Poreklo prezimena Perić

[toggle title=”TESTIRANI PERIĆI NA SRPSKOM DNK PROJEKTU”]

Perić

Haplogrupa: R1a Z280 CTS3402- Šarenaca klaster

Poreklo: Jasenica, Zvornik, Republika Srpska

Krsna slava: Lazarevdan

Kontakt:
_________________________

Perić Pavičići

Haplogrupa: I1 rod D

Poreklo: Parteš, Gnjilane, Srbija

Krsna slava: Jovanjdan

Kontakt:
_________________________

KOMPLETNE REZULTATE POGLEDAJTE OVDE[/toggle]

Prezime Perić prisutno je među srpskim stanovništvom širom prostora bivše Jugoslavije. O Perićima iz plemena Kuči vredan prilog, zasnovan na knjizi “Bratstvo Perići – Oravci tokom četiri stoljeća”, autora Bogdana Lukina Perića, poslao je naš saradnik Goran Perić:

 

BRATSTVO PERIĆI – ORAVCI TOKOM ČETIRI STOLJEĆA

KORIJEN

O Kučima, nastanku i porijeklu Kuča, razvoju kao plemena, pisali su mnogi pisci, a naročito neki od izuzetnog autoriteta, kao što su: vojvoda Marko Miljanov, Tomo Oravac, Stevan Dučić, akademik Ljubomir Kovačević, akademik dr Vasa Čubrilović, prof. dr Rastislav Petrović, Marko Rašović, adademik dr Jovan Erdeljanović i drugi. Svi, ili gotovo svi od pomenutih pisaca se slažu u jednome – da se Kuči, kao pleme, sastoje od dva dijela: dio plemena koji potiče od stare srpske vladarske porodice – Mrnjavčevića ili, kako se u Kučima nazivaju – Stari Kuči i drugi dio plemena, koji, navodno, potiče od poznate srednjevjekovne porodice – Kastriota, tj. Drekalovića.

Oni Kuči koji ne potiču ni od Mrnjavčevića, niti od Drekala, iako ravnopravni sa Starim Kučima i Drekalovićima, i kojih je mali broj, kao da nijesu bili od posebnog zanimanja za najveći broj pisaca čija je tema bila pleme Kuči.

Legendarna ličnost koju naše predanje uzdiže na prestolje rodonačelnika Mrnjavčevića na prostorima Stare Zete, tačnije – u okolini Skadra, od koga, navodno, potiču i naši preci, oni koji su se prvi doselili u Oravo i tu osnovali pleme Kuča, bio je Gojko Mrnjavčević. Navodimo ga u svim rodoslovima u Starih Kuča, o njemu se pjeva u narodnim pjesmama. Najčešće se pominje kao brat kralja Vukašina. On je osnivač zetske prestonice i graditelj Skadra na Bojani.

Vojvoda Marko Miljanov u svom djelu Pleme Kuči kaže da je Gojko (Gojko Mrnjavčević) bio sin Mrnje. On je, kaže, imao sina Nenada, a ovaj sina Grču, te da je Grča imao sina Panta.

Kod Toma Oravca imamo nešto drugačiji opis te porodice. On kaže da je taj Gojko Mrnjavčević imao sina Marka, a ovaj, opet, Gojka. U svom radu o etnogenezi Kuča pukovnik M. Jokanović takođe ističe Gojka Mrnjavčevića kao rodonačelnika toga roda u okolini Skadra i pretka Starih Kuča.

Kako se moglo dogoditi da istoriografija o njemu nema ni riječi, dok je o “njegovoj” braći Vukašinu i Uglješi, u osnovi sve razjašnjeno, kako o državničkim ulogama, tako i o njihovim privatnim životima. Ako znamo za četiri sina kralja Vukašina: Marka, Ivana, Dmitra i Andriju, te o njegovim kćerkama: Milici i Oliveri, o Uglješinom sinu – Uglješi Despotoviću, zašto hroničari, savremenici toga doba, nijednom riječju ne pomenuše tako “značajnu ličnost” koju smo tako dugo pamtili? Teško je izbjeći odgovor koji se iz ovih pitanja nameće da on, skoro sigurno, nije bio istorijska ličnost, već plod našeh duha.

Uz puno nadahnuće onim što je u pamćenju naših predaka ostalo kao duhovno dobro za nas i kasnije generacije, uz izuzetno respektovanje svih onih koji su pisali o ovoj temi, a posebno respektujući ono što je napisao vojvoda Marko Miljanov, ipak se usuđujem da kažem svoja razmišljanja o nekim, po meni, činjenicama koje nijesu u skladu sa svim onim što nam je predanje usadilo u naše pamćenje o porijeklu Starih Kuča i Drekalovića, tj. naših zajedničkih predaka.

Da počnemo od Mrnjavčevića, budući da smo prihvatili kao istinu da dio Kuča korijeni od njih. To su Stari Kuči, oni koje naše predanje označava kao potomke Panta Grčina, zaista od roda Mrnjavčevića, što u Kučima, ne samo u Kučima, ne spori niko. Ono što je, po mom mišljenju, sporno – to je ličnost – rodonačelnik Mrnjavčevića na ovim prostorima, odnosno na tlu Stare Zete, u okolini Skadra, zapravo od onih Mrnjavčevića koji dospješe u Oravo. Moglo bi se prihvatiti kao zaključak da istoriografija nije jasno rasvijetlila korijene, porijeklo, kao ni sve ličnosti porodice Mrnjavčevića. Stoga, ako ne možemo bezrezervno prihvatiti sve ono što nam je ostalo kao pamćenje naših predaka, zato možemo, ne dirajući u osnovnu nit predanja, putem kritičke misli staviti na provjeru ono što, kako se nama čini, nije u skladu sa objektivno mogućim ili ne korespondira sa istorijskim zbivanjima na dotičnim prostorima.

Najčešće se, ipak, rodonačelnikom dinastije, ili još tačnije – loze Mrnjavčević, jedne od, svakako, najmoćnijih vlastelinskih porodica XIV vijeka, smatra izvjesni Mrnja, Mrnjava, ili Mrnjač. Smatra se da je on bio otac Vukašina i despota Uglješe (Jovana Uglješe). Navodno, Vukašin i Uglješa su zajedno sa ocem došli na Dušanov dvor.

MRNJAVČEVIĆI U ORAVU

Sve što se događalo našim precima od napuštanja okoline Skadra na dalje, mogli smo saznati, isključivo od onoga što su nam oni čuvali kao svoje pamćenje i prenosili s koljena na koljeno do naših dana. To pamćenje kaže da je pomenuti Gavrilo – Grča (neki govore o Grguru), napustivši okolinu Skadra, svoje prvo novo stanište našao u tjesnacu rijeke Cijevne. Nažalost, mi danas ne možemo znati, a ni predanje nam nije o tome ostavilo nešto više o brojnosti njegove porodične, odnosno familijarne zajednice u tom njegovom egzodusu. Mi danas možemo konstatovati da, kako u predanjima, tako i kod nekih pisaca, ima dosta neslaganja u tome koliko su se Grčići (izvedeno od Grča) zadržavali u tom dijelu Malesije, tj. u tjesnacu rijeke Cijevne. Za nas kao da je najvažnije saznanje da je njegov sin, Panto, sa svojih pet sinova i brojnom familijom iz tjesnaca Cijevne, preko Korita, stigao u Oravo.

Njegovih pet sinova, predanje kaže, bili su: Đurađ, Mara (Marko), Leša (Aleksa), Petar i Tiho (Tihomir). Nas posebno interesuje Petar, budući da su od njega Berovljani i Perići u Lazorcu. Po predanju, Petar je imao četiri sina: Vuka (Vukašina), Marka, Andriju i Nikača. Marko nije ostavio poroda, a Vuko, prema kazivanju Luke Nikolina Perića, čiju je priču prenosio i njegov i naš rođak Radisav Miljanov, napustio je Oravo mlad i odselio se nekuda prema Malesiji. Od Andrije su Berovljani, a od Nikača su Perići u Lazorcu.

O svom ulasku u Oravo nema nikakvih pisanih izvora saznanja, osim što je napisao vojvoda Marko Miljanov u svom radu Pleme Kuči… “Otalen krene Panto sa sinovima i dođe na jednu povisoku glavicu, koja se Raušnik Oravski zove. Udari sa šest strana. Kako čuni viku, narod pobježe bez obzira i ostavi sve svoje imanje. Za onaj narod što uteče ne zna se kud je i ko je bio, tek Panto sa sinovima tu se naseli”… Nažalost, ne možemo sa sigurnošću opisati način ulaska Mrnjavčevića u Oravo, po svoj prilici ne baš prijateljski i ne baš gostoljubivo dočekani, ali su ipak zaposjeli najvažnije položaje u naseljima, nametnuvši se zatečenom stanovništvu starinaca, o čemu predanje ima realističniji opis nego o samom ulasku u Oravo.

Ako smo u nemogućnosti da nešto saznamo o Grčinoj sudbini i sudbini njegovih pratilaca koji ne stigoše na Oravo, okrenućemo se Pantu Grčinu i sudbini njegovih pratilaca (po predanju – sinova), koji iz tjesnaca rijeke Cijevne krenuše lijevo, vjerovatno uz šumski pojas, kojega danas nazivamo Grečom, i dalje preko Korita, niz Građen, i tako stigoše u Oravo. Da bismo makar približno saznali vrijeme kada je ta Pantova “kolona” prispjela u Oravo, morali bismo prizvati u pomoć neke istorijske činjenice koje bi nam mogle dati mogućnost da, na posredan način, dođemo do toga saznanja. Da se podsjetimo tih činjenica:

1) Istorijski je utvrđeno da je gospodar ondašnje Zete, Stefan Crnojević, godine 1455. sazvao skup (“Zetski zbor”) predstavnika svih nahija koje su tad sačinjavale njegovu državu – Zetu. Skup je održan na Vranjini, u crkvi Svetog Nikole. Na taj skup su došli predstavnici (vojvode) iz 55 nahija, kako bi postigli saglasnost da se Mletačkoj republici prizna sizerenstvo od strane Zete, a onda da se stavi u zaštitu Zeti od turskih najezdi. O tome je sklopljen Ugovor, sačuvan samo u italijanskom prevodu prvobitnog srpskog teksta. U Ugovoru se navodi da su Skup (“Zetski zbor”) činili predstavnici 51 “družine ili opštine”, a u stvari kneževine, odnosno nahije, kako su ih Turci zvali.

Prevod Ugovora našli smo u knjizi Sazdanja Cetinja, Titograd 1984, a o Ugovoru detaljnije: Istorija Crna Gore, knj. II, tom II, str. 232, Titograd 1970; vidi i Ljubić, Ć., Listine, X, 67, 68. str. Ono što nas u ovom slučaju interesuje jeste činjenica da se među tim učesnicima na Skupu pominje i predstavnik nahije KUČI. Ovdje treba istaći da se nahija današnjih Kuča po prvi put u istorijskim zapisima pominje pod tim nazivom – KUČI. Kako se pleme današnjih Kuča, prije doseljenja Mrnjavčevića u Oravo nije, nit je moglo da se naziva tim imenom, jer su taj naziv (Kuč) Grčići i Pantovići sobom donijeli iz svoje stare naseobine kod Skadra, time je jasno, ako se kaže da je u Vranjini na Skupu bio prisutan i predstavnik nahije Kuči, da je to mogao biti samo neko od potomaka Panta Grčina iz Orava, najvjerovatnije Tomo Marin. Iz onoga što nam je predanje ostavilo znamo da je Pantov sin, Đurađ, bio prvi vojvoda Kuča na prostoru današnjih gornjih Kuča. Po tom predanju, naslijedio ga je sinovac, sin Marin (pominje se i pod imenom Marko, Marinko), ali je u predanju Kuča ostao pod imenom – Mara. Dakle, drugi vojvoda Kuča bio je Đurđev bratanić Tomo (u nekim izvorima se pominje kao sin Markov, Ivan). Otuda izvodimo zaključak da je na Skupu u Vranjini, 1455. godine, učestvovao taj Tomo Marin kao vojvoda iz Kučke nahije. Ako je to tačno, a nema ozbiljnog razloga da u to sumnjamo, onda se može približno utvrditi vrijeme Pantova ulaska u Oravo. To se moglo dogoditi, najvjerovatnije, u prvoj deceniji XV vijeka.

2) Takođe je činjenica da se popisom Mletačke republike, pominju u Oravu sva četiri sina Panta Grčina (petog – Tihomira – u popisu nema). Kako je poznato da je taj popis obavljen 1416. godine, to je ujedno i dokaz da su tada Pantovići bili u Oravu. Dakle, ako je Grča Nenadin napustio okolinu Skadra u posljednjoj deceniji XIV vijeka, a kako smo vidjeli, njegovi unuci su bili u Oravu 1416. godine, zaključak se sam nameće – da je Panto Grčin sa sinovima i brojnom familijom u Oravo mogao dospjeti u prvoj deceniji XV vijeka. Panto je, nakon ovladavanja područjem Orava i okolnih naselja, po svoj prilici, svoje sinove razmjestio tako što je “pokrio” sva važnija mjesta i katune vlastitom dominacijom. Sam se smjestio u Berovu s najmlađim sinom Tihomirom. Đurađ se nastanio u Liješta. Ima, medjutim, mišljenja, koja mi se čine vjerovatnim, da se bio nastanio u današnjim Dučićima. Tome bi išlo u prilog to što se Podgrađani i Dučići drže potomcima Đurđa Pantova, a poznato je da su potomci Đurđevi prešli kasnije u Podgrad. Mara (Marko), zaposjeo je Bezjovo, Leša (Aleksa) preselio se u Krivi Do, a Petar je zaposio položaj u Ublima. Nije jasno iz kojih razloga, ali jednoga dana, najmlađi Pantov sin – Tiho, napusti oca i Berovu, vrati se opet preko Korita i zaputi nekud uz Cijevnu. O njegovoj sudbini naše predanje ne kazuje ništa. I taj gest najmlađeg Pantova sina – Tiha (Tihomira) kao da provocira našu znatiželju o eventualnom dijelu Grčine “kolone” koji se nije opredijelio da krene zajedno sa Pantom i njegovim pratiocima, već se i dalje zadržao u tjesnacu Cijevne ili krenuo na drugu stranu.

Naše predanje zna za jednoga Grčina sina – Panta, jer nas je on najviše interesovao kao praotac i rodonačelnik Starih Kuča, a da li je Grča imao, možda, i više sinova i njihovih porodica, predanje ne kaže ništa. Da je to moguće, naše razmišljanje podstiču i neki znaci koji mogu imati direktne veze sa Mrnjavčevićima koji su napustili Skadar i došli u tjesnac rijeke Cijevne. Prvo, nije li moguće da se prostrani šumski gvozd izmedju Cijevne i Korita naziva GREČA, kao pomen na nekoga ko je tu ostavio dubok trag življenja u toj sredini – na Grču Nenadina Mrnjavčevića,i drugo, poznato nam je da u Malesiji postoji jedno bratstvo Malisora – katolika, koji se i danas prezivaju Mrnjavčevići i koji se, sa ponosom, osjećaju potomcima stare srpske porodice Mrnjavčević.

Konačno, i dr Jovan Erdeljanović, u svojoj knjizi “Kuči, Bratonožići i Piperi”, na jednom mjestu, dok se zanima tezom o Kučima kao potomcima Mrnjavčevića, govoreći o Grči i njegovim saputnicima u Cijevni – kaže:”… tu su ostali nekoliko generacija (kolena), primili katoličku veru i …”. Ako smo konstatovali da se Panto Grčin nije u Cijevni dugo zadržavao, može li da znači da se konstatacija dr J. Erdeljanovića odnosila upravo na onaj eventualni dio Grčine “kolone” koji je, nakon Pantova odlaska iz tog tjesnaca prema Oravu, produžila svoj boravak u toj tijesnoj sredini. Vjerovatno, ukoliko ovakvo razmišljanje ima logičnog osnova, da je Tiho Pantov, znajući za ostale svoje srodnike koji su još uvijek nedaleko od Orava, zbog kakvog nezadovoljstva svojim položajem u Oravu, napustio Oravo i krenuo opet tamo odakle su došli zajedno sa ocem i braćom, kod ostalih bliskih srodnika – ka Cijevni. Naravno, ovo je sve samo jedno razmišljanje, pa zbog toga nemamo pravo niti namjeru da to tvrdimo.

PERIĆA – PERA STOJANOV I ZAČETAK BRATSTVA PERIĆA

Nakon Tihovog napuštanja Berove, Petar se vratio u Oravo kod oca. Po sjećanju Radisava Miljanova, iz pripovijedanja starog Luke Nikolina Perića, Petar je imao četiri sina: Marka, Andriju, Vukašina i Nikača.

Kako se ni u jednom rodoslovu Oravaca ne pominju imena Vukašina i Marka Petrova, moguće je da od njih nije ostalo muškog potomstva, ili su se oni rano iselili iz Orava. Andrija i Nikač su živjeli polovinom XV vijeka. Po kazivanju pok. Luke Nikolina, Nikač je imao dva sina: Petra i Andriju.

Petrovo potomstvo se ne pominje, a Andrija je imao sina Nikolu. Nikola je imao jednoga sina za koga znamo – Stojana. Taj Stojan Nikolin je, po predanju, imao tri sina: Stefa, Vuka i Periću. Vuko i Stefo su umrli od opake bolesti – “čume”, kako se tada govorilo, koja je u to vrijeme sijala masovnu smrt u tim krajevima. U to vrijeme je umro i sam Stojan, kao i jedan od dva sina njegovog trećeg nasljednika Periše, Stefan. Dakle, ostali su živi samo treći sin Stojana Nikolina – Periša sa preostalim njegovim sinom Vukom. Od straha da ne bi ostao i bez preostalog mu sina Vuka, Periša Stojanov napusti Berovu i preseli se, nešto sjevernije, u “udaljeno” mjesto – Lazorce. Nadao se da tamo “čuma” neće stići. Vjerovao je da je ta njegova “migracija” samo privremenog karaktera, ali su okolnosti učinile da tu, u Lazorcu, ostane trajno.

Vjerovatno da je tome doprinijelo i to što je tamo lijepo primljen od onih koji su tamo od ranije živjeli, tj. starinaca Lazorca. Pored toga, iz Lazorca je mogao, bez veće teškoće, održavati stalnu vezu sa rođacima u Berovi. Najvjerovatnije da su njegove potomke u Lazorcu, rodjaci iz Berove, možda među prvima, počeli nazivati, po njihovom pretku Perići, odnosno Peri – PERIĆI. Koliko je njegovo potomstvo gajilo snažno sjećanje na njega, vidi se po tome koliko je trajno čuvalo uspomenu na njega, čuvajući njegovo ime u imenu čitavog njegovog potomstva puna četiri vijeka, odnosno do današnjih dana.

Prema saznanjima koja sam mogao prikupiti, sada na prostorima Srbije i Crne Gore živi oko tri stotine porodica Perića. U ovaj broj ne ulaze one porodice koje su svojevremeno islamizirane ili na bilo koji način se odrodile od svojega korijena, a takvih ima ne samo na prostorima Kosova i Metohije već i na drugim prostorima.

Oravo sačinjavaju četiri zaseoka: Podgrad, Berova, Kuto i Lazorce.

Lazorce je u Oravu – najsjevernije naselje, na nekih 900 m nadmorske visine, smješteno u podnožju brda: Grije, Korde velje i Korde Zazine.

Sjevernije od njega, na visini nešto preko 1.000 do 1.200 m, nalazi se lijepi katun Pkenice, a na sjeveroistoku od sela, na nadmorskoj visini od 1.000 metara, nalazi se pitomi katun Stružica. Od kada se za njega zna, Lazorce se uvijek smatralo zaseokom sela Orava.

Ko je sve živio u Lazorcu prije doseljenja Pantova u Oravo, teško je reći. Zna se samo da je naš rodonačelnik, Periša Stojanov, doseljenjem iz Berove u Lazorce krajem XVI vijeka, tu zatekao pretke docnijih Vulevića, Perišića i Mitrovića. Da li je u to vrijeme još neko živio u Lazorcu, mi sada ne možemo znati.

Iako na nadmorskoj visini od preko 900 m, u Lazorcu uspijevaju voćke kao što su: jabuka, orah, kruška, šljiva, trešnja, čak i loza, istina, tzv. “amerikanka”, ali najviše je zastupljena trešnja. Od usjeva uspijevaju: krompir, kukuruz, raž i stočna repa. Od povrća su zastupljeni šargarepa, luk crni i bijeli, rjedje boranija i neke od salata.

 

IZVOR: Odlomci iz knjige BOGDANA LUKINA PERIĆA – “BRATSTVO PERIĆI – ORAVCI TOKOM ČETIRI STOLJEĆA”. Priredio saradnik portala Poreklo Goran Perić

__________________

Vaš prilog ostavite u komentaru ili pošaljite na i-mejl:

[email protected]
Pišite nam