Poreklo prezimena Jerković

Prezime Jerković bilo je prisutno u Lici, gde su, kako piše Milan Divjak Lički u “Ličkom kalendaru za svaku godinu”, došli iz Usorske oblasti u Bosni i naselili Gacku dolinu, ranije Viličko polje. U Usoru su došli iz Hercegovine, okolina Gackog, Nevesinja i Počitelja. Došavši u Liku, jedna grana Jerkovića se naselila u Divoselo.

U staroj listini od 16. aprila 1678. godine spominje se, između ostalih, i vojnik Simeon Jerković iz Divosela. On je, zajedno sa ostalim vojnicima, bio na straži na stražarnici Šupljan, na granici Turske i Mletačke republike. Ostali stražari su ručali i u tom im dođoše dva Turčina i zatraže vode. Dok su im stražari davali vode, dođoše još četiri Turčina, te opkoliše stražare. Zametne se ljuti boj i na kraju stražari pobediše i poubijaše sve Turke. I među stražarima je bilo teško ranjenih, ali su sačuvali stražarnicu Šupljan. Možda je baš taj Simeon Jerković rodonačelnik roda Jerkovića, jer ovo se zbivalo pre izgona Turaka iz Like.

Jerkovića ima i u Dalmaciji, u mestima Varivode, Kistanje, Knin, Golubić (kninski), Bosanskoj krajini…

KRSNA SLAVA: Sv. Jovan, Sv. Petar, Sv. prepodobni Alimpije Stolpnik, Sv. Georgije

O prezimenu Jerković, lep i isrcpan prilog napisao je saradnik portala Poreklo Siniša Jerković. Njegovo istraživanje objavljujemo u celini: 

KRAJIŠKI JERKOVIĆI

Postoje u Krajini dvije raznorodne grane Jerkovića. Jerkovići koji slave sv. Alimpija Stolpnika iz Golubića kraj Knina nisu istog porijekla sa Jerkovićima koji slava Petrovdan i Jovanjdan u više mjesta Krajine. Porijeklo prvih, golubićkih Jerkovića obrađeno je u studiji TRI SRODNE GOLUBIĆKE PORODICE od Aleksandra Bačka. Porijeklo drugih je nešto komplikovanije.

Jerkovići se kao prezime na krajiškim prostorima prvi put pojavljuju 1658. prilikom preseljenja jedne grupe srpskih porodica, poznatih pod imenom Usorci sa turske na austrijsku teritoriju. Usorci se preseljavaju u okolinu Otočca, Vilićko polje, sa područja koje nije do kraja definisano. Dok Stjepan Pavičić smatra da su iz Usore bili preseljeni prvo na Koreničko polje, a odatle u Otočac, Vojin Dabić smatra da je seoba išla direktno iz Usore. Imajući u vidu prisustvo nekih usoračkih porodica u Dalmaciji, sasvim je vjerovatno da je postojala  međustanica na prostoru Korenice ili eventualno u okolini Korenice. Poznati su upadi kotarskih uskoka u krajeve oko Udbine i Korenice, na taj način je i dio Usoraca mogao dospjeti u sjevernu Dalmaciju. Štaviše, takve seobe su dokumentovane pogotovo u drugoj polovini 17. vijeka. Kako god, Jerkovići su bili u toj grupi porodica porijeklom iz Usore.

Usora je kraj u Bosni oko rijeke Usore, poznati manastiri tog kraja su Liplje i Stuplje, koje su po svoj prilici podigli doseljeni Srbi nakon dolaska iz Hercegovine u 15.vijeku. Dolazak velikog broja Hercegovaca iz oblasti Bilećkih Rudina i Banjana u Usoru je takođe dokumentovano u turskim popisima. Doseljavali su se dolinom rijeke Bosne, prvo su bili grupisani oko Maglaja (poznati Zakon o maglajskim vlasima iz 1489), a nakon pada Srebreničke Banovine šire se po čitavoj sjevernoj Bosni, Trebavi, Usori, Ozrenu. Čitav taj kraj doživljava procvat u tom periodu, grade se manastiri, stanovništvo se množi, Srbi žive u povlaštenom vlaškom statusu, imaju svoju svjetovnu i vjersku samoupravu. Usora i okolni krajevi gube granični vojni značaj već nakon Mohačke bitke 1526, te se jedan broj Srba iz Usore svakako pomjerio ka zapadu, ka granici da bi sačuvao vlaške privilegije. Lika je osvojena od strane Turaka 1528. godine, pa su vjerovatno u godinama koje su slijedile, polovinom 16. vijeka Srbi Usorci došli i u krajeve oko Korenice.

Dobar dio usoračkih porodica slavio je Jovanjdan, što bi moglo da se objasni i dominacijom banjanskih bratstava među njima. Jerkovići sa slavom Jovanjdan, iz okoline Otočca doseliće se nakon oslobođenja Like od Turaka 1689. u kraj oko Gospića, tačnije Divoselo gdje ih u velikom broju bilježi i poznati popis Like i Krbave iz 1712. godine. Stare knjige parohije Buković, sad već dio Benkovca, takođe bilježi veliki broj Jerkovića u 18. vijeku. Pored Jerkovića bilježi u Bukoviću još neke Usoračke porodice od kojih je najznačajnija za porijeklo Jerkovića porodica Kresović ili Kresojević. Kako i kada su ove usoračke porodice došle u Dalmaciju, moglo bi se saznati prateći djelovanje kotarskih uskoka u Lici. Kraj oko Benkovca je naseljen nakon što su uskoci u proljeće 1684. godine upali u Udbinu i krajeve oko Korenice. Sasvim je moguće da su tamo zatekli i Jerkoviće i Kresoviće koji nisu otišli u prethodnoj seobi za Otočac. Pomenuta parohijska knjiga Bukovića pominje seobu jednog Jerkovića u Bosnu 1771. Radi se o Mili Jerkoviću koji je zbog teških prilika tog vremena u Dalmaciji, sa porodicom preselio u Bosnu. Pored ovog Jerkovića knjiga spominje i neke druge Jerkoviće odseljene u Karin, kojih tamo danas nema, ali ih je zato bilo u obližnjem Grabu u Gračacu u Lici.

Milan Karanović govoreći o velikom broju Jerkovića u Pounju koji slave Petrovdan napisao je da su pomenuti Jerkovići u Pounje doselili iz oblasti Tromeđe i Bjelajskog polja, a da su prethodno došli iz Dalmacije. Jedino mjesto u regionu Tromeđe i Bjelajskog polja gdje su zabilježeni Jerkovići jeste Oraško brdo i Prkosi. Područje Prkosa naseljavano je baš u periodu 18. vijeka iz Dalmacije, tako da je sasvim vjerovatno pomenuti Mile Jerković iz Benkovca 1771. godine došao u Prkose. Jerkovići u Prkosima slave Jovanjdan. Među Jerkovićima u Pounju ostalo je predanje da su nekad slavili Jovanjdan, ali da su zbog jedne jedne zimske nesreće na slavu počeli da slave Petrovdan. Iz ovoga se jasno vidi da je Petrovdan starija slava, dosta nezgodna za slavljenje jer pada u periodu najvećih poljskih radova i da su Jerkovići vjerovatno u svojim seobama sa usoračkim banjanskim porodicama preuzeli njihovu za slavljenje dosta pogodniju slavu zimski Jovanjdan, ali da su pomenutu nesreću shvatili kao „opomenu“ svog sveca zaštitnika sv. Petra i vratili se opet na staru slavu ma koliko bila nezgodna za proslavljanje.

Rješenje su našle Jerkovićima srodne porodice Vlaisavljevića, Lovrića i Šaraca koje su počele da slave Časne Verige svetog apostola Petra koje su u januaru, jer im je vladika, po predanju, tako razrešio tj. proslavljali su istog svetitelja sv. Petra, ali u pogodnije zimsko vrijeme.

Znači svi Jerkovići u Pounju koji slave Petrovdan, po svoj prilici potekli su od Mile Jerkovića i njegovih potomaka koji se 1771. iz Benkovca doselio na Prkose (granica Bjelajskog polja i Tromeđe).

Milan Karanović Jerkoviće definiše kao pleme sa nekoliko njima srodnih porodica. To su porodice: Balaban, Vlaisavljević, Lovrić, Šarac. Sve ove porodice slave ili Petrovdan ili Časne verige apostola Petra. Balaban je prezime nadimačkog porijekla, od turskog Balaban-medvjed i može da znači trom, nezgrapan, krupan čovjek. Ishodišno mjesto Balabana u Bosni je područje Tromeđe i Unca,odakle su se raseljavali dalje, najviše u donju Krajinu. Sasvim je vjerovatno da je prezime i nastalo upravo u Uncu, kao nadimak u 18.vijeku. Porodica Vlaisavljević se pored Jerkovića pominje u spisku usoračkih porodica tako da je to prezime sasvim moguće doneseno još iz Hercegovine. Lovrići se ne spominju u usoračkom spisku, ali ih ima i u Lici i u Krajini na više mjesta. Šarci se spominju u Uncu i Tromeđi kao doseljenici iz Vrlike u Dalmaciji gdje ih i danas ima. Sigurno da ovaj spisak saplemenika Jerkovića u Krajini nije konačan i da bi mogao da se proširi još nekim porodicama: Jelići, Manojlovići, Veselinovići, Žakule i dr. Ove porodice iako jednog roda, nisu se uvijek po Krajini, Lici i Dalmaciji kretale jednom putanjom, već su se mogle razdvojiti i ići sasvim različitim pravcima.

Ako su sve te porodice pripadale jednom plemenu, postavlja se pitanje koje bi to pleme moglo da bude. Upravo zbog toga moramo se vratiti u Hercegovinu, mjesto odakle su sve porodice potekle.

HERCEGOVAČKI ROĐACI JERKOVIĆA

Po predanju nekih hercegovačkih i crnogorskih porodica u mjestu Plana između Gacka i Bileće živio je za vrijeme hercega StefanaKosače, njegov savremenik i saveznik, knez Mihajlo Šarac. Knez Mihajlo je živio u periodu pred turska osvajanja Hercegovine. Nadimak Šarac, imao je, po predanju, jer je prebolovao velike boginje, pa mu je lice ostalo išarano. Knez Mihajlo je imao nekoliko sinova i u vrijeme turske najezde na Hercegovinu (a to je bilo oko 1465) njegovi sinovi su se povukli u Crnu Goru u podnožje planine Njegoš, u Muževice, u Crnoj Gori. Mihajlov sin Aleksa i njegov brat kog su zvali Baba vratili su se na očevinu u Planu, ali se Aleksa poturčio i postao Avdija. Od ta dva brata postali su muslimani Avdići i pravoslavni Babići u Plani kraj Bileće. Od tih povratnika plemena Mihajla Šarca iz Crne Gore u Hercegovinu nastala su prezimena: Zimonjić, Žerajić, Parežanin, Šarenac. Oni Šarenci Vlastelinovići koji su ostali u Crnoj Gori raseljavali su se tamo takođe na nekoliko strana: jedni su otišli u Bjelopavliće i od njih su u Bjelopavlićima Popovići, Raspopovići i Radovići u Martinićima. Najveće dio plemena je otišao na područje Plane Kolašinske gdje formirao pleme Šaranci koje se kasnije proširilo prema Drobnjacima, sa lijeve strane rijeke Tare. Iz Plane Kolašinske su se od ovih Šarenaca u Hercegovinu vratili Anđelići. Od ostalih raseljenika, a pripadnika ovog plemena su: Šarci, Šarančići i Zmajevići u Pljevljima, Šarci na Goliji za koje se kaže da su od Kresojevića iz Bileće. Vlastelinovići Šarci koji su se nakon pada Hercegovine pod Turke povukli prema Crnoj Gori,  pored okoline Nikšića naselili su se i u cetinjsko selo Vrela, gdje su o njima ostale zabilježene legende. Od njih je ostala i crkva posvećena sv. Petru u selu Vrelu, po svoj prilici svecu zaštitniku i krsnoj slavi. Erdeljanović spominje Vreljanina Vlastelinovića koji se doselio u cetinjska Vrela sa slavom Petrovdan, koja je zatim postala preslava starosjedilačkih uganjskih bratstava do danas. Vlastelinovići se pominju i kao nikšićki kneževi u mletačkim izvorima 17. vijeka. Knez Tomaš Vlastelinović pogubljen je sa ostalim srpskim knezovima od strane Turaka u tom periodu. Nakon oslobađanja Boke od Turaka 1687. godine Vlastelinovići se sele na mletačku teritoriju, dobijaju grofovsku titulu i grade u Risnu zadužbinu, crkvu posvećenu sv. apostolima Petru i Pavlu. Veliki broj Vlastelinovića odlazi u tom periodu u Rusiju odakle šalju priloge manastirima Savini i Pivskom manastiru. Linija risanskih Vlastelinovića gasi se sa smrću grofa Ilije Vlastelinovića početkom 19. vijeka.

Da bi razumjeli odnos srpskih porodica Hercegovine u periodu turske vlasti bitno je da prenesemo sledeći pasus iz rada Koste Radovića „Durmitor (Piva) u djelu Jovana Dučića“:

„Vidjeli smo da Jovan Dučić, na osnovu mišljenja istoričara Svetozara Ćorovića, dovodi u rodbinsku vezu Gagoviće koji su zidali Pivski manastir i Vladislaviće. Veza vojvode Stefana sa kaluđerom iz Rudinica i četovanje Vlastelinovića u Bajovom hajdučkom sastavu, može samo ići u prilog Dučića o rodbinskim vezama nekih pivskih bratstava sa Vladislavićima i Vlastelinovićima, odnosno Dučićima. Dučić je u pravu kada insistira da se srpsko plemstvo u Hercegovini prije turskog osvajanja, držalo, znalo se ko je soj, ko nesoj. Tako se znalo i u Crnoj Gori.“

Ovo je bitan dio jer govori o vezi Vlastelinovića, Vladislavića (Vlaisavljevića) i Dučića. Ne samo što sve tri porodice imaju korijen u gatačko-bilećkom kraju, već se Vlaisavljevići kasnije pominju samo u Krajini, a Vlastelinovići kao veliko pleme Šaranaca ili Šaraca u Crnoj Gori. I Šarci i Vlaisavljevići su u Krajini jedno pleme koje slavi sv. Petra, istog sveca zaštitnika kome su Vlastelinovići podigli dvije crkve jednu u cetinjskim Vrelima, drugu u Risnu. Nešto kasnije vidjećemo i potvrdu ove veze u genetskim istraživanjima.

KRASOJEVIĆI-PLEME STARE HERCEGOVINE

Vidjeli smo prateći porijeklo Jerkovića iz Krajine da se veliki broj porodica Hercegovine, Crne Gore i Krajine može vezati za jednog, doduše legendarnog pretka, Mihajla Šarca Vlastelinovića iz Plane kraj Bileće. Vidjećemo da li ovakvo porodično predanje ima osnovu u istorijskim podacima. Tačnije, treba da postavimo pitanje, kakvo je porijeklo Mihajla Šarca i ko je živio na području Plane hercegovačke u 15.vijeku? Odgovor na ovo pitanje nije teško pronaći, najviše zahvaljujući sačuvanoj građi Dubrovačkog arhiva.

Oblast Hercegovine, u ranijem periodu dio starijih teritorija Huma, Travunije i Zagorja kroz čitav srednji vijek je bila naseljena Srbima i bila je integralni dio srpskih kneževina, a potom i ujedinjene srpske države pod Nemanjićima. Već smrću cara Dušana 1355. godine počinje postepeni, ali nezaustavljivi raspad srpske države, najviše iz razloga opadanja moći centralne vlasti i  vladara da zadrži pod kontrolom osiljene velikaše. Na prostoru buduće Hercegovine izdvaja se u tom periodu moćna vlastela Vojinovići, potomci vojvode gatačkog Vojina, jednog od najbližih ljudi  sv.kralja Stefana Dečanskog. Kroz nekoliko generacija Vojinovići će objediniti pod svoju vlast ogromnu teritoriju, od Zvečana na Kosovu, Rudnika u Šumadiji, do Trebinja i Neretve na jugu i zapadu. 1373. ujedinjenim napadom sv. kneza Lazara Hrebeljanovića  i bosanskog bana Tvrtka poslednji izdanak Vojinovića, Nikola Altomanović, pobijeđen je u bici, uhvaćen, oslepljen, a njegovu teritoriju su sv. knez Lazar i ban Tvrtko podijelili među sobom. Tad  su po prvi put Gacko, Bileća, Trebinje došli u posjed bosanskog vladara. Da bi osigurao vlast u novoosvojenim srpskim krajevima Tvrtko se oslanjao na dvije do tada malo poznate srpske velikaške porodice iz Gornjeg Podrinja, a to su bili Jablanići i Kosače, tačnije dvojica vojskovođa iz ovih porodica: Pavle Radenović Jablanić i Vlatko Vuković Kosača. Nakon pomenutog osvajanja, Kosače će dobiti svu teritoriju istočno od Neretve do Prijepolja, a Pavlovići Jablanići gradove Bileću i Trebinje i prostor između njih. Područje hercegovačke Plane će se, na osnovu te podjele, naći krajem 14.vijeka na granici teritorija Kosača i Pavlovića Jablanića.

Ono, što je interesantno, jeste da je prvi pisani pomen Kosača u istorijskim izvorima, istovremeno vezan i za prvi pomen Vlaha Kresojevićaili Krasojevića u kraju između Gacka i Bileće. Naime, samo nekoliko godina poslije propasti Vojinovića, tačnije 1379., u jednom dubrovačkom dokumentu, spominje se poimence nekoliko pripadnika Vlaha Krasojevića koji prevoze so  iz Dubrovnika na trg u Goražde koji pripada Vlasima Kosačama. Ovdje je bitno napomenuti da se pojam Vlaha ovdje može tumačiti isključivo kao socijalna, a ne etnička kategorija i možda bi najtačniji prevod termina „Vlasi“ bio zapravo „Pleme“. Jer svi oni Vlasi koji se u dubrovačkim arhivima pominju kao Vlasi  kao što su Drobnjaci, Banjani, Riđani i dr. kasnije se javljaju kao srpska hercegovačka plemena. Vidimo u ovom slučaju da se i same Kosače nazivaju Vlasima, a kasnije će se to ime upotrebljavati i za još neke srpske hercegovačke plemićke porodice kao što su Hrabreni Miloradovići. A ko su zapravo Vlasi u Hercegovini u 14. i 15. vijeku? To je posebna socijalna kategorija, koja je u raspadu srpskog srednjevjekovnog društva našla oblik socijalnog organizovanja koji joj je bio najpogodniji za preživljavanje. Radilo se uglavnom o srodničkim skupinama slovenskog, srpskog porijekla koje su iskoristile vlaška, stočarska  srednjevjekovna prava koja su podrazumjevala slobodu od kmetskih obaveza i izvjesnu samoupravu, da bi se integrisala i obezbjedila u novim društvenim okolnostima oslabljene države, stalno preteće turske opasnosti i blizine Dubrovnika kao velikog trgovačkog centra. Tako, najedanput, zahvaljujući prije svega Dubrovačkom arhivu, na istorijsku scenu izranjaju vlasi Bobani, Burmazi, Mirilovići, Pilatovci, Maleševci, Banjani, Drobnjaci, Riđani, Kresojevići, Gleđevići, Ugrenovići i mnogi drugi. Iako je moguće da je među ovim Vlasima bilo i onih originalno vlaškog, dakle nesrpskog porijekla, ogromna većina su ipak bili Srbi. Vlasi su se bavili kiridžilukom, prevozom robe na liniji Dubrovnik-unutrašnjost, osiguranjem trgovačkih konvoja, stočarstvom, ratovanjem. Oni su u neku ruku bili glavna vojna snaga lokalnih plemića koji su se i sami regrutovali upravo iz takvih srodničkih grupa. Tako su Kosače imali svoje Vlahe, bosanski ban svoje, Pavlovići svoje, i u većini sukoba srpskih i bosanskih plemića sa Dubrovnikom ili međusobno, Vlasi ili hercegovačka plemena su bili glavni učesnici. Potpuno isti model organizovanja i samouprave ovim hercegovačkim srpskim plemenima potvrdiće i Turci prilikom osvajanja Hercegovine 1465. i u tom vlaškom statusu Srbi će sa Turcima i otići na zapad. U pregovorima sa Austrijom Srbi će već prilikom prvih seoba na austrijsku teritoriju tražiti da im se potvrde vlaška prava, koja su bila osnov vjerske i društvene samouprave i izuzeća od feudalnih obaveza i tek će onda prelaziti na austrijsku stranu. Tako će biti prilikom prve seobe Srba u Žumberak 1531. ali i u ostalim seobama po Krajini  sve dok austrijski car Ferdinand Drugi  1630. nije donio poznati Statuta Valachorum kojima će se Srbima garantovati postojeće vjerska, socijalna i samoupravna prava i obaveze, a što je u suštini bilo samo potvrda onih prava koje su nekoliko vijekova ranije imali i hercegovački Vlasi.

Dakle, vlasi Kresojevići su bili vojni saveznici Kosača, vjerovatno su im pomogli i prilikom potiskivanja Vojinovića iz Hercegovine. Dokumenata u dubrovačkom arhivu koji potvrđuju ovu vezu Kresojevića sa Kosačama ima napretek. Pomenućemo neke: 1420. pominju se vlasi Kresojevići kao ljudi vojvode Sandalja Hranića Kosače, 1427. pominju se neki Oliverovići, vlasi Kresojevići, ljudi vojvode Sandalja kao osumnjičeni za pljačku jednog dubrovačkog vlastelina, 1430. vlasi Kresojevići su opet napali Dubrovčane. Interesantno je da je zabilježeno kretanje Kresojevića krajem 15. vijeka (nakon pada Hercegovine) prema zapadu, Dalmaciji i ostrvima. Tako čitamo: „Javio se na Rabu i jedan hercegovački katun- Krasojevića (1495) ; jedan od krasojevićkog katuna zvao se Đurađ Bršić, a drugi Mihovil Rajković.“

Pitanje koje postavljamo jeste, kakve veze imaju Vlasi Kresojevići sa porijeklom Jerkovića, Šarenaca, Vlastelinovića o kojima smo ranije govorili? Ukratko, Mihajlo Šarac, legendaran ili ne, ako je postojao, pripadao je vlasima Kresojevićima, tačnije pleme Šaraca Vlastelinovića proisteklo je iz nešto šire grupe Vlaha Kresojevića.  U Hercegovini i Crnoj Gori, iako Kresojevići pod tim prezimenom ne postoje, postoji predanje više porodica o porijeklu od Kresojevića, več smo pomenuli Šarce pod Golijom koji su porijeklom od Kresojevića, za Avdiće u Plani se takođe kaže da su porijeklom od Kresojević Šarenaca, muslimanska porodica Kreso iz Bileće po porijeklu su „  poislamljeni potomci porodice Vidaka Šarenca iz Kresovine kod Preraca (nedaleko od Plane)“ i još mnogo drugih porodičnih predanja koji povezuje Kresojeviće sa Šarencima i Šarcima u Hercegovini. Vidimo iz gore pomenutog podatka o porodici Kreso da se čitav kraj između Bileće i Gacka, oko Plane i Preraca naziva Kresovina, matična oblast Kresojevića i rodno mjesto Mihajla Šarca. Kresojevića danas nema u Hercegovnini i Crnoj Gori, ali ih ima u Lici, Dalmaciji i Bosanskoj Krajini i to kao Kresojevića, Kresovića, Kresoja. Vidjeli smo iz gore iznesenih podataka da su Kresovići bili u grupi usoračkih familija skupa sa Jerkovićima i Vlaisavljevićima koji su 1658. prešli u Vilićko polje kod Otočca, tamo ih kao Kresojevića i danas ima. Nalazimo ih i u Benkovcu i Bukoviću u Dalmaciji opet skupa sa Jerkovićima kao Kresoviće, pa u Prkosima opet skupa sa Jerkovićima i Šarcima kao Kresoje. Sasvim je očigledno da su se pripadnici plemena Kresojevića kretali manje više skupa u seobama na zapad.

Još neke porodice Hercegovine znaju za svoje porijeklo od Kresojevića. Takva je i pomorska porodica Kamenarović iz Dobrote u Boki. Tako čitamo: „Kamenarovići su jedno od najpoznatijih pomorskih bratstava Dobrote, koje je u periodu od XVIII-XX vijeka dalo 109 pomoraca, od kojih 68 kapetana. Kamenarovići vode porijeklo iz Hercegovine, od poznate porodice Krasojević, koja se spominje još 1480. Do promjene prezimena u Kamenarović došlo je 1560. godine.“

Od Kresojevića je i poznata risanska porodica Ljubatović koji su kao narodni dobrotvori ostavili dosta kulturnih spomenika narodu Boke.

Jedna velika grupa plemena Šarenaca naselila je u 19. vijeku iz Hercegovine oblast Zvorničke Spreče. Porodice koje u tom kraju slave Lazarevu Subotu bez sumnje su potomci Šarenaca iz Hercegovine.

Veliki broj pripadnika plemena Kresojević-Šarenaca je svakako odselio i u Srbiju, pogotovo zapadnu, u opštoj struji hercegovačkih migracija.

Raseljavanje plemena Kresojevića desilo se kako smo vidjeli nakon pada Hercegovine pod Turke 1465. Pleme se rasulo na sve strane, dobar dio je otišao na sjever prema Usori, a odatle u Liku, Dalmaciju, Slavoniju, Krajinu, jedan dio je otišao prema Crnoj Gori , a odatle se raseljavao prema Boki i Primorju, u oblasti Tare formirao je pleme Šaranaca, veliki broj je odselio u Rusiju u 17.vijeku, nemali broj je ostao u Hercegovini. Kresojevići ili Krasojevići su kao plemstvo pomenuti u najstarijem grbovniku naših prostora Ohmučevićevom grbovniku iz 1584. gdje je i predstavljen njihov grb, bijeli krst na crvenoj podlozi sa cvijetom na svim krajevima krsta (cvijet bi mogao da bude ruža, ali moguće i krasuljak). Takođe bi trebalo ispitati vezu između imena Krasojević- Šarac, tj. da li je moguće da se radi o istom imenu sa dvije varijante od srodnih glagola krasiti i šarati.

Znači odgovor na postavljeno pitanje sa početka teksta: Ko je živio na prostoru rodnog mjesta Mihajla Šarca, Plani Hercegovačkoj u 15.vijeku glasi : Na području Plane živjeli su Vlasi Kresojevići, cijeli prostor se zvao Kresovina, a nadamo se da smo gornjom analizom dokazali da su Vlastelinovići Šarci proistekli upravo iz plemenske grupe Kresojevića.

GENETSKI SAPLEMENICI – JERKOVIĆI, STOJIĆI-DUČIĆI I GLUŠČEVIĆI

Pokušaćemo da uspostavimo genetsku vezu koja bi bar približno potvrdila predstavljeno porijeklo krajiških Jerkovića iz Hercegovine. Da bi to dokazali predstavićemo genetske rezultate tri genetski analizirane osobe čije porijeklo bi moglo da otkrije vezu do srednjevjekovnih Kresojević-Šaraca. Radi se o pripadnicima prezimena Jerković iz Bosanske Krupe, Stojić iz sela Dučić u Valjevskom kraju i Gluščević iz Metkovića u dolini Neretve.

Sva tri pomenuta pojedinca su analizirani kao pripadnici haplogrupe I2a1b1 Dinaric South. Ova podgrupa haplogrupe I2a1b1 Dinaric specifična je na našim prostorima upravo za prostor Hercegovine. Na osnovu dosadašnjih ispitivanja procenat pripadnosti ovoj haplogrupi u Hercegovini je preko 70%, u Dalmaciji 60%, u Bosni oko 50%, u Srbiji oko 40%, u Hrvatskoj i Slavoniji oko 30%. Iz rasporeda haplogrupe jasno je da je oblast Hercegovine njeno žarište, tj. da su je u ostale krajeve prenijeli hercegovački Srbi, pravoslavne, katoličke i muslimanske vjere. Veoma je prisutna kod bunjevačkih porodica, kod srpskih plemena istočne Hercegovine: Banjana, Pivljana i Drobnjaka, kod plemena stare Crne Gore i Brda: Ozrinića, Šekulara, Borojevića iz Cetinjskog plemena i mnogih drugih. Drugo njeno žarište je  u srednjoj Evropi: Njemačkoj, Češkoj, Poljskoj, sjeveroistočnoj Slovačkoj, jugozapadnoj Belorusiji i Ukrajini. Iz njenog rasporeda u Evropi i analize postojećih haplotipova nemali broj istraživača je utvrdio da su haplogrupu I2a1b1 Dinaric u cjelini na Balkan donijeli Sloveni svojim seobama u 6. i 7.vijeku, a mlađi ogranak haplogrupe I2a1b1 Dinaric nazvan South velikim dijelom može da se poveže sa srpskim migracijama.

Dakle, gore analizirani Jerković, Stojić i Gluščević imaju veoma blizak haplotip, tj. njihovo genetsko porijeklo je veoma blisko. Pokušaćemo da analizom pronađemo tu vezu. Porijeklo Jerkovića je već obrađeno u gornjem tekstu, pa ćemo reći nešto više  o porijeklu Stojića i Gluščevića.

Analizirani Stojić, ostavio je podatke da je porijeklom iz sela Dučići u valjevskom kraju i da mu je krsna slava Lazareva subota. U antropogeografskoj studiji Ljubomira Pavlovića „Kolubara i Podgorina“ čitamo podatke da je starije ime sela Dučić bilo Kacapa, a da su ime Dučić kao prezimensko donijeli doseljenici. U jednom austrijskom spisu iz 18.vijeka selo je ubilježeno kao Kacapa, a ne kao Dučić što znači da su doseljenici koji su donijeli ime Dučić došli nakon toga. Najstarija grupa porodica u selu kojima pripada i pomenuti Stojić su Ćumurlije ili Ćumuri koji su po predanju doselili iz Mostara u Hercegovini i sve te porodice slave Lazarevu Subotu kao krsnu slavu. Navodi se nekoliko porodica koje pripadaju ovim Ćumurlijama. Ovaj podatak je izuzetno interesantan, jer trag Ćumurlija u Hercegovini je veoma lako pratiti kroz postojeće studije. Naime, postoji u Mostaru muslimanska porodica Ćumurija, koja je porijeklom iz sela Kuti u istočnom kraju Dabarskog polja. Tamo čak postoji i kula Ćumurija, mada u selu samih Ćumurija danas nema. Šobajić u svom radu o Dabarskom Polju kaže da su muslimani Ćumurije nastali od pravoslavne porodice Kovači iz Fatnice. I zaista u Dedijerovom radu Bilećke rudine u Fatnici nalazimo nastavak priče o Ćumurijama koji kaže da su pravoslavni Kovači iz Fatnice primili islam i odselili odatle kao Ćumurije. U istom mjestu Fatnici živjela je prije tristo godina, kako navodi Dedijer bogata porodicaDučić koja je izumrla ili odselila. I eto u Fatnici, u neposrednoj blizini pominjane Plane se susreću i Dučići i Ćumurije. Opisujući starosjedilačke porodice u Hercegovini Dedijer piše i o Šarencima, Zimonjićima, Babićima kao lako prepoznatljivim po svojoj krsnoj slavi Lazarevoj Suboti koju slavi i analizirani Stojić i sve druge porodice u selu Dučiću kraj Valjeva koje se zbirno nazivaju Ćumurijama. Nema sumnje da su te porodice u Valjevu dio plemena Šarenaca- Kresojevića. Još jednu stvar bi trebalo imati u vidu, a to je porijeklo Dučića od Vlaisavljevića ili Vladisavića, koji su nastali od Duke Vladisavljevića. Jovan Dučić u svom radu o grofu Savi Vladisaviću govori upravo o toj vezi. Ako tome dodamo da Karanović u Krajini Šarce, Jerkoviće i Vlaisavljeviće smatra jednim rodom sa istom slavom priča oko veza ovih porodica se u potpunosti poklapa, što analizirana genetska veza između Jerkovića i Stojića u potpunosti potvrđuje.

Genetski veoma bliski Jerkovićima su i Gluščevići, katolička porodica iz Metkovića u dolini Neretve. Gluščevići su porodica srpskog pravoslavnog porijekla koja se u Metkoviću prvi put pominje 1735. Po vlastitom predanju su iz Crne Gore i prvo su živjeli na području sela Glušci kod Metkovića (koje je naseljeno srpskim pravoslavnim življem na prelazu između 17. i 18.vijeka, a i danas je većinski pravoslavno). Ako vidimo raspored Gluščevića na tlu Crne Gore vidjećemo da su prisutni na više lokacija ali da je  najbrojnija grupa Gluščevića u Kamenoj Gori i Prenćanima kod Pljevalja.  Gluščevići su zajedno sa Šarcima prešli iz područja plemena Šaranaca kod Tare na područje Pljevalja. Iako ima nekih tradicija o porijeklu od drobnjačkih bratstava, i to je razumljivo jer su se Gluščevići kao i ostali Šaranci nalazili na teritoriji šireg plemena Drobnjaka. Poznati učesnici bitke na Šarancima iz avgusta  1862. kada je po procjenama pobijeno preko 2000 Turaka ,koji su krenuli da pale Šarance, bili su harambaše Mićo Gluščević i Ristan Šarac. Metkovski Gluščevići su sasvim vjerovatno porijeklom od ovih šaranačkih Gluščevića.

NA KRAJU SVEGA

Iako se ovim tekstom pokušalo odrediti porijeklo jedne konkretne porodice- Jerkovića iz Krajine, na kraju se došlo do priče o mnogo široj grupi porodica koje bismo zbirno i mogli nazvati plemenom Kresojevića ili Krasojevića, Šarenaca ili Šaraca, Vlastelinovića. Vidjeli smo takođe da je brojnost i teritorijalna zastupljenost plemena velika i da obuhvata velik broj porodica. Ne prejudicirajući i zajedničko genetsko porijeklo svih pripadnika pomenutog plemena, dali smo neka genetska upoređivanja koja bi mogla da daju odgovore o zajedničkom porijeklu. Postoji veliki broj prezimena koja nisu pomenuta u ovom radu, a takođe bi se mogli povezati sa plemenskom skupinom Kresojevića. Dosadašnja genetska ispitivanja pojedinaca sa područja Hercegovine pokazala su da postoji jasna genetska bliskost između većine srpskih hercegovačkih plemena: Pivljana, Drobnjaka, Banjana, Ozrinića pa i ovdje pomenutih Kresojevića Šarenaca. Većinu analiziranih karakteriše veoma mlada podgrupa opšte haplogrupe I2a1b1 Dinaric koja se opisuje nazivom South. To nam jasno govori da je su pomenuta srpska plemena Hercegovine u daljoj prošlosti zaista poticala od jednog pretka i da su i krvno i genetski bila povezana. Nadamo se da će novi broj analiziranih pojedinaca pomoći da se ta slika starih srpskih plemena sklopi u cjelinu. Škoti su nešto slično učinili sa svojim klanovima. Ovaj rad i budući srpski DNK projekat na sajtu poreklo.rs bi trebalo da idu u tom smjeru.