se ova glava ispraviti i dopuniti.

Usled neprestanoga seljakanja i usled turske uprave mnoge su naše porodice izgubile svoje staro prezime, a mnoge su prezime često menjale. Zbog toga često nalazimo kod nas da celo jedno selo slavi istu slavu i da su mu sve porodice jednog porekla, a međutim imaju po deset, pa i više, rodova sa raznim prezimenima. Dobro bi bilo da se prosto zakonom zabrani da se prezimena menjaju.

Ovako široko rasprostranjenje Pivljana izvan matice u Pivi: po susednim predelima Hercegovine i Crne Gore sa Bokom Kotorskom, po Potarju, Polimlju, Višegradskom Starom Vlahu i ostaloj staroj Raškoj, po Gruži, Lepenici i ostaloj Šumadiji, po Rađevini, Jadru i ostalom Podrinju, po Dragačevu, Užičkom kraju, Valjevskoj Podgorini, Kolubari, Tamnavi sa drugim krajevima Srbije, Sarajevskom Polju i ostaloj Bosni, – odakle su iseljeni Pivljani održavali veze sa svojom maticom u Pivi, – doprinelo je izvesnoj naročito istaknutoj istoriskoj ulozi ove (planinske oblasti u staroj Hercegovini. To je ne samo održavanje nacionalne veze između Pive, sa arhimandritom Pivskog Manastira Arsenijem Gagovićem na čelu, i ustanika u Srbiji, sa Karađorđem na čelu (vidi dalje str. 491-492). Već je to takođe i predlog Pivskog arhimandrita Arsenija Gagovića, podnesen lično u Petrogradu 21 novembra / 13 decembra 1803. godine, dakle uoči Ustanka u Srbiji, o. osnivanju Slovensko-srpske države pod zaštitom Rusije.

 IZVOR:  ”PIVA I PIVLJANI”, autora Svetozara Tomića (Srpski etnografski zbornik knj. LIX Naselja i poreklo stanovništa knj. 31)