Poreklo prezimena Vukoje

Prezime Vukoje je prisutno u istočnoj Hercegovini. Uz dozvolu autora Radovana Jovanova Vukoja objavljujemo izvode iz njegove knjige “Rodoslov porodice Vukoje”, koja uskoro izlazi iz štampe. Za portal Poreklo priredio Đorđo Vukoje

 PORIJEKLO

…Prema mojim istraživanjima i saznanjima, naši davni, pradavni preci, su iz Drobnjaka sa krsnom slavom Sveti Nikola, Milikejski Čudotvorac, a prislužuju ljetnji Nikoljdan (22.maj – prenos moštiju Sv. Nikole iz Mira u Bari pri najezdi islama). I sada u Drobnjacima ima naših pradaljih rođaka koji su zadržali istu slavu i prislugu ali se oni u Drobnjacima, odnosno u Bijelom Polju i Pljevljima prezivaju Dučić, i slave Sv. Nikolaja. To je ono što me je natjeralo na razmišljanje da smo mi, odnosno naši pradavni preci, u Trebinje došli sa prezimenom Dučić, prije ujedinjenja Drobnjaka (1604.godine), odnosno prije pogibije Kričkog Vojvode Kaloka (pleme Kelta). Ovo je dokaz da je naš čuveni pjesnik došao sa tim prezimenom iz Drobnjaka, a porodice koje su se odvojile od njega (njegova braća) ne mogu imati drugo prezime. Kroz istoriju se vidi da je ovo pleme etnička pripadnost, a kasnije je postalo geografski pojam kao što neki danas objašnjavaju.

Prema legendi taj naš davni i pradavni predak je došao u sukob sa Turcima, prije ujedinjenja Drobnjaka(1604), ubio nekog Turčina i pobjegao. Imao je ženu i tri maloljetna sina, jednu kravu (jalovicu), pijevca i nešto rutina (gubera za  pokrivanje). Pošao je ka jugu da bi izbjegao Tursku teritoriju i pobjegao u Mletke. Prvu noć je došao u Banjane i zanoćio pod vedrim nebom uz vatru. Ujutru kada ga je pijevac probudio pošao je prema jugu. Ono što je imao gubera prebacio je preko jalovice i nastavio put. Kada je odmakao sjetio se da je zaboravio pijevca, te se vratio da ga potraži. U međuvremenu je došla turska potjera do mjesta njegovog prenoćišta. Tu su našli pijevca i zauzeli busiju jer su znali da će se Crbin vratiti po pijevca, koji mu je služio kao budilnik. Kada se Crbin vratio turci su ga ubili. Žena je došla u Bijelu Goru i tu se zadržala u iščekivanju da joj dođe muž. Sakupljala je plodove i hranila nejake sinove Dragoja, Lazara, i Vuja. Tu je bila duže vremena i preživljavala.

Ovde i pravac njihovog kretanja govori da su kao i ostali Srbi u to vrijeme menjali mjesto boravka od sjevera (Drobnjaka) prema jugu (Boki Kotorskoj), što su u to vrijeme bili pravci kretanja stanovništva. Da su bile migracije od istoka prema zapadu sigurno ne bi iz Grahova došli u Bijelu goru. Jednog petka turske age i begovi su izišli u Bijelu goru u lov. U vrijeme lova zahvatilo ih je nevrijeme te su zalutali i noć ih je uhvatila u planini. Lutajući kroz planinske vrleti ugledali su svjetlo i pošli u pravcu svjetla. Došli su do svjetla u pećini gdje su pronašli ženu sa tri djeteta i jalovicu. Tu su Turci naložili vatru, zaklali jalovicu te su se malo okrijepili i ugrijali. Tu su dočekali osvit dana. Kada se razdanilo pošli su u Trebinje i poveli ženu sa troje djece da bi im bile sluge u gradu…

Kada pogledamo legendu koju sam već naprijed opisao zna se da je na islam prešao Lazar koji se naselio u selo Zaušje kod Bileće. U Todoriće ispod planine Sitnice došao je Vujo, a njegovo se prezime nigdje ne pominje a od njega su Vujovići. Dakle, taj Vujo je rodonačelnik Vujovića a kasnije su se od njega odvajale porodice sa svojim rodonačelnicima. Po mome razmišljanju najstariji Dragoje koji je ostao u Hrupjelama je zadržao ono prezime sa kojim je došao iz Drobnjaka, a to je Dučić, pošto ih još ima tamo u Pljevljima i Bijelom Polju. U prilog ovim mojim pretpostavkama su činjenice da su prije prezimena imali stanovnici istočnih krajeva Balkana, nego ovi krajevi sadašnje Istočne Hercegovine. Ovo sve iznosim radi tačnog utvrđivanja porijekla, jer sam siguran da svi Vujovići u Bileći nisu od istog plemena. (Ovo su bila pisanja i razmišljanja dr Jefta Dedijera, u njegovoj studiji)…

RODONAČELNIK PORODICE VUKOJE

Prezime Vukoje pominje se u nekim legendama prije 5-6 vijekova, dakle to je vrijeme posle doseljavanja Vuja u Todoriće, rodonačelnika Vujovića, a od toga je naš rodonačelnik Vuk. Pisanih podataka o prezimenu ima od 16. vijeka. Prezime Vukoje nije staro ali Vuk-Toponim po kojem smo dobili prezime Vukoje pominje se u postojbini Todorićima, a Vukova zemlja između Todorića i sela Simijova zvala se Do. Po njemu su tu zemlju nazvali Vukov Do. Sada se taj predeo zove Vukodo. Odatle je taj naš prapredak prešao prema sjevero-istoku i nastanio se iznad sela Pađena i Njeganovića, zapadno od uzvišenja Čučica odnosno jugo-istočno od uzvišenja Velika Ostrevica. Mjesto gdje se nastanio po njemu je dobilo naziv Vukov Do. Na tom mjestu i sada postoje (omeđine) Vukove pojate. Nemam podataka koliko se on vremenski zadržao ispod Ostrevice više sela Pađena. Prema pričanju Jakova Kuzmanova on je bio u Vukovom Dolu dok mu aga nije oslobodio jedan dio imanja u osoju Prekača. Kada je doselio u Prekače stanište (kuća mu je bila u dolini Slobodana Milanova neposredno kod kuće Vidaka Spasojeva tu su stanovala tri brata i imali staru majku. Jednoga dana kod njih su došla tri Turčina i počeli su se ponašati nepristojno i oholo. Jedan od braće se htio odmah suprostaviti ali nije dala stara majka već je čekala da joj dođe najstariji sin koji je bio kod stoke u Vukovom Dolu. Kada je došao dogovorio se sa braćom da poubijaju Turke, te su to i uradili. Legenda kaže da je majka uzela krvi i stavila u kut (lugarnik) i da je nakon tri godine krv provrela, te je alarmirala sinove da bježe jer će biti osvete. Prije nego su ih bacili u Pasmicu (jama gdje uvire voda u polju) najstariji je upozorio da niko ne uzme nešto od Turaka. Međutim, najmlađi od braće je uzeo prsten (veru) sa inicijalima (arapskim). Odatle su odselili i po pričanju đeda Stevana naselili su se na Bunu kod Mostara. Koliko su tu živjeli nemamo podataka, ali mi je pričao Mihajlo Radovanov da se na tom mjestu jedan oženio, brat ili sin od najstarijeg, odnosno bratić i da je oženio katolkinju i prišao zapadnoj crkvi. Dok su bili na Buni stara majka koja ih je alarmirala da bježe iz Pađena tu je umrla (ovo je njemu pričao đed Stevan Vujadinov), od njega su oni Vukoja u Mamićima i Kočerinu kod Širokog Brijega, te u Kućanima kod Prozora i Kreševu kod Sarajeva, a po kazivnju dr Jefta Dedijera od njih su i katolici Buntići i veli da slave Nikoljdan. Postoji mogućnost da su od ovih i oni po prezimenu Vukoje kod Zenice, Dervente i Slavonskog Broda, inače katolici.

Nema pouzdanih podataka koliko je prošlo vremena od odlaska (bježanja iz Pađena) do ponovnog dolaska ali se zna da je taj naš predak otišao kao oženjen, a vratio se kao neoženjen, dosta stariji i ponovo se oženio u Pađenima sa Kandom sa kojom je imao pet sinova. On se zvao Miloje–Vuk i donio je tapiju da je od age dobio selo Pađeni. Tu tapiju je nosio u Bosnu i kada se vratio u selo Pađene tu su bili naseljeni drugi Turci. Otišao je kod age u Trebinje sa tapijom i molio ga da mu aga omogući naseljenje u Pađene aga, je rekao: „svako jutro poviruj sa brijega, kada vidiš da nema niko u selu onda se nastani“ u kuću koja je u međuvremenu napravljena. Po predanju ovaj Turčin što je bio u Pađenima, bio se osilio i u stanju je bio da pruži otpor Trebinjskom agi jer je bio i bogat. Po savjetu age Miloje Vuk je svako jutro povirivao sa brijega i treće jutro kada nije bilo nikoga polako se spustio u selo i naselio u tursku kuću zvana Polača. Turčin koji je bio u Pađenima i koji se dobro bio zakućio, malo se suprostavio Trebinjskom agi pa je bačem u Sumarovu jamu od strane ljudi Trebinjskog age. Ostala je zagonetka šta je bilo sa Turčinom ispod Polače. Ostala je izreka „Nestao bez strva kao Turčin i njegovo stado ispod Polače“. I sada postoji u Pađenima ova kuća u koju se Miloje–Vuk doselio. Sadašnji vlasnik i stanovnik te kuće je Gojko Milovana–Miša Obrenova. Iz ove kuće su svi iz porodice Vukoje, od oca Miloje zvani Vuk i majke Kande…